Blagdan bl. Alojzija Stepinca proslavljen je u župi Srca Isusova u Chicagu u nedjelju, 11. veljače, gdje je svečano misno slavlje predvodio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Potrebna nam je sada ponovno Alojzijeva jasna i razumljiva besjeda. Opet se nad društvom u Hrvatskoj i svijetu, kao i nad Crkvom, nadvija ‘magla nejasnih stavova i dvoznačnih pojmova koji zamračuju Božje svjetlo i objavljenu istinu’. Stepinca su komunisti spriječili zboriti s njegove katedre u zagrebačkoj katedrali. Stoga je on iz kućnog pritvora u Krašiću upućivao pastirsku i učiteljsku riječ: očevima i majkama, mladićima i djevojkama, studentima i radnicima, biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama, kulturnim i javnim djelatnicima. Nije drhtao, niti se povijao pred svjetskim moćnicima s koje god strane dolazili. Imao je osjećaj ‘pomazanog sluge’ koji je pozvan i poslan navješćivati sužnjima oslobođenje“, poručio je mons. Puljić, rekavši da će povijest Crkve upisati Stepinca u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena.

Nadbiskup je podsjetio na riječi sv. Ivana Pavla II. koji je na beatifikaciji Stepinca o bl. Alojziju rekao: „Draža mu je bila tamnica nego sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve. Nije se strašio okova, kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja“. Mons. Puljić je istaknuo podudarnost dva događaja koji su se zbili 3. listopada. „Toga datuma 1946., kardinal Stepinac održao je svoj poznati govor obrane, nakon čega je bio osuđen na 16 godina zatvora i zatočen u Lepoglavi. Istoga datuma, 3. listopada 1998., sv. Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Stepinca blaženim u nacionalnom svetištu, u Mariji Bistrici.

„Čin proglašenja blaženim je pobjeda Kristovog Evanđelja nad totalitarnim ideologijama. Kardinal Stepinac je u Mariji Bistrici proglašen moralnim pobjednikom, a bezbožni režimi, fašizam, nacizam i komunizam, koji su ga teretili i progonili, otišli su u povijesnu ropotarnicu – upravo kako je to Stepinac predvidio u povijesnom govoru na procesu u Zagrebu, 3. listopada 1946.“, istaknuo je nadbiskup Puljić.

Zahvalio je bl. Alojziju što je svojim stavom i riječima tumačio svećenicima i Bogu posvećenim osobama njihovo dostojanstvo i ulogu u svijetu. Zamolio je njegov zagovor za svete svećenike i redovnike koji će izgarati za Boga i duše. Izrazio je zahvalnost bl. Alojziju što je stao u obranu života i obitelji te tumačio da su roditelji Božji suradnici, a obitelji i djeca snaga i nada Crkve i naroda.„Hvala Ti, blaženi Alojzije, što si dobro razlikovao slobodu od liberalizma i blagostanje od kapitalizma, pa javnim djelatnicima i političarima savjetovao neka s Kristom, jedinim Otkupiteljem čovjeka, „stvaraju temelje slobode, sreće i napretka društva“. Posebice, hvala Ti, veliki sine roda našega, što si bio jasan i glasan, pa za svakoga imao prikladnu riječ utjehe i objašnjenja“, rekao je nadbiskup Puljić.

Činom Stepinčeve beatifikacije „Papa je rehabilitirao nepravedno osuđenog kardinala Stepinca. Hrvatsko pravosuđe je sredinom srpnja 2016. u cijelosti poništilo presudu, a tada je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, obrazložio zašto je presuda poništena: „Presuda montiranog političkog suđenja Stepincu krši načelo prava na pošteno suđenje, a „instruirani svjedoci tužiteljstva teretili su optuženika”. U stvarnosti nije odlučivalo sudsko vijeće, nego komunistički tužitelj Jakov Blažević, s ciljem da „presudom nanese moralnu diskvalifikaciju Stepincu i Katoličkoj Crkvi“. „Temeljni krimen Stepincu bila je činjenica da je u vrijeme NDH bio zagrebački nadbiskup, a nakon rata ostao je sa svojim narodom. Uz to, nije htio potpisati formular za traženje pomilovanja, već je tražio „obnovu postupka pred neovisnim sudom ili poništenje iste presude“. Hrvatsko pravosuđe to je učinilo u srpnju 2016., pa tako nakon 70 godina ispunilo njegovu volju. Poništenje ove komunističke presude „ima i veliku važnost za povijest hrvatskog naroda“, zaključio je tadašnji sudac Turudić“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je citirao i ‘Katolički list’ u kojem je prigodom imenovanja zagrebačkim nadbiskupom napisano da Stepinca „rese velike vrline: odan je molitvi i srca milostiva prema sirotinji koju ljubi poput Vinka Paulskog. Sin je seljačke obitelji, pučanin, osjećajne duše, pun najsvetijih ideala, pa će znati svom vjernom puku biti otac i prijatelj koji je spreman moliti i trpjeti za svoj narod“. Novinar ‘Katoličkog lista’ predvidio je sve teškoće i divne vrline o kojima je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., govorio sv. Ivan Pavao II.: „Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i hrvatskog naroda. Podnijevši okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve, kardinal Alojzije Stepinac, sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva““, podsjetio je mons. Puljić.

Nakon procesa i osude od 16 godina zatvora, Stepinac je pet godina proveo u zatvoru u Lepoglavi (1946.-1951.), a ostatak života u internaciji, u Krašiću, do 1960. godine. „Bio je spriječen poći do svoje katedre u zagrebačkoj katedrali, pa je iz Krašića vršio ‘učiteljsku službu’, ne samo u svojoj Nadbiskupiji, već i diljem hrvatskih dijeceza. Iz Krašića je uputio više od 5000 pisama, pa sve ‘hrabrio, tješio i poticao neka ustraju u vjeri i crkvenom jedinstvu’. U svom životnom hodu Stepinac je imao tri faze: bio je vojnik, ratnik i zarobljenik. Bio je ratar koji je obrađivao svoju plemenitu zagorsku i plodnu zemlju hrvatsku. Bio je svećenik, biskup i pastir, propovjednik i odgojitelj Božjeg puka do kraja života. Te tri različite životne faze, od vojnika i ratara do svećenika, učinile su ga divnim povijesnim likom u kojem se isprepliću tri velike ljubavi: ljubav prema bratu čovjeku, prema rodnoj zemlji i domovini, prema Bogu i njegovom velebnom djelu, Crkvi Katoličkoj“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je potaknuo da učimo od Stepinca, dičnog biskupa i Božjeg viteza. „Učimo se družiti s Isusom u molitvi i euharistiji da bi rasla naša kršćanska, obiteljska, župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio na krštenju. Hranimo se Božjom riječju i sakramentima, kako bismo poput Alojzija mogli ostati uz Isusa Krista, jedinog otkupitelja čovjeka koji nosi ključeve povijesti i čija su vremena i vjekovi“, potaknuo je mons. Puljić.

Stepinčevo je proslavljeno i u hrvatskoj župi u Los Angelesu gdje djeluje don Ivan Jordan, svećenik Zadarske nadbiskupije, a na misnom slavlju okupilo se desetak skupina hrvatskih vjernika iz Amerike.

I. G.

Foto: Župa Srca Isusova, Chicago

Stručni skup ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ o temi skrbi bolesnih i starijih osoba počeo je sa svojim dvodnevnim održavanjem u petak, 9. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, prigodno uz proslavu blagdana Gospe Lurdske i obilježavanje Svjetskog dana bolesnika.

Sudionicima skupa obratio se zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. „Bog sâm se poistovjetio s onima koji su u bolesti i potrebi i rekao je, Što njima učiniste, meni ste učinili. Na taj način potaknuo je i nas da mijenjamo našu nutrinu i naše odnose, jer to je cilj njegovog dolaska na ovaj svijet – da promijenimo naš život, našu nutrinu i da mijenjamo naše srce, kako nas je Bog izvorno stvorio. Da budemo njegova ljubljena djeca koja imaju čisto srce koje ljubi“, poručio je nadbiskup Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: ‘Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili’.

U tom kontekstu, podsjetio je kako je na jednom molitvenom susretu vjernika, jedna liječnica rekla: „Kada meni dođe neki bolesnik, kad mi pokuca na vrata, uvijek ga primim kao da mi je Isus došao pokucati na vrata. Uvijek se trudim tako ljubazno ga primiti, pružiti mu svu svoju ljubav, pažnju i znanje, sve što mogu, da budem njemu na raspolaganju“. „To je zaista kršćanski, kako bismo trebali istinski živjeti našu vjeru – da u drugome, osobito bolesnome, gledamo odraz Kristovog lica i da u njemu ljubimo Isusa Krista koji u njemu živi. Na taj način, tom ljubavlju, preko toga bližnjega koji je pokraj nas, mi istinski služimo i ljubimo Gospodina, jer on se utjelovio i tako je on činio“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da „naša vjera nije teorija i nikad ne smije ostati teorija, jer to bi bilo kao da vjerujemo u nešto nepoznato, iluzorno, što ne postoji ili je praznovjerje. Mi vjerujemo u živoga Boga koji se utjelovio, koji je postao čovjekom i mi smo po daru njegovog uskrsnuća postali udovi njegovog tijela. Prema tome, kada činimo dobro svome bližnjemu, osobito onome tko je u potrebi, mi služimo sâmom Bogu. Tada se približavamo sâmom Bogu. Stoga je bitan dio naše vjere i našeg života biti u službi bolesnicima. Kada to činimo, onda živimo našu kršćansku vjeru“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši da je ostavljenost tema ovogodišnje Papine poruke uz 32. Svjetski dan bolesnika, naslovljena „’Nije dobro da je čovjek sam’. Liječiti bolesne liječeći međusobne odnose“, nadbiskup je rekao da je jako važno biti blizu osobama koje se osjećaju osamljeno. Zahvalio je svima na uključenosti u taj oblik pastorala i na sudjelovanju na tom skupu. Pohvalio je Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije za organizaciju toga skupa kojem je poželio plodonosan susret, potaknuvši ih na daljnji rad i suradnju.

Mr. sc. don Marin Batur u izlaganju ‘Sakramenti – temeljna vjernička prava’, predstavio je crkveni i državni pravni okvir, odredbe kanonskog i civilnog prava o potrebi pružanja skrbi bolesnima i pravu na dušobrižništvo u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, što je u Hrvatskoj i zakonski regulirano.

Duhovnu skrb svećenika prema bolesnima i korisnicima drugih zdravstvenih ustanova propisuju međunarodni ugovor između Hrvatske i Svete Stolice, dva zakona Vlade RH te ugovor između Vlade RH i HBK. U odredbama tih pravnih akata nalazi se „temeljno i osnovno prema čemu građani imaju osiguran i zajamčen pristup svećenika vjernicima koji se nalaze u bolnici ili drugoj ustanovi. Zakonodavstvo Hrvatske u tom smislu je sasvim zadovoljavajuće i kao društvo smo prepoznali važnost sakramenata“, poručio je mr. Batur.

U prvom dijelu izlaganja, mr. Batur je govorio o pravu ljudi na sakramente, a u drugom dijelu kako civilni sektor u hrvatskoj državi to regulira u odnosu na bolnice i druge zdravstvene ustanove.

Prema nauku Crkve, svi vjernici trebaju se truditi provoditi sveti život – zato se govori o pravu na sakramente. „Naša dužnost je živjeti evanđeoskim načinom života i tako odgovoriti na sveopći poziv na spasenje, na svetost. Bog nas želi u zajedništvu sa sobom. Želi da ga na ovome svijetu upoznamo, da živimo po njegovim zapovijedima i prispijemo u vječni život u nebu kojega ne možemo zaslužiti, nego je Božja milost.

Nakon istočnog grijeha, čovjek više ne živi u stanju izvorne svetosti i pravednosti. Naše iskustvo pokazuje da smo grešni ljudi. Naše ljudske snage nisu dostatne da ustrajemo na putu svetosti. Zato nam je Bog dao neka duhovna dobra. To su osobito Riječ Božja, svjetlo našem životu te sakramenti kao znakovi i sredstva kojima se izražava i jača vjera, iskazuje štovanje Bogu i ostvaruje posvećenje ljudi“, rekao je mr. Batur, poručivši: „Svi vjernici imaju pravo primati od svetih pastira pomoć iz duhovnih dobara“.

Premda se ne može reći da ljudi imaju „pravo na nebo“, jer to je milosni Božji dar, nasuprot tome, u odnosu na svećenike – pastire Crkve, sakramenti su pravo, istaknuo je mr. Batur bitnu razliku u poimanju prava te vrste.

„Sakramenti su u odnosu na Boga milost, a u odnosu na pastire Crkve sakramenti su pravo. Krist je ustanovio sakramente i povjerio ih Crkvi. Ne smiju se odbiti ili uskratiti, osim iz opravdanog razloga. Npr. kad osoba želi na ispovijed, ali ne kaje se za svoje grijehe i ne odlučuje biti bolja“, rekao je predavač, upozorivši da se sakramenti ne odgađaju iz nečijih proizvoljnih razloga.

„Krist je osnovao Crkvu da nastavi njegovo spasiteljsko djelo. Zato u sâmu srž dužnosti pastira Crkve spada navještaj riječi Božje, što narodu pomaže razlikovati dobro od zla te slavlje svetih sakramenata koji čovjeka dovode u direktnu komunikaciju s Bogom i koji preobražavaju naše duše“, rekao je don Marin.

„Sakramenti kao ljudska prava proizlaze iz stvorenosti na sliku Božju i služe čovjeku kao pomoć na putu prema svetosti. Po stvorenosti na sliku Božju svi imamo isto dostojanstvo. Pravo na sakramente nije samo pravo svih vjernika, nego svih ljudi, ljudsko pravo. Ako imamo ispravnu vjeru i ako smo pravilno raspoloženi, ne može nam se uskratiti pravo na sakramente. Teološki temelj prava na sakramente je Božji poziv na svetost“, poručio je mr. Batur.

Govoreći o odnosu civilnog zakonodavstva prema sakramentima, predavač je istaknuo da je „i civilno zakonodavstvo prepoznalo to temeljno vjerničko pravo – pravo na sakramente“.

ČL. 16 Ugovora o pravnim pitanjima između Svete Stolice i RH glasi: „Republika Hrvatska priznaje i jamči Katoličkoj Crkvi pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zatvorima, bolnicama, lječilištima, sirotištima i svim ustanovama za zdravstvenu i društvenu skrb, bilo da su javnog ili privatnog značenja“.

„Ta pozitivna odredba koju su sklopili subjekti međunarodnog prava jamči pravo na dušobrižništvo, dakle, na odlazak svećenika u zdravstvene ustanove. Na temelju toga članka međunarodnog ugovora, Vlada RH i HBK sklopili su Ugovor o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama te ustanovama socijalne skrbi. Prema čl. 2 tog Ugovora, dušobrižništvo vjernika katolika u bolnicama i ustanovama podrazumijeva liturgijska slavlja i podjeljivanje sakramenata, savjetovanje u pitanjima vjere i morala, posjećivanje bolesnika te suradnju u humanizaciji zdravstvene i socijalne skrbi.

Čl. 5 toga Ugovora kaže da će za obavljanje dušobrižništva, bolnice i ustanove  osigurati prikladne prostore koje će biskupije na čijim se području nalazi bolnica ili ustanova, opremati za trajno održavanje katoličke liturgije. Ujedno će osigurati prostor gdje će dušobrižnik moći primati bolesnike i korisnike zdravstvene i socijalne skrbi na duhovne razgovore. Mr. Batur je citirao i čl. 8 toga Ugovora, prema kojem je na zahtjev bolesnika ili njegove obitelji i rodbine, bolničko osoblje dužno pozvati dušobrižnika koji može posjećivati bolesnike i vjerske obrede slaviti u svako doba kad to zahtijevaju potrebe. U čl. 9 piše da će uprava bolnice i ustanova omogućiti u prikladnim prostorima u tim ustanovama održavanje stručnih i duhovnih susreta za katolike.

„Prema ugovorima, uvijek je moguć pohod svećenika bolnici i slavlje mise u bolnici. Ne samo da svećenici smiju doći u bolnice, nego bolničko osoblje dužno je pozvati svećenika kad to osoba ili obitelj zatraže“, naglasio je mr. Batur.

Prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, u dijelu koji govori o dušobrižničkoj pomoći u zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi, čl. 14 kaže da se vjerskoj zajednici jamči pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u tim ustanovama, prema ugovoru između vjerske zajednice i osnivača ustanova.

Četvrti pravni akt koji regulira dušobrižništvo za bolesne i starije je Zakon o zaštiti prava pacijenata koji govori „o načelu humanosti i zaštite pacijenata, čije se pravo ostvaruje zaštitom osobnosti pacijenta, uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja“, rekao je mr. Batur.

Don Valter Kotlar, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral, istaknuo je važnost poznavanja pravnog okvira kojim su regulirani i zaštićeni skrb i ulazak svećenika u bolnice i domove. „Svećenici nisu neki aktivisti ili osobe koji bi ulazili u te ustanove neovlašteno, nego to je utemeljeno u zakonu hrvatske države, a to je predvidio i crkveni zakonodavac. Svećenici imaju to pravo, ono nije naša volja, nego dolazimo po pravu pacijenta da mu damo duhovnu skrb“, naglasio je predstojnik Kotlar.

Don Valter je istaknuo da kakva god bila priprava za svećeništvo, za susret s bolesnicima u pastoralu nema prethodne stručne edukacije koja bi poučila budućeg svećenika toj vrsti pastorala. „To je pitanje srca, osobne predanosti i povjerenja u Božju milost. Kad osoba ide u svećeništvo, nije baš da često razmišlja kako će ulaziti u sobu gdje ljudi umiru, da će ići kod bolesnih ljudi koji nerazgovjetno pričaju, koji su u teškim životnim stanjima i okolnostima, u ambijentu koji nije svaki put ugodan, ući u bolesničku sobu.

Ali, kao svećenik, nikad se nisam osjećao korisnije nego nakon dana kad sam posjećivao bolesne. To je moje iskustvo. Iako nevoljko u to idem i teško mi je to činiti. Svakog prvog petka u župi Bibinje obilazim između 40 i 60 bolesnih osoba. To je i tjelesni napor. Ali na kraju, kad se podvuče crta, nikad se ne osjećam korisnije kao baš taj dan, kad obiđem bolesnike“, posvjedočio je don Valter. Rekao je i da sakrament osobama pogotovo u terminalnoj fazi bolesti podjeljuje u vjeri osobe koja je poželjela da se podijeli sakrament, koliko god čovjek bio u teškom stanju ili ne može uzvratno komunikacijski sudjelovati. „Jer, Bog neće odbaciti raskajano srce. Činimo nešto u ime srca koje je nemoćno da bilo što drugo učini, osim da se preda Božjoj milosti“, poručio je predstojnik Kotlar.

Prvog dana skupa, 9. veljače, izlagali su i dr. Alžbeta Grgić, specijalistica interne medicine, o temi ‘Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne’, don Marko Dokoza: ‘Izazovi pastoralne skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana’ i s. Antonia Čobanov, mag. Oec: ‘Osamljenost – problem ili izazov domova za starije i nemoćne’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 7. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, o temi župnih caritasa govorio je Boris Peterlin, zamjenik ravnatelja Hrvatskog Caritasa.

Tema župnih caritasa je na tragu pastirskog poticaja zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića da se u župama Zadarske nadbiskupije službeno osnuju i pokrene djelovanje župnih caritasa kao pastoralnih tijela u sustavno organiziranom i redovitom pružanju pomoći ljudima u potrebi na župnoj razini.

Župni caritas (ŽC) je dio velike mreže Caritasa u Hrvatskoj koja potencijalno obuhvaća više od 1 400 župa. „Sve župe nemaju osnovan i aktivan župni Caritas. S obzirom na broj praktičnih vjernika i ljudi koji redovito dolaze na nedjeljne mise, stotine tisuća ljudi bi barem jedanput tjedno mogli biti nadahnuti na učiniti i potaknuti  dobro za širiti Božje kraljevstvo među nama i uz Božju pomoć, mijenjati svijet nabolje“, rekao je Peterlin.

Župni caritasi udružuju, oplemenjuju i umnožavaju spremnost ljudi na službu djelatne ljubavi. „Iako ga mnogi s tim povezuju, Caritas je više od prikupljanja i dijeljenja odjeće, obuće i hrane. Ne treba odmah početi s velikim projektima. Ide se korak po korak, projekt po projekt, ostvaruje se ideja po ideja“, poručio je Peterlin.

Cilj ŽC-a je da se cijela župna i šira zajednica potakne i uključi u djelotvorno svjedočenje milosrđa u župnoj zajednici ili na području u kojem se nalazi. To znači da zajednica mora poznavati potrebe svojih članova te ima pravo i dužnost odgovoriti na te potrebe. „U župi se ljudi najbolje poznaju, najlakše nalaze osobe koje su u potrebi i koje su spremni pomoći. U župi se stvara ozračje za skladno međusobno prihvaćanje, za solidarnost i iskreno nastojanje da se i najsiromašnijem čovjeku vrati njegovo ljudsko dostojanstvo“, rekao je Peterlin.

Upozorio je da je dug i naporan put promjene ideje kako Caritas nije samo zbirka socijalnih službi, poput podjele odjeće i obuće ili prigodnih darova socijalno ugroženim obiteljima o Božiću i Uskrsu. „Nego, cilja se na skupinu socijalnih usluga na pastoralan način, koje su spremne uključiti cijelu zajednicu u promicanje djelatne ljubavi. Osobni primjer ljudi zauzetih za Caritas je najbolji primjer. ŽC ispunjava i svoju pedagošku misiju, podsjećajući zajednicu na aktivno svjedočenje ljubavi prema bližnjemu. Poznaje probleme na terenu i nadahnjuje pojedince i skupine kako bi ih  riješili; obučava volontere u kreiranju učinkovitih odgovora na potrebe“, rekao je Peterlin. Zbog naravi svoga rada, ŽC se mora povezati sa svim ustanovama koje skrbe za ljude u mjestu, gradu, županiji, npr. sa socijalnom službom, s Crvenim križem, Domovima zdravlja, Domovima za stare, Zavodom za zapošljavanje itd.

Izazov je ostvariti djelovanje prema kojem ŽC nije samo karitativna skupina volontera čiji je cilj samo izravna pomoć siromašnima, nego on znači i edukaciju svih članova kršćanske zajednice. „Duhovnost ŽC-a potiče da osobni odnos s Bogom prožme sve sfere čovjekovog života. ŽC nastoji njegovati integralnu, ‘prizemnu’ duhovnost čvrsto usidrenu u životu, u župnoj zajednici, otvorenu i osjetljivu za potrebe lokalne zajednice. Teži uključiti sve župljane, poticati ih na uočavanje, prepoznavanje, osjetljivost i konkretnu poduzetnost, solidarnost s  potrebama bližnjih. ŽC prati i analizira socijalno stanje u župi i lokalnoj zajednici, otkrivajući različite vrste siromaštva“, rekao je Peterlin.

Osim ekonomske, egzistencijalne nevolje i ugroženosti, poput oskudice, dugova, problema s otplatom kredita ili plaćanjem režija, postoje i drugi oblici nevolja gdje ŽC i župna zajednica mogu odigrati ključnu ulogu. „To su socijalna nevolja (osamljenost, poremećeni, neriješeni obiteljski i drugi međuljudski odnosi), psihičko siromaštvo (depresija, različiti oblici ovisnosti, gubitak smisla života), životno siromaštvo uzrokovano rastavom, gubitkom bliske, voljene osobe, odlaskom djece iz roditeljskog doma te rastuće duhovno siromaštvo uslijed krize ili gubitka vjere, krivnje, grijeha, raspada sustava moralnih vrijednosti. Ti drugi oblici nevolja i siromaštva od kojih ljudi trpe često su veći i teže rješivi od onoga na koje se prvo pomisli kao o glavnom području djelovanja Caritasa“, istaknuo je Peterlin.

Dobro je da djelovanju ŽC-a prethodi socijalna analiza kako bi se uvidjelo, evidentiralo i prosudilo kako najprimjerenije djelovati. Predavač je naveo i moguće načine djelovanja ŽC-a. To je organizirati susrete, zajednička druženja i priredbe sa starima i bolesnima u njihovim obiteljskim i staračkim domovima, slati rođendanske poklone i čestitke prigodom godišnjica, organizirati misna slavlja ili molitvene susrete za određene kategorije ljudi (djecu, stare, bolesne), organizirati dovoženje starijih i bolesnih osoba s invaliditetom na misu, hodočašće i sl., pružati podršku roditeljima i rodbini koji skrbe za bolesne kod kuće na način da ih se po potrebi zamijeni kako bi se mogli odmoriti ili nešto obaviti, lobirati za prava invalida, npr. izgradnju prilaza i rampi za pristup ustanovama ili prilagodbu prostorija njihovim potrebama, pronalaziti privremeni posao i zanimacije za beskućnike i nezaposlene (izrada ručnih radova, cijepanje drva, uređenje okoliša i vrtova). Zatim, poticati lokalne iznajmljivače da na nekoliko dana osiguraju besplatan boravak siromašnim obiteljima s djecom ili osobama s invaliditetom iz unutrašnjosti zemlje, organizirati radionice za roditelje i djecu na kojima će zajedno provoditi vrijeme bez mobitela i interneta, čija pretjerana upotreba postaje rastući problem ovisnosti kod djece, mladih i roditelja. Organizirati župne humanitarne sajmove, prodaju ili razmjenu, prigodne obiteljske i druge susrete nakon mise, uz dijeljenje kod kuće pripremljene hrane, posudba kreveta, invalidskih kolica i drugih invalidskih i bolesničkih pomagala osobama u kućnoj njezi (to u suradnji s nadbiskupijskim Caritasom). Pomoći posredovanje pri traženju stana, financijsku pomoć u izvanrednim prilikama (hitna i skupa operacija, popravak spaljene kuće), poduke za djecu koja imaju problema s učenjem. Naime, sve više djece i mladih imaju problema s koncentracijom, brojni roditelji plaćaju velike iznose za instrukcije i poduke. U župi ima nastavnika, profesora i studenata koji bi jednom tjedno bili spremni darovati svoje vrijeme i znanje pomažući mladima. Organizirati volontere da pomognu pri čišćenju, uređenju i krečenju stambenog prostora osoba u potrebi. Predavač je naveo primjere i uspješnog poticanja na zajedničku brigu i pomoć nekoliko obitelji jednoj obitelji koja je u potrebi, na način da svaka obitelj mjesečno uplaćuje određenu financijsku pomoć za konkretnu obitelj.

Peterlin je potaknuo i na povezivanje s trgovačkim lancima i trgovinama, postaviti košaru na izlazu iz trgovine te prikupljati prehrambene i higijenske proizvode. Dobra je suradnja s trgovačkim lancima LIDL, KONZUM i SPAR. U dogovoru s nekom pekarom, mogu se preuzimati kruh i pekarski proizvodi preostali od prethodnog dana i podijeliti potrebnima.

Volonteri ŽC-a su za velike programe produžena ruka nadbiskupijskog caritasa te su pozvani sudjelovati i u programima koje provodi Hrvatski Caritas, kao što su Nedjelja Caritasa, Za 1000 radosti, Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH, humanitarne akcije žurne pomoći u Hrvatskoj i inozemstvu izazvane prirodnim katastrofama, sukobima i ratovima.

Peterlin je govorio i o potrebi da se u javnosti usmjerava pozornost za djelovanje ŽC-a i čini vidljivim. Župnik, pastoralno i ekonomsko vijeće mogu osobito pomoći da se izgradi svijest o važnosti i potrebi ŽC-a. Mogu se pozivati predavači da govore osobito o važnosti i potrebi karitativnog rada. Uz prikupljanje potrebnoga, treba i „odgajati djecu, mlade i odrasle da sve što imaju, vrijeme, oči, noge, ruke, znanje, nauče dijeliti s drugima“, poručio je Peterlin.

U senzibiliziranju zajednice za Caritas i potrebne, važno je i obilježavati važne datume kao što su Svjetski dan siromaha, Dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, Svjetski dan djedova i baka, Međunarodni dan činjenja dobrih djela. Treba se aktivno i kreativno služiti mrežnom stranicom župe ili ŽC-a te osobnim društvenim mrežama djelatnika i volontera u promociji karitativnog djelovanja; organizirati hodočašća i duhovne obnove za volontere ŽC-a, posjete drugim biskupijskim Caritasima te upoznavanje s njihovim primjerima i načinima rada.

Kada potreba s kojom se suoči ŽC nadilazi njegovu mogućnost rješenja, ŽC poduzima što može. Pritom animira i lokalnu zajednicu te se obraća biskupijskom Caritasu, koji, ako je nužno, poziva i Hrvatski Caritas. „Preporučljivo je da ŽC surađuje s drugim socijalnim subjektima na lokalnoj sceni: različitim vjerničkim udrugama i zajednicama, jedinicama lokalne ili regionalne uprave, civilnim udrugama, javnim ustanovama. Već desetak godina u Hrvatskom Caritasu, baš za takve slučajeve, promovira se ‘3C model’ – zajedničko djelovanje ŽC-a, biskupijskog i nacionalnog – Hrvatskog Caritasa“, potaknuo je Peterlin.

„Važno je da svatko sa svoje strane učini sve što može. Naizgled nemoguće i nezamislive stvari čudesno postaju moguće, kad se svi zainteresirani uključe u zajednički projekt. Ključno je da netko uoči problem i zauzme se za njegovo rješenje: za početak, barem jedna osoba, susjed, prijatelj, kolega“, istaknuo je Peterlin. Praksa pokazuje kako se ljudi u teškoći često zbog neugode, srama ili  skromnosti ustežu sami potražiti pomoć te svoje siromaštvo, oskudicu ili drugi problem drže u skrovitosti. Ne žele na sebi stigmu siromaštva, boje se ljudskih pogleda, riječi, podsmijeha i moguće socijalne isključenosti djece“, poručio je zamjenik ravnatelja HC-a.

Peterlin je istaknuo da je dovoljan i potreban tek jedan telefonski poziv nekog pojedinca da se župni i biskupijski Caritas upoznaju s određenom potrebom te krenu u pomoć ljudima u nekoj situaciji. Za to je naveo iskustva uspješnog pružanja pomoći u primjerima u Zagrebu.

„Netko negdje mora pokrenuti stvar, zakotrljati grudu snijega, započeti pričati dobru priču. Čak ako sâm i nije sasvim zainteresiran, zbog zauzetosti i gorljivosti svojih prijatelja osoba će se uključiti pomoći. Ništa za pojedinca i župnu zajednicu koji se djelatnu ljubav prema bližnjemu usude prihvatiti kao test vlastite vjerničke vjerodostojnosti, nije toliko motivacijski poticajno i snažno kao prepoznati problem, udružiti se, založiti se, odvažiti se priskočiti u pomoć bližnjemu u nevolji i promijeniti nabolje njegovu životnu situaciju. Tako se događaju čuda velikih brojeva. Mali doprinos velikog broja ljudi omogućit će Caritasu da promijene nabolje brojne teške i prividno bezizlazne situacije naših najsiromašnijih sugrađana. Takva mala velika djela može činiti i mali, novi, tek osnovani župni Caritasi. Na tom putu nipošto neće biti sami“, ohrabrio je Boris Peterlin.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Treća sjednica Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu održana je u ponedjeljak, 5. veljače, a treća sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije održana je u ponedjeljak, 29. siječnja u svečanoj dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Na sjednici Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu pod predsjedanjem predstojnika don Darija Tičića istaknuta je potreba njegovanja i čuvanja pučkog crkvenog pjevanja. Stari napjevi iz bogate glagoljaške baštine u nekim župama Zadarske nadbiskupije još uvijek su sačuvani po prisutnosti pučkih pjevača koji tu baštinu primljenu od naših predaka još uvijek pjevaju u pojedinim dijelovima mise. Neki od tih napjeva su zaštićeno kulturno dobro i raritetni su u hrvatskim i svjetskim razmjerima.

Crkveno pučko pjevanje je veliko nematerijalno dobro, glagoljica je simbol očuvanja narodne svijesti hrvatskog naroda. Baš u Zadarskoj nadbiskupiji, uz potporu Ministarstva kulture RH, izdane su jedinstvene multimedijske monografije „Glagoljaško pučko crkveno pjevanje Zadarske nadbiskupije” u kojima knjiga, DVD s dokumentarnim filmom i CD s napjevima sustavno donose povijesni razvoj glagoljaškog pjevanja zadarskog kraja te stručnu etno-muzikološku analizu njegovih napjeva u pojedinim župama. Zadarska nadbiskupija bila je izrazito glagoljaška jer se u župama po otocima, uz obalu i u zaleđu glagoljalo, a glagoljaši su bili prosvjetitelji naroda. Čuvali su nacionalnu svijest ljudi i razumljivim govorom navješćivali evanđelje u burnoj povijesti. Umješno prožimanje sakralnog i narodnog, vjere i kulture uspješno se pretočilo i u knjige koje su trajni spomenik i specifični dio hrvatskog identiteta.

Glagoljaško pučko crkveno pjevanje spada u narodnu baštinu izravno vezanu s inkulturacijom evanđelja u našu povijest. Hrvati su imali jedinstvenu povlasticu da su se kao narod mogli služiti obredom Rimske Crkve na svom materinskom, starohrvatskom jeziku. To je i zahvaljujući vizionarskom apostolskom zalaganju braće sv. Ćirila i Metoda te naklonosti pape Ivana VIII. koji je 879. blagoslovio kneza Branimira koji je stolovao u Ninu i hrvatski narod te je tako priznao hrvatsku državnost. Upravo godinu dana poslije toga čina koji se smatra i prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske, papa Ivan VIII. je svojim pismom 880. g. Hrvatima odobrio bogoslužje na staroslavenskom, starohrvatskom jeziku.

Pučko glagoljaško pjevanje trag je i znak vjere koja je stoljećima nadahnjivala  kulturu našeg naroda. Glagoljica je stoljećima čuvala narav našeg jezika, od Bašćanske ploče do glagoljskog Misala iz 1483., kojom su bili ispisani lekcionari, misali, brevijari, književno-umjetnički tekstovi pjesama, romana i drugih djela. Glagoljaško pučko crkveno pjevanje prožima sakralno i narodno te je evanđeljem oplemenjivalo vjernički i narodni život naših predaka i stvaralo autentičnu glazbenu, glagoljašku kulturu raznolikih napjeva koji prenose povijesnu starinu i glazbeni izraz tradicije brojnih pokoljenja hrvatskog naroda.

Na sjednici je predloženo i donošenje Pravilnika o potrebi čuvanja i zaštite pučkog crkvenog pjevanja u župama u Zadarskoj nadbiskupiji te je najavljena i potreba održavanja susreta zborovođa Zadarske nadbiskupije. Izraženo je zadovoljstvo i pohvaljen edukativni susret čitača Zadarske nadbiskupije koji je u zajedništvo okupio veliki broj sudionika u katedrali sv. Stošije. Na susretu Povjerenstva za liturgijski pastoral bio je i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Treća sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije održana je pod vodstvom don Ante Dražine, predstojnika Povjerenstva. Na tom susretu sudjelovao je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Razmotreno je održavanje događaja prema godišnjem planu na razini Nadbiskupije, u nadležnosti toga Povjerenstva.

Predstavljeni su molitveno-formativni susreti za osobe koje razmišljaju o duhovnom zvanju, a održavaju se svake prve subote u mjesecu jer je to Dan molitve za duhovna zvanja. Potaknuto je da osobe koje pohode te susrete sudjeluju i u nadbiskupijskim liturgijskim slavljima u službi ministriranja, poput nadbiskupijskog Obiteljskog dana koji će se održati 13. travnja u Privlaci te da pohode župe gdje bi se susreli s vjernicima. Na taj način, u svom promišljanju duhovnog poziva doživjeli bi i taj dio služenja i pomoći svećeniku za oltarom. Duhovna obnova za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu će se održati od 1. do 2. ožujka u sjemeništu ‘Zmajević’.

Govorilo se i o susretima za ministrante Zadarske nadbiskupije. Jednodnevni susret za ministrante će se održati 16. ožujka u sjemeništu ‘Zmajević’. U tom susretu pozvani su sudjelovati i animatori, osobito salezijanski animatori koji imaju formativno iskustvo rada s mladima. Veliki godišnji susret za ministrante će se održati 22. lipnja u Vrani. Predstojnik Dražina je pohvalio pozitivno iskustvo od prošlogodišnjeg susreta na kojem su sudjelovali brojni ministranti.

Uoči Nedjelje Dobrog Pastira, u katedrali sv. Stošije će se tradicionalno organizirati molitveno bdjenje na kojem će nastupiti zborovi mladih, a osobe Bogu posvećenog života će svjedočiti o svom pozivu.

Na toj sjednici razmatrale su se i dodatne mogućnosti i načini rada za duhovna zvanja. Nadbiskup Zgrablić istaknuo je da su svi pozvani širiti svijest odgovornosti za duhovna zvanja te i vjernike u župama treba poticati na molitvu za zvanja i osvješćivati tu potrebu. U mnogim župama već je praksa da se prije mise moli krunica i molitva za duhovna zvanja. Predloženo je da se tiskaju sličice s molitvom za zvanja koje će vjernicima biti na raspolaganju. Nadbiskup je potaknuo da se u tiskanom i elektronskom obliku na mrežnoj stranici Zadarske nadbiskupije široj javnosti dostupnima učine sadržaji za klanjanje.

Mons. Zgrablić predložio je da se mladima koji razlučuju o duhovnom pozivu omogući posjet redovnicima i redovnicama, u čijim bi samostanima imali priliku upoznati bogatstvo i povijesni razvoj pojedinih karizmi te čuti svjedočanstvo razvoja pojedinih poziva. Projekte u radu za duhovna zvanja i susrete ministranata molitvom klanjanja će pratiti zajednica sestara Karmelićanki BSI iz Bibinja. Na susretu je predloženo da se organizira jednodnevni susret za roditelje svećenika Zadarske nadbiskupije. Roditelji svećenika bili su i jesu podrška svojim sinovima u izboru njihovog zvanja. Takav susret roditelja svećenika koji dosad još nije održan u Zadarskoj nadbiskupiji bio bi izraz zahvalnosti roditeljima svećenika i mogućnost za razmjenu njihovih iskustava. Također, dodatno bi potaknuo razmotriti koliki su dar duhovna zvanja, u želji da se istakne kako je potrebna molitvena podrška za osobe koje su već ostvarile svećeništvo kao i za odaziv novih duhovnih zvanja, uz primjer, podršku i ohrabrenje koje u tome mogu pružiti roditelji osoba na putu svećeništva.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga lica bila je izložena vjernicima na čašćenje u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u nedjelju, 4. veljače, kada je smiljevački župnik don Tomislav Dubinko predvodio tri misna slavlja u župi.

Relikviju je donijela Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Na kraju svake mise djelovanje te Zaklade koja promiče karmelsku duhovnost vjernicima je predstavila Sanela Mlinarić, predsjednica Zaklade ‘Sv. Maravillas od Isusa’. Prošle, 2023. godine bila je 150. godišnjica rođenja sv. Male Terezije te je Terezijinu relikviju Zaklada nastavila donositi u crkve diljem Hrvatske puku na čašćenje. Relikviju na Smiljevcu došli su počastiti ljudi i iz drugih župa i dijelova Zadarske nadbiskupije. Netko je bio na proputovanju kroz Zadar, pa je samo radi relikvije došao u crkvu na Smiljevac. Tu župu nastanjuju i doseljenici iz BiH, pa su među mnogima bili i ljudi kojima je sv. Mala Terezija bila naslovnica župe u BiH, u župi Bistrica, Gornji Vakuf – Uskoplje. Jedna starija gospođa je rekla da je došla čak s udaljenijeg zadarskog otoka samo da počasti relikviju sv. Male Terezije kojoj se inače utječe te i sama nosi ime Terezija.

„Za vrijeme posjeta u Španjolskoj mojoj prijateljici, bosonogoj karmelićanki koja mi je tada puno pričala o sv. Maravillas, zapalila je moje srce i to je bila Božja volja, da nastane ovo djelo. Najprije smo htjeli samo prevesti knjigu o toj svetici na Hrvatski jezik i molitve sv. Maravillas. Međutim, ostali smo zatečeni s brojnim svjedočanstvima o uslišanju po njenom zagovoru i kako se brzo čulo za sv. Maravillas. Onda smo odlučili da treba učiniti nešto više i tako je nastala Zaklada. Bosonoge karmelićanke žive od Božje providnosti i od radova koje same izrađuju. Prihod od svega što prodamo šaljemo njima u Španjolsku kao pomoć“, rekla je Mlinarić.

U nakladi Glasa Koncila izdana je knjiga ‘Ako mu ti dopustiš… Život svete Maravillas od Isusa, bosonoge karmelićanke’. Nakon što je sv. Terezija Avilska u 16. st. obnovila Karmel, sv. Maravillas, koja je 50 godina bila poglavarica samostana u Španjolskoj, osnovala je najviše karmelskih samostana, čak jedanaest. Papa Ivan Pavao II.  je sv. Maravillas 1998. godine beatificirao, a 2003. godine kanonizirao.

Zaklada sv. Maravillas osnovana je u lipnju 2020. godine u Splitu. Zbog velikog broja štovatelja sv. Maravillas, pokrenuli su i podružnicu Zaklade u Međugorju. Zaklada promiče i zauzima se za duhovno nasljeđe sv. Maravillas od Isusa. Sredstvima koje prikupi od dobrovoljnih priloga vjernika te prodaje knjiga i nabožnih predmeta karmelske duhovnosti, a različite duhovne sadržaje Zaklada i daruje ljudima, Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ pruža materijalnu pomoć samostanima bosonogih karmelićanki u Španjolskoj i onima koji pripadaju Udruzi svete Terezije.

U karmelskim samostanima u Španjolskoj više je od deset Hrvatica

Ljudi na Smiljevcu kupovali su knjigu o sv. Maravillas i djela karmelske duhovnosti, nabožne predmete i ostavljali su dobrovoljni prilog za pomoć karmelićankama u Španjolskoj. U karmelskim samostanima u Španjolskoj je više od deset Hrvatica karmelićanki. „Te naše djevojke prepoznale su Božji poziv i željele su živjeti po izvornim konstitucijama sv. Terezije Avilske, baš kako ih je ona živjela i ustanovila. Zato su odabrale samostane u Španjolskoj, da se potpuno posvete Bogu. One puno mole za Hrvatsku, hrvatski narod i za obraćenje našeg naroda“, rekla je Mlinarić, poručivši: „Čast mi je što smo mogli dovesti karizmu i djelo sv. Maravillas u Hrvatsku, jer ta svetica učinila je puno za spasenje duša. Samostani bosonogih karmelićanki u Španjolskoj najstroži su samostani u svijetu, žive jakim pokorničkim životom. Taj Red i sada živi na način kako je ustanovila sv. Terezija Avilska. Karmelićanke nose na sebi habit težak 12 kg, po ljeti i po zimi. Bose su cijelo vrijeme, spavaju na slami, čine mnoge pokore, post od devet mjeseci u jednom komadu, imaju tjelesne pokore. A sve što rade, rade s velikom ljubavlju za Gospodina i za spas duša“, istaknula je Mlinarić. Nositi isti habit ljeti i zimi znači da je karmelićankama ljeti prevruće, a zimi im je u njemu prehladno. Ali, one sve prikazuju Gospodinu.

Brojna uslišanja po zagovoru sv. Maravillas za potomstvo

Zagovor sv. Maravillas osobito pomaže bračnim parovima u dobivanju potomstva. „Sv. Maravillas čuje naše molitve. U tri i pol godine djelovanja Zaklade sv. Maravillas, imamo 679 svjedočanstava o daru života po njenom zagovoru. Jedna djevojčica u Mostaru nosi njeno ime, i zove se Rita Maravillas. Ima još više svjedočanstava, jer kad idemo predstavljati Zakladu, ljudi nam kažu, ‘I mene je uslišala’.

Zaklada je pokrenula brojne molitvene inicijative. U molitvenoj inicijativi po zagovoru sv. Maravillas svakodnevna molitva je u 19 sati. Ponedjeljkom molimo za brak po Božjem naumu, utorkom za ozdravljenje djeteta, srijedom za duhovni i materijalni napredak obitelji, četvrtkom za pastire Crkve i nova duhovna zvanja, petkom za ozdravljenje bračne ljubavi, subotom za Domovinu i nedjeljom za potomstvo“, predstavila je molitvene nakane Mlinarić.

Potaknuvši puk da se utječe zagovoru sv. Maravillas od Isusa, Mlinarić je rekla: „U zagovornoj molitvi nema određenog obrasca. Najbitnije je da osoba vjeruje. Molitva nije magija. Treba vjerovati da Gospodin čini čuda preko svojih svetaca i bit ćete uslišani“. Mlinarić je istaknula dva primjera uslišanja po zagovoru sv. Maravillas. Jedna žena 2023. godine prijavila se u molitvenu inicijativu za dar potomstva. „Upisali smo je i nakon godinu rodila se njena djevojčica Rita. To je osobito zadivljujuće jer su im liječnici bili rekli kako nema gotovo nikakve šanse da postanu roditelji. Slali su ih na umjetnu oplodnju, što su oni odbili. Supružnici su se utjecali sv. Maravillas i žena je zahvalila za začeće i rođenje djeteta“, istaknula je Mlinarić.

Jedna žena deset godina nije mogla začeti. Mlinarić ju je potaknula da se upiše u inicijativu i ponijela je njeno pismo na grob sv. Maravillas koji se nalazi 20-ak kilometara od Madrida. Kad se Mlinarić vratila u Hrvatsku nakon mjesec dana, ta žena je zatrudnjela i napisala je Saneli Mlinarić: „Hvala sv. Maravillas! Sad vjerujem u čuda, jer upravo mjesec dana nakon tvog polaganja pisma na njen grob, ja sam ostala trudna“. I za štandom ispred smiljevačke župne crkve ljudi su na papiriće zapisivali svoje molitve koje će predsjednica Zaklade odnijeti na grob sv. Maravillas u Španjolsku.

Zaklada ‘Sv. Maravillas od Isusa’ u Hrvatskoj jedina je Zaklada u svijetu posvećena toj svetici. „Nas tri laikinje pokrenule smo tu Zakladu i nismo bile svjesne koliko zapravo radimo i činimo za Gospodina. Kad je umrla časna majka Maria de los Reyes koja nam je dala dopuštenje da osnujemo Zakladu, njene sestre napisale su pismo okružnicu u kojem govore da je časna majka Reyes Zakladu sv. Maravillas u Hrvatskoj nazivala dvanaestim osnutkom sv. Maravillas od Isusa. Bili smo zatečeni. Nismo vjerovali da je sve što činimo puno više od onoga što smo mislile i što možemo vidjeti“, rekla je Mlinarić.

Sličnosti u osobnostima sv. Terezije od Djeteta Isusa i sv. Maravillas od Isusa

Obje svetice rođene su u 19. st., s razlikom od osamnaest godina: francuskinja sv. Terezija od Djeteta Isusa (1873.-1897.), a španjolka sv. Maravillas od Isusa (1891.-1974.). Sv. Mala Terezija je umrla mlada od 24 godine, a sv. Maravillas je preminula u starosti, od 83 godine. Njene zadnje riječi pred smrt su bile: „O, kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ. Već za njenog života svjedočilo se o mnogim čudima. Odmah po smrti Maravillas počela su se događati tolika čudesa da su redovnice pokrenule proces za njeno proglašenje svetom. Obje svetice pripadale su Redu bosonogog Karmela želeći što savršenije nasljedovati sv. Tereziju Avilsku i sv. Ivana od Križa. Obje su imale lijepo djetinjstvo; odrasle su u uglednim katoličkim obiteljima koje su im svakodnevnom molitvom i misom pružile prvi i pravi primjer vjere. Roditelji obiju svetica bili su pobožni, marljivi, s ljubavlju prema obitelji i bližnjima, osobito siromasima. Obje su u svojim ranim godinama osjetile Božji poziv. Pomoć na tom putu pružali su im brojni svećenici, biskupi i duhovnici koje im je Gospodin poslao po Providnosti.

„Sv. Maravillas je iskazivala veliko poštovanje i bratsku ljubav prema svom duhovniku ocu Alfonsu Torresu, a sv. Mala Terezija je više puta izražavala  duboku zahvalnost prema ocu Alejou Prou, franjevcu čije su propovijedi na nju ostavile velikog traga. Obje svetice svojim životom, primjerom te svojim čistim i iskrenim osjećajima pokazale su da ljudske ljubavi ne moraju biti prepreka na putu prema Bogu, već da mogu poslužiti da mu se približimo i posvetimo. Obje su gajile divljenje i naklonost prema svom narodu, jeziku i herojima. Sv. Mala Terezija voljela je čitati o sv. Ivani Orleanskoj i nasljedovati je, a sv. Maravillas je patila zbog odvojenosti Španjolske od Isusa, osobito za vrijeme Španjolskog građanskog rata kad su bili prognani i ubijeni mnogi svećenici i redovnice“, opisala je Mlinarić. Obje svetice voljele su stvorenu prirodu i njena prostranstva, vidjevši u tome izvrsno okruženje za kontemplaciju, uzvišenost misli i slavljenje Stvoritelja.

Obje je resila velika jednostavnost, poslušnost, poniznost i marljivost. Obje svetice živjele su misao sv. Ivana od Križa: „U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi”, smatrajući da je mjera ljubavi da nema mjere. Za spasenje duša su strpljivo i bez prigovora podnosile brojne poteškoće, pokore i mrtvljenja. Bosonoge karmelićanke ljeti nemaju hlađenje, a zimi nemaju grijanje. Jedan svjedok rekao je da se redovnice ne razbolijevaju živeći u takvim okolnostima zato što ih Marija štiti svojim plaštem. Unatoč fizičkim patnjama, duh obiju svetica bio je radostan i zahvalan što su mogle sve prikazivati Bogu kao zadovoljštinu i za spasenje grešnika. Obje svetice prolazile su kroz duhovne poteškoće, tamne noći duše uz česte boli, agonije, kušnje i tjeskobe. No, i u tome su rasle u krepostima. Te duhovne boli poslužile su im za još dublju poniznost i još veće pouzdanje u Boga. Obje svetice bile su duhovno vedre. Kao što je željela njihova osnivateljica, sv. Terezija Avilska, ni njih dvije nisu gubile radost u srcu, veselje ni smisao za humor. Obje su ispunile želju svoje osnivateljice da budu snažne i odlučne žene. Obje su smatrale da na Božju ljubav treba odgovoriti bez obzira na naše nesavršenosti i nedostatke. Sv. Mala Terezija govorila je da se tajna svetosti ne krije u našim zaslugama, nego u Onome koji nas, bivajući zadovoljan s našim slabim naporima, može ispuniti milostima i uzdignuti k sebi.

Pobožnost sv. Maravillas prema sv. Tereziji od Djeteta Isusa

Sv. Maravillas iskazivala je veliku pobožnost prema sv. Maloj Tereziji, koju je tako i zvala, diveći se njenom misionarkom poslanju, a da nije izlazila iz svoje ćelije. U svojim pismima redovnicama i drugim pojedincima, sv. Maravillas 128 puta spominje sv. Malu Tereziju. Pritom citira njenu misao, zaziva njen zagovor i potiče druge da u molitvi traže njenu pomoć, govoreći kako Gospodin sigurno neće odbiti njen zagovor. Sv. Maravillas poticala je druge da nasljeduju sv. Malu Tereziju i u krepostima. Ona ju je nasljedovala u duhovnim suhoćama i patnjama, kad je utjehu tražila u svetičinim izrekama i primjerima iz njenog života.

Sv. Maravillas oduševljavala je izreka sv. Male Terezije da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Smatrala je kako joj Gospodin upravo radi te čežnje, da s neba pomaže ljudima, a koju prije nje nije izrekao nijedan drugi svetac, ispunjava sve želje kojima mu toliko ugađa. Sv. Maravillas govorila je kako joj je sv. Mala Terezija isprosila brojna ‘mala čuda’, materijalna, tjelesna i duhovna. Pri osnutku samostana u Cerro de los Ángelesu imali su brojne probleme. Osnivanje su povjerili sv. Maloj Tereziji koja je olakšavala redovnicama brojne poteškoće.

U skladu sa svojim mogućnostima, Zaklada sv. Maravillas u Hrvatskoj novčano će pomagati nove duhovne pozive bosonogih karmelićanki koje su pozvane živjeti izvornim životom sv. Terezije, uz obvezu pisma preporuke i suradnju duhovnika te njegovu izjavu kako je osoba potencijalna kandidatkinja zvanja za Karmel koji živi po Konstitucijama iz 1990. godine ili koji pripada Udruzi sv. Terezije.

Zaklada svakom podupiratelju dostavlja zahvalnicu te se svake godine u Karmelu sv. Maravillas od Isusa u Aldehueli u Španjolskoj slavi misa zahvalnica za sve podupiratelje i dobročinitelje Zaklade. Više o zakladi može se saznati na stranici https://zakladasvetamaravillasodisusa.hr/

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić zahvalno se spomenuo 50. obljetnice svoga svećeničkog ređenja i 34. obljetnice svoga biskupskog posvećenja zahvalnim misnim slavljem koje je u nedjelju, 28. siječnja, predvodio u župnoj crkvi sv. Jeronima u Chicagu gdje se redovito okupljaju tamošnji Hrvati.

Zahvaliti za taj svećenički i biskupski jubilej mons. Puljića bila je želja kustosa hrvatskih franjevaca fra Marka Puljića i fra Antonija Muse, župnika župe sv. Jeronima koji su, uz fra Gabrijela Škibolu, koncelebrirali u tom misnom slavlju.

Mons. Puljić zaređen je za svećenika 24. ožujka 1974. u Rimu, a za biskupa je posvećen 14. siječnja 1990. u Dubrovniku. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je dubrovačkim biskupom 7. prosinca 1989. godine. Nadbiskup je zahvalio za pedeset godina svoga misništva i 34 godine biskupske službe u tri dalmatinske biskupije. Dubrovački biskup je bio 20 godina (1989.-2010.), zadarski nadbiskup 12 godina, osam mjeseci i 22 dana (2010.-2023.), a apostolski upravitelj Splitsko – makarske nadbiskupije bio je bio devet mjeseci (14. veljače 2023.-8. rujna 2023.).

Mons. Puljić u propovijedi je razmatrao kako misnički jubileji podsjećaju na ustanovu Euharistije i svetoga Reda. U slavlju euharistijskog stola u duhu idemo u dvoranu Posljednje Večere sjetiti se dana rođenja euharistije i ustanove svećeničkog reda. „Te večeri Isus je ustanovio presvetu Euharistiju i odredio apostolima neka to čine njemu na spomen. Od te svete večeri Crkva slavi euharistiju i od nje živi; a euharistija izgrađuje Crkvu. Euharistija je dar i otajstvo naše svete vjere od koje Crkva živi”, naglasio je mons. Puljić.

„Godišnjice ređenja dobra su prigoda izreći naše ‘Bogu hvala’. U prigodi ‘zlatne obljetnice misništva’ želim zahvaliti Božjoj Providnosti za dar Crkve i svetoga Reda u njoj, pa skupa s vama reći ponizno i iskreno: „Hvala ti, Bože, za sve biskupe i svećenike koji diskretno, ustrajno i odano rade na njivi Gospodnjoj. Možda je njihov trud ponekad zaliven znojem i gorkim suzama koje mnogi ne osjećaju i ne primjećuju. Ali, Ti Gospodine, sve to vidiš i bilježiš” (Ps 56, 9). Stoga, neka se vine k nebu naša zajednička zahvala i pohvala nebeskom Ocu što je osnovao Crkvu i u njoj ustanovio sveti Red, kako bi se Krist u ovoj suznoj dolini mogao opet utjeloviti i očitovati kao „milosrdni brat i vjeran suputnik“ (Heb 2, 17), kao „pastir i liječnik koji ozdravlja, iscjeljuje i krijepi“ (Lk 5, 31), kao „učitelj koji poučava i pokazuje ljudima putove Božje“ (Mt 22, 16).

Evanđelja govore kako je neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prijelaza iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus „ostavio simbole vjernosti i ljubavi“. Taj spomen-čin nam je najdraža i najdragocjenija uspomena koja je najavila novo vrijeme, „novo nebo i novu zemlju”, a započelo je na onoj nezaboravnoj Posljednjoj Večeri“, poručio je  mons. Puljić.

Podsjetivši na naslov knjige „Naš život je hvala i oprosti“ Lusha Gjergjija, mons. Puljić je rekao da u duhu tih riječi, tim misnim slavljem Bogu želi reći hvala za dar života, roditelja, braće i sestara, rodbine i prijatelja; za dar poziva i školovanja u Blagaju, Mostaru, Požegi, Dubrovniku, Splitu i Rimu; osobito želi zahvaliti za profesore, odgojitelje i sve koji su mu pomagali, molili i pratili ga na putu svećeničkog odgoja i rasta te za sve kojima je bio poslan predslaviti otajstva vjere u bogosloviji u Sarajevu te u biskupijama u Dubrovniku, Zadru i u Splitu.

„Budući da je euharistijska žrtva najveći izraz zahvalnosti, sve ih prinosim na oltar Gospodinu neka ih nagradi milošću i svojim blagoslovom. Moja ‘zlatna obljetnica misništva’ prigodu je reći o svetom Redu i euharistiji u kojoj otkrivamo da je „naše zvanje dar i otajstvo”, kako kaže Ivan Pavao II., preko kojeg smo tijesno povezani s Kristovim otajstvom. U njegovo ime mi izgovaramo riječi ‘Uzmite i jedite’.

U tom otajstvu sadržan je život Crkve, a euharistija je dvije tisuće godina hrana vjernicima u kojoj nalaze zalog i predokus vječnosti“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da slaviti euharistiju „nije samo simbolično sjećanje na prošlost, nego Isusova stvarna i živa nazočnost među nama kad god ovlašteni službenici Božji posuđuju svoj glas Kristu i ponavljaju riječi ustanovljenja euharistijskog otajstva“.

„Biskupi su pozvani s osmijehom oca stvarati ozračje opuštenosti i sigurnosti u povjerenoj službi“

U prigodi spomena svoga biskupskog posvećenja, mons. Puljić govorio je i o službi apostolskih nasljednika, „biskupa koji su snagom službe pozvani biti revni pastiri i dobri učitelji povjerenog stada“.

„Biskupi i svećenici nisu privatni vjernici. Od njih se očekuje ne samo da budu dobrog i uzornog ponašanja, nego i da pružaju ljudima i jasna načela poput smjerokaza na životnom putu. I ne smiju se bojati napada, prigovora i kritike, jer su preuzimanjem službe preuzeli i ulogu proroka. To osobito vrijedi za biskupe od kojih se „očekuje da budu vidljivi garanti jedinstva i nesalomljivi stupovi partikularne Crkve“. U tom vidu, obveza je vjernika i svećenika javno i privatno moliti za svoje biskupe, kako bi „s osmijehom oca stvarali ozračje opuštenosti i sigurnosti u službi koju im je Providnost povjerila“, podsjetio je nadbiskup Puljić na riječi pape Franje o službi biskupa.

„Sveti čin ređenja uvijek nas podsjeća na vrijeme kad je Isus birao prve apostole. Stoga, primiti neku od tih službi, đakona, prezbitera ili biskupa, zapravo znači ući u borbu za Isusovo evanđelje i biti revan pastir koji se trudi na najbolji mogući način izvršiti volju Božju. No, kao pastiri i učitelji, biskupi i svećenici nisu nikada sami. Uvijek mogu računati na zauzete vjernike laike, osobito na kršćanske roditelje, koji su izvrsni odgojitelji svoje djece. Nitko nije kadar tako umješno i spretno prenijeti djeci klicu vjere kao roditelji, pa ih valja poticati neka oduševljeno sudjeluju u tom svetom roditeljskom odgojnom zvanju, poslu i zadatku“, potaknuo je mons. Puljić.

Božji službenici imaju tri prepoznatljive ljubavi: prema euharistiji, Mariji i Papi, rekao je nadbiskup. „Kad Isus kaže da su apostoli njegovi prijatelji, to ćemo prepoznati u ‘tri velike ljubavi’ koje svaki svećenik i biskup treba posjedovati. To je najprije ljubav prema euharistiji s kojom je vezan uz Krista, a ona mu je izvor snage, njegova utjeha i nagrada. Druga ljubav je prema Mariji, jer „biti Isusov učenik znači biti i Marijino odano dijete“. Treća ljubav ide prema pastiru sveopće Crkve, prema Svetom ocu papi, poput Katarine Sijenske koja je Papu nazivala „slatkim Kristom na Zemlji“, sv. Franje Asiškog koji na koljenima traži blagoslov za svoju novu zajednicu ili sv. Ignacija Lojolskog koji je članovima svoje Družbe naložio poseban „četvrti zavjet poslušnosti Papi“. Naš bl. Alojzije Stepinac bio je mučenik vjernosti rimskom biskupu, a bl. Ivan Merz utisnuo je brojnim generacijama mladih hrvatskih katolika osobitu ljubav prema Papi“, poručio je mons. Puljić.

Rekavši da Božji službenici trebaju imati i druge osobite vrline, nadbiskup je podsjetio na usporedbu o „slugama kojima gospodar povjerava upravu nad svojim imanjem“ gdje je opis „vjernog upravljanja“ (Lk 19, 11-27).

„Prema tom prikazu, župa ili biskupija nisu ‘njihovo vlasništvo, već Božje imanje’ kojim valja savjesno i odgovorno upravljati. Uz to, očekuje se da Božji službenici imaju visoki stupanj razboritosti koja nije ni snalažljivost ni domišljatost, već „svijest odgovornosti, poniznosti, zahvalnosti i strahopoštovanja“. Isus kaže kako pravog i razboritog upravitelja mora resiti i dobrota: „Slugo dobri i vjerni..“. Ona nas veže uz Gospodina koji nas formira i preobražava da budemo kadri suobličiti se i biti njemu slični“, poručio je mons. Puljić.

Božjim službenicima, biskupima i svećenicima, „Očevim promislom dodijeljena je kroz povijest odgovorna i sveta zadaća sabirati, miriti, poticati, upućivati i odgajati pojedince i vjerničke zajednice. Zahvalni smo Bogu za taj milosni dar služenja u njegovoj Crkvi, u našem narodu u Hrvatskoj i BiH i diljem svijeta među našim sunarodnjacima“, poručio je mons. Puljić.

Tim simboličnim spomenom njegove ovogodišnje zlatne Mise, potaknuo je puk na „zajedničku zahvalu Božjoj Providnosti na daru presvete Euharistije i svetoga Reda“ po kojima svećenici i puk otkrivaju da je svećeničko zvanje „uistinu dar i otajstvo” koje ih tijesno povezuje s Kristom.

„Kriste s Posljednje večere i Kalvarije, primi ovu zahvalnu žrtvu, pa sve okupljene oko tvoga svetoga stola i sve koji su s nama u duhu povezani, posveti otajstvom Presvete euharistije“, zamolio je mons. Puljić.

Nadbiskup Puljić boravi u Chicagu u posjetu svom bratu svećeniku, fra Iliji Puljiću. U misi je mons. Puljić preporučio Isusu i zdravlje njegovog brata fra Ilije, čije je stanje i razlogom boravka mons. Puljića u Chicagu.

Fra Ilija Puljić je u službi inozemne pastve više od pedeset godina, u 12 župnih centara Amerike i Kanade, od svoje mlade mise u Blagaju 1969. „U mom bratu Iliji zahvaljujem i blagoslivljam i stotine drugih svećenika i redovnika koji propovijedaju Riječ Božju i predano dijele svete Tajne tisućama naših sunarodnjaka diljem Amerike i svijeta. Neka ih Gospodin sve podržava, blagoslivlja i krijepi“, rekao je mons. Puljić u propovijedi misnog slavlja.

I. G.

Foto: Privatna arhiva mons. Puljića

Blagdan Prikazanja Gospodinova i Dan posvećenog života svečano je proslavljen u svetištu sv. Šime u Zadru u petak, 2. veljače. Svečano večernje misno slavlje u u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije.

Misa je počela obredom blagoslova svijeća i procesijom svećenika i puka sa svijećama oko crkve sv. Šime. Slaviti blagdan Prikazanja Gospodinova osobito je svečano i milosno u crkvi sv. Šime, jer se u tom zadarskom svetištu nalazi neraspadnuto tijelo sv. Šime koji je na svoje ruke primio Dijete Isusa i koji je, četrdeseti dan od Isusovog rođenja, u njemu prepoznao Mesiju. Taj susret  Šimuna s djetetom Isusom, Marijom i Josipom u jeruzalemskom hramu opisan je u Lukinom evanđelju koje se naviješta upravo na blagdan Svijećnice.

Kao što je vjera u životu svih ljudi izložena nevoljama i kušnjama, i „vjera starca Šimuna je bila izložena olujama. Zamislite – živjeti od jednog obećanja, od jedne jedine riječi da ćeš u svoje ruke primiti Mesiju!? Koliko je puta u životu Šimun morao posumnjati? A tko si ti da ti prvi primiš Mesiju u ruke? I cijeli svoj život gradiš na tome! I ljudi ti se smiju. I ne razumiju te“, rekao je o. Jeronim u propovijedi, istaknuvši veličinu vjere i duha sv. Šimuna koji je bio vjeran Božjem obećanju te je u djetetu Isusu prepoznao iščekivanoga i obećanoga Mesiju, rekavši da je Isus „svjetlo na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga“.

„Kada se kroz život priznajemo Gospodinovima, neće nam nužno biti lakše i mirnije u životu. Dapače, s vremenom, iskustvo života pokazuje da taj vjetar puše sve više i izazovi su sve veći. I kad Gospodin vidi našu hrabrost i želju da nosimo i prihvatimo svoj križ i po njemu budemo jedno s Njim, ne libi se dati još ponešto, nadodati. Kroz mnoge nam je nevolje proći, kaže apostol Pavao. Ovaj izvanjski čovjek koji put kao da umire, ali ovaj nutarnji čovjek se uvijek obnavlja, sjećanjem na Isusa Krista i ono što je učinio za nas“, poručio je o. Jeronim.

Naime, u propovijedi je opat Jeronim govorio o potrebi zahvalnog sjećanja na djela koja je Bog učinio i čini u životima nas ljudi.

„Kada Marija i Josip dolaze s djetetom u hram, ne žele tim činom nešto posebno izmoliti od Boga. Žele zahvaliti Bogu za Isusa. Mi tako često dolazimo u hram, u crkve, misleći da mi moramo nešto prinijeti Gospodinu. A zapravo, svaka istinska molitva počinje sjećanjem na ono što je Bog učinio za nas“, istaknuo je o. Jeronim.

U želji da nam približi važnost i potrebu sjećanja i što to znači u životu čovjeka, propovjednik je to pojasnio iskustvom kojega mnogi imaju. „Postoje dani i događaji u našem životu na koje se uvijek iznova vraćamo, s kojima živimo, iz kojih crpimo! Postoje dani i događaji u našem životu o kojima uvijek iznova možemo pričati, koje trebamo, koji su nam hrana i snaga za život! S druge strane, prolaze dani i mjeseci koje bismo mogli sažeti u riječ, dvije: ‘Dobro sam, ide nekako’. A pitanje je: ‘A kako nam ide, u tim danima? U tim običnim, svakodnevnim danima’“, rekao je o. Jeronim.

Evanđelje kaže kako je išlo Nazaretskoj obitelji u njihovoj svakodnevnici – to Dijete raste, jača i napunja se mudrosti. „Ne samo dijete Isus, nego rastu i njegova majka i Josip. Nije nestalo ulja u njihovim svjetiljkama u godinama koje su slijedile, dapače. Svjetlost koju Isus nosi u svom srcu, mudrost koju polako skuplja, postaju sve veći i veći. Tajna te obitelji je u sjećanju na najvažnije u njihovom životu, na ono što im je Bog darovao, učinio i objavio“, istaknuo je o. Jeronim, rekavši da je Marija i riječi proroka Šimuna brižljivo sačuvala u svom srcu i o tome razmišljala. „Možemo zamisliti Mariju kako se, svaki put kad se neka prijetnja nadvila nad Isusov život, vraćala u taj dan u hramu susreta sa Šimunom, s pitanjem je li to taj dan kada će moje srce biti probodeno“, rekao je o. Jeronim.

„Sjećanje na ono što je Bog učinio za nas može nam dati snage da i mi u našim danima svakodnevnice rastemo, a ne da se život u nama gasi. To je posebno važno za život vjere! To je i razlog, povod zašto su Isus, Marija i Josip došli u hram. Mojsijev zakon nalagao je da Isus bude prikazan u hramu. Svako prvorođeno muško dijete moralo je biti prikazano Gospodinu, njemu posvećeno. Tim činom, obredom u sinagogi, hramu, željelo se sjetiti onoga što je Bog učinio za Izraelce kad smo bili u ropstvu, u Egiptu. Tada je Bog došao preko Mojsija do faraona i rekao mu: ‘Izrael je moj prvorođenac. Pusti ga da ide u pustinju i da mi žrtvuje. Ne diraj mog prvorođenca’. Faraon nije htio slušati i Bog je dopustio da po cijeloj zemlji egipatskoj stradaju svi prvorođenci životinja i ljudi, osim izraelskih sinova. Jer Izrael je njegov prvorođenac.

U izlasku iz Egipta rođen je Izrael i rođena je ljubav između Jahve i njegovog naroda. Slično je u životu svakog od nas. Poput Isusa, i nas su roditelji donijeli u crkvu. Tada su i nas u obredu i sakramentu krštenja ucijepili u život Isusa Krista, u njegov izlazak, u njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Mi smo dio njegovog života, a on našega, neraskidivo povezani. To nam je Bog darovao u krštenju. Na taj događaj uvijek iznova smijemo se i trebamo vratiti. Na taj događaj vraćaju nas svi događaji našeg života: naša krštenja, vjenčanja, zavjeti, ređenja, naša umiranja i rađanja, uvijek iznova. I sabiranje u euharistiji je sjećanje na ono što je Gospodin učinio za nas – da od toga živimo, da u tome nalazimo snagu“, poručio je o. Jeronim.

Predvoditelj slavlja je rekao da smo na krštenju kršteni u Isusa Krista. Svaki put kad stavljamo znamen križa na sebe, vraćamo se u taj događaj i kažemo ‘Ja pripadam Kristu. Ja sam njegov’. „Svi trebaju znati da mi pripadamo Gospodinu. Tim znakom ispovijedamo – mi smo njegovi, Kristovi. Od njega živimo, od njegovog dara, od njegovog izlaska u koji smo uključeni. Na krštenju smo primili svjetlo za koje je svećenik rekao da je svjetlo Kristovo. Nije ga lako uvijek sačuvati, vjetar ga lako ugasi. Ima dana u našim životima kada vjetar jako puše i nije lako sačuvati mali plamen vjere“, rekao je o. Jeronim.

Na misi su se okupili i redovnici i redovnice djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji. U duhu Dana posvećenog života koji se obilježava na Svijećnicu, o. Jeronim je rekao da redovnici „krsni poziv da budu Kristovi žive malo više, intimnije, prisnije. Onda je nekad i više kušnji. Ali, ako su vjetrovi jači i izazovi veći, naše srce u nutrini postaje sve snažnije, sve hrabrije i sve jasnije vidi.

Dva su ploda toga čišćenja. Prvi je da se, unatoč sve više ožiljaka na tijelu, sve jasnije i jasnije priznamo Gospodinovim. Bez obzira što je križ možda sve teži, i korak sve sporiji, mi smo sve sigurniji da nam je biti s tim križem, uz taj križ, uz Isusov križ. Drugi plod je – što smo više s tim križem uz Isusa, uz Boga, s Bogom, to lakše vidimo Boga u križevima drugih ljudi i u njihovim slabostima u čovjeku.

Što smo duže s Bogom, što više vremena provodimo s njim i uz njega, to lakše nalazimo dobro u čovjeku. Molimo da to dobro koje je Gospodin stavio u naše srce, svjetlo Kristovo, ne samo da se ne ugasi, nego da svijetli još snažnije, još svijetlije na našem životnom putu, našim koracima, ali i onima koje volimo“, potaknuo je o. Jeronim Marin.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šimuna prolazom ispred svečevog tijela koje se neraspadnuto čuva u Škrinji sv. Šime iznad glavnog oltara u crkvi sv. Šime. Tijelo sv. Šime nalazi se u Zadru od 1203. godine, već 820 godina i Zadrani ga časte Himnom: „Pravedniče sveti Šime, slavimo ti sveto ime. Slavimo ti svete kosti, ti nas čuvaj u milosti“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Ivana Bosca svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u srijedu, 31. siječnja, gdje salezijanci djeluju 80 godina. Večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U arbanaškoj župi je pet salezijanskih svećenika aktivnih u radu sa svim skupinama vjernika, osobito s mladima za koje se svaku večer u župi održava oratorij. Župnik don Mate Kujundžić poželio je da salezijanci i dalje nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, da se znaju darovati drugima, osobito mladima.

Salezijancima i cijeloj salezijanskoj obitelji koja uključuje i vjernike laike, blagdan njihovog utemeljitelja čestitao je nadbiskup Zgrablić. „Svetac živi u dubokoj povezanosti s Gospodinom, a kad se preseli u vječnost, njegov zagovor i blizina ne prestaje, nego nastavljaju djelovati u ljudima, zajednici, u Crkvi. Sveci su poput zraka sunca koje prenose svjetlost s neba i djeluju među nama“, poručio je mons. Zgrablić.

U kontekstu Godine molitve koju je papa Franjo proglasio na Nedjelju Božje riječi u pripremi za svetu jubilarnu 2025. godinu, koja se od 13. st. održava svakih 25 godina, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju molitve. Papa Franjo potaknuo je na intenzivniju molitvu za pripremu Jubileja. Istaknuo je potrebu otkrivanja velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. „Ni djelo sv. Ivana Bosca ne bi se ostvarilo da temelj don Boscovog života nije bila molitva. Otac je umro don Boscu već kao dječaku s dvije godine. Zbog siromaštva, s 12 godina otišao je od majke i obitelji raditi na gospodarstvu obitelji Aloisa Moglie. Jednu večer, dječak Ivan klečeći je molio Anđeo Gospodnji. Vlasnik imanja Alois prigovorio je Ivanu zašto u to vrijeme ne misli na rad, nego na raj. Ivan mu je već kao 12-godišnji dječak odgovorio da je molitva vrjednija od rada i da kada ne bismo molili, to je kao da posijemo četiri zrna pšenice, a rode samo dva klasa. Već to pokazuje što je bilo u Ivanovoj duši i da je u svom životu njegovao duboki, istinski odnos s Gospodinom“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je molitva temelj svakog kršćanskog života.

Koliko je molitva važna i vrijedna, kako je treba njegovati i otkriti, „vidi se i u brojnoj braći salezijancima koji slijede duh i darove koje je kroz molitvu primio don Bosco. Molitva je jedan od pokazatelja kakva je naša vjera, koliko je naša vjera živa, duboka, koliko nas vjera istinski povezuje s Gospodinom“, rekao je nadbiskup, razmatrajući kroz kakva stanja osoba prolazi u molitvenom odnosu s Gospodinom.

U prvom činu molitve čovjek bi trebao Boga hvaliti, vidjeti koliko je Bog velik u našem životu, što je on učinio za nas. „Dao nam je život i održava nas na životu, darovao nam je svoga sina Isusa čijom krvlju nas je otkupio od naših grijeha, da bismo čiste duše bili u njegovoj blizini. Prvi čin naše molitve neka bude gledanje onoga što Bog izvodi u našem životu. To su činili svi sveci. Najprije su vidjeli Boga i ono što Bog čini u životu svijeta i povijesti“, poručio je mons. Zgrablić.

„Ljubav koju su sveci osjetili na sebi bila je nova snaga koja je nosila i Ivana te je on u odnosu s Gospodinom vidio da želi postati svećenik. Ljubav koju je doživio prema Gospodinu želio je dijeliti s najpotrebnijima u tom vremenu. On je prepoznao da ga Gospodin vodi mladima, djeci, onima na ulici, u zatvoru. Vidio je kako se dobro može odgajati mlade ljubavlju, poniznošću i da je bolji odgoj kad je prevencija, nego liječiti kad se zlo već dogodi. Uložio je sve snage u dar koji mu je Gospodin podario, da kroz zabavu i igru može oduševiti mlade za radost. Kroz tu radost on je njima dijelio i propovijedao Gospodina“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo: „Da bismo pronašli sebe, nađimo se u svjetlu Božje ljubavi, onoga što Bog kao prvi nama čini, što Bog stalno izvodi u našem životu, da znamo koliko je Bog velik u nama i da ga znamo prepoznati. To neka bude prvi oblik molitve“. U takvom stavu molitva neće biti samo traženje od Boga da Bog osobi nešto učini, da se Boga pretvori u automat da izvrši ono što mi želimo, da bude naša volja.

„Kada gledam Gospodina, onda tražim najprije njegovu volju, ono što on hoće, kao što je don Bosco znao slušati i gledati što je Bog nadahnuo u njegovom srcu. I mi slušajmo što Gospodin hoće činiti i djelovati. Budemo li to činili, djelo koje ćemo vršiti će biti djelo Božje i nadvisit će naš život, bit će korisno za obitelj, Crkvu i društvo“, poručio je nadbiskup. „Kada slavimo Gospodina, nećemo moći ostati ravnodušni na ono što se događa u svijetu, kod naših bližnjih, u našim obiteljima i društvu. Nastojat ćemo Božjom pomoću i milošću zauzimati se pred Gospodinom, moliti Gospodina da nas prosvijetli i pomogne nam da tražimo načina kako tu ljubav koju smo doživjeli, prenijeti drugima. Don Bosco je tražio kako Božju ljubav prenijeti djeci, mladima, na koji način to učiniti. To je radio tako uspješno da ta karizma raste do danas i živi i djeluje u cijelom svijetu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadalje, kada čovjek u molitvi prvenstveno i najprije gleda u Gospodina, vidi koliko je hladan pred Gospodinom, pred njegovom dobrotom, blizinom, ljubavlju, pred darovima koje nam Bog daruje. „Tada ćemo tražiti od Gospodina da nam se smiluje i oprosti nam zbog naše ravnodušnosti, zbog grijeha koje činimo, zbog ljubavi koje nemamo prema njemu, jer mu nismo uzvratili na ono što je Bog nama učinio. To će biti duboko i iskreno kajanje našeg srca u kojem ćemo vidjeti Božje svjetlo i Božju dobrotu. Što se više budemo približavali Bogu u molitvi i slavlju, to ćemo više vidjeti okorjelost našeg srca, nutrine i molit ćemo da Bog svojim svjetlom i snažnom, dragocjenom ljubavlju, zahvati naše biće i očisti nas iznutra“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Kada čovjek slavi Gospodina, onda moli za njegovo smilovanje i oproštenje, moli za drugoga, tek na kraju moli za sebe, da nešto dobije. „Jer ćemo otkriti da nam je Gospodin sve darovao i prije nego smo tražili i zamolili, da nas je Gospodin preduhitrio. Njegova dobrota je veća nego naše srce, on je veći od naših želja. Tada se molitva pretvara u traženje Božje volje i njeno življenje“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da blagdan sv. Ivana Bosca bude poticaj da ponovno otkrivamo važnost osobne i zajedničke molitve. „I mi uzmimo taj važan motiv molitve iz života don Bosca, svakog sveca i kršćanina, da bismo rasli u spoznaji Božje volje u našem životu. Da bismo Gospodina mogli svjedočiti i prenositi drugima na najbolji način ljubavi, blizine i strpljenja, kako je činio don Bosco, kako je činio Isus koji je grlio malene i grešne – da bismo bili povezani s Gospodinom, s don Boscom i sa svima koji su uronili u Boga, da budemo ispunjeni milostima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao don Bosca: „Kad ptica stoji na grani, a grana se počne ljuljati, ptica i dalje može pjevati jer, iako se grana ljulja, zna da ima krila, da može poletjeti“. U tom duhu, nadbiskup Zgrablić je ohrabrio: „Kada molimo, Gospodin nas uvodi u milosti. Što god se bude ljuljalo u našem životu, znajmo da imamo krila kojima nas Gospodin nosi, da ga možemo uvijek hvaliti i biti mu zahvalni za milosti i darove kojima nas obilno obdaruje“.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju don Bosca ispred kipa don Bosca u prezbiteriju župne crkve Gospe Loretske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Revitalizacija i osnivanje župnih caritasa u Zadarskoj nadbiskupiji bila je glavna tema druge sjednice Zbora dekana Zadarske nadbiskupije održane pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića u salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u srijedu, 31. siječnja.

Djelatnim i sustavno organiziranim učiniti župni caritas (ŽC) u svim župama u Zadarskoj nadbiskupiji važna je pastoralna smjernica i poticaj nadbiskupa Zgrablića, koji je predstavio i praktično razrađeni način djelovanja ŽC-a u duhu „zadaće dijecezanskog biskupa da koordinira različita karitativna djelovanja“, razmatrajući viziju, misiju i identitet ŽC-a.

Evanđeoske, crkvene i duhovne razloge na razini zajednice i pojedinca te poticaje u pokretanju ŽC-a kao bitne sastavnice u redovitom životu svake župe, nadbiskup je pojasnio u duhu zadaće služenja, svjedočanstva vjere po ljubavi za bližnje. Nadbiskup je podsjetio na encikliku Deus caritas est – Bog je ljubav pape Benedikta XVI., da se tri zadaće naravi Crkve: naviještanje Božje riječi (kateheza), slavlje sakramenata (liturgija) i služenje ljubavi „uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge“.

Razmatrajući načelno i operativno ustrojstvo i konkretnu provedbu rada ŽC-a od strane župnika i župljana donoseći i ‘Pravilnik župnih caritasa’, mons. Zgrablić obrazložio je dekanima praktične prijedloge u radu ŽC-a u sveobuhvatnom izlaganju i prezentaciji. Potrebu postojanja ŽC-a nadbiskup je pojasnio i  temeljem nauka Crkve, crkvenih dokumenata i smjernica hrvatskih biskupa u dokumentu ‘Na svetost pozvani’.

„Identitet i uloga caritasa očituje se u tome da je caritas katolička organizacija kojoj mandat daje biskup, da širi solidarnost i socijalnu pravdu. Nadahnuće za Caritas je u Svetom Pismu, tradiciji i socijalnom nauku Crkve te življenom iskustvu onih kojima služi. Razlog njegovog postojanja je dobro njegovih korisnika. Tako caritas postaje znak u svijetu. Caritas budno prati znakove vremena nastojeći prilagoditi im radne metode, strukture i djelovanje“, rekao je mons. Zgrablić.

„Župni caritas je župno pastoralno tijelo organizirano od nadležne crkvene vlasti, da u okviru poslanja Crkve organizirano oživotvoruje zapovijed ljubavi prema bližnjima. Caritas je lice Crkve, srce i ruke Crkve, euharistija poslije euharistije. Caritas je lanac ljubavi, solidarnost Kraljevstva Božjeg i mjera Posljednjeg suda“, istaknuo je mons. Zgrablić. To je suprotno mentalitetu da se karitativno djelovanje živi dominantno prigodno tijekom nekog crkvenog vremena, samo izvanredno, u vrijeme elementarnih nepogoda ili da je prepušteno slučaju, dobroj volji i velikodušnosti pojedinaca i nekih zajednica. „Caritas kao temeljna odrednica kršćanskog života i odjelotvorenje Božje ljubavi je organizacijsko i pastoralno tijelo Katoličke Crkve koje promiče svjedočku kršćansku ljubav za cjelokupni razvoj kršćanske osobe. Njegovo djelovanje temelji se na ‘pedagogiji čina’, na djelima kao znaku u službi siromašnih, slabih, marginaliziranih i isključenih“, poručio je nadbiskup.

„Srce caritasa je župa koja je osnovna jedinica Crkve. ŽC je organizam koji pomaže izgradnji Crkve. Naviještanje Riječi i slavljenje liturgije moraju biti povezani s Caritasom, jer vjera bez djela je mrtva, a Caritas je vjera na djelu! Ta povezanost tri konstitutivna elementa života zdrave Crkve ne smije ostati samo u teoriji, već se stalno treba učiti u praksi i neposrednim susretima. Zato se Caritasu učimo iz iskustva, a ne iz knjiga“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši da se karitativni rad ne uči iz teorije, nego iz osobnog iskustva i pomoći ljudima u potrebi. Kristov duh pobuđuje ljubav koja ljudima pruža materijalnu pomoć i okrepu za dušu. Nadbiskup je podsjetio na Isusovu riječ iz evanđelja, „Ta siromaha uvijek imate uza se“.

„Caritasa u župi bez sudjelovanja župnika i laika nema! Župnik ima ključnu ulogu u karitativnom radu, no karitativni rad je stvar angažmana laika. Svaki svećenik na putu svećeništva najprije je posvećen za đakona, a to i ostaje nakon što je zaređen za svećenika. Uloga đakona je na konkretan način pomagati ljudima, u bilo kakvim neprilikama. To je pomoć bolesnima, strancima, udovicama, siromašnima, starima“, podsjetio je mons. Zgrablić na zadaću đakonata kao prvog stupnja svetog reda.

„Župnik ima puno pastoralnih obaveza pa ne može osobno brinuti za svakog potrebnog, baviti se otklanjanjem raznih vrsta siromaštva, itd. Za to su u župi odgovorni laici. Od župnika se očekuje da je sklon takvom djelovanju i da u njemu prepoznaje imperativ kršćanskog življenja, da ga povezuje s naviještanjem i liturgijom i tako gradi cjeloviti pastoral. Župnik je i predsjedatelj ŽC-a i njegova je zadaća dati Caritasu pravo mjesto u nacrtu župnog pastorala. Konkretne karitativne aktivnosti župnik treba prepustiti laicima“, potaknuo je nadbiskup.

Veće je duhovno od materijalnog oblika siromaštva

Nadbiskup Zgrablić naveo je različite oblike siromaštva. Njihovu zastupljenost u društvu potkrijepio je statističkim podacima koji pokazuju da je veće siromaštvo u duhovnom području života, nego u materijalnom statusu ljudi, odnosno zadovoljenju materijalnih potreba. Veća je potreba angažmana i solidarnosti u pružanju pomoći u sferi duhovnoga, nego materijalnoga.

Naime, Caritas se u javnosti i svijesti mnogih poistovjećuje uglavnom s pružanjem materijalne pomoći, živežnih namirnica i drugih materijalnih potreba. No, prema statističkim podacima, veće je siromaštvo u življenju duhovnih vrijednosti, poput potrebe opraštanja, mira i pomirenja, gotovo je dvostruko veće nego, npr. siromaštvo zbog neispravno življene slobodi, poput ovisnosti.

Potreba zapošljavanja, odnosno nezaposlenost je pri dnu ljestvice, među najmanje izraženim oblikom siromaštva. Najveći postotak siromaštva je u življenju moralnih kršćanskih vrijednosti. Na vrhu ljestvice, veliko siromaštvo prisutno je u iskazivanju ljubavi jednih za druge i u međusobnoj suradnji, u vrijednostima zajedništva, komunikacije u obitelji; u moralnom ponašanju, u brizi za invalide i starije, u vrijednostima ljudskog života. To uključuje demografiju, manji natalitet, desetke tisuće pobačaja godišnje i brojne rastave brakova.

U tom kontekstu, mons. Zgrablić citirao je dokument HBK, ‘Na svetost pozvani’, u kojem hrvatski biskupi poručuju: »Uvjereni smo da čovjeka ništa toliko ne ugrožava kao nedostatak smisla i nade, nesigurnost u pogledu  temeljnih životnih istina i vrijednosti, nerazlikovanja  dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde. Zato je vjera najdragocjeniji dar Božji čovjeku koji smo mi, službenici Krista, dužni ljudima našega vremena nuditi i poticati ih da je prihvate i žive u skladu s njom”.

Zadaća, vizija i misija Župnog caritasa

Cilj ŽC-a je „okupljati sve župljane, činiti osjetljivom župnu zajednicu (obitelji, škole, poduzeća, udruge), kako bi se osjećali zajednicom ljubavi. Otkrivati sve oblike siromaštva i potrebe ljudi na određenom području, osobno se zauzimati za njihovu pomoć ili na pomoć poticati društvo. Pomagati, promicati i organizirati volontarijat, udruge dragovoljaca i brinuti za njihovu formaciju. Koordinirati razne skupine i inicijative pružanja pomoći“, potaknuo je nadbiskup.

„Vizija Caritasa je svijet koji reflektira Kraljevstvo Božje u kojem vladaju ljubav, pravda, mir, sloboda, solidarnost; u kojem je obzor komunikacije dostojanstvo ljudske osobe stvorene na sliku Božju u kojem nema isključenja, diskriminacije, nasilja, netolerancije, nečovječnosti. U kojem se zajednički dijele zemaljska dobra, gdje se stvoreno poštuje i čuva kao dobro budućih generacija, gdje svi, posebno najsiromašniji, marginalizirani i ugnjetavani nalaze nadu i dobivaju snagu da ostvaruju svoju čovječnost“, rekao je mons. Zgrablić. U svojoj misiji, caritas ima vodeću ulogu u pastoralnom poslanju Crkve, a u forumu za dijalog biva glas siromašnih, obespravljenih i marginaliziranih.

Nadbiskup je govorio i o odnosu caritasa i odgoja. „Caritas je odgoj za socijalno zauzeto kršćanstvo u duhu Evanđelja, da se otvorimo za potrebe drugih, da ih upoznamo i skupimo hrabrosti da s njima tražimo najbolje rješenje. To znači da znamo razumjeti i povezivati društvena događanja te o njima zauzeto promišljati“, poručio je mons. Zgrablić.

Dio odgoja namijenjen je i ljudima koji traže pomoć. „Njima treba pomoći da otkriju svoje sposobnosti, da razviju svoje darove i preuzmu odgovornost za svoj život. Odgoj znači i pomoći ljudima u nalaženju smisla života“, rekao je nadbiskup. Odgoj za Caritas obuhvaća sve dobne skupine. Odgajati za Caritas treba od najranije dobi, u obitelji, u svim stupnjevima kateheze i kroz cijeli život.

Temeljna načela rada Župnog caritasa

U temeljnim načelima ŽC-a treba postojati vizija djelovanja. „Moramo znati što želimo, kojim sredstvima se služimo. Važno je razlikovati što je važno i kojim situacijama dati prednost“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši kako Caritas ne želi da ljudi postanu ovisni o njegovoj pomoći. „Caritas želi poštivati dostojanstvo svakog čovjeka i pomoći mu da se postavi na svoje noge, da bude što samostalniji.  Gdje je moguće, Caritas će pokušati ukloniti uzroke zbog kojih se ljudi obraćaju za pomoć, a ne samo otklanjati posljedice. Caritas preuzima brigu za one za koje se nitko ili malo brine, a otpušta one kojima briga više nije potrebna. Caritasu ne treba ‘vojska’ radnih naloga, zato on može djelovati hitno, čim se pojavi potreba“, istaknuo je nadbiskup važnu značajku caritasa. Pomoć dobrovoljaca mora biti pouzdana i bez prekida.

Suradnici Caritasa moraju se stručno i duhovno osposobljavati za rad kako bi njihova pomoć bila učinkovitija i da bi oni bili jaki pred teškoćama. „Pomoć mora biti konkretna i djelotvorna, moramo znati što osoba zaista treba. Caritas mora trijezno procijeniti svoje mogućnosti i ne smije od sebe tražiti nemoguće. Caritas mora odbaciti neke potrebe, a s drugima živjeti. Potrebno je govoriti o dobrim djelima u javnosti jer tako potičemo i druge, ali jer je i to dio odgoja za Caritas. Caritas mora postati glas siromašnih čiji se glas ne čuje ili ne želi čuti“, poručio je mons. Zgrablić.

Smjernice za rad u Caritasu

Pitanje “Kako mogu pomoći?” angažira svakoga tko želi raditi u ŽC-u. Nadbiskup je razborito rekao kako osobi zbog rada u Caritasu ne smije trpjeti obiteljski život. „Oko nas je puno potreba, a samo dijelu se može nešto učiniti. Ipak, to nas ne smije obeshrabriti. Nužno je da suradnici Caritasa budu spremni na suradnju, da imaju povjerenja jedni u druge. Uz pomoć koju nudimo, postoji opasnost da osobu kojoj pomažemo učinimo ovisnom o sebi. Pri karitativnom djelovanju važno je biti svjestan da svi mi i dajemo i primamo nešto zauzvrat. I onaj koji pomaže mora znati biti zahvalan i znati moliti za pomoć, mora znati dopustiti da bude darovan. Ne nastupamo u ulozi darovatelja, pomoćnika, već u ulozi prijatelja“, istaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši da se ne očekuje da će ljudi uvijek biti zahvalni za pomoć. Doživjet će se i razočaranja.

„Uspjeh se ne da izmjeriti. U našim životima puno toga ne možemo promijeniti i preostaje nam prihvatiti i nositi takve situacije kroz život. Spremnost za opraštanje nužna je za obavljanje karitativnog djela“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da će i među suradnicima u Caritasu dolaziti do nesporazuma i napetosti, jer „svi smo samo ljudi“.

„Važno je stalno rješavati nesporazume i napetosti kroz otvoreni razgovor i ne bježati od njih. Moramo razmišljati o odnosima prema ljudima kojima želimo pomoći i prema suradnicima. Pristup ljudima u potrebi ne smije postati rutina. Prava pomoć događa se u susretu, u odnosu. Kako bismo čovjeku u potrebi zaista najbolje pomogli, usprkos dobrom odnosu, moramo znati zadržati određenu distancu. Tome se učimo cijeli život – pravoj mjeri između blizine i daljine. Potreban je otvoreni razgovor u grupi o teškoćama s ljudima u potrebi, o našim osjećajima i iskustvu nemoći“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Potrebna je obzirnost i poštovanje dostojanstva čovjeka. O potrebama treba govoriti „jasno i konkretno, ali s ljubavlju i bez nepotrebnog ukazivanja na slabosti i greške potrebitih“. ŽC skrbi i za duhovno ispunjenje svojih članova. Stoga sastanak članova ŽC-a uključuje i molitvu i duhovno razmatranje.

Suradnja između župnog i nadbiskupijskog caritasa

„Koraci za uspostavu župnog caritasa već su živi“, istaknuo je nadbiskup. Naime, u župama već karitativno djeluju dobročinitelji i volonteri, karitativne skupine, zajednice poput Marijine legije i udruge sv. Vinka Paulskog. Caritas surađuje i s drugim humanitarnim organizacijama.

Župni caritas osniva župnik uz pomoć Župnog pastoralnog vijeća. ŽC je dio biskupijskog Caritasa (BC) kojem treba poslati popis osoba koje su odgovorne za rad Caritasa. Poželjno je da ŽC na sastanke pozove i suradnike iz BC-a. „Zadatak BC-a je pomoći ŽC-u da shvati svoju ulogu, pomoći župi da živi poziv na ljubav. Karitativne skupine su mjesto susreta i operativni čimbenici u kršćanskoj ljubavi“, istaknuo je mons. Zgrablić šire značenje caritasa od samo socijalne dimenzije.

U razvijanju zajedništva i izvan župe, korisna je suradnja s drugim ŽC-ima. Dobro je da susjedne župe imaju dobre odnose i da se rad susjednih ŽC-a povezuje, da se izmjenjuju iskustva i međusobno se pomažu. Dobro je da se susjedni ŽC-i posjećuju i organiziraju zajedničke susrete.

„Župnik i još nekoliko ljudi iz župe moraju spoznati da je Caritas srž kršćanskog življenja i da zdrava župa bez njega ne može. Ako makar u samo jednom čovjeku u župi misao o Caritasu ne da mira, on će vjerojatno istražiti sve mogućnosti da to i ostvari, a naposljetku će mu i uspjeti. Za ŽC potrebna je grupa ljudi koji će aktivno, organizirano i samostalno raditi na poslovima Caritasa“, rekao je nadbiskup. Može se početi s članovima ŽPV-a koji će pronaći suradnike. „U svakoj župi postoji barem jedna osoba koja će skupiti hrabrosti i početi s radom. Te osobe su vrlo važne, jer bez tog prvog koraka ne bi bilo ničega“, istaknuo je mons. Zgrablić. Skupina ŽC-a brojala bi od 15 do 20 članova. Imenovanja i zaduženja trebaju biti jasna i službena. ŽC raspolaže vlastitim financijskim sredstvima i trebao bi imati svoj žiro račun. U dolasku do sredstava za Caritas važno je i animirati župnu zajednicu i potaknuti je na sudjelovanje. Sastanci ŽC-a trebali bi biti barem jedanput mjesečno.

„Rad ŽC-a odvija se na dobrovoljnoj bazi, osim u većim središtima gdje je potrebno zaposliti osobu čiji je zadatak da organizira dobrovoljni rad. Poželjno je da u njegovom radu sudjeluju i stručnjaci: socijalni radnici, medicinske sestre, liječnici, odgojitelji, pravnici, koji stručnim savjetima mogu puno pomoći“, potaknuo je nadbiskup. Suradnici Caritasa trebaju se usavršavati. „Duhovno jačanje članova ŽC-a ne smije posustati, posebno kad je potrebna velika akcija. Tome služe duhovne obnove, zajedničko čitanje Svetog Pisma, molitva i sl. U tim aktivnostima može sudjelovati i širi krug prijatelja Caritasa“, preporučio je nadbiskup Zgrablić. ŽC treba redovito obavješćivati župu o svom radu. Dobro je da grupa ljudi provjerava stanje i uočava potrebe u župi.

„Ako želimo djelotvorno pomagati, za karitativno djelovanje potrebna je organizacija sa strukturama. Pri tome su važne i karizme pojedinaca, koji svaki na svoj način daju Caritasu svoj pečat. U području karitativnog rada svaki čovjek može razviti osobnu karizmu, jer svatko ima nešto čime može pomoći drugima.

Organizacija i karizma ŽC-a ovise o ljudima i okolnostima. Svaki Caritas je drugačiji, ovisno o ljudima koji žive i rade u župi i drugim okolnostima. Kako će Caritas zaživjeti u župi, ovisi o spremnosti ljudi da uoče one kojima je potrebna pomoć, da konkretno pomognu te o snalažljivosti prilikom iznalaženja najboljeg rješenja“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nakon izlaganja mons. Zgrablića, na sjednici je predstavljen i Pravilnik Župnih caritasa Zadarske nadbiskupije kojega je priredio nadbiskup Zgrablić.

Na sjednici su nadbiskup i dekani razmotrili i osvrt na dekanske vizitacije. Dekretom nadbiskupa Zgrablića, godišnje dekanske vizitacije sedam dekanata Zadarske nadbiskupije dekani su izvršili od 16. do kraja studenoga 2023. godine.

Kanonske vizitacije dva dekanata, Zadar – Istok i Zadar – Zapad, od listopada 2023. godine izvršava nadbiskup Zgrablić i još su  utijeku. U tjednu kanonske vizitacije, mons. Zgrablić susreće se sa župnikom i njegovim suradnicima, redovnicima i redovnicama u župi, članovima Župnog pastoralnog i Ekonomskog vijeća, s vjeroučiteljima, animatorima, članovima zborova te predstavnicima zajednica i vjerničkih skupina koje djeluju u župi. U nedjelju, u tjednu pastirskog pohoda, nadbiskup Zgrablić predvodi mise u župi i susreće se s pukom koji sudjeluje na nedjeljnom misnom slavlju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret čitača Zadarske nadbiskupije u organizaciji Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije održan je u ponedjeljak, 22. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Taj formativno – edukativni susret imao je veliki odaziv čitača iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Izražavajući radost zbog toga susreta i dolaska tolikog broja vjernika i svećenika, sudionike je na početku pozdravio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo da je uloga čitača jako važna i da liturgičari poštuju čitače. „Svaki put kad naviještate Riječ Božju, na kraju kažete ‘Riječ Gospodnja’. Možda premalo mislimo koliko je časna i dostojanstvena služba da se Bog služi vašim jezikom, vašim glasom, da Bog progovara čovjeku koji to sluša. Čitači utjelovljuju Božju riječ da bi je drugi mogao slušati. Sveto Pismo takve osobe naziva anđelima. Vi ste anđeo kada naviještate Riječ Božju. Svaki put kad Božju riječ naviještate, želim da toga budete svjesni i da se trudite to živjeti“, poručio je mons. Zgrablić čitačima.

Upozorio je da čitati Božju riječ nije poput nastupa na kulturnom događaju, nego za vrijeme čitanja oni bivaju Božji službenici. „Zato je ta služba toliko časna, radosna i ponosna. Dok budete tako vršili službu čitača, na kojoj vam od srca zahvaljujem i koju želimo u našoj vjeri produbiti, svjesno i radosno naviještajte Riječ Božju i svjedočite ono što svojim životom naviještate; da se to što čitate ponajprije mi trudimo živjeti u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je poželio da im bude blagoslovljena služba čitača u župnim zajednicama. Zahvalio im je na dolasku i spremnosti da služe čovjeku i Kristu u njegovim udovima koji je njegova Crkva.

Mr. sc. don Dario Tičić, povjerenik Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu, također je istaknuo potrebu da se navještena Riječ živi vlastitim životom. „I to je poruka službe čitača. Ne samo interpretirati tekst, nego truditi se da bismo to što čitamo mogli usvajati u svom životu. Veliki je značaj naviještanja Božje riječi. Kad se ona čita u zajednici vjernika, sâm Gospodin govori svom narodu. To je prelijepa spoznaja – Gospodin nam govori živom Riječju. U tom smislu, služba čitača ima veliku važnost“, poručio je don Dario, istaknuvši da je čitač izabrano oruđe po kojem Bog govori svom narodu, naviješta živu, Božju riječ.

„To je osnovni razlog zašto tu službu smatramo izuzetno važnom. Zbog izvanredne važnosti te službe, potrebno je posebnu pozornost posvetiti izboru i formaciji čitača, bili oni službeni lektori ili odabrani laici, muževi i žene koje crkveni dokumenti nazivaju izvanrednim službenicima.

Čitači bi trebali imati tri osobine: da su prokušani vjernici, da imaju određeno znanje i ljubav prema Svetom Pismu i da znaju lijepo i dostojanstveno čitati. Tu časnu i odgovornu službu može dobro obavljati vjernik čiji je vjerski život na određenoj razini. To redovito trebaju biti odrasle osobe, a tek u posebnim prigodama neka se povjeri djeci“, rekao je don Dario, dodavši da čitati Riječ Božju nije kao čitanje teksta iz novina. Nego, prenosi se Riječ Božja. „Bog se služi ustima čovjeka. Od čitača se očekuje da ima ljubav prema Riječi, da je čita i o njoj razmišlja“, potaknuo je don Dario.

U izlaganju je govorio o službi čitača i temeljem crkvenih dokumenata. „Drugi Vatikanski sabor je velika prekretnica u obnovi liturgije. Tada se htjelo otvoriti riznice Božje riječi svima, da se kroz tri godine, kroz A, B i C ciklus, može pročitati najveći dio Svetog Pisma. Sabor uočava važnost čitanja u bogoslužju“, istaknuo je Tičić.

U dokumentu ‘Sancrosanctum concilium’ o liturgiji, Drugi vatikanski sabor u br. 51 kaže: „Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol Riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice tako da se kroz utvrđeni broj godina, narodu pročita istaknutiji dio Svetoga Pisma“.

Sabor kaže da se misa sastoji od bogoslužja Riječi i euharistijskog bogoslužja. Tako su usko među sobom povezana, da tvore jedan bogoslužni čin. Slijedeći te saborske smjernice, pokoncilska obnova je u različita liturgijska slavlja uvela oko 90 % Svetog Pisma, rekao je don Dario.

Već se u apostolsko doba razlikuju službe: apostoli, proroci, učitelji i đakoni, a kasnije biskupi, svećenici i đakoni. „U prvoj Crkvi postoje određene službe za naviještanje Riječi, poučavanje i brigu za zajednicu. Uskoro se javljaju i čitači koji su u vrijeme progona imali važnu ulogu. To su bili ljudi od povjerenja koji su čuvali Bibliju i druge kršćanske knjige. Uz službu čitača u bogoslužju, oni su poučavali vjernike i u Svetom Pismu. Tijekom povijesti, ta služba se klerikalizirala. Postala je jedan od nižih redova koji su bili tek redovita stepenica svećeničkim kandidatima do ređenja. Lektorat ili oni koji čitaju više nije niži red, nego služba koja se podjeljuje laicima, ne samo kandidatima za svećeništvo“, rekao je don Dario.

Apostolsko pismo Pavla VI. tvrdi da službe čitača i akolite nisu redovi, nego se temelje na općem svećeništvu vjernika kojeg oni imaju po sakramentu krštenja.

U apostolskom pismu ‘Ministeria Quaedam’ (1972.) kojim se obnavlja disciplina  podđakonata u Crkvi, papa Pavao VI. kaže da je služba čitača služba čitanja Riječi Božje na liturgijskom skupu. „Stoga je u knjizi i ostalim svetim činima njegova dužnost čitati iz Svetog Pisma, ali ne Evanđelje. Ako nema psalmista, recitira psalam između čitanja, ako nema đakona ili pjevača, najavljuje nakane sveopće molitve, ravna pjevanjem i usmjeruje sudjelovanje puka. Ako je potrebno, može se brinuti i za pripravu drugih vjernika koji će čitati Sveto Pismo u liturgijskim činima. Da bi što prikladnije obavljao te službe, neka marljivo razmišlja o Svetom Pismu. Svjestan važnosti primljene službe, neka čitač nastoji sve više stjecati slatki osjećaj Svetog Pisma i njegovo poznavanje te postane što savršeniji učenikom Gospodinovim“.

„Opća uredba drugog izdanja Misala u broju 66 slično govori o čitačima, dodajući kako je potrebno da čitači zaista budu sposobni i brižno pripravljeni. Preporučaju se i tečajevi za pravilno i izražajno čitanje Svetog Pisma. Učenjem i vježbom može se puno postići za lijepo, pravilno i dostojanstveno čitanje“, rekao je don Dario Tičić.

Mr. sc. don Mario Sikirić, član Povjerenstva za liturgiju, podsjetio je da čitanje u bogoslužju svaki put završava s ‘Riječ Gospodnja’. „Na taj način ispovijeda se da je to što je pročitano zapravo Riječ Božja. Bog, duhovno biće, u određenom trenutku povijesti objavio se čovjeku, materijalnom biću. U toj objavi i dolasku k nama Bog se morao služiti našim sredstvima komunikacije kako bi mogao s nama razgovarati, kako bismo se mogli razumjeti. Bog je ‘morao’ upotrijebiti ono što karakterizira nas ljude, naš način izražavanja, a to je govor. Bog je počeo govoriti čovjeku i događala su se djela Božja, potom i zapis tih djela i Božjih riječi čovjeku, da bi se prenijelo drugima. Zapisivanje Božjih djela sakupljeno je u knjige, a one su sabrane u Sveto Pismo, Bibliju“, rekao je don Mario.

Istaknuvši garanciju da je zapisano u Svetom Pismu zaista Riječ Božja, don Mario je citirao ulomak iz dokumenta ‘Dei Verbum’ o Riječi Božjoj. „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom Pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima zato što su po nadahnuću Duha Svetoga napisana. Imaju Boga za autora i kao takve su samo Crkvi predane. Pri sastavljanju svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je upotrijebio u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći, da njihovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori, pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće“.

„Bog je autor, ono što je on htio zapisano je pod vodstvom Duha Svetoga, a pisali su ljudi onoga vremena i to je došlo do nas. Čita se Riječ Božja, ne tekst nekog književnika ili novinski članak“, rekao je don Mario. Podsjetio je kako čovjek zadrhti i ima veliko poštovanje kada kaže „Ovako je govorio moj djed, ovako je govorio moj otac, moja majka“, pa ih se citira što su rekli. „A ovako je govorio Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam Gospodin, Bog tvoj’. Ponavljaš, izgovaraš ono što je Bog govorio“, poručio je don Mario Sikirić čitačima.

Jozo Milanović, član Povjerenstva za liturgiju, rekao je da služba čitača ima ulogu u najvažnijim činima koje Crkva slavi. „Liturgija je slavlje. Čitač ulazi u slavlje koje Crkva posebno čuva. Misa je posebno svečani susret s Isusom. Čitač ima svoju službu u najsvečanijem činu Crkve. Bog je u svojoj dobroti našao načina da nam bude blizu pa posudi naša usta da drugima navijesti ono što on želi. To je njegova Riječ“, rekao je o. Jozo Milanović.

Prisutnima se obratila i Stipana Banić, čitačica iz župe Gorica – Raštane, prof. Hrvatskog jezika i književnosti. „U službi Riječi stranice Biblije prestaju biti tekst i postaju živa riječ koju izgovara Bog, a čitač postaje instrument putem kojeg se Božja riječ, sveto i životvorno, naviješta u zajednici. Stoga čitač ima časnu i odgovornu ulogu i tako joj treba prilaziti“, rekla je Banić, naglasivši da se za čitanje Božje riječi treba pripremiti. U tome mogu pomoći seminari, biblijske večeri i individualna priprema, jer „ono što čovjek nije razumio, ne može dobro ni prenijeti“. Pomagala u shvaćanju poruke onoga što se čita su Nedjeljni misal ABC, časopisi Služba Riječi, Živo vrelo.

„Tekst valja čitati nešto sporije od uobičajenog govora i dovoljno glasno da svi mogu dobro čuti. Zarez i drugi pravopisni znakovi su važni, no ponekad su uvjetovani pravopisnim pravilima, a ne smislom. Zato treba više gledati na smisao i melodiju rečenice“, potaknula je Banić, govoreći i o važnosti naglaska. „Svaka kraća misaona cjelina (rečenica ili njen dio) može imati samo jednu jače naglašenu riječ. Naglasak je rijetko na pridjevima, prilozima ili niječnim riječima, a glagoli u hrvatskom jeziku imaju posebnu snagu i oni su redovito naglašeni. Važno je odrediti ključne riječi i uočiti melodiju rečenice“, istaknula je Banić. Poželjno je poznavati književne vrste, „jer nije svejedno čitati pripovjedni povijesni opis događaja, poučne knjige ili psalme“.

Dostojanstveni navještaj Božje riječi pretpostavlja poštivanje temeljnih pravila lijepog čitanja koja u liturgiji dobivaju dodatnu, duhovnu dimenziju, rekla je Banić, istaknuvši da to ne znači „izvještačen glas, nego normalan glas i čitanje uz poštivanje govornih vrednota, vodeći računa o poruci svetopisamskog teksta. Vjerničko čitanje uključuje oduševljenje i svojevrsni proročki zanos. Sabrano, opušteno, radosno i dostojanstveno čitanje, kao navještaj, ima obrednu narav. Radi se o sudjelovanju u sakramentalnom slavlju pa je čitač i prikladno odjeven i ničim ne skreće pažnju na sebe“, poručila je Banić.

Susret je organiziran uz obilježavanje Nedjelje Božje riječi te je Banić podsjetila  na riječi pape Franje o važnosti čitanja: „Treba paziti na dostojanstvo propovjedaonice. Tražite dobre čitače, one koji znaju čitati, ne oni koji čitaju, a ništa ih se ne razumije. Dobri čitači se moraju pripremiti i imati probu prije mise da bi dobro čitali. To stvara raspoloženje osjetljive tišine, potiče iskustvo dijaloga između Boga i vjerničke zajednice“.

Prisutnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.  Mons. Sorić je rekao da je navještaj Božje riječi od strane čitača jako važan, jer oni svojim ljudskim glasom zajednici u liturgiji prenose Riječ Božju. „Važno je kako će se Božja riječ utjeloviti preko nas kao Božjih instrumenata u srca i pameti drugih ljudi“, rekao je don Ante, poželjevši da i taj susret bude poticaj i ohrabrenje da čitači radosno naviještaju spasenjsku Božju riječ i budu instrumenti u Božjim rukama pri spasenju ljudi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić