Relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga lica bila je izložena vjernicima na čašćenje u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u nedjelju, 4. veljače, kada je smiljevački župnik don Tomislav Dubinko predvodio tri misna slavlja u župi.

Relikviju je donijela Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Na kraju svake mise djelovanje te Zaklade koja promiče karmelsku duhovnost vjernicima je predstavila Sanela Mlinarić, predsjednica Zaklade ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Prošle, 2023. godine bila je 150. godišnjica rođenja sv. Male Terezije te je Terezijinu relikviju Zaklada nastavila donositi u crkve diljem Hrvatske puku na čašćenje. Relikviju na Smiljevcu došli su počastiti ljudi i iz drugih župa i dijelova Zadarske nadbiskupije. Netko je bio na proputovanju kroz Zadar, pa je samo radi relikvije došao u crkvu na Smiljevac. Tu župu nastanjuju i doseljenici iz BiH, pa su među mnogima bili i ljudi kojima je sv. Mala Terezija bila naslovnica župe u BiH, u župi Bistrica, Gornji Vakuf – Uskoplje. Jedna starija gospođa je rekla da je došla čak s udaljenijeg zadarskog otoka samo da počasti relikviju sv. Male Terezije kojoj se inače utječe te i sama nosi ime Terezija.

„Za vrijeme posjeta u Španjolskoj mojoj prijateljici, bosonogoj karmelićanki koja mi je tada puno pričala o sv. Maravillas, zapalila je moje srce i to je bila Božja volja, da nastane ovo djelo. Najprije smo htjeli samo prevesti knjigu o toj svetici na Hrvatski jezik i molitve sv. Maravillas. Međutim, ostali smo zatečeni s brojnim svjedočanstvima o uslišanju po njenom zagovoru i kako se brzo čulo za sv. Maravillas. Onda smo odlučili da treba učiniti nešto više i tako je nastala Zaklada. Bosonoge karmelićanke žive od Božje providnosti i od radova koje same izrađuju. Prihod od svega što prodamo šaljemo njima u Španjolsku kao pomoć“, rekla je Mlinarić.

U nakladi Glasa Koncila izdana je knjiga ‘Ako mu ti dopustiš… Život svete Maravillas od Isusa, bosonoge karmelićanke’. Nakon što je sv. Terezija Avilska u 16. st. obnovila Karmel, sv. Maravillas, koja je 50 godina bila poglavarica samostana u Španjolskoj, osnovala je najviše karmelskih samostana, čak jedanaest. Papa Ivan Pavao II.  je sv. Maravillas 1998. godine beatificirao, a 2003. godine kanonizirao.

Zaklada sv. Maravillas osnovana je u lipnju 2020. godine u Splitu. Zbog velikog broja štovatelja sv. Maravillas, pokrenuli su i podružnicu Zaklade u Međugorju. Zaklada promiče i zauzima se za duhovno nasljeđe sv. Maravillas od Isusa. Sredstvima koje prikupi od dobrovoljnih priloga vjernika te prodaje knjiga i nabožnih predmeta karmelske duhovnosti, a različite duhovne sadržaje Zaklada i daruje ljudima, Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ pruža materijalnu pomoć samostanima bosonogih karmelićanki u Španjolskoj i onima koji pripadaju Udruzi svete Terezije.

U karmelskim samostanima u Španjolskoj više je od deset Hrvatica

Ljudi na Smiljevcu kupovali su knjigu o sv. Maravillas i djela karmelske duhovnosti, nabožne predmete i ostavljali su dobrovoljni prilog za pomoć karmelićankama u Španjolskoj. U karmelskim samostanima u Španjolskoj je više od deset Hrvatica karmelićanki. „Te naše djevojke prepoznale su Božji poziv i željele su živjeti po izvornim konstitucijama sv. Terezije Avilske, baš kako ih je ona živjela i ustanovila. Zato su odabrale samostane u Španjolskoj, da se potpuno posvete Bogu. One puno mole za Hrvatsku, hrvatski narod i za obraćenje našeg naroda“, rekla je Mlinarić, poručivši: „Čast mi je što smo mogli dovesti karizmu i djelo sv. Maravillas u Hrvatsku, jer ta svetica učinila je puno za spasenje duša. Samostani bosonogih karmelićanki u Španjolskoj najstroži su samostani u svijetu, žive jakim pokorničkim životom. Taj Red i sada živi na način kako je ustanovila sv. Terezija Avilska. Karmelićanke nose na sebi habit težak 12 kg, po ljeti i po zimi. Bose su cijelo vrijeme, spavaju na slami, čine mnoge pokore, post od devet mjeseci u jednom komadu, imaju tjelesne pokore. A sve što rade, rade s velikom ljubavlju za Gospodina i za spas duša“, istaknula je Mlinarić. Nositi isti habit ljeti i zimi znači da je karmelićankama ljeti prevruće, a zimi im je u njemu prehladno. Ali, one sve prikazuju Gospodinu.

Brojna uslišanja po zagovoru sv. Maravillas za potomstvo

Zagovor sv. Maravillas osobito pomaže bračnim parovima u dobivanju potomstva. „Sv. Maravillas čuje naše molitve. U tri i pol godine djelovanja Zaklade sv. Maravillas, imamo 679 svjedočanstava o daru života po njenom zagovoru. Jedna djevojčica u Mostaru nosi njeno ime, i zove se Rita Maravillas. Ima još više svjedočanstava, jer kad idemo predstavljati Zakladu, ljudi nam kažu, ‘I mene je uslišala’.

Zaklada je pokrenula brojne molitvene inicijative. U molitvenoj inicijativi po zagovoru sv. Maravillas svakodnevna molitva je u 19 sati. Ponedjeljkom molimo za brak po Božjem naumu, utorkom za ozdravljenje djeteta, srijedom za duhovni i materijalni napredak obitelji, četvrtkom za pastire Crkve i nova duhovna zvanja, petkom za ozdravljenje bračne ljubavi, subotom za Domovinu i nedjeljom za potomstvo“, predstavila je molitvene nakane Mlinarić.

Potaknuvši puk da se utječe zagovoru sv. Maravillas od Isusa, Mlinarić je rekla: „U zagovornoj molitvi nema određenog obrasca. Najbitnije je da osoba vjeruje. Molitva nije magija. Treba vjerovati da Gospodin čini čuda preko svojih svetaca i bit ćete uslišani“. Mlinarić je istaknula dva primjera uslišanja po zagovoru sv. Maravillas. Jedna žena 2023. godine prijavila se u molitvenu inicijativu za dar potomstva. „Upisali smo je i nakon godinu rodila se njena djevojčica Rita. To je osobito zadivljujuće jer su im liječnici bili rekli kako nema gotovo nikakve šanse da postanu roditelji. Slali su ih na umjetnu oplodnju, što su oni odbili. Supružnici su se utjecali sv. Maravillas i žena je zahvalila za začeće i rođenje djeteta“, istaknula je Mlinarić.

Jedna žena deset godina nije mogla začeti. Mlinarić ju je potaknula da se upiše u inicijativu i ponijela je njeno pismo na grob sv. Maravillas koji se nalazi 20-ak kilometara od Madrida. Kad se Mlinarić vratila u Hrvatsku nakon mjesec dana, ta žena je zatrudnjela i napisala je Saneli Mlinarić: „Hvala sv. Maravillas! Sad vjerujem u čuda, jer upravo mjesec dana nakon tvog polaganja pisma na njen grob, ja sam ostala trudna“. I za štandom ispred smiljevačke župne crkve ljudi su na papiriće zapisivali svoje molitve koje će predsjednica Zaklade odnijeti na grob sv. Maravillas u Španjolsku.

Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ u Hrvatskoj jedina je Zaklada u svijetu posvećena toj svetici. „Nas tri laikinje pokrenule smo tu Zakladu i nismo bile svjesne koliko zapravo radimo i činimo za Gospodina. Kad je umrla časna majka Maria de los Reyes koja nam je dala dopuštenje da osnujemo Zakladu, njene sestre napisale su pismo okružnicu u kojem govore da je časna majka Reyes Zakladu sv. Maravillas u Hrvatskoj nazivala dvanaestim osnutkom sv. Maravillas od Isusa. Bili smo zatečeni. Nismo vjerovali da je sve što činimo puno više od onoga što smo mislile i što možemo vidjeti“, rekla je Mlinarić.

Sličnosti u osobnostima sv. Terezije od Djeteta Isusa i sv. Maravillas od Isusa

Obje svetice rođene su u 19. st., s razlikom od osamnaest godina: francuskinja sv. Terezija od Djeteta Isusa (1873.-1897.), a španjolka sv. Maravillas od Isusa (1891.-1974.). Sv. Mala Terezija je umrla mlada od 24 godine, a sv. Maravillas je preminula u starosti, od 83 godine. Njene zadnje riječi pred smrt su bile: „O, kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ. Već za njenog života svjedočilo se o mnogim čudima. Odmah po smrti Maravillas počela su se događati tolika čudesa da su redovnice pokrenule proces za njeno proglašenje svetom. Obje svetice pripadale su Redu bosonogog Karmela želeći što savršenije nasljedovati sv. Tereziju Avilsku i sv. Ivana od Križa. Obje su imale lijepo djetinjstvo; odrasle su u uglednim katoličkim obiteljima koje su im svakodnevnom molitvom i misom pružile prvi i pravi primjer vjere. Roditelji obiju svetica bili su pobožni, marljivi, s ljubavlju prema obitelji i bližnjima, osobito siromasima. Obje su u svojim ranim godinama osjetile Božji poziv. Pomoć na tom putu pružali su im brojni svećenici, biskupi i duhovnici koje im je Gospodin poslao po Providnosti.

„Sv. Maravillas je iskazivala veliko poštovanje i bratsku ljubav prema svom duhovniku ocu Alfonsu Torresu, a sv. Mala Terezija je više puta izražavala  duboku zahvalnost prema ocu Alejou Prou, franjevcu čije su propovijedi na nju ostavile velikog traga. Obje svetice svojim životom, primjerom te svojim čistim i iskrenim osjećajima pokazale su da ljudske ljubavi ne moraju biti prepreka na putu prema Bogu, već da mogu poslužiti da mu se približimo i posvetimo. Obje su gajile divljenje i naklonost prema svom narodu, jeziku i herojima. Sv. Mala Terezija voljela je čitati o sv. Ivani Orleanskoj i nasljedovati je, a sv. Maravillas je patila zbog odvojenosti Španjolske od Isusa, osobito za vrijeme Španjolskog građanskog rata kad su bili prognani i ubijeni mnogi svećenici i redovnice“, opisala je Mlinarić. Obje svetice voljele su stvorenu prirodu i njena prostranstva, vidjevši u tome izvrsno okruženje za kontemplaciju, uzvišenost misli i slavljenje Stvoritelja.

Obje je resila velika jednostavnost, poslušnost, poniznost i marljivost. Obje svetice živjele su misao sv. Ivana od Križa: „U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi”, smatrajući da je mjera ljubavi da nema mjere. Za spasenje duša su strpljivo i bez prigovora podnosile brojne poteškoće, pokore i mrtvljenja. Bosonoge karmelićanke ljeti nemaju hlađenje, a zimi nemaju grijanje. Jedan svjedok rekao je da se redovnice ne razbolijevaju živeći u takvim okolnostima zato što ih Marija štiti svojim plaštem. Unatoč fizičkim patnjama, duh obiju svetica bio je radostan i zahvalan što su mogle sve prikazivati Bogu kao zadovoljštinu i za spasenje grešnika. Obje svetice prolazile su kroz duhovne poteškoće, tamne noći duše uz česte boli, agonije, kušnje i tjeskobe. No, i u tome su rasle u krepostima. Te duhovne boli poslužile su im za još dublju poniznost i još veće pouzdanje u Boga. Obje svetice bile su duhovno vedre. Kao što je željela njihova osnivateljica, sv. Terezija Avilska, ni njih dvije nisu gubile radost u srcu, veselje ni smisao za humor. Obje su ispunile želju svoje osnivateljice da budu snažne i odlučne žene. Obje su smatrale da na Božju ljubav treba odgovoriti bez obzira na naše nesavršenosti i nedostatke. Sv. Mala Terezija govorila je da se tajna svetosti ne krije u našim zaslugama, nego u Onome koji nas, bivajući zadovoljan s našim slabim naporima, može ispuniti milostima i uzdignuti k sebi.

Pobožnost sv. Maravillas prema sv. Tereziji od Djeteta Isusa

Sv. Maravillas iskazivala je veliku pobožnost prema sv. Maloj Tereziji, koju je tako i zvala, diveći se njenom misionarkom poslanju, a da nije izlazila iz svoje ćelije. U svojim pismima redovnicama i drugim pojedincima, sv. Maravillas 128 puta spominje sv. Malu Tereziju. Pritom citira njenu misao, zaziva njen zagovor i potiče druge da u molitvi traže njenu pomoć, govoreći kako Gospodin sigurno neće odbiti njen zagovor. Sv. Maravillas poticala je druge da nasljeduju sv. Malu Tereziju i u krepostima. Ona ju je nasljedovala u duhovnim suhoćama i patnjama, kad je utjehu tražila u svetičinim izrekama i primjerima iz njenog života.

Sv. Maravillas oduševljavala je izreka sv. Male Terezije da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Smatrala je kako joj Gospodin upravo radi te čežnje, da s neba pomaže ljudima, a koju prije nje nije izrekao nijedan drugi svetac, ispunjava sve želje kojima mu toliko ugađa. Sv. Maravillas govorila je kako joj je sv. Mala Terezija isprosila brojna ‘mala čuda’, materijalna, tjelesna i duhovna. Pri osnutku samostana u Cerro de los Ángelesu imali su brojne probleme. Osnivanje su povjerili sv. Maloj Tereziji koja je olakšavala redovnicama brojne poteškoće.

U skladu sa svojim mogućnostima, Zaklada sv. Maravillas u Hrvatskoj novčano će pomagati nove duhovne pozive bosonogih karmelićanki koje su pozvane živjeti izvornim životom sv. Terezije, uz obvezu pisma preporuke i suradnju duhovnika te njegovu izjavu kako je osoba potencijalna kandidatkinja zvanja za Karmel koji živi po Konstitucijama iz 1990. godine ili koji pripada Udruzi sv. Terezije.

Zaklada svakom podupiratelju dostavlja zahvalnicu te se svake godine u Karmelu sv. Maravillas od Isusa u Aldehueli u Španjolskoj slavi misa zahvalnica za sve podupiratelje i dobročinitelje Zaklade. Više o zakladi može se saznati na stranici https://zakladasvetamaravillasodisusa.hr/

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić zahvalno se spomenuo 50. obljetnice svoga svećeničkog ređenja i 34. obljetnice svoga biskupskog posvećenja zahvalnim misnim slavljem koje je u nedjelju, 28. siječnja, predvodio u župnoj crkvi sv. Jeronima u Chicagu gdje se redovito okupljaju tamošnji Hrvati.

Zahvaliti za taj svećenički i biskupski jubilej mons. Puljića bila je želja kustosa hrvatskih franjevaca fra Marka Puljića i fra Antonija Muse, župnika župe sv. Jeronima koji su, uz fra Gabrijela Škibolu, koncelebrirali u tom misnom slavlju.

Mons. Puljić zaređen je za svećenika 24. ožujka 1974. u Rimu, a za biskupa je posvećen 14. siječnja 1990. u Dubrovniku. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je dubrovačkim biskupom 7. prosinca 1989. godine. Nadbiskup je zahvalio za pedeset godina svoga misništva i 34 godine biskupske službe u tri dalmatinske biskupije. Dubrovački biskup je bio 20 godina (1989.-2010.), zadarski nadbiskup 12 godina, osam mjeseci i 22 dana (2010.-2023.), a apostolski upravitelj Splitsko – makarske nadbiskupije bio je bio devet mjeseci (14. veljače 2023.-8. rujna 2023.).

Mons. Puljić u propovijedi je razmatrao kako misnički jubileji podsjećaju na ustanovu Euharistije i svetoga Reda. U slavlju euharistijskog stola u duhu idemo u dvoranu Posljednje Večere sjetiti se dana rođenja euharistije i ustanove svećeničkog reda. „Te večeri Isus je ustanovio presvetu Euharistiju i odredio apostolima neka to čine njemu na spomen. Od te svete večeri Crkva slavi euharistiju i od nje živi; a euharistija izgrađuje Crkvu. Euharistija je dar i otajstvo naše svete vjere od koje Crkva živi”, naglasio je mons. Puljić.

„Godišnjice ređenja dobra su prigoda izreći naše ‘Bogu hvala’. U prigodi ‘zlatne obljetnice misništva’ želim zahvaliti Božjoj Providnosti za dar Crkve i svetoga Reda u njoj, pa skupa s vama reći ponizno i iskreno: „Hvala ti, Bože, za sve biskupe i svećenike koji diskretno, ustrajno i odano rade na njivi Gospodnjoj. Možda je njihov trud ponekad zaliven znojem i gorkim suzama koje mnogi ne osjećaju i ne primjećuju. Ali, Ti Gospodine, sve to vidiš i bilježiš” (Ps 56, 9). Stoga, neka se vine k nebu naša zajednička zahvala i pohvala nebeskom Ocu što je osnovao Crkvu i u njoj ustanovio sveti Red, kako bi se Krist u ovoj suznoj dolini mogao opet utjeloviti i očitovati kao „milosrdni brat i vjeran suputnik“ (Heb 2, 17), kao „pastir i liječnik koji ozdravlja, iscjeljuje i krijepi“ (Lk 5, 31), kao „učitelj koji poučava i pokazuje ljudima putove Božje“ (Mt 22, 16).

Evanđelja govore kako je neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prijelaza iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus „ostavio simbole vjernosti i ljubavi“. Taj spomen-čin nam je najdraža i najdragocjenija uspomena koja je najavila novo vrijeme, „novo nebo i novu zemlju”, a započelo je na onoj nezaboravnoj Posljednjoj Večeri“, poručio je  mons. Puljić.

Podsjetivši na naslov knjige „Naš život je hvala i oprosti“ Lusha Gjergjija, mons. Puljić je rekao da u duhu tih riječi, tim misnim slavljem Bogu želi reći hvala za dar života, roditelja, braće i sestara, rodbine i prijatelja; za dar poziva i školovanja u Blagaju, Mostaru, Požegi, Dubrovniku, Splitu i Rimu; osobito želi zahvaliti za profesore, odgojitelje i sve koji su mu pomagali, molili i pratili ga na putu svećeničkog odgoja i rasta te za sve kojima je bio poslan predslaviti otajstva vjere u bogosloviji u Sarajevu te u biskupijama u Dubrovniku, Zadru i u Splitu.

„Budući da je euharistijska žrtva najveći izraz zahvalnosti, sve ih prinosim na oltar Gospodinu neka ih nagradi milošću i svojim blagoslovom. Moja ‘zlatna obljetnica misništva’ prigodu je reći o svetom Redu i euharistiji u kojoj otkrivamo da je „naše zvanje dar i otajstvo”, kako kaže Ivan Pavao II., preko kojeg smo tijesno povezani s Kristovim otajstvom. U njegovo ime mi izgovaramo riječi ‘Uzmite i jedite’.

U tom otajstvu sadržan je život Crkve, a euharistija je dvije tisuće godina hrana vjernicima u kojoj nalaze zalog i predokus vječnosti“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da slaviti euharistiju „nije samo simbolično sjećanje na prošlost, nego Isusova stvarna i živa nazočnost među nama kad god ovlašteni službenici Božji posuđuju svoj glas Kristu i ponavljaju riječi ustanovljenja euharistijskog otajstva“.

„Biskupi su pozvani s osmijehom oca stvarati ozračje opuštenosti i sigurnosti u povjerenoj službi“

U prigodi spomena svoga biskupskog posvećenja, mons. Puljić govorio je i o službi apostolskih nasljednika, „biskupa koji su snagom službe pozvani biti revni pastiri i dobri učitelji povjerenog stada“.

„Biskupi i svećenici nisu privatni vjernici. Od njih se očekuje ne samo da budu dobrog i uzornog ponašanja, nego i da pružaju ljudima i jasna načela poput smjerokaza na životnom putu. I ne smiju se bojati napada, prigovora i kritike, jer su preuzimanjem službe preuzeli i ulogu proroka. To osobito vrijedi za biskupe od kojih se „očekuje da budu vidljivi garanti jedinstva i nesalomljivi stupovi partikularne Crkve“. U tom vidu, obveza je vjernika i svećenika javno i privatno moliti za svoje biskupe, kako bi „s osmijehom oca stvarali ozračje opuštenosti i sigurnosti u službi koju im je Providnost povjerila“, podsjetio je nadbiskup Puljić na riječi pape Franje o službi biskupa.

„Sveti čin ređenja uvijek nas podsjeća na vrijeme kad je Isus birao prve apostole. Stoga, primiti neku od tih službi, đakona, prezbitera ili biskupa, zapravo znači ući u borbu za Isusovo evanđelje i biti revan pastir koji se trudi na najbolji mogući način izvršiti volju Božju. No, kao pastiri i učitelji, biskupi i svećenici nisu nikada sami. Uvijek mogu računati na zauzete vjernike laike, osobito na kršćanske roditelje, koji su izvrsni odgojitelji svoje djece. Nitko nije kadar tako umješno i spretno prenijeti djeci klicu vjere kao roditelji, pa ih valja poticati neka oduševljeno sudjeluju u tom svetom roditeljskom odgojnom zvanju, poslu i zadatku“, potaknuo je mons. Puljić.

Božji službenici imaju tri prepoznatljive ljubavi: prema euharistiji, Mariji i Papi, rekao je nadbiskup. „Kad Isus kaže da su apostoli njegovi prijatelji, to ćemo prepoznati u ‘tri velike ljubavi’ koje svaki svećenik i biskup treba posjedovati. To je najprije ljubav prema euharistiji s kojom je vezan uz Krista, a ona mu je izvor snage, njegova utjeha i nagrada. Druga ljubav je prema Mariji, jer „biti Isusov učenik znači biti i Marijino odano dijete“. Treća ljubav ide prema pastiru sveopće Crkve, prema Svetom ocu papi, poput Katarine Sijenske koja je Papu nazivala „slatkim Kristom na Zemlji“, sv. Franje Asiškog koji na koljenima traži blagoslov za svoju novu zajednicu ili sv. Ignacija Lojolskog koji je članovima svoje Družbe naložio poseban „četvrti zavjet poslušnosti Papi“. Naš bl. Alojzije Stepinac bio je mučenik vjernosti rimskom biskupu, a bl. Ivan Merz utisnuo je brojnim generacijama mladih hrvatskih katolika osobitu ljubav prema Papi“, poručio je mons. Puljić.

Rekavši da Božji službenici trebaju imati i druge osobite vrline, nadbiskup je podsjetio na usporedbu o „slugama kojima gospodar povjerava upravu nad svojim imanjem“ gdje je opis „vjernog upravljanja“ (Lk 19, 11-27).

„Prema tom prikazu, župa ili biskupija nisu ‘njihovo vlasništvo, već Božje imanje’ kojim valja savjesno i odgovorno upravljati. Uz to, očekuje se da Božji službenici imaju visoki stupanj razboritosti koja nije ni snalažljivost ni domišljatost, već „svijest odgovornosti, poniznosti, zahvalnosti i strahopoštovanja“. Isus kaže kako pravog i razboritog upravitelja mora resiti i dobrota: „Slugo dobri i vjerni..“. Ona nas veže uz Gospodina koji nas formira i preobražava da budemo kadri suobličiti se i biti njemu slični“, poručio je mons. Puljić.

Božjim službenicima, biskupima i svećenicima, „Očevim promislom dodijeljena je kroz povijest odgovorna i sveta zadaća sabirati, miriti, poticati, upućivati i odgajati pojedince i vjerničke zajednice. Zahvalni smo Bogu za taj milosni dar služenja u njegovoj Crkvi, u našem narodu u Hrvatskoj i BiH i diljem svijeta među našim sunarodnjacima“, poručio je mons. Puljić.

Tim simboličnim spomenom njegove ovogodišnje zlatne Mise, potaknuo je puk na „zajedničku zahvalu Božjoj Providnosti na daru presvete Euharistije i svetoga Reda“ po kojima svećenici i puk otkrivaju da je svećeničko zvanje „uistinu dar i otajstvo” koje ih tijesno povezuje s Kristom.

„Kriste s Posljednje večere i Kalvarije, primi ovu zahvalnu žrtvu, pa sve okupljene oko tvoga svetoga stola i sve koji su s nama u duhu povezani, posveti otajstvom Presvete euharistije“, zamolio je mons. Puljić.

Nadbiskup Puljić boravi u Chicagu u posjetu svom bratu svećeniku, fra Iliji Puljiću. U misi je mons. Puljić preporučio Isusu i zdravlje njegovog brata fra Ilije, čije je stanje i razlogom boravka mons. Puljića u Chicagu.

Fra Ilija Puljić je u službi inozemne pastve više od pedeset godina, u 12 župnih centara Amerike i Kanade, od svoje mlade mise u Blagaju 1969. „U mom bratu Iliji zahvaljujem i blagoslivljam i stotine drugih svećenika i redovnika koji propovijedaju Riječ Božju i predano dijele svete Tajne tisućama naših sunarodnjaka diljem Amerike i svijeta. Neka ih Gospodin sve podržava, blagoslivlja i krijepi“, rekao je mons. Puljić u propovijedi misnog slavlja.

I. G.

Foto: Privatna arhiva mons. Puljića

Blagdan Prikazanja Gospodinova i Dan posvećenog života svečano je proslavljen u svetištu sv. Šime u Zadru u petak, 2. veljače. Svečano večernje misno slavlje u u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije.

Misa je počela obredom blagoslova svijeća i procesijom svećenika i puka sa svijećama oko crkve sv. Šime. Slaviti blagdan Prikazanja Gospodinova osobito je svečano i milosno u crkvi sv. Šime, jer se u tom zadarskom svetištu nalazi neraspadnuto tijelo sv. Šime koji je na svoje ruke primio Dijete Isusa i koji je, četrdeseti dan od Isusovog rođenja, u njemu prepoznao Mesiju. Taj susret  Šimuna s djetetom Isusom, Marijom i Josipom u jeruzalemskom hramu opisan je u Lukinom evanđelju koje se naviješta upravo na blagdan Svijećnice.

Kao što je vjera u životu svih ljudi izložena nevoljama i kušnjama, i „vjera starca Šimuna je bila izložena olujama. Zamislite – živjeti od jednog obećanja, od jedne jedine riječi da ćeš u svoje ruke primiti Mesiju!? Koliko je puta u životu Šimun morao posumnjati? A tko si ti da ti prvi primiš Mesiju u ruke? I cijeli svoj život gradiš na tome! I ljudi ti se smiju. I ne razumiju te“, rekao je o. Jeronim u propovijedi, istaknuvši veličinu vjere i duha sv. Šimuna koji je bio vjeran Božjem obećanju te je u djetetu Isusu prepoznao iščekivanoga i obećanoga Mesiju, rekavši da je Isus „svjetlo na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga“.

„Kada se kroz život priznajemo Gospodinovima, neće nam nužno biti lakše i mirnije u životu. Dapače, s vremenom, iskustvo života pokazuje da taj vjetar puše sve više i izazovi su sve veći. I kad Gospodin vidi našu hrabrost i želju da nosimo i prihvatimo svoj križ i po njemu budemo jedno s Njim, ne libi se dati još ponešto, nadodati. Kroz mnoge nam je nevolje proći, kaže apostol Pavao. Ovaj izvanjski čovjek koji put kao da umire, ali ovaj nutarnji čovjek se uvijek obnavlja, sjećanjem na Isusa Krista i ono što je učinio za nas“, poručio je o. Jeronim.

Naime, u propovijedi je opat Jeronim govorio o potrebi zahvalnog sjećanja na djela koja je Bog učinio i čini u životima nas ljudi.

„Kada Marija i Josip dolaze s djetetom u hram, ne žele tim činom nešto posebno izmoliti od Boga. Žele zahvaliti Bogu za Isusa. Mi tako često dolazimo u hram, u crkve, misleći da mi moramo nešto prinijeti Gospodinu. A zapravo, svaka istinska molitva počinje sjećanjem na ono što je Bog učinio za nas“, istaknuo je o. Jeronim.

U želji da nam približi važnost i potrebu sjećanja i što to znači u životu čovjeka, propovjednik je to pojasnio iskustvom kojega mnogi imaju. „Postoje dani i događaji u našem životu na koje se uvijek iznova vraćamo, s kojima živimo, iz kojih crpimo! Postoje dani i događaji u našem životu o kojima uvijek iznova možemo pričati, koje trebamo, koji su nam hrana i snaga za život! S druge strane, prolaze dani i mjeseci koje bismo mogli sažeti u riječ, dvije: ‘Dobro sam, ide nekako’. A pitanje je: ‘A kako nam ide, u tim danima? U tim običnim, svakodnevnim danima’“, rekao je o. Jeronim.

Evanđelje kaže kako je išlo Nazaretskoj obitelji u njihovoj svakodnevnici – to Dijete raste, jača i napunja se mudrosti. „Ne samo dijete Isus, nego rastu i njegova majka i Josip. Nije nestalo ulja u njihovim svjetiljkama u godinama koje su slijedile, dapače. Svjetlost koju Isus nosi u svom srcu, mudrost koju polako skuplja, postaju sve veći i veći. Tajna te obitelji je u sjećanju na najvažnije u njihovom životu, na ono što im je Bog darovao, učinio i objavio“, istaknuo je o. Jeronim, rekavši da je Marija i riječi proroka Šimuna brižljivo sačuvala u svom srcu i o tome razmišljala. „Možemo zamisliti Mariju kako se, svaki put kad se neka prijetnja nadvila nad Isusov život, vraćala u taj dan u hramu susreta sa Šimunom, s pitanjem je li to taj dan kada će moje srce biti probodeno“, rekao je o. Jeronim.

„Sjećanje na ono što je Bog učinio za nas može nam dati snage da i mi u našim danima svakodnevnice rastemo, a ne da se život u nama gasi. To je posebno važno za život vjere! To je i razlog, povod zašto su Isus, Marija i Josip došli u hram. Mojsijev zakon nalagao je da Isus bude prikazan u hramu. Svako prvorođeno muško dijete moralo je biti prikazano Gospodinu, njemu posvećeno. Tim činom, obredom u sinagogi, hramu, željelo se sjetiti onoga što je Bog učinio za Izraelce kad smo bili u ropstvu, u Egiptu. Tada je Bog došao preko Mojsija do faraona i rekao mu: ‘Izrael je moj prvorođenac. Pusti ga da ide u pustinju i da mi žrtvuje. Ne diraj mog prvorođenca’. Faraon nije htio slušati i Bog je dopustio da po cijeloj zemlji egipatskoj stradaju svi prvorođenci životinja i ljudi, osim izraelskih sinova. Jer Izrael je njegov prvorođenac.

U izlasku iz Egipta rođen je Izrael i rođena je ljubav između Jahve i njegovog naroda. Slično je u životu svakog od nas. Poput Isusa, i nas su roditelji donijeli u crkvu. Tada su i nas u obredu i sakramentu krštenja ucijepili u život Isusa Krista, u njegov izlazak, u njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Mi smo dio njegovog života, a on našega, neraskidivo povezani. To nam je Bog darovao u krštenju. Na taj događaj uvijek iznova smijemo se i trebamo vratiti. Na taj događaj vraćaju nas svi događaji našeg života: naša krštenja, vjenčanja, zavjeti, ređenja, naša umiranja i rađanja, uvijek iznova. I sabiranje u euharistiji je sjećanje na ono što je Gospodin učinio za nas – da od toga živimo, da u tome nalazimo snagu“, poručio je o. Jeronim.

Predvoditelj slavlja je rekao da smo na krštenju kršteni u Isusa Krista. Svaki put kad stavljamo znamen križa na sebe, vraćamo se u taj događaj i kažemo ‘Ja pripadam Kristu. Ja sam njegov’. „Svi trebaju znati da mi pripadamo Gospodinu. Tim znakom ispovijedamo – mi smo njegovi, Kristovi. Od njega živimo, od njegovog dara, od njegovog izlaska u koji smo uključeni. Na krštenju smo primili svjetlo za koje je svećenik rekao da je svjetlo Kristovo. Nije ga lako uvijek sačuvati, vjetar ga lako ugasi. Ima dana u našim životima kada vjetar jako puše i nije lako sačuvati mali plamen vjere“, rekao je o. Jeronim.

Na misi su se okupili i redovnici i redovnice djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji. U duhu Dana posvećenog života koji se obilježava na Svijećnicu, o. Jeronim je rekao da redovnici „krsni poziv da budu Kristovi žive malo više, intimnije, prisnije. Onda je nekad i više kušnji. Ali, ako su vjetrovi jači i izazovi veći, naše srce u nutrini postaje sve snažnije, sve hrabrije i sve jasnije vidi.

Dva su ploda toga čišćenja. Prvi je da se, unatoč sve više ožiljaka na tijelu, sve jasnije i jasnije priznamo Gospodinovim. Bez obzira što je križ možda sve teži, i korak sve sporiji, mi smo sve sigurniji da nam je biti s tim križem, uz taj križ, uz Isusov križ. Drugi plod je – što smo više s tim križem uz Isusa, uz Boga, s Bogom, to lakše vidimo Boga u križevima drugih ljudi i u njihovim slabostima u čovjeku.

Što smo duže s Bogom, što više vremena provodimo s njim i uz njega, to lakše nalazimo dobro u čovjeku. Molimo da to dobro koje je Gospodin stavio u naše srce, svjetlo Kristovo, ne samo da se ne ugasi, nego da svijetli još snažnije, još svijetlije na našem životnom putu, našim koracima, ali i onima koje volimo“, potaknuo je o. Jeronim Marin.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šimuna prolazom ispred svečevog tijela koje se neraspadnuto čuva u Škrinji sv. Šime iznad glavnog oltara u crkvi sv. Šime. Tijelo sv. Šime nalazi se u Zadru od 1203. godine, već 820 godina i Zadrani ga časte Himnom: „Pravedniče sveti Šime, slavimo ti sveto ime. Slavimo ti svete kosti, ti nas čuvaj u milosti“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Ivana Bosca svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u srijedu, 31. siječnja, gdje salezijanci djeluju 80 godina. Večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U arbanaškoj župi je pet salezijanskih svećenika aktivnih u radu sa svim skupinama vjernika, osobito s mladima za koje se svaku večer u župi održava oratorij. Župnik don Mate Kujundžić poželio je da salezijanci i dalje nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, da se znaju darovati drugima, osobito mladima.

Salezijancima i cijeloj salezijanskoj obitelji koja uključuje i vjernike laike, blagdan njihovog utemeljitelja čestitao je nadbiskup Zgrablić. „Svetac živi u dubokoj povezanosti s Gospodinom, a kad se preseli u vječnost, njegov zagovor i blizina ne prestaje, nego nastavljaju djelovati u ljudima, zajednici, u Crkvi. Sveci su poput zraka sunca koje prenose svjetlost s neba i djeluju među nama“, poručio je mons. Zgrablić.

U kontekstu Godine molitve koju je papa Franjo proglasio na Nedjelju Božje riječi u pripremi za svetu jubilarnu 2025. godinu, koja se od 13. st. održava svakih 25 godina, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju molitve. Papa Franjo potaknuo je na intenzivniju molitvu za pripremu Jubileja. Istaknuo je potrebu otkrivanja velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. „Ni djelo sv. Ivana Bosca ne bi se ostvarilo da temelj don Boscovog života nije bila molitva. Otac je umro don Boscu već kao dječaku s dvije godine. Zbog siromaštva, s 12 godina otišao je od majke i obitelji raditi na gospodarstvu obitelji Aloisa Moglie. Jednu večer, dječak Ivan klečeći je molio Anđeo Gospodnji. Vlasnik imanja Alois prigovorio je Ivanu zašto u to vrijeme ne misli na rad, nego na raj. Ivan mu je već kao 12-godišnji dječak odgovorio da je molitva vrjednija od rada i da kada ne bismo molili, to je kao da posijemo četiri zrna pšenice, a rode samo dva klasa. Već to pokazuje što je bilo u Ivanovoj duši i da je u svom životu njegovao duboki, istinski odnos s Gospodinom“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je molitva temelj svakog kršćanskog života.

Koliko je molitva važna i vrijedna, kako je treba njegovati i otkriti, „vidi se i u brojnoj braći salezijancima koji slijede duh i darove koje je kroz molitvu primio don Bosco. Molitva je jedan od pokazatelja kakva je naša vjera, koliko je naša vjera živa, duboka, koliko nas vjera istinski povezuje s Gospodinom“, rekao je nadbiskup, razmatrajući kroz kakva stanja osoba prolazi u molitvenom odnosu s Gospodinom.

U prvom činu molitve čovjek bi trebao Boga hvaliti, vidjeti koliko je Bog velik u našem životu, što je on učinio za nas. „Dao nam je život i održava nas na životu, darovao nam je svoga sina Isusa čijom krvlju nas je otkupio od naših grijeha, da bismo čiste duše bili u njegovoj blizini. Prvi čin naše molitve neka bude gledanje onoga što Bog izvodi u našem životu. To su činili svi sveci. Najprije su vidjeli Boga i ono što Bog čini u životu svijeta i povijesti“, poručio je mons. Zgrablić.

„Ljubav koju su sveci osjetili na sebi bila je nova snaga koja je nosila i Ivana te je on u odnosu s Gospodinom vidio da želi postati svećenik. Ljubav koju je doživio prema Gospodinu želio je dijeliti s najpotrebnijima u tom vremenu. On je prepoznao da ga Gospodin vodi mladima, djeci, onima na ulici, u zatvoru. Vidio je kako se dobro može odgajati mlade ljubavlju, poniznošću i da je bolji odgoj kad je prevencija, nego liječiti kad se zlo već dogodi. Uložio je sve snage u dar koji mu je Gospodin podario, da kroz zabavu i igru može oduševiti mlade za radost. Kroz tu radost on je njima dijelio i propovijedao Gospodina“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo: „Da bismo pronašli sebe, nađimo se u svjetlu Božje ljubavi, onoga što Bog kao prvi nama čini, što Bog stalno izvodi u našem životu, da znamo koliko je Bog velik u nama i da ga znamo prepoznati. To neka bude prvi oblik molitve“. U takvom stavu molitva neće biti samo traženje od Boga da Bog osobi nešto učini, da se Boga pretvori u automat da izvrši ono što mi želimo, da bude naša volja.

„Kada gledam Gospodina, onda tražim najprije njegovu volju, ono što on hoće, kao što je don Bosco znao slušati i gledati što je Bog nadahnuo u njegovom srcu. I mi slušajmo što Gospodin hoće činiti i djelovati. Budemo li to činili, djelo koje ćemo vršiti će biti djelo Božje i nadvisit će naš život, bit će korisno za obitelj, Crkvu i društvo“, poručio je nadbiskup. „Kada slavimo Gospodina, nećemo moći ostati ravnodušni na ono što se događa u svijetu, kod naših bližnjih, u našim obiteljima i društvu. Nastojat ćemo Božjom pomoću i milošću zauzimati se pred Gospodinom, moliti Gospodina da nas prosvijetli i pomogne nam da tražimo načina kako tu ljubav koju smo doživjeli, prenijeti drugima. Don Bosco je tražio kako Božju ljubav prenijeti djeci, mladima, na koji način to učiniti. To je radio tako uspješno da ta karizma raste do danas i živi i djeluje u cijelom svijetu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadalje, kada čovjek u molitvi prvenstveno i najprije gleda u Gospodina, vidi koliko je hladan pred Gospodinom, pred njegovom dobrotom, blizinom, ljubavlju, pred darovima koje nam Bog daruje. „Tada ćemo tražiti od Gospodina da nam se smiluje i oprosti nam zbog naše ravnodušnosti, zbog grijeha koje činimo, zbog ljubavi koje nemamo prema njemu, jer mu nismo uzvratili na ono što je Bog nama učinio. To će biti duboko i iskreno kajanje našeg srca u kojem ćemo vidjeti Božje svjetlo i Božju dobrotu. Što se više budemo približavali Bogu u molitvi i slavlju, to ćemo više vidjeti okorjelost našeg srca, nutrine i molit ćemo da Bog svojim svjetlom i snažnom, dragocjenom ljubavlju, zahvati naše biće i očisti nas iznutra“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Kada čovjek slavi Gospodina, onda moli za njegovo smilovanje i oproštenje, moli za drugoga, tek na kraju moli za sebe, da nešto dobije. „Jer ćemo otkriti da nam je Gospodin sve darovao i prije nego smo tražili i zamolili, da nas je Gospodin preduhitrio. Njegova dobrota je veća nego naše srce, on je veći od naših želja. Tada se molitva pretvara u traženje Božje volje i njeno življenje“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da blagdan sv. Ivana Bosca bude poticaj da ponovno otkrivamo važnost osobne i zajedničke molitve. „I mi uzmimo taj važan motiv molitve iz života don Bosca, svakog sveca i kršćanina, da bismo rasli u spoznaji Božje volje u našem životu. Da bismo Gospodina mogli svjedočiti i prenositi drugima na najbolji način ljubavi, blizine i strpljenja, kako je činio don Bosco, kako je činio Isus koji je grlio malene i grešne – da bismo bili povezani s Gospodinom, s don Boscom i sa svima koji su uronili u Boga, da budemo ispunjeni milostima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao don Bosca: „Kad ptica stoji na grani, a grana se počne ljuljati, ptica i dalje može pjevati jer, iako se grana ljulja, zna da ima krila, da može poletjeti“. U tom duhu, nadbiskup Zgrablić je ohrabrio: „Kada molimo, Gospodin nas uvodi u milosti. Što god se bude ljuljalo u našem životu, znajmo da imamo krila kojima nas Gospodin nosi, da ga možemo uvijek hvaliti i biti mu zahvalni za milosti i darove kojima nas obilno obdaruje“.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju don Bosca ispred kipa don Bosca u prezbiteriju župne crkve Gospe Loretske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Revitalizacija i osnivanje župnih caritasa u Zadarskoj nadbiskupiji bila je glavna tema druge sjednice Zbora dekana Zadarske nadbiskupije održane pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića u salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u srijedu, 31. siječnja.

Djelatnim i sustavno organiziranim učiniti župni caritas (ŽC) u svim župama u Zadarskoj nadbiskupiji važna je pastoralna smjernica i poticaj nadbiskupa Zgrablića, koji je predstavio i praktično razrađeni način djelovanja ŽC-a u duhu „zadaće dijecezanskog biskupa da koordinira različita karitativna djelovanja“, razmatrajući viziju, misiju i identitet ŽC-a.

Evanđeoske, crkvene i duhovne razloge na razini zajednice i pojedinca te poticaje u pokretanju ŽC-a kao bitne sastavnice u redovitom životu svake župe, nadbiskup je pojasnio u duhu zadaće služenja, svjedočanstva vjere po ljubavi za bližnje. Nadbiskup je podsjetio na encikliku Deus caritas est – Bog je ljubav pape Benedikta XVI., da se tri zadaće naravi Crkve: naviještanje Božje riječi (kateheza), slavlje sakramenata (liturgija) i služenje ljubavi „uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge“.

Razmatrajući načelno i operativno ustrojstvo i konkretnu provedbu rada ŽC-a od strane župnika i župljana donoseći i ‘Pravilnik župnih caritasa’, mons. Zgrablić obrazložio je dekanima praktične prijedloge u radu ŽC-a u sveobuhvatnom izlaganju i prezentaciji. Potrebu postojanja ŽC-a nadbiskup je pojasnio i  temeljem nauka Crkve, crkvenih dokumenata i smjernica hrvatskih biskupa u dokumentu ‘Na svetost pozvani’.

„Identitet i uloga caritasa očituje se u tome da je caritas katolička organizacija kojoj mandat daje biskup, da širi solidarnost i socijalnu pravdu. Nadahnuće za Caritas je u Svetom Pismu, tradiciji i socijalnom nauku Crkve te življenom iskustvu onih kojima služi. Razlog njegovog postojanja je dobro njegovih korisnika. Tako caritas postaje znak u svijetu. Caritas budno prati znakove vremena nastojeći prilagoditi im radne metode, strukture i djelovanje“, rekao je mons. Zgrablić.

„Župni caritas je župno pastoralno tijelo organizirano od nadležne crkvene vlasti, da u okviru poslanja Crkve organizirano oživotvoruje zapovijed ljubavi prema bližnjima. Caritas je lice Crkve, srce i ruke Crkve, euharistija poslije euharistije. Caritas je lanac ljubavi, solidarnost Kraljevstva Božjeg i mjera Posljednjeg suda“, istaknuo je mons. Zgrablić. To je suprotno mentalitetu da se karitativno djelovanje živi dominantno prigodno tijekom nekog crkvenog vremena, samo izvanredno, u vrijeme elementarnih nepogoda ili da je prepušteno slučaju, dobroj volji i velikodušnosti pojedinaca i nekih zajednica. „Caritas kao temeljna odrednica kršćanskog života i odjelotvorenje Božje ljubavi je organizacijsko i pastoralno tijelo Katoličke Crkve koje promiče svjedočku kršćansku ljubav za cjelokupni razvoj kršćanske osobe. Njegovo djelovanje temelji se na ‘pedagogiji čina’, na djelima kao znaku u službi siromašnih, slabih, marginaliziranih i isključenih“, poručio je nadbiskup.

„Srce caritasa je župa koja je osnovna jedinica Crkve. ŽC je organizam koji pomaže izgradnji Crkve. Naviještanje Riječi i slavljenje liturgije moraju biti povezani s Caritasom, jer vjera bez djela je mrtva, a Caritas je vjera na djelu! Ta povezanost tri konstitutivna elementa života zdrave Crkve ne smije ostati samo u teoriji, već se stalno treba učiti u praksi i neposrednim susretima. Zato se Caritasu učimo iz iskustva, a ne iz knjiga“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši da se karitativni rad ne uči iz teorije, nego iz osobnog iskustva i pomoći ljudima u potrebi. Kristov duh pobuđuje ljubav koja ljudima pruža materijalnu pomoć i okrepu za dušu. Nadbiskup je podsjetio na Isusovu riječ iz evanđelja, „Ta siromaha uvijek imate uza se“.

„Caritasa u župi bez sudjelovanja župnika i laika nema! Župnik ima ključnu ulogu u karitativnom radu, no karitativni rad je stvar angažmana laika. Svaki svećenik na putu svećeništva najprije je posvećen za đakona, a to i ostaje nakon što je zaređen za svećenika. Uloga đakona je na konkretan način pomagati ljudima, u bilo kakvim neprilikama. To je pomoć bolesnima, strancima, udovicama, siromašnima, starima“, podsjetio je mons. Zgrablić na zadaću đakonata kao prvog stupnja svetog reda.

„Župnik ima puno pastoralnih obaveza pa ne može osobno brinuti za svakog potrebnog, baviti se otklanjanjem raznih vrsta siromaštva, itd. Za to su u župi odgovorni laici. Od župnika se očekuje da je sklon takvom djelovanju i da u njemu prepoznaje imperativ kršćanskog življenja, da ga povezuje s naviještanjem i liturgijom i tako gradi cjeloviti pastoral. Župnik je i predsjedatelj ŽC-a i njegova je zadaća dati Caritasu pravo mjesto u nacrtu župnog pastorala. Konkretne karitativne aktivnosti župnik treba prepustiti laicima“, potaknuo je nadbiskup.

Veće je duhovno od materijalnog oblika siromaštva

Nadbiskup Zgrablić naveo je različite oblike siromaštva. Njihovu zastupljenost u društvu potkrijepio je statističkim podacima koji pokazuju da je veće siromaštvo u duhovnom području života, nego u materijalnom statusu ljudi, odnosno zadovoljenju materijalnih potreba. Veća je potreba angažmana i solidarnosti u pružanju pomoći u sferi duhovnoga, nego materijalnoga.

Naime, Caritas se u javnosti i svijesti mnogih poistovjećuje uglavnom s pružanjem materijalne pomoći, živežnih namirnica i drugih materijalnih potreba. No, prema statističkim podacima, veće je siromaštvo u življenju duhovnih vrijednosti, poput potrebe opraštanja, mira i pomirenja, gotovo je dvostruko veće nego, npr. siromaštvo zbog neispravno življene slobodi, poput ovisnosti.

Potreba zapošljavanja, odnosno nezaposlenost je pri dnu ljestvice, među najmanje izraženim oblikom siromaštva. Najveći postotak siromaštva je u življenju moralnih kršćanskih vrijednosti. Na vrhu ljestvice, veliko siromaštvo prisutno je u iskazivanju ljubavi jednih za druge i u međusobnoj suradnji, u vrijednostima zajedništva, komunikacije u obitelji; u moralnom ponašanju, u brizi za invalide i starije, u vrijednostima ljudskog života. To uključuje demografiju, manji natalitet, desetke tisuće pobačaja godišnje i brojne rastave brakova.

U tom kontekstu, mons. Zgrablić citirao je dokument HBK, ‘Na svetost pozvani’, u kojem hrvatski biskupi poručuju: »Uvjereni smo da čovjeka ništa toliko ne ugrožava kao nedostatak smisla i nade, nesigurnost u pogledu  temeljnih životnih istina i vrijednosti, nerazlikovanja  dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde. Zato je vjera najdragocjeniji dar Božji čovjeku koji smo mi, službenici Krista, dužni ljudima našega vremena nuditi i poticati ih da je prihvate i žive u skladu s njom”.

Zadaća, vizija i misija Župnog caritasa

Cilj ŽC-a je „okupljati sve župljane, činiti osjetljivom župnu zajednicu (obitelji, škole, poduzeća, udruge), kako bi se osjećali zajednicom ljubavi. Otkrivati sve oblike siromaštva i potrebe ljudi na određenom području, osobno se zauzimati za njihovu pomoć ili na pomoć poticati društvo. Pomagati, promicati i organizirati volontarijat, udruge dragovoljaca i brinuti za njihovu formaciju. Koordinirati razne skupine i inicijative pružanja pomoći“, potaknuo je nadbiskup.

„Vizija Caritasa je svijet koji reflektira Kraljevstvo Božje u kojem vladaju ljubav, pravda, mir, sloboda, solidarnost; u kojem je obzor komunikacije dostojanstvo ljudske osobe stvorene na sliku Božju u kojem nema isključenja, diskriminacije, nasilja, netolerancije, nečovječnosti. U kojem se zajednički dijele zemaljska dobra, gdje se stvoreno poštuje i čuva kao dobro budućih generacija, gdje svi, posebno najsiromašniji, marginalizirani i ugnjetavani nalaze nadu i dobivaju snagu da ostvaruju svoju čovječnost“, rekao je mons. Zgrablić. U svojoj misiji, caritas ima vodeću ulogu u pastoralnom poslanju Crkve, a u forumu za dijalog biva glas siromašnih, obespravljenih i marginaliziranih.

Nadbiskup je govorio i o odnosu caritasa i odgoja. „Caritas je odgoj za socijalno zauzeto kršćanstvo u duhu Evanđelja, da se otvorimo za potrebe drugih, da ih upoznamo i skupimo hrabrosti da s njima tražimo najbolje rješenje. To znači da znamo razumjeti i povezivati društvena događanja te o njima zauzeto promišljati“, poručio je mons. Zgrablić.

Dio odgoja namijenjen je i ljudima koji traže pomoć. „Njima treba pomoći da otkriju svoje sposobnosti, da razviju svoje darove i preuzmu odgovornost za svoj život. Odgoj znači i pomoći ljudima u nalaženju smisla života“, rekao je nadbiskup. Odgoj za Caritas obuhvaća sve dobne skupine. Odgajati za Caritas treba od najranije dobi, u obitelji, u svim stupnjevima kateheze i kroz cijeli život.

Temeljna načela rada Župnog caritasa

U temeljnim načelima ŽC-a treba postojati vizija djelovanja. „Moramo znati što želimo, kojim sredstvima se služimo. Važno je razlikovati što je važno i kojim situacijama dati prednost“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši kako Caritas ne želi da ljudi postanu ovisni o njegovoj pomoći. „Caritas želi poštivati dostojanstvo svakog čovjeka i pomoći mu da se postavi na svoje noge, da bude što samostalniji.  Gdje je moguće, Caritas će pokušati ukloniti uzroke zbog kojih se ljudi obraćaju za pomoć, a ne samo otklanjati posljedice. Caritas preuzima brigu za one za koje se nitko ili malo brine, a otpušta one kojima briga više nije potrebna. Caritasu ne treba ‘vojska’ radnih naloga, zato on može djelovati hitno, čim se pojavi potreba“, istaknuo je nadbiskup važnu značajku caritasa. Pomoć dobrovoljaca mora biti pouzdana i bez prekida.

Suradnici Caritasa moraju se stručno i duhovno osposobljavati za rad kako bi njihova pomoć bila učinkovitija i da bi oni bili jaki pred teškoćama. „Pomoć mora biti konkretna i djelotvorna, moramo znati što osoba zaista treba. Caritas mora trijezno procijeniti svoje mogućnosti i ne smije od sebe tražiti nemoguće. Caritas mora odbaciti neke potrebe, a s drugima živjeti. Potrebno je govoriti o dobrim djelima u javnosti jer tako potičemo i druge, ali jer je i to dio odgoja za Caritas. Caritas mora postati glas siromašnih čiji se glas ne čuje ili ne želi čuti“, poručio je mons. Zgrablić.

Smjernice za rad u Caritasu

Pitanje “Kako mogu pomoći?” angažira svakoga tko želi raditi u ŽC-u. Nadbiskup je razborito rekao kako osobi zbog rada u Caritasu ne smije trpjeti obiteljski život. „Oko nas je puno potreba, a samo dijelu se može nešto učiniti. Ipak, to nas ne smije obeshrabriti. Nužno je da suradnici Caritasa budu spremni na suradnju, da imaju povjerenja jedni u druge. Uz pomoć koju nudimo, postoji opasnost da osobu kojoj pomažemo učinimo ovisnom o sebi. Pri karitativnom djelovanju važno je biti svjestan da svi mi i dajemo i primamo nešto zauzvrat. I onaj koji pomaže mora znati biti zahvalan i znati moliti za pomoć, mora znati dopustiti da bude darovan. Ne nastupamo u ulozi darovatelja, pomoćnika, već u ulozi prijatelja“, istaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši da se ne očekuje da će ljudi uvijek biti zahvalni za pomoć. Doživjet će se i razočaranja.

„Uspjeh se ne da izmjeriti. U našim životima puno toga ne možemo promijeniti i preostaje nam prihvatiti i nositi takve situacije kroz život. Spremnost za opraštanje nužna je za obavljanje karitativnog djela“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da će i među suradnicima u Caritasu dolaziti do nesporazuma i napetosti, jer „svi smo samo ljudi“.

„Važno je stalno rješavati nesporazume i napetosti kroz otvoreni razgovor i ne bježati od njih. Moramo razmišljati o odnosima prema ljudima kojima želimo pomoći i prema suradnicima. Pristup ljudima u potrebi ne smije postati rutina. Prava pomoć događa se u susretu, u odnosu. Kako bismo čovjeku u potrebi zaista najbolje pomogli, usprkos dobrom odnosu, moramo znati zadržati određenu distancu. Tome se učimo cijeli život – pravoj mjeri između blizine i daljine. Potreban je otvoreni razgovor u grupi o teškoćama s ljudima u potrebi, o našim osjećajima i iskustvu nemoći“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Potrebna je obzirnost i poštovanje dostojanstva čovjeka. O potrebama treba govoriti „jasno i konkretno, ali s ljubavlju i bez nepotrebnog ukazivanja na slabosti i greške potrebitih“. ŽC skrbi i za duhovno ispunjenje svojih članova. Stoga sastanak članova ŽC-a uključuje i molitvu i duhovno razmatranje.

Suradnja između župnog i nadbiskupijskog caritasa

„Koraci za uspostavu župnog caritasa već su živi“, istaknuo je nadbiskup. Naime, u župama već karitativno djeluju dobročinitelji i volonteri, karitativne skupine, zajednice poput Marijine legije i udruge sv. Vinka Paulskog. Caritas surađuje i s drugim humanitarnim organizacijama.

Župni caritas osniva župnik uz pomoć Župnog pastoralnog vijeća. ŽC je dio biskupijskog Caritasa (BC) kojem treba poslati popis osoba koje su odgovorne za rad Caritasa. Poželjno je da ŽC na sastanke pozove i suradnike iz BC-a. „Zadatak BC-a je pomoći ŽC-u da shvati svoju ulogu, pomoći župi da živi poziv na ljubav. Karitativne skupine su mjesto susreta i operativni čimbenici u kršćanskoj ljubavi“, istaknuo je mons. Zgrablić šire značenje caritasa od samo socijalne dimenzije.

U razvijanju zajedništva i izvan župe, korisna je suradnja s drugim ŽC-ima. Dobro je da susjedne župe imaju dobre odnose i da se rad susjednih ŽC-a povezuje, da se izmjenjuju iskustva i međusobno se pomažu. Dobro je da se susjedni ŽC-i posjećuju i organiziraju zajedničke susrete.

„Župnik i još nekoliko ljudi iz župe moraju spoznati da je Caritas srž kršćanskog življenja i da zdrava župa bez njega ne može. Ako makar u samo jednom čovjeku u župi misao o Caritasu ne da mira, on će vjerojatno istražiti sve mogućnosti da to i ostvari, a naposljetku će mu i uspjeti. Za ŽC potrebna je grupa ljudi koji će aktivno, organizirano i samostalno raditi na poslovima Caritasa“, rekao je nadbiskup. Može se početi s članovima ŽPV-a koji će pronaći suradnike. „U svakoj župi postoji barem jedna osoba koja će skupiti hrabrosti i početi s radom. Te osobe su vrlo važne, jer bez tog prvog koraka ne bi bilo ničega“, istaknuo je mons. Zgrablić. Skupina ŽC-a brojala bi od 15 do 20 članova. Imenovanja i zaduženja trebaju biti jasna i službena. ŽC raspolaže vlastitim financijskim sredstvima i trebao bi imati svoj žiro račun. U dolasku do sredstava za Caritas važno je i animirati župnu zajednicu i potaknuti je na sudjelovanje. Sastanci ŽC-a trebali bi biti barem jedanput mjesečno.

„Rad ŽC-a odvija se na dobrovoljnoj bazi, osim u većim središtima gdje je potrebno zaposliti osobu čiji je zadatak da organizira dobrovoljni rad. Poželjno je da u njegovom radu sudjeluju i stručnjaci: socijalni radnici, medicinske sestre, liječnici, odgojitelji, pravnici, koji stručnim savjetima mogu puno pomoći“, potaknuo je nadbiskup. Suradnici Caritasa trebaju se usavršavati. „Duhovno jačanje članova ŽC-a ne smije posustati, posebno kad je potrebna velika akcija. Tome služe duhovne obnove, zajedničko čitanje Svetog Pisma, molitva i sl. U tim aktivnostima može sudjelovati i širi krug prijatelja Caritasa“, preporučio je nadbiskup Zgrablić. ŽC treba redovito obavješćivati župu o svom radu. Dobro je da grupa ljudi provjerava stanje i uočava potrebe u župi.

„Ako želimo djelotvorno pomagati, za karitativno djelovanje potrebna je organizacija sa strukturama. Pri tome su važne i karizme pojedinaca, koji svaki na svoj način daju Caritasu svoj pečat. U području karitativnog rada svaki čovjek može razviti osobnu karizmu, jer svatko ima nešto čime može pomoći drugima.

Organizacija i karizma ŽC-a ovise o ljudima i okolnostima. Svaki Caritas je drugačiji, ovisno o ljudima koji žive i rade u župi i drugim okolnostima. Kako će Caritas zaživjeti u župi, ovisi o spremnosti ljudi da uoče one kojima je potrebna pomoć, da konkretno pomognu te o snalažljivosti prilikom iznalaženja najboljeg rješenja“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nakon izlaganja mons. Zgrablića, na sjednici je predstavljen i Pravilnik Župnih caritasa Zadarske nadbiskupije kojega je priredio nadbiskup Zgrablić.

Na sjednici su nadbiskup i dekani razmotrili i osvrt na dekanske vizitacije. Dekretom nadbiskupa Zgrablića, godišnje dekanske vizitacije sedam dekanata Zadarske nadbiskupije dekani su izvršili od 16. do kraja studenoga 2023. godine.

Kanonske vizitacije dva dekanata, Zadar – Istok i Zadar – Zapad, od listopada 2023. godine izvršava nadbiskup Zgrablić i još su  utijeku. U tjednu kanonske vizitacije, mons. Zgrablić susreće se sa župnikom i njegovim suradnicima, redovnicima i redovnicama u župi, članovima Župnog pastoralnog i Ekonomskog vijeća, s vjeroučiteljima, animatorima, članovima zborova te predstavnicima zajednica i vjerničkih skupina koje djeluju u župi. U nedjelju, u tjednu pastirskog pohoda, nadbiskup Zgrablić predvodi mise u župi i susreće se s pukom koji sudjeluje na nedjeljnom misnom slavlju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikvijar sv. Sebastijana s moćima toga ranokršćanskog sveca na blagdan sv. Sebastijana, u subotu, 20. siječnja, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama blagoslovio je don Filip Kucelin, župnik Preka i Sutomišćice, dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata i povjerenik za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

Kistanjski župnik don Ivan Perković zahvalio je don Filipu koji je posredovao nabavu relikvije sv. Sebastijana iz talijanske biskupije Salerno. Idejno rješenje i relikvijar izradili su Tomislav Antić i Ljevaonica Antić iz Kistanja.

Kistanje nastanjuju Janjevci koji osobito časte sv. Sebastijana te mnogi Janjevci imaju i njegovo ime. Povijest toga čašćenja datira od 1917. godine kad je Janjevo bila pogodila teška bolest tifusa. Tada je dnevno umiralo i po petero ljudi, bilo je teško naći i ljude koji će ih pokopati. Tada su se Janjevci zavjetovali sv. Sebastijanu kojega se zaziva i kao zaštitnika od kuge i bolest je nestala. Te 1917. godine, sv. Sebastijanu na čast i u zahvali za uslišane molitve, Janjevci su u Pešteru izgradili zavjetnu kapelu. Od tada počinje snažno štovanje sv. Sebastijana među Janjevcima. Blagoslov s moćima sv. Sebastijana koje su župljani počastili na kraju mise, prvi je primio župljanin Sebastijan Perić koji se oporavlja nakon uspješne transplantacije jetre.

Sv. Sebastijan je mučenik iz 3. st., ubijen za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Car Dioklecijan bio ga je postavio za načelnika dvorske garde. Iako je bio u službi cara koji se protivio kršćanima, sv. Sebastijan je spašavao kršćane od progona i privodio mnoge kršćanstvu. Saznalo se da ga je Papa nazvao braniteljem Crkve te ga je car optužio za izdaju. Naređeno je da ga se zaveže za stablo i da ga gologa strijeljaju strijelama. Kada je jedna žena došla kako bi uzela njegovo tijelo i pokopala ga, osjetila je da je Sebastijan još uvijek disao i tada je spašen.

„Sv. Sebastijan je bio vojnik, imao je karijeru na carskom dvoru. Ali, bio je i kršćanin. Nakon što je sv. Sebastijan bio zacijeljen od mučenja, vratio se na carski dvor u svoju službu, no Dioklecijan ga je dao pogubiti. Sv. Sebastijan bio je do kraja odan svojoj službi, pa ako je to značilo i da će ponovno biti mučen i izgubiti svoj život“, istaknuo je don Filip, upozorivši da bi se sv. Sebastijan bio osjećao kao dezerter, da se nije vratio u svoju službu.

„Dezerter znači osoba koja kukavički pobjegne sa svoga položaja ili ne izvrši zapovijed koja mu je dana, nego radi po nekoj svojoj volji. Lijepo je slaviti blagdan sv. Sebastijana i častiti njegovu relikviju, ali to je ništa, ako smo dezerteri. Nažalost, često puta to jesmo i često toga nismo niti svjesni“, upozorio je don Filip.

U tom kontekstu, kao primjer je naveo kada netko kaže da neće ići na misu kod nekog svećenika jer mu se taj župnik ne sviđa, pa ide u drugu župu. „Ideš na neki drugi ‘položaj’. Ili, osoba kaže da joj se neka Božja zapovijed ne sviđa, da za nju to ne vrijedi. Znači, osoba radi po svoju, dezertira. Mnoštvo nas prilagođava crkveni nauk svojim potrebama, a ne Božjim zapovijedima. Dakle, prilagođavamo svojim grijesima i zlim sklonostima“, upozorio je don Filip, naglasivši da u čašćenju sv. Sebastijana treba uzeti ‘cijeli paket’ kreposti. „Sv. Sebastijan ubijen je zbog istine. Ne može se štovati sv. Sebastijana i biti u laži, jer to se protivi onome za što je on živio, za što je on umro. To je u suprotnosti“, poručio je don Filip.

Podsjetio je kako u današnjem vremenu mnogi kažu da nije lagano imati više djece jer je teška ekonomska situacija. „Međutim, u vremenu kad su obitelji imale devetero, desetero i više djece, ekonomska situacija je bila gora. Gdje je tu logika? Ekonomska situacija je bila gora, a rađalo se više djece. Mi dezertiramo sa svojih položaja i uzimamo samo ono što nam odgovara. Svaki čovjek bira svoje putove. Trka za novcem postala je opsesija našeg naroda i vrijednosti koje su nam ostavili naši preci zaboravljaju se. Toliki nisu na svom položaju tamo gdje se trebaju boriti, gdje je duhovna borba“, upozorio je propovjednik, rekavši da se u današnjem vremenu puno govori o vladavini prava, a manje o vladavini dužnosti.

„Sv. Sebastijan govori o tome: Budi na svom položaju. Bori se u duhovnom boju. Stvari se neće same od sebe riješiti. Ali, s Bogom je sve moguće. Isus jedini ima sve odgovore za život čovjeka, ako ih osoba traži na pravom mjestu i ako se pouzdaje u Isusa. Jedino Isus Krist daje odgovore koji idu i s one strane smrti. Sva učenja, filozofije i ideologije prestaju u trenutku kada čovjek sklopi oči i preda dušu Bogu“, naglasio je don Filip, rekavši da Bog čovjeku želi darovati svoje milosrđe i uslišati molitve. Potaknuo je na ustrajnost u molitvi ohrabrivši: „Dok god se boriš, nije gotovo, ako i izgubiš neke bitke. Postali smo preosjetljivi. Želimo naprečac postići dobre rezultate. A naprečac ne valja, ono što je instant nije kvalitetno i dobro. Budite ustrajni“, poručio je don Filip vjernicima.

Podsjetio je kako Drugi vatikanski koncil uči da čovjek postiže svetost u svojoj svakodnevici, u vršenju svojih svakodnevnih dužnosti. Stoga nije prirodno da neka majka živi kao redovnica i zanemaruje svoju obitelj, želeći npr. više boraviti u crkvi, poput redovnice.

„Svatko u svom staležu ostvaruje svetost, primjer toga je i sv. Sebastijan. Ostani na svom položaju, brani što je sveto, vjeru. Bog sa sobom nosi puno više, a to su vrijednosti kojima nas uči sveta majka Crkva. Neka sv. Sebastijan bude zagovornik osobito mladima koji u okruženju brojnih ponuda teško mogu znati kako ispravno izabrati u životu“, rekao je don Filip, potaknuvši da se o vrijednostima života pitamo na pravom mjestu, a ne na stranputicama.

„Bog daje pravu cestu koja vodi u život vječni. Neka čašćenje relikvijara sv. Sebastijana bude mjesto gdje ćete tražiti velike stvari, izricati velike molitve, mjesto na kojem će se događati čuda“, poručio je don Filip vjernicima. „Mučenik dragovoljno daje, predaje svoj život. Mučenik je umro zato što je on to htio, on je to izabrao. Svaki mučenik bira umrijeti za Isusa Krista, jer mu je na ovom svijetu sve ništa, u odnosu na Krista“, rekao je don Filip, dodavši da i danas mnogi diljem svijeta gube svoj život zbog vjernosti Isusu Kristu.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Susret čitača Zadarske nadbiskupije u organizaciji Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije održan je u ponedjeljak, 22. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Taj formativno – edukativni susret imao je veliki odaziv čitača iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Izražavajući radost zbog toga susreta i dolaska tolikog broja vjernika i svećenika, sudionike je na početku pozdravio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo da je uloga čitača jako važna i da liturgičari poštuju čitače. „Svaki put kad naviještate Riječ Božju, na kraju kažete ‘Riječ Gospodnja’. Možda premalo mislimo koliko je časna i dostojanstvena služba da se Bog služi vašim jezikom, vašim glasom, da Bog progovara čovjeku koji to sluša. Čitači utjelovljuju Božju riječ da bi je drugi mogao slušati. Sveto Pismo takve osobe naziva anđelima. Vi ste anđeo kada naviještate Riječ Božju. Svaki put kad Božju riječ naviještate, želim da toga budete svjesni i da se trudite to živjeti“, poručio je mons. Zgrablić čitačima.

Upozorio je da čitati Božju riječ nije poput nastupa na kulturnom događaju, nego za vrijeme čitanja oni bivaju Božji službenici. „Zato je ta služba toliko časna, radosna i ponosna. Dok budete tako vršili službu čitača, na kojoj vam od srca zahvaljujem i koju želimo u našoj vjeri produbiti, svjesno i radosno naviještajte Riječ Božju i svjedočite ono što svojim životom naviještate; da se to što čitate ponajprije mi trudimo živjeti u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je poželio da im bude blagoslovljena služba čitača u župnim zajednicama. Zahvalio im je na dolasku i spremnosti da služe čovjeku i Kristu u njegovim udovima koji je njegova Crkva.

Mr. sc. don Dario Tičić, povjerenik Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu, također je istaknuo potrebu da se navještena Riječ živi vlastitim životom. „I to je poruka službe čitača. Ne samo interpretirati tekst, nego truditi se da bismo to što čitamo mogli usvajati u svom životu. Veliki je značaj naviještanja Božje riječi. Kad se ona čita u zajednici vjernika, sâm Gospodin govori svom narodu. To je prelijepa spoznaja – Gospodin nam govori živom Riječju. U tom smislu, služba čitača ima veliku važnost“, poručio je don Dario, istaknuvši da je čitač izabrano oruđe po kojem Bog govori svom narodu, naviješta živu, Božju riječ.

„To je osnovni razlog zašto tu službu smatramo izuzetno važnom. Zbog izvanredne važnosti te službe, potrebno je posebnu pozornost posvetiti izboru i formaciji čitača, bili oni službeni lektori ili odabrani laici, muževi i žene koje crkveni dokumenti nazivaju izvanrednim službenicima.

Čitači bi trebali imati tri osobine: da su prokušani vjernici, da imaju određeno znanje i ljubav prema Svetom Pismu i da znaju lijepo i dostojanstveno čitati. Tu časnu i odgovornu službu može dobro obavljati vjernik čiji je vjerski život na određenoj razini. To redovito trebaju biti odrasle osobe, a tek u posebnim prigodama neka se povjeri djeci“, rekao je don Dario, dodavši da čitati Riječ Božju nije kao čitanje teksta iz novina. Nego, prenosi se Riječ Božja. „Bog se služi ustima čovjeka. Od čitača se očekuje da ima ljubav prema Riječi, da je čita i o njoj razmišlja“, potaknuo je don Dario.

U izlaganju je govorio o službi čitača i temeljem crkvenih dokumenata. „Drugi Vatikanski sabor je velika prekretnica u obnovi liturgije. Tada se htjelo otvoriti riznice Božje riječi svima, da se kroz tri godine, kroz A, B i C ciklus, može pročitati najveći dio Svetog Pisma. Sabor uočava važnost čitanja u bogoslužju“, istaknuo je Tičić.

U dokumentu ‘Sancrosanctum concilium’ o liturgiji, Drugi vatikanski sabor u br. 51 kaže: „Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol Riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice tako da se kroz utvrđeni broj godina, narodu pročita istaknutiji dio Svetoga Pisma“.

Sabor kaže da se misa sastoji od bogoslužja Riječi i euharistijskog bogoslužja. Tako su usko među sobom povezana, da tvore jedan bogoslužni čin. Slijedeći te saborske smjernice, pokoncilska obnova je u različita liturgijska slavlja uvela oko 90 % Svetog Pisma, rekao je don Dario.

Već se u apostolsko doba razlikuju službe: apostoli, proroci, učitelji i đakoni, a kasnije biskupi, svećenici i đakoni. „U prvoj Crkvi postoje određene službe za naviještanje Riječi, poučavanje i brigu za zajednicu. Uskoro se javljaju i čitači koji su u vrijeme progona imali važnu ulogu. To su bili ljudi od povjerenja koji su čuvali Bibliju i druge kršćanske knjige. Uz službu čitača u bogoslužju, oni su poučavali vjernike i u Svetom Pismu. Tijekom povijesti, ta služba se klerikalizirala. Postala je jedan od nižih redova koji su bili tek redovita stepenica svećeničkim kandidatima do ređenja. Lektorat ili oni koji čitaju više nije niži red, nego služba koja se podjeljuje laicima, ne samo kandidatima za svećeništvo“, rekao je don Dario.

Apostolsko pismo Pavla VI. tvrdi da službe čitača i akolite nisu redovi, nego se temelje na općem svećeništvu vjernika kojeg oni imaju po sakramentu krštenja.

U apostolskom pismu ‘Ministeria Quaedam’ (1972.) kojim se obnavlja disciplina  podđakonata u Crkvi, papa Pavao VI. kaže da je služba čitača služba čitanja Riječi Božje na liturgijskom skupu. „Stoga je u knjizi i ostalim svetim činima njegova dužnost čitati iz Svetog Pisma, ali ne Evanđelje. Ako nema psalmista, recitira psalam između čitanja, ako nema đakona ili pjevača, najavljuje nakane sveopće molitve, ravna pjevanjem i usmjeruje sudjelovanje puka. Ako je potrebno, može se brinuti i za pripravu drugih vjernika koji će čitati Sveto Pismo u liturgijskim činima. Da bi što prikladnije obavljao te službe, neka marljivo razmišlja o Svetom Pismu. Svjestan važnosti primljene službe, neka čitač nastoji sve više stjecati slatki osjećaj Svetog Pisma i njegovo poznavanje te postane što savršeniji učenikom Gospodinovim“.

„Opća uredba drugog izdanja Misala u broju 66 slično govori o čitačima, dodajući kako je potrebno da čitači zaista budu sposobni i brižno pripravljeni. Preporučaju se i tečajevi za pravilno i izražajno čitanje Svetog Pisma. Učenjem i vježbom može se puno postići za lijepo, pravilno i dostojanstveno čitanje“, rekao je don Dario Tičić.

Mr. sc. don Mario Sikirić, član Povjerenstva za liturgiju, podsjetio je da čitanje u bogoslužju svaki put završava s ‘Riječ Gospodnja’. „Na taj način ispovijeda se da je to što je pročitano zapravo Riječ Božja. Bog, duhovno biće, u određenom trenutku povijesti objavio se čovjeku, materijalnom biću. U toj objavi i dolasku k nama Bog se morao služiti našim sredstvima komunikacije kako bi mogao s nama razgovarati, kako bismo se mogli razumjeti. Bog je ‘morao’ upotrijebiti ono što karakterizira nas ljude, naš način izražavanja, a to je govor. Bog je počeo govoriti čovjeku i događala su se djela Božja, potom i zapis tih djela i Božjih riječi čovjeku, da bi se prenijelo drugima. Zapisivanje Božjih djela sakupljeno je u knjige, a one su sabrane u Sveto Pismo, Bibliju“, rekao je don Mario.

Istaknuvši garanciju da je zapisano u Svetom Pismu zaista Riječ Božja, don Mario je citirao ulomak iz dokumenta ‘Dei Verbum’ o Riječi Božjoj. „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom Pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima zato što su po nadahnuću Duha Svetoga napisana. Imaju Boga za autora i kao takve su samo Crkvi predane. Pri sastavljanju svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je upotrijebio u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći, da njihovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori, pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće“.

„Bog je autor, ono što je on htio zapisano je pod vodstvom Duha Svetoga, a pisali su ljudi onoga vremena i to je došlo do nas. Čita se Riječ Božja, ne tekst nekog književnika ili novinski članak“, rekao je don Mario. Podsjetio je kako čovjek zadrhti i ima veliko poštovanje kada kaže „Ovako je govorio moj djed, ovako je govorio moj otac, moja majka“, pa ih se citira što su rekli. „A ovako je govorio Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam Gospodin, Bog tvoj’. Ponavljaš, izgovaraš ono što je Bog govorio“, poručio je don Mario Sikirić čitačima.

Jozo Milanović, član Povjerenstva za liturgiju, rekao je da služba čitača ima ulogu u najvažnijim činima koje Crkva slavi. „Liturgija je slavlje. Čitač ulazi u slavlje koje Crkva posebno čuva. Misa je posebno svečani susret s Isusom. Čitač ima svoju službu u najsvečanijem činu Crkve. Bog je u svojoj dobroti našao načina da nam bude blizu pa posudi naša usta da drugima navijesti ono što on želi. To je njegova Riječ“, rekao je o. Jozo Milanović.

Prisutnima se obratila i Stipana Banić, čitačica iz župe Gorica – Raštane, prof. Hrvatskog jezika i književnosti. „U službi Riječi stranice Biblije prestaju biti tekst i postaju živa riječ koju izgovara Bog, a čitač postaje instrument putem kojeg se Božja riječ, sveto i životvorno, naviješta u zajednici. Stoga čitač ima časnu i odgovornu ulogu i tako joj treba prilaziti“, rekla je Banić, naglasivši da se za čitanje Božje riječi treba pripremiti. U tome mogu pomoći seminari, biblijske večeri i individualna priprema, jer „ono što čovjek nije razumio, ne može dobro ni prenijeti“. Pomagala u shvaćanju poruke onoga što se čita su Nedjeljni misal ABC, časopisi Služba Riječi, Živo vrelo.

„Tekst valja čitati nešto sporije od uobičajenog govora i dovoljno glasno da svi mogu dobro čuti. Zarez i drugi pravopisni znakovi su važni, no ponekad su uvjetovani pravopisnim pravilima, a ne smislom. Zato treba više gledati na smisao i melodiju rečenice“, potaknula je Banić, govoreći i o važnosti naglaska. „Svaka kraća misaona cjelina (rečenica ili njen dio) može imati samo jednu jače naglašenu riječ. Naglasak je rijetko na pridjevima, prilozima ili niječnim riječima, a glagoli u hrvatskom jeziku imaju posebnu snagu i oni su redovito naglašeni. Važno je odrediti ključne riječi i uočiti melodiju rečenice“, istaknula je Banić. Poželjno je poznavati književne vrste, „jer nije svejedno čitati pripovjedni povijesni opis događaja, poučne knjige ili psalme“.

Dostojanstveni navještaj Božje riječi pretpostavlja poštivanje temeljnih pravila lijepog čitanja koja u liturgiji dobivaju dodatnu, duhovnu dimenziju, rekla je Banić, istaknuvši da to ne znači „izvještačen glas, nego normalan glas i čitanje uz poštivanje govornih vrednota, vodeći računa o poruci svetopisamskog teksta. Vjerničko čitanje uključuje oduševljenje i svojevrsni proročki zanos. Sabrano, opušteno, radosno i dostojanstveno čitanje, kao navještaj, ima obrednu narav. Radi se o sudjelovanju u sakramentalnom slavlju pa je čitač i prikladno odjeven i ničim ne skreće pažnju na sebe“, poručila je Banić.

Susret je organiziran uz obilježavanje Nedjelje Božje riječi te je Banić podsjetila  na riječi pape Franje o važnosti čitanja: „Treba paziti na dostojanstvo propovjedaonice. Tražite dobre čitače, one koji znaju čitati, ne oni koji čitaju, a ništa ih se ne razumije. Dobri čitači se moraju pripremiti i imati probu prije mise da bi dobro čitali. To stvara raspoloženje osjetljive tišine, potiče iskustvo dijaloga između Boga i vjerničke zajednice“.

Prisutnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.  Mons. Sorić je rekao da je navještaj Božje riječi od strane čitača jako važan, jer oni svojim ljudskim glasom zajednici u liturgiji prenose Riječ Božju. „Važno je kako će se Božja riječ utjeloviti preko nas kao Božjih instrumenata u srca i pameti drugih ljudi“, rekao je don Ante, poželjevši da i taj susret bude poticaj i ohrabrenje da čitači radosno naviještaju spasenjsku Božju riječ i budu instrumenti u Božjim rukama pri spasenju ljudi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Prigodom Dana posvećenoga života, koji se slavi na Svijećnicu, 2. veljače 2024., predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života mons. Zdenko Križić i predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidije Bernardica Matijević uputili su poruku koju prenosimo u cijelosti.

Posvećeni život – svjedočanstvo Kristova mira

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu,
drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Kada je 1997. godine papa Ivan Pavao II. uveo slavlje Dana posvećenoga života, nije slučajno za to slavlje izabrao blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu. Promatrajući evanđeoski prizor u kojem Marija i Josip, četrdeset dana nakon Isusova rođenja, donose dijete Isusa u Hram „da ga prikažu Gospodinu” (Lk 2,22), u svojoj poruci za prvi Dan posvećenoga života napisao je sveti Papa, među ostalim, i ove riječi: „Prikazanje Isusovo u Hramu na taj način predstavlja rječitu sliku potpunog darivanja vlastitog života za sve one koji su pozvani životom u Crkvi i svijetu, putem evanđeoskih savjeta, oslikavati ‘karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog’” (Vita consecrata, br. 1). Drugim riječima, u životu osoba koje su se posvetile Bogu zavjetima evanđeoske poslušnosti, siromaštva i čistoće treba biti prepoznatljiv onaj oblik života koji je živio sam Isus Krist, Sin Božji.

2. Kristov zemaljski život započeo je začećem po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije, a ona ga je pokazala svijetu svetim porodom u betlehemskoj štalici. Navodimo taj svima poznati podatak jer ove godine želimo istaknuti da blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu ima svoj izvor u Spasiteljevu rođenju, koje je anđeo Gospodnji javio pastirima, a onda mu se pridružila „silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!’” (Lk 2,13–14). Bila je to ne samo prva nego i trajna božićna poruka koja objavljuje kako je slava Boga, koji prebiva u visinama, neodvojivo povezana s mirom među ljudima na zemlji.

3. Prisjetimo li se da u biblijsko-teološkom poimanju izraz „Slava Božja” označava vidljivo očitovanje Božje prisutnosti među ljudima, onda je jasan zaključak da se u Kristu objavio Bog koji u naše međusobne odnose donosi mir. Tako je bilo na dan Kristova rođenja, kada je nebeska vojska pjevala: „Slava Bogu na visini”. Tako je bilo i na dan njegova uskrsnuća, kad je sam umrli i uskrsli Krist svoje učenike pozdravio dvaput izgovorenim riječima: „Mir vama!” (Iv 19,20.21) Tako trebaju živjeti Kristovi vjernici, kako nas lijepo potiče apostol Pavao riječima: „Radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama.” (2 Kor 13,11) I na dan Prikazanja Gospodinova u Hramu govori se o miru (usp. Lk 2,29), i to kao daru koji, primajući u naručje dijete Isusa, prima pravedni i bogobojazni starac Šimun koji je čitav život iščekivao utjehu svoga naroda. Sada on s ovoga svijeta može otići u miru, jer je u Kristu vidio spasenje koje je Bog pripravio pred licem svih naroda na zemlji. A proročica Ana, koja je čitav život u Hramu služila Bogu u postu i molitvi, sada je svima mogla govoriti o djetetu čije je rođenje svijetu navijestilo mir.

4. No u biblijskim porukama mira nipošto se ne zaboravlja stvarnost nemira, nesklada i rata. Isti starac Šimun obraća se Isusovoj majci riječima koje joj probijaju srce, jer će njezin sin biti znak osporavan, a to neizbježno sa sobom donosi otpore, sukobe i podjele. I sam Isus jednom je rekao svojim učenicima: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” (Lk 12,51–53) Te riječi zvuče kao da su u suprotnosti s brojnim i snažnim biblijskim porukama mira, ali one nam zapravo osvjetljuju to da mir koji Krist daje nije nikakvo nametnuto stanje, poput onoga ‘mira’ kada onaj tko je jači drži u podložnosti slabijega ili kada se radi ‘mira u kući’ žive neiskreni odnosi i prikrivaju razni oblici kućnoga nasilja, koji su gori od otvorenih sukoba i podjela. Mir koji Krist daje nije prisiljavanje na pokornost ni ušutkivanje drukčijih glasova, nego očitovanje slave Božje, to jest iskustvo njegove prisutnosti među ljudima i izvor istinske radosti. Zato su i Kristove riječi da u naše kuće donosi razdijeljenost sastavni dio evanđelja. I one su radosna vijest, jer ako ta razdijeljenost dolazi s njime, onda je riječ o procesu u kojem je on prisutan i koji konačno sve ukućane dovodi do spoznaje da pravi i trajni mir nije rezultat naših ljudskih kompromisa, nego plod našega izmirenja s Bogom (usp. Ef 2,16).

5. Taj Božji mir mogu snažno posvjedočiti Bogu posvećene osobe koje pripadaju svekolikim crkvenim ustanovama posvećenoga života. Uz one spomenute „karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog” (Vita consecrata, br. 1), Bogu posvećene osobe redovito žive u bratskim ili sestrinskim zajednicama, kao što je i Krist cijeli svoj život dijelio svoju svakodnevnicu u zajedništvu s drugim ljudima. Najprije u Marijinoj i Josipovoj nazaretskoj obitelji, a potom u zajednici svojih učenika. Stoga je mjesno ili kućno bratstvo prvo mjesto u kojem Bogu posvećene osobe oživotvoruju mir koji Krist ostavlja i daje svojim učenicima (usp. Iv 14,27). U tom ambijentu nadalje osjećaju i kušaju Božji mir i svi gosti, putnici i namjernici koji od davnina doživljavaju samostane i druge redovničke kuće kao oaze mira, duhovnosti i gostoprimstva. Odatle se Kristov mir kao miomiris širi i na sva polja raznih djelatnosti koje Bogu posvećene osobe obavljaju u nesebičnom služenju svim ljudima.

6. U Sažetom izvješću prvoga zasjedanja (4. – 29. listopada 2023.) Biskupske sinode o sinodalnosti koja je započela 2021. godine, a završetak joj je predviđen ove, 2024. godine, jedna cjelina nosi naslov Posvećeni život, laička društva i pokreti: karizmatičan znak. Među ostalim, tu se nalazi i ova znakovita tvrdnja: „Ne jednom je posvećeni život bio prvi koji je uočio promjene u povijesti i shvatio pozive Duha: i danas Crkva treba njegovo proroštvo.” (Relazione-di-sintesi.pdf; synod.va) Svi znamo da se u povijesti neprestano događaju promjene, ali nije ih lako uvijek pravilno uočiti i shvatiti pozive Duha koji nas u danom trenutku nadahnjuje i potiče na prikladno djelovanje. To je dar koji se doista na razne načine manifestirao u osnivanju i djelovanju mnogih ustanova posvećenoga života. Dosta je spomenuti vremena kada u mnogim narodima i zemljama društvo nije uočavalo ili nije znalo odgovoriti na potrebe mnoštva siromašnih, bolesnih i odbačenih ljudi, ali je Duh u Crkvi poticao mnoge muškarce i žene na osnivanje različitih ustanova posvećenoga života u kojima je posvećenost Bogu nalazila svoj najizvrsniji izraz u djelima ljubavi prema bližnjemu. Golem je broj bolnica, sirotišta, javnih kuhinja, prihvatilišta za beskućnike, osnovnih i visokih škola, pastoralnih i duhovnih centara koje su osnovale, vodile i još uvijek vode zajednice različitih crkvenih redova i ustanova posvećenoga života. I ono što je važno naglasiti jest to da su to mjesta koja su bez ikakve isključivosti otvorena svim ljudima u potrebi. U mnogim krajevima, pogotovo onim u kojima vladaju razni sukobi, često su takve crkvene ustanove jedina mjesta gdje se mirno i bez straha susreću ljudi različitih i međusobno sukobljenih naroda, kao i različitih jezika, kultura i raznih drugih pripadnosti.

7. Smatramo da u ovo, naše vrijeme, opterećeno ratovima, nesuglasicama i nemirima među mnogim ljudima, skupinama i narodima, osobe i zajednice posvećenoga života mogu u Crkvi i u svijetu iznova navijestiti proroštvo Božjega mira, pokazujući na primjeru vlastitoga života i djelovanja kako je taj mir ostvariv, dobar i lijep. Stoga smo ovom prigodom osjetili potrebu da, jednako kao i na Božić, i na Dan posvećenoga života, koji slavimo na blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, snažnije zazvoni poruka da je naš nebeski Otac Bog mira i da smo svi pozvani primiti i zajedno živjeti mir koji nam se po Duhu Svetom daje u Isusu Kristu, Božjem Sinu.

Neka nam Marija i Josip, koji su donijeli dijete Isusa u Hram da ga prikažu Gospodinu, starac Šimun, koji ga je primio na ruke, i proročica Ana, koja je zanosno hvalila Boga govoreći svima o tom djetetu, budu primjer kako ćemo i mi primiti i svjedočiti Krista, koji je došao i navijestio mir i onima blizu i onima daleko (usp. Ef 2,17).

S tim mislima i poticajima želimo vam miran i blagoslovljen Dan posvećenoga života 2024. godine.

Zagreb, 27. siječnja 2024.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije
za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života,
mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije,
s. Lidija Bernardica Matijević SSFCR, predsjednica

Na 31. godišnjicu obilježavanja vojno – redarstvene oslobodilačke akcije ‘Maslenica’, misno slavlje za domovinu i hrvatske branitelje u ponedjeljak, 22. siječnja, u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

Potaknuvši na molitvu za sve koji su položili svoj život za domovinu, don Damir je rekao: „Položiti život ne znači samo umrijeti za domovinu, nego to znači i nositi križ, posljedice onoga što smo stekli u Domovinskom ratu, kao ranu i sve što nosimo na svom srcu.

Dragi branitelji, budite ponosni na svoje rane i ožiljke, na križeve koje vam je donio rat. To su svete rane i sveti ožiljci. Budite ponosni na svaki metar i na svaku godinu križa koju ste nosili, jer vaše svjedočanstvo i prisutnost treba nama, mlađima, da nas uvijek podsjećaju da tlo po kojem hodimo nije tek tako, slučajno stečeno i da je to sveto tlo, krvlju natopljeno“, poručio je don Damir, upozorivši: „Oni kojih će se povijest sramiti nose teže breme na svojim leđima, breme neiskrenosti i nevjere. Njihovi uspjesi su samo privid“.

Don Damir je podsjetio na mnoge uvrede, napise, senzacionalne naslove, javno izvrgavanje ruglu hrvatskih generala i branitelja. „Najviše su boljeli rezignacija, šutnja, indiferentnost koja je ostavila na milost i nemilost pravedne i žrtvovane. Povijest će se posramiti pojedinaca. Četrnaest stoljeća naš narod žudio je za zemljom mira, pravednosti i slobode. Gdje god je sloboda u svom istinskom smislu, tu je i Bog.

Čuvajmo uspomenu na one koji su dali svoje živote za slobodu. Čuvajmo jedinstvo i identitet koji je krvlju izboren. Ništa više ne može boljeti pojedinca i narod, doli izdaja. Mi koji stojimo čvrsti i ponosni na zemlji koju nam je Bog dao, vjerujemo da je Gospodin upravio vođe da mogu donijeti tu slobodu. Ponosni smo na povijest, ali i na sadašnjost, bez obzira koliko bila teška i bremenita“, poručio je don Damir, istaknuvši da je biti dijelom nekog povijesnog pothvata čast i ponos.

„Puni smo ponosa i osjećaja časti, jer imali smo priliku vidjeti i biti dionici onoga što je Božja providnost stavila ispred nas. Sjetimo se hladnih jutara kad je održana i akcija ‘Maslenica’, kad je jedina nada bila u iskrenom prijateljstvu i povezanosti vojnika i generala. Snaga je rasla i opstajala. Očevi su branili svoje obitelji, a djeca vojnici branili su svoje roditelje. Znali su koji im je cilj, sloboda, i u tom cilju su sudjelovali“, rekao je don Damir, naglasivši da u godinama obrane domovine smrt nije prestrašila hrvatske vojnike, a svjetlo slobode ih je hrabrilo i poticalo ostvariti cilj – slobodu.

„Dvanaest i pol stoljeća prije Isusovog rođenja, Izrael je živio u Egiptu, pod faraonovim ropstvom. I dosadilo mu je ropstvo. Rekao je da hoće slobodu i da ga Bog izvede iz sužanjstva. Izrael je tražio vođe i našle su se vođe. I krenuli su kroz pustinju i Crveno more Izraelski narod, Mojsije, Aron, Jošua i Kaleb, u Obećanu zemlju. Zato je naređeno Izraelskom narodu sjećanje, da se sjećaju ulaska u Obećanu zemlju. I datum akcije Maslenica ima miris obećane zemlje i slobode. Stari Izraelac kaže: ‘Kad te tvoj sin upita, reci mu: ‘Bog nas je po vođama izveo iz ropstva i uveo u Obećanu zemlju, zemlju slobode’“ rekao je don Damir, poželjevši da datum obilježavanja akcije ‘Maslenica’ i velike vrijednosti koje smo doživjeli po žrtvi branitelja u Domovinskom ratu budu na ponos i potiču na zahvalnost Gospodinu.

Šehić je rekao da poslijeratno iskustvo kod mnogih reflektira unutarnje osjećaje i traume koje se u svetopisamskom duhu može nazvati golgotom, u smislu poniženja. Podsjetio je kako je fra Ignacije Vugdelija na sprovodu general bojnika Andrije Matijaša Pauka, pripadnika časne 4. gardijske brigade, 5. listopada 1995. rekao: „Veliki su padali i svaka kap krvi koja je prolivena imala je svoj duboki smisao. Živ je onaj narod koji u sebi ima ljude koji su spremni umrijeti za taj narod. A mrtav je narod koji nema pojedince koji su spremni umrijeti. Tako je i sa Crkvom. Živa je Crkva koja u sebi ima mučenike koji su spremni umrijeti za istinu vjere. A mrtva je Crkva koja nema mučenika“.

Don Damir je potaknuo na molitvu da branitelji i njihove obitelji osjete u svom životu duboki smisao, „da ima smisla imati domovinu, ima smisla čuvati i braniti domovinu, umrijeti za domovinu. Da postoji ideal zajedništva koji nas ujedinjuje u našoj sličnosti i obogaćuje u našoj različitosti“.

Na misi je pjevala Klapa HRM-a ‘Sveti Juraj’. Uz hrvatske branitelje, članove njihovih obitelji i braniteljskih udruga te hrvatske generale i vojnike sa stjegovima ratnih postrojbi, u misi su sudjelovali i Tomo Medved, ministar branitelja i potpredsjednik Vlade RH, Ivan Anušić, ministar obrane RH i potpredsjednik Vlade RH i admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH.

Tijekom jutra, predstavnici raznih izaslanstava položili su cvijeće i svijeće odajući počast poginulim hrvatskim braniteljima kod Središnjeg križa na Gradskom groblju Zadar. Vijenci su položeni i kod spomen – obilježja 3. bojne Imotski sokolovi i 4. gardijske brigade Pauci u Ulici Ante Starčevića u Zadru, a potom u uvali Jazine kod spomenika hrvatskim braniteljima ‘Kocka’.

Prije mise održan je Mimohod pripadnika OSRH i MUP-a s ratnim zastavama od uvale Jazine, preko zadarskog mosta, Kalelargom do središta Poluotoka i crkve sv. Šime.

U akciji ‘Maslenica’ koja je povezala sjever i jug Hrvatske brzo izgrađenim pontonskim mostom u Novskom ždrilu, poginulo je 127 hrvatskih branitelja. Akcija ‘Maslenica’, kodnog naziva ‘Gusar’, počela je 22. siječnja, 1993. u 6 sati ujutro, a glavni ciljevi operacije ostvareni su za 72 sata. Zapovjednik akcije je bio general Janko Bobetko, a pomoćnici su bili tadašnji brigadiri Ante Gotovina i Ante Roso.

Pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a oslobodili su bitne strateške točke koje su bile pod okupacijom, čime je omogućeno ponovno prometno povezivanje juga i sjevera Hrvatske. Hrvatska vojska i policija već prvog dana oslobodili su mjesta: Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić. Sljedećih dana oslobođena je i Zračna luka Zemunik te brojna mjesta zadarskog zaleđa.

Nakon mise, ministar Medved u izjavi je zahvalio svim hrvatskim braniteljima koji su sudjelovali u akciji ‘Maslenica’: „Iznimno je važno da smo i danas, 31 godinu poslije, u Zadru s hrvatskim braniteljima, s obiteljima naših poginulih, s pobjedničkom Hrvatskom vojskom i policijom. Zahvalili smo Bogu za sve što nam je dao i molili da nam dâ snage i mudrosti da se možemo nositi i ubuduće sa svim izazovima. Izražavamo zahvalu i poštovanje svim našim prijateljima suborcima i njihovim obiteljima, svima koji su u akciji ‘Maslenica’ izložili svoj život za slobodu koju imamo. Njih se sjećamo i za njih molimo“, rekao je ministar Medved, istaknuvši da je akcija ‘Maslenica’ bila prekretnica u Domovinskom ratu.

„U mozaiku svih naših bitaka, akcija ‘Maslenica’ simbolizira snagu hrvatskog čovjeka u izrazito teškim okolnostima, kad je Zadar svakodnevno bio izložen granatiranju, stradanjima. Simbolizira snagu i duh hrvatskog čovjeka, odlučnost, mudrost našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrabrost hrvatskih vojnika, policajaca koji su u tako kratkom vremenu otklonili opasnost od grada Zadra, otjerali neprijatelja i oslobodili zadarsko zaleđe, deblokirali grad Zadar, zauzeli ključne pozicije na Velebitu i stvorili pretpostavku za operaciju Oluja koja je uslijedila 1995. godine“, istaknuo je ministar Medved, rekavši da je „hrabrost hrvatskih branitelja i nama nadahnuće i inspiracija u svakodnevnom radu i u donošenju teških odluka s kojima se danas suočavamo“.

Hrvatska vojska već je pokazala svoju snagu i odlučnost u oslobađanju okupiranog područja i prije akcije Maslenica, 1991. godine, kad je oslobođen veći dio okupirane Zapadne Slavonije. „I 1992. godine pokazali smo svu snagu i odlučnost u deblokadi Dubrovnika i oslobađanju juga Hrvatske. Ali, u akciji ‘Maslenica’ sudjelovale su sve sastavnice Hrvatske vojske i policije. Jasno smo dali do znanja neprijatelju da nećemo više trpjeti to što čine prema Zadru. Dali smo do znanja cijelom svijetu da smo kadri obraniti i osloboditi svoju zemlju. Ali, dali smo do znanja i međunarodnoj zajednici da će hrvatski čovjek sam osloboditi svoju zemlju. Bez obzira na protok vremena, uvijek moramo ponavljati – to je istina i to su naši temelji, temelji slobode koju danas živimo“, rekao je ministar Tomo Medved.

Ivan Anušić, ministar obrane, rekao je kako se obilježavanjem akcije ‘Maslenica’ prisjećamo i „svih hrvatskih branitelja koji, nažalost, nisu dočekali živi kraj Domovinskog rata i stvaranje slobodne i samostalne Hrvatske. Nikad ih nećemo zaboraviti. Motivacija onih koji brane svoju domovinu uvijek je snažnija od onih koji je žele pokoriti – zato smo tih ratnih godina uspjeli pobijediti brojčano nadmoćnijeg okupatora“, rekao je ministar Anušić.

Podsjetio je da su u zoru toga 22. siječnja 1993. počele ratne akcije u sklopu važne operacije ‘Maslenica’ koju su združeno izvele Oružane snage RH i pripadnici MUP-a i koja je bila uvod u nove pobjedničke akcije Hrvatske vojske, Bljesak i Oluju. „VRO Maslenica taktički je bila osobito zahtjevna jer je trebalo svladati i dijelove Velebita, a tko se ikad susreo s tim gordim divom, zna da je zimi Velebit osobito surov. Obljetnice poput ‘Maslenice’ uvijek nas iznova podsjete da sloboda nema cijenu i da se Hrvatska stvarala u teškim bitkama Domovinskog rata, zahvaljujući braniteljima koji nisu posustali ni u najtežim ratnim etapama“, rekao je ministar Ivan Anušić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Seminar Nove evangelizacije pod geslom „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20) zajednice ‘Molitva i riječ’ održan je u župi sv. Josipa na Plovaniji u Zadru od petka, 19. do nedjelje, 21. siječnja. Trodnevni susret vodio je Ivica Lulić s evangelizatorima zajednice ‘Molitva i Riječ’ (ZMR).

Istaknuvši značajnim prepoznavanje Isusa Krista, Lulić je rekao da su naslovi seminara ZMR-a kristološki, žele biti direktni i da dozivaju. Treba ići za Isusom jer on je Učitelj kojega čovjek traži, a navještaj pomaže ljudima da se otvore onome što je Isus donio. „Kao navještaj, u Crkvi je na djelu isti Duh Sveti kojeg je Isus primio na Jordanu i kad je počeo djelovati nakon pustinje. Navještaj pogađa u srce. To nije predavanje, nego navještaj. Potrebno je osobno i egzistencijalno susresti živog Boga. On je u Isusu Kristu“, poručio je Lulić, rekavši da čovjek može znati kakav je Bog ako je Isusova osoba pred njim ocrtana u evanđeljima.

Lulić je govorio i o važnosti izgradnje odnosa s Duhom Svetim koji uvodi u svu istinu i nutarnji je učitelj. Čovjek se treba dati voditi Duhom Svetim da osoba može djelovati kroz darove, službe i sposobnosti. „Duh Sveti uvijek ostvaruje djelo spasenja i vodi Crkvu. Pred time treba biti ponizan. Plodovi Duha Svetoga su poučljivost, poniznost. Duh Sveti uvodi u nježnost, blagost, poučljivost.                                       Pristanak uz istinu oslobađa. Istina nije samo na razini razuma, nego zahvaća cijelu ljudsku egzistenciju“, istaknuo je voditelj Lulić, upozorivši: „Ako se čovjek odvoji od Oca, Sina i Duha Svetoga kao prakse, on postaje rob ideologija. A Duh Sveti nije ideologija, nego ljubav Oca i Sina“.

Kršćanstvo pokazuje kako surađivati s onim koji čovjeku vrhunski pomaže, koji nas animira, navodi. „Svrha našeg života je život vječni, da se u prolazu zemljom odlučimo za ono što ostaje zauvijek. Duh Sveti je djelatni i uvodi nas u istinu. Bez toga, poučavanje nas još ne uvodi u istinu. Ono je potrebno, ali onaj koga sam prihvatio, kad gledam Isusa, Duh Sveti u meni oživljava onoga koga gledam. Osoba postaje jedno s njim“, rekao je Lulić, svetopisamski podsjetivši da Duh Sveti uzima od Isusovoga i daje ljudima i otkriva buduće događaje.

Lulić je govorio i o značenju molitve. Isus nas poučava i o molitvi, kad se osobito nalazimo na Božjem imanju, posjedu. Upozorio je na sklonost molitvi kao formi, događa se i brbljanje tijekom molitve. „Stvarna povezanost s Isusom čini da ne brbljam, nego da poslušam što on meni ima reći, pa da čovjek u svojoj slobodi kaže ‘Tako je, prihvaćam. Činit ću tako kažeš’. I Isus kaže da ne umišljamo da ćemo biti uslišani zbog mnoštva riječi, da ne brbljamo. Molitva se događa promatranjem i čuvanjem Riječi. Prava molitva izlazi iz prihvaćanja Isusa u Riječi. Može se dogoditi da govorimo, a ništa ne čujemo. Da u našem govorenju nema dvosmjerne komunikacije. Bog govori“, istaknuo je Lulić.

„Božja riječ koju Duh Sveti u srcu čovjeka čini oživljenom, unosi Boga u život. Molitva je susret čovjeka i Isusa koji progovara, Duha Svetoga koji čovjeka iznutra prosvjetljuje, jer on je svjetlo. Molitva je prostor u kojem se u svom duhu susrećem s Bogom. Treba imati Duha u kojem čovjek vidi i razumije duhom ono što Isus govori. Bez Duha to je nemoguće. To znači roditi se odozgor, iz vode i Duha“, rekao je Lulić, potaknuvši: „Moramo doći Isusu kao učitelju, a onda u akciju stupa Duh Sveti. Duh Sveti poučava kako se moli. Donosi li čovjek Boga, ovisi je li ga susreo u svojoj tišini“, rekao je Lulić, upozorivši da se od molitve ne pravi automat. Treba se podsjetiti na Božju prisutnost i imati vrijeme za čuti što Isus govori. Čovjek treba naučiti biti s Bogom, da nije sam u svakodnevici.

Seminari ZMR-a provode se prema ranokršćanskom katekumenatu. Imaju četiri razdoblja: predkatekumenat, katekumenat, vrijeme čišćenja i prosvjetljenja i mistagogiju.

„Sve aktualnim čini Duh Sveti. Bez njega evangelizacija nije moguća. Ona je počela na Pedesetnicu, po Crkvi i ona i danas traje. Dovesti ljude do tog iskustva znači pomoći im da postanu svjedoci. To se čini i kroz seminare. Isusova riječ ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’ je utješna, kad se čini da svijet vode ljudi. Svijet vode Otac, Sin i Duh Sveti. Ljudi su u toj priči bitni.

Ako se kao pojedinci, kao duša tijela, Crkve, otvore kroz osobno iskustvo Duhu Svetom koji daje to iskustvo i u nama oblikuje Isusa Krista, koji zahvaća u naš život i mijenja ga, svijet ima budućnost. Dakle, to nije nešto ljudsko. Duh Sveti naše talente čini vrhunskima, lijepima. Pretvara nas u angažirane, odgovorne, ljude koji vole ono što su primili, život, duh, dušu i tijelo.

Duh Sveti pokazuje da je Isus vrhunski učitelj. Kad dođe Duh Sveti, prihvati se Riječ, a to znači Isusa. Riječ ukazuje na Oca kao dizajnera svijeta. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga odvija se evangelizacija kao misao, riječ i djelo. Otac je misao, Isus je riječ, Duh Sveti je djelo“, istaknuo je Lulić, podsjetivši da je prva Crkva jako bila svjesna kako svi koji su se pripremali čak po tri godine, trebaju doći do iskustva koje omogućuje Duh Sveti.

„Duh Sveti daje. Kao što je oblikovao Isusa u Mariji, kao što IV. euharistijska molitva kaže da Duh Sveti dovršava djelo spasenja i ostvaruje svako otkupljenje, Duh Sveti oživljava sakramente koje osoba primi, kad se čovjekova sloboda radikalno opredijeli za Isusa Krista. Tada Duh Sveti za nas stupa u akciju. Čini nas pomazanima. Mi tada ne moramo ljudskom snagom nadomještati Božju prisutnost. Nego Božja prisutnost koju smo primili kao mogućnost, postaje praksa.

Duh poučava, uvodi u istinu, podsjeća na ono što je Isus govorio, čini da ljudi čuju Riječ. Duh Sveti priprema srca onih koji slušaju, ali i osobu koja govori čini pomazanom, da ta riječ ne bude samo hladna, ljudska, poučavajuća riječ“, rekao je Lulić, istaknuvši da je Duh Sveti vrhunska, apsolutna inteligencija. Neuroznanstvenici kažu da je Duh Sveti duhovna inteligencija. To je Božja duša u ljudskoj duši.

„Isus kaže da imamo Božju vjeru, ne samo ljudsku. Nije dosta da pripadamo tradiciji. U tradiciju ulazi Duh Sveti i u njoj oživljava polog vjere. Duh Sveti nas ponovno čini zdravima, sposobnima za spoznaju. Čini nas odgovornima u poslanju i pozivu“, poručio je Lulić, upozorivši da smo zaboravili da je Duh Sveti treća božanska osoba koju šalju Otac i Sin da bi vodili svakog čovjeka do smisla, do otkrivanja poziva, poslanja i snage.

„Ne može se čovjek boriti protiv zla samo ljudskim humanizmom. Promijenjeni čovjek surađuje sa Stvoriteljem. Potreban je humanizam koji poznaje Isusa Krista koji je umro za svakog čovjeka. Danas u svijetu postoji antropologija bez Boga. Čovjekova duhovna dimenzija je od Stvoritelja, šira je od religioznosti i treba Duha Svetoga koji je čini autentičnom, vjerodostojnom, lijepom, čistom, kreativnom i pomazanom“, poručio je voditelj Ivica Lulić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić