Na blagdan sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra, u petak, 24. studenog, svečano večernje koncelebrirano slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Krševan je akvilejski plemić, vojnik i mučenik s početka 4. stoljeća. Prema predaji, bio je vjeroučitelj sv. Stošije koju je kršćanskom utjehom hrabrio svojim pismima, dok je ona bila u zatvoru za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Relikvije sv. Krševana došle su u Zadar 649. godine.

Po prisutnosti njegovih relikvija u Zadru, a najnovija službena i stručna rekognicija svečevih zemnih ostataka iz 2022. godine pokazuje da je sačuvan cijeli kostur sv. Krševana, što je iznimno rijetko, Zadrani časte sv. Krševana dugih 14 stoljeća.

Krševanu u čast, u središtu Zadra izgrađena je crkva u romaničkom stilu, posvećena 1175. godine. Do 2022. godine trajala je duga, desetogodišnja cjelovita konzervatorska i restauratorska obnova crkve sv. Krševana koja je zbog toga bila zatvorena za javnost. U godinama prije početka obnove, mise na blagdan sv. Krševana slavile su se u velebnoj crkvi sv. Krševana koju se smatra jednom od najljepših romaničkih crkava u Hrvatskoj.

„Zahvalni smo Bogu, svim našim nebeskim zaštitnicima i našim prethodnicima u vjeri grada Zadra za bogatstvo relikvija naša četiri zaštitnika: Krševana, Stošije, Zoila i Šimuna Bogoprimca, koje dugi niz stoljeća čuvamo i pobožno štujemo, usprkos mnogih povijesnih, društvenih i političkih previranja i opasnosti, ponekad i teških razaranja. Kao važan znak bogate duhovne baštine vjere i siguran putokaz života, želimo ih, obogaćene našom vjerom i štovanjem, predati i novim naraštajima koji pred nama dolaze“, poručio je mons. Zgrablić.

Za vrijeme misnog slavlja, u prezbiteriju katedrale nalazio se relikvijar sv. Krševana u obliku ruke. Sv. Krševan na osobiti način zaštitnik je uprave Grada Zadra. Gradski vijećnici Zadra u prošlosti su pred relikvijarom ruke sv. Krševana polagali prisegu vjernosti da će pošteno raditi povjerene javne dužnosti za opće dobro. Na grbu i zastavi Grada Zadra nalazi se njegov lik. Koliko su Zadrani prepoznali vrijednost toga uzornog kršćanina iz prvih vremena Crkve, koji je kao vojnik bio dijelom državnog sustava u službi rimske vlasti, odnosno carstva, ali pritom nije želio zatajiti ispovijedanje vjere u Isusa, te su njegovoj nebeskoj zaštiti htjeli povjeriti obavljanje poslova u upravljanju gradom, pokazuje i da su lik sv. Krševana stoljećima unatrag htjeli imati na grbu i zastavi Grada Zadra. Sadašnja inačica grba temelji se na povijesnom gradskom grbu.

Na grbu je sv. Krševan prikazan kao konjanik koji u rukama ima štit i koplje, a iznad njegove glave s aureolom je znak crvenog križa na bijeloj podlozi. Konj je osedlan zlatnom opremom. Ime Krševan, na latinskom Chrisogonus, izvedeno iz grčkog imena, znači ‘rođen u zlatu’, odnosno, ‘zlatni rod’. Sav zlatni rod i dragocjeno vojevanje sv. Krševana bilo je u njegovom nepokolebljivom i hrabrom nasljedovanju Isusa Krista, do spremnosti da zbog toga izgubi položaj u društvu, u konačnici i život sâm, te je mučeničkom smrću rođen za vječnost nebeskog Kraljevstva.

„U zamjenu za napuštanje vjere, Krševanu je nuđeno visoko političko mjesto prefekta ili konzula Rimske provincije. Zbog velike ljubavi i predanosti Isusu Kristu, odbio je ponudu i nije se htio odreći svoje vjere. Zbog toga je podvrgnut okrutnim fizičkim mukama, odrubljena mu je glava, a tijelo bačeno u more. Prema predaji, kasnije se svećeniku Zoilu u snu prikazao sv. Krševan te je sv. Zoilo u toj viziji saznao gdje se nalazi tijelo sv. Krševana“, podsjetio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je štovanje sv. Krševana počelo odmah nakon njegove mučeničke smrti i širilo se u Crkvi po cijelom svijetu.

„Koliko je taj svetac štovan i važan u općoj Crkvi nekad i danas, najbolje pokazuje spominjanje njegovog imena u Rimskom kanonu mise. Uz imena Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, apostola Petra i Pavla; uz imena prvih nasljednika sv. Petra, Lina, Klementa, Kleta i drugih, uz imena svetih mučenica Lucije, Agneze, Cecilije, Stošije i ostalih prvokršćanskih mučenica, nalazi se i ime sv. Krševana ili Krizogona. Taj Rimski kanon molio se kao jedini u svakoj misi dugi niz stoljeća“, naglasio je zadarski nadbiskup.

Riječi ulazne pjesme iz obrednika liturgije blagdanskog slavlja: “Evo pravoga mučenika, koji je za Kristovo ime krv svoju prolio. Nije se bojao prijetnji sudačkih i tako je ušao u kraljevstvo nebesko” žele usmjeriti naš pogled uma, duha i srca prema duhovnom profilu sv. Krševana, rekao je nadbiskup. Sv. Krševana vjera Crkve i višestoljetno štovanje pokazuje u odrazu Božje riječi iz Knjige mudrosti u blagdanskom prvom čitanju. Time se sv. Krševana predstavlja kao mudrog čovjeka. Stoga je mons. Zgrablić razmatrao značenje vjernosti čovjeka Božjoj mudrosti na koju potiče i Božja riječ u Svetom Pismu, a to je izazovno i nije uvijek lagano, jer odudara od mudrosti i logike ovoga svijeta.

„Mudar je čovjek koji životom hoda pravim stazama, pogledom usmjerenim prama Kraljevstvu Božjem, tj. prema onome što Bog čini u svakom vremenu i za svakog čovjeka. Sv. Krševana i svakog mudrog čovjeka vodi spoznaja o najvećim svetinjama, o Kraljevstvu Božjem koje nam se do punine približilo u Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je sv. Krševan aktivno i požrtvovno sudjelovao u kršćanstvu kao „događaju ljubavi“.

„Mudar čovjek vidi svoj uspjeh prihvaćanjem Božje ponude, u trudu i suradnji s Božjom milošću. U suradnji s mudrošću, naš život nije neplodan, nego nas vodi do ubiranja ploda života. A plod života je život vječni, vječna radost zajedništva s Bogom. Sv. Krševan i mudar čovjek ne lakomi se za pomamnim i laskavim ponudama svijeta. Umjesto visokog društvenog položaja za koje se traži odricanje od Božje mudrosti, Krševan ostaje, usprkos pritiscima i mukama, vjeran mudrosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je naglasio da je „u mudrosti snaga koja čuva sv. Krševana i svakog tko je prihvaća, od neprijatelja koji ga žele ugrabiti, od protivnika koji mu zamke postavljaju. Mudrom čovjeku je Božja mudrost svjetlost koja mu pomaže razaznati vječno i neprolazno bogatstvo kojeg „moljac ne nagriza ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkopavaju niti kradu“ (Mt 6,20). Mudrost nikad ne ostavlja onoga koji je prihvaća, već mu postaje snaga u svakom iskušenju i nevolji, u okovima i tamnici, sve dok ga ne dovede do nagrade i vječne slave“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je aktualizirao poruku života sv. Krševana i za okolnosti našeg vremena, u kojima također postoje teškoće i kušnje u vjeri. „Nismo, možda, uvjetovani da poput sv. Krševana biramo između smrti i odreknuća od vjere. Ali smo izloženi ozbiljnim opasnostima koje mogu biti pogubne za najveću mudrost života. Potrebni su nam jasni, čvrsti i sigurni stavovi koji će nam biti siguran oslonac na putu prema konačnom cilju našeg života. I danas se mudrost evanđelja teško shvaća, ponekad i osporava, odbacuje“, rekao je mons. Zgrablić.

„U enciklici Vjera i razum, sv. Ivan Pavao II. govori o vjeri koja je stavljena na kušnju i u naše vrijeme, a ne samo nekada u bezbožničkim političkim sistemima u kojima se Bog smatrao projekcijom ljudskog uma, iluzijom i opijumom za narod. U razdoblju za nama počeo je i proces snažnog sekularizma u kojem se čovjek prikazuje kao apsolutno autonoman. Čovjeka se predstavlja kao mjeru i tvorca stvarnosti, do te mjere da može birati i svoje naravne datosti kao što su spol i rod, da sam određuje i bira što je humano, a što nehumano. Takav pogled na čovjeka, u kojem sam određuje svoju ljudskost, bitno osiromašuje stvorenost ‘biti na sliku i priliku Božju’“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da se i u naše vrijeme pojavljuje opasnost suprotna Božjoj mudrosti. Praktični ateizam vjerske istine i slobode održavanja vjerskih obreda smatra nevažnima za svakodnevni život, beskorisnima i suvišnima.

„Promiče se život kao da Boga nema. Čovjek koji ne osluškuje poticaje Božje mudrosti i kojemu ona nije vodič života, svodi se samo na naravnu, horizontalnu stvarnost. Čovjek se lišava nadnaravne stvarnosti koja ga motivira i osnažuje u dobru, ali i u poteškoćama života te vodi prema smislu i punini života. Lišavajući se Božje mudrosti, otvaraju se prostori za ‘diktaturu relativizma’ i višeznačno shvaćanje slobode, koja umjesto da čovjeka učini slobodnim, vodi ga prema klanjanju idolima: tijelu, novcu, zabavi, materiji, hedonizmu“, upozorio je mons. Zgrablić, stoga poručivši: „Slavlje sv. Krševana prigoda je da se suočimo s pogledom na svijet, sa samim sobom i da po njegovom primjeru potvrdimo istinu o čovjekovoj vrijednosti i konačnom određenju“.

Nadbiskup je rekao da sv. Krševan i svi drugi mučenici i sveci svojim životnim stavom svjedoče misao iz koncilskog dokumenta Radost i nada: „Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva je u čovjekovoj povezanosti u zajedništvo s Bogom. Već od svog postanka, čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava“ (Br. 19).

„Zagovor sv. Krševana, sv. Stošije, sv. Šimuna, sv. Zoila i drugih svetaca i ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije, neka nam pomognu da osluškujemo i upijamo mudrost Božju kao istinu i put života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je blagoslovio puk relikvijarom sv. Krševana u kojem se nalaze svečeve moći.

Na misi su bili i Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra te članovi Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom čiji su voditelji zajednica iz Hrvatske sa svećenicima koji ih prate na svom godišnjem susretu u Zadru, među kojima je i p. Sebastijan Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, koji je također koncelebrirao u misi. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Prijepodne na blagdan sv. Krševana, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je na Svečanoj sjednici Gradskog vijeća u zadarskom HNK.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Svečanu Večernju na uočnicu blagdana sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra, u četvrtak, 23. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Molimo da nam zagovor i primjer sv. Krševana bude pomoć da nikad ne podlegnemo nikakvim laskavim ponudama ovoga svijeta koje nas udaljuju od ljubavi Božje“, potaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da je sv. Krševan, rimski plemić iz 3./4. st., odbio ponuđeni visoki carski položaj u zamjenu za odricanje od Krista.

„Budući da se nije htio odreći Krista, umro je mučeničkom smrću. Zbog odlučne vjere, bezuvjetnog predanja i prianjanja uz Krista, vjerujući u njegovo zajedništvo s Bogom, štovanje sv. Krševana proširilo se po cijelom svijetu. Važnost njegovog štovanja najbolje pokazuje spomen njegovog imena uz sv. Stošiju i druge ranokršćanske mučenike u Rimskom kanonu mise, koji se niz stoljeća molio u svakoj misi“, istaknuo je nadbiskup.

Na putu utjecanja zagovoru sv. Krševana „krijepi nas i prati molitva Crkve, molitva psalama“, rekao je predvoditelj slavlja.

U Himnu posvećenom sv. Krševanu pjeva se o njegovim vrlinama: „Krševan hrabro izdrža sve patnje i krv je za to prolio, sad vječna dobra uživa. Sve čari svijeta zamamnog, sve prijevare zavodljive i rane ljute nadvlada, pun vjere on je odbio“.

Na svečanoj Večernjoj pjevani su Psalmi te je nadbiskup govorio o značenju psalama čiji je sadržaj razlog naše radosti i nade. „U psalmima slavimo Boga na način kako nas je sâm Bog poučio, jer psalmi su nadahnuti Božjim duhom. U psalmima molimo Boga sâmim Božjim riječima“, naglasio je nadbiskup, podsjetivši na misao sv. Augustina: „Bog nas ne poučava kako da ga molimo, slavimo i hvalimo, da bi on od toga nešto imao, nego da mi, otkrivajući njega, postajemo bolji“.

„Mi se možemo mijenjati i postajati bolji time da Boga sve dublje upoznajemo i njemu se približavamo. Što budemo više Boga poznavali, više ga možemo ljubiti, jer ćemo uvijek iznova proživljavati kako je vječna ljubav njegova. Bog nam iz ljubavi ništa ne uskraćuje, nego nam i svoga Sina za nas predaje. U kušnjama i trpljenju Bog nam je osigurao pobjedu u Kristu, onome koji nas uzljubi“, poručio je nadbiskup. Tada vjernici s psalmistom mogu zahvalno klicati što je Bog postao naš Spasitelj, s Marijom ‘Veliča duša moja Gospodina, što pogleda na neznatnost službenice svoje’ i s drugima dijeliti radost Božje ljubavi, rekao je nadbiskup.

„Otkrivajući Božje lice i njegov plan s nama, moleći psalme, više ćemo shvaćati naš smisao života. Moleći psalme, ulazit ćemo sve više u Božju dubinu i po milosti koju po molitvi primamo, u nama će se ostvarivati otajstvo Božjeg spasenja. Psalmi su molitveno srce Svetog Pisma. U njima pijemo božanski život na čistom izvoru.

U psalmima riječ Božja postaje naša molitva i kao takva, pred Bogom je zasigurno uslišana. Psalmi su molitva, a u isto vrijeme i trajna, naša istinska škola molitve. Onaj koji moli psalme uči se ispravno moliti, tj. s Bogom živjeti i s Bogom komunicirati. Prepuštajući se u mislima Bogu nadahnutim psalmima, osluškujemo Duha Svetoga koji je njihov nadahnitelj i autor. Ispunjavamo se Duhom Božjim, čijom je snagom sv. Krševan ušao u vječnu radost s Bogom“, poručio je nadbiskup Zgrablić, zaključivši: „Utječemo se sv. Krševanu kako bismo i mi na putu vjere bezuvjetno slijedili Krista, sve do vječne blizine sa sv. Krševanom i svima koji su Krista slijedili na putu života“.

I. G.

Foto: I. Grbić

Katolička osnovna škola Ivo Mašina u Zadru proslavila je Dan škole i petu godišnjicu svoga djelovanja prigodnim glazbeno – scenskim programom u sportskoj dvorani te škole u ponedjeljak, 20. studenoga.

Školu trenutno pohađa 302 učenika u 12 razrednih odjeljenja. Katolička OŠ Ivo Mašina slavi svoj Dan škole 20. studenoga, na datum mučeničke smrti Ive Mašine koji je ubijen kao žrtva komunističkog režima u tamnici zatvora u Novoj Gradiški, 20. studenog 1961. godine.

Susret je okupio učenike i njihove roditelje s obitelji te učitelje i djelatnike škole. Prigodne pozdrave uputili su ravnatelj te škole don Roland Jelić i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Učenici su pod vodstvom svojih učiteljica izveli nekoliko pjesama i recitacija. U igrokazu ‘Računica’ promišljali su koje su bitne vrijednosti u životu i izrazili „nepodnošljivost kad su ljudi nezahvalni“. Na to često i bolno životno iskustvo, koje su učenici izrazili tvrdnjom: „Danas nema puno ljudi koji će žrtvovati svoje vrijeme za drugoga, bez ikakve računice“, u tom igrokazu uzvratili su porukom: „Nagrada za dobra djela nije kod ljudi, nego kod Boga“.

U jednoj recitaciji učenik je opisao život naslovnika škole, Ive Mašine, istaknuvši da se on „držao čvrste vjere u Boga, iako je za strah imao razloga“. Djeca su pročitala i ulomak iz Ivinog pisma majci u kojem se vidi kako je Mašina bio povezan sa svojom obitelji i kako je odgojen u kršćanskom duhu. U recitaciji ‘Veliki svijete, voli te maleno dijete’, učenici su poželjeli mir u cijelom svijetu, „da nasilju dođe kraj, da se svako dijete u miru i radosno budi“, poštovanje različitosti i identiteta pojedinih naroda, npr. u govoru na svom, materinjem jeziku te „da generali postanu obični ljudi“.

Ravnatelj Jelić zahvalio je Bogu na pet godina postojanja Katoličke OŠ Ivo Mašina i svima koji i materijalno podupiru njen rad. Zahvalio je i roditeljima na povjerenju da upišu djecu u tu školu, rekavši da su svoju djecu u tom programu vidjeli u kreativnom duhu kojega škola pruža djeci po raznim aktivnostima; učitelji iz djece pokušavaju izvući najbolje kroz scensko, glazbeno, likovno i druge vrste stvaralaštva, kao i kroz sva znanja i pouke koje se trude naučiti.

Koliko su djeca domišljata u prikazu njihovog naslovnika i na razini simbola, pokazali su i likovni radovi učenika izloženi na panoima u školi koji prikazuju lik Ive Mašine. Djeca su nacrtala Ivu portretom u crnoj boji ili na crnoj podlozi na kojoj su njegov lik oslikali u bojama, čime su simbolično poručili da je Ivo bio svjetlo u tami. Zatvorenik u tamnici u Novoj Gradiški, iako žrtva zbog svoga domoljubnog i katoličkog uvjerenja, on kao osoba po ljepoti svoje kršćanske duše svijetlio je u mraku zatvora i komunističkog režima koji ga je tri puta zatvarao i činio sve da mu onemogući završetak studija povijesti.

Dirljivu kreativnost djeca su pokazala i na likovnim radovima čije su papire oslikali u crveno, bijeloj i plavoj boji, kao boji hrvatske zastave, ili u crveno – bijelim kvadratićima, a preko sredine cijelog crteža nacrtali su veliki oblik naočala, jer Mašina je nosio naočale okruglog oblika. U dva kruga naočala, uz znak križa i srca u njima, djeca su napisala poruke koje je Ivo Mašina izrekao u molitvi Isusu i pismu svojoj majci. Ivin molitveni zaziv glasi: „Daj, o moj Kriste, da ti do kraja ostanem tvoj vjerni borac, da za tvoju vjeru uvijek budem spreman sve podnijeti“. Svoju majku Ivo je hrabrio: „Vedro gledaj naprijed, majčice, i ne boj se za nas, svoju djecu, jer si nas naučila da idemo putem koji obećava život“.

Ljudske i kršćanske kvalitete Mašine kao osobe u svom obraćanju sudionicima istaknuo je i nadbiskup Zgrablić. Čestitao je učenicima i roditeljima Dan škole, rekavši da su tu okupljeni i da ta škola kao zdanje postoji zbog djece, u službi njihovog razvoja, odgoja i obrazovanja.

„Ivo Mašina bio je toliko vrijedan, ne samo kao učenik i kao student, nego bio je vrijedan i kao čovjek, kršćanin. Ne samo da bi što više naučio, nego da bi sebe što više ostvario, da bi što više učinio u svom životu, jer on je želio biti što bolji čovjek, Ivo je za vrijeme praznika odredio sedam točaka kako će provoditi dan. Stoga je odlučio kako želi živjeti i donio je odluku kojih sedam nastojanja će poštivati“, rekao je mons. Zgrablić, navodeći Ivine odluke koje je Mašina bio zapisao. „Prva odluka je da će mobilizirati sve snage, volje i sabrano učiti. Odlučio je da će svaki dan učiti ono što ne voli, što mu je teško i nije drago, a to je Ivi bio predmet ekonomije. Drugo, odlučio je da neće sagriješiti. Treće, da će moliti pobožno ujutro, tijekom dana i navečer. Četvrto, da će se odreći u klici i uništiti svako maštanje i besposlenost. Peto, da će biti hitar, brz i odlučan. Šesto, da će svaki dan u tjednu učiniti jednu žrtvicu, da se zna svladavati i sedmo, da će ustati čim se probudi“, opisao je mons. Zgrablić sedam Ivinih odluka.

Nadbiskup je poželio djeci „da napreduju u znanju i u ljudskosti. Da budete dobri ljudi, dobri kršćani. Imamo primjer Isusa koji nam je pokazao kako trebamo biti dobri ljudi. Dobri smo kad nasljedujemo Isusa. Trudimo se svi to činiti svima“, poručio je nadbiskup Zgrablić učenicima i poželio im radosnu školsku godinu.

Poruku učenicima pisanim putem poslao je i mons. Želimir Puljić, umirovljeni zadarski nadbiskup, osnivač škole Ivo Mašina. „Škola je dio vaše svakodnevice i terensko polje vaših nastupa. Njegujte duh zajedništva i volite svoje roditelje i učitelje. Usvajajte ono što vas poučavaju i na što vas potiču svojim dobrim primjerom. S dragim sjećanjem, zadarski nadbiskup u miru“, napisao je mons. Puljić u pozdravu učenicima.

Na kraju susreta, učiteljice škole u pratnji Luke Kotlara za klavijaturom izvele su pjesmu ‘Prva ljubav opet te zove’. Svim učenicima i sudionicima podijeljena je Čudotvorna medaljica s opisom njenog značenja.

U školi Ivo Mašina njeguju se kršćanski odgoj i obiteljske vrijednosti. Cjeloviti odgojno-obrazovni program prožet je poticanjem na zajedništvo, ljubav prema  Bogu i čovjeku te razvijanje osjećaja za ljude u potrebi.

Škola je otvorena za upis svim ljudima dobre volje s područja cijele Zadarske nadbiskupije, a pohađaju je djeca iz svih dijelova Zadarske županije.

O utemeljenju Katoličke osnovne škole u Zadru i osobnosti Ive Mašine

Katoličku osnovnu školu Ivo Mašina ustanovio je Odlukom o osnivanju od 21. ožujka 2017. godine tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH izdalo je 11. svibnja 2018. Rješenje da ta katolička osnovna škola ispunjava uvjete za početak rada.

Škola je počela s radom u rujnu 2018. godine u prostorima Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru upisom 9 učenika u prvi razred u školskoj godini 2018./2019. te je četiri godine djelovala u sjemeništu ‘Zmajević’ na poluotoku u Zadru.

Šireći se najviše usmenom preporukom od strane zadovoljnih roditelja, škola je svake godine upisivala veći broj učenika i postala tražena u Zadarskoj nadbiskupiji. Prvog dana 2021./2022. školske godine, 6. rujna, učenici su počeli pohađati nastavu u velikoj suvremeno opremljenoj novoizgrađenoj školskoj zgradi u Novom naselju na Bokanjcu. Te prve godine održavanja nastave u novoj zgradi, školu je pohađalo 150 učenika u šest razrednih odjeljenja.

Mons. Puljić blagoslovio je novu školsku zgradu na Bokanjcu 8. rujna 2021., a na spomen-ploči uklesano je da je škola posvećena ‘vrsnom kršćaninu, rodoljubu i mučeniku Ivi Màšini u čast’.

Katolička osnovna škola bila je dugo iščekivani i željeni projekt generacija roditelja u Zadarskoj nadbiskupiji, osobito u vrijeme slobodne Hrvatske kada je za to postojala mogućnost realizacije.

Ivo Mašina je svjedok vjere, intelektualac i hrvatski rodoljub rođen 21. srpnja 1927. u Preku na otoku Ugljanu. U samici kaznionice u Staroj Gradiški okrutno je ubijen 20. studenog 1961., u 34. godini života. Bio je odličan učenik u školi, najbolji učenik u zadarskoj gimnaziji i izvrstan student povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, najbolji u generaciji; profesori su mu predviđali izvrsnu karijeru. Hrvatski akademik Jaroslav Šidak vidio ga je kao svog nasljednika na katedri povijesti zagrebačkog fakulteta. Vodili su ga kršćanski i nacionalni ideali u želji za ostvarenjem slobode hrvatske države. Herojski je podnosio patnje i mučenja u komunizmu i postao jedan od simbola stradanja hrvatskoga naroda.

Zbog njegovog domoljublja, komunističke vlasti utamničile su ga 1954. u Đorđićevoj ulici u Zagrebu, a 1957. uhitile, kad je trebao diplomirati. Uz prethodna ometanja, cilj uhićenja je bio da ne završi studij. Sudilo mu se kao dijelu Preške grupe. Bio je drugooptuženi u tom političkom procesu. Osuđen je na jedanaest godina zatvora. Iz istražnog zatvora uspio je pobjeći. Neko vrijeme bio je u Ogulinu, no opet su ga uhitili i kaznu su mu povećali na petnaest godina.

Robijao je u kaznionici u Staroj Gradišci gdje su ga mučili i trovali. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iz zidina novogradiškog zatvora u Preko 24. srpnja 1998. godine. Grob Ive Mašine je na groblju pokraj franjevačkog samostana na otočiću Školjiću, nasuprot njegovog rodnog Preka. Ivin brat Melkior, najstariji od devetero djece u Ivinoj obitelji Mašina, ubijen je na hrvatskom Križnom putu i ne zna mu se za kosti. Uz Ivu, još četvorica njegove braće bila su u komunističkim zatvorima: Davor, Veljko, Kruno i Marija. U političkoj emigraciji u SAD-u živjeli su Veljko i Kruno. Ostalu djecu, sestre i obitelj, ispitivala je i život im ometala UDBA. U svemu što su trpjeli, cijela obitelj Mašina živjela je kršćanski, u kušnjama svjedočki nasljedujući Krista i sve podnoseći evanđeoski.

O Mašini su napisana monografija ‘Ivo Mašina- pitate me – tko je to?’ autora Joje Ricova koji je bio Ivin suvremenik i prijatelj; ‘Uskrsna zvona (pisma), 1945. – 1961.’ i monografija ‘Ivo Mašina, Kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku’ koju je priredio fra Bernardin Škunca.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Foto: I. Grbić

 

Dragi mladi!

U kolovozu ove godine susreo sam se sa stotinama tisuća vaših vršnjaka iz cijeloga svijeta, okupljenih u Lisabonu na Svjetskom danu mladih. Tijekom pandemije, u jeku mnogih neizvjesnosti, nadali smo se da će se to veliko slavlje susreta s Kristom i mladima moći održati. Ta se nada ostvarila i nadmašila sva očekivanja mnogih koji su bili tamo, pa tako i mene samog! Kako je lijep bio naš susret u Lisabonu! Bilo je to pravo iskustvo preobrazbe, eksplozija svjetla i radosti!

Na kraju završne mise na “Polju milosti” najavio sam sljedeću etapu našeg interkontinentalnog hodočašća: Seoul, u Južnoj Koreji, 2027. godine. Ali prije toga zakazao sam vam susret u Rimu, 2025. godine, prigodom Jubileja mladih, gdje ćete i vi biti “hodočasnici nade”.

Vi mladi ste, naime, radosna nada Crkve i čovječanstva koje je stalno na putu. Htio bih vas uzeti za ruku i s vama ići putem nade. Želio bih vam govoriti o našim radostima i nadama, ali i žalostima i tjeskobama naših srdaca i čovječanstva koje trpi (usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 1). U ove dvije godine priprave za Jubilej najprije ćemo razmišljati o pozivu svetog Pavla »U nadi budite radosni« (Rim 12,12), a potom dublje proniknuti u riječi proroka Izaije: »Oni što se u Gospodina uzdaju hode i ne umaraju se« (usp. Iz 40, 31).

Odakle dolazi ta radost?

»U nadi budite radosni« (Rim 12, 12) poticaj je sv. Pavla zajednici u Rimu, u trenutku kad je ona izložena teškim progonima. Zapravo, “radost u nadi” koju propovijeda Apostol izvire iz Kristova pashalnog otajstva, iz snage njegova uskrsnuća. Ona nije plod ljudskog truda i zalaganja, domišljatosti ili umijeća. To je radost koja proizlazi iz susreta s Kristom. Kršćanska radost dolazi od samoga Boga, od svijesti da nas on voli.

Benedikt XVI., razmišljajući o iskustvu koje je doživio na Svjetskom danu mladih 2011. u Madridu, zapitao se: radost, »odakle dolazi? Kako je objasniti? U igri su svakako mnogi čimbenici koji djeluju u sprezi. Ali presudna je […] sigurnost koja proizlazi iz vjere: ja sam tražen. Imam jedan zadatak u povijesti. Ja sam prihvaćen, ja sam voljen«, te je pojasnio: »U konačnici trebamo bezuvjetno prihvaćanje. Samo ako me Bog prihvaća i ako steknem tu sigurnost, znam definitivno: dobro je što postojim. […] Dobro je postojati kao čovjek, pa i u teškim vremenima. Vjera čovjeka čini radosnim, počevši od njegove nutrine« (Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2011.).

Gdje je moja nada?

Mladost je vrijeme puno nada i snova, hranjenih lijepim stvarima koje obogaćuju naše živote: divotom stvaranja, odnosima s dragim osobama i prijateljima, umjetničkim i kulturnim iskustvima, znanstvenim i tehnološkim spoznajama, inicijativama kojima se promiče mir, pravda i bratstvo i tako dalje. No, u današnje vrijeme, u životima mnogih, pa tako i mladih, kao da se osjeća veliki nedostatak nade. Mnoge vaše vršnjake koji proživljavaju rat, nasilje, zlostavljanje i razne nedaće, nažalost, muče očaj, tjeskoba i potištenost. Osjećaju se kao da su zatvoreni u mračnoj tamnici, ne mogu vidjeti sunčeve zrake. Visoka stopa samoubojstava među mladima u raznim zemljama to dramatično pokazuje. Kako u takvim prilikama doživjeti radost i nadu o kojoj govori sveti Pavao? Štoviše, postoji opasnost da prevlada očaj, misao da je besmisleno činiti dobro jer ga nitko ne cijeni i ne priznaje, kao što čitamo u knjizi o Jobu: »Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?« (Job 17, 15).

Kad promatramo tragedije čovječanstva, posebno patnju nevinih, i mi se, kao što molimo u nekim psalmima, obraćamo Gospodinu pitanjem: “Zašto?” Pa ipak, i mi sami možemo biti dio Božjeg odgovora. Mi, koje je On stvorio na svoju sliku, možemo biti izraz njegove ljubavi, koja rađa radost i nadu čak i tamo gdje se to čini nemogućim. Pada mi na pamet glavni lik filma »Život je lijep«. Mladi otac koji osjetljivošću i maštovitošću uspijeva surovu stvarnost pretvoriti u svojevrsnu avanturu i igru i tako sinu dati “oči nade”, štiteći ga od užasâ koncentracijskog logora, sačuvavši njegovu nevinost i spriječivši da mu ljudsko zlo oduzme budućnost. Ali to nisu samo izmišljene priče! To je ono što vidimo u životima mnogih svetaca koji su bili svjedoci nade čak i usred najokrutnije ljudske zloće. Sjetimo se svetog Maksimilijana Marije Kolbea, svete Jozefine Bakhite ili blaženih supružnika Józefa i Wiktorije Ulme s njihovih sedmero djece.

Mogućnost da se upali plamen nade u srcima ljudi, polazeći od kršćanskog svjedočenja, u svom je učiteljstvu pokazao sveti Pavao VI. kad nas je podsjetio: »usred ljudske zajednice u kojoj žive, neki kršćani ili skupine kršćana […] posve jednostavno i neusiljeno zrače svoju vjeru u vrednote koje su iznad uobičajenih vrednota i svoju nadu u nešto što se ne vidi, o čemu se čovjek po sebi ne bi usudio ni sanjati« (Apost. pob. Evangelii nuntiandi, 21).

“Mala” nada

Francuski pjesnik Charles Péguy na početku svoje pjesme o nadi govori o tri teološke kreposti – vjeri, nadi i ljubavi – kao o trima sestrama koje putuju zajedno:

»Mala nada hoda između svoje dvije velike sestre, a nitko je i ne primjećuje. […]

Ona, majušna, je ta koja sve vuče.

Jer Vjera vidi samo ono što jest.

A ona vidi ono što tek ima biti.

I Ljubav voli samo ono što jest.

A ona, ona voli ono što će biti.

[…]

Ona zapravo vodi njih.

I vuče ih.

I ona pokreće čitav svijet«

(Il portico del mistero della seconda virtù, Milano 1978., 17-19).

I ja sam uvjeren u taj skroman, “manji”, a opet temeljni značaj nade. Pokušajte razmisliti: kako bismo mogli živjeti bez nade? Kako bi izgledali naši dani? Nada je sol svakidašnjice.

Nada – svjetlo koje svijetli u noći

U kršćanskoj tradiciji Vazmenog trodnevlja, Velika subota je dan nade. Vremenski smještena između Velikog petka i Uskrsne nedjelje, ona je kao neki međuprostor između očaja učenikâ i njihove uskrsne radosti. To je mjesto gdje se rađa nada. Toga se dana Crkva u tišini spominje Kristova silaska nad pakao. To možemo vidjeti prikazano u slikovnom obliku na mnogim slikama, na kojima se prikazuje sjajem obasjanog Krista kako silazi u najdublju tamu i kroz nju prolazi. Upravo tako: Bog se ne ograničava na to da suosjećajno gleda naše zone smrti ili samo na to da nas doziva iz daljine, nego ulazi u naša iskustva pakla kao svjetlo koje svijetli u tami i pobjeđuje je (usp. Iv 1, 5). Lijepo to izražava jedna pjesma na južnoafričkom jeziku Xhosa: »Čak i ako više nade nema, ovom je pjesmom iznova budim. Moja nada se budi, jer svoju nadu polažem u Gospodina. Nadam se da ćemo se ujediniti! Ostanite jaki u nadi, jer dobar ishod je blizu.«

To je, ako bolje razmislimo, bila nada Djevice Marije, koja je ostala jaka pod Isusovim križem, sigurna da je “dobar ishod” blizu. Marija je žena nade, Majka nade. Na Kalvariji, »postojana u nadi protiv svake nade« (usp. Rim 4, 18), nije dopustila da se u njenom srcu ugasi sigurnost uskrsnuća koje je njezin Sin navijestio. Ona je ta koja tišinu Velike subote ispunjava nježnim iščekivanjem punim nade, ulijevajući u učenike sigurnost da će Isus pobijediti smrt i da zlo neće imati posljednju riječ.

Kršćanska nada nije površni optimizam niti je placebo za lakovjerne: to je sigurnost, ukorijenjena u ljubavi i vjeri, da nas Bog nikada ne ostavlja same i da drži svoje obećanje: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom« (Ps 23, 4). Kršćanska nada nije nijekanje boli i smrti, nego je to slavljenje ljubavi uskrslog Krista koji je uvijek s nama, čak i kad se čini daleko. »Sâm Krist naša je velika svjetlost nade i naš vodič u noći, jer on je “sjajna zvijezda Danica”« (Apostolska pobudnica Christus vivit, 33).

Jačati nadu

Kad se u nama zapali iskra nade, katkad se javlja opasnost da će je ugušiti brige, strahovi i teret svakodnevnih poslova. Ali iskri je potreban zrak kako bi nastavila sjati i kako bi postala velika vatra nade. A blagi povjetarac Duha Svetoga je taj koji rasplamsava nadu. I mi možemo pridonijeti njezinu jačanju na razne načine.

Nada se hrani molitvom. Molitvom čuvamo i obnavljamo nadu. Molitvom održavamo iskru nade zapaljenom. »Molitva je prva snaga nade. Moliš i nada raste, ide naprijed« (Kateheza, 20. svibnja 2020.). Molitva je nalik usponu na velike visine: kad smo na zemlji, često ne vidimo sunce jer je nebo prekriveno oblacima. Ali ako se izdignemo iznad oblaka, obavijaju nas svjetlost i toplina sunca. I kroz to iskustvo pronalazimo put do sigurnosti da je sunce uvijek tu, čak i kad sve izgleda sivo.

Dragi mladi, kada vas gusta magla straha, sumnje i tjeskobe okruži i više ne vidite sunca, krenite putem molitve. Jer i »kad me nitko više ne sluša, Bog me i dalje čuje« (Benedikt XVI., Enciklika Spe salvi, 32). Odvojimo svaki dan vremena da se odmorimo u Bogu pred tjeskobama koje na nas navaljuju: »Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja« (Ps 62, 6).

Nadu jačaju naši svakodnevni izbori i opredjeljenja. Poziv na radost u nadi, koji sveti Pavao upućuje kršćanima iz Rima (usp. Rim 12, 12), zahtijeva vrlo konkretne izbore u svakodnevnom životu. Stoga vas potičem da odaberete način života koji se temelji na nadi. Dopustite mi da vam navedem primjer: čini se da je na društvenim mrežama lakše podijeliti loše vijesti nego vijesti koje šire nadu. Stoga vam dajem konkretan prijedlog: pokušajte svaki dan podijeliti riječ nade. Postanite sijači nade u životima svojih prijatelja i svih oko vas. Naime, »nada je ponizna i to je krepost na kojoj se radi – da tako kažem – svaki dan […]. Svaki nam se dan valja spomenuti da imamo polog, a to je Duh, koji djeluje u nama u malim stvarima« (Jutarnja meditacija, 29. listopada 2019.).

Upaliti baklju nade

Ponekad izađete navečer van s prijateljima i, ako je mrak, uzmete svoje pametne telefone i upalite svjetiljku da svijetli. Na velikim koncertima tisuće vas pomiču te moderne svjetiljke u ritmu glazbe, stvarajući sugestivno ozračje. Noću nam svjetlost pomaže vidjeti stvari na nov način, a čak se i u tami vide obrisi dimenzija ljepote. Tako je i sa svjetlom nade koje je Krist. Po njemu, po njegovu uskrsnuću, naši su životi obasjani svjetlom. S njim sve vidimo u novom svjetlu.

Priča se da, kad bi ljudi pristupali svetom Ivanu Pavlu II. kako bi mu govorili o nekom problemu, prvo što bi ih pitao bilo je: »Kako to izgleda u svjetlu vjere?« Pogled obasjan nadom čini i to da stvari izgledaju u drugačijem svjetlu. Stoga vas pozivam da usvojite to gledište u svom svakodnevnom životu. Kršćanin prodahnut Božjom nadom ispunjen je drugom radošću, radošću koja dolazi iznutra. Izazova i teškoća ima i uvijek će ih biti, ali ako nas resi nada “puna vjere”, hvatamo se u koštac s njima svjesni da oni nemaju posljednju riječ, a mi sami postajemo mala baklja nade za druge.

I svaki od vas može to biti, u onoj mjeri u kojoj vaša vjera postaje konkretna i sukladna stvarnosti i poviješću života vaše braće i sestara. Sjetimo se Isusovih učenika koji su ga jednog dana vidjeli na visokoj gori obasjana veličanstvenim svjetlom. Da su ostali tamo gore, bilo bi to za njih nešto predivno, ali drugi bi bili isključeni. Morali su sići dolje. Ne smijemo bježati od svijeta, nego moramo voljeti svoje vrijeme u koje nas je Bog s razlogom smjestio. Možemo biti sretni samo ako primljenu milost dijelimo s braćom i sestrama koje nam Gospodin iz dana u dan stavlja na naš životni put.

Dragi mladi, ne bojte se dijeliti sa svima nadu i radost uskrsloga Krista! Čuvajte iskru koja je zapaljena u vama, ali je ujedno i prenosite dalje: vidjet ćete da će rasti! Kršćansku nadu ne smijemo zadržati za sebe, kao neki lijep osjećaj, jer je ona namijenjena svima. Budite blizu, na poseban način, onim svojim prijateljima koji se možda izvana smiju, ali u svom srcu plaču, siromašni u nadi. Ne dopustite da vas zarazi ravnodušnost i individualizam: ostanite otvoreni, poput kanalâ kojima Isusova nada može teći i širiti se u okolini u kojoj živite.

»Krist živi! On je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta« (Apostolska pobudnica Christus vivit, 1), tako sam vam pisao prije gotovo pet godina, nakon Sinode posvećene mladima. Pozivam sve vas, a posebno one koji su uključeni u pastoral mladih, da ponovno uzmete u ruke Završni dokument iz 2018. i apostolsku pobudnicu Christus vivit. Vrijeme je da zajedno sagledamo situaciju i s nadom radimo na punom ostvarenju te nezaboravne Sinode u djelo.

Povjerimo sav svoj život Mariji, Majci nade. Ona nas uči nositi Isusa, našu radost i nadu, u srcu i darivati ga drugima. Sretan put, dragi mladi! Blagoslivljam vas i pratim u molitvi. Molite i vi za mene!

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 9. studenoga 2023., blagdan Posvete Lateranske bazilike.

FRANJO

 

Na 32. godišnjicu spomena stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u subotu, 18. studenog, misno slavlje za sve stradale u Domovinskom ratu u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

 

Draga subraćo u biskupstvu, braćo svećenici, braćo i sestre!

Poštovani sudionici ovoga misnoga slavlja prigodom obilježavanja Dana sjećanja u Škabrnji!

1. Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem na vašoj nazočnosti i sudjelovanju u ovom misnom slavlju. Pozdravljam prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.    Srdačno pozdravljam ovdje nazočne, mons. Tomislava Rogića, biskupa šibenskog kao i mons. Antu Ivasa, biskupa šibenskog u miru. Hvala vam na dolasku i sudjelovanju na ovom molitvenom susretu.

2. I ove godine okupili smo se u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji kako bismo s dubokim poštovanjem, molitvom i euharistijskim slavljem obilježili Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

Došli smo i ove godine, 18. studenog u Škabrnju, obilježiti najtužniji dan u povijesti ovog ravnokotarskog mjesta. Ovog dana prisjećamo se ratne 1991. godine, kada su Škabrnju okupirali pripadnici JNA i srpski pobunjenici. Toga dana ubijena su 43 civila i 15 branitelja. U ovom nasilju selo su spalili i u potpunosti uništili, a katoličku crkvu do temelja srušili. Nakon što je selo opustošeno, cijeli kraj je miniran. Nažalost, u danima koji su uslijedili te godine, bilo je još žrtava.

U ovom euharistijskom slavlju Bogu upućujemo naše molitve za sve duše poginule u Škabrnji, kao i za duše svih pokojnika civila i branitelja u Vukovaru i cijelom Domovinskom ratu. Molimo za sve one koji su umrli od posljedica ratnih stradanja i razaranja u Domovinskom ratu. Naše molitve upućujemo i za sve nestale i ranjene u Domovinskom rata, kao i za sve njihove obitelji.

Okupljeni u Isusovo ime, odzvanjaju nam u srcu njegove riječi: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima.“ (Mt 5 44 – 45). Stoga, molimo i za one koji su počinili zločine u ovom mjestu ili bilo gdje drugdje, kao i za sve koji su nas mrzili ili nas mrze, kako bismo svi bili istinska djeca Božja.

Molimo Gospodina i za svakoga od nas ovdje nazočnog da nas ispuni dobrotom i milosrđem, ljubavlju i praštanjem. Sjetimo se Božje dobrote i da je Bog u Kristu nama oprostio (usp. Ef 5, 32).

Znamo što je rat. Iskusili smo zlo i sve strahote koje on sa sobom nosi. Osjetili smo bol koju nanosi mržnja. Znamo kako  se teško i sporo liječe rane duše i tijela koje rat nanosni mnogima. Imamo iskustvo straha zbog opasnosti od pogibelji i neizvjesnosti. To nas snažno potiče da danas molimo za mir u Ukrajini, mir u Isusovoj domovini i u drugim dijelovima svijeta koji su zahvaćeni ratom, strahovitim razaranjem i mnogim žrtvama.

3. Papa Franjo uputio je poruku sudionicima Mirovnog foruma koji se održao u Parizu prošlog tjedna, 10. i 11. studenog, i u toj poruci ponovio ono što je mnogo puta rekao na audijenciji i na nagovorima s prozora Apostolske palače u Rimu, kao i u drugim susretima – da je rat uvijek poraz čovječanstva i da nijedan, kako je istaknuo u poruci – nije vrijedan suza majke čije je dijete osakaćeno ili ubijeno; ili pak gubitka života i samo jednoga čovjeka, svetoga bića stvorenoga na sliku i priliku Stvoritelja; ili zagađenja našega zajedničkog doma, ili pak očaja onih koji su prisiljeni napustiti svoju domovinu.

4. Kroz našu molitvu u euharistijskom slavlju uključujemo se na put Božji. Onaj koji je na putu Božjem ne može se ne ispuniti Kristovim duhom, a njegov nas duh sigurno vodi k zajedništvu s Bogom i s drugim čovjekom. Približavajući se Bogu u molitvi, doprinosimo najvećem dobru, tako potrebnom svakom ljudskom srcu i cijelom čovječanstvu, a to je izgradnja mira. Isto tako, onaj koji izgrađuje mir, ne može se ne približiti Kristu, jer „on je mir naš“ (Ef 2, 14), mir koji želi ispuniti svako ljusko srce na zemlji, kako bi se Bog proslavio na nebu (usp. Lk 2, 14).

Našom molitvom želimo doprinositi miru. „Kao kršćani“, rekao je papa Benedikt XVI., „uvjereni smo da najdragocjeniji doprinos koji možemo dati stvari mira jest molitva“ (Kateheza, 26. XI. 2011.).

Gospodin nam dolazi u euharistiji kako bi nas oslobodio od našega individualizma, naših uskogrudnosti, isključivosti drugoga, svakog oblika netrpeljivosti prema drugome, kako bi nas oblikovao u jedno tijelo, Tijelo Kristovo, uspostavio jedno njegovo kraljevstvo. A Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo „istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“ (Predslovlje Krista Kralja). Ulazeći u zajedništvo s Kristom nadilazimo naše podjele, međusobna nadmetanja, naše međusobne netrpeljivosti i mržnje.

Gospodin zasigurno i ovog trenutka želi prosvijetliti i svakome od nas naš um i naše srce, pročistiti naše nakane i djela, kako bismo postali graditelji pravednosti, istine, pomirenja, ljubavi, praštanja, u našim svakodnevnim stvarnostima, u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u svakoj našoj sredini, u svakom susretu s drugim i drugačijim.

5. Slušali smo ulomak Evanđeliste sv. Luke o Isusovoj muci na križu. Isusova muka uronjena je mrakom ljudske zloće. Isusa su glavari svećenički iz zavisti predali da se razapne (usp. Mk 15, 9). Isus je pred Pilatom okružen svjetinom koja glasno viče: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“ (Iv, 19, 15). Vojnici, nakon što su Isusa bičevali, stavljajući mu trnovu krunu na glavu, ćuškaju ga, po njemu pljuju i klanjaju mu se, rugajući se „Zdravo, kralju židovski!“ (Mt 27, 29). Pilat se ruga Židovima natpisom koji je dao napisati nad Isusovim križem: „Ovo je kralj židovski“ (Iv 23, 38).  Prolaznici uz Kalvariju dovikuju Isusu, rugajući se: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ (Mt 27, 40). Viču, rugajući se, i glavari svećenički i pismoznanci: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti!“ (Mt 27, 42). Čak i jedan obješeni zločinac pogrđuje Isusa: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23, 39).

Isus u najvećim mukama, u strašnoj patnji koju proživljava viseći na križu, dok drugima vladaju sile mraka, moli: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). U Isusovo nevino srce nije ušlo zlo koje je zahvatilo mnoge koji ga okružuju. Isusovo srce ostaje čisto. Ništa Isusa ne može otrgnuti od Očeve ljubavi. Isusov je pogled usmjeren u nebo. On se obraća Ocu molitvom koja zaustavlja ludilo zla koje vlada ljudskim srcima, da to i ne znaju. U bezuvjetnoj ljubavi Isusovoj prema Ocu i nama na križu, događa se naše spasenje.

Kroz ovu euharistijsku molitvu i mi želimo imati udjela u Isusovoj molitvi na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 29). Želimo da nam molitva danas pročisti bolno sjećanje i ranjeno srce, da nam pročisti i ono zlo koje ne prepoznajmo a činimo, u kojem sudjelujemo – pa i ne znajući, koje nas okružuje, kako nikada ne bismo bili počinitelji zla. Molimo da nam rane zla koje nam je naneseno i posljedice grijeha zbog kojih trpimo i kojeg i sami činimo, u srcu ne budu plodno tlo za rast negativnoga u našem životu.

Poslanica Hebrejima poziva nas: „Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge“ (Hebr 12, 14 -15). Naše posvećenje, to jest, naše suobličenje Kristu, na način da mislimo, molimo, živimo i djelujemo poput Krista, neka bude naš doprinos miru u ljudskim srcima, našim obiteljima, u našoj Domovini.

6. Braćo i sestre!

Neka nam Blažena Djevica Marija na nebo uznesena, koju nije zaobišla mržnja u ovom mjestu, što nam pokazuje i ovaj oskvrnjeni kip sa sjekirom u podnožju, a koju rado nazivamo „Kraljice Hrvata“ i častimo kao „Najvjerniju odvjetnicu Domovine Hrvatske“, bude uzor i pomoć da ustrajemo na putu dobra, putu Božjem i izgradnji mira i pomirenja. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Škabrnja, 18. studenoga 2023.

 

 

 

 

Foto: I. Grbić

Na obilježavanje 32. godišnjice stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u subotu, 18. studenog, u to mjesto u zaleđu Zadra došlo je više tisuća poštovatelja žrtve za Domovinu iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva.

Obilježavanje je počelo komemorativnim programom u predjelu Ambar na ulazu u Škabrnju gdje se 18. studenog 1991. dogodio masakr nad 44 civila, uglavnom starije životne dobi; toga dana zvjerski je bilo smaknuto više članova u jednoj obitelji. Sveukupno je u Domovinskom ratu ubijeno 86 Škabrnjana, od čega čak 54 civila. To govori o karakteru srbijanske agresije na Hrvatsku koja je, s obzirom na veliki broj civilnih žrtava i drugdje diljem Hrvatske, bila usmjerena prema ubijanju nemoćnih, nenaoružanih ljudi koji nisu bili pripadnici vojnih postrojbi, nego žrtve bestijalnog iživljavanja samo zato što su Hrvati. U poraću je šestero Škabrnjana poginulo od mina.

Studeni je mjesec osobitih simbola hrvatskog stradanja, Škabrnje i Vukovara, ali to je i mjesec svih svetih, istaknuto je u narativnom dijelu komemoracije u Ambaru. „S tugom i ponosom prisjećamo se i iskazujemo počast poginulim braniteljima i civilima Domovinskog rata koje je krasila odlučnost i volja, vođena hrvatskom državotvornom idejom po tadašnjem državničkom vodstvu“, rekli su voditelji programa. Podsjetili su da je Škabrnja ravnokotarsko mjesto koje je prije agresije na Hrvatsku bilo poznato po radišnim stanovnicima, obrađenim i plodnim poljima, uzgoju vinove loze i maraškama, držanju domaćeg blaga, bogatim smočnicama i stolovima te domaćinskoj atmosferi u škabrnjskim kućama. Tijekom tjedna čule su se freze i rad s motikama, a nedjeljom su zahvalno i svečano pohodili misno slavlje.

Škabrnjani su voljeli druženja, poštovali prijatelje, što je osobito bilo posvjedočeno na župnu svetkovinu Velike Gospe, kada su velikodušnim Škabrnjanima u goste na bogatu trpezu njihove domaće ponude dolazili brojni prijatelji.

Na mjestu stare župne crkve Uznesenja BDM u Škabrnji, koju su četnici do temelja srušili 28. siječnja 1992., izgrađena je nova crkva za koju je kamen temeljac bio položen, a gradilište blagoslovljeno 30. prosinca 1999. godine. Novoizgrađenu župnu crkvu Uznesenja BDM u Škabrnji 8. kolovoza 2004. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Na posveti je bio i fra Zlatko Špehar, tadašnji gvardijan Franjevačkog samostana u Vukovaru, i tako povezajući Vukovar i Škabrnju kao simbole svih mjesta stradanja u Domovinskom ratu.

Poruka na komemoraciji bila je i u znaku duhovnog značenja trpljenja koje je zalog uskrsnuća, što je doživjela i Hrvatska čiji su branitelji i civili izložili svoje živote u obrani naših domova i zemlje. „Božja potpora nije izostala hrabrom i na žrtvu spremnom srcu, blagoj duši Hrvata koji je ostao čovjekom i u tom zlu i strpljivo čekao slobodu“, istaknuto je na komemoraciji.

Nakon prigodnog programa u Ambaru, krenula je Kolona sjećanja prema spomen obilježju masovne grobnice u središtu Škabrnje koja se nalazi kod škabrnjske osnovne škole Vladimira Nazora koju sada pohađa 170 djece.

Na početku kolone bio je hrvatski vojnik koji je nosio križ. Uz pripadnike Hrvatske vojske i Hrvatske policije, na počelu kolone bili su i stijegovi postrojbi koje su branile Škabrnju. To su Škabrnjski bataljun, 112. brigada Hrvatske vojske, 7. domobranska pukovnija, Specijalna jedinica policije Poskoci, Bojna Kralja Tomislava, 9. bojna HOS-a, Bojna Zrinski Frankopan, Otočki bataljun, Bojna Matija Vlašić i 72. bojna Vojne policije.

Kod spomen – obilježja masovne grobnice vijenac i svijeće u ime svih izaslanstava položila je Zajednica udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Uslijedilo je misno slavlje za sve stradale u Domovinskom ratu koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su šibenski biskup Tomislav Rogić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, prof. dr. don Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta te približno trideset svećenika.

„Približavajući se Bogu u molitvi, doprinosimo najvećem dobru potrebnom svakom ljudskom srcu i cijelom čovječanstvu, a to je izgradnja mira“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi, podsjetivši da hrvatski narod zna što je rat. „Iskusili smo zlo i sve strahote koje on sa sobom nosi. Osjetili smo bol koju nanosi mržnja. Znamo kako se teško i sporo liječe rane duše i tijela koje rat nanosni mnogima. Imamo iskustvo straha zbog opasnosti od pogibelji i neizvjesnosti. To nas snažno potiče da danas molimo za mir u Ukrajini, za mir u Isusovoj domovini i u drugim dijelovima svijeta koji su zahvaćeni ratom, strahovitim razaranjem i mnogim žrtvama“, potaknuo je nadbiskup.

Mons. Zgrablić podsjetio je na poruku pape Franje da je rat uvijek poraz čovječanstva; nije vrijedan suza majke čije je dijete ubijeno, gubitka života i samo jednoga čovjeka, svetoga bića stvorenoga na sliku Stvoritelja. „Gospodin nam dolazi u euharistiji kako bi nas oslobodio od našeg individualizma, naših uskogrudnosti, isključivosti drugoga, svakog oblika netrpeljivosti prema drugome, kako bi nas oblikovao u jedno tijelo, Tijelo Kristovo, uspostavio  njegovo kraljevstvo. A Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo „istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“. Ulazeći u zajedništvo s Kristom nadilazimo naše podjele, međusobna nadmetanja, naše međusobne netrpeljivosti i mržnje“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je Isus u svojoj najvećoj muci na križu, dok su ljudima oko njega vladale sile mraka, molio „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“, nadbiskup je istaknuo kršćansku poruku: „U Isusovo nevino srce nije ušlo zlo koje je zahvatilo mnoge koji ga okružuju. Isusovo srce ostaje čisto. Ništa Isusa ne može otrgnuti od Očeve ljubavi. Isusov pogled usmjeren je u nebo. On se obraća Ocu molitvom koja zaustavlja ludilo zla koje vlada ljudskim srcima, da to i ne znaju. U bezuvjetnoj ljubavi Isusovoj prema Ocu i nama na križu, događa se naše spasenje“.

Nakon mise, tisuće ljudi uputilo se u Kolonu sjećanja od župne crkve do groblja sv. Luke gdje je kod središnjeg križa o. Ivan Topalović, vojni kapelan Zadarske nadbiskupije, molio Odrješenje za pokojne, a brojna državna i druga izaslanstva i udruge položile su svijeće i cvijeće. U kamenom spomeniku na groblju uklesana su imena 86 ubijenih škabrnjskih civila i hrvatskih branitelja, s godinom njihovog rođenja i pogibije.

Među predstavnicima državne vlasti, na 32. godišnjici u Škabrnji bili su ministri Oleg Butković, ujedno i potpredsjednik Vlade RH te Ivan Malenica, Radovan Fuchs i Šime Erlić.

Stradanje Škabrnje „ne smije se zaboraviti i još je bitnije prenositi na mlađe generacije da se to više nikada ne ponovi“, rekao je ministar Butković. „Odajemo počast žrtvama. Zasigurno razumijem nezadovoljstvo Škabrnjana koji su očekivali da će u predmetu Stanišić-Šimatović oni biti sankcionirani za zločine počinjene u Škabrnji i Nadinu. Nažalost, nisu i tu moramo izraziti nezadovoljstvo“, rekao je ministar Malenica.

„Ovi dani su iz tuge i boli prerasli u dane ponosa i sjećanja. Ovi dani za mene su itekako emotivni, ali ispunjeni ponosom što smo sve kroz ovih 30 godina postigli, zahvaljujući žrtvama koje su pale za slobodu Hrvatske. Trebamo biti okrenuti budućnosti. Slavimo ovakve dane s ponosom i sjećanjem svi zajedno“, rekao je ministar Fuchs.

„Taj dan treba obilježiti u zajedništvu i miru, razmišljati o mladima i biti okrenuti budućnosti. U svim segmentima javnih investicija Vukovar prednjači i ostvareno je puno projekata. Po pokazateljima zaposlenosti i demografskom trendu vidi se da se stvari mijenjaju. Još će proći vremena da se ispere gorki okus koji je ostao nakon Domovinskog rata, no moramo nastaviti živjeti dalje i stvarati bolju perspektivu za mlade – da ta područja budu područja rasta i razvoja, stvaranja novih obitelji. Tako i u Škabrnji – sjećati se svih žrtava, ali razmišljati o budućnosti i razvoju“, poručio je ministar Erlić.

Među osobitostima ovogodišnje 32. obljetnice bila je iznimno velika prisutnost mladih svih uzrasta, od najranije dobi u pratnji njihovih roditelja te organiziranih dolazaka osmoškolaca, srednjoškolaca i radničke mladeži. Taj impresivan prizor, nikad dosad u takvom broju prisutan, bio je dirljivi znak nade za Hrvatsku – djeca i mladi na svakom koraku velike i duge višekilometarske kolone ohrabrujući je pokazatelj koliko ima domoljubno osviještenih odraslih koji potrebu poštovanja žrtve za domovinu prenose na svoju djecu u kako mladi koji 1990.-ih nisu bili ni rođeni, prepoznaju potrebu poštovanja žrtve za domovinu. Pohvalan primjer je da poticaji za to dolaze i iz školskih ustanova, što je bilo vidljivo u prisutnosti velikih grupa mladih iz škola diljem Hrvatske.

Upravo na tom tragu i u tom duhu su i izjave dviju sudionica u Škabrnji. Ivana Dolić iz Zagreba je rekla: „Mislim da bi svi trebali doći 18. studenog u Škabrnju, da to nikad ne zaboravimo. Prolaze me osjećaji tuge i ponosa, ali ipak prevladava ponos. Moj pokojni otac bio je hrvatski branitelj, a ja sam imala osam godina kad je bio rat. To su bili teški trenuci, ali sad smo slobodni – i treba zahvaliti svima koji su osigurali nama mladima da možemo živjeti u miru i slobodi. Mislim da bi i mi mladi trebali dolaziti i odavati počast jer prolaze godine, naši branitelji su sve stariji, oni umiru i mislim da mi mladi trebamo nastaviti tu tradiciju, da se ne zaboravi“, potaknula je Ivana Dolić.

Veronika Jozipović iz okolice Garešnice je poručila: „Došla sam iskazati počast žrtvama. Škabrnji se divim što su sve prošli, a kakvi su sada, predivno. Samo Božji blagoslov može tako dići te ljude. Prekrasno mi je vidjeti toliko divnih ljudi na istom mjestu, jedna hrvatska atmosfera. Ponosna sam. Kada smo razasuti svuda po zemlji, imam osjećaj da ima i onih drugih, koji misle drugačije. Nekad pomislim da ljudi ne vole Hrvatsku, to me rastužuje. Kad vidim neke druge narode, koji vole svoju zemlju, ja sam onda tužna, kako ti ljudi vole svoju domovinu, a toga kod nas nedostaje. Onda me ovo mjesto, ovaj susret tješi. Pomislim, pa vidiš, nije baš tako, ima nas puno koji volimo Hrvatsku“.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Foto: I. Grbić

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE

ZA 7. SVJETSKI DAN SIROMAHA

33. nedjelja kroz godinu

19. studenoga 2023.

»Ne okreći lica od siromaha« (Tob 4, 7)

1. Svjetski dan siromaha, plodonosan znak Očeva milosrđa, održava se po sedmi put kako bi podupro naše zajednice na njihovu putu. To je događaj koji Crkva postupno ukorjenjuje u svoj pastoral, kako bi sve više otkrivala središnji sadržaj evanđelja. Svaki dan se zalažemo za prihvaćanje siromašnih, ali to nije dovoljno. Rijeka siromaštva teče kroz naše gradove i postaje sve veća i veća dok se ne prelije iz korita. Ta rijeka kao da nas je preplavila, toliko je glasan vapaj naše braće i sestara koji traže našu pomoć, potporu i solidarnost. I taj glas postaje sve glasniji. Zato se na nedjelju uoči svetkovine Isusa Krista Kralja svega stvorenja ponovno okupljamo oko njegova stola da iznova primimo od njega dar i poslanje živjeti siromašno i biti u službi siromašnih.

»Ne okreći lica od siromaha« (Tob 4, 7). Te nam riječi pomažu shvatiti bît našeg svjedočenja. Zaustaviti se u dubljem razmišljanju nad Knjigom o Tobiji, malo poznatom ali očaravajućem i mudrošću bogatom tekstu Staroga zavjeta, omogućit će nam bolje proniknuti sadržaj koji sveti pisac želi prenijeti. Pred nama se odvija prizor iz obiteljskog života: otac, Tobit, pozdravlja sina, Tobiju, koji se sprema na dalek put. Stari Tobit se boji da neće više nikada vidjeti sina i zato mu ostavlja svoju “duhovnu oporuku”. On je bio sužanj u Ninivi i sad je slijep. Snašla ga je, dakle, dvostruka bijeda, ali je uvijek imao jednu sigurnost, koju izražava ime što ga nosi: “Gospodin mi je bio dobar”. Taj čovjek, koji se uvijek uzdao u Gospodina, kao dobar otac želi ostaviti sinu ne toliko neko materijalno dobro, koliko svjedočanstvo o putu kojim treba ići u životu, pa mu kaže: »Svakog dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega; nemoj griješiti ili kršiti njegovih zapovijedi. Čini pravedna djela svega svog vijeka i ne kroči putovima nepravde« (4, 5).

2. Kao što se može odmah primijetiti, sjećanje koje stari Tobit traži od sina nije ograničeno na neki puki čin sjećanja ili molitvu upućenu Bogu. On cilja na konkretna djela, kao što je činjenje dobrih djela i pravedno življenje. Taj poticaj postaje još konkretniji: »ako činiš po istini, uspijevat ćeš u djelima svojim, kao svi oni koji čine pravdu. Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto« (4, 6-7).

Riječi tog starog mudraca ostavljaju nas u čudu. Ne zaboravimo, naime, da je Tobit izgubio vid upravo nakon što je učinio jedno milosrdno djelo. Kao što on sâm pripovijeda, njegov je život još od malih nogu bio posvećen djelima milosrđa: »Udijelio sam mnogo milostinje svojoj braći i ljudima koji su došli sa mnom u Ninivu, zemlju Asiraca. […] Hranio sam gladne, odijevao gole, kad bih vidio koga od roda svoga ubijena pa bačena izvan zidina Ninive, brižno bih ga ukopao« (1, 3.17).

Zbog tog njegovog svjedočenja ljubavi kralj mu je oduzeo sva njegova dobra te je ostao puki siromah. Ipak, Gospodin ga je i dalje trebao. Vrativši se na mjesto upravitelja, nije se bojao nastaviti sa svojim načinom života. Poslušajmo njegovu priču koja govori i nama danas: »Kad sam se dakle sa svojom ženom Anom i sa sinom Tobijom opet našao na svome, bijaše mi na Pedesetnicu, a to je Blagdan sedmicâ, priređen lijep objed i ja sjedoh da blagujem. Vidjevši ona mnoga jela, rekoh sinu: “Idi i dovedi jednoga od naše braće na koga naiđeš a koji se sjeća Gospodina. Eto, čekat ću te!”« (2, 1-2). Kako bi bilo znakovito da, na Dan siromaha, ta Tobitova briga bude i naša briga, da, nakon zajedništva oko euharistijskog stola, pozovemo nekog na zajednički nedjeljni ručak. Slavljena bi euharistija zbiljski postala kriterijem zajedništva. Uostalom, ako smo oko oltara Gospodnjeg svjesni da smo svi braća i sestre, koliko bi više to bratstvo bilo vidljivije u dijeljenju blagdanskog objeda s onima koji su lišeni onog najosnovnijeg!

Tobija je učinio kako mu je otac rekao, ali se vratio s viješću da je neki siromah ubijen i ostavljen nasred trga. Stari se Tobit bez oklijevanja ustao od stola i otišao pokopati toga čovjeka. Nakon što se umoran vratio kući, zaspao je u vrtu; na oči mu je pao ptičji izmet i on je oslijepio (usp. 2, 1-10). Koje li ironije sudbine: učiniš djelo milosrđa i snađe te nesreća! Moglo bi se tako pomisliti, ali vjera nas uči ići dublje. Tobitina sljepoća postat će njegova snaga da prepozna još bolje mnoge oblike siromaštva kojima je bio okružen. A Gospodin će se pobrinuti da u svoje vrijeme vrati starom ocu vid i radost da ponovno vidi sina Tobiju. Kad je došao taj dan: »Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi: “Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!”« (11, 13-14).

3. Možemo se zapitati: odakle Tobit crpi hrabrost i unutarnju snagu koji mu omogućuju služiti Bogu usred poganskog naroda i toliko ljubiti bližnjega da je spreman izložiti pogibelji svoj vlastiti život? Pred nama je jedan izvanredan primjer: Tobit je vjeran suprug i brižan otac. Prognan je daleko od domovine i nepravedno trpi. Progone ga kralj i njegovi vlastiti susjedi… Premda je čovjek dobra srca stavljen je na kušnju. Bog, kao što nas Sveto pismo često uči, ne pošteđuje kušnji one koji čine dobro. Kako to? On to ne čini zato da nas ponizi, već da ojača našu vjeru u njega.

Tobit u časovima kušnje otkriva vlastito siromaštvo koje ga čini sposobnim prepoznati siromahe. Vjeran je Božjem zakonu i drži se zapovijedi, ali to mu nije dovoljno. On može pokazati aktivnu brigu za siromašne zato što je iskusio siromaštvo na vlastitoj koži. Zato su riječi koje upućuje sinu Tobiji njegova prava baština: »Ne okreći lica od siromaha« (4, 7). Ukratko, kad se susretnemo sa siromahom ne smijemo okretati glavu na drugu stranu, jer bismo time spriječili same sebe susresti lice Gospodina Isusa. Obratimo pozornost na ovaj izraz »od svakog siromaha«. Svatko je naš bližnji. Bez obzira na boju kože, društveni položaj, porijeklo… Ako sam siromašan, mogu prepoznati tko je uistinu brat koji me treba. Pozvani smo susresti se sa svakim siromahom i svakom vrstom siromaštva i otresti se ravnodušnosti i otrcanih fraza kojima štitimo prividno blagostanje.

4. Živimo u povijesnom trenutku koji ne pridonosi posvećivanju pažnje najsiromašnijima. Pozivi na blagostanje su sve glasniji, dok se glasove onih koji grcaju u siromaštvu ušutkava. Prisutna je tendencija ignoriranja svega što se ne uklapa u životni stil namijenjen prije svega mlađim generacijama, koje su najosjetljivije na kulturne promjene koje se trenutno događaju. Ono što je neugodno i uzrokuje patnju gura se u stranu, dok se tjelesne kvalitete uzdiže za najvažniji cilj koji treba postići. Virtualna stvarnost zamjenjuje stvarni život i sve je lakše pobrkati ta dva svijeta. Siromasi postaju slike koje mogu dirnuti na nekoliko trenutaka, ali kad na ulici susretnemo konkretnoga siromaha, dolazi do uznemirenosti i marginalizacije. Užurbanost, ta svakodnevna čovjekova suputnica, sprječava nas da zastanemo, pomognemo i pobrinemo se za drugoga. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10, 25-37) nije priča o prošlosti, već propituje sadašnjost svakoga od nas. Lako je prebacivati teret odgovornosti na druge, davati novac kako bi drugi mogli činiti dobra djela velikodušan je čin, ali ono na što je svaki kršćanin pozvan jest osobno se uključiti.
5. Zahvalni smo Bogu što ima toliko muškaraca i žena koji se predano posvećuju i dijele ono što imaju sa siromašnima i marginaliziranima: ljudi svih dobi i društvenih slojeva koji gostoljubivost pokazuju na djelu i na strani su onih koji se nalaze u situaciji marginaliziranosti i patnje. Nisu to neki nadljudi, već “susjedi” koje svakodnevno susrećemo i koji u tišini dijele sudbinu siromašnih. Ne ograničavaju se na to da daju nešto: slušaju, razgovaraju, pokušavaju razumjeti situaciju i njezine uzroke, kako bi dali odgovarajući savjet i ispravne preporuke. Paze na materijalne, ali i duhovne potrebe, na cjelovito promicanje osobe. Božje je kraljevstvo prisutno i vidljivo u tom velikodušnom i besplatnom služenju; ono je doista poput sjemena koje je palo u dobro tlo života tih ljudi i donosi svoj plod (usp. Lk 8, 4-15). Zahvalnost mnogim volonterima treba se pretočiti u molitvu kako bi njihovo svjedočanstvo bilo plodonosno.
6. Na 60. obljetnicu enciklike Pacem in terrisprijeko je potrebno dozvati u pamet riječi svetog pape Ivana XXIII.: »čovjek ima pravo na život, na tjelesnu nepovredivost, na sredstva prikladna za častan život; to su naročito hrana, odjeća, stan, počinak, liječenje i, na kraju, neophodne službe što ih država ima pružiti pojedincu. Iz toga slijedi da čovjek uživa i pravo da bude zbrinut, ako ga zadesi bolest, ako se povrijedi na poslu i radu, ako obudovi, ako ostari, ako bude prisiljen ostati bez posla i, napokon, ako bude bez ikakve svoje krivnje lišen sredstava svakako potrebnih za život« (br. 6).

Koliko je još posla pred nama da te riječi postanu stvarnost, također kroz ozbiljno i učinkovito političko i zakonodavno zalaganje! Unatoč ograničenjima, a ponekad i nedoraslosti politike da vidi i služi općem dobru, može se razviti solidarnost i supsidijarnost mnogih građana koji vjeruju u vrijednost dobrovoljnog zalaganja za siromašne. Svakako je riječ o poticanju pa i vršenju pritisku na javne institucije kako bi kvalitetno odradile ono što su dužne činiti. Ali nema smisla pasivno čekati da sve padne “s neba”: oni koji žive u uvjetima siromaštva također moraju biti uključeni i praćeni na putu promjene i odgovornosti.

7. Moramo, nažalost, ponovno konstatirati kako se prethodno opisanim pridodaju novi oblici siromaštva. Tu posebno mislim na one koji žive u ratnim područjima, posebno na djecu lišenu bezbrižne sadašnjosti i dostojanstvene budućnosti. Nitko se nikad neće moći naviknuti na tu situaciju. Nastavimo činiti sve kako bi se mir afirmirao kao dar Gospodina Uskrslog i plod predanog zalaganja za pravdu i dijalog.

Ne mogu propustiti spomenuti špekulacije koje, u raznim područjima, dovode do dramatičnog porasta troškova što mnogobrojne obitelji gura u još veće siromaštvo. Plaće se brzo troše pa su ljudi prisiljeni na odricanja kojima se srozava dostojanstvo svakog čovjeka. Kad obitelj mora birati između hrane i lijekova, tada se mora dići glas onih koji zahtijevaju pravo na oba ta dobra u ime dostojanstva ljudske osobe.

Kako, usto, ne istaknuti etički nered koji karakterizira svijet rada? Nehumano postupanje s mnogim radnicima i radnicama; nedovoljna naknada za obavljeni posao; pošast nesigurnog zaposlenja; prevelik broj žrtava nesreća na radu, često kao posljedica mentaliteta koji preferira brzu zaradu nauštrb sigurnosti… U misli nam se vraćaju riječi svetog Ivana Pavla II.: »Prvi temelj vrednovanja rada [je] sam čovjek […] čovjek [je] određen i pozvan raditi, rad postoji “radi čovjeka”, a ne čovjek “radi rada” « (Enc. Laborem exercens, 6).

8. Taj, već sam po sebi dramatičan, popis daje tek djelomičnu sliku situacija siromaštva koje su dio našeg svakodnevnog života. Ne mogu, na poseban način, propustiti spomenuti jednu nevolju koja je svakim danom sve uočljivija, a tiče se svijeta mladih. Koliko je samo frustriranih života pa čak i samoubojstava mladih, razočaranih kulturom koja ih dovodi do toga da se osjećaju “neispunjenima” i “promašenima”! Pomozimo im othrvati se tim zlokobnim poticajima kako bi svaki mladić i djevojka mogli pronaći put koji vodi do stjecanja snažne i velikodušne osobnosti.

Lako je, kad se govori o siromasima, upasti u retoriku. Podmukla je napast također zaustaviti se na statistikama i brojevima. Siromasi nisu brojevi, imaju lica, povijest, srca i duše. To su braća i sestre sa svojim vrlinama i manama, kao i svi drugi, i važno je sa svakim od njih ući u jedan osoban odnos.

Knjiga o Tobiji uči nas konkretnosti našeg djelovanja sa siromašnima i za siromahe. To je pitanje pravde koje nas sve obvezuje da tražimo i susrećemo jedni druge, kako bismo jačali prijeko potreban sklad da svaka zajednica može biti prepoznata kao takva. Zanimanje za siromahe ne smije se, stoga, iscrpiti u brzopletom davanju milodara, nego poziva na ponovnu uspostavu ispravnih međuljudskih odnosa koji su narušeni siromaštvom. Tako ovo “ne okreći lica od siromaha” dovodi do primanja blagodatî milosrđa, ljubavi koja daje smisao i vrijednost čitavom kršćanskom životu.

9. Neka našu brigu za siromahe uvijek karakterizira evanđeoski realizam. Dijeljenje mora biti odgovor na konkretne potrebe drugoga, a ne oslobađanje od onoga što mi je suvišno. I ovdje je potrebno razlučivanje, pod vodstvom Duha Svetoga, kako bismo prepoznali stvarne potrebe naše braće, a ne vlastite težnje. Ono što im je sigurno prijeko potrebno jest naše čovjekoljublje, naše srce otvoreno ljubavi. Ne zaboravimo: »Pozvani smo otkriti Krista u njima, posuditi im naš glas u njihovim traženjima, ali također biti njihovi prijatelji, slušati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog želi preko njih podijeliti s nama« (Evangelii gaudium, 198). Vjera nas uči da je svaki siromah Božje dijete i da je u njemu ili njoj prisutan Krist: »što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt25, 40).
10. Ove se godine obilježava 150. obljetnica rođenja svete Terezije od Djeteta Isusa. U jednom tekstu svoje Povijesti jedne duše piše ovako: »Ah! Sada razumijem da se savršena ljubav sastoji u tome da trpimo pogreške drugih, da se ne snebivamo zbog njihovih slabosti, da nas izgrađuju čak i najmanja kreposna djela koja vidimo da čine, ali sam nadasve shvatila da ljubav prema bližnjemu ne smije ostati zatvorena u dubini srca: “Nitko, rekao je Isus, ne užiže svjetiljku da je stavi u zakutak ili pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući”. Čini mi se da ta svjetiljka predstavlja ljubav koja treba prosvijetliti i razveseliti ne samo meni drage osobe, nego sve koji su u kući, bez iznimke« (Ms C, 12r: Opere complete, Rim 1997., 247).

U tom domu koji je svijet svi imaju pravo biti prosvijetljeni ljubavlju, nitko ne smije biti za to prikraćen. Neka postojana ljubav svete male Terezije nadahne naša srca na ovaj Svjetski dan, neka nam pomogne “ne okretati lica od siromaha” i svoj pogled uvijek držati čvrsto uperen u ljudsko i božansko lice Gospodina Isusa Krista.

Rim, sveti Ivan Lateranski, 13. lipnja 2023., spomen svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha.

Relikvija sv. Hedwige (Jadvige) Anžuvinske, kćeri hrvatsko – ugarske kraljice Elizabete Kotromanić, znamenite kraljice u povijesti Poljske koja je po svojoj majci hrvatskog roda, darovana je svetištu sv. Šime u Zadru za vrijeme misnog slavlja u crkvi sv. Šime u Zadru, u utorak, 14. studenoga.

Na molbu zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, krakowski nadbiskup i metropolita Marcus Jedraszewski darovao je Zadarskoj nadbiskupiji, odnosno Šimunovom svetištu s kojim je Jadviga po svojoj majci Elizabeti, štovateljici sv. Šiuna, osobito povezana, relikviju prvog stupnja, dijelić kosti sv. Jadvige, velike zaštitnice Poljske koju Poljaci zovu ‘kraljicom majkom’ jer je na osobiti način ostavila veliki i zaslužni trag u baštini poljskog naroda.

Misno slavlje predvodio je dr. sc. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, a propovijedao je dr. sc. don Elvis Ražov. Don Elvis je bio među inicijatorima dolaska te relikvije u Zadar i preuzeo je relikviju sv. Jadvige u Wawelskoj katedrali u Krakowu. Suslavila su i petorica svećenika, rodom Poljaka, djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji.

Na kraju mise, don Elvis je uručio relikviju dr. sc. don Damiru Šehiću, čuvaru svetišta sv. Šime gdje će relikvija sv. Jadvige biti izložena puku na čašćenje. Don Zdenko je pročitao Autenticu, dokument potvrde o autentičnosti relikvije sv. Jadvige kojeg vlastoručno potpisuje krakowski metropolita Jedraszewski, uz svoj biskupski grb i pečat. Dokument u prijevodu s Latinskog glasi: „Pozdrav u Gospodinu. Predstavljajući pokaznicu s dijelom kostiju sv. Jadvige kraljice, položenu u kapsulu i potvrđujući njihovu autentičnost, proglašavamo svima da joj se mogu klanjati s pobožnošću i da relikvija može biti izložena na pobožnost“.

Na misi u crkvi sv. Šime bili su i Poljaci koji žive u Zadru te Agnieška Babić, tajnica Počasnog konzulata Republike Poljske u Splitu. „Sv. Jadviga je jedna od najviše poštovanih kraljica u Poljskoj koja je vrlo zaslužna za razvoj poljske kulture i poljskog sveučilišta. Svi mi u školama u Poljskoj učimo o sv. Jadvigi. Za nas je to velika čast i prigoda da se možemo pokloniti relikviji sv. Jadvige“, rekla je Babić.   Don Damir je zahvalio Republici Poljskoj za pokroviteljstvo nad tim događajem preko svojih konzularnih predstavnika u Hrvatskoj.

Zadar odsada ima relikviju svetice Jadvige, kćeri darovateljice Škrinje sv. Šimuna, kraljice Elizabete Kotromanić, koja je kao zavjetni dar u 14. st. dala izraditi Škrinju sv. Šime. Na stražnjem dijelu Škrinje u reljefnom prikazu nalazi se prizor kraljice Elizabete i njene tri kćeri kao djevojčice, među kojima je i lik malene Jadvige.

Jadviga (Budim, 1373. – Krakow, 1399.) bila je unuka bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Udala se za litvanskog kneza Vladislava Jagela koji je vladao Poljskom kao Vladislav II. (1386. – 1434.). Jadviga je krunjena u Krakowu 16. listopada 1384. kao kralj Poljske, ne kao kraljica, čime se htjelo potvrditi da je Jadviga bila kraljica, a ne samo žena kralja.

Jadviga je 22. lipnja 1399. rodila djevojčicu koju je nazvala Elizabeta Bonifacija po svojoj majci, hrvatskoj kraljici Elizabeti i papi Bonifaciju IX. No, u mjesec dana od poroda obje su umrle zbog komplikacija tijekom porođaja. Jadviga je imala svega 26 godina kad je umrla. Jadvigin suprug Vladislav postao je kralj Poljske po njenom pravu. Sv. Jadviga pokopana je u Wawelskoj katedrali u Krakowu, koja je poljsko nacionalno svetište na brdu Wawel. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Jadvigu blaženom 8. kolovoza 1986., a svetom 8. lipnja 1997. godine.

Jadviga je bila puno angažirana u političkom i društvenom životu Poljske. Svojim donacijama prikupljenima od prodaje osobnog nakita i kraljevskih obilježja puno je pomogla podizanju sveučilišta Jagiellonian u Krakowu koje je najstarije sveučilište u Poljskoj. Njenim doprinosom obnovljena su sva sveučilišta u Poljskoj. Bila je jako obrazovana, poliglotkinja i prevodila je knjige s latinskog na poljski jezik. Osnovala je mnoge bolnice i brinula o siromasima. Kao žena litvanskog kralja, utemeljila je i biskupiju u Vilniusu.

„Sv. Jadviga je među nama u Zadru od 1380. godine, otkad je njena majka, kraljica Elizabeta, dala izraditi predivnu škrinju za tijelo sv. Šime koje je izradio majstor Franjo iz Milana. Kraljica Jadviga obilježila je povijest poljskog naroda da ju je već nakon njene smrti poljski narod počeo štovati kao sveticu. Ali, za potvrdu svetosti čekala je svog zemljaka, papu Ivana Pavla II. koji ju je kanonizirao“, rekao je dr. Dundović, istaknuvši da je sv. Jadviga bila iznimno osjetljiva na potrebe siromaha. Sve svoje materijalno blago razdala je da bi pomogla potrebne.

„Bila je vrlo pobožna žena, svaki dan je pohodila misu. Bila je poticateljica u razvoju intelektualnog života Poljske te je uspostavila krakowsko sveučilište koje se po njenom suprugu zove Jagelonsko sveučilište, po dinastiji u koju se udala. Zalagala se da se sve knjige prevedu na poljski jezik i da se liturgija slavi na narodnom, poljskom jeziku, što je i poveznica s našim hrvatskim narodom, čiji su se svećenici glagoljaši za to zalagali“, rekao je dr. Dunodvić, potaknuvši da nasljedujemo život sv. Jadvige po krepostima koje je posvjedočila vlastitim primjerom.

Don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, rekao je da je to svetište otvoreno svima i sve okuplja. Predstavlja ga se kao svetište života, a sveci su živjeli život kakav se predstavlja u idealu.

„Sv. Jadviga utkana je u sarkofag sv. Šime, nalazi se sa stražnje strane, između svoje dvije sestre. Ta njena skrovitost je i simbolična. Jer sveci se ne ističu po svojoj ulozi, nego preko sebe žele potaknuti da pogledamo u Krista“, rekao je don Damir. Dolazak relikvije u Zadar je inicijativa don Elvisa Ražova i poljskih svećenika koji su bili u svetištu sv. Šime te su htjeli pokloniti svetištu najdragocjenije od onoga što imaju, a to je uzor, njihova kraljica majka.

„Dirnuo me njihov dojam te žene koja predstavlja paradigmu vladara, europskog vladara, koja je bila spremna razdati svoje zlato i srebro i podariti ih za pomoć najpotrebnijih. Kao i njena majka, kraljica Elizabeta, bila je spremna to zlato i srebro ugraditi u prave vrijednosti, a to su život, narod, ljudi, budućnost, kultura. Hvala don Elvisu koji je bio uporan oko nabave te relikvije i požurivao da se to ostvari. Bogu hvala da ga je Providnost stavila na taj put“, rekao je don Damir.

Početkom rujna 2023. u Zadru je boravila delegacija rektora i prorektora više sveučilišta iz Krakowa. Tom prigodom pohodili su i crkvu sv. Šime gdje je misu  predvodio prof. dr. mons. Robert Tirala, rektor pontifikalnog Katoličkog sveučilišta Ivana Pavla II. i kanonik u Krakowu.

„Kad su rektori iz Poljske došli u Zadar, kulminirala je ta inicijativa da zatražimo relikviju. Jadviga je bila inicijator osnivanja teologije u kontekstu akademije, poticala je znanstveni život u Poljskoj. Drago mi je da nas povezuje i intelektualni duh koji također dolazi od Gospodina te nas je i kroz tu inicijativu potaknuo da zamolimo dolazak relikvije sv. Jadvige u Zadar.

Mons. Tirala otvorio je svoje srce i pružio svoju ljubav u posredništvu za dobiti relikviju sv. Jadvige. Mi smo time bili oduševljeni, brzo smo sastavili pismo i na molbu zadarskog nadbiskupa Zgrablića, krakovski nadbiskup ustupio je relikviju sv. Jadvige.

Sretan sam jer to je relikvija prvog stupnja, dar svetištu sv. Šime, Zadarskoj nadbiskupiji i našem narodu, a nalazit će se u blizini Škrinje sv. Šime. Jadvigina majka dala je izraditi relikvijar, a ona kao djevojčica gledala je taj dar svoje majke. Takav primjer majke utkao se u njen život da je na kraju i ona postala vladarica koja promovira evanđelje, vrijednosti, a od sv. Šime dobila je najbolji dar – a to je da je postala sveta. To je poziv i izazov svima nama koji se nalazimo pred ovakvim svecima“, poručio je don Damir, rekavši da i svetište sv. Šime nosi u sebi miris svetosti.

„Kad bi otvarali neke grobove svetaca, kažu da bi miris bio prva orijentacija da je to mjesto sveto. Sv. Šime i sv. Jadviga su bliski suradnici nebeskog dvora i vjerujemo da će oni biti naši sustolnici kad dođemo u nebesku slavu pred Gospodina. Svetost je uvijek izazovna, ona nas provocira da i mi na ovoj zemlji živimo kako Gospodin od nas traži“, poručio je don Damir, rekavši da je crkva sv. Šime crkva svih koji vjeruju u Isusa, koji traže Boga i žele doći u Božju prisutnost.

„Jedan teolog kaže da relikvije dolaze tamo gdje one hoće i gdje žele biti čašćene. Vjerujem da je u tom duhu i sv. Šime ostao u Zadru. On je puno puta mogao otputovati u Veneciju, ali ostao je baš u Zadru. Vjerujem i drago mi je da relikvija sv. Jadvige dolazi u Zadar jer to ona hoće“, rekao je don Damir, u prilog još jednom znaku povezanosti između hrvatskog i poljskog naroda.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

O temi utemeljenosti čašćenja relikvija svetaca u Svetom Pismu te apostolskoj i biblijskoj vjeri u prilog štovanju zemnih ostataka svetih mučenika, govorio je dr. sc. don Elvis Ražov u propovijedi misnog slavlja u crkvi sv. Šime u Zadru, u utorak, 14. studenoga, kada je relikvija sv. Jadvige predana Šimunovom svetištu.

Praksu čašćenja relikvija svetaca u katoličkoj vjeri neki osporavaju. Stoga je don Elvis pojasnio biblijsko utemeljenje koje potvrđuje važnost i značenje čašćenja relikvija, navodeći pritom i konkretne primjere iz Svetog Pisma za opravdanost tog načina katoličke pobožnosti. Predaja relikvije sv. Jadvige, poljske kraljice, prigoda je razmotriti važnost relikvija u katoličkoj vjeri.

„U prošlim vremenima znalo se čuti kako su relikvije ostatak nekih magijskih obreda, folklora, nečega što je prevladano u moderno, novije vrijeme. U prošlom stoljeću, čak i u crkvenim krugovima, ponestaje razumijevanja prema čašćenju svetih relikvija, odnosno ostataka tijela svetaca koje se uvijek i kroz povijest, vidi se to i u Svetom Pismu, častilo i poštovalo na osobit način“, rekao je don Elvis.

„Treba razlikovati čašćenje relikvija od magijskih čina. Sâma relikvija, materija, sâmo tijelo, nema u sebi neku magičnu moć koja bi Boga prisilila da učini po tom sredstvu, znaku, po tom tijelu, ono što mi hoćemo. Nego, relikvija je od Boga dana kao sredstvo koje on hoće, koje on uspostavlja, da bismo čašćenjem te relikvije dobili, ako je njegova volja, ono što od njega tražimo – milost, ozdravljenje, oslobođenje, koju već potrebu vjernik izlaže pred svecem“, poručio je dr. Ražov.

Propovjednik je istaknuo da je sve što je Bog stvorio, stvorio kao dobro. „Ljudsko tijelo i materijalne stvari bile su dobro. Kad je čovjeka stvorio, Bog kaže, ‘Bijaše veoma dobro’.

U prvo vrijeme Crkve, najveći problem ili najveća sekta, sljedba koja je bila osobiti takmac i protivnik kršćanske vjere, bili su gnostici koji su tvrdili da materija, tijelo, nema nikakvo značenje. Pozivajući se na stare grčke filozofe, tvrdili su da su materija i tijelo zatvor za ljudsku dušu. U vrijeme Marcijana, heretika iz prvih vremena Crkve, u 3. st., tvrdili su da je starozavjetni Bog zli Bog koji je stvorio materiju koja je po sebi zla, a novozavjetni Bog je dobri Bog, Bog Isusa Krista. Iz tog korijena proizlaze sve novije zablude i krivi stavovi, odnosi prema štovanju tjelesnih ostataka ljudi koji su bili proglašeni svecima ili su živjeli svetačkim životom“, upozorio je dr. Ražov.

Najsvjetliji primjer kako se Crkva odnosi prema tijelu svetaca, najjasniji primjer odnosa prema tijelu u katoličkoj vjeri predstavlja odnos prema tijelu Isusa Krista koje je skinuto s križa, naglasio je don Elvis.

„Umjesto da se tijelo Isusa ostavi na križu, da ga trgaju i raznose ptice grabežljivice ili da ga rimski vojnici bace negdje sa strane, kao što je bio običaj kod tako optuženih zločinaca, Josip iz Arimateje hrabro je posredovao kod Pilata za Kristovo tijelo, kaže sveti evanđelist Marko. Darovao je i vlastitu, tek isklesanu grobnicu u koju nitko nije bio položen, da bude prebivalište Kristovog tijela. Nikodem je došao i dao više od sto libara smjese smirne i aloe da se Kristovo tijelo umota, pomaže, a to je bila količina začina i miomirisa koja se koristila za najčasnije, najuglednije pokojnike.

Kad je Krist bio pokopan, žene su s poštovanjem otišle na grob i dodatno su htjele pomazati Kristovo tijelo, jer bio je petak, priprava za veliki blagdan u subotu. Dakle, ta djela poštovanja, koja nisu samo pitanje uobičajene ljubaznosti prema pokojnicima, nego izraz poštovanja, u Isusovom slučaju i štovanja njegovog tijela, pokazuju da je Crkva od početka štovala tijelo svojih svetaca i tijelo sâmoga Boga koji se utjelovio.

Kad je uzeo naše ljudsko tijelo, Isus je posvetio tijelo, posvetio je ljudsku narav, posvetio je materiju. Na tome se bazira i snaga naših sakramenata. Jer po sakramentima koje Krist utemeljuje i koje nam daruje, po materiji – po vodi, vinu, kruhu, po njima doista primamo sâmu milost Gospodina“, istaknuo je dr. Ražov.

Štovanje relikvija svetaca, osobito mučenika, u prvom vremenu na osobiti način zabilježeno je u izvještaju o Polikarpovom mučeništvu koje su napisali vjernici iz Smirne polovicom 2. stoljeća. U njemu se kaže: „Uzeli smo njegove kosti koje su vrijednije od dragog kamenja i finije od pročišćenog zlata i položili ih na prikladno mjesto, gdje će nam Gospodin dopustiti da se okupimo koliko možemo, u veselju i radosti i slavimo rođendan njegovog mučeništva“.

Želeći iskazati razlikovanje štovanja Boga i čašćenja svetaca, odnosno relikvija, sv. Jeronim je u 4. st. posvjedočio: „Mi se ne klanjamo, ne štujemo, jer se bojimo da se ne bismo poklonili stvorenju, a ne Stvoritelju, ali častimo relikvije mučenika kako bismo se još bolje poklonili onome čiji su oni mučenici“.

„Želi reći da se po relikvijama svetaca mi još više klanjamo sâmom Bogu, sâmom Kristu, zbog kojega su oni postali mučenici“, rekao je don Elvis.

I u Starom Zavjetu, ne samo u Novom zavjetu, jasno je vidljivo korištenje relikvija u svrhu čudotvornog djelovanja. Po Elizejevim kostima oživio je jedan mrtvac. U Drugoj knjizi o kraljevima piše: „Elizej zatim umrije i pokopaše ga… Dogodilo se to da su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnika. Baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotaknuvši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge“.

„Tu je nedvosmisleno još u Starom zavjetu primjer čuda koje se dogodilo, koje je Bog učinio po dodiru s relikvijama sveca, po dodiru s kostima sveca koji je ukopan u grob. U Novom zavjetu nekoliko primjera jasno svjedoče o štovanju relikvija, odnosno o tome da Bog po tijelu ili predmetima koji pripadaju nekom svecu, može činiti čuda, može činiti razna ozdravljenja“, rekao je don Elvis. Primjer toga je kad je Isusa za njegove haljine dotaknula žena koja je mislila, dotakne li se samo njegove haljine, spasit će se. Isus joj je rekao ‘Vjera te tvoja spasila’ i žena je od toga trenutka bila spašena.

„Iz toga je vidljivo da relikvijama ne pristupamo magijskom, poganskom sviješću, praznovjerjem, nego pristupamo vjerom u Boga. Pristupamo vjerom da Bog može svojom snagom, po predmetima koji pripadaju svecima, učiniti čudesna djela. Isus je u tome jasan svjedok“, istaknuo je don Elvis.

U Djelima apostolskim, pak, piše kako su mnogi bolesnici ozdravljali samo zbog toga što je Petrova sjena pala na njih, kad je prolazio putem.

„Samo Petrova sjena učinila je da ljudi budu ozdravljeni. I kaže: ‘Sve više se povećavalo mnoštvo muževa i žena koji vjerovahu Gospodinu, tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama, ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. I slijegalo bi se mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema, donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova i svi bi ozdravljali’. Na drugom mjestu u Djelima apostolskim kaže se da je Bog činio nesvakidašnja čudesa po Pavlovim rukama, tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela, pa bi s njih nestale bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.

Svi ti primjeri jasan su pokazatelj da nam Sveto Pismo Novoga, ali i Staroga Zavjeta, jasno tumači i biblijski potvrđuje, od Boga određenu, po volji Božjoj, praksu čašćenja relikvija i čašćenja ostataka svetaca“, poručio je dr. Ražov.

Iz navedenih biblijskih primjera vidljivo je da su „sveci nama zagovornici ne samo u duhovnom smislu, nego da i njihovi tjelesni ostaci koji su znakovi njihovog spasenja, njihove buduće neraspadljivosti u životu vječnom, mogu poslužiti kao dobro, blagoslov i kao milost u našem u našem ovozemaljskom životu“, rekao je don Elvis.

Crkva prepoznaje tri vrste relikvija. Relikvije prvog stupnja pripadaju sâmom tijelu sveca. Zatim, u Evanđelju i u Djelima apostolskim govori se o stvarima, predmetima koje je koristio svetac kao relikvijama drugog stupnja, ili druge vrste. I treće, sve što dođe u dodir sa svetačkim tijelom je relikvija trećeg stupnja. To je u svetištu sv. Šime pamuk sv. Šime. Primjer toga je i kako su rupcima dodirivali Pavlovo tijelo pa su Pavlove rupce donosili bolesnicima koji bi po tome ozdravljali.

„Dakle, praksa čašćenja relikvija itekako je utemeljena u biblijskoj vjeri. Stoga to nije nikakva izmišljotina i prijevara Crkve, nije poganstvo ili ostatak neke mitologije, nego doista izraz prave, kršćanske vjere.

Također, i crkve su se gradile na mjestima koja su bila mjesta mučeništva raznih mučenika prvog vremena. Pa i na grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla izgrađena je bazilika sv. Petra, odnosno sv. Pavla“, naglasio je dr. Ražov.

I u dolasku relikvije sv. Jadvige u Zadar žele se počastiti zemaljski ostaci sv. Jadvige „i donijeti nam blagoslov i milosti našim dodirom, našom vjerom u njene moći. Relikvije se naziva i moćima, jer one mogu po Božjoj milosti, po toj materiji, po tom tijelu, donijeti blagoslov. Za razliku od sakramenta, u sakramentalima, kojima pripadaju relikvije, potrebna je vjera onoga koji to čini. Osoba to mora činiti iz vjere. Pristupimo čašćenju relikvija iz vjere da je po Božjoj volji, po njegovom dopuštenju, moguće da snagom tih tjelesnih ostataka i relikvija od Boga možemo zadobiti milost koju tražimo“, potaknuo je don Elvis Ražov.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Foto: I. Grbić

Tradicionalno, 38. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju, 12. studenog. Koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Jakova u Šibeniku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a propovijedao je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirali su umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije te zadarski svećenici koji su predvodili hodočasnike iz svojih župa.

 

U šibenskoj katedrali gdje se nalazi prvi podignuti oltar u čast sv. Nikole Tavelića, biskup Rogić zahvalio je vjernicima Zadarske nadbiskupije što čuvaju lijepu tradiciju hodočašćenja u Šibenik na slavu  Boga i čast sv. Nikole Tavelića, prvog proglašenog sveca iz hrvatskog naroda koji je ponos svoga rodnog grada Šibenika. „Zahvaljujem vam što čuvate ovu lijepu tradiciju koja povezuje naše biskupije i koja svjedoči da sv. Nikolu Tavelića nismo zaboravili, da nam njegov svetački lik i danas govori, potiče, svjedoči i ostaje naš zagovornik“, rekao je mons. Rogić. Nikola Tavelić s još trojicom svoje subraće, Deodatom, Petrom i Stjepanom, mučenički je umro u Jeruzalemu 1391. godine. Proglašeni su svetima 1970. godine.

Prije više od 600 godina, „u strani svijet druge vjere, u Jeruzalem, mjesto Kristove muke i uskrsnuća, Nikola je krenuo s drugovima na sveta mjesta Isusove domovine nošen revnošću za širenje vjere. Možemo li mi danas uopće pojmiti koji je to morao biti žar, odlučnost, snaga volje i uvjerenja, navijestiti Krista onima koji ga ne poznaju? Usprkos opasnosti putovanja, usprkos nerazumijevanju, drugoj kulturi i vjeri, ali vođeni odlučnim naumom navijestiti Krista – ne silom i mačem, nego riječju navještaja i životnim svjedočenjem. Taj žar za širenjem vjere u Krista okitili su palmom mučeništva. Dali su život za Krista i zato ih i danas slavimo“, poručio je biskup Rogić. Propovjednik je istaknuo da su Tavelić i drugovi bili „prije svega, nošeni žarom naviještanja Krista i željom pod svaku cijenu postići spasenje svoje duše. Za to su bili spremni svladati sve protivštine života, sve moguće prepreke, napasti, ovozemnost, protivljenja Kristu, sve što bi ih od Krista moglo udaljiti. Sv. Nikola Tavelić bio je spreman za svoju vjeru umrijeti, ne nasilno prisiljavajući druge da vjeruju što i on, nego svjedočeći, naviještajući. Želio je da po njemu Krista upoznaju i za to je bio spreman umrijeti“. Unatoč takvom evanđeoskom uvjerenju, „nikada neće prestati pitanja koliko je to bilo razborito? Da li je to bio prozelitizam, nametljivo, nasrtljivo, fanatično nametanje vjere onima koji vjeruju drugačije? Netko to može i tako shvatiti, ako današnjim kategorijama prosuđuje vrijeme prije šest i pol stoljeća“, upozorio je mons. Rogić. Tragom Božje riječi iz Knjige Mudrosti, biskup je rekao da postoje „dvije stvarnosti, dvije obale: jedna prividna, kratkotrajna, mučna, ispunjena kušnjama i druga prava, vječna, na prvi mah nedohvatljiva, jer je s druge strane naše sadašnje realnosti“.

Na drugu stranu obale gdje su mir i velika dobra, prešli su oni koji su spoznali istinu i bili vjerni, znajući da je, kako kaže Psalmist, pomoć njihova u Imenu Gospodnjem! „Prijelaz ostvaren po mučeništvu, darovanom životu za Krista, može biti razumljiv i prihvaćen samo zato što Bog ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! To je najveći dokaz Božje ljubavi za nas. Ljubim onoliko koliko sam se spreman za drugoga darovati, žrtvovati, sebe odreći, svoje vrijeme pokloniti, za drugoga živjeti i umirati. Na to poziva i to pokazuje žrtva Sina Božjega. Zbog toga nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Božja ljubav s križa sve pobjeđuje. Zato i iz groba ustaje jer su pobijeđeni grijeh, mržnja, indiferentnost, laž, oholost, zavist, srditost, odustajanje, lijenost, sebičnost, poručio je biskup Rogić.

U navještenom evanđelju je Isusov poticaj, hoće li tko ići za njim, mora se odreći sebe i ne može imati sebe u prvom planu. „U prvom planu može biti samo Krist, Bog, život vječni, spasenje duše. To podrazumijeva danomice nositi svoj križ, izgubiti život da bi ga zauvijek dobio! Suprotno tome, zatajiti, odreći se toga, željeti sve dobiti sada, a izgubiti vječnu stvarnost, ništa ne koristi. To je sv. Nikola Tavelić razumio, prihvatio i živio radikalno, do kraja. Nikada toga nećemo do kraja biti svjesni. U tome shvaćanju rasti nam je cijeloga života. Sveti mučenici Tavelić i subraća, čiji životi svjedoče vjeru, to nam pomažu razumjeti“, poručio je biskup Rogić. Njihova želja za naviještanjem Kristovog evanđelja i spremnost umrijeti za to „i nama danas ostaju kamen spoticanja, izazov i pitanje: što je njima davalo tu snagu? Prije svega, duboka želja postati svet, doći Bogu zauvijek. Potom, želja onima koji Krista ne poznaju navijestiti istinu evanđelja i Božju ljubav za čovjeka. Nisu ljubili svoga života sve do smrti. Nošeni snagom vjere, pomoć i oslonac imali su u Imenu Gospodnjem. Živjeli su za raspetog i uskrslog Gospodina“, poručio je mons. Rogić. Potaknuo je da usmjerimo pogled prema sebi i našem vremenu, „što nama kao vjernicima nedostaje“.

„Nismo svi pozvani na mučeništvo, ali svi smo pozvani na svetost. Molimo se, živimo sakramentalno, trudimo se biti dobri prema drugima. Čuvamo tradiciju, pokušavamo se čuvati grijeha. Je li to sve? Ispunjava li to Kristov poziv ‘Pođi za mnom’“, upitao je propovjednik, potaknuvši vjernike da razmotre „što bi nam sv. Nikola Tavelić rekao danas da se prošeta svojim Šibenikom i Zadrom, nakon 632 godine“. „Svojim svjedočenjem vjere i mučeništvom govori: Probudite u sebi želju postati svet, doseći Nebo, doći Bogu zauvijek. Hranite je svakodnevnom molitvom, žrtvom, opredjeljenjem koje odbija protivne stavove. Ne odustanite svjedočiti i naviještati živoga Krista svojim životom. Budite odraz ljubavi Božje za čovjeka u dobrom djelu i nesebičnom darivanju. Ne ljubite svoga života na zemlji da bi mu pretpostavili vječni, jer onda sve možete izgubiti“, rekao je biskup Rogić, zamolivši zagovor sv. Nikole Tavelića za hrabrost u naviještanju Krista, da vjerodostojnije živimo vjeru te drugima budemo znak koji upućuje na Boga, spremni svjedočiti i po cijenu žrtve“. Mons. Rogić podsjetio je da je šibenski biskup Antun Josip Fosco 1880. pokrenuo  postupak da Sveta Stolica dopusti čašćenje Nikole Tavelića kao blaženika, što je i učinila dekretom 1889. za Šibensku biskupiju, a 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu zemlju. „Duhovni vođa hodočašća u Svetu zemlju, zagrebački nadbiskup koadjutor, kasniji kardinal Alojzije Stepinac, u kapeli Apostolske delegature u Jeruzalemu 25. srpnja 1937. svečano je posvetio oltar u čast jeruzalemskom mučeniku bl. Nikoli Taveliću. Na  blaženikov blagdan 14. studenog 1939., papa Pio XII. primio je u audijenciju članove hrvatskog hodočašća koje su vodili naši biskupi s nadbiskupom Stepincem na čelu. Zahvaljujući radu franjevca dr. Ante Crnice, mons. Krešimira Zorića i zalaganju šibenskog biskupa Josipa Arnerića, došlo je do slavlja Tavelićeve kanonizacije; neviđenog po broju hodočasnika i radosti susreta naših hodočasnika u Damazovom dvorištu s papom Pavlom VI. Tim je susretom Papa bio duboko ganut te je izjavio da to dvorište nikad nije vidio tako ispunjeno. Zahvalio je za radost koju su mu svojom prisutnošću priredili hrvatski hodočasnici. Slavlje se i nakon kanonizacije ponovilo u Tavelićevom rodnom Šibeniku 1970. godine“, podsjetio je biskup Rogić, poželjevši da i hodočašće Zadarske nadbiskupije bude „odjek tih događaja, nastavak čašćenja sv. Nikole Tavelića i čuvanje svetih tradicija koje nam pomažu živjeti vjeru u našem vremenu“.

Prije mise u katedrali, hodočasnici su se okupili u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u molitvi za zagovor sv. Nikole i mogućnost za ispovijed. Tu je dobrodošlicu hodočasnicima izrazio fra Josip Ivanović, rektor Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića.

Ines Grbić