Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i zajednice „Marijina djeca – Da, Mama!“ iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru održan je u petak, 19. siječnja u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca u Zadru.

Susret je održan u sklopu pastirske vizitacije nadbiskupa Zgrablića toj župi koja je prva župa u Hrvatskoj posvećena bl. Alojziju Stepincu. Zajednica ‘Marijina djeca’ od oko 400 djece osmoškolaca predstavila je nadbiskupu aktivnosti koje rade i što im znači tako raznovrsni angažman u župi. Po djelovanju u zajednici ‘Marijina djeca’ koju vodi vjeroučiteljica Nada Šarlija, a aktivnosti dramske skupine i ministranata vode župni suradnici, djeca prepoznaju svoje darove i posebnosti. Ta skupina djece jedinstvena je po svojoj brojnosti, redovitosti u aktivnostima župe i obuhvatu djece koji sudjeluju u raznim inicijativama.

Zajednicu je tijekom Došašća 2017. godine pokrenula angažirana vjernica Šarlija, vjeroučiteljica u OŠ ‘Zadarski otoci’ koja se nalazi u blizini Stepinčeve župne crkve. Dobru suradnju te škole i Stepinčeve župe potvrđuje i prisutnost Davora Barića, ravnatelja Osnovne škole ‘Zadarski otoci’, učitelja i vjeroučitelja koji su također bili na tom susretu s nadbiskupom te podržavaju kreativni rad djece u raznim aktivnostima. U čemu su sve djeca aktivna, školarci su kreativno pokazali i natpisom pojedine aktivnosti na prikladnim slikama koje su držali u ruci tijekom susreta s nadbiskupom.

Nadbiskupa je dočekala skupina ministranata na ulazu u crkvu. Prolazeći kroz crkvu i hodeći do oltara, mons. Zgrablić djecu je poškropio blagoslovljenom vodom. Na susretu su bili i bilobriški župnik Mario Akrap, župni vikar Tomislav Planinić i đakon don Rudi Juras.

Djevojčice Dora, Ana i Lea predstavili su mons. Zgrabliću „darove i službe u kojima kao djeca sudjeluju i doprinose svojoj župnoj zajednici, koja su se svojim darom i talentom pronašla u aktivnostima kojima su na raspolaganju u župi“.

Zajednica ‘Marijina djeca’ razvila se od male vjeronaučne grupe učenika ‘Mali Marijini molitelji’ koji su počeli moliti krunicu i pjevati marijanske pjesme. Kroz radost molitve i pjesme dobili su poticaj da upoznaju razna marijanska svetišta diljem Hrvatske, pa je prvo hodočašće ‘Marijine djece’ bilo u Mariju Bistricu. „Svima je to bilo zaista prvo hodočašće. Tako je nastao dječji zbor koji pjeva svaku nedjeljnu misu. Djeca su počela dolaziti i počeli su se širiti, širila se radost među djecom i zajednica. Kroz Marijin zbor neka djeca prepoznala su svoj talent za čitanje te su počeli čitati Božju riječ svake nedjelje na misi. Ubrzo su počele kreativne radionice u kojima su mnoga djeca prepoznala svoje darove. Započelo je nizanje krunica, oslikavanje boca, crtanje slikovnica bl. Alojzija Stepinca i marijanskih svetišta.

U ministrante su se uključila djeca koja su se prepoznala u daru služenja, a u tom daru prepoznala se i eko – patrola koji se brinu da prostor crkve uvijek ostane čist. Naša crkva, za nas djecu, više nije neko tiho i dosadno mjesto, postala je dom pun ljubavi, pjesme i smijeha. Postali smo skupina djece koji se međusobno nadopunjavaju. Počeli smo se družiti s djecom s kojom nikad ne bismo da nije bilo ‘Marijine djece’. Marija nam je pokazala koliko smo svi posebni, svatko na svoj način i da smo svi potrebni“, poručile su Dora, Ana i Lea u ime ‘Marijine djece’.

Otkrivali su kako pohodom svakoga svetišta mogu nešto novo primiti za svoj duhovni razvoj. Svako hodočašće još više ih je povezivalo u zajedništvu i prijateljstvu. Na hodočašćima slušaju svećenike koji govore o nebeskoj Majci, Bogu i Crkvi, kao i o vrijednostima zajedništva, župe i obitelji.

„Osjetili smo potrebu i za sakramentom ispovijedi. Prvi put, prije dvije godine, cijela naša škola došla je na uskrsnu ispovijed. Mnogi od nas nisu bili ispovjeđeni od Prve svete pričesti. Zaboravili smo kako se ispovijeda. Nismo znali molitvu kajanja. Uslijedile su i druge ispovijedi. Na jednoj od njih, naš župnik don Mario predložio je pobožnost Prvih petaka. Nismo znali što je to, ali rado smo pristali i odlučili dolaziti svaki prvi petak na ispovijed i na misu. Ubrzo je Prvi petak postao jako poseban. Sada naši svećenici ispovijedaju svaki mjesec oko 200 djece, a o velike blagdane i oko 650. Naša radost i otvorenost za nove poticaje i ideje uvijek je prisutna. Željeli smo više“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Na poticaj župnika Akrapa, djeca su se uključila u molitvu žive krunice koja je postala je njihova radost. Od ove godine uključili su se i u dramsku skupinu koja uprizoruje događaje iz života Isusa, Marije, Josipa i apostola.

Najmanji Marijini miljenici plešu u plesnoj skupini Tik Tak. Odraslije Marijine djevojčice počele su pjevati i animirati klanjanje u župnoj crkvi svaki drugi četvrtak. „Marija nam svakim danom pokazuje koliko nas voli, mi volimo nju i dajemo joj svoje srce da u svakom napravi svoje veliko svetište u koje će ona redovito hodočastiti“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Ideju za organizirati djecu baš pod Marijinim plaštem i predati ih njenom vodstvu vjeroučiteljica Šarlija dobila je tijekom hodočašća u Mariju Bistricu. Sjetila se kako su njoj i njenim prijateljima u župi u djetinjstvu, za vrijeme rata, s. Ladislava Kamber i tadašnji župnik Tomislav Sikirić potaknuli na molitvu krunice – to im je pričinjalo radost i dodatno ih vezalo uz Crkvu. „Želim razviti kod djece radost koju sam ja imala kao dijete i koju sam bila doživjela u mojoj župi. Kad se kod djece razvije radost, ljubav prema Bogu i Mariji, bez obzira što im se kasnije dogodi u životu, vjerujem da će ih ta radost vratiti u Crkvu. Više od toga da nešto radimo kad se okupimo, važnije je da se kod djece razvije radost dolaska u Crkvu, jer jedino je u Bogu radost. U svetištima diljem Lijepe naše želimo pronositi ljubav prema Mariji, da djeca pjevaju hrvatske tradicijske i marijanske pjesme“, rekla je Šarlija, pojasnivši zašto je u nazivu njihove zajednice ‘Da, mama’. „Svi smo mi Marijina djeca, ali jesmo li joj svi rekli ‘Da’? Zato je u nazivu naše zajednice to ‘Da, mama’. Ova djeca Mariji svojim predanjem i angažiranošću u župi kažu ‘Da’. Sve što sad rade, djeca čine poletno. Želim djeci prenijeti radost u srcu i osmijeh na licu. Prekrasno je vidjeti radosnu djecu, koja žive u raznim životnim i obiteljskim okolnostima. Djeca su otvorena i spremna za sudjelovanje u svetome, u svemu što spomenem a vezano je za Crkvu, molitvu, hodočašće. Djeca sada sama i prva na dnevnoj bazi pitaju kad će na ispovijed, kad će hodočašće, žele ići na misu i preko tjedna. Od malo povučenije djece u početku, sada ta djeca radosno trče u crkvu i jedva čekaju doći“, istaknula je Šarlija, pohvalivši njihove velike talente.

„Velika je radost vidjeti djecu kako pjevaju na misi. Djeca imaju talente u crtanju. Sad oslikavaju slikovnicu o svetištu Marija Bistrica, starije djevojčice su napisale priču o tom svetištu. Morale su istraživati, kako je uopće postalo svetište Marija Bistrica. Dobili smo enciklopediju o marijanskim svetištima, planiramo za sva hodočašća na kojima sudjelujemo o tome nacrtati slikovnicu“, rekla je Šarlija.

Utorkom se u župi sastaju Eko patrola, Mali Marijini molitelji koji mole krunicu i kreativna radionica, skupina Tik tak koja djecu poučava plesnim pokretima te djeca na probi zbora. Subotom se sastaju čitači i djeca koja crtaju i oslikavaju slikovnice. Prve subote se sastaju molitelji Žive krunice. „Djeca su tako zavoljela sakrament ispovijedi. Prvi petak u školi je kao praznik. Svi hoće na ispovijed, o tome pričaju, djeca željno iščekuju pristupiti ispovijedi, više nego ići na ikoji školski predmet. Prvi petak je hit među djecom. To je predivan pokazatelj čistoće njihovih duša i kako su zavoljeli taj sakrament koji im pomaže osvijestiti, još više poboljšati njihova ponašanja i odnose. Tu radost nose i u svoje obitelji“, istaknula je Šarlija.

‘Marijina djeca’ zahvalila su nadbiskupu Zgrabliću za susret s njima, kao i župniku Akrapu, župnom vikaru Planiniću i đakonu Jurasu za sve što čine u pastoralu s tom djecom. „Hvala za neumorne ispovijedi svaki mjesec, što su nestali strahovi oko svetog sakramenta ispovijedi. Hvala za šale, osmijeh, radost i slatkiše. Hvala što se u Božjem domu naše župe osjećamo slobodno i dobrodošlo. Hvala što nas opominjete s ljubavlju, što volite Boga i Mariju“, poručila su ‘Marijina djeca’ župniku Akrapu i suradnicima.

‘Marijina djeca’ darovala su mons. Zgrabliću buket bijelih ruža i iskaznicu ‘Marijina djeca – Da, Mama’, koju je nadbiskup rado primio. Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost zbog tolikog zajedništva djece i iznenađenost svime što su priredili za taj susret na kojem su zaključno i zapjevali.

„Lijepo je vidjeti vas u tolikom broju u crkvi. Crkva je naša majka, koja nas voli i uvijek nas rado prima. Bog nas neizmjerno voli i svima nam želi veliko dobro. Toliko nas ljubi da ni svoga Sina nije poštedio, nego je umro za nas na križu. Toliko smo dragocjeni u Božjim očima“, rekao je mons. Zgrablić. Pohvalio je sabranost i pažnju te djece za vrijeme njihovog susreta. Poželio im je da napreduju u znanju i u školi; da slušaju učitelje, da se igraju, da im bude lijepo u školi, da se razvijaju u svojim tjelesnim i umnim sposobnostima, u svom srcu i duši.

„Želim da rastete u dobru i da budete sve bolji. Isus se veseli vašoj želji da budete dobri ljudi i u tome vam želi pomoći, kao i vašim roditeljima i učiteljima. Neka vas dobri Bog prati na putu vašeg života. Iskaznica koju ste mi poklonili će mi biti posebno draga, da i ja sada pripadam ‘Marijinoj djeci’. S ponosom ću je čuvati. Hvala vam na tako lijepom daru, rado to primam“, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju djeci kojoj je na kraju susreta udijelio i svoj pastirski blagoslov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret predstojnika Povjerenstava Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem generalnog vikara mons. Ante Sorića održan je u svečanoj dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 17. siječnja.

Povjerenici su izvijestili o radu pojedinog povjerenstva i najavili događaje koji slijede. Susret je održan s namjerom da se vidi što je dosad učinjeno u nadležnosti pastoralnih povjerenstava te da se razmijene mišljenja kako pojedina povjerenstva mogu zajedno surađivati u ostvarenju nekog događaja.

Uskoro će se održati tri velika događaja na razini Nadbiskupije. U organizaciji Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu, susret čitača Zadarske nadbiskupije će se održati prigodno uz Nedjelju Božje riječi koja se obilježava treće nedjelje kroz godinu. Susret čitača će se održati u ponedjeljak, 22. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru u 18,30 sati. Predavači don Mario Sikirić, don Dario Tičić, o. Jozo Milanović i Stipana Banić, prof. Hrvatskog jezika i čitačica u župi Škabrnja, predstavit će čitačima liturgijski, molitveni, biblijski i praktični dio službe čitača.

Sudionicima će dati smjernice i opisati njihovu službu liturgjjskih čitača. Čitači nisu samo interpretatori teksta u smislu pûkog prenošenja teksta, nego kao vjernici trebaju biti molitveno raspoloženi jer vrše liturgijski čin čitanja na misi. U duhovnom raspoloženju čitači trebaju ispravno sudjelovati u liturgijskom činu čitanja Božje riječi i osvijestiti da su i oni dio liturgije. Vjernici čitači nisu samo zamjena da svećenik ne čita, nego čitači trebaju posvijestiti da dok čitaju vrše liturgijsku službu.

Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi organizira stručni skup za svećenike, medicinsko osoblje i sve koji su uključeni u rad s bolesnim i starijim osobama; za ljude koji skrbe o tim osobama, a ako to žele i u mogućnosti su, na skup mogu doći i osobe koje su bolesne i starije, kojih se tiče i zanima ih ta tematika. Skup će se održati u petak i subotu, 9. i 10. veljače u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, prigodno uz blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika.

Prvog dana skupa, 9. veljače od 18 sati, predavači su: dr. Alžbeta Grgić, specijalistica interne medicine govori o temi ‘Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne’, mr. sc. don Marin Batur izlaže o temi ‘Sakramenti – temeljna vjernička prava’, don Marko Dokoza – ‘Izazovi pastoralne skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana’ i s. Antonia Čobanov, mag. oec – ‘Osamljenost – problem ili izazov domova za starije i nemoćne’.

Drugog dana skupa, u subotu, 10. veljače od 9 sati, gostuju predavači: dr. Ivica Grković – ‘Izvanbolnička skrb bolesnika’, Milka Mohenski, medicinska sestra – ‘Osobno iskustvo u radu i skrbi o starijim i bolesnim osobama’, dr. Vitomir Višić – ‘Palijativna skrb i prvi susret s bolesnikom (psihološka priprema i pristup)’ i dr. Arlena Sabljar – ‘Sindrom izgaranja’. Na kraju skupa će se održati rasprava.

Susret završava misnim slavljem u nedjelju, 11. veljače na blagdan Gospe Lurdske, u katedrali sv. Stošije u 18 sati.

U organizaciji Povjerenstva za pastoral obitelji, u subotu, 13. travnja, održava se veliki Susret obitelji Zadarske nadbiskupije u Privlaci, na vanjskom prostoru ispred crkve sv. Barbare. Tim susretom želi se povezati obitelji, potaknuti ih da budu hrabrije u izražavanju obiteljskih stavova i u odolijevanju događajima koji ugrožavaju obitelj, s obzirom i na stav ‘Ako želiš uništiti društvo, uništi obitelj’. Usprkos teškoćama kojima je obitelj izložena, problemi se mogu prevladati uz Božju pomoć. Crkva je pozvana voditi računa o obitelji te je želja toga Povjerenstva barem jedanput godišnje na razini Nadbiskupije organizirati susret obitelji, da bude u službi njihove kohezije. Misi će prethoditi prigodni predprogram.

U subotu, 20. travnja, u Ninu se održava susret s odvojenima, rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim osobama. Na tom susretu edukativno – pravnog karaktera te će se osobe upoznati s njihovim pravima, pojasniti njihove pravne mogućnosti, poručiti im da su dio Crkve i da ih Crkva ne odbacuje, o čemu u svojim apostolskim pobudnicama govore i sv. Ivan Pavao II. i papa Franjo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u nedjelju, 14. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

To je treći takav susret u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, otkad je prije nepunu godinu dana osnovano to Povjerenstvo dekretom zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. U duhu nadbiskupijskog zajedništva, susret je održan prigodno na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. Fra Bojan Rizvan, predstojnik toga Povjerenstva, održao je nagovor o molitvi Časoslova, prigodno u Godini molitve, ususret proslavi Jubileja 2025. godine na razini sveopće Crkve.

„Važno je shvatiti da molitva časova ne prekida naše vrijeme, nego posvećuje naše vrijeme. Časoslov nas može oblikovati, izgraditi, pokazati nam put za naš život i da ostanemo unutar Crkve“, poručio je fra Bojan, rekavši da milost zajedništva susreta zajednica potiče prepoznati i zajedničarsku narav molitve Časoslova. „Uzalud naše zajedništvo ako nismo spremni čuti Crkvu, Isusovu ljubljenu zaručnicu, ako nismo spremni mijenjati svoj život po njegovoj svetoj riječi. Molitva Časoslova čuva jedinstvo i zajedništvo Crkve i obitelji u kojima se često raspršimo. Molitva Časoslova čini nas duhovno povezanima s cijelom Crkvom i podsjeća nas da smo mi tijelo Kristovo. Časoslov uči živjeti s Kristom i kako živjeti u Isusu“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je cilj Časoslova posvećivati vrijeme Gospodinu.

„Smisao Časoslova je da znamo trenutke dana koji su obilježeni prolaznošću, zaodjenuti u neprolaznost. Časoslov je izraz osobite ljubavi prema Gospodinu. Kad čovjek nekoga voli, za njega nađe vremena. Časoslov nas podsjeća da za Gospodina izdvajamo vrijeme naše prolaznosti u užurbanosti u kojoj živimo i da posvećujemo svoje vrijeme Gospodinu“, rekao je Rizvan.

Molitva Časoslova u svojim različitim naglascima i u svojoj strukturi posvećuje cijeli dan osobe. Zato Časoslov sadrži Jutarnju, Srednji čas koji se moli Treći, Šesti i Deveti čas (u 9, 12 i 15 sati), Večernju, Povečerje i Službu čitanja, kako bismo se hranili Božjom riječju.

„Cijeli naš dan može biti prožet posvećenošću Gospodinu. U molitvi Časoslova događa se čudo – dok mi posvećujemo vrijeme Bogu, on zapravo nas posvećuje. Mi postajemo posvećeni. Mi primamo otisak svetoga, jer služimo se Božjom riječju. Njegova riječ počinje nas oblikovati, raspršuje tmine naše pameti i srca, da znamo djelovati kako Gospodin od nas traži po svom duhu“, poručio je fra Bojan.

Podsjetio je da su učenici rekli Isusu: „Gospodine, nauči nas moliti“, jer su vidjeli kako je molitva djelatna snaga u životu Isusa te i sâmi žele naučiti moliti kako Krist moli. „Isus je sudjelovao u molitvama u sinagogi, hramu. Kroz cijelu Isusovu osobnu povijest, molitva oživljava njegovu mesijansku službu i vazmeno otajstvo. Zato je Isus poučavao učenike i trajno im govorio: „Tražite, ištite, molite“. Poziva nas da se oslanjamo ponajprije na Boga, a ne na naše interese. Ostajući vjerna Kristu, Crkva utjelovljuje taj njegov vapaj i Crkva po bogoslužju nastavlja Isusovo spasenjsko djelo“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da se u molitvi Časoslova događa susret i dijalog Boga i čovjeka.

„U Časoslovu izgovaramo riječi psalmiste, Božje riječi. Služimo se Božjom riječju kako bismo mu odgovorili na njegov dar prisutnosti, njegove ljubavi i istine. Na Bogom danu riječ, odgovaramo Bogu danom riječi, da vlastitim životom dopustimo da riječ u nama odjekne i ostane“, rekao je fra Bojan.

Narav Časoslova je crkveno zajedništvo. Molitvom Časoslova očituje se biti u zajedništvu s Crkvom. „Spasenje nam je darovano i kad molimo u bogoslužju Crkve, primamo dar Božje utjehe i njegove milosti. Časoslov je mjesto odgovora cijele Crkve i svakog njenog člana na Božju riječ koju upućuje“, rekao je fra Bojan.

Rizvan je istaknuo da molitva Časoslova ima najčasnije mjesto poslije sakramenata, pa i prije pobožnosti. „Nijedan drugi molitveni obrazac nije toliko brižljivo oblikovan kao što je oblikovan Časoslov od strane Crkve, Učiteljstva, zajednice vjernika. Liturgija časova nije moj privatni čin, privatna molitva u kojoj mogu svašta od Gospodina tražiti, nego ponajprije pripada Crkvi kao sveopćoj zajednici vjernika s Isusom. Kada Crkva moli u zajedništvu, traži Krista da on kao glava Crkve donese utjehu i pomoć ranjenom tijelu“, rekao je fra Bojan.

Predavač je istaknuo i kako nas Časoslov poučava ispravnom gospodarenju svojim vremenom i doprinosi stabilnosti u tempu svakodnevnice. „Vrijeme koje provodimo u molitvi Časoslova i euharistiji zamjenjujemo vječnošću. To nije vrijeme koje je propalo, nego koje je spašeno, u kojem živimo puninu vremena koje nam dolazi s Isusom“, rekao je fra Bojan. Nasuprot tome, izgubljeno vrijeme je ono koje nije dobilo kvalitetu vječnoga. „Kada molimo, naše vrijeme zadobiva kvalitetu vječnog vremena. To nam je najvažnije. Časoslov nas poučava da znamo dovesti u red nas i naše odnose. Redovita molitva nas oslobađa za pravo i istinsko vrijeme“, poručio je fra Bojan.

Časoslov se ne zove tako samo zato što govori o rasporedu časova. Ne znači samo posvećivanje vremena u trenucima dana, nego Časoslov svojim nazivom utjelovljuje i Isusov čas.

„U Ivanovom evanđelju Isus govori o svom času. Njegov čas je čas njegove muke, smrti i uskrsnuća. Zato bogoslužje Crkve govori o liturgiji časova jer daje jedan Isusov čas, jedan događaj spasenja razlama na cijeli naš dan. Moleći Jutarnju, spominjemo se sunca koje izlazi, prepoznajući u tom suncu Krista koji je mlado sunce s visine; da naš dan istinski započinje kad pustimo Krista u život, kada mu dopustimo da on prosvijetli naš život. Najveći događaj prosvjetljenja u našem životu je dar uskrsnuća. Zato se bogoslužje u Jutarnjoj molitvi spominje uskrsnuća, da znamo živjeti svoje uskrsnuće.

U Trećem času koji se moli u devet sati naglasak je na silasku Duha Svetoga. Spominjemo se trenutaka kad se rodila Crkva kako bismo se sjetili da mi sada, započinjući naše djelo u svijetu, u svom životu očitujemo Duha Svetoga. U Šestom času koji se moli u 12 sati spominjemo se Isusovog raspeća, da je on podnio muku kako bismo mi mogli biti slobodni. U Devetom času u 15 sati spominjemo se Isusove smrti. Isus je tada predao svoj duh da bi nas oživio. U Večernjoj molitvi spominjemo se ispunjenja ljudskog i Božjeg djela. Kad smo već pomalo umorni od dana, da znamo da Bog ulazi u naš dan, u naše sate i da smo mu zahvalni za sve što čini. Zato u molitvi Večernje molimo ‘Veliča duša moja Gospodina’. Tim Marijinim kliktajem zahvaljujemo Gospodinu na svim dobročinstvima kojima nas je obasipao tijekom dana. Da znamo našu osobnu povijest gledati Božjim pogledom, kako je gledala Marija. U Povečerju se spominjemo naše smrti s Kristom“, opisao je fra Bojan osobitosti časova.

Časoslov nas poučava kroz svoje časove prožeti Kristovo spasenjsko djelo u našem životu. Razlomljeni Isusov čas, razlomljeno Kristovo spasenjsko djelo na različite trenutke, nas sakuplja. „To je smisao i euharistijskog, Božjeg razlamanja. Bog se iz ljubavi prema nama razlama, da bi nas sastavio, da bi nama pomogao, da bi nama dao cjelovitost i puninu koju nam samo on može dati. Časoslov je škola vjere. Poučava nas kako se molitva ne mjeri kriterijem korisnosti, da osoba moli onoliko koliko ima koristi od toga. Molitva se mjeri time koliko je osoba slična onome koga zaziva i ljubi“, poručio je fra Bojan.

Časoslov omogućuje ispuniti zapovijed apostola Pavla „Iste misli budite, kao i u Kristu Isusu“. Ista misao, isti osjećaji, isti pogled na svijet i teškoće kao Krist od nas traži spremnost suobličavati se riječima koje su izgovorene u povijesti spasenja, a svoju puninu žele pronaći u našem prepuštanju Isusu. Časoslov čovjeku daje Božji pogled na sve događaje svoga života.

„U Časoslovu izgovaramo psalme koji dolaze iz bogate baštine povijesti spasenja koje postaju naše riječi. Molitva časova nam pomaže Božjom milošću preobražavati naše želje, ono što i nije dobro. Učimo od psalmiste koji kaže ‘Gospodine, sve su mi želje pred tobom’ do ‘Budi volja tvoja’. Moleći liturgiju časova, postajemo preobraženi ljudi. A nama se nekad dogodi da moleći postanemo uobraženi; poraste naša oholost, mislimo da smo bolji od drugih. Pa gledamo druge s visoka, čini nam se da smo pobožniji, da bolje znamo. Istinska molitva preobražava, a ne uobražava naša srca“, upozorio je fra Bojan.

U Časoslovu su psalmi koji su kliktaji, hvale Gospodinu zbog njegovih čudesnih djela, a u nekim trenucima psalmist plače, teško mu je.

U privatnoj molitvi osobi je lakše izabrati psalam koji odgovara njenom trenutnom raspoloženju; ako je molitelj tužan, bira takav sadržaj. „No, u božanskoj službi obavlja se javni redoslijed psalama, ne privatni, nego u ime Crkve. Kad smo tužni, a molimo psalme kliktaja, moramo biti vjerni onome što je apostol Pavao rekao: ‘Uvijek se radujte’. Da znamo živjeti crkvenost kroz vlastitu molitvu. Molitva časova izgrađuje ne samo našu duhovnost, nego i osobnost. Tko moli Časoslov, dopušta Bogu da ga on izgrađuje, teše, oblikuje njegov život. To je odgojna metoda kršćanskog života“, poručio je fra Bojan.

O važnosti molitve Časoslova govorili su i pape. Kad je sv. Ivan Pavao II. bio na samrti, kad se probudio došavši k svijesti, tajnika je najprije pitao: „Jesmo li izmolili Časoslov?“. Kad su Benedikta XVI., nakon što se povukao u mirovinu, pitali što tada osobito radi, papa je rekao: „Sporije molim Časoslov“. Kad su papu Franju pitali kako on moli Časoslov, rekao je: „Časoslov uvijek molim naglas, kako bih čuo svoje riječi i svoje vapaje koje upućujem Gospodinu“.

Nakon nagovora fra Bojana, o molitvi Časoslova u svojoj obitelji svjedočio je Šime Ćurko. U 18 godina braka, sa suprugom čeka deveto dijete. Ćurko se susreo s molitvom Časoslova moleći Jutarnju kroz došašće za vrijeme misa zornica 1996. godine u župi na zadarskoj Belafuži. Preko Neokatekumenskog puta, u svojoj 18-godini života, upoznao je Časoslov kao dio obiteljske molitve. Njegovi roditelji bili su na etapi Shema Puta koja poziva obitelj na zajedničku molitvu Časoslova nedjeljom ujutro.

„Zajednička molitva je teška, traži napor. To je povlašteno vrijeme za koje se treba i dostojanstveno pripremiti. Molimo s djecom da i oni mogu otkrivati da je Božja riječ živa, nije neka priča. Pritom djeca kažu što im Božja riječ govori za njihov život, kroz događaje u tjednu. Moleći Časoslov zajedno provodimo vrijeme, govorimo o opasnostima u svijetu. Kad nastupe teškoće, tražimo oproštenje jedni od drugoga“, rekao je Ćurko. Svakodnevno sa suprugom moli Jutarnju sa Službom čitanja i evanđeljem od dana.

„Važno je dan početi s molitvom. Časoslov je neotkriveno blago koje je Crkva dala. Pozvan sam moliti i kad ne razumijem psalme ili čitanje iz Službe. Ali, važno je imati naviku moliti. To želimo prenijeti djeci. Ljudi imaju svoje planove, a plod molitve je da se može vidjeti što je Božja volja u životu“, poručio je Ćurko, rekavši da je važno živjeti tri oltara: euharistije, obiteljskog stola gdje zajedno jedu i mole i bračnog kreveta, da žive otvoreni životu. Plodovi Časoslova su i zajedništvo obitelji, ta ih molitva usmjerava jedne prema drugima i kad se dogodi da su odnosi narušeni.

Kao Neokatekumenska zajednica, na hodočašćima mole Jutarnju. Moć molitve psalama vide i kad je netko iz zajednice bolestan ili kad umre, u zajednici mole Časoslov za dušu pokojnika. „To je bogatstvo, kad svi mole Časoslov. U svakom trenutku se mole psalmi koje je molio sâm Isus Krist“, poručio je Šime Ćurko.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Proslava svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, zaključena je svečanim večernjim misnim slavljem koje je u ponedjeljak, 15. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio porečki i pulski biskup Ivan Štironja.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić izrazio je dobrodošlicu subraći biskupima koji su koncelebrirali. To su riječki nadbiskup Mate Uzinić, šibenski biskup Tomislav Rogić, dubrovački biskup Roko Glasnović, hvarski biskup Ranko Vidović i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Prenio je pozdrave umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića koji zbog bolesti u obitelji i iznenadnog pohoda bliskom obiteljskom članu nije mogao sudjelovati na proslavi svetkovine. Među svećenicima, u misi su suslavili mons. Juraj Batelja, počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, preč. Željko Faltak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu i preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati.

Rekavši da „katedrala sve vjernike prihvaća majčinskom ljubavlju“, nadbiskup Zgrablić pozdravio je hodočasnike iz katedralne župe sv. Jakova iz Šibenika koje je predvodio šibenski katedralni župnik Krešimir Mateša. Na misi su bili i zadarski župan Božidar Longin, gradonačelnik Branko Dukić i prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru.

„Nosimo u svom srcu i životu plamen vjere za kojega je sv. Stošija posvjedočila svojom smrću i podržimo ga molitvama za bolesne, nemoćne i siromašne za koje je sv. Stošija davala svoj život i izgarala. Molimo za obitelji, djecu, mlade, za svećenička i duhovna zvanja, kako bi plamen vjere živio u našem narodu i bio očigledan u svijetu koji je puno puta obavijen tamom, raznim nevoljama i poteškoćama. Opredijelimo se za kvalitete i vrijednosti koje donose svjetlo“, potaknuo je biskup Štironja. Izrazio je radost biti hodočasnikom sv. Stošiji u velebnoj zadarskoj katedrali, pohvalivši kršćanski žar pjesme, zahvale i molitve Bogu i u čast sv. Stošije.

Na jednoj slici sv. Stošija stoji ispred zadarske katedrale s ispruženom rukom na kojoj je plamen, jer je sv. Stošija spaljena na lomači na Božić, 304. godine u Srijemskoj Mitrovici. Ubrzo nakon mučeništva Stošije, njeno sveto ime počelo se spominjati u Rimskom kanonu gdje se navode najistaknutiji sveci prve Crkve.

„Sv. Stošija na svom dlanu drži vatru života, vatru vjere, jer vjera je najljepši znak koliko živimo. Držite plamen vjere da ne nestane tama. Mučenici su sačuvali vječnu istinu da je Isus jedini spasitelj i otkupitelj, posrednik između Boga i ljudi“, poručio je mons. Štironja.

„Dioklecijan, car koji se proglasio bogom, idući iz Rima u Solun, poveo je sa sobom brojne kršćane da ondje budu pobijeni. I Stošija je bila s njima, ali iz Soluna je dovedena u Sirmium ili Srijemsku Mitrovicu. Doveli su je pred Proba, prefetka Ilirika, koji je primijenio na nju teška mučila. Bila je nepopustljiva u odanosti pravom Bogu“, poručio je mons. Štironja, rekavši da se sv. Stošija upravo na Božić poklonila Novorođenom kralju u istinskoj vjeri i daru života do smrti.

„Sv. Stošija je bila žrtva rimskog carskog društva koje ju je odbacilo i kaznilo jer nije prihvatila idolopoklonstvo, ostala je vjerna vječnoj istini, istini svoga Stvoritelja. Ohrabrena Isusovim riječima: „Blago vama kad vas, zbog mene, pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas’ (Mt 5, 11-12), Stošija je radije prihvatila smrt nego život bez Isusa“, poručio je mons. Štironja.

Biskup je naveo odlike svjedočanstva vjere sv. Stošije i svih mučenika. To je da se mučenici „nisu poklonili poganskim idolima, nisu se odrekli svoje kršćanske vjere ni pod koju cijenu. Darovali su svoj život za Isusa, vječnu istinu, jedinog Spasitelja i Otkupitelja ljudi. Suobličili su se Isusu u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Na tim temeljima ti svjedoci gradili su svoju vjeru i Crkva ih je proglasila mučenicima. Na to su pozvani svi koji se žele zvati kršćanima“, poručio je mons. Štironja. Citirao je pritom Katekizam Katoličke Crkve da „u prilikama koje iziskuje svjedočenje vjere, kršćanin mora ispovjediti vjeru bez dvosmislenosti“.

Katekizam KC upozorava i da je idolopoklonstvo „stalna napast za vjeru. Sastoji se u tom da se učini bogom ono što nije Bog. Idolopoklonstvo je kada čovjek časti i štuje neko stvorenje umjesto Boga, bogove ili zloduhe ili moć, užitak, rasu, pretke, državu, novac“.

Biskup je istaknuo potrebu da se shvati istina o muškarcu i ženi koji su odraz Božjeg lica i Božjeg srca. „To je temeljna istina o čovjeku koja proistječe iz istine Stvoritelja. To je ideja i naum Boga Stvoritelja. Svako drugo tumačenje je ideologija koja vodi u idolopoklonstvo. Idolopoklonstvo je napast svakog vremena, pa i našega. Zato je važno prepoznati oko sebe i u sebi idolopoklonstvo koje se susreće u čovjeka koji časti sebe, umjesto Boga.

Čovjek je stavljen u ovaj svijet od sâmoga Stvoritelja. Njegov iskon, njegov izvor je Trojedini Bog. Originalna ideja života dolazi od Boga koji čovjeku utiskuje svoj izvorni i nezamjenjivi kôd, temeljni zakon i uredbu koju nitko nema pravo i ne može mijenjati. To je temeljni zakon i uredba koja se ne mijenja nikakvim ljudskim zakonima i uredbama, kao ni deklaracijama, konstitucijama i kakvim već ljudskim umotvorinama“, upozorio je biskup Štironja.

Predvoditelj slavlja je rekao da su kršćani pozvani graditi vjeru „na zdravoj tradiciji svete, katoličke i apostolske Crkve, na temeljima vjere u Presveto Trojstvo, Boga Oca Stvoritelja, Sina Otkupitelja i Spasitelja i Duha Svetoga Posvetitelja“.

Ako se od mnogih u sadašnjem naraštaju vjernika i ne traži mučenička smrt kao u prvim stoljećima progona kršćana, „zasigurno se traži svjedočanstvo kršćanske vjere na temelju Svetog Pisma, Božje objave koja je dosegnula svoj vrhunac u Isusu Kristu i njegovom Evanđelju – a to znači da se ne možemo, kao vjernici, klanjati klasičnim ni modernim idolima i ideologijama koje nam se nude na svakom koraku“, poručio je biskup Štironja.

U duhu navještenog Evanđelja, u kojem se navodi da je skupina Grka apostolu Filipu rekla: ‘Htjeli bismo vidjeti Isusa’ koji ih je primio i iznio im prispodobu o zrnu pšenice, mons. Štironja je rekao: „I mi želimo vidjeti Isusa koji ima riječi vječnog života, osjetiti njegov mir u ovom nemirnom vremenu, vjerom i ispovijedi dotaknuti njegovo srce puno ljubavi i milosrđa, osvježiti i okrijepiti se njegovim Presvetim Tijelom te ohrabreni i osnaženi u vjeri nastaviti svoje životno hodočašće“.

„Sv. Stošija je istinsko zrno koje je obdareno posebnom Božjom milošću svetosti i darom mučeništva, zrno bačeno u zemlju; zrno koje je proklijalo, izraslo u stablo i donijelo obilat rod. Snagu toga zrna i snagu stabla vjere osjećate i vi, dragi vjernici Zadarske nadbiskupije. U sjeni toga stabla Crkve zadarske nalazite svježinu, okrepu i snagu za brojne životne kušnje i izazove.

Moćni zagovor sv. Stošije vas prati, a njeno mučeničko svjedočanstvo vjere do smrti poziva da budete zdravo zrnje Božje ljubavi koje će u potpunoj predanosti biti bačeno i donijeti plodove vjere za buduće generacije“, poručio je biskup Štironja, upozorivši: „Tko se brine da očuva samo tjelesnu oblogu života na ovom svijetu, a izgubi iz vida život duše ili jezgre, izgubit će vječni život. A tko zemaljski život stavi u službu duhovnog života, očuvat će ga za život vječni i uskrslo će se tijelo jednom pridružiti besmrtnoj duši“.

Biskup je podsjetio da je sv. Stošiju, rođenu u Rimu, majka Filomena odgajala u kršćanskoj vjeri koju je svjedočila djelima ljubavi i milosrđa služeći siromašnima, bolesnima, nemoćnima i progonjenim kršćanima. Bila je udana za rimskog časnika Publija koji je, kao odani časnik cara Dioklecijana, zbog kršćanske vjere, sv. Stošiju držao u kućnom pritvoru. Kad je njen muž umro, sva je materijalna dobra razdala siromasima.

„Sv. Stošiju osobito je resila ‘strastvena želja za svetošću’, kako kaže papa Franjo. Spremno je služila siromasima, bolesnima, žalosnima i osamljenima. Nije se samo zvala kršćankom, nego to je bila cijelim svojim bićem. Srcem i dušom pripadala je Kristu Gospodinu. Nije li to i naš poziv – ne zvati se i ne nazivati se samo kršćanima, nego to biti u svom srcu, biti kršćanin svojim djelima i svjedočanstvom života“, poručio je mons. Štironja.

Majka je u sv. Stošiju usadila ljubav prema Isusu i predala je kćeri kao najveće bogatstvo. „Majka nije ostavila Stošiju da odraste pa da se sama opredijeli i odluči. Svu toplinu, ljubav, sve bogatstvo svoga srca, pretočila je u srce svoje kćeri, u ljubav prema obitelji i Crkvi, nadasve u ljubav prema Isusu.

To je poziv i vama, drage majke: svojoj djeci predati poklad apostolske vjere, odgojiti ih u ljubavi prema Bogu i Crkvi, prema domu i domovini. Sadržaj svoga majčinskog srca preliti u srca svoje djece. Stošijina majka je smatrala vrjednijim da svojoj kćeri podari neprolazno i vječno blago, nego ono zemaljsko i prolazno“, poručio je mons. Štironja.

Potaknuo je na osobitu molitvu za majke i muževe da „svijetu donesu život“. „To je vaše najbolje i najljepše poslanje. Najbolja je karijera biti majkom. Zaslužujete istinsko poštovanje i odajemo ga. Molimo sv. Stošiju da ostanete vjerne tim idealima, da ostanete vjerne poslanju koje je nezamjenjivo i na poseban način ga ima majka. Ostanite ustrajne u toj ljubavi“, poručio je mons. Štironja, potaknuvši: „Učimo od sv. Stošije. Odolimo svim nasrtajima zloga, svakom idolopoklonstvu, rodnoj i svakoj drugoj ideologiji. Čuvajmo poklad kršćanske vjere i ideju vječnoga života koja nas vodi u sigurnu i vječnu luku spasa“.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića. Na početku mise koja je počela ulaznom procesijom od sakristije katedrale preko Trga Sv. Stošije, biskupi su se pomolili pred moćima sv. Stošije u pokrajnjoj lađi katedrale gdje se od 810. godine nalaze moći sv. Stošije koje je zadarski biskup Donat dobio od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za posredovanje mira između Istočnog bizantskog i Zapadnog rimskog carstva.

Proslavi svetkovine sv. Stošije prethodila je Devetnica tijekom koje su u katedralu hodočastili vjernici iz 11 dekanata Zadarske nadbiskupije, djelatnici i učenici katoličkih škola iz Zadra i članovi crkvenih pokreta i zajednica iz Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, svečano koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u ponedjeljak, 15. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mučeništvo je najviši oblik utjelovljenja Evanđelja. Mučenici svojim mučeništvom izražavaju najviši oblik ljubavi i služenja čovjeku, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se po mučenicima obnavlja logika pšeničnog zrna koje umire da bi donijelo obilat rod, u duhu Isusovih riječi i života: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“.

„Isus Krist je istinsko pšenično zrno koje je, umrijevši radi našeg spasenja, dalo obilat rod. Novi život koji je izrastao iz ‘pšeničnog zrna’ Isusovog života postao je plodno tlo za rast našeg života i hrana života svakog kršćanina. Taj Kruh koji je s neba sišao blagovali su mučenici i sveci, a i nama se nudi da bismo imali udjela u Kristovom životu i djelu njegovog otkupljenja“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Po liturgijskom spomenu mučenika i mi postajemo dionici ljubavi koja se očitovala u Kristovoj mučeničkoj smrti i uskrsnuću, kao i u smrti svakog koji iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu gubi ovozemaljski život i bivamo uključeni u dar života“.

U duhu Isusovog poticaja „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom“ i „I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“, nadbiskup je rekao da je sv. Stošija išla za Isusom i poput njega, svoju smrt herojski je prihvatila kao čin neopozive ljubavi prema Bogu i čovjeku.

„Mučenici nisu tražili mučeništvo, nego su bili spremni dati svoj život kako bi ostali vjerni Evanđelju. Mučenici svjedoče da je Kristova ljubav snažnija od nasilja i mržnje. Mučeništvo nije usputni čin i djelo slučajnosti. Mučenici su hodali po zemlji poput Krista, čineći dobro, promicali su život, prenosili istinu i živjeli dobrotu i ljubav. Snagom vjere i Duha Božjega odolijevali su pred zlom i prevarama, tiranijom i moćnicima, mržnjom i nesnošljivošću. Živjeli su ljubav hrabro i konkretno, kao krepost koja ne poznaje kompromisa i koja se nikada i nikome ne uskraćuje“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da je život mučenika teško i izreći jer u sebi sadrži veliko bogatstvo. Podsjetio je na riječi pape Franje da je „mučeništvo služenje, misterij, to je dar života na poseban način i posebno velik“.

„Kršćansko mučeništvo je čin koji ne govori o mržnji i nepravdi koja je mučenicima nanesena, nego o ljubavi. Govori nam o ljudima koji su na mržnju odgovarali ljubavlju, na nasilje i mučenje molitvom i opraštanjem. Mučenici ne gaje u sebi osjećaje osvete i mržnje, nego žive ljubav, čak i prema neprijateljima. Po smrti svakog mučenika, onaj snažan znak Božje ljubavi koji nam je Krist darovao, obnavlja se za ono i svako vrijeme i time u visokom stupnju i na mnoge načine odbacuje i pobjeđuje zlo, grijeh i smrt i u naše vrijeme i u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Mučeništvo sv. Stošije je trajan govor i ljudima našeg vremena, rekao je nadbiskup. „Mučeništvo nije događaj prošlosti, već stvarnost nazočna u Crkvi, najveće blago od kojeg Crkva živi. Mučenici su svoj život ugradili u Život, svoju ljubav u Ljubav, svoju vjeru u Boga. Zato su njihov život i njihova ljubav neprolazni i vječni. Tâ i sam Bog je Život i Ljubav. Ljubav je najveće blago života u koje smo i mi pozvani uložiti cijelo svoje biće“, potaknuo je nadbiskup.

Nasuprot neprolaznim vrijednostima poštovanja prema Bogu i ljudima koje su posvjedočili kršćanski mučenici, nadbiskup je upozorio na suvremene stavove koji odudaraju od toga duha. „Naše vrijeme i kultura u kojoj živimo, nažalost, izrazito su podložni sebičnosti koja zaokuplja čovjekovo srce. U društvu i u medijima ljudima se nude poruke koje uzvisuju kulturu prolaznosti, posjedovanja, materije i užitka, zanemarujući čovjekov duh i njegove najdublje čežnje za ljubavlju i Bogom. Time ljudski duh ostaje osiromašen, a čovjek nezadovoljan i nesretan, podložan porocima i robovanju negativnostima“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši: „Pretjerana žudnja za posjedovanjem priječi čovjeku da se otvori Bogu Stvoritelju i ljudima oko sebe. Duh svijeta ne zanima Dan Gospodnji posvećen obitelji i osobnom odnosu s Bogom. Duh svijeta zanemaruje i ne prihvaća otkupiteljsku vrijednost ljudskog trpljenja, žrtve i odricanja“. U tom kontekstu, rekao je kako i papa Franjo upozorava da duh svijeta „štetno utječe na našu unutarnju težnju nesebičnog darivanja Bogu i drugima i navodi nas na zadovoljavanje osobnih interesa, ostavljajući naš duh nezadovoljnim“.

„Kada osluškujemo poticaje Božjega duha u našem srcu i slijedimo Isusa na njegovom putu života da se darujemo drugima, ne očekujući ništa zauzvrat, u srcu osjećamo duboko zadovoljstvo i puninu. Sv. Stošija nam je uzor koji trebamo oponašati, model kako trebamo živjeti, primjer koji trebamo slijediti i primijeniti prema svakom čovjeku i situaciji. Vrijednosti za koje je ona dala život vječne su i potrebne i u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na poticaj pape Franje da su nam i danas potrebni sveci, „ljudi koji ne sjede s papučama u naslonjaču, nego koji, goreći nezaustavljivom željom da žive i naviještaju evanđelje, strastveno postaju zarazni u svetosti“.

Sv. Stošija (3./4.st.) bila je Rimljanka iz obitelji višeg društvenog statusa. Kršćansku vjeru primila je od majke. Udavši se protivno svojoj volji za rimskog patricija Publija, poganina, odlučila je ostati djevicom. Uvrijeđeni muž zbog toga ju je zatvorio u kućni pritvor i mučio glađu. Zatočeništvo joj je olakšavao pismima podrške i ohrabrenja sv. Krševan, zaštitnik grada Zadra.

Nakon smrti muža, sv. Stošija je svoje imanje razdijelila siromasima i posvetila svoj život brizi za progonjene kršćane, pohodeći ih u tamnicama. Sa skupinom kršćana pratila je sv. Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji. Nakon smrti sv. Krševana, otišla je u jedan od četiri rimska središta, Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu.

Zbog pomaganja kršćanima i ustrajnosti u ispovijedanju kršćanske vjere bila je zatočena i na Božić, 25. prosinca 304., za Dioklecijanovih progona, spaljena je na lomači u Srijemskoj Mitrovici. „Petstotinjak godina kasnije, bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade zadarskom biskupu Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklonio mu je 810. godine relikvije, sveti prah mučenice Stošije –  Anastazije. Biskup Donat pohranio je relikvije sv. Stošije u tadašnjoj bazilici sv. Petra apostola, čiji je naslov prethodio sadašnjoj katedrali svete Stošije. Zagovor sv. Stošije i naših nebeskih zaštitnika neka nam pomognu kršćansku vjeru radosno živjeti i preoblikovati život u pšenično zrno koje umire da bi donijelo obilat rod“, zaključio je nadbiskup Zgrablić.

Na početku mise, nadbiskup Zgrablić i koncelebranti pomolili su se ispred moći sv. Stošije u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale.

Ovogodišnja svetkovina sv. Stošije ujedno je prva godišnjica kako je počela služba mons. Milana Zgrablića kao zadarskog nadbiskupa.

Papa Franjo imenovao je 7. travnja 2022. Milana Zgrablića, svećenika Porečke i Pulske biskupije, dotadašnjeg katedralnog župnika župe Uznesenja BDM u Poreču te ravnatelja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, nadbiskupom koadjutorom Zadarske nadbiskupije. Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj priopćila je u subotu u podne, 14. siječnja 2023., da je papa Franjo prihvatio odreknuće od službe zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, a dotadašnji nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić postao je zadarski nadbiskup sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa.

Dan poslije, 15. siječnja 2023., na svetkovinu sv. Stošije, mons. Zgrablić je predvodio svečano večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije. Početak službe nadbiskupa simbolično je izvanjski označen činom kada je nadbiskup Zgrablić s pastoralom u rukama, znakom biskupskog služenja, sjeo na kamenu katedru zadarskih nadbiskupa koja datira iz 13. st., a nalazi se u središtu prezbiterija iza oltara u zadarskoj katedrali.

Dok je hodao prema katedri i nekoliko trenutaka sjedio na katedri, Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića pjevao je za tu prigodu uglazbljenu skladbu mo Morovića, ”Idite i rod donosite i rod vaš da ostane”, u duhu gesla nadbiskupa Zgrablića ”I rod donosite”.

Nadbiskup Zgrablić je 70. zadarski nadbiskup u kronotaksi zadarskih nadbiskupa i 114. pastir u 17 stoljeća zadarske Crkve.

I. G.

Foto: I. Grbić

Svečano misno slavlje i Večernju molitvu na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u nedjelju, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Liturgijska služba na uočnicu počela je pjevanjem Himna sv. Stošiji i pjevanom molitvom triju psalama. Nastavljeno je sa Službom riječi i zaključeno Euharistijskom službom i pjevanjem Marijinog hvalospjeva Veliča duša moja Gospodina. Za prvi pjevani Psalam 122 koji počinje riječima „Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u Dom Gospodnji“, mons. Zgrablić je rekao da je jedan od najdražih među 150 psalama u židovskoj i kršćanskoj pobožnosti i tradiciji molitve psalama. „Autor psalma svjedoči svoje uzbuđenje i radost prigodom hodočašća u Jeruzalem. Taj psalam postao je redovita jutarnja molitva pobožnog Židova koji svoje oči i srce na početku svakog dana usmjerava prema Jeruzalemu, koji je, prema Knjizi Ponovljenog zakona, jedino i pravo mjesto štovanja Boga; mjesto koje je središte jedinstva svih naroda dvanaest plemena sinova Izraelovih; mjesto u kojem je sagrađen veličanstveni Hram u kojem je sjedište Božje žive nazočnosti; mjesto koje je središte političkog života u kojem se autoritetom sudstva potvrđuje istina i pravednost; mjesto u kojem se iskazuje ispravan način štovanja Boga i potvrđuju sakralni čini“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da autora toga psalma na hodočašće prema Jeruzalemu potiče radost koja proizlazi iz vjere.

Taj psalam je „snažan poticaj i poziv našoj vjeri da i mi probudimo u sebi iste osjećaje psalmiste, osjećaje vjere i radosti, kada hodočastimo u naš hram – katedralu, kada ulazimo na vrata, ne samo ovog kamenog zdanja, nego ulazimo kroz vrata nebeskog Jeruzalema po euharistiji u kojoj se prinosi sakramentalna žrtva Kristovog predanja“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je slavlje svetkovine sv. Stošije „i naša molitva za mir Jeruzalema, za mir u našim domovima i našim srcima“. Kličući s psalmistom “Mir tebi!“, mons. Zgrablić je poželio da naša čežnja za mirom uključi sve što u sebi sadrži biblijska riječ mir – šalom: sreću, blagostanje, nadu i napredak.

„Sveti Jeronim i Augustin vidjeli su u tom psalmu pjev nebeskom, vječnom Jeruzalemu, gradu čvrsto sazdanom u kojem prebiva slava Božja, na čijim vratima već stoje naše noge. Kroz ova otvorena vrata vjere promatramo sv. Stošiju u slavi koju je postigla svojom čvrsto sazdanom vjerom i salivenom ljubavlju u Ljubav od koje je sazdan nebeski Jeruzalem. Tu i mi gledamo našu budućnost i konačni cilj našeg života“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da je to euharistijsko slavlje poziv našem duhu da krenemo u radost, entuzijazam i vjeru sv. Stošije. „U tumačenju toga 122. psalma, sv. Augustin potiče: „Trčimo i nemojmo se umoriti; trčimo u kuću Gospodinovu… Vidjeli su je apostoli i govore nam: Trčite! Idite! Slijedite nas! Svi nam govore: Idemo u dom Gospodnji… Sv. Stošija i nama, našim željama govori Augustinove riječi: „Trčite! Idite! Slijedite me u vjeri i ljubavi!““, rekao je nadbiskup.

U duhu navještenog evanđelja o dvojici učenika koji su poželjeli saznati gdje stanuje Gospodin, nadbiskup je poručio: „I nama Isus na našu želju odgovara: ‘Dođite i vidjet ćete’. Trebamo ići samo za Isusom. On je istina koju trebamo bezkompromisno slijediti. On je život koji trebamo u sebi njegovati i hraniti. On je vrata na koja se ulazi u nebeski, vječni Jeruzalem. On je mir koji nam ostavlja i daje da bismo imali spokoj“.

Umjesto da njeguje radost zbog hodočašća prema Gradu mira, čovjek sve češće luta u nesnalaženju života i udaljuje se od vječnog Jeruzalema, upozorio je mons. Zgrablić, potaknuvši da čovjek osvijetli život Božjom istinom i prisutnošću, da vjera u vječni život bude središte života koje nadahnjuje u svakodnevnim izborima i djelovanju. „Neka nam zagovor sv. Stošije pomogne da naše oči i srce trajno uzdižemo prema vječnom Jeruzalemu gdje mnogi slave ime Gospodnje, gdje je i nama Gospodin pripravio mjesto“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup i svećenici otišli su u pokrajnju lađu zadarske katedrale gdje su se pomolili pred relikvijama sv. Stošije koje se od 810. g. nalaze u mramornom sarkofagu kojeg je pokadio mons. Zgrablić, kao i Stošijin relikvijar u prezbiteriju katedrale na početku mise. Sarkofag je dao izraditi biskup Donat koji je Stošijine moći dobio od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za posredovanje mira između Istočnog i Zapadnog carstva.

Prije mise, u katedrali je održan susret zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete Zadarske nadbiskupije koje je nadbiskup Zgrablić osobito pozdravio i zahvalio im na sudjelovanju, kao i povjereniku fra Bojanu Rizvanu koji je na tom susretu održao prigodni nagovor o molitvi Časoslova.

I. G.

Foto: I. Grbić

1. Srdačno pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, sudionike ovog molitvenog čina uoči svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. Osobito pozdravljam sve vas nazočne članove i predstavnike zajednica, pokreta, bratovština i kršćanskih laičkih udruga koji ste došli na poziv vaših župnika i na poticaj Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete Zadarske nadbiskupije. Pozdravljam povjerenika ovog Povjerenstva, fra Bojana Rizvana, župnika Župe Srca Isusova na Voštarnici. Zahvaljujem fra Bojanu na razmišljanju i poticajnim riječima koje nam je uputio prije početka ovog slavlja. Pozdravljam subraću svećenike naše Nadbiskupije i sve drage goste.

     Dobrodošli u ovu našu dragu katedralu i na svetkovinu svete Stošije.

2. Večerašnju službu uoči svetkovine svete Stošije u ovoj katedrali njoj posvećenoj, u kojoj se čuvaju i časte sveti ostaci njezina tijela, “sveti prah“ njezinih posmrtnih ostataka, sve od 810. godine, započeli smo pjevanjem Himna svetoj Stošiji – Anastaziji i pjevanom molitvom triju psalama. Nastavili smo sa Službom riječi i zaključit ćemo Euharistijskom službom i pjevanjem Marijinog hvalospjeva „Veliča duša moja Gospodina“ te molitvom pred relikvijama svete Stošije.

     Prvi kratki psalam, Psalam 122., molitve današnje I. Večernje, satkan samo od devet redaka, koji smo pjevali i koji počinje riječima „Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u Dom Gospodnji“, predstavlja jedan od najdražih 150 psalama u židovskoj i kršćanskoj pobožnosti i tradiciji molitve psalama. Autor psalma svjedoči svoje uzbuđenje i radost prigodom hodočašća u Jeruzalem. Ovaj psalam postao je redovita jutarnja molitva pobožnog Židova koji svoje oči i srce na početku svakog dana usmjerava prema Jeruzalemu, koji je, prema Knjizi Ponovljenog zakona, jedino i pravo mjesto štovanja Boga; mjesto koje je središte jedinstva svih naroda dvanaest plemena sinova Izraelovih; mjesto u kojem je sagrađen veličanstveni Hram u kojem je sjedište Božje žive nazočnosti; mjesto koje je središte političkog života u kojem se autoritetom sudstva potvrđuje istina i pravednost; mjesto u kojem se iskazuje ispravan način štovanja Boga i potvrđuju sakralni čini.

     Ono što u ovom psalmu pokreće autora na put, hodočašće prema Jeruzalemu, je radost koja proizlazi iz vjere.

    Nije li, braćo i sestre, pjev ovog psalma snažan poticaj i poziv našoj vjeri da i mi probudimo u sebi iste osjećaje psalmiste, osjećaje vjere i radosti, kada hodočastimo u ovaj naš hram – katedralu, kada ulazimo na vrata, ne samo ovog kamenog zdanja, nego ulazimo kroz vrata Nebeskog Jeruzalema po euharistiji u kojoj se Boga časti i prinosi sakramentalna žrtva Kristova predanja, prinosi se „Jaganjac Božji“ za naše spasenje, za naš mir? Zar nije ova euharistija „grad čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni“ na istini Evanđelja? Zar nije ovo slavlje svetkovine svete Stošije snažan poziv i ujedno naša molitva za mir Jeruzalema, za mir u našim palačama, našim zidinama, našim domovima, našim srcima? Zar nije ovo mjesto i trenutak gdje jedan drugome trebamo klicati s psalmistom i moliti: “Mir tebi!“. Neka ova naša čežnja za mirom, vapaj onih koji ljube Gospodina, uključi sve ono što u sebi sadrži biblijska riječ „mir“ – „šalom“: sreću, blagostanje, nadu, napredak, sve ono što se može poželjeti narodu kojeg je Gospodin odabrao sebi za baštinu.

    Sveti Jeronim i Augustin vidjeli su u ovom psalmu pjev nebeskom, vječnom Jeruzalemu, gradu čvrsto sazdanom i dobro utvrđenom u kome prebiva slava Božja, a na čijim vratima već stoje naše noge. Kroz ova otvorena vrata vjere promatramo svetu Stošiju u slavi koju je postigla svojom čvrsto sazdanom vjerom i salivenom ljubavlju u Ljubav od koje je sazdan nebeski Jeruzalem. Tu i mi gledamo našu budućnost i konačni cilj našega života.

     Ova molitva, ovi psalmi, ovo naše euharistijsko slavlje, snažan su poziv našemu duhu da krenemo u radost, entuzijazam, u nadu, u vjeru svete Stošije. Poziv je ovo da krenemo na hodočašće našeg duha do mjesta gdje Gospodin stanuje.

    U tumačenju ovog 122. psalma, sveti Augustin će i nas bodriti i poticati: „Trčimo i nemojmo se umoriti; trčimo u kuću Gospodinovu… Vidjeli su je apostoli i govore nam: Trčite! Idite! Slijedite nas! Svi nam govore: Idemo u dom Gospodnji… Kamenje ovoga grada, odrezano od brda i isklesano rukama navjestitelja istine, prikladno je oblikovano kako bi se ugradio u zdanje vječnosti!“ (PL 37, 1619).

     Sveta Stošija i nama – našem duhu, našim željama, govori Augustinove riječi: „Trčite! Idite! Slijedite me! Slijedite u vjeri i ljubavi!“.

    Ovo bogoslužje prigoda je da i mi poželimo saznati gdje stanuje Gospodin, „Jaganjac Božji“, kao što su to poželjeli i dvojica Ivanovih učenika iz današnjeg evanđelja po Ivanu. I nama Isus na našu želju odgovara: „Dođite i vidjet ćete“. Kamo trebamo ići da bismo vidjeli gdje Gospodin stanuje? Trebamo ići samo za Isusom. On je put kojim trebamo hodati. On je Istina koju trebamo bezkompromisno slijediti. On je život koji trebamo u sebi njegovati i hraniti. On je Vrata na koja se ulazi u nebeski, vječni Jeruzalem. On je Mir koji nam ostavlja i daje da bismo imali spokoj u našim „palačama“.

3. Današnji čovjek sve češće, umjesto da u sebi njeguje radost zbog hodočašća prema Gradu mira, luta u nesnalaženju života i udaljuje se od Vječnog Jeruzalema. „Nesposoban je,“ kako kaže ovih dana jedan naš teolog, „osvijetliti život Božjom istinom i prisutnošću, te se onda grčevito bori s vjetrovima i silama zbunjujućih nesigurnosti. Umjesto da se drži Gospodina i vjere u njega, pada u različita praznovjerja po kojima se prepušta sudbini i slijepim silama za koje vjeruje da upravljaju njegovim životom. Umjesto da živi savjesno prema Božjoj riječi i Zakonu, prepušta se naklapanjima o sreći i sretnom životu koje je rezultat određenih životnih slučajnosti. Umjesto da sigurna koraka hodi u svijetlu, radije tapka u mraku svojih lutanja. A da ne spominjemo koliki ljudi žive u tami jer ne vjeruju u sigurnost i jamstvo spasenja koje dolazi od Gospodina, pa o budućem životu razmišljaju samo kao o nekoj nejasnoj mogućnosti koju onda ostavljaju po strani, umjesto da im vjera u vječni život bude središte života, nît vodilja i svjetlo koje ih obasjava i nadahnjuje u svakodnevnim izborima i djelovanju.“ (Ivan Bodrožić, ŽV 13/2023, str. 32-33).
4. Neka nam zagovor svete Stošije pomogne da naše oči i srce trajno uzdižemo prema Vječnom Jeruzalemu gdje mnogi slave ime Gospodnje, uživajući mir u palačama vječnosti gdje je i nama Gospodin pripravio mjesto. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Vjernici iz Novigradskog i Ražanačkog dekanata sa svojim župnicima hodočastili su u Devetnici sv. Stošije u katedralu sv. Stošije u Zadar u petak, 12. siječnja, ususret proslavi zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje sedmog dana Devetnice predvodio je don Ivica Jurišić, župnik župa Ljubač i Radovin i dekan Ražanačkog dekanata. O temi „Sveti Josip – učitelj i primjer ponizne molitve“ propovijedao je don Krešo Ćirak, župnik župa Obrovac i Medviđa i dekan Novigradskog dekanata.

Tema propovijedi u ovogodišnjoj Devetnici sv. Stošije bila je razmatranje različitih aspekata molitve, jer je, ususret Jubileju 2025. godine na razini sveopće Crkve, u tijeku godina koju papa Franjo vidi kao „veliku simfoniju molitve“ po kojoj će se Crkva pripraviti za Jubilarnu 2025. godinu.

Don Krešo je podsjetio da se 2025. obilježavaju i 1700. obljetnica prvog ekumenskog koncila u Niceji kao i dva nacionalna jubileja: 1100. obljetnica hrvatskog kraljevstva i 1100. obljetnica održavanja nacionalnih sinoda 925. i 928. u Splitu, u vrijeme hrvatskog kralja Tomislava.

„Svaka jubilarna godina kroz povijest Crkve imala je veliku važnost na crkvenom i društvenom području. I Jubilarna godina pred nama to želi biti za nas“, poručio je don Krešo. Razmatrajući sv. Josipa kao poniznog molitelja, Ćirak je rekao da sv. Josip čudesno sja poput zvijezde kao „djelo Božje“. Primjer sv. Josipa pokazuje što znači „molitvi dati novu učinkovitost, oslobođenu ljudske moći, a podložne božanskoj svemoći“, rekao je don Krešo, dodavši da je nakana i hodočašća dekanata da vjernici postanu „djelatno Božje djelo“.

„Etimološki, riječ molitva znači predanje, stavljanje u posluh, u poslanje onomu kome upućujemo svoje vapaje. Blagodat i plod takve molitve nije ulišanje prošnje, nego življenje povjerenja u Onoga koji može uslišati. Biti s Njim, biti u molitvenom odnosu koji znači poniznost i predanje, izgrađuje molitelja puno više nego samo uslišanje molitve“, poručio je don Krešo.

Ćirak je rekao da su primjeri ponizne molitve sv. Josip, zagrebački nadbiskup Martin Borković koji je kroz četiri biskupijske sinode uspješno reformirao Zagrebačku nadbiskupiju dok su ga kler i kanonici javno ponizili i izrugali te papa Benedikt XVI. koji je u svojoj Njemačkoj bio kao ‘prorok bez časti’. „Ponizni ljudi prolaze uistinu po nizini, ali ono što je u ljudskim očima kamen odbačeni, Božjim djelom postaje na kraju kamen zaglavni. Danas Hrvati svoj identitet grade na sv. Josipu, Zagreb se ponosi Borkovićem, a njemački narod tek treba upoznati Benedikta XVI.“, poručio je don Krešo, rekavši da je i sv. Stošija, ako se isprva naizgled u njenom mučeništvu činilo da je odbačena, po uzoru na svoga Učitelja i Gospodina, postala ‘kamen zaglavni’ kao primjer u hrabrom nasljedovanju Isusa Krista i zagovornica vjernika stoljećima u povijesti Crkve.

Nadbiskup Martin Borković je pred izazovom reformacije u svakodnevni život katoličkih obitelji uveo svetačku pobožnost, jer „zagovor svetaca pomaže bolje čuti Božju riječ, daje snagu otkriti i prihvatiti volju Božju“, rekao je don Krešo. „Za nadbiskupa Martina sveci su bili putokazi za raj, a njihovo nasljedovanje siguran put k spasenju duše. Zato i hodočašće sv. Stošiji pomaže otkrivanju duhovnog blaga naših župnih zajednica. Blago vjere je obogatilo, oblikovalo način življenja i vjerovanja podvelebitskog, bukovačkog i ravnokotarskog dijela Zadarske nadbiskupije.

Zahvaljujući nadbiskupu Borkoviću, Hrvati štuju sv. Josipa i kao nacionalni identitet koji oblikuje svijest naših obitelji i njihovu ljubav prema zemlji u kojoj žive. Nadbiskup je očigledno bio svjestan činjenice da kad se Bog stavi u središte čovjekovog života, i ostale stvari mogu se lako riješiti. Zato je strašno slušati Jahvine riječi upućene proroku Samuelu u prvom čitanju: ‘Nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima’“ rekao je don Krešo.

Sveti Josip, kao i Marija, „pripada hipostatskom redu koji ga izdiže iznad svih svetaca i anđela, pa time i njegova škola molitve uključuje neposrednije djelovanje Duha Svetoga“, rekao je don Krešo. Josipov imenjak, papa Benedikt XVI., zadnje poglavlje svoje svojevrsne duhovne oporuke pod nazivom „Što je kršćanstvo’“ posvetio je upravo sv. Josipu.

„Benedikt XVI. kaže da je sv. Josip ‘paradoks’ koji je svojim djelovanjem doprinio da mrtvi panj Jišajev isklija mladicu. Koliko god uznemiruje slika mrtvog panja, tim više se u čovjeku učvršćuje nada ukoliko prihvati djelovanje sv. Josipa kao školu u kojoj se djelo Božje ostvaruje“, rekao je don Krešo, istaknuvši kao primjer za nasljedovanje Josipovu krepost pravednosti.

„Josip je vjernik odrastao u starozavjetnoj vjeri. Ona se sastojala u obdržavaju zakona i propisa. Samo obdržavanje propisa ne dovodi nas do susreta s Bogom. Po sâmim propisima ne možemo u Betlehemskom djetetu prepoznati Boga. Stoga Benedikt XVI. kaže da je starozavjetna pravednost put priprave za susret sa živim Bogom, koja između ostaloga krije i opasnost: ‘Ovo je opasnost: puko poštivanje zakona postaje bezlično, samo djelovanje; čovjek postaje tvrd, pa čak i ogorčen’“, rekao je don Krešo, naglasivši: „Sv. Josip radi iskorak te u propisima vidi ne samo paket normi i slovo zakona, već izraz Božje volje, po kojoj Bog govori njemu, a sv. Josip djeluje po istoj riječi. Papa kaže da ulaskom u taj novi zakon u osobni dijalog s Bogom, vjernik upoznaje lice Božje, počinje vidjeti Boga i tako postaje hodočasnik na putu prema Kristu“, rekao je don Krešo, upozorivši da čovjek bez novozavjetne pravednosti ostaje „mjed što ječi ili cimbal što zveči“, kako kaže sv. Pavao.

S vjernicima iz Novigradskog i Ražanačkog dekanata završena su tradicionalna hodočašća vjernika iz 11 dekanata Zadarske nadbiskupije tijekom Devetnice u zadarsku katedralu sv. Stošiji, ususret proslavi njene svetkovine 15. siječnja. Na kraju svake mise tijekom hodočašća, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je zagovornu molitvu sv. Stošiji za Crkvu i sve staleže ljudi te je puk pjevao Himan sv. Stošiji ‘Popjevkom veselom, blagdan objavite, Stošiju blaženi, Zadrani častite. Ona je obrana, Zadra nam rodnoga, Dalmacije ures uzvišen“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici iz Benkovačkog i Zemuničkog dekanata sa svojim župnicima hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadar šestog dana Devetnice sv. Stošiji, u četvrtak, 11. siječnja, ususret proslavi zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje u zadarskoj katedrali predvodio je don Anđelko Buljat, župnik župe Rođenja BDM u Benkovcu i dekan Benkovačkog dekanata, a propovijedao je o temi ‘Molitva Oče naš’.

U dolaženju do Boga i uspostavi odnosa s njim, čovjek ima mogućnost komunicirati s Bogom, a to se ostvaruje po molitvi. „Čovjek je stvoren na Božju sliku i Bog mu je udahnuo svoj životni dah. Bog je duh i čovjeku je darovao duh, kako bi mogao s njim komunicirati. Bog stvara govoreći. Kad je sve stvarao, u Knjizi Postanka piše: ‘I reče Bog’. Ta riječ je bila tako snažna i jaka da je stvarala nove živote. Kad Bog progovori, događaju se silovite promjene. Bog govorom čini“, istaknuo je don Anđelko, naglasivši da je Božja riječ i čovjekom postala.

„Božja riječ koja je odvijeka i kroz Stari zavjet izgovarana riječ, postala je čovjekom. I u molitvi Anđeoskog pozdrava Gospi kažemo: ‘I Riječ je tijelom postala’. Bog govori i traži sugovornika. Bog nema monolog, nego govori drugome. Čovjek postaje Božji sugovornik kad počne moliti, kad počne s njim razgovarati.  Molitva je razgovor s Bogom“, rekao je don Anđelko, naglasivši da se u molitvi događa razmjena Božjega i govora čovjeka.

„Čovjek u molitvi dopušta Bogu da stvara red i novi svijet. Kad Bog govori čovjeku, on njemu nešto stvara, on njemu čini nešto novo. ‘Molitva je prostor u kojem Bog može stupiti u akciju za čovjeka’, kaže Walter Kasper. Suvremeni čovjek vapije za molitvom“, poručio je propovjednik, upozorivši da je čovjek zaboravio Božji govor i često Boga ne razumije. „Stoga treba učiti Božji jezik, kako bi razgovor bio moguć. Bog nam je dao svemoćnu riječ molitve. Poslao nam je svoga Sina da nas, između ostaloga, nauči moliti. Po molitvi, u čovjeka ulazi Duh Sveti i osposobljava ga da razumije Božju riječ“, naglasio je Buljat. Podsjetio je kako sv. Pavao kaže da „Duh Sveti u nama moli, kliče Abba, Oče“. I kad se Isus molio svom nebeskom Ocu, rečeno je, „Uskliknu Isus u Duhu Svetom“.

„Dakle, ta snaga Duha Svetoga stvara u čovjeku molitvu. Isus kaže, ‘Nemojte unaprijed smišljati što ćete govoriti, dat će vam se onoga časa što vam je govoriti’. Oče naš je božanska molitva koju nam je ostavio Isus kao uzor svih molitava. Sve molitve sastavljali su ljudi, po Božjem nadahnuću, stoga su to ljudske molitve. No, molitvu Oče naš izravno nam je dao sâmi utjelovljeni Bog, Isus Krist. On je prvi izgovorio i dao nam je tu molitvu na zamolbu apostola: ‘Gospodine, nauči nas moliti, kao što je Ivan naučio svoje učenike’“, rekao je don Anđelko, poručivši: „Čovjek molitvom probija svoj začarani krug u kojem se nalazi, pobjeđuje zlo u kojem je zarobljen“.

I u Getsemanskom vrtu Isus je rekao apostolima: ‘Molite, da ne padnete u napast’. „Oče naš se naziva Gospodnjom molitvom, nju je dao sâm Isus. Sv. Augustin kaže da Oče naš treba biti prisutan u svakoj našoj spontanoj i naučenoj molitvi. On smatra da je dopušteno svakojako moliti, ali nikad drugačije od onoga kako nas je učio Isus“, rekao je don Anđelko, istaknuvši: „Molitva Oče naš u sebi nosi materijal za gradnju svake molitve. Mnogi svetopisamski stručnjaci kažu da Oče naš sadrži bît svih evanđelja“.

„Može se dogoditi da spontana molitva odvede od duha Oče naša i onda to postaje naša molitva, a ne više Gospodinova molitva. Prihvaćanjem Isusove molitve u kojoj čuvamo Isusovu riječ, Isus i Otac nebeski nastanjuju se u nama“, rekao je don Anđelko.

Kako u spontanoj molitvi čovjek ne bi zaboravio bitne elemente Oče naša, moguća je prispodoba s telefonom, rekao je Buljat. Prilikom uspostavljanja ‘telefonske veze’ s Bogom, sjetimo se da idemo pred Boga. Prije nego osoba počne telefonirati, misli što želi reći onome koga zove.

„U molitvi se sjetimo da želimo Boga zamoliti da njegovo ime bude sveto, da nam dâ svoje Kraljevstvo, da se njegova volja događa u našem životu i da nam dâ kruh naš svagdašnji. Sjetimo se da ćemo u Oče našu moliti Boga da nam oprosti naše grijehe, kako bismo postali prijatelji s njime. Oprostimo drugima kako bismo i mi postali ljubav poput njega. Odrecimo se grijeha da ne robujemo zlu, nego budemo slobodna Očeva djeca i prihvatimo križ kako bismo bili Božji učenici“, potaknuo je don Anđelko.

Da bi čovjek razgovarao s Bogom, treba otkloniti zapreke tom razgovoru. „To su naši grijesi, nepraštanje drugima, vezanost uz stvari, ljude i stvorenja i neprihvaćanje onoga što nam Bog daje u životu, kad se bunimo. ‘Okrenuti četiri broja’ u molitvi bilo bi priznavati svoje grijehe, oprostiti onima koji su te povrijedili, odreći se onoga što te sputava, rastresa, veže i onemogućuje moliti te prihvatiti sve što je Bog poslao i kao križ koji će te voditi uskrsnuću“, rekao je don Anđelko. Istaknuvši da se na taj način Oče naš kao prekrasni biser pretvara u blago za koje se čovjeku isplati sve dati, don Anđelko je u duhu Isusove riječi ‘Kucajte i otvorit će vam se’ potaknuo na ustrajnost u molitvi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici Ninskog i Paškog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadar petog dana Devetnice sv. Stošiji, u srijedu, 10. siječnja, ususret proslavi zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje u zadarskoj katedrali predvodio je don Jerko Vuleta, župnik župe sv. Anselma u Ninu i dekan Ninskog dekanata, a propovijedao je o temi ‘Molitva kao snaga mučenika’.

„Tko se pouzdaje u Boga i svoj život predaje njemu, ne misli da će u vjeri nešto postići svojim snagama i svojom mudrošću te da će njegovo iskustvo vjere biti snažnije i dublje oslanjajući se na sebe. Nego, to ostvaruje dopuštajući Gospodinu da postane i ostane njegovo najčvršće životno uporište“, rekao je don Jerko.

Vjernici se dive hrabrosti i neustrašivosti tolikih mučenika kroz povijest Crkve. „Iz svoje krhke, ljudske perspektive, pitamo se kako je moguće da su brojni mučenici, unatoč tolikim nevoljama i kušnjama, progonima i pritiscima, ostali dosljedni Kristovoj istini i vjerno ustrajali u ljubavi do kraja. Što ih je jačalo u svakodnevnom životu, da su ostali poput neosvojive tvrđave i da su tako snažno odolijevali svim izazovima“, upitao je don Jerko, poručivši: „Iskustvo mučenika koji su svojom krvlju posvjedočili za vjeru i Boga, otkriva nam da oni svoj kršćanski život i poziv na nasljedovanje Krista, kralja mučenika, nisu shvaćali površno, usputno, nego kao najozbiljniju životnu zadaću. Shvaćali su život kao hod prema osobnoj svetosti, kao temeljni životni zadatak s kojim ništa drugo u ovom svijetu nije usporedivo i koji sve drugo u životu nadilazi“.

Temeljno pitanje mučenika, usredotočenih na Gospodina u svakodnevnom životu, „nije bilo tko sam i kakav sam u očima drugih ljudi i što drugi misle o meni. Nego, koliko je Gospodin zadovoljan mojim životom? Što sam učinio zbog svoje vlastite promocije i proslave, a s čime sam proslavio Boga? Posvećujem li Bogom ispunjeno vrijeme više nego sam to činio prije“, rekao je don Jerko.

Istaknuvši da se „kršćanski mučenici nisu zadovoljavali osrednjošću“, Vuleta je rekao da su oni uvijek ulazili u novo iskustvo susreta s Bogom kroz molitvu potpunog predanja. Koliko god bilo teško oduprijeti se izvanjskim izazovima i odoljeti napastima, bili su svjesni da se u ustrajnom posvećenju sjedinjuju s Bogom po molitvi kao načinu da ostanu u Bogu.

„Molitvu su doživljavali kao sredstvo kojim Bog zahvaća u njihovu stvarnost da bi preko njih snažio i ljubio druge. Molitva je u životu kršćanskih mučenika bila most uspinjanja prema Bogu, izraz najdublje spremnosti biti potpuno Božji i do kraja, bez obzira na životne okolnosti, na situaciju u društvu i stanje u svijetu. Molitvu su shvaćali kao sredstvo lišavanja nepotrebnih tereta, oslobađanja od površnosti, ostavljanja životnih utega. Njihov život poprimao je obličje bogolikosti, jer su shvaćali da je molitva puno više sredstvo primanja, nego davanja. Molitva kao najdublji izraz srca koje želi biti ispunjeno jedino Bogom, najdublja je životna priprema mučenika za najuzvišeniji trenutak u kojem su u mučeništvu bili spremni darovati najvrijednije što su imali, svoj vlastiti život“, poručio je don Jerko Vuleta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić