Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2023./2024.’ Zadarske nadbiskupije započinje u utorak, 14. studenog jedinstvenim duhovno kulturnim događajem – predajom relikvija sv. Hedvige, poljske kraljice, u posjed svetišta sv. Šime u Zadru.

Svečanom večernjem misnom slavlju s predajom relikvija sv. Hedvige u crkvi sv. Šime u Zadru prethodi izlaganje pod nazivom ‘Povijesni presjek razvoja kulta sv. Šime u Zadru’ koje će održati doc. dr. sc. Zdenko Dundović. Ovogodišnju manifestaciju čini 15 događaja, od kojih se osam događaja održava u mjesecu studenom kada se u Zadru 24. studenog slavi blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra koji je i naslovnik te manifestacije.

Sv. Krševan, uzorni rimski časnik iz Akvileje, do mučeniče smrti posvjedočio je vjernost Isusu Kristu, unoseći svoje kršćansko uvjerenje u društvo u kojemu je djelovao, odbivši više položaje i časti u zamjenu da se odrekne nasljedovanja Isusa Krista, što je trajni izazov kršćanima svakog vremena.

Potiče se javnost u Zadarskoj nadbiskupiji da sudjeluje u sljedećim događajima,  navedenih redom po datumu njihovog održavanja.

U petak, 17. studenog, u svetištu sv. Šime u 19 sati započinje akademija ‘Škabrnja i Vukovar u srcu Zadra, Koncert i molitva’. U programu će biti izvedena djela: G. P. Pergolesi – Stabat Mater, Žan Morović, narator, ‘Meditacija na 7 Gospinih žalosti’ te glazbenici Nela Šarić, sopran, Nera Gojanović, mezzosopran i Gordana Pavić za orguljama. U ponedjeljak, 20. studenog, u Gradskoj knjižnici Zadar u Providurovoj palači, izlaganje ‘Zadarski sveci zaštitnici’ s početkom u 18 sati. U četvrtak, 23. studenog, u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar s početkom u 12 sati izlaganje ‘Ne možete im u ovim strašnim vremenima uzeti i relikvije’ će održati izv. prof. dr. sc. Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

U četvrtak, 23. studenog, na uočnicu blagdana sv. Krševana, naslovnika manifestacije,  Svečanu Večernju sv. Krševana u 18 sati u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon Večernje, u katedrali sv. Stošije je koncert na orguljama Paula Feya. Toga dana u 19 sati, Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ i mo Ivo Nižić, uz Dan Grada će ulicama grada Zadra izvesti prigodni glazbeni program, u organizaciji Koncertnog ureda Zadar.

U petak, 24. studenog, u Narodnom muzeju u Zadru, od 10 do 12 sati, Narodni muzej Zadar i Stalna izložba crkvene umjetnosti organiziraju ‘U potrazi za sv. Krševanom – stručno vodstvo’. U petak, 24. studenog, Koncertni ured Zadar u crkvi sv. Krševana u Zadru s početkom u 20 sati organizira svečani koncert povodom 115. obljetnice Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva ‘Zoranić’.

U petak, 1. prosinca, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru organizira  međunarodnu znanstvenu konferenciju ‘O 30. obljetnici Veritatis Splendor’ u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru od 9,30 do 16 sati. U nedjelju, 3. prosinca, u  Samostanu sv. Marije u Zadru s početkom u 18 sati, benediktinke Svete Marije organiziraju znanstveni kolokvij ‘Monaški život i djelovanje č.m. Benedikte Braun, OSB’.

U srijedu, 13. prosinca, Adventski koncert u svetištu sv. Šime u Zadru, s početkom u 19 sati, izvodi Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića. U srijedu, 27. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru održava se tradicionalni Božićni koncert od 19 sati. Manifestacija završava u subotu, 6. siječnja, tradicionalnim Božićnim festivalom klapa u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 20 sati.

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ prilika je za susret vjernika i svih ljudi dobre volje, poštovatelja sakralne kulturne baštine u dijalogu Zadarske nadbiskupije sa zainteresiranom kulturnom javnošću i ponudom različitih događaja kulturne interpretacije i kršćanskog izričaja.

„Sudjelovanjem u toj manifestaciji otvara se prilika za komunikaciju lijepoga u kojem kroz izlaganja, glazbu, izložbu ili film susrećemo i nadahnitelja sâmog stvaranja i istinske ljepote, Boga. Manifestacija okuplja kulturne djelatnike iz grada Zadra i Zadarske nadbiskupije kako bi se kroz kulturu promovirao genij ljudskog stvaralaštva. Kultura koja obuhvaća mnoge interpretacije oduvijek budi pozornost čovjeka i njegove imaginacije“, rekao je dr. sc. don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije, istaknuvši da kulturna interpretacija obuhvaća različite dijelove čovjekove stvarnosti: egzistencijalnu, sakralnu, duhovnu, kulturnu i nacionalnu.

„Kultura kroz svoj konstruktivni ili destruktivni izričaj progovara o stanju ljudske stvarnosti njegovog duha. Nadbiskupija želi tom manifestacijom obogatiti zadarsku i hrvatsku kulturnu scenu sadržajima kršćanskog nadahnuća. Zadarska nadbiskupija tom manifestacijom pridružuje se sudjelovanju u kulturnoj djelatnosti Zadra kao grada kulture, dajući prigodu različitim ustanovama i kulturnim djelatnicima  predstaviti vrijedno stvaralaštvo nadahnuto kršćanstvom, koje oplemenjuje čovjeka i društvo“, poručio je dr. Šehić.

Manifestaciju ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ pokrenuo je 2014. godine umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, po pozitivnom primjeru drugih hrvatskih i europskih gradova u kojima se organiziraju slične kulturne manifestacije kršćanski nadahnutog stvaralaštva.

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zaredio je trojicu đakona Zadarske nadbiskupije za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u subotu, 11. studenog, u crkvi sv. Šime u Zadru. Novi zadarski đakoni na putu prema svećeništvu su Antonio Oltran iz župe sv. Anselma u Ninu te Rudi Juras i Tin Vidov, obojica iz župe sv. Lovre u Kalima. Podsjetivši na Isusovu riječ učenicima „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite te vam Otac dadne što god ga zaištete u moje ime“, nadbiskup Zgrablić je rekao da u životu tih mladića i u svetom činu ređenja „prepoznajemo primat Božjeg djelovanja u Crkvi i životu te nastavak njegove očinske brige i njegovog trajnog milosnog djelovanja za naše prosvjetljenje i vječnu slavu. Božja dobrota je velika i uvijek s nama te snažno djeluje u životu Crkve, Kristovom mističnom Tijelu. To nam svjedoči odaziv u duhovni stalež ovih mladića i govori liturgijski čin podjele svetog reda đakonata“, poručio je mons. Zgrablić.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, „đakoni na osobiti način sudjeluju u Kristovom poslanju i milosti“, a „sakrament reda suobličuje ih s Kristom koji je postao đakon, tj. poslužitelj svih“. „Dužnost đakona je pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju božanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, naviještati evanđelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se različitim službama kršćanske ljubavi“, naveo je nadbiskup zadaće đakona prema KKC-u.

„Sakrament Svetog reda utemeljio je Isus Krist kako bi po onima koje on izabire i šalje, do kraja vremena nastavio svoje poslanje u svijetu. Sakrament svetog reda đakonata usmjeren je k dobru drugih, k spasenju drugih, za razliku od sakramenata kršćanske inicijacije – krštenja, potvrde i euharistije, koji su usmjereni na osobno posvećenje“, naglasio je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu što je te mladiće Gospodin pozvao i postavio da u Kristovo ime hrane narod Božji i ovaj svijet riječju i milošću Božjom.

„Riječ Božja u čiju službu se stavljate po svetom redu đakonata, dragocjeno je sjeme koje u sebi nosi Kraljevstvo Božje. Kao dobri radnici na njivi Gospodnjoj, znajte ponajprije tu Riječ čuvati, cijeniti i voljeti kao najveće bogatstvo za koje se isplati sve uložiti. Svakog dana, poput Marije, pohranjujte Riječ Božju u svoje srce i o njoj trajno razmišljajte, kako bi vas ona u svemu vodila i u vama donosila obilan rod. Neka vam Marijin savjet koji je rekla poslužiteljima na svadbi u Kani, ‘Što god vam rekne, učinite’, bude poticaj da, poslušni Božjoj riječi, budete posrednici čuda Isusove pretvorbe ljudske naravi u božansku nadnarav, kako bi se svadba koju Gospodin priređuje svojoj zaručnici Crkvi, nastavila u vječnoj radosti“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju đakonima.

Đakonska služba obilježena je i službom oltara. To ne znači samo priprema  potrebnoga za euharistijski stol, čitanje evanđelja i dijeljenje svete pričesti, rekao je nadbiskup. „U euharistijsku žrtvu i mi moramo unijeti cijeloga sebe. To je mjesto gdje se Krist i danas žrtvuje i ponazočuje na sakramentalan način, darujući nam svoju cjelovitu, beskrajnu ljubav“, rekao je predvoditelj slavlja, poželjevši da im i u tome uzor bude Marija koja je, prema riječima jednog teologa, prva mogla izgovoriti pod križem riječi: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“.

„To je mogla izgovoriti jer je bila najdublje povezana s Isusom. Ona je povjerovala Božjoj riječi i tada, snagom Duha, začela novi život, Riječ koja je Tijelom postala i nastanila se među nama. Ona je pod svojim srcem nosila Riječ, Tijelo Kristovo i rodila u Betlehemu. Ona je svojim mlijekom hranila Isusa. Ona je sve događaje iz Isusova života pratila i pohranjivala u svoje srce. S Isusom je uzdignuta k Bogu i proslavljena u nebu. Tako sjedinjena s Isusom, za nas se prikazuje i nama postaje uzor i pomoć“, rekao je nadbiskup. U duhu poticaja Benedikta XVI. na jednom đakonskom ređenju, nadbiskup je rekao kako se đakoni, za biti dostojnim poslužiteljima, intenzivno trebaju hraniti euharistijom: „Približavajući se oltaru, vašoj svakodnevnoj školi svetosti, približavate se Isusu, na način da poprimate njegove osjećaje, da obnavljate njegovu žrtvu na križu. Tu ćete otkrivati sve veće bogatstvo i nježnost ljubavi božanskog Učitelja, koji vas poziva na još intimnije prijateljstvo s Njime. Ako ga ponizno slušate i vjerno slijedite, naučit ćete sprovoditi u životu i u pastoralnom poslanju njegovu ljubav i njegov žar za spasenje duša“. Okrijepljeni Riječju Božjom i euharistijom, đakoni će biti „osnaženi i prikladni za službu služenja u Crkvi koje se očituje u mnogim oblicima dijeljenja sebe, svoga vremena, svoga prijateljstva s Bogom, svoje raspoloživosti, razumijevanja, strpljivosti i materijalnih dobara“, rekao je nadbiskup. Roditeljima ređenika  poželio je da im „život i prijateljstvo s Bogom i djelovanje njihovih sinova u službi Bogu i Crkvi bude na trajnu radost i blagoslov“.

Na početku mise, nadbiskup Zgrablić i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, otkrili su zastor sa Škrinje sv. Šime kojemu su nadbiskup, đakoni i svećenici na kraju mise iskazali čašćenje prolaskom ispred Škrinje. Prvotno je crkva sv. Šime bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku koji je bio jedan od sedmorice đakona u počecima Crkve. „Sv. Šimun čitav život služio je Bogu u Hramu. Prosvijetljen svetim tekstovima i otvorenošću Duhu Svetom, sv. Šimun primio je veliku milost po kojoj je u malom djetetu prepoznao Isusa, kojeg je Bog poslao među nas za prosvjetljenje čovjeka. Potaknuti i vođeni Duhom Svetim, poput sv. Šimuna, naši su ređenici prepoznali duhovni poziv kojim ih Gospodin zove da najprije budu s njim, njegovi prijatelji, a zatim kako ih šalje da propovijedaju Radosnu vijest spasenja svemu stvorenju. On ih milošću Svetog reda obdaruje snagom da otklanjaju zlo koje udaljuje čovjeka od Boga i njegove vječne ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za veliku milost đakona Antonija, Rudija i Tina, koji su, nakon dugogodišnjih priprema, molitve, promišljanja i odluka, uvedeni u službu đakona.

U ime đakona, zahvalnu riječ na kraju mise izrekao je đakon Tin Vidov. „Naša najveća zahvala ponajprije ide Bogu. Hvala Mu na daru života i na daru poziva, što nas je odredio za svoju službu i dao nam snage da prebrodimo sve nevolje i teškoće koje su nas pratile na našem dosadašnjem putu te smo mogli doći i do ovoga trenutka. Nadamo se da će nas i dalje nastaviti pratiti i davati nam snage kako bismo uvijek tražili njegovu volju i ostali mu vjerni“, rekao je Vidov, podsjetivši na riječ apostola Pavla da „Bog uvijek na dobro surađuje s onima koji ga ljube, koji su odlukom njegovom pozvani, jer koje pozva te i opravda, koje opravda te i proslavi“.

Vidov je zahvalio i njihovim roditeljima „koji su se uskladili s Božjim planom“ te im podarili život, odgojili ih u vjeri, spremno prihvatili njihovu odluku da pođu za Bogom i bodrili ih na njihovom putu. Zahvalio je i nadbiskupima koji su u njima prepoznali klicu Božjega poziva: zadarskom nadbiskupu u miru Želimiru Puljiću koji ih je primio kao kandidate za svete redove i nadbiskupu ordinariju Zgrabliću po čijim su rukama primili sveti red đakonata. „Hvala i svim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su nas pratili i koji nas nastavljaju pratiti na našem putu. Hvala svim profesorima i poglavarima koji su bili uz nas kroz pet godina formacije i pokušali nas uvesti u otajstvo kojem smo postali služitelji“, rekao je Vidov.

U  misi su sudjelovali obitelji, rodbina, kolege bogoslovi, župljani iz njihovih rodnih župa Nina i Kali te vjernici iz cijele Zadarske nadbiskupije, u zahvalnosti, molitvi i radosti za dar budućih svećenika. Nadbiskup Zgrablić čestitao je đakonima u osobno i u ime klera Zadarske nadbiskupije, rekavši da su postali dio svećeničke obitelji te ih s ljubavlju i rado  primaju u svoje bratsko zajedništvo. Nadbiskup je čestitao roditeljima i „svima koji su toliko dobra ugradili u njihov život. Neka Gospodin prati đakone svojim blagoslovom, svojom radošću i svojim milostima, da mu radosno služe i već budu dionici slave koju nam Gospodin u vječnosti i punini poklanja“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

Euharistijsko klanjanje uoči đakonskog ređenja u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru u petak, 10. studenog, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na klanjanju su sudjelovali đakonski ređenici, Antonio Oltran, Rudi Juras i Tin Vidov te zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Riječ đakon, na grčkom diakonos, znači poslužitelj. Poistovjećujući služenje s ljubavlju, na poticaj i način kako je Isus pokazao, don Tomislav je podsjetio da se u Djelima apostolskim spominju sedmorica muževa koji su se trebali brinuti za milostinju i zbrinjavanje siromašnijih u zajednici. To su đakoni Stjepan, Nikanor, Timon, Parmen, sva četvorica mučenici te Filip, Prohor i Nikola.

Don Tomislav je naveo imena i kasnijih svetih đakona. To su Lovro, Demetrije Srijemski, Ćiril, Vinko, Efrem Sirski (crkveni naučitelj koji je umro kao žrtva zaraze koju je dobio brinući se za oboljele od kuge), Franjo Asiški i bl. Henrik iz Almazore, kapucin ubijen 1936. godine.

Istaknuvši da su većina tih đakona bili mučenici, don Tomislav je rekao da mučeništvo znači biti svjedok Božje ljubavi do kraja.

„Ako živimo po istini, čeka nas mučeništvo. Ali, čega se trebamo bojati, ako služimo Božjoj  ljubavi? Onima koje poziva, Bog daje svu potrebnu snagu. Često ćemo se susresti s vlastitom nemoći, a to je dobro – da vidimo da nismo samodostatni. Naš život je u Božjim rukama. A to je najsigurnije mjesto koje postoji“, poručio je don Tomislav, rekavši da „Bog želi našu otvorenost, povjerenje, odgovor na njegovu ljubav. Ne želi da glumimo, da budemo dvolični, licemjerni“.

Potaknuvši da se svatko zapita kako upravlja sa svojim životnim imanjem, koliko ploda donosi i koliko raduje nebeskog Oca, don Tomislav je rekao: “Svi smo u životu upravitelji onoga što smo primili od Gospodina: talente, poziv, karakter, obitelj, darove. Možemo ih umnažati ili zanemariti, obezvrijediti, kako i kaže prispodoba o talentima. Ne možemo ih zakopati bez posljedica“, upozorio je don Tomislav.

Biti đakon znači biti poslužitelj – sebe dati, sebe razdati. „A kad se razdamo, sjeme koje je umrlo donosi obilat rod. Križ je mjera Božje ljubavi – ljubav bez mjere! Do zadnje kapi krvi! Do zadnjeg daha“, naglasio je don Tomislav, citirajući misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

Istaknuvši vrijednost klanjanja u odnosu s Bogom, don Tomislav je ilustrirao primjerom kako je jedan čovjek, da bi dobro vidio kip, trebao kleknuti na koljena. Tek tada je bio zadivljen njegovom ljepotom. “Treba kleknuti da bi se vidjele lijepe stvari, da bi se vidjela ljepota života, da bi se uživalo u prijateljstvu s Bogom. Na koljenima umire oholost, a rađa se poniznost. O, kako Bog voli maleno. Neizmjerni Bog u maloj betlehemskoj špilji, kao malo, krhko dijete, ovisno o svojim bližnjima i Bog prisutan u lomljivom komadiću kruha. Mi se često hvastamo, uzdižemo, oholimo, a Bog nam pokazuje pravi put – put malenosti, jednostavnosti, u služenju, put razdavanja, put sebedarne ljubavi“, istaknuo je don Tomislav, rekavši da je to primjer da i mi tako činimo.

Don Tomislav je molio da nas Bog oslobodi od svakog straha, jer strah priječi čovjeka da potpuno preda svoj život Bog. „Ali, Bog računa i s našim slabostima. Želi nam pokazati koju snagu imamo u njemu. Neka nas oslobodi straha da su nas obilježili slabosti i grijesi, da ne možemo izaći iz svoje prošlosti. Neka nas oslobodi straha da nismo dovoljno dobri i priječi nam da prihvatimo sebe onako kako nas Bog gleda. Neka nas oslobodi straha da nećemo moći izvršiti poslanje koje Bog ima za nas. Neka nas oslobodi uspoređivanja s drugima, ljubomore. Neka nas ispuni povjerenjem u sebe, jer u Bogu i s Bogom sve možemo“, poručio je don Tomislav, istaknuvši da je ljubav koja nam je dana s križa najveća cijena ikad plaćena. „Krv samoga Boga prolivena je za grešno stvorenje. Tu sebedarnu, nezasluženu ljubav, mi trebamo darovati drugima. To znači biti đakon, poslužitelj. Ispunjen Božjom ljubavlju, donijeti je svakom gladnom srcu“, potaknuo je don Tomislav, rekavši da Bog po krhkim, lomljivim rukama đakona i svećenika donosi svoje najveće darove za spasenje čovjeka.

Zahvalio je Bogu što ima povjerenja u čovjeka i vjeruje u nas i onda kad mi ne vjerujemo u sebe te da nas ražari svojom snagom, da budemo svjedoci Božje ljubavi i po cijenu mučeništva, tamo gdje nas Isus šalje.

Potaknuvši na molitvu za ređenike, don Tomislav je molio neka Bog u đakone stavi žar svoje ljubavi, žar služenja, predanja, sebedarja i čvrstog pouzdanja u živu Božju prisutnost. Zahvalio je Bogu što ih je izabrao, što im je dao snage da mu se odazovu i što će se kroz njih proslaviti u svojoj ljubavi.

Molio je da mladi u koje je posadio klicu svetog poziva, imaju hrabrosti i odvažnosti odazvati se; da očevi i majke budu ohrabreni, da prepoznaju radost poziva u djeci i podrže ih te da obitelj i Crkva imaju ljubavi, kako bi bile toplo i plodno okruženje u kojem rastu nova zvanja.

Na kraju klanjanja prisutni su molili Litanije za svećenike i molitvu za duhovna zvanja.

Ines Grbić

O temi ‘Lectio Divina – cjeloviti prikaz meditativnog čitanja Svetog Pisma’, na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 8. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru izlagao je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha – Adalberta.

Tim izlaganjem na toj svećeničkoj rekolekciji počeo je ciklus predavanja o temi ‘Lectio Divina’ čiji će se aspekti sustavno razmatrati i na sljedećim rekolekcijama u Godini molitve, prema dogovoru zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i nadbiskupijskog Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života, a prigodno u pripremi za Svetu Godinu jubileja.

Lectio Divina određuje se kao drevna, monaška molitva. Naziva se i benediktinskom molitvom koja se u proteklom razdoblju dugo nije spominjala. Bila je sačuvana jedino unutar samostanskih zidina, a sad je opet aktualna. Ponovno ju je otkrio Drugi vatikanski koncil koji je izdao i dogmatsku konstituciju ‘Dei Verbum’ o božanskoj Objavi. Na Lectio Divina osobito je ukazao i papa Benedikt XVI. svojom postsinodalnom apostolskom pobudnicom Verbum Domini – Riječ Gospodnja.

Prior Marin predstavio je povijesni razvoj te prokušane svetopisamske molitvene prakse, što o njoj kažu crkveni dokumenti te je i iz vlastitog iskustva realno opisao osjećaje koje osoba doživljava u susretu s Božjom riječju i dok čita Sveto Pismo.

„Crkveno učiteljstvo u svojim dokumentima kaže da je temelj svake autentične duhovnosti Sveto Pismo. Mora krenuti od Svetog Pisma, mora živjeti u stalnom odnosu s Božjom riječi. Dei Verbum potiče vjernike da često čitaju božanska pisma, da pobožnim čitanjem rado pristupaju svetom tekstu i da čitanje Svetog Pisma prati molitva, da to postane razgovor između Boga i čovjeka. Lectio Divina je dobar mogući odgovor na potrebe današnjeg čovjeka – da čovjek ima Boga s kojim može ući u dijalog! To je poanta.

U pobudnici Verbum Domini kaže se da sve kreće i usmjerava, polazi i vodi prema želji da se dogodi dijalog između Boga i čovjeka i da se događa na temeljima Svetog Pisma. Da u potrazi za odgovorima i traženju svoga sugovornika, koji je naš Gospodin, krenemo od Svetog Pisma“, istaknuo je o. Jeronim, upozorivši da čovjek današnjice „ne nalazi baš čvrstu vjeru pred stavom: Bog mi govori, Bog mi želi govoriti u mojoj svakodnevnici. Bog mi želi ponuditi odgovore na moja svakodnevna pitanja, na moje probleme, čežnje, strahove, što god nosim u sebi“.

„Lectio Divina doslovno znači ‘božansko čitanje’ i bila je praksa za monahe koji često nisu znali čak ni čitati. U početku je to bilo učenje napamet psalama, biblijskih knjiga. Ponavljajući ih, monasi su natapali svoje srce Božjom riječju“, rekao je o. Jeronim.

Živimo u vremenu kad je trend koristiti stare stvari, ljude privlače drevne, tradicionalne stvarnosti, no Lectio Divina nije dio toga trenda, istaknuo je predavač. Njeno značenje, a najbolje je obavljati je nad tekstovima svakodnevne liturgije, puno je dublje.

1. Bonaventura Duda piše da je „Lectio Divina božanska u dvostrukom smislu: po izvoru i po dodiru. Od Boga proistječe i čitatelja pobožanstvenjuje“.

„Cilj, zadatak, smisao, svrha Lectio Divina je dovesti osobu pred Gospodina i uvesti osobu u dijalog s Božjom riječju. Naglasak u Lectio Divina je na ‘biti’ – biti u odnosu, biti s Riječi. To ‘biti’ je teška riječ za sve nas, za ljude općenito –  biti u odnosu. Staviti naglasak na biti, ne na činiti.

To je teško za svećenike, za ljude koji žive u obiteljima, jednostavno biti jedni s drugima; biti u obiteljima, biti s djecom od strane roditelja. Puno lakše je nešto činiti. Nije lako biti“, izrazio je o. Jeronim razumijevanje za životno iskustvo mnogih, poručivši: „A naglasak u Lectio Divina je na jednostavno molitveno biti s Gospodinom. To se želi ostvariti“.

Koraci Lectio Divina, molitvenog razmatranja Svetog Pisma

Sistematizaciju prakse Lectio Divina u četiri koraka prvi je odredio kartuzijanac Guigo u 12. stoljeću. Tada je Guigo u pismu kolegi kartuzijancu opisao četiri točke te metode: čitanje (Lectio), razmatranje (Meditatio), molitva (Oratio) i kontemplacija, koju je „najbolje prevesti biti pred Gospodinom“, rekao je prior.

O. Jeronim ističe da je najvažniji korak ulazak u molitvu, koji se čini prije četiri koraka i početka Lectio Divina. „Ako želimo dobre plodove našeg molitvenog čitanja, najbolji je polagani ulazak u Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Upozorio je da osobu prevari želja i osjećaj kad u brzini, naglo prione uz biblijski tekst, misleći da će nam Božja riječ odmah uzvratiti onim što bismo htjeli i kako bismo mi željeli. Polaganom, sabranom ulasku u molitvu će pomoći i ako osoba ima vrijeme i prostor za svoju redovitu molitvu.

U prvom koraku, čitanju, razmatra se što kaže biblijski tekst u sebi. „Da u našem traženju Boga i istine krenemo od Boga, od njegove riječi, od onoga objektivnoga što je u Bogu i što je iz njega došlo pred nas. Da se ispraznimo od onoga što mi nosimo i što mi mislimo, od naših rješenja, od naših odgovora koje dosada imamo. Da se možemo otvoriti novome. Da možemo ostaviti po strani svoje misli, svoje odgovore, svoje načine rješavanja i krenuti od onoga što nam Bog nudi. To je naše spuštanje u Riječ Božju i bavljenje tom Riječju takva kakva jest“, opisao je o. Jeronim, rekavši da i u odnosu osobe sa Svetim Pismom treba prihvatiti ono što nam se, na prvu, čini odbojnim, „kao što je potrebno prihvatiti ludost, skandal križa“.

„Treba biti spreman na sablazan Svetog Pisma koje nam je često daleko, nerazumljivo, nedokučivo, nelogično, neshvatljivo. U konačnici, neki put nam ništa ne nudi za hranu. Za mnoge je to jedna od najvećih poteškoća u čitanju Svetog Pisma – što ćemo doći pred njega, stajati pred njim i pokušati iz njega nešto izvući, ali puno toga neće se dogoditi. Treba izdržati skandal Riječi Božje, ponekad i njenu šutnju“, poručio je prior Marin, rekavši da je u prvom koraku,  čitanju, naglasak na traženju.

„Pažljivo čitamo tekst, od riječi do riječi. Zato je važno polako ući u Lectio Divina, da bismo bili sabrani. Nama koji svakodnevno imamo u ruci Sveto Pismo veliki problem je što ga poznajemo, što znamo tu riječ. Već smo je toliko puta pročitali, toliko puta smo o njoj govorili. Zar još uvijek, zar mi opet može nešto novo reći, zar ću otkriti nešto novo? Redovito ćemo naći nešto novo“, poručio je o. Jeronim. Preporuča da osoba tekst pročita i drugi, treći put, ako je u prvom polaganom i pažljivom čitanju ništa nije dotaknulo.

„Ako ti ništa ‘ne zapne’ za srce prvi put, čitaj tekst i drugi put. Ako se ni drugi put ne dogodi, pročitaj ga i treći. Nikad mi se nije dogodilo da treći put ne bih našao nešto u tekstu. Nekad se čovjek iznenadi kako je moguće da ovo nisam prije vidio, kako je moguće da mi je ovo dosad promicalo, ovaj detalj“, naglasio je o. Jeronim.

U drugom koraku, razmatranju, počinju pitanja. „Razmatranje nas dovodi da pročitano usvojimo, uspoređujući to sa sobom. Tu se otvara knjiga života. S jedne strane, osoba promatra sliku koja je ponuđena u Svetom Pismu, a s druge strane, čovjek promatra svoj život, ono što živi, što prolaze on i njegova zajednica, župa kojoj želi govoriti. Osoba ih stavlja jedno pored drugoga. Želi vidjeti sličnosti, otkriti poveznice, rasvijetliti jednu sliku detaljima iz druge“, rekao je o. Jeronim.

„U prvom koraku naglasak je na našim osjetilima – želimo čuti, vidjeti riječ. U drugom koraku naglasak je na našem umu koji pokušava naći, traži odgovore. U trećem koraku u igru ulazi srce, čežnja. Iz toga što sam vidio, upoznao u tekstu, pitam se, što ja sad želim od Gospodina? Čega se bojim, čega me strah? Što želim moliti od njega? Ući u dijalog s Gospodinom, s obzirom na ono što se u tom tekstu u meni pokrenulo. Sada srce dobiva trenutak da se izrazi“, rekao je prior Marin.

Za četvrti korak, kontemplaciju, najmanje je opisa što bi to trebalo biti. „Katekizam Katoličke Crkve kaže da je kontemplacija, odnosno unutarnja molitva šutnja, znak svijeta koji dolazi ili govor šutljive ljubavi“, rekao je predavač, preporučivši da se čita dio KKC-a koji govori o molitvi.

Lectio Divina povezuje i sjedinjuje ljudsku i božansku dimenziju

Prior je citirao i fra Marija Cifraka: „U Lectio Divina naglašavaju se poštivanje dviju dimenzija Pisma: da je ono Božja i ljudska riječ. Ta metoda pokušava uspostaviti jedinstvo vjere i života, egzistencije i molitve, ljudskog i duhovnog, izvanjskog i nutarnjeg“.

„Lectio Divina ima snažnu moć sjedinjavanja, ujedinjavanja, povezivanja. Ona želi povezati ljudsko s božanskim, ući u dijalog s Bogom. Srce i um, tijelo i duša – sve to je dio te molitve. Lectio Divina sve to želi povezati“, poručio je o. Jeronim, istaknuvši da je u našem vremenu mnogih podijeljenosti, već od pojedinca u njemu samome, Lectio Divina „pogođena i daje dobar odgovor na potrebe ovoga vremena“.

Uz citat Hans Urs von Balthasara: „Nebeske ljestve kontemplacije započinju riječima Pisma. Kao što u razmatranju ne možemo iza sebe ostaviti Isusovo čovještvo, tako ne možemo ostaviti ni njegovu ljudsku riječ. U čovještvu nalazimo Boga, u osjetima duha“, prior je istaknuo da je lijepa misao „što nikad ne ostavljamo Isusovo čovještvo iza sebe, ni u jednom trenutku – ni u najvećoj ni u najdubljoj kontemplaciji. I kad stojimo pred Presvetim sakramentom i promatramo njegovo tijelo ili kad stojimo pred njegovom riječju – mi se nikad ne udaljujemo od te riječi. Ne možemo se udaljiti, ako poštujemo princip da se Riječ utjelovila. S druge strane, ono što cijelo vrijeme prožima molitvu, molitva nas stalno potiče i vuče, nosi prema onome što je iznad, što je gore, prema duhovnome, prema duševnom. Lectio Divina stalno povezuje te dvije stvarnosti.

Zato mislim da je važna, jer to se u Lectio Divini može živjeti, može vježbati, to je potrebno današnjem čovjeku! U fragmentiranosti našeg života, čovjeka koji živi rascjepkanost svoje nutrine, svega što mu donosi dan, u Lectio Divina ljudima se može ponuditi način prepustiti se riječi, promatrati je, ‘žvakati’, pokušati izvući slatkoću i sokove iz nje, hraniti se, piti; pustiti da nas Božja riječ vodi i dovede u Božju prisutnost. To će nas također dovesti bliže samima sebi, bliže Bogu, bliže zajednici s kojom živimo, bliže onima kojima smo poslani“, poručio je o. Jeronim.

Metoda Lectio Divina ima dugu povijest, neki kažu već u Starom zavjetu. Psalam 119 može se uzeti kao jedan Lectio Divina nad Riječju Božjom, rekao je predavač. U kršćanskoj tradiciji Lectio Divina počinje s Origenom čije iskustvo, pristup i način preuzima sv. Ambrozije; prenosi se na sv. Augustina i širi polako kroz Zapad, živeći u monaškoj tradiciji, u samostanima, kao vrlo jednostavna molitva.

„Sistematizacija te molitve javlja se u 12. st. s kartuzijancem Guigom, no ta je metoda brzo potisnuta. Javljaju se isusovci, pa razdoblje kad se naglasak stavlja na emocije, pobožnost koje diraju i pokreću srce. Nakon Srednjeg vijeka, u modernom vremenu, Lectio Divine nema u uporabi. Ponovno će je otkriti Drugi vatikanski koncil u želji da se potakne vjernike da se druže s riječju Božjom, da je ponovno otkriju za svoj život“, rekao je o. Jeronim, citirajući misao iz pobudnice Verbum Domini: „Čovjek je stvoren po riječi i živi u njoj. On ne može razumjeti samoga sebe ako se ne otvori tom dijalogu. Riječju u dijalogu s Bogom shvaćamo sami sebe i nalazimo odgovor na najdublja pitanja koja su u našem srcu. Riječ Božja doista se ne suprotstavlja čovjeku, ne suzbija njegove autentične želje. Naprotiv, osvjetljava ih, pročišćava i dovodi do ispunjenja. U naše vrijeme, nažalost, raširila se ideja, posebno na Zapadu, kako je Bog stran životu i problemima čovjeka. Štoviše, da njegova nazočnost može biti prijetnja čovjekovoj autonomiji“.

„Kao nijedan drugi Papa, Benedikt XVI. pridonio je da se Lectio Divina, taj način čitanja i pristup Svetom Pismu, ponovno stavi u prvi plan. U dosta dokumenata spominje se Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Preporuča se svećenicima u Direktoriju za službu i život prezbitera gdje se kaže kako je nužno da u molitvenom životu prezbitera nikad ne budu izostavljeni euharistija, ispovijed, Časoslov i Lectio Divina. Upute su dane i u Homiletskom direktoriju Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i u pobudnici ‘Radost evanđelja’ pape Franje, osobito u kontekstu pripreme homilije.

„U jednom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji, papa Benedikt XVI. je 2005. rekao: ‘Crkva ne živi od sebe same, nego od Evanđelja i u Evanđelju uvijek traži smjerokaz na svom putu. Koncilska konstitucija Dei Verbum dala je snažan poticaj vrednovanju Riječi Božje, iz čega je proizašla duboka obnova života crkvene zajednice, osobito u propovijedanju, katehezi, teologiji, duhovnosti, ekumenskim odnosima. Doista, upravo Riječ Božja, djelovanje Duha Svetoga, vodi vjernike prema punini istine. Među mnogostrukim plodovima toga biblijskog proljeća, rado spominjem širenje drevne prakse nazvane Lectio Divina, tj. duhovno čitanje Svetog Pisma’“, istaknuo je prior Jeronim Marin.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Spomendan bl. Serafina Glasnovića Kodića, prvog janjevačkog blaženika podrijetlom, svečano je proslavljen u nedjelju, 5. studenog u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Kistanjama, večernjim misnim slavljem koje je predvodio don Mladen Protić, župnik Rodaljica, Korlata i Popovića.

Kistanje nastanjuju Janjevci, a mučenik fra Serafin je rodom Janjevac (Janjevo, 25. travnja 1893. – Lješ, 11. svibnja 1947.). Nakon mise, vjernici su počastili moći bl. Serafina koje su Janjevci iz Kistanja dobili 2016. na slavlju Glasnovićeve beatifikacije u Skadru. Relikvijar u kojem su moći predstavlja spojeni sklop zvonika župne crkve u Kistanjama i Janjevu koja Janjevcima puno znači kao mjesto podrijetla te najstarije hrvatske dijaspore.

Tumačeći navješteno Evanđelje, don Mladen je rekao da se Isus obratio izravnim govorom o pismoznancima, ne govoreći u prispodobi. Upozorio je narod da se ne ugledaju u njihova djela, što se nastavlja na starozavjetno čitanje iz Knjige proroka Malahije, u kojem je Bog upozorio ondašnje svećenike da su skrenuli s pravog puta, učinili da se mnogi spotiču o Zakon i raskinuli su Levijev savez. Zato će ih stići kazna i prezir naroda.

„Isus također opominje svoje suvremenike, farizeje i pismoznance koji su zasjeli na stolicu Mojsija koji je bio vođa, pastir i učitelj Izraelskog naroda jer ih je izveo iz egipatskog ropstva i proveo kroz pustinju. Na putu prema Obećanoj zemlji dao im je zakon, deset Božjih zapovijedi na koje su pismoznanci i farizeji dodali još 603 zapovijedi, zabrane te su Izraelci trebali obdržavati 613 propisa. Isus kaže da su pismoznanci i farizeji ljude opteretili teškim bremenom, teretom, a sami ni prstom nisu pomaknuli. Odnosno, farizeji i pismoznanci obdržavali su zakon obredno, izvanjski, da ih drugi vide i hvale, da ih pozdravljaju na trgovima, daju im prva mjesta u sinagogama i na gozbama. Voljeli su da ih ljudi zovu učiteljem, jer se s Mojsijeve stolice poučavalo ljude kako treba živjeti i ponašati se. No, bili su licemjeri jer nisu radili ono što su drugima govorili da rade. Druge su upozoravali, korili, a sami nisu opsluživali što su trebali opsluživati“, upozorio je don Mladen. Istaknuo je prvenstvo unutarnjeg služenja na koje Bog poziva: na duh služenja u ljubavi i milosrđe.

„Isus ne želi izvanjsko opsluživanje zakona, nego unutarnje, da se djela čine iz ljubavi. Ako mi ne izgaramo i nemamo žar u sebi, kako ćemo učiniti da drugi gore i kako ćemo drugima prenijeti žar“, potaknuo je don Mladen, rekavši da ta Božja riječ poziva i današnje pastire naroda, svećenike i biskupe, da doista žive Božji zakon i vrše Božju volju, da bi riječ koju kazuju imala snagu.

„Kad živimo ono što govorimo, autentični smo i imamo snagu druge poticati na promjenu. Kad smo autentični, preko našeg propovijedanja i primjerom našeg života mogu se mijenjati tuđa srca i oblikovati po Božjoj volji“, poručio je don Mladen. Podsjetio je na Isusovu riječ učenicima i mnoštvu da se ne ugledaju u djela pismoznanaca, ali da ih slušaju što govore, što znači da ne odobravaju i ne čine grijeh kojega čine starješine.

„Ako smo kristoliki, tada živimo ljubav Božju i riječ Božju koju treba izvršavati do kraja, ako treba i do smrti na križu, poput Isusa. Tada je naša riječ u Božjoj snazi sposobna činiti čuda, mijenjati ljudska srca i spašavati duše. A to je naše glavno poslanje. Svi krštenici dio su općeg Kristovog svećeništva pa se Isusova riječ ne odnosi samo na pastire naroda, nego na sve kršćane. Svi smo pozvani živjeti evanđelje svojim životom, svojim djelima. Jer, ako ne živimo to što govorimo, neće nas nitko ozbiljno shvaćati i tada smo licemjeri“, upozorio je don Mladen, naglasivši da Bog kršćane poziva na autentičnost, da budu sol zemlje i svjetlo svijeta.

„Blaženi fra Serafin uzor je pastira i vođe kojega treba slijediti, jer on je svojim životom zaista i potvrđivao ono što je govorio i naučavao. Borio se za istinu i pravdu i ustrajao je u vjeri do kraja, do mučeničke smrti. Položio je svoj život i da zaštiti svoju braću, u vjernosti Isusu Kristu“, poručio je don Mladen.

Na toj misi don Mladen se spomenuo i prve godišnjice svoga đakonskog ređenja koje je bilo upravo u Kistanjama, 5. studenoga 2022. godine.

Završetak trodnevne duhovne pripreme za proslavu janjevačkog zaštitnika Glasnovića, misu na uočnicu blagdana, u subotu, 4. studenog, predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, Janjevac podrijetlom iz Kistanja koji je s don Mladenom Protićem bio zaređen za đakona prije godinu dana. Nakon te subotnje mise, do blagdanske nedjelje ujutro u 7,30 sati, u crkvi Gospe od Zdravlja u Kistanjama bilo je cjelonoćno klanjanje.

Don Ivan Perković, župnik Kistanja, podsjetio je na tešku povijest Janjevaca; ove godine je 720 godina od prvog pisanog spomena Janjeva. U njihovim trpljenjima, janjevački mučenici i blaženici svijetle im kao uzori, kao što im je znak utjehe, osnaženosti i ohrabrenja u teškom vremenu 1990.-ih godina bilo dovoljno vidjeti da je upaljeno svjetlo u njihovoj župnoj crkvi sv. Nikole u Janjevu, gdje sada živi oko 120 hrvatskih katolika.

Uz fra Serafina, Janjevci imaju još jednog janjevačkog mučenika, Slugu Božjega fra Alojzija Palića (1878.-1913.), kojeg su ubili crnogorski vojnici jer se bio suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca i nije pristao prijeći u pravoslavnu Crkvu.

Početak molitve za proglašenje blaženima franjevačkih Janjevaca Kodića i Palića počeo je upravo u Kistanjama 2004. godine. Tim povodom, misno slavlje 7. ožujka 2005. u kripti tada gradnjom započete nove župne crkve Sv. Nikole u Kistanjama predvodio je tadašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. U zajedništvu s dvadeset janjevačkih svećenika, mons. Prenđa blagoslovio je tada prvu sliku koja prikazuje franjevačke mučenike s Letničkom Gospom, autora Drage Glasnovića koji je rođak fra Serafina. Na toj velikoj slici koja se sada nalazi u župnoj crkvi Sv. Nikole, fra Alojzije prima krunicu od Majke Božje, a fra Serafin joj poklanja janjevačku crkvu. U kistanjskoj župnoj crkvi nalazi se i velika slika (1,70 m x 1,40 m), portret bl. fra Serafina, autora akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada, koju je 2017. blagoslovio tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Ivan, redovničkog imena fra Serafin, rođen je u obitelji Gašpara i Antonije rođ. Rodić. Sa 16 godina ušao je u Red manje braće. Svečane zavjete položio je 1915., a te je godine, 30. lipnja, zaređen i za svećenika. Teološki studij počeo je na Franjevačkoj teologiji u Skadru u Albaniji, a nastavio ga je u Grazu u Austriji. Poslije Prvog svjetskog rata ostao je u Albaniji. Bio je ekonom i definitor u svojoj franjevačkoj provinciji i župnik u župama Dushman, Shale, Prekal, Bushkash, Vukel i na kraju u Lješu.

Zbog lažne optužbe i odbijanja da lažno optuži svoju braću franjevce, nakon jednog provincijskog sastanka bio je uhićen i okrutno mučen. Prema svjedočanstvu njegove rođakinje Ivanke Kodić, fra Serafin je bio kamenovan. Od posljedica mučenja, nakon nekoliko dana, 11. svibnja 1947., preminuo je u franjevačkom samostanu u Lješu, u Albaniji, koji je već tada bio pretvoren u bolnicu. Nakon 46 godina, njegovi posmrtni ostaci pokopani su u novoj franjevačkoj crkvi Navještenja BDM u Lješu gdje je pastoralno djelovao nekoliko godina. Postupak za proglašenje fra Serafina blaženim počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji. Blaženim je proglašen 5. studenoga 2016. u Skadru, s još 37 mučenika koji su ubijeni u Albaniji za vrijeme komunističkog režima od 1945. do 1974., među kojima je bio još jedan Hrvat, don Antun Muzić iz Vrnavokola na Kosovu.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Bogoslovi Zadarske nadbiskupije: Rudi Juras, Antonio Oltran i Tin Vidov, budući ređenici za đakonat Zadarske nadbiskupije, izrekli su Ispovijest vjere u petak, 3. studenog, u kapeli Nadbiskupskog doma u Zadru, pred zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, ususret svom đakonskom ređenju koje će biti u subotu, 11. studenoga, u crkvi sv. Šime u Zadru.

Budućim đakonima nadbiskup Zgrablić uputio je snažnu i ohrabrujuću pastirsku riječ, izražavajući im podršku na putu prema svećeništvu. Izrazio je radost zbog susreta s njima u trenutku kojega nalaže Crkva, a treba ga izvršiti prije nego kandidati prime red đakonata kojeg Crkva stavlja pred njih.

„Ne zaboravite ono što ste kroz toliko godina promišljanja i preispitivanja sebe duboko osjetili u sebi. Nikad ne zaboravite da u vašem životu Bog mora imati primat. Bog je prvi od kojega sve proizlazi. Bog nam daruje život preko naše obitelji, Bog nas poziva u svoju službu, on polaže u naše srce ono što mi želimo, zašto ste vi uopće poželjeli biti svećenici, zašto ste poželjeli otići u sjemenište. To ste poželjeli jer je to iznutra Netko u vama potaknuo. Vi to niste naučili, niste to negdje pročitali, nego ste duboko unutar sebe osjetili želju i poticaj da idete tim putem. Taj poticaj je Gospodin koji čini, koji tako djeluje u našoj duši“, rekao je mons. Zgrablić budućim đakonima, istaknuvši da je uvijek potrebno osluškivati Duh koji govori u nama.

„Da toga Duha slušamo, razlučujemo, da preispitujemo što Gospodin od nas želi i traži. Je li to neki moj hir? Jer, zbog naših ograničenosti, naših slabosti i grijeha, taj glas nekad dovoljno možda ne razumijemo u životu“, izrazio je nadbiskup razumijevanje za ljudsku narav.

No, kroz niz godina studija, promišljanja, kroz sud Crkve koja ih je izabrala i dopustila da mogu pristupiti redu đakonata, učinivši to i na temelju preispitivanja njihovih odgojitelja i ljudi koji ih poznaju i dali su svjedočanstvo, nadbiskup je ohrabrio kandidate da su na pravom putu kamo ih Gospodin zove. Mons. Zgrablić poželio je da bogoslovi sve to prepoznaju u svom životu.

„To je cijeli jedan proces koji nije završen sada, u ovom trenutku, nego ga trebate nastaviti cijelog svog života – slušati Duha Svetoga koji djeluje u vama“, potaknuo je kandidate mons. Zgrablić, naglasivši da su svi vjernici pozvani slušati Duha Svetoga kako je djelatan u nama, u našem životu.

Nadbiskup je poželio da budući đakoni nikad više u svom životu ne posumnjaju da ih Bog zove. „Vi to želite već toliko godina, toliko godina se za to pripremate. Toliko godina ste na to mislili. Da vas Bog ne zove, dao bi vam znak da niste za to.

Zato, nemojte više sumnjati u vaš poziv, da je Bog svoj posebni pogled svrnuo na vas i da je rekao: Želim te, zovem te. Pozivam te da budeš u mojoj službi, da budeš bliže meni. Da živiš sa mnom, da živiš moja otajstva. Želim se tobom poslužiti, tvojim jezikom, tvojim srcem, tvojim rukama, tvojim iskustvima, da Gospodina koji je najveće dobro možemo živjeti, svjedočiti, darivati u tajnama naše vjere, u sakramentima koji se podjeljuju ljudima. Neka vam Gospodin dadne da ustrajete na putu kojeg ste započeli prema vašem pozivu“, poručio je mons. Zgrablić kandidatima.

Nadbiskup je istaknuo i potrebu oslanjanja na snagu i duh Gospodina, a ne na pouzdanje u vlastite snage. „Ne bojte se! Kad čovjek ide u nešto nepoznato, to mu može biti strano, teško, može se bojati, što je prirodno, jer u sebi imamo ljudsku narav. Ali, ne zaboravite da niste pozvani da vi činite nešto oslanjajući se samo na sebe, da činite djela svojim snagama, svojim sposobnostima, svojim znanjem i talentima. Nego, kad djelujemo u Božje ime, tada nam Bog zaista i daje ono što nam je potrebno u određenom trenutku. Potrebna nam je milost, znanje, mudrost od Boga. Ako smo duboko povezani s Gospodinom, ako živimo u Božjoj ljubavi, nema straha živeći naš poziv. Ne bojte se učiniti taj korak i pristupiti Gospodinu, u ono na što vas on poziva i Crkva šalje. Gospodin će vam dati potrebno! Gospodin vas onda i krijepi potrebnim milostima za tu službu i dar“, osnažio je mons. Zgrablić.

Ohrabrio je kandidate i poticajima koje je svojevremeno bio izrekao biskup bl. Miroslavu Bulešiću kad je Bulešić izrazio bojazan pred svoje đakonsko ređenje.

„Biskup je bl. Miroslavu tada rekao: ‘Ne boj se. Imaš sredstva koja ti je Bog dao. Posluži se sredstvima i ne boj se ići dalje u tu službu’. Tri sredstva koja nam Gospodin daruje i kojima se moramo svaki dan služiti su: euharistija, Časoslov i krunica“, naglasio je mons. Zgrablić, pojašnjavajući u čemu se sastoji snaga tih sredstava.

„Prvo sredstvo je euharistija. Euharistija je veliki dar, najveći dar kojeg Gospodin nama daruje, uz kojega smo pozvani intimno živjeti, biti blizu S Gospodinom. Isus je ostavio taj sakrament da trajno bude s nama. U euharistiji nam daje svoju riječ, tu nas hrani svojim otajstvom, da se sve više suobličujemo Isusu. Neka vam euharistija bude najvažnija stvarnost u životu! Ništa nemojte staviti ispred euharistije, nego neka sve u vašem životu bude usmjereno na euharistiju“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši im da se služe snagom i darom i drugih sakramenata.

„Druga stvarnost je Časoslov. Imate liturgijsku molitvu, molitvu Crkve koju prihvaćate svojim ređenjem kao obvezu koju ćete svaki dan vršiti. Ta obveza je znak važnosti te molitve koju ne smijete zapustiti. Ta molitva je Bogom nadahnuta. Njen sadržaj čine riječi uzete iz Svetog Pisma, iz Psalama. Sadržaj Svetog Pisma najviše se nalazi u Časoslovu. Kad molimo Časoslov, molimo istoga Duha koji je nadahnjivao pisce koji su to pisali. Čitajući, usvajajući te molitve, usvajamo ta iskustva, taj isti Božji duh koji je i njih nadahnjivao. Zato je jako važno da ne zapostavite tu molitvu“, potaknuo je zadarski nadbiskup.

„Treće sredstvo je krunica. Krunica je važna jer krunica je razmatranje otajstava Isusovog života. Razmatramo Isusov život u povezanosti s Marijom koja mu je bila najbliža. Nitko kao Marija nije bio toliko blizak Isusu i nikad mu neće i ne može biti bliži, kao što je bila Marija koja je Isusa začela, rodila, koja je cijeli život bila uz njega i sva otajstva s Isusom je duboko proživjela. Dakle, biti povezan s Marijom. Ona nam je sigurni vodič da hodamo Kristovim putem i da suobličujemo sebe Kristu, što je zadatak svakog kršćanina“, poručio je mons. Zgrablić.

„Euharistija, Časoslov i krunica su najveća snaga i najveće oružje kojim vas Gospodin oprema da se ne trebate ničega bojati, da hrabro idete naprijed u svojoj službi. Ne bojte se! Gospodin će vam dati snage u svakom trenutku u vašem životu. I ne samo da će vam dati snage, nego, Gospodin će vas i ispuniti  mirom i radošću, jer ćete osjetiti da je vaša duša ispunjena i sita; da ste bogati i da vam je Bog darovao posebnu milost u vašem životu. Zato ćete moći Gospodinu zahvaliti“, poručio je nadbiskup Zgrablić budućim ređenicima.

Biografije budućih đakona

Rudi Juras rođen je 1. ožujka 1978. u Zadru, kao drugo dijete od oca Jadrana i majke Karmele rođ. Mujan. U šesnaestoj godini primio je sakramente kršćanske inicijacije u rodnoj župi sv. Lovre u Kalima. Osnovnu školu pohađao je u Kalima i Preku, a u Zadru je završio srednju strukovnu školu. Više godina bio je zaposlen u poduzeću koje se bavi marikulturom. Dolaskom don Josipa Radića za župnika u župi sv. Lovre u Kalima 2005., potaknut njegovim propovijedima, Rudi se počinje dublje zanimati za vjeru i intenzivnije razmišljati o životu i svom životnom zvanju. Ulazi u molitvenu zajednicu Euharistijskog Srca Isusova i Marijina koju je don Josip osnovao u župi Kali. Nakon određenog vremena, u Jurasu sazrijeva odluka o svećeničkom pozivu. Postaje svećenički kandidat i bogoslov Zadarske nadbiskupije. Počekom 2019.,  kao bogoslov Zadarske nadbiskupije, postaje član Javnog vjerničkog društva Omnia Deo. Teološki studij završio je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je diplomirao 2023. godine.

Antonio Oltran rođen je 3. ožujka 1999., kao peto dijete Branka i Nade rođ. Bašić. Kršten je iste godine u rodnoj župi sv. Anselma u Ninu. Po završetku osnovne škole, 2013., upisao je strukovnu školu Vice Vlatkovića u Zadru, kao sjemeništarac u Nadbiskupskom sjemeništu ,,Zmajević“. Nakon položene državne mature, kao bogoslov Zadarske nadbiskupije, upisao je Filozofsko-teološki fakultet u Rijeci. Diplomirao je 2022. godine.

Tin Vidov rođen je 27. svibnja 1996. u Zadru, kao prvo dijete u obitelji Borisa i Elze rođ. Perin. Kršten je iste godine u rodnoj župi sv. Lovre u Kalima. Nakon završene osnovne škole u Kalima i Preku, upisuje Hotelijersko-turističku i ugostiteljsku školu u Zadru te maturira 2015. godine. Kao bogoslov Zadarske nadbiskupije, 2018. upisuje Filozofsko-teološki fakultet u Rijeci, gdje i diplomira u rujnu 2023. godine.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru na svetkovinu Svih Svetih u srijedu, 1. studenoga.

„U poslijepodnevnim satima svetkovine Svih Svetih i na Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenog, mislimo na one koji su već prešli u vječnost, ali nisu ušli u puno zajedništvo s Bogom. Oni u nadi, ljubavi i preobrazbi života očekuju ulazak k Bogu u puninu života. Naše im molitve u tome pomažu. Molitva donosi veliku utjehu svakome koji tuguje za dragim pokojnicima. U mističnom tijelu Kristovom, u Božjem narodu, u Crkvi koja moli, a to samo mi, duše vjernika susreću se nadilazeći barijere smrti, mole jedni za druge i ostvaruju u ljubavi razmjenu darova“, rekao je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno preobrazili svoj život Kristu, ‘nisu čisti’, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju poslije smrti nastaviti preobrazbu kako bi postigli čistoću, svetost nužnu za ulazak u radost vječnosti. Tu konačnu preobrazbu Crkva naziva Čistilište. U tu molitvu uključujemo sve naše pokojne, sve koji su u Čistilištu, one kojih se nitko ne sjeća i za koje se nitko nema pomoliti“.

Nadbiskup je potaknuo da „naš pogled u ljubav Božju i zajedništvo s pokojnicima koji su s Bogom sjedinjeni u vječnosti i s onima u čistilištu, učvrsti vjeru u vječni život i dadne snage da živimo novu kvalitetu naše egzistencije, dok ne uronimo u puninu Božje miline i svjetlosti“. Podsjetio je pritom na misao Benedikta XVI. da je važno u našem pogledu u Božju ljubav vidjeti „kako život vječni za nas ne označava samo život koji traje zauvijek, nego jednu novu kvalitetu egzistencije koja je potpuno uronjena u Božju ljubav, koja oslobađa od zla i smrti i stavlja u beskonačno zajedništvo sa svom braćom i sestrama koji sudjeluju u istoj ljubavi“.

Rekavši da cvijeće i svijeće jesu lijepi znak ljudske zahvalnosti i poštovanja prema pokojnicima, nadbiskup je istaknuo da „svijeće ni cvijeće do pokojnika ne dopiru. Pozvani smo Bogu uputiti naše molitve i tako se povezati s našim dragima koji su već pristigli na posljednje odredište života. Naše molitve otvaraju nebo gdje su naši pokojnici i u Bogu se povezujemo s onima koji su nam prethodili u životu i vjeri“.

Premda nas zbog naše ljubavi, rodbinske i prijateljske povezanosti s pokojnicima  obuzima tuga i bol, nostalgija za našim dragima, oni „već kušaju radost pripadnosti Božjoj obitelji, kako kaže sv. Pavao, „dioništvo u baštini svih svetih“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši: „Riječ Božja nas poziva da podignemo oči od zemlje prema nebu, od groba prema suncu, od smrtnosti u život, od umiranja prema uskrsnuću, od raspadanja prema preobrazbi, od čovjeka do Boga, od žalosti prema nadi“.

„S ljubavlju, poštovanjem, zahvalnošću i molitvom prisjećamo se svojih dragih iz obitelji, prijatelja, znanaca i onih koji su nas svojom žrtvom života zadužili. S molitvom se, kao s dobrim prijateljima, povezujemo s onima koji su ušli u puninu vječnoga života, vječno zajedništvo s Bogom. Sv. Ivan apostol nam govori: ‘Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo’. Što ćemo otkriti u tom pogledu? Mi smo djeca Božja i iz Očeve ljubavi primamo život. Naš život je dar Boga koji je Život. Bog je onaj koji stvara život – Životvorac. Naš život je plod ljubavi Božje. Grijehom svijeta i našim grijesima otpali smo od ljubavi Božje. No, Bog nije ostavio čovjeka sama, nije nas napustio“, utješio je mons. Zgrablić, podsjetivši na molitvenu riječ: „Bože, divno si čovjeka sazdao, a još ga divnije obnovio“.

„Božja ljubav prema nama doživjela je svoju puninu ne samo u daru našeg života, nego najviše u utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću Isusa u kojem se dogodilo naše spasenje. U Isusovoj smrti Bog nije dozvolio da njegov ljubljeni Sin u grobu ‘truleži ugleda’, nego je snagom svoje ljubavi stvorio novi život, drugačiji od ovozemaljskog, proslavljeni život, u koji je prvi ušao njegov Sin Isus. To je život uskrsnuća. Taj novi život Bog želi darovati svakome. Mi ga primamo u sakramentu svetog krsta. Po tom činu Crkve mi se nakalemljujemo na Krista uskrsloga kao loza na trs“, rekao je nadbiskup. Vječni život je obilati rod kojeg donosi Kristov život kada ostajemo u Kristu.

Podsjetivši na misao Benedikta XVI.: „Novi život primljen u krštenju nije podložan propadljivosti ili vlasti smrti. Za onoga koji živi u Kristu, smrt je prijelaz iz ovozemaljskog hodočašća u nebesku domovinu, gdje Otac prima svoju djecu“, nadbiskup je rekao da u životima pokojnika koji su nakalemljeni na Krista struji novi život kojeg je Duh Sveti darovao Isusu.

„Život vječni nije samo ono što nas čeka poslije smrti. To je život na kojem mi već imamo udjela u mjeri u kojoj sada suobličujemo svoj život Isusu. Kristovom životu suobličujemo se i srastamo s novim životom kada mislimo i djelujemo onako kako je Krist djelovao, kada Kristove misli postanu naše misli, kada Kristov život postane naš život, kada Kristov način djelovanja postane naš način djelovanja. U taj Kristov život ulazimo napose po sakramentu svetoga krsta, ali i po drugim sakramentima, molitvom u kojoj s Bogom komuniciramo, djelima ljubavi u kojoj sudjelujemo u Bogu koji je izvor svake ljubavi, u prihvaćanju Božjeg Duha da djeluje u našem životu. Onaj koji istinski vjeruje u Isusa nanovo se rađa odozgor, preporađa se u snazi Duha Svetoga. Vječnost je već sada tamo gdje je ljudska duša po milosti sjedinjena s Bogom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Mi sada u nadi gledamo i slavimo ono što sv. Pavao kaže: ‘Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“, a što su naši pokojnici već ostvarili. U svakoj liturgiji u kojoj ispovijedamo vjeru ‘Vjerujem u općinstvo svetih’, ispovijedamo stvarnost koja se izgrađuje na zemlji, ali će se u punini očitovati u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, u tom kontekstu citirajući sv. Ivana: „Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest“.

Nakon Službe Riječi, nadbiskup Zgrablić je na Gradskom groblju u pratnji nekoliko dijecezanskih svećenika i redovnika pohodio sve grobnice muških i ženskih redovničkih zajednica i grobnicu svećenika Zadarske nadbiskupije. Kod svakog groba mons. Zgrablić je predvodio molitvu za pokoj njihovih duša, poškropio grob blagoslovljenom vodom i položio upaljenu svijeću.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Nadbiskupijsko hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić završeno je u subotu, 14. listopada koncelebriranim misnim slavljem u svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci.

Hodočašće je počelo u četvrtak, 12. listopada, pohodom rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića u Svetvinčentu gdje se nalazi i njegov grob. Nakon Svetvinčenta, hodočasnici su pohodili Eufrazijevu baziliku u Poreču, značajnu jer je to jedina bazilika u svijetu gdje je izvorno sačuvan originalni arhitektonski kompleks iz 6. st. koji pokazuje kako su se obavljali sakramenti kršćanske inicijacije u vrijeme prvih kršćana. U Eufrazijevoj bazilici katehezu o kršćanskoj inicijaciji održao je mons. Zgrablić, a hodočasnike je tu pozdravio porečki i pulski biskup Ivan Štironja.

U petak, 13. listopada, hodočasnici su pohodili Padovu, baziliku sv. Ante Padovanskog gdje je bilo misno slavlje, a potom svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Misna slavlja svakog dana predvodio je nadbiskup Zgrablić. U Svetvinčentu je propovijedao župnik vlč. Darko Zgrablić, u bazilici sv. Ante je propovijedao don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, a na Trsatu fra Krunoslav Kocijan, trsatski čuvar svetišta.

Hodočašće je okupilo 500 hodočasnika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, među kojima su bili i Hrvati koji žive u dijaspori, a nakon ljeta još borave u rodnom kraju. Veliko zanimanje vjernika za sudjelovanje u hodočašću bilo je dvostruko veće od tog broja i prijave sudionika bile su zaključene još u srpnju. Brojnije sudjelovanje nije se moglo ostvariti zbog organizacijsko tehničkih razloga, u nedostatku raspoloživosti dodatnog broja autobusa i smještaja za još veći broj ljudi, unatoč početku rane organizacije hodočašća.

Na kraju mise na Trsatu, završnu riječ hodočasnicima uputio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. „Svaka hvala najprije pripada Stvoritelju i Otkupitelju, našem Gospodinu Isusu Kristu koji nas je i okupio. Pohodili smo svetišta, družili smo se sa svetima i Blaženom Djevicom Marijom. Dijelili smo radost molitve i duhovitosti. Zahvaljivali smo, razmatrali, pjevali u svetištima i na mjestima gdje smo bili, u autobusu, hotelu.

Zbog pravednosti i potrebe zahvalnosti, treba zahvaliti i ljudima koji su organizirali hodočašće. Na prvom mjestu, tu je idejni začetnik, pokretač i organizator godišnjeg Nadbiskupijskog hodočašća, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Početkom travnja 2023., nadbiskup je pred nas svećenike iznio ideju da bismo, osim župnih i dekanatskih hodočašća, i na nadbiskupijskoj razini mogli imati takav tip hodočašća svake godine. Zadužio je svećenike da pozovu vjernike i ideja se počela ostvarivati. Molim oca nadbiskupa da ovakvu ideju njeguje i dalje, da bude prisutna, a sigurno ćete i vi vjernici pozitivnim odgovorima i pozitivnim dojmovima utjecati na tu njegovu odluku, da na godišnjoj razini imamo zajedničko Nadbiskupijsko hodočašće“ rekao je vikar Sorić u obraćanju hodočasnicima na završnom susretu na Trsatu.

Istaknuvši kako je očigledno ideja mons. Zgrablića srdačno dočekana i lijepo zaživjela, „nadbiskup je ostvario još nešto u danima hodočašćenja, a tiče se njegove osobnosti“, naglasio je vikar Sorić.

„Nadbiskup je htio biti s nama hodočasnik. Htio je biti s nama putnik. Odgodio je sve obaveze i rekao da želi ove dane biti jedan od nas, prvi među jednakima. To ste mogli osjetiti i kad je čekao s nama u redu za hranu, bio je među nama za stolom u restoranu, kad je bio s vama u autobusu, hotelu. Hvala nadbiskupu što je bio hodočasnik zajedno s nama.

Učinio je još nešto ove dane. U duhu ispravne sinodalnosti, nadbiskup je htio slušati. Želio je slušati svećenike i vjernike laike. Htio je slušati druge, govor vjernika laika i propovijedi svećenika u misama. I zato mu od srca hvala“ rekao je don Ante.

Vikar Sorić zahvalio je i župnicima koji su potaknuli vjernike na hodočašće i  svećenicima, voditeljima autobusa. Na hodočašću su bili svećenici: Tomislav Dubinko, Tomislav Končurat, Ante Delić, Ivan Ćurić, Mladen Kačan, Jerko Vuleta, Mario Mršić, Luka Šustić, Tomislav Planinić i Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije koji je uredio hodočasnički priručnik kojeg je dobio svaki hodočasnik. U organizaciji hodočašća sudjelovao je i don Marin Batur, kancelar Zadarske nadbiskupije.

„Hvala vama, dragi vjernici. Bez vas, ovo bi bilo besmisleno. Bez vas, svakodnevni pastoral ne bi imao smisla. Osim nebeskih darova koje primamo na hodočašću, zbog vaše radosti i vašeg zadovoljstva, organizacije ovakvih događaja imaju smisla i veliki su poticaj nama svećenicima. Tamo gdje svećenik doživi da mu ljudi dolaze na molitvu i dolaze slaviti sakramente, svećenik dobije puno veću volju i poticaj za rad. Hvala što ste nam bili poticaj“ poručio je vikar Sorić hodočasnicima.

Dojmovi hodočasnika

Mira Šimunić iz župe sv. Roka u Bibinjama hodočastila je sa suprugom Rokom i kćeri. „Lijep mi je doživljaj kad ostavim doma sve brige i probleme i dođem na hodočašće, kad doživim cijeli taj skup, pa čovjek vidi da još postoje ljudi koji vjeruju u Boga, koji dolaze u crkvu, koji Boga stavljaju ispred svega. Imam poseban odnos sa sv. Antom, uvijek ga molim za neku nakanu, a posebno mi je drago što mi kćer ima sina Antu. On je dijete s posebnim potrebama pa mislimo na njega. Sve molitve sam usmjerila na obitelj, ali posebno sam molila za unuka Antu. Svakako preporučam ljudima da se pridruže ovakvom hodočašću. Jedva sam čekala kad ćemo krenuti. Najbolje je zatvoriti posao koji osoba ima, da može ići na hodočašće. Ja sam zatvorila moje apartmane, rekla sam ‘Neću raditi’, samo da bih mogla ići na hodočašće. Idemo planirano, zatvorili smo rezervacije i apartmane na vrijeme. Imamo puno razloga za doći, moliti. Kad god sam Boga molila za nešto, on bi uslišao“ rekla je Mira Šimunić. Iz Bibinja je i Jela Gulan koja ništa nije doživjela stresnim, istaknuvši: „Izlaganje nadbiskupa u Eufrazijevoj bazilici u Poreču bila bih još dugo slušala, ono je bilo prekrasno“.

„Kateheza nadbiskupa Zgrablića u Eufrazijevoj bazilici bila je stvarno vrlo zanimljiva, temeljita, duboka, zaista prekrasna. Puno toga smo saznali i vidjeli kako su živjeli prvi kršćani. Osjećam se odlično. Uvijek je lijepo otići na hodočašće, uživam u druženjima. Volim to ozračje i okruženje na hodočašću. Sv. Leopold mi je poseban, tamo mi je smirujuće i djeluje na mene, osjećam se jako ugodno tamo. I u Zadru volim otići u crkvu Gospe od Zdravlja gdje je sv. Leopold djelovao. Izvrsno je da smo se okupili ovako zajedno, kao Nadbiskupija. To druženje u zajedništvu mi je osobito. Vidim puno svojih ljudi, baš je zadovoljstvo i nadam se uskoro novom hodočašću“ rekla je Irena Masnov iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

Jasna Viduka iz župe sv. Martina u Pridrazi je rekla: „Dobila sam veliku milost, bila je potreba. Namijenjena je mojoj unučici Margareti koja je umrla prije nepune tri godine, imala je 12 godina. Sve je njoj posvećeno. Nahranila sam se duhovno, dobila sam snagu. Pomiješali su se osjećaji radosti, tuge i svega, ali opet sam sretna i napunila mi se duša, to mi je najvažnije.

Imam i unuka, brat od moje preminule unučice ima Down sindrom, ali nema veze. Nama to ništa ne smeta. On je Božje dijete, Božji dar, a smrt unučice je velika tuga. Svjesni smo mi da je ona kod Boga, da je ona u Božjim rukama, da ćemo se mi naći, ali bol je velika. Moja kćer je zatvoreni tip osobe, bol je velika. Suzdržava se radi drugo dvoje djece. Ima najstariju kćer koja studira, mora za njih živjeti. Kad sam bila u Lurdu, onda je sve bilo posvećeno unuku s Down sindromom. Unučica nije bila rođena. Moja kćer se odlučila na trudnoću i nakon poroda sina s Down sindromom. Znala je za to tijekom trudnoće, ali je rekla: ‘Mama, ja ću roditi. To je moje dijete, nema šanse da nešto učinim, pobacim, Bože sačuvaj’. Sv. Ante je moj veliki svetac. Sv. Ante mi je poseban jer je on baš za djecu, zato sam vezana za njega. Puno mi znači da smo kao zajednica Nadbiskupije na hodočašću. Dok mogu hodati, ići ću na hodočašće“.

Ljubica Maruna iz zadarske župe sv. Josipa je rekla: „Imala sam bolest u obitelji, brat mi je umro od raka prije par godina i osjetila sam potrebu ići. Evo, sva sam se naježila. Hvala Bogu, imam četvero djece. Kad sam došla u Padovu, u baziliku sv. Ante, kao da me nešto podiglo. Sva sam se naježila, podigla sam i sklopila ruke, i osjetila sam olakšanje. Sva bol, sva težina koja je bila prije, to je nestalo, kao da je izašlo iz mene. Ovo mi je prvo veliko hodočašće, dosad sam bila na manjima, predivno je. Voljela bih da se ovo češće organizira, da bude i više dana, može i negdje dalje. Želja mi je pohoditi Svetu Zemlju, Lurd. Poručujem ljudima da se odazovu. Nije bitan novac, nego zajedništvo, da smo skupa, da se dragom Bogu klanjamo i zahvaljujemo“.

Anita Rukavina iz Povljane prvi put je bila na nekom hodočašću uopće. „Jako mi je drago što sam došla, počašćena sam. Potaknuli su me ići problemi u obitelji, najviše sam došla radi toga. Sve mi je izvrsno, svaka postaja mi je bila predivna. Došla sam moliti za obitelj, prijatelje. Još sam bila u autobusu s nadbiskupom, baš mi je srce ispunjeno. Mislila sam kad je nadbiskup s nama u autobusu da će nam biti malo ‘ukočenije’, da ćemo morati biti suzdržaniji, ali stvarno me iznenadio svojom pristupačnošću, smislom za humor, kako nam je prilazio, častio nas je slasticama. Stvarno mi je drago da je bio s nama cijelo vrijeme u autobusu. Baš sam se iznenadila kako je jednostavan“ rekla je Rukavina.

Mirjana Kulaš iz župe sv. Ivana Krstitelja, Kosa u Biogradu n/m je rekla: „S obzirom na svakodnevicu, pritiske medija sa svih strana s ružnim i neprimjerenim događanjima i sve što se događa u svijetu, mislim da je svakome potrebna doza hodočašćenja, obraćenja i vjere. Išla sam s posebnom molitvenom nakanom sv. Anti, zatim mom zaštitniku, bl. Miroslavu Bulešiću na čijoj sam beatifikaciji bila prije deset godina. Sliku bl. Miroslava Bulešića imam u maskici od mog mobitela tako da je uvijek sa mnom i čuva me. Hodočašće je ispunilo i više od mojih očekivanja, blagoslov je za moju obitelj, župu i cijelu Zadarsku nadbiskupiju. Mislim da bi bilo dobro nastaviti održavati godišnja hodočašća Nadbiskupije“.

Bračni par koji živi u Kanadi, a zadnjih pet mjeseci je u Bibinjama, prije povrataka u Kanadu htjeli su ići na hodočašće. „Nikad nisam bila u Padovi, a uvijek se molim sv. Anti. Osobito sam željela pomoliti se i u svetištu Gospe Trsatske. Bilo nam je prekrasno i sve je predivno. Puno hvala organizatorima, nadbiskupu Zgrabliću“ rekla je Gordana Karaban.

Ivo Lisica iz Bibinja je rekao: „Želio sam ići na hodočašće da se malo regeneriram, da obnovim svoju vjeru, jer hodočašća su uvijek takva. Tu bude puno dobrih ljudi. Vidjeli smo duhovne i povijesne vrijednosti naše Crkve, šteta je to ne doživjeti. Nosimo predivna iskustva i to će nam ostati cijeli život u sjećanju“.

Anđelka Marić iz zadarske župe sv. Ante na Smiljevcu hodočastila je u zahvalnosti Božjoj milosti za snagu koju joj Bog daje. „Išla sam bila na Nadbiskupijska hodočašća s nadbiskupom Ivanom Prenđom u Lurd i na beatifikaciju Ivana Pavla II. u Rim. To mi je veliko nadahnuće. Ja sam udovica, već 20 godina bez supruga. Hodočašće me ispuni, ovo mi daje snagu i blagoslov je meni i mojoj djeci. Kad sam imala 15 godina, sanjala sam da je sv. Ante došao u moju sobu. Kad sam ga u snu htjela dotaknuti rukom, onda sam se probudila. Pa mi je osobito drago što smo pohodili baziliku sv. Ante“ rekla je Marić.

Benito Matešić iz župe Gospe od Ružarija u Diklu živi u Americi, a pola godine boravi u rodnom Diklu. „Bog me privukao na ovo hodočašće. Bog u koga vjerujem svake sekunde života. Sačuvao me od pogibije kad je bio pogođen Svjetski trgovački centar u New Yorku. Gradio sam te nebodere od 1968. godine. Iz te zgrade izašao sam 15 minuta prije nego su tornjevi bili srušeni. Išao sam na hodočašće u zahvalnosti Bogu za život. Cijeloga života mu zahvaljujem. Sada sam napunio baterije za povratak u Ameriku, supruzi i djeci“ rekao je Matešić.

Rozarija Župić iz samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima zahvaljuje Bogu da se sjedinila cijela zajednica Zadarske nadbiskupije, „kao što trebamo svi biti jedno. To se posebno doživi na hodočašću. I da se ljudi obraćaju“. Eni Perović iz Zadra je rekla: „Zadnji dan sam ‘upala’ na ovo hodočašće i ovo mi je stvarno dar. Ovo je dar! Hvala s. Rozariji koja me zvala, rekla je da ima slobodno mjesto. A imam majku koja me treba, ne može sama. Morala sam se organizirati. Moja kćer je rekla: ‘Mama, idi, mi ćemo spavati kod bake, nema problema, ne brini, idi’. I evo me. Sv. Leopold Bogdan Mandić mi je uvijek u srcu. Bila sam puno puta u Padovi, ‘u mom bivšem životu’, kad nisam živjela s Bogom, a nikad nisam bila u bazilici sv. Ante Padovanskog. Sad sam prvi put bila u bazilici sv. Ante Padovanskog.

Hodočašće sam doživjela kao veliki dar za cijelu našu Zadarsku nadbiskupiju i nešto što će nas još više sjediniti, sve zajednice, molitvene grupe. Na hodočašću sam vidjela ljude stvarno iz cijele Nadbiskupije, iz Zadra i okolice. Svi smo bili kao jedno, kao da se poznajemo oduvijek. Mislim da će ovo biti početak lijepe tradicije godišnjeg nadbiskupijskog hodočašćenja, kako je rekao i generalni vikar don Ante Sorić. I da će nas biti sve više“, rekla je Perović.

Mnogima je to hodočašće bila prilika za pobliže upoznati nadbiskupa Zgrablića kao pastira u osobnim susretima i razgovorima, otkad je preuzeo službu zadarskog nadbiskupa. Marta Pavlović iz zadarske župe Rođenje sv. Ivana Krstitelja je rekla: „Nosim prekrasne dojmove, meni je toliko drago da je nadbiskup Zgrablić to pokrenuo. On će sad to vjerojatno organizirati i drugih godina, barem dok je on zadarski nadbiskup, a nadam se da će to biti još dugo, dugo. To bi bilo jako lijepo. Osobito me dirnulo kako je nadbiskup boravio među nama ljudima, bio nam je blizu. On je tako prekrasan čovjek u susretima s nama da sam se ja jednostavno začudila da je on toliko i tako među nama. Sestra i ja smo ga srele i odmah je počeo s nama razgovarati. Nadbiskup je mene saslušao i isti tren mi je poklonio pažnju, da sam ostala zatečena.

Ja sam puno poznavala nadbiskupa Prenđu jer sam bila angažirana oko Kursilja. Nadbiskup Prenđa je isto bio predivan, isto je sa svima nama volio pričati, dolazio je u pastoralne pohode. I sad me nadbiskup Zgrablić točno podsjetio na nadbiskupa Prenđu. Evo, vjerujte mi. Vidite da mi dođe rasplakati se. Kad sam ga vidjela onako mladog čovjeka, tako predivan je bio i naš nadbiskup Prenđa. Sjećam se kako bi nadbiskup Prenđa uvijek popričao s jednim starijim čovjekom koji je uvijek bio na jednom trgu ispred doma gdje smo pohodili stare. On je bio pravoslavac, nadbiskupu Prenđi, naravno, to ništa nije smetalo. On je uvijek s njim popričao, ohrabrio ga, uvijek bi mu dao novca. Tako da je meni mons. Prenđa stvarno u duši, a sad vidim da je i nadbiskup Zgrablić takav.

Muž mi je umro prije godinu i pol, a sestra me potaknula da idem. Rekla sam da ne mogu ići zbog neke bolesti, ali nagovorila me. I sad sam sva sretna i zahvalna sestri da sam ipak išla. Imam tri unuke i preporučit ću im da i one idu sljedeći put. Dok god budem mogla hodati, ići ću na hodočašća. Preporučam svim ljudima da sudjeluju u tom divnom zajedništvu molitve i zahvaljivanja našem dragom Bogu za tolike milosti koje nam daruje“ rekla je Marta Pavlović.

Ines Grbić

Duhovnu obnovu za studente i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. listopada, predvodio je don David Leskovar, studentski kapelan u Zagrebu.

Na početku susreta don David je održao nagovor o temi teologije tijela temeljem  nauka Crkve kojeg je Isus ostavio o spolnosti čovjeka i teološkog nauka sv. Ivana Pavla II. o toj temi. Nakon nagovora, don David je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Don David je zahvalio Bogu što je čovjeka stvorio čudesno na svoju sliku i priliku, a različitoga, kao muškarca i ženu. „Na području spolnosti i tjelesnosti Sotona najviše napada čovjeka. Bojimo se i sramimo toga područja, često ga doživljavamo kao prljavo, bojimo se to ispovijedati i otvarati Isusu“ rekao je don David, poželjevši da mladi budu spremni prihvatiti Božji naum za ono što je Bog zamislio kad je stvorio čovjeka i moleći blagoslov za sve koji su ranjeni na području spolnosti.

„Tu sam da vam navijestim radosnu vijest o značenju našeg tijela i naše spolnosti. Radosnu vijest zašto nas je Bog stvorio drugačijima i što je prekrasno u našoj spolnoj različitosti. Toliko puta smo stvarali krivu sliku o tome. Nažalost, odrastali smo s razmišljanjem da je sve što je povezano s našim tijelom, a pogotovo sa spolnošću, nešto prljavo, grešno, Bogu gadljivo, od čega Bog okreće glavu. Svatko je ranjen u tom području, nažalost“ rekao je don David, dodavši da ovaj svijet često optužuje kršćanstvo i Crkvu da demoniziraju tijelo i da imaju protiv ljudske seksualnosti.

„Tu sam da raskrinkam laž da su ideje kojima su nas ‘hranili’ da je naše tijelo prljavo i loše, laži koje dolaze iz pakla. Nažalost, te laži često su nas formirale i stvarale krivu sliku o nama i o drugima. Neprijatelj čovjeka, Sotona, posijao je tu laž u naše srce i stoljećima živimo u herezi dualizma koja nema veze s kršćanstvom – a to je da je tijelo zlo, a da je duša nešto dobro. Jako volimo spiritualizirati naše kršćanstvo. Ali, Bog nas je stvorio kao dušu i kao tijelo“ istaknuo je don David, poručivši: „Crkva ne demonizira tijelo. Tijelo demoniziraju demoni, oni ne vole i ne podnose tijelo.

Onaj koji mrzi tijelo je onaj koji nema tijelo. Duhovna bića koja mrze čovjeka su demoni, Đavao. Oni mrze naše tijelo jer nemaju tijelo. Ta borba nije apstraktna i svi je osjećaju. Zato padamo na tom području i ispovijedamo se. Najveća dijabolična laž posijana u naše srce je da nas Sotona pokušava uvjeriti kako Riječ koja je postala tijelom – živi Isus – da on mrzi tijelo. To je apsurd!“ upozorio je Leskovar.

„Ljubav koja je stvarala svijet, koja je stvarala čovjeka, se utjelovila! Isus nam se ostavio na vrlo konkretan način, u prilikama kruha i vina. Ne samo kao duh, nego kao svoje tijelo i svoja krv. To je veliki dar kojeg primamo“ poručio je don David, istaknuvši da postoji ljubav koja nas može potpuno zadovoljiti i ispuniti.

„Na prvi pogled, tu ljubav ne vidimo našim očima. To je ljubav između Oca, Sina i Duha Svetoga. To je Bog u kojeg vjerujem. Naš Bog je Bog ljubav. Upravo iz te ljubavi smo stvoreni i za tu ljubav smo stvoreni. I samo nas ona može do kraja ispuniti, jer stvoreni smo na njenu sliku i priliku“ rekao je don David, istaknuvši da se ta ljubav, koju često doživljavamo kao nešto apstraktno i daleko, učinila konkretnom i čovjeku bliskom.

„Ta ljubav, koju mi zovemo Bog, utjelovila se. Ta ljubav postala nam je na dohvat ruke i bliska. Upravo zato jer je Bog postao tijelom, mi smijemo govoriti o teologiji tijela. Ima nešto sveto i božansko u našem tijelu, jer Bog je postao tijelom: „I Riječ je tijelom postala“. Mi toga nismo svjesni. Mnogi to teško prihvaćaju i vjeruju u to. Grci su povraćali kad su slušali kako su kršćani govorili da se Bog utjelovio. Bog koji je stvarao cijela prostranstva svemira, da može biti toliko blizak čovjeku? Židovima je to bio skandal. A kršćanima je spasenje! I ne samo da vjerujemo da je Bog postao tijelom. Kršćani vjeruju da je Bog u tom tijelu uskrsnuo i da ćemo svi mi koji u njega vjerujemo, jednog dana uskrsnuti – ne samo dušom, nego i tijelom“ poručio je don David.

Istaknuo je da riječi Isusa, odnosno teologije tijela, nisu riječi osude, nego su oslobađajuće za čovjeka. „Nije važno kako smo prije živjeli, nego kako ćemo se sada i ubuduće nositi s našom palom naravi. To znači predavati sebe u Isusove ruke, a Isus nas preoblikuje i liječi“ ohrabrio je mlade Leskovar.

U propovijedi misnog slavlja, don David je govorio o osobnosti sv. Luke, jer je taj dan dio blagdan sv. Luke evanđeliste.

„Sv. Luka je svijetli primjer Isusova učenika i svjedoka iz prvih vremena Crkve, jako nam je blizak. Luka je bio poganin, kasnije se obratio. Približio se radosnoj vijesti Evanđelja, počeo je slijediti Isusa vrlo radikalno, dotle da je zapisao Evanđelje i ostavio nam i Djela apostolska“ rekao je don David.

Luka je bio iz Sirije, nije pripadao Židovima. Bio je marijanski evanđelist. „Nitko kao Luka nije nam ostavio toliko detalja o Isusovom djetinjstvu. Mnogi bibličari pretpostavljaju da je čak poznavao Mariju ili nekoga iz Marijine rodbine. Samo nam Luka ostavlja prizore Anđeoskog pozdrava Gospi, njen odlazak kod Elizabete, cijelu priču o Isusovom rođenju. Zovu ga još ‘evanđelist po srcu Isusovu’, po srcu Gospodinovu“ rekao je don David, istaknuvši da je Luka od svih evanđelista na poseban način bio osjetljiv na Isusove prispodobe o milosrđu kojima Isus želi pokazati pravu sliku Boga. Upravo Luka kroz prispodobe koje je ostavio donosi pravo lice Boga, kakav je naš Bog.

Don David je istaknuo i osobitost početka Lukinog evanđelja, koje je značajno baš za ljude 21. st. koji sve propituju, mnogi se pitaju postoji li uopće Isus.

U svom Proslovu, to je sâmi početak Lukinog evanđelja, Luka piše o „izvješću o događanjima koji se ispuniše među nama, kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevidci i sluge riječi“. Budući da je Luka „sve od početka pomno ispitao“, naumio je Teofilu „sve po redu napisati, da se osvjedoči o pouzdanosti svega u čemu je poučen“.

„Luka kaže, ‘ispitao sam očevidce’, naglašava ‘pomno sam ih ispitao’, spominje pouzdanost. Početkom Lukinog evanđelja dominira uvjeravanje u stvarnost naše vjere. Luka nam je prije 2 000 godina želio ostaviti garanciju da priča o Isusu nije neka bajka, priča. Da su to događaji koje je on pomno ispitao, provjerio i želio nam ih je ostaviti kao sigurnost, da se ne bojimo vjerovati“ naglasio je don David.

Ohrabrio je mlade da žive evanđelje, da život svakoga postane evanđelje, da se u nama prepozna nešto evanđeosko, da drugi mogu reći ‘Ovi ljudi su kršćani, drugačiji’.

„Ne bojte se svjedočiti evanđelje ovome svijetu i ljudima s kojima živite. Nekad se povlačimo i bojimo se zauzeti za evanđelje, pokazati naše pravo lice, tko smo zapravo. Svjedočite evanđelje redovitim odlascima na misu, redovitim sakramentalnim životom. Iskoristite duhovne ponude, evangelizirajte druge, pozovite i povedite nekoga na molitvene susrete, klanjanje“ potaknuo je mlade don David.

Tijekom susreta, mnogi mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Pjevanje tijekom večeri predvodio je Zbor mladih iz zadarske župe Bokanjac pod vodstvom  Luke Kotlara.

U pozdravu na početku susreta, don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru, rekao je da je tema teologije tijela široko područje koje pokriva cijelu ljudsku tjelesnost i odnos s Bogom. To je bila prva od četiri velike duhovne obnove za studente u Zadru, na početku akademske godine, a obnova će se održati još u došašću, korizmi i na kraju akademske godine.

Šibalić je studentima u Zadru na raspolaganju za ispovijed i razgovor svaki radni dan od 13,30 do 14,30 u crkvi sv. Dimitrija u Zadru. Svaku srijedu u 20,30 sati u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima je molitvena večer ‘Pred licem tvojim’ kada se razmatra čitanje od nadolazeće nedjelje i održi klanjanje. Obavijesti kapelana Šibalića studenti mogu pratiti i na instagram profilu kapelan_unizd.

Ines Grbić

Na svetkovinu Svih Svetih u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 1. studenoga, svečano misno slavlje za vrijeme kojega je podijelio i papinski blagoslov s potpunim oprostom, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„U Kristu i njegovim autentičnim svjedocima, svecima, Bog nam postaje blizak. U Kristu možemo otkriti Božje lice, a u svecima autentični odraz njegovog lica“, poručio je nadbiskup Zgrablić, razmatrajući svetost u kontekstu Božjeg plana u čijem je središtu njegov Sin, Isus Krist.

„Bog nam u Isusu pokazuje svoje lice i svoj plan s nama i svijetom. Otajstvo Boga skriveno vjekovima objavilo se u punini u utjelovljenoj Riječi Božjoj. Sv. Pavao kaže da se u Kristu nastanila sva Punina. Gledajući Kristovo lice, promatramo autentično i živo Božje lice, lice koje nam govori, koje možemo slušati, kako bismo došli do punine milosti i istine“, poručio je zadarski nadbiskup, rekavši da se naš autentični kršćanski život, život svetosti, ostvaruje kad Krista i svece slijedimo na putu života.

„Vjera i ljubav svetaca i nas želi zahvatiti i potaknuti na suradnju s Božjom milosti koju primamo, kako bismo zaronili u ocean Božje ljubavi. Ljubav prema Bogu i čovjeku koju su sveci živjeli do kraja, utjelovljena je vjera iz koje raste preobražavajuća snaga našeg života“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da su sveci kao uzorni kršćani, na razne načine pokazali snažnu i preobražavajuću prisutnost živoga Krista u svom životu.

„Čitava povijest kršćanstva označena je mnogobrojnim svetim muškarcima i ženama koji su svojom vjerom, postojanošću i ljubavlju svjedoci i prenositelji vjere za mnoge generacije, pa i za nas. Utječući se zagovoru svetih i nasljedujući njihovu nepokolebljivu vjeru, ulazeći u zajedništvo s njima, povezujemo se s Kristom, od kojega kao od Izvora i Glave proistječe sva milost života Božjeg naroda“, rekao je nadbiskup, poželjevši da i do nas dođe radosna i spasonosna poruka koju Bog ostvaruje u povijesti.

Božja riječ govori „o velikom Božjem planu po kojem nas je Bog izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni pred njim, da budemo dionici blaženstva njegovog života. Naše životne okolnosti se razlikuju, ali ostaje isti Duh, isti poziv na ostvarenje blaženstva, ista preobražavajuća snaga koju nam je Krist darovao da bismo živjeli život punine, život svetosti.

Punina kršćanskog života, svetost, ne sastoji se u tome da činimo izvanredne stvari. Ne moramo nužno podnijeti mučeništvo prolijevanjem krvi poput svetih  Anastazije, Zoila i Krševana, bl. Miroslava Bulešića, Božjih ugodnika Eugena Šutrina, Ive Mašine, Janeza Kranjca, s. Agneze Petroša i tisuća drugih.

Važno je da se svakodnevno sjedinjujemo s Kristom, da srastamo s njime živeći otajstva koja nam je darovao, da usvajamo njegovo držanje, njegov način razmišljanja i djelovanja, njegovo vladanje“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Naglasivši da je „mjera naše vjere i naše svetosti koliko smo, snagom Duha Svetoga, oblikovali naš život po Kristovom životu“, nadbiskup je istaknuo kako je važno da nam vjera preobražava život. „To je i dio Božjeg plana za nas i iz toga plana nitko nije isključen. Sv. Pavao kaže: „Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova“. Kršćanska svetost sastoji se u suobličenju osobnog života Kristovom životu. Bez preobražavajućeg učinka u životu, vjera nam ostaje na površini, na marginama života, lišena dubine i snage koja u sebi nosi najveće, vječno dobro“ poručio je predvoditelj slavlja.

Razmatrajući možemo li svojim snagama odgovoriti pozivu na preobrazbu života i svetosti, nadbiskup je podsjetio na misao pape Franje iz Apostolske pobudnice koju je nedavno objavio na blagdan Sv. Terezije Velike, a posvećena je sv. Tereziji od Djeteta Isusa: „Terezija je sa svoje strane željela istaknuti primat, prvenstvo Božjeg djelovanja; ona nas potiče na potpuno pouzdanje dok razmatramo Kristovu ljubav izlivenu do kraja. U središtu njenog učenja je spoznaja da, budući da nismo u stanju biti sigurni u sebe, ne možemo biti sigurni ni u svoje zasluge. Dakle, nije moguće vjerovati vlastitim naporima ili postignućima. Katekizam je odlučio citirati riječi koje je sv. Terezija uputila Gospodinu: `Pojavit ću se pred tobom praznih ruku`, da bi izrazio da su `sveci uvijek imali živu svijest da su njihove zasluge čista milost`. To uvjerenje rađa radosnom i nježnom zahvalnošću“.

„To nam svjedoči sveta Terezija, ali i svi drugi sveci. Uz Božju pomoć, pozvani smo živjeti i njegovati milosti koje smo primili. A tih milosti, velikih Božjih darova, ima mnogo. Koliko smo milosti primili darom života, darom sakramenata i sudjelovanja u euharistijskom otajstvu, svakom svetom pričešću, ispovijedi, molitvom, svakim djelom ljubavi“, potaknuo je na zahvalnost mons. Zgrablić, naglasivši da korijen našeg kršćanskog života i primljenih milosti raste iz Kristovog uskrsnog otajstva iz kojega primamo Kristov Duh i njegov novi, uskrsli život.

„Izvor svih milosti je u sakramentu krštenja koji nas povezuje s Kristovim uskrsnućem. Iz otajstva Kristovog uskrsnuća i našeg krštenja proizlazi preobrazba koja se zbiva u čovjeku. U sakramentu euharistije taj novi život hrani se i suobličuje Kristu“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ apostola Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist”.

„Nije riječ o nekom Pavlovom mističnom iskustvu, nego o vjeri u preobrazbu koja se dogodila u njegovom životu u susretu s Kristom. Naš život neraskidivo je povezan s Kristovim životom: „Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“, zaključuje sv. Pavao. Bog djeluje svojim Duhom u nama, ali uvijek poštuje našu slobodu; traži da vjerom prihvatimo djelovanje Duha Svetoga i iz dana u dan prihvaćamo Božju volju, kako bismo mogli živjeti u novosti života“, poručio je mons. Zgrablić.

Kako na putu ostvarivanja svetosti naš život, naše razmišljanje, naše djelovanje i naše odluke mogu postati Kristova misao i njegovo djelovanje, nadbiskup je pojasnio u duhu riječi sv. Ivana iz njegove Prve Poslanice: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu“.

„Sveci su u punini živjeli ljubav. Oni su znali ljubiti i nasljedovati Krista u svom svakodnevnom životu i u svim okolnostima života. Oni nam svjedoče kako je moguće ići tim putem.

Kršćanski život sastoji se u punini ljubavi, a ljubav je plod Duha kojeg nam Krist daruje kao prvi i najveći dar nakon uskrsnuća. Da bi ljubav, odnosno svetost, u duši rasla i rodila rodom, moramo, poput Blažene Djevice Marije i svih svetih, čuvati Božju riječ, pohranjivati je u svoje srce i u skladu s njom živjeti, s njom usklađivati svoju volju, često sudjelovati u sakramentima, osobito nedjeljnoj i blagdanskoj euharistiji, ustrajno se posvetiti svaki dan molitvi, odricati se naše sebičnosti i grijeha, umirati sebi zbog djelotvorne ljubavi prema bližnjemu, opraštati, ljubiti one koji nam čine zlo. Potrebno je slijediti ‘putokaze’ koje nam je Bog obznanio u Deset zapovijedi i koje nam je zapisao i utisnuo u našu savjest i srce“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Rekavši da smo unatoč našim slabostima, manama, grijesima i ograničenjima, pozvani težiti tako uzvišenome kao što je svetost, nadbiskup je rekao da postoji puno više svetaca od onih čija su imena upisana u kalendaru.

„Slavimo brojno mnoštvo svetih koji slave Gospodina u radosti života u vječnosti, u otajstvu njegove dobrote i djela spasenja, u što smo i mi pozvani ući, u istini i poniznosti našeg srca. Liturgija i nas njima pridružuje. U svetima promatramo mnoštvo kojima ne znamo imena, a među kojima vidimo i naše drage pokojne, osobe koje poznajemo, koji su dio naše obitelji, rodbine i koji su nas zadužili u našem životu. Pridružujući se njima, svetkovina Svih Svetih na osobiti način želi u nama probuditi čežnju za tim životom kojega oni već žive. U tom životu i mi već  ovdje i sada participiramo, na osobiti način kroz liturgijski čin“ rekao je nadbiskup.

„Sveci žive u svakom razdoblju povijesti Crkve. Susrećemo ih u svakom narodu i kulturi, u svakakvim društvenim okolnostima i svim vremenima. Sveci se međusobno razlikuju, ali ostaju „zvijezde na svodu povijesti“, kako ih naziva papa Benedikt XVI. Sveci su nam sigurni putokaz u svim poteškoćama, nevoljama, iskušenjima i tminama života. Sveci su naši prijatelji i zagovornici na nebu“ naglasio je mons. Zgrablić, citirajući nadalje Benedikta XVI.: „U zajedništvu kanoniziranih i nekanoniziranih svetaca koje Crkva živi zahvaljujući Kristu u svim svojim udovima na nebu i na zemlji, mi uživamo njihovu prisutnost i njihovo društvo, gajimo čvrstu nadu da ih možemo nasljedovati na njihovom putu i dijeliti s njima jednom isti život u blaženstvu, vječni život“.

„Podignimo svoj pogled duše k ‘zvijezdama svetosti’. Zagovor Blažene Djevice Marije, zaštitnika Zadarske nadbiskupije, svih znanih i neznanih svetih i brojnih Božjih ugodnika, neka nam pomogne da svakodnevno živimo preobražavajuću snagu koju nam Bog daruje, kako bismo se uspeli na nebeske vrhunce svetosti i vječnosti na koje nas dobri Bog želi uzdići“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić