Susret čitača Zadarske nadbiskupije u organizaciji Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije održan je u ponedjeljak, 22. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Taj formativno – edukativni susret imao je veliki odaziv čitača iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Izražavajući radost zbog toga susreta i dolaska tolikog broja vjernika i svećenika, sudionike je na početku pozdravio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo da je uloga čitača jako važna i da liturgičari poštuju čitače. „Svaki put kad naviještate Riječ Božju, na kraju kažete ‘Riječ Gospodnja’. Možda premalo mislimo koliko je časna i dostojanstvena služba da se Bog služi vašim jezikom, vašim glasom, da Bog progovara čovjeku koji to sluša. Čitači utjelovljuju Božju riječ da bi je drugi mogao slušati. Sveto Pismo takve osobe naziva anđelima. Vi ste anđeo kada naviještate Riječ Božju. Svaki put kad Božju riječ naviještate, želim da toga budete svjesni i da se trudite to živjeti“, poručio je mons. Zgrablić čitačima.

Upozorio je da čitati Božju riječ nije poput nastupa na kulturnom događaju, nego za vrijeme čitanja oni bivaju Božji službenici. „Zato je ta služba toliko časna, radosna i ponosna. Dok budete tako vršili službu čitača, na kojoj vam od srca zahvaljujem i koju želimo u našoj vjeri produbiti, svjesno i radosno naviještajte Riječ Božju i svjedočite ono što svojim životom naviještate; da se to što čitate ponajprije mi trudimo živjeti u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je poželio da im bude blagoslovljena služba čitača u župnim zajednicama. Zahvalio im je na dolasku i spremnosti da služe čovjeku i Kristu u njegovim udovima koji je njegova Crkva.

Mr. sc. don Dario Tičić, povjerenik Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu, također je istaknuo potrebu da se navještena Riječ živi vlastitim životom. „I to je poruka službe čitača. Ne samo interpretirati tekst, nego truditi se da bismo to što čitamo mogli usvajati u svom životu. Veliki je značaj naviještanja Božje riječi. Kad se ona čita u zajednici vjernika, sâm Gospodin govori svom narodu. To je prelijepa spoznaja – Gospodin nam govori živom Riječju. U tom smislu, služba čitača ima veliku važnost“, poručio je don Dario, istaknuvši da je čitač izabrano oruđe po kojem Bog govori svom narodu, naviješta živu, Božju riječ.

„To je osnovni razlog zašto tu službu smatramo izuzetno važnom. Zbog izvanredne važnosti te službe, potrebno je posebnu pozornost posvetiti izboru i formaciji čitača, bili oni službeni lektori ili odabrani laici, muževi i žene koje crkveni dokumenti nazivaju izvanrednim službenicima.

Čitači bi trebali imati tri osobine: da su prokušani vjernici, da imaju određeno znanje i ljubav prema Svetom Pismu i da znaju lijepo i dostojanstveno čitati. Tu časnu i odgovornu službu može dobro obavljati vjernik čiji je vjerski život na određenoj razini. To redovito trebaju biti odrasle osobe, a tek u posebnim prigodama neka se povjeri djeci“, rekao je don Dario, dodavši da čitati Riječ Božju nije kao čitanje teksta iz novina. Nego, prenosi se Riječ Božja. „Bog se služi ustima čovjeka. Od čitača se očekuje da ima ljubav prema Riječi, da je čita i o njoj razmišlja“, potaknuo je don Dario.

U izlaganju je govorio o službi čitača i temeljem crkvenih dokumenata. „Drugi Vatikanski sabor je velika prekretnica u obnovi liturgije. Tada se htjelo otvoriti riznice Božje riječi svima, da se kroz tri godine, kroz A, B i C ciklus, može pročitati najveći dio Svetog Pisma. Sabor uočava važnost čitanja u bogoslužju“, istaknuo je Tičić.

U dokumentu ‘Sancrosanctum concilium’ o liturgiji, Drugi vatikanski sabor u br. 51 kaže: „Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol Riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice tako da se kroz utvrđeni broj godina, narodu pročita istaknutiji dio Svetoga Pisma“.

Sabor kaže da se misa sastoji od bogoslužja Riječi i euharistijskog bogoslužja. Tako su usko među sobom povezana, da tvore jedan bogoslužni čin. Slijedeći te saborske smjernice, pokoncilska obnova je u različita liturgijska slavlja uvela oko 90 % Svetog Pisma, rekao je don Dario.

Već se u apostolsko doba razlikuju službe: apostoli, proroci, učitelji i đakoni, a kasnije biskupi, svećenici i đakoni. „U prvoj Crkvi postoje određene službe za naviještanje Riječi, poučavanje i brigu za zajednicu. Uskoro se javljaju i čitači koji su u vrijeme progona imali važnu ulogu. To su bili ljudi od povjerenja koji su čuvali Bibliju i druge kršćanske knjige. Uz službu čitača u bogoslužju, oni su poučavali vjernike i u Svetom Pismu. Tijekom povijesti, ta služba se klerikalizirala. Postala je jedan od nižih redova koji su bili tek redovita stepenica svećeničkim kandidatima do ređenja. Lektorat ili oni koji čitaju više nije niži red, nego služba koja se podjeljuje laicima, ne samo kandidatima za svećeništvo“, rekao je don Dario.

Apostolsko pismo Pavla VI. tvrdi da službe čitača i akolite nisu redovi, nego se temelje na općem svećeništvu vjernika kojeg oni imaju po sakramentu krštenja.

U apostolskom pismu ‘Ministeria Quaedam’ (1972.) kojim se obnavlja disciplina  podđakonata u Crkvi, papa Pavao VI. kaže da je služba čitača služba čitanja Riječi Božje na liturgijskom skupu. „Stoga je u knjizi i ostalim svetim činima njegova dužnost čitati iz Svetog Pisma, ali ne Evanđelje. Ako nema psalmista, recitira psalam između čitanja, ako nema đakona ili pjevača, najavljuje nakane sveopće molitve, ravna pjevanjem i usmjeruje sudjelovanje puka. Ako je potrebno, može se brinuti i za pripravu drugih vjernika koji će čitati Sveto Pismo u liturgijskim činima. Da bi što prikladnije obavljao te službe, neka marljivo razmišlja o Svetom Pismu. Svjestan važnosti primljene službe, neka čitač nastoji sve više stjecati slatki osjećaj Svetog Pisma i njegovo poznavanje te postane što savršeniji učenikom Gospodinovim“.

„Opća uredba drugog izdanja Misala u broju 66 slično govori o čitačima, dodajući kako je potrebno da čitači zaista budu sposobni i brižno pripravljeni. Preporučaju se i tečajevi za pravilno i izražajno čitanje Svetog Pisma. Učenjem i vježbom može se puno postići za lijepo, pravilno i dostojanstveno čitanje“, rekao je don Dario Tičić.

Mr. sc. don Mario Sikirić, član Povjerenstva za liturgiju, podsjetio je da čitanje u bogoslužju svaki put završava s ‘Riječ Gospodnja’. „Na taj način ispovijeda se da je to što je pročitano zapravo Riječ Božja. Bog, duhovno biće, u određenom trenutku povijesti objavio se čovjeku, materijalnom biću. U toj objavi i dolasku k nama Bog se morao služiti našim sredstvima komunikacije kako bi mogao s nama razgovarati, kako bismo se mogli razumjeti. Bog je ‘morao’ upotrijebiti ono što karakterizira nas ljude, naš način izražavanja, a to je govor. Bog je počeo govoriti čovjeku i događala su se djela Božja, potom i zapis tih djela i Božjih riječi čovjeku, da bi se prenijelo drugima. Zapisivanje Božjih djela sakupljeno je u knjige, a one su sabrane u Sveto Pismo, Bibliju“, rekao je don Mario.

Istaknuvši garanciju da je zapisano u Svetom Pismu zaista Riječ Božja, don Mario je citirao ulomak iz dokumenta ‘Dei Verbum’ o Riječi Božjoj. „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom Pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima zato što su po nadahnuću Duha Svetoga napisana. Imaju Boga za autora i kao takve su samo Crkvi predane. Pri sastavljanju svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je upotrijebio u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći, da njihovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori, pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće“.

„Bog je autor, ono što je on htio zapisano je pod vodstvom Duha Svetoga, a pisali su ljudi onoga vremena i to je došlo do nas. Čita se Riječ Božja, ne tekst nekog književnika ili novinski članak“, rekao je don Mario. Podsjetio je kako čovjek zadrhti i ima veliko poštovanje kada kaže „Ovako je govorio moj djed, ovako je govorio moj otac, moja majka“, pa ih se citira što su rekli. „A ovako je govorio Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam Gospodin, Bog tvoj’. Ponavljaš, izgovaraš ono što je Bog govorio“, poručio je don Mario Sikirić čitačima.

Jozo Milanović, član Povjerenstva za liturgiju, rekao je da služba čitača ima ulogu u najvažnijim činima koje Crkva slavi. „Liturgija je slavlje. Čitač ulazi u slavlje koje Crkva posebno čuva. Misa je posebno svečani susret s Isusom. Čitač ima svoju službu u najsvečanijem činu Crkve. Bog je u svojoj dobroti našao načina da nam bude blizu pa posudi naša usta da drugima navijesti ono što on želi. To je njegova Riječ“, rekao je o. Jozo Milanović.

Prisutnima se obratila i Stipana Banić, čitačica iz župe Gorica – Raštane, prof. Hrvatskog jezika i književnosti. „U službi Riječi stranice Biblije prestaju biti tekst i postaju živa riječ koju izgovara Bog, a čitač postaje instrument putem kojeg se Božja riječ, sveto i životvorno, naviješta u zajednici. Stoga čitač ima časnu i odgovornu ulogu i tako joj treba prilaziti“, rekla je Banić, naglasivši da se za čitanje Božje riječi treba pripremiti. U tome mogu pomoći seminari, biblijske večeri i individualna priprema, jer „ono što čovjek nije razumio, ne može dobro ni prenijeti“. Pomagala u shvaćanju poruke onoga što se čita su Nedjeljni misal ABC, časopisi Služba Riječi, Živo vrelo.

„Tekst valja čitati nešto sporije od uobičajenog govora i dovoljno glasno da svi mogu dobro čuti. Zarez i drugi pravopisni znakovi su važni, no ponekad su uvjetovani pravopisnim pravilima, a ne smislom. Zato treba više gledati na smisao i melodiju rečenice“, potaknula je Banić, govoreći i o važnosti naglaska. „Svaka kraća misaona cjelina (rečenica ili njen dio) može imati samo jednu jače naglašenu riječ. Naglasak je rijetko na pridjevima, prilozima ili niječnim riječima, a glagoli u hrvatskom jeziku imaju posebnu snagu i oni su redovito naglašeni. Važno je odrediti ključne riječi i uočiti melodiju rečenice“, istaknula je Banić. Poželjno je poznavati književne vrste, „jer nije svejedno čitati pripovjedni povijesni opis događaja, poučne knjige ili psalme“.

Dostojanstveni navještaj Božje riječi pretpostavlja poštivanje temeljnih pravila lijepog čitanja koja u liturgiji dobivaju dodatnu, duhovnu dimenziju, rekla je Banić, istaknuvši da to ne znači „izvještačen glas, nego normalan glas i čitanje uz poštivanje govornih vrednota, vodeći računa o poruci svetopisamskog teksta. Vjerničko čitanje uključuje oduševljenje i svojevrsni proročki zanos. Sabrano, opušteno, radosno i dostojanstveno čitanje, kao navještaj, ima obrednu narav. Radi se o sudjelovanju u sakramentalnom slavlju pa je čitač i prikladno odjeven i ničim ne skreće pažnju na sebe“, poručila je Banić.

Susret je organiziran uz obilježavanje Nedjelje Božje riječi te je Banić podsjetila  na riječi pape Franje o važnosti čitanja: „Treba paziti na dostojanstvo propovjedaonice. Tražite dobre čitače, one koji znaju čitati, ne oni koji čitaju, a ništa ih se ne razumije. Dobri čitači se moraju pripremiti i imati probu prije mise da bi dobro čitali. To stvara raspoloženje osjetljive tišine, potiče iskustvo dijaloga između Boga i vjerničke zajednice“.

Prisutnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.  Mons. Sorić je rekao da je navještaj Božje riječi od strane čitača jako važan, jer oni svojim ljudskim glasom zajednici u liturgiji prenose Riječ Božju. „Važno je kako će se Božja riječ utjeloviti preko nas kao Božjih instrumenata u srca i pameti drugih ljudi“, rekao je don Ante, poželjevši da i taj susret bude poticaj i ohrabrenje da čitači radosno naviještaju spasenjsku Božju riječ i budu instrumenti u Božjim rukama pri spasenju ljudi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Prigodom Dana posvećenoga života, koji se slavi na Svijećnicu, 2. veljače 2024., predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života mons. Zdenko Križić i predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidije Bernardica Matijević uputili su poruku koju prenosimo u cijelosti.

Posvećeni život – svjedočanstvo Kristova mira

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu,
drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Kada je 1997. godine papa Ivan Pavao II. uveo slavlje Dana posvećenoga života, nije slučajno za to slavlje izabrao blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu. Promatrajući evanđeoski prizor u kojem Marija i Josip, četrdeset dana nakon Isusova rođenja, donose dijete Isusa u Hram „da ga prikažu Gospodinu” (Lk 2,22), u svojoj poruci za prvi Dan posvećenoga života napisao je sveti Papa, među ostalim, i ove riječi: „Prikazanje Isusovo u Hramu na taj način predstavlja rječitu sliku potpunog darivanja vlastitog života za sve one koji su pozvani životom u Crkvi i svijetu, putem evanđeoskih savjeta, oslikavati ‘karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog’” (Vita consecrata, br. 1). Drugim riječima, u životu osoba koje su se posvetile Bogu zavjetima evanđeoske poslušnosti, siromaštva i čistoće treba biti prepoznatljiv onaj oblik života koji je živio sam Isus Krist, Sin Božji.

2. Kristov zemaljski život započeo je začećem po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije, a ona ga je pokazala svijetu svetim porodom u betlehemskoj štalici. Navodimo taj svima poznati podatak jer ove godine želimo istaknuti da blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu ima svoj izvor u Spasiteljevu rođenju, koje je anđeo Gospodnji javio pastirima, a onda mu se pridružila „silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!’” (Lk 2,13–14). Bila je to ne samo prva nego i trajna božićna poruka koja objavljuje kako je slava Boga, koji prebiva u visinama, neodvojivo povezana s mirom među ljudima na zemlji.

3. Prisjetimo li se da u biblijsko-teološkom poimanju izraz „Slava Božja” označava vidljivo očitovanje Božje prisutnosti među ljudima, onda je jasan zaključak da se u Kristu objavio Bog koji u naše međusobne odnose donosi mir. Tako je bilo na dan Kristova rođenja, kada je nebeska vojska pjevala: „Slava Bogu na visini”. Tako je bilo i na dan njegova uskrsnuća, kad je sam umrli i uskrsli Krist svoje učenike pozdravio dvaput izgovorenim riječima: „Mir vama!” (Iv 19,20.21) Tako trebaju živjeti Kristovi vjernici, kako nas lijepo potiče apostol Pavao riječima: „Radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama.” (2 Kor 13,11) I na dan Prikazanja Gospodinova u Hramu govori se o miru (usp. Lk 2,29), i to kao daru koji, primajući u naručje dijete Isusa, prima pravedni i bogobojazni starac Šimun koji je čitav život iščekivao utjehu svoga naroda. Sada on s ovoga svijeta može otići u miru, jer je u Kristu vidio spasenje koje je Bog pripravio pred licem svih naroda na zemlji. A proročica Ana, koja je čitav život u Hramu služila Bogu u postu i molitvi, sada je svima mogla govoriti o djetetu čije je rođenje svijetu navijestilo mir.

4. No u biblijskim porukama mira nipošto se ne zaboravlja stvarnost nemira, nesklada i rata. Isti starac Šimun obraća se Isusovoj majci riječima koje joj probijaju srce, jer će njezin sin biti znak osporavan, a to neizbježno sa sobom donosi otpore, sukobe i podjele. I sam Isus jednom je rekao svojim učenicima: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” (Lk 12,51–53) Te riječi zvuče kao da su u suprotnosti s brojnim i snažnim biblijskim porukama mira, ali one nam zapravo osvjetljuju to da mir koji Krist daje nije nikakvo nametnuto stanje, poput onoga ‘mira’ kada onaj tko je jači drži u podložnosti slabijega ili kada se radi ‘mira u kući’ žive neiskreni odnosi i prikrivaju razni oblici kućnoga nasilja, koji su gori od otvorenih sukoba i podjela. Mir koji Krist daje nije prisiljavanje na pokornost ni ušutkivanje drukčijih glasova, nego očitovanje slave Božje, to jest iskustvo njegove prisutnosti među ljudima i izvor istinske radosti. Zato su i Kristove riječi da u naše kuće donosi razdijeljenost sastavni dio evanđelja. I one su radosna vijest, jer ako ta razdijeljenost dolazi s njime, onda je riječ o procesu u kojem je on prisutan i koji konačno sve ukućane dovodi do spoznaje da pravi i trajni mir nije rezultat naših ljudskih kompromisa, nego plod našega izmirenja s Bogom (usp. Ef 2,16).

5. Taj Božji mir mogu snažno posvjedočiti Bogu posvećene osobe koje pripadaju svekolikim crkvenim ustanovama posvećenoga života. Uz one spomenute „karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog” (Vita consecrata, br. 1), Bogu posvećene osobe redovito žive u bratskim ili sestrinskim zajednicama, kao što je i Krist cijeli svoj život dijelio svoju svakodnevnicu u zajedništvu s drugim ljudima. Najprije u Marijinoj i Josipovoj nazaretskoj obitelji, a potom u zajednici svojih učenika. Stoga je mjesno ili kućno bratstvo prvo mjesto u kojem Bogu posvećene osobe oživotvoruju mir koji Krist ostavlja i daje svojim učenicima (usp. Iv 14,27). U tom ambijentu nadalje osjećaju i kušaju Božji mir i svi gosti, putnici i namjernici koji od davnina doživljavaju samostane i druge redovničke kuće kao oaze mira, duhovnosti i gostoprimstva. Odatle se Kristov mir kao miomiris širi i na sva polja raznih djelatnosti koje Bogu posvećene osobe obavljaju u nesebičnom služenju svim ljudima.

6. U Sažetom izvješću prvoga zasjedanja (4. – 29. listopada 2023.) Biskupske sinode o sinodalnosti koja je započela 2021. godine, a završetak joj je predviđen ove, 2024. godine, jedna cjelina nosi naslov Posvećeni život, laička društva i pokreti: karizmatičan znak. Među ostalim, tu se nalazi i ova znakovita tvrdnja: „Ne jednom je posvećeni život bio prvi koji je uočio promjene u povijesti i shvatio pozive Duha: i danas Crkva treba njegovo proroštvo.” (Relazione-di-sintesi.pdf; synod.va) Svi znamo da se u povijesti neprestano događaju promjene, ali nije ih lako uvijek pravilno uočiti i shvatiti pozive Duha koji nas u danom trenutku nadahnjuje i potiče na prikladno djelovanje. To je dar koji se doista na razne načine manifestirao u osnivanju i djelovanju mnogih ustanova posvećenoga života. Dosta je spomenuti vremena kada u mnogim narodima i zemljama društvo nije uočavalo ili nije znalo odgovoriti na potrebe mnoštva siromašnih, bolesnih i odbačenih ljudi, ali je Duh u Crkvi poticao mnoge muškarce i žene na osnivanje različitih ustanova posvećenoga života u kojima je posvećenost Bogu nalazila svoj najizvrsniji izraz u djelima ljubavi prema bližnjemu. Golem je broj bolnica, sirotišta, javnih kuhinja, prihvatilišta za beskućnike, osnovnih i visokih škola, pastoralnih i duhovnih centara koje su osnovale, vodile i još uvijek vode zajednice različitih crkvenih redova i ustanova posvećenoga života. I ono što je važno naglasiti jest to da su to mjesta koja su bez ikakve isključivosti otvorena svim ljudima u potrebi. U mnogim krajevima, pogotovo onim u kojima vladaju razni sukobi, često su takve crkvene ustanove jedina mjesta gdje se mirno i bez straha susreću ljudi različitih i međusobno sukobljenih naroda, kao i različitih jezika, kultura i raznih drugih pripadnosti.

7. Smatramo da u ovo, naše vrijeme, opterećeno ratovima, nesuglasicama i nemirima među mnogim ljudima, skupinama i narodima, osobe i zajednice posvećenoga života mogu u Crkvi i u svijetu iznova navijestiti proroštvo Božjega mira, pokazujući na primjeru vlastitoga života i djelovanja kako je taj mir ostvariv, dobar i lijep. Stoga smo ovom prigodom osjetili potrebu da, jednako kao i na Božić, i na Dan posvećenoga života, koji slavimo na blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, snažnije zazvoni poruka da je naš nebeski Otac Bog mira i da smo svi pozvani primiti i zajedno živjeti mir koji nam se po Duhu Svetom daje u Isusu Kristu, Božjem Sinu.

Neka nam Marija i Josip, koji su donijeli dijete Isusa u Hram da ga prikažu Gospodinu, starac Šimun, koji ga je primio na ruke, i proročica Ana, koja je zanosno hvalila Boga govoreći svima o tom djetetu, budu primjer kako ćemo i mi primiti i svjedočiti Krista, koji je došao i navijestio mir i onima blizu i onima daleko (usp. Ef 2,17).

S tim mislima i poticajima želimo vam miran i blagoslovljen Dan posvećenoga života 2024. godine.

Zagreb, 27. siječnja 2024.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije
za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života,
mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije,
s. Lidija Bernardica Matijević SSFCR, predsjednica

Na 31. godišnjicu obilježavanja vojno – redarstvene oslobodilačke akcije ‘Maslenica’, misno slavlje za domovinu i hrvatske branitelje u ponedjeljak, 22. siječnja, u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

Potaknuvši na molitvu za sve koji su položili svoj život za domovinu, don Damir je rekao: „Položiti život ne znači samo umrijeti za domovinu, nego to znači i nositi križ, posljedice onoga što smo stekli u Domovinskom ratu, kao ranu i sve što nosimo na svom srcu.

Dragi branitelji, budite ponosni na svoje rane i ožiljke, na križeve koje vam je donio rat. To su svete rane i sveti ožiljci. Budite ponosni na svaki metar i na svaku godinu križa koju ste nosili, jer vaše svjedočanstvo i prisutnost treba nama, mlađima, da nas uvijek podsjećaju da tlo po kojem hodimo nije tek tako, slučajno stečeno i da je to sveto tlo, krvlju natopljeno“, poručio je don Damir, upozorivši: „Oni kojih će se povijest sramiti nose teže breme na svojim leđima, breme neiskrenosti i nevjere. Njihovi uspjesi su samo privid“.

Don Damir je podsjetio na mnoge uvrede, napise, senzacionalne naslove, javno izvrgavanje ruglu hrvatskih generala i branitelja. „Najviše su boljeli rezignacija, šutnja, indiferentnost koja je ostavila na milost i nemilost pravedne i žrtvovane. Povijest će se posramiti pojedinaca. Četrnaest stoljeća naš narod žudio je za zemljom mira, pravednosti i slobode. Gdje god je sloboda u svom istinskom smislu, tu je i Bog.

Čuvajmo uspomenu na one koji su dali svoje živote za slobodu. Čuvajmo jedinstvo i identitet koji je krvlju izboren. Ništa više ne može boljeti pojedinca i narod, doli izdaja. Mi koji stojimo čvrsti i ponosni na zemlji koju nam je Bog dao, vjerujemo da je Gospodin upravio vođe da mogu donijeti tu slobodu. Ponosni smo na povijest, ali i na sadašnjost, bez obzira koliko bila teška i bremenita“, poručio je don Damir, istaknuvši da je biti dijelom nekog povijesnog pothvata čast i ponos.

„Puni smo ponosa i osjećaja časti, jer imali smo priliku vidjeti i biti dionici onoga što je Božja providnost stavila ispred nas. Sjetimo se hladnih jutara kad je održana i akcija ‘Maslenica’, kad je jedina nada bila u iskrenom prijateljstvu i povezanosti vojnika i generala. Snaga je rasla i opstajala. Očevi su branili svoje obitelji, a djeca vojnici branili su svoje roditelje. Znali su koji im je cilj, sloboda, i u tom cilju su sudjelovali“, rekao je don Damir, naglasivši da u godinama obrane domovine smrt nije prestrašila hrvatske vojnike, a svjetlo slobode ih je hrabrilo i poticalo ostvariti cilj – slobodu.

„Dvanaest i pol stoljeća prije Isusovog rođenja, Izrael je živio u Egiptu, pod faraonovim ropstvom. I dosadilo mu je ropstvo. Rekao je da hoće slobodu i da ga Bog izvede iz sužanjstva. Izrael je tražio vođe i našle su se vođe. I krenuli su kroz pustinju i Crveno more Izraelski narod, Mojsije, Aron, Jošua i Kaleb, u Obećanu zemlju. Zato je naređeno Izraelskom narodu sjećanje, da se sjećaju ulaska u Obećanu zemlju. I datum akcije Maslenica ima miris obećane zemlje i slobode. Stari Izraelac kaže: ‘Kad te tvoj sin upita, reci mu: ‘Bog nas je po vođama izveo iz ropstva i uveo u Obećanu zemlju, zemlju slobode’“ rekao je don Damir, poželjevši da datum obilježavanja akcije ‘Maslenica’ i velike vrijednosti koje smo doživjeli po žrtvi branitelja u Domovinskom ratu budu na ponos i potiču na zahvalnost Gospodinu.

Šehić je rekao da poslijeratno iskustvo kod mnogih reflektira unutarnje osjećaje i traume koje se u svetopisamskom duhu može nazvati golgotom, u smislu poniženja. Podsjetio je kako je fra Ignacije Vugdelija na sprovodu general bojnika Andrije Matijaša Pauka, pripadnika časne 4. gardijske brigade, 5. listopada 1995. rekao: „Veliki su padali i svaka kap krvi koja je prolivena imala je svoj duboki smisao. Živ je onaj narod koji u sebi ima ljude koji su spremni umrijeti za taj narod. A mrtav je narod koji nema pojedince koji su spremni umrijeti. Tako je i sa Crkvom. Živa je Crkva koja u sebi ima mučenike koji su spremni umrijeti za istinu vjere. A mrtva je Crkva koja nema mučenika“.

Don Damir je potaknuo na molitvu da branitelji i njihove obitelji osjete u svom životu duboki smisao, „da ima smisla imati domovinu, ima smisla čuvati i braniti domovinu, umrijeti za domovinu. Da postoji ideal zajedništva koji nas ujedinjuje u našoj sličnosti i obogaćuje u našoj različitosti“.

Na misi je pjevala Klapa HRM-a ‘Sveti Juraj’. Uz hrvatske branitelje, članove njihovih obitelji i braniteljskih udruga te hrvatske generale i vojnike sa stjegovima ratnih postrojbi, u misi su sudjelovali i Tomo Medved, ministar branitelja i potpredsjednik Vlade RH, Ivan Anušić, ministar obrane RH i potpredsjednik Vlade RH i admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH.

Tijekom jutra, predstavnici raznih izaslanstava položili su cvijeće i svijeće odajući počast poginulim hrvatskim braniteljima kod Središnjeg križa na Gradskom groblju Zadar. Vijenci su položeni i kod spomen – obilježja 3. bojne Imotski sokolovi i 4. gardijske brigade Pauci u Ulici Ante Starčevića u Zadru, a potom u uvali Jazine kod spomenika hrvatskim braniteljima ‘Kocka’.

Prije mise održan je Mimohod pripadnika OSRH i MUP-a s ratnim zastavama od uvale Jazine, preko zadarskog mosta, Kalelargom do središta Poluotoka i crkve sv. Šime.

U akciji ‘Maslenica’ koja je povezala sjever i jug Hrvatske brzo izgrađenim pontonskim mostom u Novskom ždrilu, poginulo je 127 hrvatskih branitelja. Akcija ‘Maslenica’, kodnog naziva ‘Gusar’, počela je 22. siječnja, 1993. u 6 sati ujutro, a glavni ciljevi operacije ostvareni su za 72 sata. Zapovjednik akcije je bio general Janko Bobetko, a pomoćnici su bili tadašnji brigadiri Ante Gotovina i Ante Roso.

Pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a oslobodili su bitne strateške točke koje su bile pod okupacijom, čime je omogućeno ponovno prometno povezivanje juga i sjevera Hrvatske. Hrvatska vojska i policija već prvog dana oslobodili su mjesta: Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić. Sljedećih dana oslobođena je i Zračna luka Zemunik te brojna mjesta zadarskog zaleđa.

Nakon mise, ministar Medved u izjavi je zahvalio svim hrvatskim braniteljima koji su sudjelovali u akciji ‘Maslenica’: „Iznimno je važno da smo i danas, 31 godinu poslije, u Zadru s hrvatskim braniteljima, s obiteljima naših poginulih, s pobjedničkom Hrvatskom vojskom i policijom. Zahvalili smo Bogu za sve što nam je dao i molili da nam dâ snage i mudrosti da se možemo nositi i ubuduće sa svim izazovima. Izražavamo zahvalu i poštovanje svim našim prijateljima suborcima i njihovim obiteljima, svima koji su u akciji ‘Maslenica’ izložili svoj život za slobodu koju imamo. Njih se sjećamo i za njih molimo“, rekao je ministar Medved, istaknuvši da je akcija ‘Maslenica’ bila prekretnica u Domovinskom ratu.

„U mozaiku svih naših bitaka, akcija ‘Maslenica’ simbolizira snagu hrvatskog čovjeka u izrazito teškim okolnostima, kad je Zadar svakodnevno bio izložen granatiranju, stradanjima. Simbolizira snagu i duh hrvatskog čovjeka, odlučnost, mudrost našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrabrost hrvatskih vojnika, policajaca koji su u tako kratkom vremenu otklonili opasnost od grada Zadra, otjerali neprijatelja i oslobodili zadarsko zaleđe, deblokirali grad Zadar, zauzeli ključne pozicije na Velebitu i stvorili pretpostavku za operaciju Oluja koja je uslijedila 1995. godine“, istaknuo je ministar Medved, rekavši da je „hrabrost hrvatskih branitelja i nama nadahnuće i inspiracija u svakodnevnom radu i u donošenju teških odluka s kojima se danas suočavamo“.

Hrvatska vojska već je pokazala svoju snagu i odlučnost u oslobađanju okupiranog područja i prije akcije Maslenica, 1991. godine, kad je oslobođen veći dio okupirane Zapadne Slavonije. „I 1992. godine pokazali smo svu snagu i odlučnost u deblokadi Dubrovnika i oslobađanju juga Hrvatske. Ali, u akciji ‘Maslenica’ sudjelovale su sve sastavnice Hrvatske vojske i policije. Jasno smo dali do znanja neprijatelju da nećemo više trpjeti to što čine prema Zadru. Dali smo do znanja cijelom svijetu da smo kadri obraniti i osloboditi svoju zemlju. Ali, dali smo do znanja i međunarodnoj zajednici da će hrvatski čovjek sam osloboditi svoju zemlju. Bez obzira na protok vremena, uvijek moramo ponavljati – to je istina i to su naši temelji, temelji slobode koju danas živimo“, rekao je ministar Tomo Medved.

Ivan Anušić, ministar obrane, rekao je kako se obilježavanjem akcije ‘Maslenica’ prisjećamo i „svih hrvatskih branitelja koji, nažalost, nisu dočekali živi kraj Domovinskog rata i stvaranje slobodne i samostalne Hrvatske. Nikad ih nećemo zaboraviti. Motivacija onih koji brane svoju domovinu uvijek je snažnija od onih koji je žele pokoriti – zato smo tih ratnih godina uspjeli pobijediti brojčano nadmoćnijeg okupatora“, rekao je ministar Anušić.

Podsjetio je da su u zoru toga 22. siječnja 1993. počele ratne akcije u sklopu važne operacije ‘Maslenica’ koju su združeno izvele Oružane snage RH i pripadnici MUP-a i koja je bila uvod u nove pobjedničke akcije Hrvatske vojske, Bljesak i Oluju. „VRO Maslenica taktički je bila osobito zahtjevna jer je trebalo svladati i dijelove Velebita, a tko se ikad susreo s tim gordim divom, zna da je zimi Velebit osobito surov. Obljetnice poput ‘Maslenice’ uvijek nas iznova podsjete da sloboda nema cijenu i da se Hrvatska stvarala u teškim bitkama Domovinskog rata, zahvaljujući braniteljima koji nisu posustali ni u najtežim ratnim etapama“, rekao je ministar Ivan Anušić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Seminar Nove evangelizacije pod geslom „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20) zajednice ‘Molitva i riječ’ održan je u župi sv. Josipa na Plovaniji u Zadru od petka, 19. do nedjelje, 21. siječnja. Trodnevni susret vodio je Ivica Lulić s evangelizatorima zajednice ‘Molitva i Riječ’ (ZMR).

Istaknuvši značajnim prepoznavanje Isusa Krista, Lulić je rekao da su naslovi seminara ZMR-a kristološki, žele biti direktni i da dozivaju. Treba ići za Isusom jer on je Učitelj kojega čovjek traži, a navještaj pomaže ljudima da se otvore onome što je Isus donio. „Kao navještaj, u Crkvi je na djelu isti Duh Sveti kojeg je Isus primio na Jordanu i kad je počeo djelovati nakon pustinje. Navještaj pogađa u srce. To nije predavanje, nego navještaj. Potrebno je osobno i egzistencijalno susresti živog Boga. On je u Isusu Kristu“, poručio je Lulić, rekavši da čovjek može znati kakav je Bog ako je Isusova osoba pred njim ocrtana u evanđeljima.

Lulić je govorio i o važnosti izgradnje odnosa s Duhom Svetim koji uvodi u svu istinu i nutarnji je učitelj. Čovjek se treba dati voditi Duhom Svetim da osoba može djelovati kroz darove, službe i sposobnosti. „Duh Sveti uvijek ostvaruje djelo spasenja i vodi Crkvu. Pred time treba biti ponizan. Plodovi Duha Svetoga su poučljivost, poniznost. Duh Sveti uvodi u nježnost, blagost, poučljivost.                                       Pristanak uz istinu oslobađa. Istina nije samo na razini razuma, nego zahvaća cijelu ljudsku egzistenciju“, istaknuo je voditelj Lulić, upozorivši: „Ako se čovjek odvoji od Oca, Sina i Duha Svetoga kao prakse, on postaje rob ideologija. A Duh Sveti nije ideologija, nego ljubav Oca i Sina“.

Kršćanstvo pokazuje kako surađivati s onim koji čovjeku vrhunski pomaže, koji nas animira, navodi. „Svrha našeg života je život vječni, da se u prolazu zemljom odlučimo za ono što ostaje zauvijek. Duh Sveti je djelatni i uvodi nas u istinu. Bez toga, poučavanje nas još ne uvodi u istinu. Ono je potrebno, ali onaj koga sam prihvatio, kad gledam Isusa, Duh Sveti u meni oživljava onoga koga gledam. Osoba postaje jedno s njim“, rekao je Lulić, svetopisamski podsjetivši da Duh Sveti uzima od Isusovoga i daje ljudima i otkriva buduće događaje.

Lulić je govorio i o značenju molitve. Isus nas poučava i o molitvi, kad se osobito nalazimo na Božjem imanju, posjedu. Upozorio je na sklonost molitvi kao formi, događa se i brbljanje tijekom molitve. „Stvarna povezanost s Isusom čini da ne brbljam, nego da poslušam što on meni ima reći, pa da čovjek u svojoj slobodi kaže ‘Tako je, prihvaćam. Činit ću tako kažeš’. I Isus kaže da ne umišljamo da ćemo biti uslišani zbog mnoštva riječi, da ne brbljamo. Molitva se događa promatranjem i čuvanjem Riječi. Prava molitva izlazi iz prihvaćanja Isusa u Riječi. Može se dogoditi da govorimo, a ništa ne čujemo. Da u našem govorenju nema dvosmjerne komunikacije. Bog govori“, istaknuo je Lulić.

„Božja riječ koju Duh Sveti u srcu čovjeka čini oživljenom, unosi Boga u život. Molitva je susret čovjeka i Isusa koji progovara, Duha Svetoga koji čovjeka iznutra prosvjetljuje, jer on je svjetlo. Molitva je prostor u kojem se u svom duhu susrećem s Bogom. Treba imati Duha u kojem čovjek vidi i razumije duhom ono što Isus govori. Bez Duha to je nemoguće. To znači roditi se odozgor, iz vode i Duha“, rekao je Lulić, potaknuvši: „Moramo doći Isusu kao učitelju, a onda u akciju stupa Duh Sveti. Duh Sveti poučava kako se moli. Donosi li čovjek Boga, ovisi je li ga susreo u svojoj tišini“, rekao je Lulić, upozorivši da se od molitve ne pravi automat. Treba se podsjetiti na Božju prisutnost i imati vrijeme za čuti što Isus govori. Čovjek treba naučiti biti s Bogom, da nije sam u svakodnevici.

Seminari ZMR-a provode se prema ranokršćanskom katekumenatu. Imaju četiri razdoblja: predkatekumenat, katekumenat, vrijeme čišćenja i prosvjetljenja i mistagogiju.

„Sve aktualnim čini Duh Sveti. Bez njega evangelizacija nije moguća. Ona je počela na Pedesetnicu, po Crkvi i ona i danas traje. Dovesti ljude do tog iskustva znači pomoći im da postanu svjedoci. To se čini i kroz seminare. Isusova riječ ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’ je utješna, kad se čini da svijet vode ljudi. Svijet vode Otac, Sin i Duh Sveti. Ljudi su u toj priči bitni.

Ako se kao pojedinci, kao duša tijela, Crkve, otvore kroz osobno iskustvo Duhu Svetom koji daje to iskustvo i u nama oblikuje Isusa Krista, koji zahvaća u naš život i mijenja ga, svijet ima budućnost. Dakle, to nije nešto ljudsko. Duh Sveti naše talente čini vrhunskima, lijepima. Pretvara nas u angažirane, odgovorne, ljude koji vole ono što su primili, život, duh, dušu i tijelo.

Duh Sveti pokazuje da je Isus vrhunski učitelj. Kad dođe Duh Sveti, prihvati se Riječ, a to znači Isusa. Riječ ukazuje na Oca kao dizajnera svijeta. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga odvija se evangelizacija kao misao, riječ i djelo. Otac je misao, Isus je riječ, Duh Sveti je djelo“, istaknuo je Lulić, podsjetivši da je prva Crkva jako bila svjesna kako svi koji su se pripremali čak po tri godine, trebaju doći do iskustva koje omogućuje Duh Sveti.

„Duh Sveti daje. Kao što je oblikovao Isusa u Mariji, kao što IV. euharistijska molitva kaže da Duh Sveti dovršava djelo spasenja i ostvaruje svako otkupljenje, Duh Sveti oživljava sakramente koje osoba primi, kad se čovjekova sloboda radikalno opredijeli za Isusa Krista. Tada Duh Sveti za nas stupa u akciju. Čini nas pomazanima. Mi tada ne moramo ljudskom snagom nadomještati Božju prisutnost. Nego Božja prisutnost koju smo primili kao mogućnost, postaje praksa.

Duh poučava, uvodi u istinu, podsjeća na ono što je Isus govorio, čini da ljudi čuju Riječ. Duh Sveti priprema srca onih koji slušaju, ali i osobu koja govori čini pomazanom, da ta riječ ne bude samo hladna, ljudska, poučavajuća riječ“, rekao je Lulić, istaknuvši da je Duh Sveti vrhunska, apsolutna inteligencija. Neuroznanstvenici kažu da je Duh Sveti duhovna inteligencija. To je Božja duša u ljudskoj duši.

„Isus kaže da imamo Božju vjeru, ne samo ljudsku. Nije dosta da pripadamo tradiciji. U tradiciju ulazi Duh Sveti i u njoj oživljava polog vjere. Duh Sveti nas ponovno čini zdravima, sposobnima za spoznaju. Čini nas odgovornima u poslanju i pozivu“, poručio je Lulić, upozorivši da smo zaboravili da je Duh Sveti treća božanska osoba koju šalju Otac i Sin da bi vodili svakog čovjeka do smisla, do otkrivanja poziva, poslanja i snage.

„Ne može se čovjek boriti protiv zla samo ljudskim humanizmom. Promijenjeni čovjek surađuje sa Stvoriteljem. Potreban je humanizam koji poznaje Isusa Krista koji je umro za svakog čovjeka. Danas u svijetu postoji antropologija bez Boga. Čovjekova duhovna dimenzija je od Stvoritelja, šira je od religioznosti i treba Duha Svetoga koji je čini autentičnom, vjerodostojnom, lijepom, čistom, kreativnom i pomazanom“, poručio je voditelj Ivica Lulić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i zajednice „Marijina djeca – Da, Mama!“ iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru održan je u petak, 19. siječnja u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca u Zadru.

Susret je održan u sklopu pastirske vizitacije nadbiskupa Zgrablića toj župi koja je prva župa u Hrvatskoj posvećena bl. Alojziju Stepincu. Zajednica ‘Marijina djeca’ od oko 400 djece osmoškolaca predstavila je nadbiskupu aktivnosti koje rade i što im znači tako raznovrsni angažman u župi. Po djelovanju u zajednici ‘Marijina djeca’ koju vodi vjeroučiteljica Nada Šarlija, a aktivnosti dramske skupine i ministranata vode župni suradnici, djeca prepoznaju svoje darove i posebnosti. Ta skupina djece jedinstvena je po svojoj brojnosti, redovitosti u aktivnostima župe i obuhvatu djece koji sudjeluju u raznim inicijativama.

Zajednicu je tijekom Došašća 2017. godine pokrenula angažirana vjernica Šarlija, vjeroučiteljica u OŠ ‘Zadarski otoci’ koja se nalazi u blizini Stepinčeve župne crkve. Dobru suradnju te škole i Stepinčeve župe potvrđuje i prisutnost Davora Barića, ravnatelja Osnovne škole ‘Zadarski otoci’, učitelja i vjeroučitelja koji su također bili na tom susretu s nadbiskupom te podržavaju kreativni rad djece u raznim aktivnostima. U čemu su sve djeca aktivna, školarci su kreativno pokazali i natpisom pojedine aktivnosti na prikladnim slikama koje su držali u ruci tijekom susreta s nadbiskupom.

Nadbiskupa je dočekala skupina ministranata na ulazu u crkvu. Prolazeći kroz crkvu i hodeći do oltara, mons. Zgrablić djecu je poškropio blagoslovljenom vodom. Na susretu su bili i bilobriški župnik Mario Akrap, župni vikar Tomislav Planinić i đakon don Rudi Juras.

Djevojčice Dora, Ana i Lea predstavili su mons. Zgrabliću „darove i službe u kojima kao djeca sudjeluju i doprinose svojoj župnoj zajednici, koja su se svojim darom i talentom pronašla u aktivnostima kojima su na raspolaganju u župi“.

Zajednica ‘Marijina djeca’ razvila se od male vjeronaučne grupe učenika ‘Mali Marijini molitelji’ koji su počeli moliti krunicu i pjevati marijanske pjesme. Kroz radost molitve i pjesme dobili su poticaj da upoznaju razna marijanska svetišta diljem Hrvatske, pa je prvo hodočašće ‘Marijine djece’ bilo u Mariju Bistricu. „Svima je to bilo zaista prvo hodočašće. Tako je nastao dječji zbor koji pjeva svaku nedjeljnu misu. Djeca su počela dolaziti i počeli su se širiti, širila se radost među djecom i zajednica. Kroz Marijin zbor neka djeca prepoznala su svoj talent za čitanje te su počeli čitati Božju riječ svake nedjelje na misi. Ubrzo su počele kreativne radionice u kojima su mnoga djeca prepoznala svoje darove. Započelo je nizanje krunica, oslikavanje boca, crtanje slikovnica bl. Alojzija Stepinca i marijanskih svetišta.

U ministrante su se uključila djeca koja su se prepoznala u daru služenja, a u tom daru prepoznala se i eko – patrola koji se brinu da prostor crkve uvijek ostane čist. Naša crkva, za nas djecu, više nije neko tiho i dosadno mjesto, postala je dom pun ljubavi, pjesme i smijeha. Postali smo skupina djece koji se međusobno nadopunjavaju. Počeli smo se družiti s djecom s kojom nikad ne bismo da nije bilo ‘Marijine djece’. Marija nam je pokazala koliko smo svi posebni, svatko na svoj način i da smo svi potrebni“, poručile su Dora, Ana i Lea u ime ‘Marijine djece’.

Otkrivali su kako pohodom svakoga svetišta mogu nešto novo primiti za svoj duhovni razvoj. Svako hodočašće još više ih je povezivalo u zajedništvu i prijateljstvu. Na hodočašćima slušaju svećenike koji govore o nebeskoj Majci, Bogu i Crkvi, kao i o vrijednostima zajedništva, župe i obitelji.

„Osjetili smo potrebu i za sakramentom ispovijedi. Prvi put, prije dvije godine, cijela naša škola došla je na uskrsnu ispovijed. Mnogi od nas nisu bili ispovjeđeni od Prve svete pričesti. Zaboravili smo kako se ispovijeda. Nismo znali molitvu kajanja. Uslijedile su i druge ispovijedi. Na jednoj od njih, naš župnik don Mario predložio je pobožnost Prvih petaka. Nismo znali što je to, ali rado smo pristali i odlučili dolaziti svaki prvi petak na ispovijed i na misu. Ubrzo je Prvi petak postao jako poseban. Sada naši svećenici ispovijedaju svaki mjesec oko 200 djece, a o velike blagdane i oko 650. Naša radost i otvorenost za nove poticaje i ideje uvijek je prisutna. Željeli smo više“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Na poticaj župnika Akrapa, djeca su se uključila u molitvu žive krunice koja je postala je njihova radost. Od ove godine uključili su se i u dramsku skupinu koja uprizoruje događaje iz života Isusa, Marije, Josipa i apostola.

Najmanji Marijini miljenici plešu u plesnoj skupini Tik Tak. Odraslije Marijine djevojčice počele su pjevati i animirati klanjanje u župnoj crkvi svaki drugi četvrtak. „Marija nam svakim danom pokazuje koliko nas voli, mi volimo nju i dajemo joj svoje srce da u svakom napravi svoje veliko svetište u koje će ona redovito hodočastiti“, poručila su ‘Marijina djeca’.

Ideju za organizirati djecu baš pod Marijinim plaštem i predati ih njenom vodstvu vjeroučiteljica Šarlija dobila je tijekom hodočašća u Mariju Bistricu. Sjetila se kako su njoj i njenim prijateljima u župi u djetinjstvu, za vrijeme rata, s. Ladislava Kamber i tadašnji župnik Tomislav Sikirić potaknuli na molitvu krunice – to im je pričinjalo radost i dodatno ih vezalo uz Crkvu. „Želim razviti kod djece radost koju sam ja imala kao dijete i koju sam bila doživjela u mojoj župi. Kad se kod djece razvije radost, ljubav prema Bogu i Mariji, bez obzira što im se kasnije dogodi u životu, vjerujem da će ih ta radost vratiti u Crkvu. Više od toga da nešto radimo kad se okupimo, važnije je da se kod djece razvije radost dolaska u Crkvu, jer jedino je u Bogu radost. U svetištima diljem Lijepe naše želimo pronositi ljubav prema Mariji, da djeca pjevaju hrvatske tradicijske i marijanske pjesme“, rekla je Šarlija, pojasnivši zašto je u nazivu njihove zajednice ‘Da, mama’. „Svi smo mi Marijina djeca, ali jesmo li joj svi rekli ‘Da’? Zato je u nazivu naše zajednice to ‘Da, mama’. Ova djeca Mariji svojim predanjem i angažiranošću u župi kažu ‘Da’. Sve što sad rade, djeca čine poletno. Želim djeci prenijeti radost u srcu i osmijeh na licu. Prekrasno je vidjeti radosnu djecu, koja žive u raznim životnim i obiteljskim okolnostima. Djeca su otvorena i spremna za sudjelovanje u svetome, u svemu što spomenem a vezano je za Crkvu, molitvu, hodočašće. Djeca sada sama i prva na dnevnoj bazi pitaju kad će na ispovijed, kad će hodočašće, žele ići na misu i preko tjedna. Od malo povučenije djece u početku, sada ta djeca radosno trče u crkvu i jedva čekaju doći“, istaknula je Šarlija, pohvalivši njihove velike talente.

„Velika je radost vidjeti djecu kako pjevaju na misi. Djeca imaju talente u crtanju. Sad oslikavaju slikovnicu o svetištu Marija Bistrica, starije djevojčice su napisale priču o tom svetištu. Morale su istraživati, kako je uopće postalo svetište Marija Bistrica. Dobili smo enciklopediju o marijanskim svetištima, planiramo za sva hodočašća na kojima sudjelujemo o tome nacrtati slikovnicu“, rekla je Šarlija.

Utorkom se u župi sastaju Eko patrola, Mali Marijini molitelji koji mole krunicu i kreativna radionica, skupina Tik tak koja djecu poučava plesnim pokretima te djeca na probi zbora. Subotom se sastaju čitači i djeca koja crtaju i oslikavaju slikovnice. Prve subote se sastaju molitelji Žive krunice. „Djeca su tako zavoljela sakrament ispovijedi. Prvi petak u školi je kao praznik. Svi hoće na ispovijed, o tome pričaju, djeca željno iščekuju pristupiti ispovijedi, više nego ići na ikoji školski predmet. Prvi petak je hit među djecom. To je predivan pokazatelj čistoće njihovih duša i kako su zavoljeli taj sakrament koji im pomaže osvijestiti, još više poboljšati njihova ponašanja i odnose. Tu radost nose i u svoje obitelji“, istaknula je Šarlija.

‘Marijina djeca’ zahvalila su nadbiskupu Zgrabliću za susret s njima, kao i župniku Akrapu, župnom vikaru Planiniću i đakonu Jurasu za sve što čine u pastoralu s tom djecom. „Hvala za neumorne ispovijedi svaki mjesec, što su nestali strahovi oko svetog sakramenta ispovijedi. Hvala za šale, osmijeh, radost i slatkiše. Hvala što se u Božjem domu naše župe osjećamo slobodno i dobrodošlo. Hvala što nas opominjete s ljubavlju, što volite Boga i Mariju“, poručila su ‘Marijina djeca’ župniku Akrapu i suradnicima.

‘Marijina djeca’ darovala su mons. Zgrabliću buket bijelih ruža i iskaznicu ‘Marijina djeca – Da, Mama’, koju je nadbiskup rado primio. Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost zbog tolikog zajedništva djece i iznenađenost svime što su priredili za taj susret na kojem su zaključno i zapjevali.

„Lijepo je vidjeti vas u tolikom broju u crkvi. Crkva je naša majka, koja nas voli i uvijek nas rado prima. Bog nas neizmjerno voli i svima nam želi veliko dobro. Toliko nas ljubi da ni svoga Sina nije poštedio, nego je umro za nas na križu. Toliko smo dragocjeni u Božjim očima“, rekao je mons. Zgrablić. Pohvalio je sabranost i pažnju te djece za vrijeme njihovog susreta. Poželio im je da napreduju u znanju i u školi; da slušaju učitelje, da se igraju, da im bude lijepo u školi, da se razvijaju u svojim tjelesnim i umnim sposobnostima, u svom srcu i duši.

„Želim da rastete u dobru i da budete sve bolji. Isus se veseli vašoj želji da budete dobri ljudi i u tome vam želi pomoći, kao i vašim roditeljima i učiteljima. Neka vas dobri Bog prati na putu vašeg života. Iskaznica koju ste mi poklonili će mi biti posebno draga, da i ja sada pripadam ‘Marijinoj djeci’. S ponosom ću je čuvati. Hvala vam na tako lijepom daru, rado to primam“, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju djeci kojoj je na kraju susreta udijelio i svoj pastirski blagoslov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret predstojnika Povjerenstava Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem generalnog vikara mons. Ante Sorića održan je u svečanoj dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 17. siječnja.

Povjerenici su izvijestili o radu pojedinog povjerenstva i najavili događaje koji slijede. Susret je održan s namjerom da se vidi što je dosad učinjeno u nadležnosti pastoralnih povjerenstava te da se razmijene mišljenja kako pojedina povjerenstva mogu zajedno surađivati u ostvarenju nekog događaja.

Uskoro će se održati tri velika događaja na razini Nadbiskupije. U organizaciji Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu, susret čitača Zadarske nadbiskupije će se održati prigodno uz Nedjelju Božje riječi koja se obilježava treće nedjelje kroz godinu. Susret čitača će se održati u ponedjeljak, 22. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru u 18,30 sati. Predavači don Mario Sikirić, don Dario Tičić, o. Jozo Milanović i Stipana Banić, prof. Hrvatskog jezika i čitačica u župi Škabrnja, predstavit će čitačima liturgijski, molitveni, biblijski i praktični dio službe čitača.

Sudionicima će dati smjernice i opisati njihovu službu liturgjjskih čitača. Čitači nisu samo interpretatori teksta u smislu pûkog prenošenja teksta, nego kao vjernici trebaju biti molitveno raspoloženi jer vrše liturgijski čin čitanja na misi. U duhovnom raspoloženju čitači trebaju ispravno sudjelovati u liturgijskom činu čitanja Božje riječi i osvijestiti da su i oni dio liturgije. Vjernici čitači nisu samo zamjena da svećenik ne čita, nego čitači trebaju posvijestiti da dok čitaju vrše liturgijsku službu.

Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi organizira stručni skup za svećenike, medicinsko osoblje i sve koji su uključeni u rad s bolesnim i starijim osobama; za ljude koji skrbe o tim osobama, a ako to žele i u mogućnosti su, na skup mogu doći i osobe koje su bolesne i starije, kojih se tiče i zanima ih ta tematika. Skup će se održati u petak i subotu, 9. i 10. veljače u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, prigodno uz blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika.

Prvog dana skupa, 9. veljače od 18 sati, predavači su: dr. Alžbeta Grgić, specijalistica interne medicine govori o temi ‘Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne’, mr. sc. don Marin Batur izlaže o temi ‘Sakramenti – temeljna vjernička prava’, don Marko Dokoza – ‘Izazovi pastoralne skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana’ i s. Antonia Čobanov, mag. oec – ‘Osamljenost – problem ili izazov domova za starije i nemoćne’.

Drugog dana skupa, u subotu, 10. veljače od 9 sati, gostuju predavači: dr. Ivica Grković – ‘Izvanbolnička skrb bolesnika’, Milka Mohenski, medicinska sestra – ‘Osobno iskustvo u radu i skrbi o starijim i bolesnim osobama’, dr. Vitomir Višić – ‘Palijativna skrb i prvi susret s bolesnikom (psihološka priprema i pristup)’ i dr. Arlena Sabljar – ‘Sindrom izgaranja’. Na kraju skupa će se održati rasprava.

Susret završava misnim slavljem u nedjelju, 11. veljače na blagdan Gospe Lurdske, u katedrali sv. Stošije u 18 sati.

U organizaciji Povjerenstva za pastoral obitelji, u subotu, 13. travnja, održava se veliki Susret obitelji Zadarske nadbiskupije u Privlaci, na vanjskom prostoru ispred crkve sv. Barbare. Tim susretom želi se povezati obitelji, potaknuti ih da budu hrabrije u izražavanju obiteljskih stavova i u odolijevanju događajima koji ugrožavaju obitelj, s obzirom i na stav ‘Ako želiš uništiti društvo, uništi obitelj’. Usprkos teškoćama kojima je obitelj izložena, problemi se mogu prevladati uz Božju pomoć. Crkva je pozvana voditi računa o obitelji te je želja toga Povjerenstva barem jedanput godišnje na razini Nadbiskupije organizirati susret obitelji, da bude u službi njihove kohezije. Misi će prethoditi prigodni predprogram.

U subotu, 20. travnja, u Ninu se održava susret s odvojenima, rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim osobama. Na tom susretu edukativno – pravnog karaktera te će se osobe upoznati s njihovim pravima, pojasniti njihove pravne mogućnosti, poručiti im da su dio Crkve i da ih Crkva ne odbacuje, o čemu u svojim apostolskim pobudnicama govore i sv. Ivan Pavao II. i papa Franjo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u nedjelju, 14. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

To je treći takav susret u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, otkad je prije nepunu godinu dana osnovano to Povjerenstvo dekretom zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. U duhu nadbiskupijskog zajedništva, susret je održan prigodno na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. Fra Bojan Rizvan, predstojnik toga Povjerenstva, održao je nagovor o molitvi Časoslova, prigodno u Godini molitve, ususret proslavi Jubileja 2025. godine na razini sveopće Crkve.

„Važno je shvatiti da molitva časova ne prekida naše vrijeme, nego posvećuje naše vrijeme. Časoslov nas može oblikovati, izgraditi, pokazati nam put za naš život i da ostanemo unutar Crkve“, poručio je fra Bojan, rekavši da milost zajedništva susreta zajednica potiče prepoznati i zajedničarsku narav molitve Časoslova. „Uzalud naše zajedništvo ako nismo spremni čuti Crkvu, Isusovu ljubljenu zaručnicu, ako nismo spremni mijenjati svoj život po njegovoj svetoj riječi. Molitva Časoslova čuva jedinstvo i zajedništvo Crkve i obitelji u kojima se često raspršimo. Molitva Časoslova čini nas duhovno povezanima s cijelom Crkvom i podsjeća nas da smo mi tijelo Kristovo. Časoslov uči živjeti s Kristom i kako živjeti u Isusu“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je cilj Časoslova posvećivati vrijeme Gospodinu.

„Smisao Časoslova je da znamo trenutke dana koji su obilježeni prolaznošću, zaodjenuti u neprolaznost. Časoslov je izraz osobite ljubavi prema Gospodinu. Kad čovjek nekoga voli, za njega nađe vremena. Časoslov nas podsjeća da za Gospodina izdvajamo vrijeme naše prolaznosti u užurbanosti u kojoj živimo i da posvećujemo svoje vrijeme Gospodinu“, rekao je Rizvan.

Molitva Časoslova u svojim različitim naglascima i u svojoj strukturi posvećuje cijeli dan osobe. Zato Časoslov sadrži Jutarnju, Srednji čas koji se moli Treći, Šesti i Deveti čas (u 9, 12 i 15 sati), Večernju, Povečerje i Službu čitanja, kako bismo se hranili Božjom riječju.

„Cijeli naš dan može biti prožet posvećenošću Gospodinu. U molitvi Časoslova događa se čudo – dok mi posvećujemo vrijeme Bogu, on zapravo nas posvećuje. Mi postajemo posvećeni. Mi primamo otisak svetoga, jer služimo se Božjom riječju. Njegova riječ počinje nas oblikovati, raspršuje tmine naše pameti i srca, da znamo djelovati kako Gospodin od nas traži po svom duhu“, poručio je fra Bojan.

Podsjetio je da su učenici rekli Isusu: „Gospodine, nauči nas moliti“, jer su vidjeli kako je molitva djelatna snaga u životu Isusa te i sâmi žele naučiti moliti kako Krist moli. „Isus je sudjelovao u molitvama u sinagogi, hramu. Kroz cijelu Isusovu osobnu povijest, molitva oživljava njegovu mesijansku službu i vazmeno otajstvo. Zato je Isus poučavao učenike i trajno im govorio: „Tražite, ištite, molite“. Poziva nas da se oslanjamo ponajprije na Boga, a ne na naše interese. Ostajući vjerna Kristu, Crkva utjelovljuje taj njegov vapaj i Crkva po bogoslužju nastavlja Isusovo spasenjsko djelo“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da se u molitvi Časoslova događa susret i dijalog Boga i čovjeka.

„U Časoslovu izgovaramo riječi psalmiste, Božje riječi. Služimo se Božjom riječju kako bismo mu odgovorili na njegov dar prisutnosti, njegove ljubavi i istine. Na Bogom danu riječ, odgovaramo Bogu danom riječi, da vlastitim životom dopustimo da riječ u nama odjekne i ostane“, rekao je fra Bojan.

Narav Časoslova je crkveno zajedništvo. Molitvom Časoslova očituje se biti u zajedništvu s Crkvom. „Spasenje nam je darovano i kad molimo u bogoslužju Crkve, primamo dar Božje utjehe i njegove milosti. Časoslov je mjesto odgovora cijele Crkve i svakog njenog člana na Božju riječ koju upućuje“, rekao je fra Bojan.

Rizvan je istaknuo da molitva Časoslova ima najčasnije mjesto poslije sakramenata, pa i prije pobožnosti. „Nijedan drugi molitveni obrazac nije toliko brižljivo oblikovan kao što je oblikovan Časoslov od strane Crkve, Učiteljstva, zajednice vjernika. Liturgija časova nije moj privatni čin, privatna molitva u kojoj mogu svašta od Gospodina tražiti, nego ponajprije pripada Crkvi kao sveopćoj zajednici vjernika s Isusom. Kada Crkva moli u zajedništvu, traži Krista da on kao glava Crkve donese utjehu i pomoć ranjenom tijelu“, rekao je fra Bojan.

Predavač je istaknuo i kako nas Časoslov poučava ispravnom gospodarenju svojim vremenom i doprinosi stabilnosti u tempu svakodnevnice. „Vrijeme koje provodimo u molitvi Časoslova i euharistiji zamjenjujemo vječnošću. To nije vrijeme koje je propalo, nego koje je spašeno, u kojem živimo puninu vremena koje nam dolazi s Isusom“, rekao je fra Bojan. Nasuprot tome, izgubljeno vrijeme je ono koje nije dobilo kvalitetu vječnoga. „Kada molimo, naše vrijeme zadobiva kvalitetu vječnog vremena. To nam je najvažnije. Časoslov nas poučava da znamo dovesti u red nas i naše odnose. Redovita molitva nas oslobađa za pravo i istinsko vrijeme“, poručio je fra Bojan.

Časoslov se ne zove tako samo zato što govori o rasporedu časova. Ne znači samo posvećivanje vremena u trenucima dana, nego Časoslov svojim nazivom utjelovljuje i Isusov čas.

„U Ivanovom evanđelju Isus govori o svom času. Njegov čas je čas njegove muke, smrti i uskrsnuća. Zato bogoslužje Crkve govori o liturgiji časova jer daje jedan Isusov čas, jedan događaj spasenja razlama na cijeli naš dan. Moleći Jutarnju, spominjemo se sunca koje izlazi, prepoznajući u tom suncu Krista koji je mlado sunce s visine; da naš dan istinski započinje kad pustimo Krista u život, kada mu dopustimo da on prosvijetli naš život. Najveći događaj prosvjetljenja u našem životu je dar uskrsnuća. Zato se bogoslužje u Jutarnjoj molitvi spominje uskrsnuća, da znamo živjeti svoje uskrsnuće.

U Trećem času koji se moli u devet sati naglasak je na silasku Duha Svetoga. Spominjemo se trenutaka kad se rodila Crkva kako bismo se sjetili da mi sada, započinjući naše djelo u svijetu, u svom životu očitujemo Duha Svetoga. U Šestom času koji se moli u 12 sati spominjemo se Isusovog raspeća, da je on podnio muku kako bismo mi mogli biti slobodni. U Devetom času u 15 sati spominjemo se Isusove smrti. Isus je tada predao svoj duh da bi nas oživio. U Večernjoj molitvi spominjemo se ispunjenja ljudskog i Božjeg djela. Kad smo već pomalo umorni od dana, da znamo da Bog ulazi u naš dan, u naše sate i da smo mu zahvalni za sve što čini. Zato u molitvi Večernje molimo ‘Veliča duša moja Gospodina’. Tim Marijinim kliktajem zahvaljujemo Gospodinu na svim dobročinstvima kojima nas je obasipao tijekom dana. Da znamo našu osobnu povijest gledati Božjim pogledom, kako je gledala Marija. U Povečerju se spominjemo naše smrti s Kristom“, opisao je fra Bojan osobitosti časova.

Časoslov nas poučava kroz svoje časove prožeti Kristovo spasenjsko djelo u našem životu. Razlomljeni Isusov čas, razlomljeno Kristovo spasenjsko djelo na različite trenutke, nas sakuplja. „To je smisao i euharistijskog, Božjeg razlamanja. Bog se iz ljubavi prema nama razlama, da bi nas sastavio, da bi nama pomogao, da bi nama dao cjelovitost i puninu koju nam samo on može dati. Časoslov je škola vjere. Poučava nas kako se molitva ne mjeri kriterijem korisnosti, da osoba moli onoliko koliko ima koristi od toga. Molitva se mjeri time koliko je osoba slična onome koga zaziva i ljubi“, poručio je fra Bojan.

Časoslov omogućuje ispuniti zapovijed apostola Pavla „Iste misli budite, kao i u Kristu Isusu“. Ista misao, isti osjećaji, isti pogled na svijet i teškoće kao Krist od nas traži spremnost suobličavati se riječima koje su izgovorene u povijesti spasenja, a svoju puninu žele pronaći u našem prepuštanju Isusu. Časoslov čovjeku daje Božji pogled na sve događaje svoga života.

„U Časoslovu izgovaramo psalme koji dolaze iz bogate baštine povijesti spasenja koje postaju naše riječi. Molitva časova nam pomaže Božjom milošću preobražavati naše želje, ono što i nije dobro. Učimo od psalmiste koji kaže ‘Gospodine, sve su mi želje pred tobom’ do ‘Budi volja tvoja’. Moleći liturgiju časova, postajemo preobraženi ljudi. A nama se nekad dogodi da moleći postanemo uobraženi; poraste naša oholost, mislimo da smo bolji od drugih. Pa gledamo druge s visoka, čini nam se da smo pobožniji, da bolje znamo. Istinska molitva preobražava, a ne uobražava naša srca“, upozorio je fra Bojan.

U Časoslovu su psalmi koji su kliktaji, hvale Gospodinu zbog njegovih čudesnih djela, a u nekim trenucima psalmist plače, teško mu je.

U privatnoj molitvi osobi je lakše izabrati psalam koji odgovara njenom trenutnom raspoloženju; ako je molitelj tužan, bira takav sadržaj. „No, u božanskoj službi obavlja se javni redoslijed psalama, ne privatni, nego u ime Crkve. Kad smo tužni, a molimo psalme kliktaja, moramo biti vjerni onome što je apostol Pavao rekao: ‘Uvijek se radujte’. Da znamo živjeti crkvenost kroz vlastitu molitvu. Molitva časova izgrađuje ne samo našu duhovnost, nego i osobnost. Tko moli Časoslov, dopušta Bogu da ga on izgrađuje, teše, oblikuje njegov život. To je odgojna metoda kršćanskog života“, poručio je fra Bojan.

O važnosti molitve Časoslova govorili su i pape. Kad je sv. Ivan Pavao II. bio na samrti, kad se probudio došavši k svijesti, tajnika je najprije pitao: „Jesmo li izmolili Časoslov?“. Kad su Benedikta XVI., nakon što se povukao u mirovinu, pitali što tada osobito radi, papa je rekao: „Sporije molim Časoslov“. Kad su papu Franju pitali kako on moli Časoslov, rekao je: „Časoslov uvijek molim naglas, kako bih čuo svoje riječi i svoje vapaje koje upućujem Gospodinu“.

Nakon nagovora fra Bojana, o molitvi Časoslova u svojoj obitelji svjedočio je Šime Ćurko. U 18 godina braka, sa suprugom čeka deveto dijete. Ćurko se susreo s molitvom Časoslova moleći Jutarnju kroz došašće za vrijeme misa zornica 1996. godine u župi na zadarskoj Belafuži. Preko Neokatekumenskog puta, u svojoj 18-godini života, upoznao je Časoslov kao dio obiteljske molitve. Njegovi roditelji bili su na etapi Shema Puta koja poziva obitelj na zajedničku molitvu Časoslova nedjeljom ujutro.

„Zajednička molitva je teška, traži napor. To je povlašteno vrijeme za koje se treba i dostojanstveno pripremiti. Molimo s djecom da i oni mogu otkrivati da je Božja riječ živa, nije neka priča. Pritom djeca kažu što im Božja riječ govori za njihov život, kroz događaje u tjednu. Moleći Časoslov zajedno provodimo vrijeme, govorimo o opasnostima u svijetu. Kad nastupe teškoće, tražimo oproštenje jedni od drugoga“, rekao je Ćurko. Svakodnevno sa suprugom moli Jutarnju sa Službom čitanja i evanđeljem od dana.

„Važno je dan početi s molitvom. Časoslov je neotkriveno blago koje je Crkva dala. Pozvan sam moliti i kad ne razumijem psalme ili čitanje iz Službe. Ali, važno je imati naviku moliti. To želimo prenijeti djeci. Ljudi imaju svoje planove, a plod molitve je da se može vidjeti što je Božja volja u životu“, poručio je Ćurko, rekavši da je važno živjeti tri oltara: euharistije, obiteljskog stola gdje zajedno jedu i mole i bračnog kreveta, da žive otvoreni životu. Plodovi Časoslova su i zajedništvo obitelji, ta ih molitva usmjerava jedne prema drugima i kad se dogodi da su odnosi narušeni.

Kao Neokatekumenska zajednica, na hodočašćima mole Jutarnju. Moć molitve psalama vide i kad je netko iz zajednice bolestan ili kad umre, u zajednici mole Časoslov za dušu pokojnika. „To je bogatstvo, kad svi mole Časoslov. U svakom trenutku se mole psalmi koje je molio sâm Isus Krist“, poručio je Šime Ćurko.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Proslava svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, zaključena je svečanim večernjim misnim slavljem koje je u ponedjeljak, 15. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio porečki i pulski biskup Ivan Štironja.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić izrazio je dobrodošlicu subraći biskupima koji su koncelebrirali. To su riječki nadbiskup Mate Uzinić, šibenski biskup Tomislav Rogić, dubrovački biskup Roko Glasnović, hvarski biskup Ranko Vidović i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Prenio je pozdrave umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića koji zbog bolesti u obitelji i iznenadnog pohoda bliskom obiteljskom članu nije mogao sudjelovati na proslavi svetkovine. Među svećenicima, u misi su suslavili mons. Juraj Batelja, počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, preč. Željko Faltak, rektor Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu i preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati.

Rekavši da „katedrala sve vjernike prihvaća majčinskom ljubavlju“, nadbiskup Zgrablić pozdravio je hodočasnike iz katedralne župe sv. Jakova iz Šibenika koje je predvodio šibenski katedralni župnik Krešimir Mateša. Na misi su bili i zadarski župan Božidar Longin, gradonačelnik Branko Dukić i prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru.

„Nosimo u svom srcu i životu plamen vjere za kojega je sv. Stošija posvjedočila svojom smrću i podržimo ga molitvama za bolesne, nemoćne i siromašne za koje je sv. Stošija davala svoj život i izgarala. Molimo za obitelji, djecu, mlade, za svećenička i duhovna zvanja, kako bi plamen vjere živio u našem narodu i bio očigledan u svijetu koji je puno puta obavijen tamom, raznim nevoljama i poteškoćama. Opredijelimo se za kvalitete i vrijednosti koje donose svjetlo“, potaknuo je biskup Štironja. Izrazio je radost biti hodočasnikom sv. Stošiji u velebnoj zadarskoj katedrali, pohvalivši kršćanski žar pjesme, zahvale i molitve Bogu i u čast sv. Stošije.

Na jednoj slici sv. Stošija stoji ispred zadarske katedrale s ispruženom rukom na kojoj je plamen, jer je sv. Stošija spaljena na lomači na Božić, 304. godine u Srijemskoj Mitrovici. Ubrzo nakon mučeništva Stošije, njeno sveto ime počelo se spominjati u Rimskom kanonu gdje se navode najistaknutiji sveci prve Crkve.

„Sv. Stošija na svom dlanu drži vatru života, vatru vjere, jer vjera je najljepši znak koliko živimo. Držite plamen vjere da ne nestane tama. Mučenici su sačuvali vječnu istinu da je Isus jedini spasitelj i otkupitelj, posrednik između Boga i ljudi“, poručio je mons. Štironja.

„Dioklecijan, car koji se proglasio bogom, idući iz Rima u Solun, poveo je sa sobom brojne kršćane da ondje budu pobijeni. I Stošija je bila s njima, ali iz Soluna je dovedena u Sirmium ili Srijemsku Mitrovicu. Doveli su je pred Proba, prefetka Ilirika, koji je primijenio na nju teška mučila. Bila je nepopustljiva u odanosti pravom Bogu“, poručio je mons. Štironja, rekavši da se sv. Stošija upravo na Božić poklonila Novorođenom kralju u istinskoj vjeri i daru života do smrti.

„Sv. Stošija je bila žrtva rimskog carskog društva koje ju je odbacilo i kaznilo jer nije prihvatila idolopoklonstvo, ostala je vjerna vječnoj istini, istini svoga Stvoritelja. Ohrabrena Isusovim riječima: „Blago vama kad vas, zbog mene, pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas’ (Mt 5, 11-12), Stošija je radije prihvatila smrt nego život bez Isusa“, poručio je mons. Štironja.

Biskup je naveo odlike svjedočanstva vjere sv. Stošije i svih mučenika. To je da se mučenici „nisu poklonili poganskim idolima, nisu se odrekli svoje kršćanske vjere ni pod koju cijenu. Darovali su svoj život za Isusa, vječnu istinu, jedinog Spasitelja i Otkupitelja ljudi. Suobličili su se Isusu u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Na tim temeljima ti svjedoci gradili su svoju vjeru i Crkva ih je proglasila mučenicima. Na to su pozvani svi koji se žele zvati kršćanima“, poručio je mons. Štironja. Citirao je pritom Katekizam Katoličke Crkve da „u prilikama koje iziskuje svjedočenje vjere, kršćanin mora ispovjediti vjeru bez dvosmislenosti“.

Katekizam KC upozorava i da je idolopoklonstvo „stalna napast za vjeru. Sastoji se u tom da se učini bogom ono što nije Bog. Idolopoklonstvo je kada čovjek časti i štuje neko stvorenje umjesto Boga, bogove ili zloduhe ili moć, užitak, rasu, pretke, državu, novac“.

Biskup je istaknuo potrebu da se shvati istina o muškarcu i ženi koji su odraz Božjeg lica i Božjeg srca. „To je temeljna istina o čovjeku koja proistječe iz istine Stvoritelja. To je ideja i naum Boga Stvoritelja. Svako drugo tumačenje je ideologija koja vodi u idolopoklonstvo. Idolopoklonstvo je napast svakog vremena, pa i našega. Zato je važno prepoznati oko sebe i u sebi idolopoklonstvo koje se susreće u čovjeka koji časti sebe, umjesto Boga.

Čovjek je stavljen u ovaj svijet od sâmoga Stvoritelja. Njegov iskon, njegov izvor je Trojedini Bog. Originalna ideja života dolazi od Boga koji čovjeku utiskuje svoj izvorni i nezamjenjivi kôd, temeljni zakon i uredbu koju nitko nema pravo i ne može mijenjati. To je temeljni zakon i uredba koja se ne mijenja nikakvim ljudskim zakonima i uredbama, kao ni deklaracijama, konstitucijama i kakvim već ljudskim umotvorinama“, upozorio je biskup Štironja.

Predvoditelj slavlja je rekao da su kršćani pozvani graditi vjeru „na zdravoj tradiciji svete, katoličke i apostolske Crkve, na temeljima vjere u Presveto Trojstvo, Boga Oca Stvoritelja, Sina Otkupitelja i Spasitelja i Duha Svetoga Posvetitelja“.

Ako se od mnogih u sadašnjem naraštaju vjernika i ne traži mučenička smrt kao u prvim stoljećima progona kršćana, „zasigurno se traži svjedočanstvo kršćanske vjere na temelju Svetog Pisma, Božje objave koja je dosegnula svoj vrhunac u Isusu Kristu i njegovom Evanđelju – a to znači da se ne možemo, kao vjernici, klanjati klasičnim ni modernim idolima i ideologijama koje nam se nude na svakom koraku“, poručio je biskup Štironja.

U duhu navještenog Evanđelja, u kojem se navodi da je skupina Grka apostolu Filipu rekla: ‘Htjeli bismo vidjeti Isusa’ koji ih je primio i iznio im prispodobu o zrnu pšenice, mons. Štironja je rekao: „I mi želimo vidjeti Isusa koji ima riječi vječnog života, osjetiti njegov mir u ovom nemirnom vremenu, vjerom i ispovijedi dotaknuti njegovo srce puno ljubavi i milosrđa, osvježiti i okrijepiti se njegovim Presvetim Tijelom te ohrabreni i osnaženi u vjeri nastaviti svoje životno hodočašće“.

„Sv. Stošija je istinsko zrno koje je obdareno posebnom Božjom milošću svetosti i darom mučeništva, zrno bačeno u zemlju; zrno koje je proklijalo, izraslo u stablo i donijelo obilat rod. Snagu toga zrna i snagu stabla vjere osjećate i vi, dragi vjernici Zadarske nadbiskupije. U sjeni toga stabla Crkve zadarske nalazite svježinu, okrepu i snagu za brojne životne kušnje i izazove.

Moćni zagovor sv. Stošije vas prati, a njeno mučeničko svjedočanstvo vjere do smrti poziva da budete zdravo zrnje Božje ljubavi koje će u potpunoj predanosti biti bačeno i donijeti plodove vjere za buduće generacije“, poručio je biskup Štironja, upozorivši: „Tko se brine da očuva samo tjelesnu oblogu života na ovom svijetu, a izgubi iz vida život duše ili jezgre, izgubit će vječni život. A tko zemaljski život stavi u službu duhovnog života, očuvat će ga za život vječni i uskrslo će se tijelo jednom pridružiti besmrtnoj duši“.

Biskup je podsjetio da je sv. Stošiju, rođenu u Rimu, majka Filomena odgajala u kršćanskoj vjeri koju je svjedočila djelima ljubavi i milosrđa služeći siromašnima, bolesnima, nemoćnima i progonjenim kršćanima. Bila je udana za rimskog časnika Publija koji je, kao odani časnik cara Dioklecijana, zbog kršćanske vjere, sv. Stošiju držao u kućnom pritvoru. Kad je njen muž umro, sva je materijalna dobra razdala siromasima.

„Sv. Stošiju osobito je resila ‘strastvena želja za svetošću’, kako kaže papa Franjo. Spremno je služila siromasima, bolesnima, žalosnima i osamljenima. Nije se samo zvala kršćankom, nego to je bila cijelim svojim bićem. Srcem i dušom pripadala je Kristu Gospodinu. Nije li to i naš poziv – ne zvati se i ne nazivati se samo kršćanima, nego to biti u svom srcu, biti kršćanin svojim djelima i svjedočanstvom života“, poručio je mons. Štironja.

Majka je u sv. Stošiju usadila ljubav prema Isusu i predala je kćeri kao najveće bogatstvo. „Majka nije ostavila Stošiju da odraste pa da se sama opredijeli i odluči. Svu toplinu, ljubav, sve bogatstvo svoga srca, pretočila je u srce svoje kćeri, u ljubav prema obitelji i Crkvi, nadasve u ljubav prema Isusu.

To je poziv i vama, drage majke: svojoj djeci predati poklad apostolske vjere, odgojiti ih u ljubavi prema Bogu i Crkvi, prema domu i domovini. Sadržaj svoga majčinskog srca preliti u srca svoje djece. Stošijina majka je smatrala vrjednijim da svojoj kćeri podari neprolazno i vječno blago, nego ono zemaljsko i prolazno“, poručio je mons. Štironja.

Potaknuo je na osobitu molitvu za majke i muževe da „svijetu donesu život“. „To je vaše najbolje i najljepše poslanje. Najbolja je karijera biti majkom. Zaslužujete istinsko poštovanje i odajemo ga. Molimo sv. Stošiju da ostanete vjerne tim idealima, da ostanete vjerne poslanju koje je nezamjenjivo i na poseban način ga ima majka. Ostanite ustrajne u toj ljubavi“, poručio je mons. Štironja, potaknuvši: „Učimo od sv. Stošije. Odolimo svim nasrtajima zloga, svakom idolopoklonstvu, rodnoj i svakoj drugoj ideologiji. Čuvajmo poklad kršćanske vjere i ideju vječnoga života koja nas vodi u sigurnu i vječnu luku spasa“.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića. Na početku mise koja je počela ulaznom procesijom od sakristije katedrale preko Trga Sv. Stošije, biskupi su se pomolili pred moćima sv. Stošije u pokrajnjoj lađi katedrale gdje se od 810. godine nalaze moći sv. Stošije koje je zadarski biskup Donat dobio od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za posredovanje mira između Istočnog bizantskog i Zapadnog rimskog carstva.

Proslavi svetkovine sv. Stošije prethodila je Devetnica tijekom koje su u katedralu hodočastili vjernici iz 11 dekanata Zadarske nadbiskupije, djelatnici i učenici katoličkih škola iz Zadra i članovi crkvenih pokreta i zajednica iz Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, svečano koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u ponedjeljak, 15. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mučeništvo je najviši oblik utjelovljenja Evanđelja. Mučenici svojim mučeništvom izražavaju najviši oblik ljubavi i služenja čovjeku, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se po mučenicima obnavlja logika pšeničnog zrna koje umire da bi donijelo obilat rod, u duhu Isusovih riječi i života: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“.

„Isus Krist je istinsko pšenično zrno koje je, umrijevši radi našeg spasenja, dalo obilat rod. Novi život koji je izrastao iz ‘pšeničnog zrna’ Isusovog života postao je plodno tlo za rast našeg života i hrana života svakog kršćanina. Taj Kruh koji je s neba sišao blagovali su mučenici i sveci, a i nama se nudi da bismo imali udjela u Kristovom životu i djelu njegovog otkupljenja“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Po liturgijskom spomenu mučenika i mi postajemo dionici ljubavi koja se očitovala u Kristovoj mučeničkoj smrti i uskrsnuću, kao i u smrti svakog koji iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu gubi ovozemaljski život i bivamo uključeni u dar života“.

U duhu Isusovog poticaja „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom“ i „I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“, nadbiskup je rekao da je sv. Stošija išla za Isusom i poput njega, svoju smrt herojski je prihvatila kao čin neopozive ljubavi prema Bogu i čovjeku.

„Mučenici nisu tražili mučeništvo, nego su bili spremni dati svoj život kako bi ostali vjerni Evanđelju. Mučenici svjedoče da je Kristova ljubav snažnija od nasilja i mržnje. Mučeništvo nije usputni čin i djelo slučajnosti. Mučenici su hodali po zemlji poput Krista, čineći dobro, promicali su život, prenosili istinu i živjeli dobrotu i ljubav. Snagom vjere i Duha Božjega odolijevali su pred zlom i prevarama, tiranijom i moćnicima, mržnjom i nesnošljivošću. Živjeli su ljubav hrabro i konkretno, kao krepost koja ne poznaje kompromisa i koja se nikada i nikome ne uskraćuje“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da je život mučenika teško i izreći jer u sebi sadrži veliko bogatstvo. Podsjetio je na riječi pape Franje da je „mučeništvo služenje, misterij, to je dar života na poseban način i posebno velik“.

„Kršćansko mučeništvo je čin koji ne govori o mržnji i nepravdi koja je mučenicima nanesena, nego o ljubavi. Govori nam o ljudima koji su na mržnju odgovarali ljubavlju, na nasilje i mučenje molitvom i opraštanjem. Mučenici ne gaje u sebi osjećaje osvete i mržnje, nego žive ljubav, čak i prema neprijateljima. Po smrti svakog mučenika, onaj snažan znak Božje ljubavi koji nam je Krist darovao, obnavlja se za ono i svako vrijeme i time u visokom stupnju i na mnoge načine odbacuje i pobjeđuje zlo, grijeh i smrt i u naše vrijeme i u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Mučeništvo sv. Stošije je trajan govor i ljudima našeg vremena, rekao je nadbiskup. „Mučeništvo nije događaj prošlosti, već stvarnost nazočna u Crkvi, najveće blago od kojeg Crkva živi. Mučenici su svoj život ugradili u Život, svoju ljubav u Ljubav, svoju vjeru u Boga. Zato su njihov život i njihova ljubav neprolazni i vječni. Tâ i sam Bog je Život i Ljubav. Ljubav je najveće blago života u koje smo i mi pozvani uložiti cijelo svoje biće“, potaknuo je nadbiskup.

Nasuprot neprolaznim vrijednostima poštovanja prema Bogu i ljudima koje su posvjedočili kršćanski mučenici, nadbiskup je upozorio na suvremene stavove koji odudaraju od toga duha. „Naše vrijeme i kultura u kojoj živimo, nažalost, izrazito su podložni sebičnosti koja zaokuplja čovjekovo srce. U društvu i u medijima ljudima se nude poruke koje uzvisuju kulturu prolaznosti, posjedovanja, materije i užitka, zanemarujući čovjekov duh i njegove najdublje čežnje za ljubavlju i Bogom. Time ljudski duh ostaje osiromašen, a čovjek nezadovoljan i nesretan, podložan porocima i robovanju negativnostima“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši: „Pretjerana žudnja za posjedovanjem priječi čovjeku da se otvori Bogu Stvoritelju i ljudima oko sebe. Duh svijeta ne zanima Dan Gospodnji posvećen obitelji i osobnom odnosu s Bogom. Duh svijeta zanemaruje i ne prihvaća otkupiteljsku vrijednost ljudskog trpljenja, žrtve i odricanja“. U tom kontekstu, rekao je kako i papa Franjo upozorava da duh svijeta „štetno utječe na našu unutarnju težnju nesebičnog darivanja Bogu i drugima i navodi nas na zadovoljavanje osobnih interesa, ostavljajući naš duh nezadovoljnim“.

„Kada osluškujemo poticaje Božjega duha u našem srcu i slijedimo Isusa na njegovom putu života da se darujemo drugima, ne očekujući ništa zauzvrat, u srcu osjećamo duboko zadovoljstvo i puninu. Sv. Stošija nam je uzor koji trebamo oponašati, model kako trebamo živjeti, primjer koji trebamo slijediti i primijeniti prema svakom čovjeku i situaciji. Vrijednosti za koje je ona dala život vječne su i potrebne i u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na poticaj pape Franje da su nam i danas potrebni sveci, „ljudi koji ne sjede s papučama u naslonjaču, nego koji, goreći nezaustavljivom željom da žive i naviještaju evanđelje, strastveno postaju zarazni u svetosti“.

Sv. Stošija (3./4.st.) bila je Rimljanka iz obitelji višeg društvenog statusa. Kršćansku vjeru primila je od majke. Udavši se protivno svojoj volji za rimskog patricija Publija, poganina, odlučila je ostati djevicom. Uvrijeđeni muž zbog toga ju je zatvorio u kućni pritvor i mučio glađu. Zatočeništvo joj je olakšavao pismima podrške i ohrabrenja sv. Krševan, zaštitnik grada Zadra.

Nakon smrti muža, sv. Stošija je svoje imanje razdijelila siromasima i posvetila svoj život brizi za progonjene kršćane, pohodeći ih u tamnicama. Sa skupinom kršćana pratila je sv. Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji. Nakon smrti sv. Krševana, otišla je u jedan od četiri rimska središta, Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu.

Zbog pomaganja kršćanima i ustrajnosti u ispovijedanju kršćanske vjere bila je zatočena i na Božić, 25. prosinca 304., za Dioklecijanovih progona, spaljena je na lomači u Srijemskoj Mitrovici. „Petstotinjak godina kasnije, bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade zadarskom biskupu Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklonio mu je 810. godine relikvije, sveti prah mučenice Stošije –  Anastazije. Biskup Donat pohranio je relikvije sv. Stošije u tadašnjoj bazilici sv. Petra apostola, čiji je naslov prethodio sadašnjoj katedrali svete Stošije. Zagovor sv. Stošije i naših nebeskih zaštitnika neka nam pomognu kršćansku vjeru radosno živjeti i preoblikovati život u pšenično zrno koje umire da bi donijelo obilat rod“, zaključio je nadbiskup Zgrablić.

Na početku mise, nadbiskup Zgrablić i koncelebranti pomolili su se ispred moći sv. Stošije u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale.

Ovogodišnja svetkovina sv. Stošije ujedno je prva godišnjica kako je počela služba mons. Milana Zgrablića kao zadarskog nadbiskupa.

Papa Franjo imenovao je 7. travnja 2022. Milana Zgrablića, svećenika Porečke i Pulske biskupije, dotadašnjeg katedralnog župnika župe Uznesenja BDM u Poreču te ravnatelja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, nadbiskupom koadjutorom Zadarske nadbiskupije. Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj priopćila je u subotu u podne, 14. siječnja 2023., da je papa Franjo prihvatio odreknuće od službe zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, a dotadašnji nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić postao je zadarski nadbiskup sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa.

Dan poslije, 15. siječnja 2023., na svetkovinu sv. Stošije, mons. Zgrablić je predvodio svečano večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije. Početak službe nadbiskupa simbolično je izvanjski označen činom kada je nadbiskup Zgrablić s pastoralom u rukama, znakom biskupskog služenja, sjeo na kamenu katedru zadarskih nadbiskupa koja datira iz 13. st., a nalazi se u središtu prezbiterija iza oltara u zadarskoj katedrali.

Dok je hodao prema katedri i nekoliko trenutaka sjedio na katedri, Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića pjevao je za tu prigodu uglazbljenu skladbu mo Morovića, ”Idite i rod donosite i rod vaš da ostane”, u duhu gesla nadbiskupa Zgrablića ”I rod donosite”.

Nadbiskup Zgrablić je 70. zadarski nadbiskup u kronotaksi zadarskih nadbiskupa i 114. pastir u 17 stoljeća zadarske Crkve.

I. G.

Foto: I. Grbić

Svečano misno slavlje i Večernju molitvu na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u nedjelju, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Liturgijska služba na uočnicu počela je pjevanjem Himna sv. Stošiji i pjevanom molitvom triju psalama. Nastavljeno je sa Službom riječi i zaključeno Euharistijskom službom i pjevanjem Marijinog hvalospjeva Veliča duša moja Gospodina. Za prvi pjevani Psalam 122 koji počinje riječima „Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u Dom Gospodnji“, mons. Zgrablić je rekao da je jedan od najdražih među 150 psalama u židovskoj i kršćanskoj pobožnosti i tradiciji molitve psalama. „Autor psalma svjedoči svoje uzbuđenje i radost prigodom hodočašća u Jeruzalem. Taj psalam postao je redovita jutarnja molitva pobožnog Židova koji svoje oči i srce na početku svakog dana usmjerava prema Jeruzalemu, koji je, prema Knjizi Ponovljenog zakona, jedino i pravo mjesto štovanja Boga; mjesto koje je središte jedinstva svih naroda dvanaest plemena sinova Izraelovih; mjesto u kojem je sagrađen veličanstveni Hram u kojem je sjedište Božje žive nazočnosti; mjesto koje je središte političkog života u kojem se autoritetom sudstva potvrđuje istina i pravednost; mjesto u kojem se iskazuje ispravan način štovanja Boga i potvrđuju sakralni čini“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da autora toga psalma na hodočašće prema Jeruzalemu potiče radost koja proizlazi iz vjere.

Taj psalam je „snažan poticaj i poziv našoj vjeri da i mi probudimo u sebi iste osjećaje psalmiste, osjećaje vjere i radosti, kada hodočastimo u naš hram – katedralu, kada ulazimo na vrata, ne samo ovog kamenog zdanja, nego ulazimo kroz vrata nebeskog Jeruzalema po euharistiji u kojoj se prinosi sakramentalna žrtva Kristovog predanja“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je slavlje svetkovine sv. Stošije „i naša molitva za mir Jeruzalema, za mir u našim domovima i našim srcima“. Kličući s psalmistom “Mir tebi!“, mons. Zgrablić je poželio da naša čežnja za mirom uključi sve što u sebi sadrži biblijska riječ mir – šalom: sreću, blagostanje, nadu i napredak.

„Sveti Jeronim i Augustin vidjeli su u tom psalmu pjev nebeskom, vječnom Jeruzalemu, gradu čvrsto sazdanom u kojem prebiva slava Božja, na čijim vratima već stoje naše noge. Kroz ova otvorena vrata vjere promatramo sv. Stošiju u slavi koju je postigla svojom čvrsto sazdanom vjerom i salivenom ljubavlju u Ljubav od koje je sazdan nebeski Jeruzalem. Tu i mi gledamo našu budućnost i konačni cilj našeg života“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da je to euharistijsko slavlje poziv našem duhu da krenemo u radost, entuzijazam i vjeru sv. Stošije. „U tumačenju toga 122. psalma, sv. Augustin potiče: „Trčimo i nemojmo se umoriti; trčimo u kuću Gospodinovu… Vidjeli su je apostoli i govore nam: Trčite! Idite! Slijedite nas! Svi nam govore: Idemo u dom Gospodnji… Sv. Stošija i nama, našim željama govori Augustinove riječi: „Trčite! Idite! Slijedite me u vjeri i ljubavi!““, rekao je nadbiskup.

U duhu navještenog evanđelja o dvojici učenika koji su poželjeli saznati gdje stanuje Gospodin, nadbiskup je poručio: „I nama Isus na našu želju odgovara: ‘Dođite i vidjet ćete’. Trebamo ići samo za Isusom. On je istina koju trebamo bezkompromisno slijediti. On je život koji trebamo u sebi njegovati i hraniti. On je vrata na koja se ulazi u nebeski, vječni Jeruzalem. On je mir koji nam ostavlja i daje da bismo imali spokoj“.

Umjesto da njeguje radost zbog hodočašća prema Gradu mira, čovjek sve češće luta u nesnalaženju života i udaljuje se od vječnog Jeruzalema, upozorio je mons. Zgrablić, potaknuvši da čovjek osvijetli život Božjom istinom i prisutnošću, da vjera u vječni život bude središte života koje nadahnjuje u svakodnevnim izborima i djelovanju. „Neka nam zagovor sv. Stošije pomogne da naše oči i srce trajno uzdižemo prema vječnom Jeruzalemu gdje mnogi slave ime Gospodnje, gdje je i nama Gospodin pripravio mjesto“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup i svećenici otišli su u pokrajnju lađu zadarske katedrale gdje su se pomolili pred relikvijama sv. Stošije koje se od 810. g. nalaze u mramornom sarkofagu kojeg je pokadio mons. Zgrablić, kao i Stošijin relikvijar u prezbiteriju katedrale na početku mise. Sarkofag je dao izraditi biskup Donat koji je Stošijine moći dobio od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za posredovanje mira između Istočnog i Zapadnog carstva.

Prije mise, u katedrali je održan susret zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete Zadarske nadbiskupije koje je nadbiskup Zgrablić osobito pozdravio i zahvalio im na sudjelovanju, kao i povjereniku fra Bojanu Rizvanu koji je na tom susretu održao prigodni nagovor o molitvi Časoslova.

I. G.

Foto: I. Grbić