Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 10. siječnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, dr. sc. p. Arkadiusz Krasicki izlagao je o temi „Meditatio – duboka relacija s Bogom. Drugi korak prema Bogu (Lectio Divina)“.

U Godini molitve u Zadarskoj nadbiskupiji, teme svećeničke rekolekcije posvećene su razmatranju koraka metode Lectio Divina u molitvenom pristupu Božjoj riječi.

„Čovjek je pozvan ući u duboku relaciju s Bogom i to svakodnevno. Bog je blizu. Lectio je prvi korak: čitanje, iščitavanje, onda se uranja u drugi korak, meditatio“, rekao je p. Arek, istaknuvši da je za oba ta koraka važno odrediti mjesto i vrijeme. Potaknuo je da osoba za to vrijeme na papir zapisuje poticaje, jer Bog čovjeku govori.

„U svojoj objavi Bog se koristi ljudskim jezikom. Meditatio je duboka relacija s Bogom, razmatranje. Bog stvara čovjeka iz ljubavi. Između Boga i čovjeka nastaje pravi dijalog. Bog želi ući u dijalog sa čitateljem. Bog želi ući u dijalog jer želi se pokazati, objaviti, da ga osoba upozna. Čovjek meditira Božju riječ tako da s oduševljenjem kasnije može zahvaliti Gospodinu. U Svetom pismu, Otac dolazi u ljubavi susresti svoju djecu i želi s nama razgovarati. Važno je uroniti u Božju riječ koja nadahnjuje, daju snagu, oživljava“, potaknuo je p. Arek.

Podsjetio je da je meditacija bila uključena i u proces nastanka Svetog pisma. „Sveto pismo je proces meditacije i prepričavanja. Meditacija sadrži u sebi prepričavanje, odnosno ponavljanje odlomaka Svetog pisma. Kad se čovjek susreće s Božjom snagom u Božjoj riječi, onda njegov način djelovanja postaje drugačiji, smisleni“, istaknuo je predavač, podsjetivši na snagu koja je dirnula slušatelje kad je Isus progovorio u nazaretskoj sinagogi; oni su se tada čudili ‘Odakle to ovome?’.

„Čovjek koji se izlaže Božjoj riječi, zasjenjenju Duha Svetoga na sebe, tada prikladno djeluje i svojim djelovanjem potiče druge. Tada nema lijenosti. Meditacija je molitva. Isus potiče na neprestanu molitvu. Meditacija treba početi molitvom Duhu Svetom. Duh Sveti nadahnjuje“, rekao je p. Arek. Govorio je i o metaforama s kojima se može usporediti meditativno razmatranje Božje riječi.

Podsjetio je na dolazak Nikodema Isusu, njihov susret. „Nikodem dolazi Isusu po noći. Noć je jako dobra prilika za razmatranje Božje riječi, u razgovoru s Učiteljem, kad poprima pravu dimenziju, pravi nastavak i pravu snagu. Meditacija Božje riječi je čupanje, u doslovnom smislu, bušenje, jer riječ midraš upravo to znači“, rekao je p. Arek u kontekstu tumačenja religioznih tekstova u židovstvu. Osnova te hebrejske riječi drš znači tražiti, istraživati.

„Dolazimo Isusu i želimo da nas on pouči. Učenik dolazi Učitelju sa svojim grijehom, svojim slabostima i želi upoznati Isusa. U školi Isusa Krista, učenik koji njemu dolazi prema pozivu ‘Dođi i vidi’, pozvan je poslušati, prožvakati Božju riječ“, rekao je p. Arek. U stilu Ivanovog evanđelja u kojem je opisan susret Isusa i Nikodema, radi se o činu vjere. „Vjera je poći s Isusom, biti s Isusom, poslušati, slušati, čuti, gledati, vidjeti – ti glagoli upućuju nas na vjeru. Bog riječju stvara cijeli svijet, Bog riječju podiže proroke. Bog želi da se Božja riječ širi. Bog poziva i podiže i on to i danas čini“, rekao je p. Arek.

Korak meditatio uspoređuje se i sa slikom gnječenja grožđa. „Meditatio ili biblijsko čitanje je gnječenje Božje riječi, pročitane riječi, kako bi se iz nje iscijedilo značenje. Trebali bismo željeti vidjeti taj sok koji je na prvu nevidljiv, a sakriva se u zrelom grožđu, u zreloj Božjoj riječi. Jer Božja riječ uvijek iznova donosi plod“, rekao je p. Arek, podsjetivši na riječ proroka 600 godina prije Krista: „Božja riječ uvijek donosi plod, nikad se ne vraća bez ploda“.

Prema Isusovim riječima, osoba je pozvana ljubiti Boga cijelim svojim bićem. Stoga u meditaciji nad Božjom riječi veliku ulogu ima um. „Um ne može biti prazan. Važno je ispuniti um Božjom riječju“, poručio je p. Arek.

Tijekom koraka meditatio osoba započinje u srcu prikupljati vrijednosti biblijskog odlomka koji je nalik dragocjenim draguljima koje nam Gospodin daje. „Bog čovjeku želi dati dragocjenosti. Isus govori o Božjem kraljevstvu kao o blagu koje je zakopano duboko u njivi, a čovjek sve ostavlja. I tu je rizik, na putu između odluke i kupnje njive. Treba dopustiti kopati, iskopavati Božju riječ, uvijek iznova, da nas obogati“, potaknuo je p. Arek.

Podsjetivši kako je Marija prebirala Božju riječ i sve događaje u svom srcu, predavač je rekao: „Za Židove, srce je centar komunikacije s Bogom, tj. savjest. Tu osoba čuje Božji glas, kako joj Bog govori. Tu se može susresti Bog. Bog odgovara kad mu osoba postavlja pitanja“.

Pojasnio je i da saginjanje apostola Petra nad Isusovim grobom, u teološkom smislu, predstavlja razmatranje, promatranje. Petar je ušao u teološki sadržaj praznog groba, nove nade koja sviće na nebu, prvog dana u tjednu.

U kontekstu čestog govora apostola Pavla o duhovnom obrezanju, p. Arek je pojasnio odnos meditacije i duhovnog obrezanja. Dva mjesta u Bibliji usporediva su s duhovnom aktivnošću obrezanja u djelovanju na čovjeka koji razmatra Božju riječ. Prvo mjesto naputka za takvo obrezanje je Šimunovo proročanstvo u Lk 2,35, kad Šimun kaže Mariji: ‘Tvoju će dušu probosti mač’.    Drugo mjesto je u Poslanici Hebrejima: „Jer Božja je riječ uistinu živa i djelotvorna, oštrija od dvosjekla mača. Ona proniče dušu, razdjeljuje dušu od duha i zglobove od moždine te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb 4,12-13).

U spomenu mača koji razdjeljuje, koristi se riječ koja znači nož za obrezivanje. „Upravo prilikom meditacije događa se duhovno obrezanje, kada nam ‘smetaju’ neke riječi u Svetom Pismu. Npr. govor o nekoj Božjoj zapovijedi, kad Isus poučava učenike kako se trebaju ponašati prema siromasima. Uvijek postoji neka riječ i činjenica, neki kontekst koji meni smeta, žulja me. Jer znam da kod mene nije do kraja tako. I to moram ispraviti. Duhovno obrezanje nam pokazuje što trebamo izbaciti iz sebe i popraviti“, poručio je p. Arek.

Meditacija je i prepoznavanje aktualnosti Riječi Božje u životu osobe. „Nije posrijedi umna razrada ni psihološka rekonstrukcija nekog teksta. Nego shvaćanje onoga što mi je Bog objavio u prvoj etapi, Lectio, u čitanju. Bog se sada pojavljuje kao onaj koji nam se izravno obraća. Ušli smo u duboki dijalog, relaciju s Ocem. U toj etapi ćemo pronaći odgovor na pitanje što mi Gospodin govori po svojoj riječi.

Biblijsko značenje meditacije je vrlo duboko. Posrijedi je žvakanje, preživanje značajnih riječi otkrivenih u čitanju, prolazeći preko njih uvijek iznova. Na taj način, Božja riječ se suočava s našim življenjem, a time i sa življenjem naše zajednice i društva općenito. Bivamo pomalo prosvijetljeni. Božja riječ prosvjetljuje nas preko stranica Svetog pisma, otkriva nam se nova crta Božjeg lica i osobiti vid nas samih. Meditacija nas istinski postavlja pred istinu o Bogu i čovjeku“, rekao je p. Arek.

Dobru meditaciju omogućuju tri stava: raspoloživost, dragovoljnost i da čovjek primjenjuje Božju riječ na sebe samoga.

„Kod raspoloživosti, trebamo biti spremni uroniti u svijet Božje riječi cijelim svojim bitkom; dati se prosvijetliti bez ikakvog skrivanja, ali i dopustiti da budemo dovedeni u pitanje, a da se pritom ne pokušavamo opravdati. Kod stava dragovoljnosti ne idemo za introspekcijom, nego za otvorenim izlaganjem pred Riječju. Tada počinjemo uviđati vlastitu stvarnost s Božjeg gledišta. U etapi trećeg stava, primjenjivanju na sebe samoga, treba izbjeći napast primjenjivati poruku na druge. Dakle, dok čita Božju riječ i meditira, osoba  pokušava ‘vratiti’ onome tko ju je povrijedio i kaže: ‘To je priča o tome drugome’. To nije dobro ni prava meditacija. Prava meditacija mora mene dotaknuti i preoblikovati. Otići ću kod te druge osobe i ispričat ću se“, poručio je p. Arek.

Meditacija je prirodan nastavak čitanja kojemu je osoba posvetila priličan napor. „Posrijedi je prostor odmaranja od prvotnog napora, dok istovremeno ostajemo otvoreni za prosvjetljenje koje nam Riječ donosi. To je nalik odjeku Riječi Božje. Zbog toga nisu potrebni toliki naputci. Ali, osigurati vrijeme tišine. Oko počiva na riječima, a srce počiva na značenju. Dopustiti da riječi odabranog teksta odzvanjaju na osobiti način. Kad tekst pripovijeda o određenom događaju, staviti se u ulogu nekoga od tih sudionika i zapitati se: na koji način nalikujem toj osobi, što bih učinio na tom mjestu? Što bih trebao prepustiti Gospodinu da on učini, da me izliječi? Postaviti pitanje što mi Bog po tom ulomku objavljuje o samome sebi, kakav je Bog? Na što upravlja moj pogled? Što je Gospodin učinio za moju zajednicu, za moju župu, za moje najbliže suradnike? Mirno porazgovarati s Gospodinom o temama koje odabrani ulomak donosi, polazeći pritom od vlastitih osobnih prilika. Zabilježiti nadahnuće koje se javlja u srcu na temelju odjeka koje je izazvao izabrani ulomak“, potaknuo je p. Arek, poručivši da je meditacija vrsta razumijevanja koje donosi konkretne plodove obraćenja.

„Ako osoba hoće provjeriti kakva joj je meditacija, neka pogleda svoje obraćenje. Meditacija je kopanje ispod površine teksta, da se uhvati pravi smisao i značenje poruke teksta. Meditacija dovodi u dublju relaciju s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Tada se poboljšava molitva, nestaju grijesi. Pretpostavlja naš angažman i prethodno umijeće interpretacije teksta. Interpretacija ne smije biti protivna Crkvi, moralu i Svetom Pismu“, poručio je p. Arek Krasicki.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici iz župa Biogradskog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadar četvrtog dana Devetnice sv. Stošiji, u utorak, 9. siječnja, ususret proslavi zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje u zadarskoj katedrali predvodio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m i dekan Biogradskog dekanata, a propovijedao je o temi ‘Molitva u liturgiji Crkve’.

„Molitva je bila u liturgiji od samoga početka. Prvi kršćani nisu imali pisanih tekstova. Prvi pape, prvi svećenici bili su uglavnom pjesnici i po uzoru na židovsku liturgiju, bilo je nepojmljivo da netko čita molitvu. Nego, molitva se izgovarala iz svoga srca. U prvih pet stoljeća kršćanstva gotovo svi pape bili su pjesnici, među kojima se osobito ističe papa Damaz koji je posljednja počivališta rimskih mučenika dao ukrasiti s posebnim stihovima i himnima. Papa Grgur Veliki ispjevao je mnoge himne koji se i danas upotrebljavaju u liturgiji“, rekao je don Dario. S protekom vremena, molitve su se počele zapisivati. „Nakon nekoliko stoljeća, nastale su liturgijske knjige, počeci današnjih misnih knjiga, misala. Ono što se prije izricalo, počelo se zapisivati, pohranjivati i upotrebljavalo se jedanput na godinu, sol un annum. Tako je nastala riječ ‘solemnitas’, što znači svetkovina. Svetkovina je jedinstvena. Molitva je od početka bila u srcu liturgije“, rekao je don Dario.

„Liturgija je javni čin u kojem sudjeluju narod i Bog. To je interakcija između Boga i čovjeka, a posrednik je Isus Krist koji je prvi glas u molitvi Crkve. Kad molimo Časoslov, Isus moli prvi glas, a narod moli nakon njega. Molitva u liturgiji daje posebnu snagu, mogućnost da po molitvi uđemo u bît onoga što slavimo u liturgiji, sakramentu“, istaknuo je don Dario, rekavši da se molitva ne može odvajati od liturgije.

Podsjetio je kako mnogi ljudi nisu bili sve razumjeli u liturgijskom obredu, kad su mise slavljene samo na latinskom. Stoga i nije bilo neobično vidjeti da netko moli krunicu za vrijeme mise. Čak se znalo reći, ‘Idem poslušati misu’. „No, liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora posebno naglašava djelotvorno sudjelovanje naroda u misi. Svećenik predslavi misu, on je glas Crkve, svećenik je u ime Isusa Krista i istovremeno predstavlja Krista, in persona Christi. Isus je oltar, svećenik i žrtva“, rekao je don Dario. Naglasio je posadašnjenje Isusove žrtve koja se događa ‘ovdje i sada’ na oltaru, kad god se slavi sveta misa.

„U riječima pretvorbe ne kaže se „Isus je bio rekao: ‘Ovo je tijelo moje’“, nego „Isus uze kruh, zahvali, razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja’. Toga trenutka, kad to svećenik izgovara, Isus se tada opet žrtvuje na oltaru, na nekrvni način. Jedanput u povijesti, u vremenu i prostoru, Isus se žrtvovao prolijevajući svoju krv i žrtvujući svoje tijelo. U svakoj svetoj misi ponovno se obnavlja ta žrtva. Slaveći svetu misu, uranjamo u nešto što ne vidimo, ulazimo u transcedentno koje je neobjašnjivo, nama ljudima nepojmljivo. I gdje god se slavi sveta misa, u bazilici sv. Petra u Vatikanu ili u bilo kojoj maloj crkvi, jednako vrijedi pred Bogom. To je osobito fascinantno“, istaknuo je don Dario.

Govoreći o veličini euharistijskog otajstva i žive Božje prisutnosti pod prilikama posvećenog kruha i vina, Tičić je naveo jedan primjer. Svećenik Zadarske nadbiskupije, don Šanto Bilan, rodom s otoka Iža, u komunizmu je bio zatočen u zatvoru. „U tamnici je našao dva, tri zrna grožđa iz kojih je istisnuo sok i dvije, tri mrvice kruha. I u najdubljoj noći, u tami, u svojoj ćeliji, slavio je svetu misu. Izrekao je riječi pretvorbe. Nekoliko kapi toga iscijeđenoga soka i tih nekoliko mrvica kruha više nisu bili samo to, nego su postali presveto Tijelo i Krv Gospodinova. Tada je začuo korake stražara i prepao se, da u tom činu ne bude uhvaćen, odnosno otajstvo euharistije obešćašćeno. U trenutku te panike, te čestice su mu se prosule i razlile po zatvorskom podu ćelije.

Dobro se sjećam toga svjedočanstva don Šanta, kako je govorio: ‘U suzama sam to, s ustima, dizao s poda. I to mi je bila najpotresnija misa u životu’, s tih malo prilika na rukama. Isus Krist, Bog, sigurno je bio s njim. Kasnije je don Šanto bio oslobođen, bio je župnik, umro je 27. siječnja 1994. godine. Puno je takvih primjera, kako i u takvim okolnostima, ako se iskreno, molitveno raspoložena srca slavi, misa jednako vrijedi“, poručio je don Dario.

U zahvalnosti Bogu što se misa sada slavi na narodnom jeziku, da ljudi mogu razumjeti liturgiju na svom jeziku, don Dario je rekao da molitva u liturgiji pomaže ljudima da shvate što se slavi, jer liturgija je puna znakova, gesti.

Vjernici su pozvani sudjelovanjem u liturgiji nadići naše vremenito, ono što je svakodnevno. „Zato su se crkve zvali hramovi, znači da se čovjek odvaja od vremena i prostora i posvećuje Bogu kroz riječi, geste, kroz Milost koju ne vidi i kroz svoje sudjelovanje. Liturgija je ispunjena osjetom vida, okusa, mirisa. Pričešćujemo se, kadi se. Sve što nas u crkvi okružuje, doprinosi da se u nama stvori prikladno raspoloženje. Zato su crkve drugačije od svakodnevnih prostora“, rekao je don Dario.

Potaknuo je vjernike da sudjeluju u misi i sabranošću svojih misli. „Teško je nekad biti sabran, ali važna je nakana, ‘Želim sada slaviti svetu misu’. Prisutnost je nekad teško održati. No, kad god se stavljamo u sjenu Božju, pod njegove skute, osjećamo njegovu blizinu. A najljepši dar naše kršćanske liturgije je ne samo da Isusa osjećamo i živimo, nego štoviše, hranimo se njime. Isus ostaje svećenik, oltar i žrtva i hvala mu na tome“, poručio je don Dario Tičić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici iz župa dekanata grada Zadra, Zadar – Istok i Zadar – Zapad, sa svojim župnicima, hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadar trećeg dana Devetnice ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u ponedjeljak, 8. siječnja.

Svečano misno slavlje u zadarskoj prvostolnici predvodio je don Igor Ikić, župnik župe Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru i dekan dekanata Zadar – Zapad. U Godini molitve u Zadarskoj nadbiskupiji, tema propovijedi u Devetnici je razmatranje značenja molitve. Don Igor je propovijedao u duhu teme ‘Gospina škola molitve’.

Podsjetivši na riječi bl. Alojzija Stepinca: ‘Tko Mariju ljubi, taj se ne gubi’, don Igor je upozorio da su se mnogi pogubili u životu i duhovnosti jer u središtu nisu imali Marijinu školu i Mariju kao učiteljicu. Don Igor je istaknuo Marijine kreposti poniznosti, poslušnosti i majčinstva.

„Jedna od prvih karakteristika Marijine škole je poniznost. Marija je ponizna službenica. Marijina poniznost je suprotnost stavu naših praroditelja, Adama i Eve, koje je đavao zaveo i koji su pali zbog svoje oholosti. Oholost je suprotnost poniznosti. Marija je pobijedila zlo poniznošću“, naglasio je don Igor, upozorivši da „živimo u vremenu kad su ljudi puni bahatosti, oholosti, samodostatnosti, a oholost je izvor svih grijeha“.

Djecu se od najranije dobi poučava da pošto poto trebaju biti prvi, prevladava natjecateljski mentalitet, svijetom vlada moć sile i zakon jačega, rekao je don Igor, poručivši: „To je suprotno Marijinoj školi. U svijetu koji nas okružuje važno je biti prvi i ne birati sredstva da se nešto ostvari; pogaziti vrijednosti, rušiti oko sebe vrednote, samo da pojedinac bude na prvom mjestu, radi svoje karijere i uspjeha. Oholost je lukavo prisutna. Postoji i tzv. pobožna oholost“, upozorio je don Igor, rekavši da je test poniznosti kako čovjek reagira kada ga drugi u nečemu opomene s razlogom.

Nasuprot ponašanju oholica, don Igor je potaknuo da molimo za poniznost kao  temeljnu osobinu u Marijinoj školi duhovnosti. „Molite da nam Bog isprosi poniznost, jer Bog se oholima protivi“, potaknuo je don Igor.

Marijina karakteristika je i poslušnost. „Ponajprije biti poslušan Duhu Svetom. Marija je poslušna Duhu Svetom. A Duh Sveti je duh istine. Marija je bila poslušna duhu istine. U svijetu vlada zao duh. Isus kaže da se ne bojimo svijeta, jer on je pobijedio svijet. Duh Isusa Krista je istina, suprotnost knezu svijeta kojega Isus naziva ocem laži. U svijetu toliko toga počiva na lažima, prevarama“, upozorio je don Igor. Potaknuo je da se „pokajemo za našu neposlušnost Duhu Svetom, kad nismo poslušni objavljenoj istini. A Bog je istina“. Upozorio je na grijeh nepovjerenja Isusu. Ljudi nemaju povjerenja u Isusa; od tuda proizlaze strahovi i nesigurnosti. Ljudi se ne oslanjaju na Isusov duh u rješavanju toliko toga u životu.

„Od Marije i u njenoj školi moramo učiti da je Marija majka. Molimo za majke koje su zaboravile svoje poslanje. Biti majka odgojiteljica, učiteljica života i molitve, da roditelji prepoznaju svoje dužnosti u obitelji, da bi djeca bila sigurna u nesigurnom svijetu“, potaknuo je don Igor.

Podsjetio je da je Marija sve događaje kao majka i učiteljica prošla s Isusom. Sveto Pismo kaže da je Marija sve te događaje prebirala u svom srcu. „Pogledajmo imamo li slobodno srce da možemo prebirati sve milosne događaje u našem životu, u našim srcima. Naše srce predstavlja sve što misaono u sebi jesmo i što nosimo u sebi. Čime sam zaokupljen, što prebirem u svom srcu? Znamo li nekad biti u tišini, poput Marije? Marijina šutnja nije prazna. Kad je čovjek u šutnji, onda on prebire. Trebali bismo se naučiti prebirati događaje života i što je u našem srcu, jer čovjek unutar sebe nikad nije bez nekih sadržaja. U našem nutarnjem, misaonom svijetu uvijek se nešto odvija“, poručio je don Igor. Potaknuo je da se trudimo da naše srce uvijek pripada Gospodinu i da bude ispunjeno sadržajima koji govore o Isusu i njegovom životu.

„Zato je Marijin život bio pun blagoslova, punine, ispunjen. Ne možemo ispuniti praznine izgubljenog otuđenog čovjeka, osim duhom Isusa“, rekao je don Igor, potaknuvši: „Čuvajmo naše srce, jer iz njega proizlaze nemiri, sukobi, ratovi, gramzivosti, svađe, klevetanja. Svaki rat počeo je u čovjekovom srcu“.

Don Igor je istaknuo potrebu da se ljudi susretnu sa sobom i s Božjom riječi u kojoj je prisutna istina. Treba se družiti s tom istinom i prebirati poticaje Duha Svetoga koje nam Bog šalje u srcu, poručio je don Igor Ikić.

Na kraju mise, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić predvodio je molitvu Devetnice sv. Stošiji u kojoj se moli za razne nakane, potrebe i blagoslov Crkve i svijeta. Nakon mise, vjernici su išli pomoliti se pred moćima sv. Stošije koje se nalaze u mramornom sarkofagu u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale.

Prvog dana Devetnice sv. Stošiji, u subotu, 6. siječnja, u zadarsku katedralu hodočastili su vjernici Ugljansko – Pašmanskog i Dugootočko – Silbanskog dekanata, sa svojim župnicima. O temi ‘Isus Krist – primjer i uzor molitve’ propovijedao je katedralni župnik Josip Radojica Pinčić.

U nedjelju, 7. siječnja, na blagdan Krštenja Gospodinova, večernje misno slavlje u zadarskoj katedrali predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Prema običaju, dekanati ne hodočaste u zadarsku katedralu u nedjelju na početku Devetnice sv. Stošiji.

 Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svečano misno slavlje na blagdan Krštenja Gospodinova, kada su vjernici obnovili  krsna obećanja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić u nedjelju, 7. siječnja.

„Po krštenju, u dušu se utiskuje neizbrisivi duhovni biljeg, karakter, pa se krštenje ne može ponavljati. Redoviti krstitelji su zaređeni službenici Crkve. No, u slučajevima nužde svatko može krstiti, uz uvjet da ima nakanu činiti ono što čini Crkva te vodom polije krštenika govoreći: ‘Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’“, rekao je mons. Puljić, naglasivši da se i na nas, u prigodi našeg krštenja, odnosi riječ „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“, koja je popratila Isusovo krštenje po izlasku iz vode Jordana.

Nadbiskup je potaknuo puk da zahvali za roditelje, kumove i svećenike koji su nakon rođenja učinili da se svetim obredom krštenja pribroje crkvenoj zajednici „u kojoj smo postali dionicima svete baštine koju nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem“.

U kratkoj propovjedi iz Djela Apostolskih, apostol Petar kaže da je nakon krštenja Bog pomazao Isusa Duhom Svetim i snagom, „pa je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljujući sve kojima bijaše ovladao đavao“. „Za Isusa je, dakle, njegovo krštenje bilo mjesto odluke i životnog preokreta. Nakon 30 godina skrovitog života i 40 dana provedenih u pustinji, on kreće putovima Galileje, Judeje i Samarije javno propovijedati o Božjem kraljevstvu. Trenutak njegovog krštenja bila je javna potvrda kako je on „Božji Sin koji mu je vrlo omilio“.

Sličnu potvrdu čujemo kod Isusovog Preobraženja na Taboru, kad apostoli Petar, Jakov i Ivan čuju glas s neba: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni. Slušajte ga!’“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da nas „svetkovina Krštenja Gospodinova podsjeća na naše krštenje koji je prvi i temeljni sakrament Crkve“. Po krštenju kao ‘kroz vrata’ ulazimo u Kristovu zajednicu i postajemo baštinici nebeskih dobara.

Razmatrajući značenje krštenja kao prvog od sedam sakramenata, nadbiskup je rekao da riječ ‘baptisein’ na grčkom i latinskom znači „uranjati“, a na hrvatskom i slavenskim jezicima riječ ‘krst i krštenje’ znači „unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim“.

„Po krštenju, čovjek se oslobađa istočnoga grijeha i nanovo rađa kao dijete Božje, pa krštenje otvara pristup drugim sakramentima i otajstvenim stvarnostima koje prepoznajemo u čudesnim djelima spasenja“, rekao je mons. Puljić, naglasivši: u Crkvi se susret s otajstvom događa na vidljivi način u obrednim činima koje nazivamo sakramentima Crkve. U prvoj skupini su sakramenti inicijacije (krst, euharistija i potvrda), drugu čine sakramenti ozdravljenja (pokora i bolesničko pomazanje), a treću skupinu sakramenti u službi kršćanske zajednice (sveti red i ženidba).

„Sakramenti su znakovi po kojima Bog po Kristu nastavlja među ljudima svoja čudesna djela spasenja. Oni su izraz vjere okupljene zajednice, Crkve. Stoga Isus kaže da je krštenje nužno za spasenje, pa prije uzašašća zapovijeda učenicima neka idu, propovijedaju i krste sve narode“, rekao je mons. Puljić.

I.G.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja u subotu, 6. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Govor o mudracima u evanđelju govori o svakome od nas. „I mi se trebamo prepoznati u tim mudracima. Trebamo prepoznati da je Krist svjetlo koje se pojavilo na nebu. Svjetlost koju trebamo slijediti, za kojom trebamo ići, kao što su išli mudraci“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da su mudraci proučavali nebeske stvarnosti, ono što od Boga proizlazi.

Promišljali su što je Božja mudrost, ono što Bog govori. „Promišljali su o životu, o najvećim pitanjima svoga života. Treba ići tražiti Krista, valja ići naprijed. Ne smijemo ostati ravnodušni“, upozorio je nadbiskup, naglasivši da poput mudraca i mi trebamo razmišljati o mudrosti našeg života. „Mudro je razmišljati o životu. Mudrost je više nego znanje. Mudrost je najprije Božji dar koji nas prosvjetljuje, dar koji nas vodi da bismo došli do Krista, našeg Spasitelja, da bismo mogli ući u kuću gdje on boravi, da bismo ga mogli prepoznati“, rekao je mons. Zgrablić.

„Na blagdan Bogojavljenja slavimo Boga koji se kao svjetlost objavio narodima, svima, ne samo pojedincima, ne samo izabranom Židovskom narodu. Nego, objavio se kao svjetlost na prosvjetljenje naroda, kako je Isusa nazvao i sv. Šimun. To svjetlo želi prosvijetliti naš život. Želi nam omogućiti da hodamo kao po danu, da nam život bude svjetlo, a ne tmina“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je istaknuo kako su prvi kršćani činjenicu da je Bog trajno ostao s nama shvaćali kao dar svjetla. Život kojeg je Krist donio usporedili su sa svjetlom. Upravo to predstavlja duh Božića. „Tijekom božićnih dana razmišljamo o velikoj radosti koju nam je Gospodin učinio jer nam je darovao dar života. Bog koji je sâm životvorac, postao je životom. Taj život nastanio se među nama, Božji život koji se utjelovio u povijesti trajno je ostao s nama. Svjetlo je došlo u tminu ovoga svijeta da obasja svako zlo, svaki grijeh, svaku tminu ljudskog života, pa i onu posljednju tminu ljudske smrti“, poručio je nadbiskup, razmatrajući što znači Kristovo rođenje za ljude i zašto je toliko važno za nas.

Božja riječ kao svjetlo prosvjetljuje naš um, srce i naše razumijevanje da možemo prihvatiti svjetlost Isusa da postane dio našeg života, „da bismo i mi postali svjetlost i dio Božjeg života“, rekao je nadbiskup. Mudraci su krenuli na put noću, kad im je svijetlila zvijezda. „Tako i mi idemo naprijed kroz tminu našeg života, hodamo kroz naše nevolje i poteškoće.  Trebamo ići kamo su išli mudraci. Zvijezda je mudrace najprije vodila malo zaobilaznim putem, ne direktno u Betlehem gdje se Isus rodio. Zvijezda ih je najprije vodila u Jeruzalem. To nije slučajno. I nas će traganje za Kristom najprije odvesti u Jeruzalem. Ne onaj u Svetoj zemlji, nego Jeruzalem u smislu – tamo gdje se čuva Sveto Pismo. Vodit će nas u Sveto Pismo. Proučavajući Sveto Pismo, doznat ćemo kako doći do Krista i upoznat ćemo Krista. Pojavit će se novo svjetlo, Riječ Božja, ono što je Gospodin progovorio“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Riječ Božja čovjeka prosvjetljuje i ne ostavlja ravnodušnim.

„Ni Herod nije ostao ravnodušan. Svjetlost Božje istine, spoznaje o Bogu, dolazi k nama kao dobro koje tjera zlo iz našeg života, kao svjetlost koja raspršuje tmine i mrak našeg života. I to se ne događa bez uznemirenosti. Herod se jako uznemirio. Evanđelist Matej kaže da se uznemirio on i sav Jeruzalem s njime.

To se može dogoditi i nama. Božja riječ daruje nam nešto novo. Ona u nama otkriva istinu i tmine i nastaje borba između tmine i svjetla u našoj duši i nutrini, u našem životu. Dok traje ta borba, možemo reagirati na različite načine. Neki reagiraju kao Herod. Kršćani nisu proganjani zato što su loši i jer čine zlo, nego jer su svjetlost. Kao svjetlo, oni smetaju. Tmina mora pobjeći od svakog dobra. A tmina pruža otpor. Tako će i zlo pružiti otpor, ako hoćemo izbaciti zlo iz našeg života“, upozorio je mons. Zgrablić. Borbu između tmine i svjetla ilustrirao je  iskustvima kako je nekad neugodno i teško ići na ispovijed, teško je promijeniti se; kako je teško pitati oproštenje i oprostiti.

„Zlo se bori. Potrebni su nam snaga i jakost, jer će se stvoriti uznemirenost u nama, onaj Herod će se pojaviti u nama. Možda će se u nama pojaviti i ono kakvi su bili pismoznanci i svećenici. Oni su točno i precizno znali da se Isus trebao roditi u Betlehemu. I kako su oni reagirali? Ostali su ravnodušni. Znali su, ali ta istina nije izazvala čak ni onu reakciju koju je izazvala kod Heroda i ljudi oko Heroda. Nego, ostali su ravnodušni u toj stvarnosti.

Nama je ići putem mudraca. Ako smo mudraci, moramo ići naprijed. Naša vjera je put, hod. Hodamo i tražimo Krista. Naša vjera ne može stati, zaustaviti se, jer mi slijedimo put ljubavi. Ljubav nikad ne miruje. Ljubav je uvijek aktivna, ide naprijed, ljubav te pokreće. Ljubav i sila Duha Svetoga ne trpe sporost – nego te nose naprijed da tražiš Krista“, poručio je mons. Zgrablić.

Kada čovjek odluči slijediti Krista kojeg je upoznao u Pismima, ponovno će ugledati zvijezdu za kojom je krenuo na početku. „Ali, kao da to neće biti ona ista zvijezda. Evanđelje kaže da su se mudraci, kad su ugledali zvijezdu, obradovali radošću veoma velikom. Spoznaja o Bogu i svjetlo kojem dolazimo da ulazi u našu nutrinu, da dozvolimo da nas prosvijetli, rađa plodovima. Jedan od plodova je  radost. Spoznati Boga, spoznati onoga koji te ljubi, koji je došao odnijeti grijehe svijeta, koji je odnio moje grijehe. U srcu stvara radost onaj koji prosvjetljuje put moga života, na koga se mogu osloniti kao na istinu, koji je punina života i ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić. Ta radost je znak da je osoba na pravom putu. No, ta radost ne smije biti samo jedan trenutak, da se osoba zaustavi.

„Nije dovoljno tu radost doživjeti, da čovjeku bude samo lijepo u crkvi, nego osoba mora krenuti dalje, kamo zvijezda i radost vode. Zvijezda je vodila do mjesta gdje se rodio Isus. Ta radost mora voditi Isusu. Evanđelist Matej kaže da se zvijezda zaustavila nad mjestom gdje se rodio Isus. Zvijezda će stati tamo gdje je Isus“, poručio je propovjednik.

Nadbiskup je pojasnio i značenje činâ mudraca u poklonstvu Isusu. Da bi čovjek mogao susresti Isusa, da Isus može biti dio našeg života, osoba mora učiniti geste koje su učinili i mudraci. Evanđelist radnje koje su učinili mudraci opisuje s četiri glagola. Mudraci su ušli u kuću, ugledali su Dijete s Marijom, majkom njegovom, pali su ničice te su mu se poklonili i prinijeli darove.

„To mi trebamo učiniti, da bi nam Božić bio prava stvarnost. Bogojavljenje nam treba doći kao dan da učinimo upravo to što su učinili mudraci. Prvi čin – ući u kuću. To znači ući u kuću gdje je Krist. A Krist je rekao gdje on živi: ‘Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ja sam među njima’. Dakle, da se sabireš tamo gdje se sabire zajednica – tu je Krist prisutan. Krist je nazočan u euharistiji, u svakom sakramentu, gdje god činiš ljubav i dobro – tu je Bog prisutan, jer slijediš njega koji te nadahnuo to činiti.

Kada se pričešćuješ i u molitvi uđeš u kuću svoga života, tu boravi Krist. Bog se nastanjuje u našem životu. Po Kristu, Bog nam više nije dalek, nepoznat, nego nastanjuje se u tvom srcu, tako blizu, da ga trebamo na betlehemski način prihvatiti i prepoznati – u jednostavnosti života, u jednostavni njegove objave“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da je veličina Božje svemogućnosti u njegovoj jednostavnosti, skromnosti i poniznosti. To znači i biti u Crkvi, uz Mariju koja stoji uz Dijete, koja ga čuva, njeguje i vodi brigu o tom Djetetu; vodi brigu o Bogu.

Treba i pasti ničice. „To je znak adoracije. Ad-orare na latinskom znači klanjati se. Ad znači na, or, oris znači usta. Dakle, nešto vrlo intimno. Poljubac ustima je znak intimnosti. Prema tome, pokloniti se Gospodinu znači sa svojom intimom, sa svojim srcem i dušom stati pred Gospodina, pokloniti mu se u intimnosti svoga bića“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i značenje darova koje su Isusu dali mudraci i mi ih trebamo pokloniti. To su zlato, tamjan i smirna. „Sve to imaš. I to obilato. Zlato je najvrijednije što imamo, a nema vrjednijeg od života, duše. Ništa na svijetu nije vrijedno koliko vrijediš ti kao čovjek. Prema tome, Gospodinu pokloni svoju dušu. U toj intimi i poklonstvu Isusu, sebe pokloni Gospodinu. Svoj život možemo pokloniti samo Bogu. Nikome i ničemu drugome, nego izvoru našeg života. Pokloni mu svoje zlato, sve dobro koje jesi.

Ali, moraš mu pokloniti i svoju smirnu. Smirna je mirisna smola kojom su se pomazivali mrtvaci. Gospodin ne traži samo tvoje zlato, nego i tvoju smirnu. Gospodin ne bira od tebe samo najbolje, nego Gospodin izabire tebe svega kakav jesi. Pokloni mu svoje grijehe, pokloni mu sve svoje zloće, svu svoju tminu i nevolje. Pokloni mu svaku svoju slabost, svoje bolesti i poteškoće, pokloni mu svoju smrtnost. To je smirna koju Gospodin traži da mu daruješ.

Tamjan je znak molitve, znak časti koju iskazujemo Gospodinu. Pokloni Gospodinu čast svojim riječima, ustima i svojim srcem. Tada će Isusovo rođenje imati smisao. Tada će Bogojavljenje biti dio tvoga života. Krist će biti prosvjetljenje tvoga života i tebi će se dogoditi što se dogodilo mudracima kod susreta s Isusom. Evanđelist kaže da su otišli drugim putem u svoju zemlju. I ti ćeš biti drugi čovjek. Nešto novo će se dogoditi u tvom životu, jer Gospodin je došao promijeniti i obogatiti tvoj život.

Opet ideš u svoju zemlju. Opet ćeš ići u svoj dom, u svoj posao i obaveze, ali ćeš biti drugi, drugačiji. Gospodin će učiniti nešto novo s tobom i s tvojim životom, jer Bog je došao da nam da novi, drugačiji život“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Poželio je da Bogojavljenje bude blagdan „kada nam se Bog objavljuje, pokazuje djelatan i spasonosan u našem životu; da ga osjećamo blizim, da možemo živjeti s njime kroz sve dane našeg života“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić susreo je sjemeništarce, bogoslove i đakone Zadarske nadbiskupije u četvrtak, 4. siječnja u Nadbiskupskom domu u Zadru, predvodeći za vrijeme susreta i misno slavlje u kapeli Nadbiskupskog doma.

Taj su susret mladići na putu duhovnog poziva i đakoni ostvarili s nadbiskupom za vrijeme njihovih božićnih i novogodišnjih praznika. Istaknuvši važnim da svaki kršćanin sluša što mu Bog govori, nadbiskup je naglasio da Bog prvi progovara čovjeku. „Bog prvi čini korak prema nama. Bog je nas htio, stvorio nas je iz ljubavi i želi nam najveće dobro. Kada gledamo u Boga i razmatamo njegovu riječ, mi najviše otkrivamo sebe i put našeg života. Tada nam postaje jasno što je dobro u našem životu, kojim putem trebamo ići, kako se ostvariti, jer Bog nas je stvorio jedinstvene i neponovljive“, rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je razmatrao i Isusov susret s učenicima temeljem navještenog Evanđelja po Ivanu, u kojem Isus započinje dijalog s učenicima. Taj susret je pojasnio u duhu Isusovog pitanja čovjeku koji poželi biti s njim: Što želiš u životu, što tražiš, kakvi su tvoji planovi?

„Učenici pitaju Isusa: ‘Gospodine, gdje stanuješ?’. Gdje si, gdje te možemo sresti, naći? Isus im odgovara, ‘Dođi i vidi’. To je osobni put pojedinca, svatko ima drugačiji put. Gospodin svakoga poziva na drugačiji način. Gospodin će i tebi reći ‘Dođi i vidi’. Dođi i osvjedoči se. Ne da ti to netko drugi kaže, da ti to opiše netko iz okruženja. To je nevažno. Važno je da ti dođeš i budeš s Isusom, osvjedočiš se“, poručio je mons. Zgrablić.

Kad osoba dođe Gospodinu, bude blizu njega, kad vidi gdje on stanuje, boravi, gdje ga može sresti i pronaći, događa se što piše u evanđelju, da je osobi lijepo s Isusom. „Učenici su ostali s Isusom cijeli dan. Toliko se taj susret i boravak s Isusom zapečatio u njihovo srce, da su zapisali i sat toga susreta, bilo je to oko desete ure. Toliko su zapamtili taj dan, taj trenutak koji je bio poseban, da su zapamtili čak i vrijeme. To iskustvo želim vama da nosite u sebi – da budete trajno s Gospodinom. Jako je važno da budete s Isusom gdje god bili, da budete u njegovoj blizini i da doživite duboko iskustvo što znači biti s Isusom. Da je Isus onaj koji vas ljubi, za koga se isplati sve darovati, jer on nam puno više vraća nego što mi njemu možemo dati“, poručio je mons. Zgrablić u obraćanju mladićima na putu duhovnog poziva.

Nadbiskup je rekao ako osoba gleda u Gospodina i sluša što joj on govori, sebe će najviše ostvariti i naći svoj mir. Ako se ne traži i ne nađe Isusa u životu, osoba je nezadovoljna, a nezadovoljstvo i nemir se javljaju kad čovjek nije na ispravnom putu. U Božju riječ kao putokaz i pomoć pozvani smo gledati da bismo mogli razumjeti što se događa u našem životu.

„Vi ste u godinama kada intenzivno promišljate koji je Božji pravac za vas, kada na osobiti način razmišljate o sebi i što Bog želi u vašem životu. U tome vam je velika pomoć Riječ Božja koju treba pažljivo slušati, što Bog želi reći, poručiti. U čemu se to odnosi na mene, što po tome mogu otkriti u svom životu“, potaknuo je mons. Zgrablić mladiće, usmjerivši ih da gledaju u Isusa kao Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta.

„To je prva i važna stvarnost – postoji netko kome je toliko stalo do tebe, da želi da mu daš ono što nije dobro u tvom životu. Čovjek nema takvog prijatelja. Prijatelj obično traži najbolje i najljepše od nas: našu pažnju, naklonost, darove. A Bog traži da mu damo naše grijehe. Grijeh nas čini nesretnima, nezadovoljnima, nemirnima. Isus kaže, ‘Daj mi to’. On dolazi uzeti naš grijeh iz neizmjerne ljubavi prema nama. Jer Isus je najveći mogući prijatelj, većeg prijatelja od njega ne možemo zamisliti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da nas Bog toliko ljubi da nam daruje svoga Sina.

„Isus uništava naše grijehe. Svemogući Bog se ponižava postavši čovjekom, umire na križu da pobijedi zlo. U Isusovoj muci vidimo koliko su zlo i grijeh veliki. S jedne strane, vidimo neizmjernu Božju ljubav i dobrotu, a s druge strane, križ pokazuje veličinu našeg grijeha, koliko on ima moć uništiti nas. Krist je došao kao janje koje oduzima grijehe svijeta“, naglasio je nadbiskup, s utjehom da Bog dolazi ususret čovjeku u svakom grijehu, ali uvijek kao janje Božje, kao spasitelj koji uvijek liječi, oprašta, nikad se ne umara opraštati, kako kaže i papa Franjo.

„Ustrajte na svom putu biti s Isusom, slušajte ga duboko u svojoj savjesti i svom srcu neprestano ga čisteći, postajući sve bolji. Kada sebe čistimo, onda smo Bogu bliži, Bog nam više i jasnije može progovoriti, jasnije ga možemo čuti. Ustrajte na putu poziva u službu za Gospodina, da se ne osjećate da ste u nečem zakinuti, nego da ste privilegirani mladi koje je Gospodin izabrao da vam sebe objavi i pokaže. Budite otvoreni za poticaje Gospodina na putu svoga života“, poručio je nadbiskup Zgrablić mladićima, s kojima je nakon mise imao i zajednički ručak.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić primio je u novogodišnji susret predstavnike zajednice Cenacolo iz Jankolovice u četvrtak, 4. siječnja, u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru, kada su razgovarali o životu Cenacola te razmijenili božićne i novogodišnje čestitke.

Nadbiskupa su pohodili Tomislav Buljat, voditelj Bratovštine sv. Nikole zajednice Cenacolo u Jankolovici pokraj Biograda n/m i Tadej Vukelja, mladić iz te bratovštine u kojoj je trenutno oko 20 mladića. „Drago nam je doći u Nadbiskupiju. Tim više jer znamo što je nadbiskup Zgrablić, prije nego je došao u Zadar i postao nadbiskup, učinio za zajednicu Cenacolo koji je imao kuću u Novigradu istarskom. Upravo je mons. Zgrablić kao svećenik bio inicijator otvaranja kuće u Novigradu, dolaska mladića u Novigrad. Baš je mons. Zgrablić tada dolazio služiti svetu misu u našu kuću u Novigradu. To mi je radost. I to mi je potvrda da je Gospodin s nama, da nas nikad ne napušta, da nas voli i da misli na nas, bez obzira kakvi smo. Mi čeznemo za dobrim i to nam je Majka Elvira usadila u srce. Čeznemo savršenstvu, ali svjesni smo da nikad nećemo biti savršeni dok smo na zemlji“, rekao je Tomislav u osvrtu na susret s mons. Zgrablićem, podsjetivši da je Isus grlio gubavce i odbačene, nije davao više pozornosti nekima koji se smatraju ‘pravima’, jer ‘pravoga’ nema; svi su potrebni Božjeg milosrđa.

„Nadbiskup Zgrablić poznaje naš rad i djelovanje Cenacola već duže vrijeme. Susret s nadbiskupom predstavlja nam blagoslov. Na susretu smo prepričavali iskustva i dogodovštine iz Cenacola. Nadbiskup je ispričao kako su mladići došli u Novigrad, koje su bile reakcije mještana i okoline. Znači nam da imamo pastira koji nas toliko poznaje i osobno je doprinio našoj zajednici. To je jedno blago. Neki mladići koji su još uvijek u Cenacolu i osobno poznaju mons. Zgrablića ili su prošli kroz kuću u Novigradu istarskom čije je osnivanje on pokrenuo.

Poznato nam je koliko je mons. Zgrablić bio prilično aktivan kod nas u zajednici kao svećenik, u našoj Bratovštini u Novigradu istarskom. Stoga nam je dodatna radost da možemo doći i čestitati osobito u Nadbiskupiju, osobno kod nadbiskupa“, rekao je Tomislav.

U kapelici kuće Bratovštine sv. Nikole u Jankolovici misa se slavi tri puta tjedno, nedjeljom i dva puta u tjednu. Misu im redovito dolaze služiti i na raspolaganju su im svećenici iz Zadarske nadbiskupije. „Bogu hvala, Biograd je u Cenacolu kuća na glasu po Providnosti u dolasku svećenika. Puno svećenika nam dolazi služiti misu, izmjenjuju se. Zaista se osjećamo dio Crkve. Majka Elvira nikad nije htjela da se nazivamo i da nas nazivaju ovisnicima, narkomanima itd. Uvijek je govorila, ‘Vi ste mladi u potrebi. Bez obzira jeste li ovisnici o kocki, alkoholu, drogi, internetu, video – igricama, vi ste mladi u potrebi i vi ste došli u školu života koja je kuća Božja’. Prigodom otvaranja jedne zajednice je napisala: ‘Gospodine, ja ću se tu pobrinuti za njih, a ti kao otac pobrini se za njih da im ništa ne fali’.

Totalno smo predani Božjoj providnosti. Nemamo nikakve materijalne sigurnosti. To nas čini drugačijima, da se možemo više predati i vjerovati u Božju providnost. Ona je uvijek htjela da mi budemo naslonjeni uz Crkvu i da budemo dio Crkve. Da Crkva bude naša majka. Pogotovo sad kad je otišla na Nebo, mi se stvarno osjećamo da pripadamo tu, da smo dio Crkve. Da smo uz Crkvu“, rekao je Tomislav.

Zajednica Cenacolo zahvalna je nadbiskupu Zgrabliću i za njegov pohod njihovoj Bratovštini u Jankolovici u rujnu 2023. godine. Naime, cijela zajednica Cenacolo odredila je da se četrdeseti dan nakon smrti Majke Elvire slavi u njihovim kućama misa zahvalnica. Mons. Zgrablić predvodio je tada misu u kapeli kuće u Jankolovici, u koncelebraciji s don Damirom Šehićem koji inače pohodi bratovštinu u Jankolovici. Za taj susret slavlja mise zahvalnice za život Majke Elvire, mladići su bili pozvali prijatelje, roditelje, mladiće, djevojke i obitelji koji su prošli kroz zajednicu, ljude koji su uz Cenacolo ili su bili u zajednici, da zahvale Gospodinu na daru Majke Elvire i na daru svega što je ona učinila u životima brojnih ljudi, mladića, djevojaka, obitelji, Crkve i cijelog društva.

„Imamo zaista za jako puno toga zahvaliti. Nekim mladićima je žao zašto ranije nisu ušli u Cenacolo pa se znaju požaliti, misleći da su prije mogli biti pošteđeni od zla kojega su prošli. A mi im kažemo neka budu zahvalni da su uopće upoznali Cenacolo, u kojoj god godini života se to dogodilo. Zlo nas okrene i često kukamo, ali trebamo se truditi zahvaljivati na svemu što imamo i koliko nam je Bog dao. Jadamo se, zahtijevamo, tražimo, pitamo, ali na kraju, kad se sabereš, kad staneš pred euharistiju, treba samo zahvaliti“, potaknuo je Buljat.

Na susretu s mons. Zgrablićem, Tomislav je nadbiskupu govorio i o životu u Cenacolu nakon smrti Majke Elvire. Nakon njene smrti, bio je sazvan širi krug ljudi u zajednici i glasovalo se za predsjednika, potpredsjednika i članove Odbora Cenacola. Nakon Majke Elvire, njen put i dužnost upravljanja zajednicom Cenacolo kao predsjednik nastavlja don Stefano Aragno, svećenik koji je bio ušao u Cenacolo kao ovisnik, a onda je u zajednici osjetio poziv za svećenika i postao duhovnik Cenacola.

„Majka Elvira je bila jako mudra i sveta žena. Znala je da ona neće zauvijek voditi zajednicu. Don Stefano se zaredio 2000. godine za svećenika i uvijek je imao želju ići u misije. A Majka Elvira nikad nije dala da se don Stefano udalji previše od nje. Baš je u njemu i za njega osjetila da on može upiti njenu karizmu. Tako da je zadnjih devet godina, i kad je ona bila nemoćna, don Stefano na osobiti način bio naš pastir i to je i sada. On je nastavio koracima Majke Elvire i u njenom duhu voditi zajednicu“, rekao je Buljat.

U 20 zemalja svijeta postoji više od 70 kuća Cenacola. U Hrvatskoj djeluje pet kuća Cenacola: u Ugljanima pokraj Trilja, u Jankolovici pokraj Biograda n/m, u Vrbovcu su dvije kuće, muška i ženska i kuća u Aljmašu, svetištu Gospe Aljmaške. Neki mladići i djevojke su i u misijama u Južnoj Americi, imaju misije za napuštenu djecu. Kada mladići ‘naprave svoj put’ od tri do pet godina u Cenacolu, tko osjeti, može izraziti želju ići koju godinu u misije.

„Majka Elvira je uvijek govorila da mi nismo komuna za ovisnike, nego mi smo škola života. Rekla je da su ‘igrom slučaja’ u Cenacolu ovisnici, jer u vrijeme kad je ona otvorila prvu zajednicu 1983. g., 1980.-ih godina je bilo najviše ovisnika u Italiji; 1990.-ih godina u Hrvatskoj je bilo puno ovisnika o heroinu, kokainu. To su bili mladi u potrebi.

Današnji mladi u potrebi su drugačiji: ovisnici o pornografiji, internetu, alkoholu, kockanju. Čak postoji reklama na radiju i televiziji: „Kocka stvara ovisnost, kockajte odgovorno“. Kakva je to poruka? Pogotovo mi koji smo prošli grozno iskustvo ovisnosti, znamo da je to kao da se kaže: ‘Droga stvara ovisnost, drogirajte se odgovorno’.

Sada je puno drugačijih ovisnosti, novih problema s kojima se i mi učimo suočavati. Ovisnici su ljudi koji se nisu znali nositi s problemima, koji su bili izostavljeni ili uzvišeni u društvu. Mi u zajednici učimo mladiće da se susreću s problemima, da ne bježe od njih, da idu ususret onome što ih muči i što im je teško. Jedinstveni lijek za sve je euharistija. Ako čovjek ne moli, ne može ni naći smisla u poteškoći. A poteškoće su sastavni dio života. Nema čovjeka koji nema poteškoće. Lijekovi su i istina, prijateljstvo, radne navike, to je baza zajednice Cenacolo“, poručio je Tomislav.

Tomislav Buljat je roditelj četvero djece. Nakon što je osam godina ‘napravio put u zajednici’, upoznao je suprugu u Cenacolu u Vrbovcu, gdje su muška i ženska kuća, udaljene pet kilometara jedni od druge. Tomislavova supruga je kao mlada ovisnica ušla u zajednicu i također je napravila svoj put. Sada žive sa svojih četvero djece u kući Bratovštine sv. Nikole u Jankolovici.

U Cenacolu u Hrvatskoj djeluju tri takve obitelji. U svijetu ima više od 40 obitelji koje su stasale u Cenacolu i nastavljaju živjeti u kući zajednice. Među njima, neki roditelji koji su prošli iskustvo Cenacola imaju djecu i od 25 godina starosti.

Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost zbog susreta s predstavnicima Cenacola. Izražavajući im svoju pastirsku podršku i duhovnu blizinu, poželio je Božji blagoslov njihovom daljnjem radu i djelovanju, u zahvalnosti za svjedočanstvo i potvrdu koliko su Božji duh i milost kadri zacjeljivati rane te mijenjati i ozdravljati  živote, kada ljudi odluče i započnu izgrađivati svoj život s Gospodinom, podržavajući ga molitveno i sakramentalno u okrilju i zajedništvu Crkve.

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Marije Bogorodice, u ponedjeljak, 1. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru, na kraju kojega je podijelio i papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Na početku propovijedi, nadbiskup je puku poželio blagoslov riječima kojima su Izraelci blagoslivljali svoju djecu: „Neka vas Gospodin blagoslovi i neka vas čuva. Neka vas Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka vam bude. Neka pogled svoj Gospodin svrati na vas i mir vam donese“. „Neka taj blagoslov kojeg Gospodin donosi među nas bude trajno u našim srcima i našem životu, da bi nam život bio doista blagoslovljen“, rekao je mons. Zgrablić.

Nova godina predstavlja još jedan mozaik događaja spasenja kojeg Gospodin stavlja pred nas, a Crkva tijekom godine slavi različita otajstva Kristovog života: Isusovog navještenja, slavnog uskrsnuća, uzašašća na nebo, poslanja Duha Svetoga i druga otajstva. „U tom mozaiku spasenja vidimo Božju dobrotu, bogatstvo i spasenje Božje koje je Gospodin nama pripravio. Na početku nove građanske godine promatramo jedan dio u tom velikom, prekrasnom mozaiku, a usmjeren je na lik Blažene Djevice Marije koju se od Efeškog sabora 431. godine naziva Bogorodicom. Marija je Kristova majka, a Krist je Božji sin, pravi Bog, stoga je Marija Bogorodica“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je Marija uzor na putu našeg života, nadbiskup je poručio: „Marija je ikona, put, pomoć u našem životu, u ostvarenju različitih otajstava koje Krist pred nas stavlja, da bi ta otajstva postala i naša, da bi bila djelatna i spasonosna u našem životu. Riječ Božja je u Isusu ušla u ovaj svijet po Mariji“.

Nadbiskup je upozorio da naša vjera nije samo „ideja i pojam kojem se možemo diviti“, nego vjera predstavlja „događaj Isusa Krista, događaj druge božanske osobe, događaj onoga što Bog čini u životu za naše dobro, za naše spasenje“.

Podsjetio je da je papa Pavao VI. 21. studenog 1964. Mariju nazvao Majkom Crkve jer je ona rodila Krista, a mi smo po sakramentu krštenja nakalemljeni na Isusa Krista. Tako smo povezani s Kristom, postali smo ‘sinovi u Sinu’, kako kaže sv. Pavao. „Stoga i Marija nije samo Kristova majka, nego je ona i naša majka koja nas uvijek vodi Isusu. Ona uvijek ima ruke i srce usmjerene prema Kristu. Ona je majka koja nas ljubi, brine za nas, majka koja vidi što nam je potrebno. Marija ponavlja riječi koje je rekla u Kani Galilejskoj: ‘Što god vam rekne, učinite’, da bismo događaj spasenja nosili u sebi“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Marija je istinska majka svakoga od nas, ali „Marija je i duhovna majka cijelog čovječanstva, jer Krist nije došao smo za neke, izabrane, nego Krist je postao čovjekom i izvršio djelo spasenja za svakoga čovjeka. Iz toga Božjeg djela učinjenog u Isusu Kristu nitko nije isključen“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je potaknuo da „svaki trenutak i dan u nadolazećoj godini shvatimo kao dio Božje providnosti, kao milosni Božji dar kojeg nam Gospodin daruje. Svaki dan treba biti obilježen najvrjednijim, a to je spasenje, obilježen Isusom Kristom“.

„Pred nama je vrijeme koje nam je darovano, a svaki trenutak želi biti trenutak vječnosti. Trenutak vječnosti je kada intenzivno živimo s Bogom, kad Bog postaje dio našeg života – tada ulazimo u nadvrijeme, ulazimo u zajedništvo s  Bogom, u ono što je vječno, neprolazno. Tako bismo trebali živjeti svaki trenutak – kao dar Providnosti kojeg nam daruje Milost“, potaknuo je zadarski nadbiskup.

Vrijeme još jedne nadolazeće godine je Božja milost. „Ovo vrijeme je milost, kao jedan talent, kao dragocjeni dar kojeg možemo ostvariti na način da kroz taj talent, kroz taj dar, budemo dobri Božji suradnici koji surađuju s Gospodinom. Da razvijamo milosti i darove koje nam je Gospodin darovao, da bi dar kojeg nam je darovao donio rod u svakom trenutku našeg života, da bi se Bog proslavio u našem životu. Svako dobro koje nosimo u svom srcu, ono po svojoj naravi, jer sve što je dobro dolazi od Boga i to je onda Božje, želi se i mora dijeliti s drugima. Tako i želja da spasenje koje nosimo u sebi, to veliko dobro, prenesemo drugoj duši, da bi radost Božje blizine i spasenja i drugi nosili u sebi“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Nastojmo i mi iz dana u dan prebirati događaje svoga života, kao što je to činila Marija za koju nam evanđelist Luka kaže da je danomice pohranjivala sve događaje u svom srcu i prebirala ih. Neka to bude put i našeg života kada slušamo Božju riječ i slavimo Božja otajstva, kada o njima razmišljamo – da u Božja otajstva sve dublje proničemo, da ih sve dublje pohranjujemo i prebiremo u svom srcu, jer oni su puni Duha Svetoga, oni su puni sile i snage Božje koja je blago, bogatstvo i snaga našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić, poželjevši svima obilje Božjeg blagoslova, Božje blizine i Božje radosti u životu.

U misi su koncelebrirali umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i katedralni župnik Josip Radojica Pinčić. Prvoga dana nove građanske godine na misi je otpjevan i Himan zaziva Duha Svetoga kojega je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije, pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo za proteklu građansku godinu, u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 31. prosinca.

„U godini na izmaku Bogu želimo reći našu hvalu i zahvalu. Kada iskreno promišljamo o našem životu i u našoj vjeri duboko zakoračimo u ono što nam Bog daruje, možemo spoznati da je Bog najveće i najvažnije dobro u našem životu. Sve dobro što činimo i mislimo, plod je Božjega duha. Bog nas nadahnjuje i daruje nam snagu“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Naveo je koje nam sve velike stvarnosti Bog daruje u životu, „a toliko smo se naviknuli na njih da o njima i ne razmišljamo: to su sposobnosti da naše srce kuca, pluća dišu, da je svaka naša stanica živa, da naš organizam funkcionira; imamo sposobnosti da možemo raditi i obavljati razne radnje. Sve to je zahvaljujući Božjoj milosti i daru koji nas prate, iz trenutka u trenutak uvijek nas obdaruje novom snagom, novim duhom koji počiva u nama“, rekao je mons. Zgrablić.

Misleći na sve to, „kako onda Bogu ne reći duboko hvala kada vidimo koliko djeluje u našem životu, hvala za ono što nam Bog pokazuje i govori. Ne samo da nas krijepi na putu našeg života i da od njegove milosti živimo, nego Bog nam pokazuje koliko smo mi vrijedni. Nitko nikada nije nam izrekao i pokazao veću veličinu od toga kako je to Bog učinio u Isusu, koliko je svatko od nas vrijedan u Božjim očima, koliko nalazimo ljepote i vrijednosti u Božjim očima kada s Gospodinom živimo, kada vidimo da je Bog postao maleno dijete da ga možemo primiti u naše ruke, sakrio se u posvećeni kruh da ga možemo primiti u svoje srce, da se možemo služiti njegovom ljubavlju. Podijelio je svoj vječni, božanski život s nama, prihvatio je muku i trpljenje i za nas je umro na križu da nam pokaže koliko nas ljubi i koliko mu je stalo do nas“, poručio je mons. Zgrablić.

Više od toga da je naša hvala veličanje Boga, jer čovjek nikojim činom ne može povećati neizmjernu Božju veličinu, nadbiskup je istaknuo: „Kroz našu zahvalu, kada gledamo u ljubav Gospodina, ta naša zahvala je zapravo otvaranje naše duše i našeg srca Bogu, da primimo još više Božje milosti i ljubavi. Jer ta naša zahvala vodi nas u ljubav! Vodi nas u Božju ljubav. Kada vidimo da Bog čini toliko dobra u našem životu, kako mu ne biti zahvalan, kako ga ne ljubiti i na njega ne misliti, kako se s njim ne družiti, kako da nam Bog ne bude drag u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Nazaretska obitelj nije sveta zato što nije imala problema, nego zato što je Bog uvijek bio središte njihovog života“

Ovogodišnji zadnji dan građanske godine podudara se s blagdanom Svete obitelji te je nadbiskup poručio: „Gospodinu želimo izreći veliko hvala i za svaku našu obitelj. Obitelj je tako velika i važna, jer u obitelji i kroz obitelj možemo otkrivati Boga i postati ono što Bog želi da postanemo. Jer i Bog je izabrao put obitelji da bi nas spasio. Isus je većinu svoga života živio u obitelji. Od 33 godine, 30 godina živio je u obitelji“.

Isus nije održao neko predavanje, lekciju o obitelji, „nego je obitelj još više izrekao na način što je obitelj postala događaj, što se dogodilo nešto u jednoj obitelji. Isus je posvetio obitelj time što se on u njoj utjelovio i u njoj živio. Bog nas poziva da i mi sebe ostvarujemo u svojim obiteljima“, naglasio je nadbiskup, rekavši kako nam je Isus objavio da je sâmi Bog u svojoj veličini i nedokučivosti za čovjeka, obitelj.

Isus je objavio da je „Bog zajedništvo ljubavi Presvetog Trojstva, zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga i da u toj obitelji, u tom Trojstvu, Bog nije osamljenik, nije sam, nego Bog je zajednica, zajedništvo koje je komunikacija ljubavi. To je tako jaka komunikacija, da među osobama Presvetog Trojstva, u Bogu, nisu razlike, nego je jedan, jedinstveni Bog u tri osobe“, istaknuo je mons. Zgrablić, u tom kontekstu poručivši: „Bog nama daruje život i stvara nas na svoju sliku, onakav kakav je on“, u zajedništvu osoba.

„Prema tome, i mi u obitelji tražimo objavu Boga, tražimo Boga da vodi put našeg života. Bog želi da se mi ostvarujemo u našoj obitelji onako kako se on ostvaruje u obitelji Presvetog Trojstva, kako se Isus ostvaruje u svojoj Nazaretskoj, svetoj obitelji, na način da je tu vladala međusobna ljubav, međusobno poštovanje. Isus je u svojoj obitelji bio podložan, poslušan, tu se on odgajao i učio raznim radnjama, sve do činjenja dobra. Isus je sve naučio u svojoj obitelji“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se u tome otkriva naravna stvarnost obitelji koja nas ljude prati.

Osim svoje naravne stvarnosti, „sveta Nazaretska obitelj ima još jednu karakteristiku koja mora biti i naša – a to je da su Marija, Josip i Isus bili usmjereni na Božju volju. Nisu je uvijek razumjeli. Isusa su bili izgubili kad je imao 12 godina i nisu razumjeli što je Isus rekao, da mu je biti u kući Oca njegovog.

Ni mi nećemo uvijek shvatiti i razumjeti što se događa, ali kasnije vidimo, kao što je Bog rekao Mariji i Josipu, što je bila volja Božja za Svetu obitelj, koja je bila veća od mogućnosti njihove trenutne spoznaje. Ali, to je bilo spasonosno za cijeli svijet! To je postalo blagoslov za svakoga od nas!“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, potaknuo je da svaki član naših obitelji najprije traži, sluša, odgonetava što je Božja volja za njegov život. „U našim obiteljima moramo biti usmjereni ne samo na neki osobni interes i osobnu ugodnu, nego neka svaki član obitelji promišlja koja je to Božja riječ i zakon koje treba slušati i slijediti u životu, što je Bog rekao. Budem li tako činio, Bog će me voditi k najvećem dobru, ne samo mom osobnom dobru.

Svaki član Nazaretske obitelji postaje uzor povijesti cijelog čovječanstva, jer su dozvolili da ih Bog vodi u njihovom životu. Jer su surađivali s Božjom voljom, s Božjim nakanama u lijepim i u neugodnim trenucima, i u trenucima muke, teškoća i umiranja na križu, dok je Majka gledala svoga Sina; Marija je uvijek sudjelovala i bila prisutna u Božjoj volji i Božjem planu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Nazaretska obitelj nije sveta u smislu da je bila bez problema i poteškoća. Sv. Šimun je rekao Mariji da će joj mač boli probosti dušu. Svi imamo poteškoća. I Nazaretska obitelj je imala velikih problema, poteškoća, izgnanstva, nerazumijevanja, trpljenja, nije ih to mimoišlo. Nazaretska obitelj nije sveta zato što nije imala problema, nego zato što je Bog uvijek bio središte njihovog života“.

„Molimo za naše obitelji“, potaknuo je zadarski nadbiskup, upozorivši: „Svijet u kojem živimo nije previše na strani obitelji. U obitelji se dožive najljepše, ali i vrlo teške stvarnosti, rane i boli. Koliko suza je proliveno zbog nerazumijevanja i poteškoća u obitelji? Neka svatko čini koliko je do njega da naše obitelji budu što sličnije Nazaretskoj obitelji, da žive po principima Božje volje koja nas vodi samo dobru, milosti i ostvarenju najboljega za nas, a najbolje za nas je ono što je Bog nama namijenio. Tada sebe ostvarujemo u našoj punini, našoj originalnosti i poslanju koje nam je Gospodin dao da ga činimo u ovom svijetu“, poručio je predvoditelj slavlja.

Potaknuvši na zahvalnost Gospodinu za brojne milosti u protekloj godini, nadbiskup Zgrablić poželio je da molitva za obitelji bude duboka, da nas Gospodin blagoslovi u našim obiteljima, da obitelji budu na njegovu slavu i da živimo Božju volju, kako bi ona bila za naše posvećenje i naše spasenje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Svete obitelji, u nedjelju, 31. prosinca, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru.

U punini vremenâ Bog je očitovao svoj plan spašavanja ljudi, uz pomoć Marije i Josipa. Zbog toga Crkva posvećuje nedjelju Svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa, rekao je mons. Puljić, istaknuvši: „Povijest čovjeka i povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji koja je u središtu Božje pozornosti. Obitelj je ‘prva škola društvenih vrlina’. Obiteljski način života ravna se načelom boljitka za druge. Temelj njihovog zajedništva je nesebična ljubav koja je ‘velikodušna i ne traži svoje, sve vjeruje i svemu se nada’“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ljubav je nutarnje počelo i snaga obitelji kao zajednice osoba, osnovna i najvažnija potka obiteljskog života. Ljubav je temelj, a prate je druge kreposti i vrline: strahopoštovanje, povjerenje, žrtva i zahvalnost“.

O takvoj ljubavi teološki i pjesnički pisao je sveti Pavao u Poslanici Korinćanima, gdje kaže da je ljubav „velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne traži svoje, ne pamti zlo…, sve pokriva, sve vjeruje i svemu se nada“. „Međutim, kad takve ljubavi nema, onda se ne govori o „zajednici osoba, nego o udruzi, bratstvu, klubu i ortaštvu“, jer se pojedinci druže i ujedinjuju više iz osobnih ili skupnih interesa, nego radi boljitka drugih. Udruge, stoga, nazivamo ‘društvenim zajednicama’, a ne ‘zajednicom osobâ’. U temelju njihovog suživota je načelo druženja i konačišta, a ne logika obiteljskog zajedništva i ognjišta“, rekao je mons. Puljić.

„Imati vremena za druge, očitovati znakove snošljivosti i razumijevanja za različitosti na fiziološkom, psihološkom i duhovnom području, dobra su pretpostavka uspješnom stvaranju zajedništva. A ono se događa svakog dana i u svakoj pojedinoj prigodi. Stoga je stvaranje zajednice osoba zadatak pred kojim se nalazi svaka obitelj“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši duh „ponizne, a uzvišene Nazaretske škole“, podsjetio je na misli sv. Pavla VI. koji je prije 60 godina, 5. siječnja 1964., pohodeći Nazaret, rekao: „Nazaretska kuća je škola u kojoj se počinje upoznavati Kristov život. To je zapravo škola evanđelja. Na ovom mjestu najprije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoz­nati koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jed­nostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega“.

Počelo obiteljskog zajedništva i stvaranje zajednica osoba svoj izvor i temelj ima u sakramentu ženidbe. „Na vjenčanju se po božanskoj uredbi rađa ustanova čvrstog zajedništva koja postaje ‘intimnom zajednicom života i ljubavi’ (GS 48). Supružnici su pred služiteljem Crkve i okupljenom zajednicom slobodno, svjesno i bez prisile izrazili spremnost i volju ljubiti se i poštivati cijeloga života: u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Obiteljsko zajedništvo hrani se upravo takvom osobnom spremnošću bračnih drugova koji su ‘vjenčanjem postali nešto novo’: dva bića, a jedna obitelj, dvoje suputnika na istom putu. Stoga je njihov cilj i zadatak ostvariti ideal zajedništva koji spaja ‘dva srca u jedan par’, povezuje ‘dva dara jednom tajnom’ i ‘dvoje ljudi jednim kućanstvom’“, rekao je mons. Puljić, naglasivši da je bračna sreća u Božjim i rukama supružnika.

„Brak tako postaje zvanjem i zadatkom kojeg mladenci preuzimaju pred Bogom i pred Crkvom doživotnim obećanjem ‘vjernosti, ljubavi i poštovanja’. Kao što je nekad ‘Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svom narodu, tako u činu vjenčanja Spasitelj i Zaručnik Crkve dolazi ususret kršćanskim supruzima’ (GS 48) i obnavlja prvotni naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene“, podsjetio je nadbiskup na misao iz pastoralne konstitucije Gaudium et Spes.

„Unatoč iskušenjima i teškoćama, sakrament svete ženidbe istodobno je poziv i zapovijed: ostati zauvijek vjerni jedno drugome. Budućnost braka nije unaprijed predodređena, nego je predana u ruke supružnicima. Projekt obiteljskog zajedništva uručen je njihovom razumu i srcu, njihovoj slobodi i odgovornosti“, rekao je mons. Puljić.

Potaknuvši da je „obiteljski život milosno stanje za koje se valja Bogu moliti te isprositi zagovor, zaštitu i blagoslov Svete obitelji“, mons. Puljić je poručio: „Isus se svojim rođenjem približio svakom čovjeku i svakoj obitelji te podijelio sve brige i radosti s ljudskim rodom. On blagoslivlja svakog čovjeka i svaku obitelj te želi da ljudi i obitelji budu vjerni, u ljubavlju gorljivi i u molitvama postojani“.

I. G.

Foto: I. Grbić