Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara – Zadar (HKMUST) proslavila je 30 godina svoga duhovnog i humanitarnog djelovanja, ispunjenog brojnim inicijativama pomaganja potrebnima, u četvrtak, 8. veljače u HNK Zadar.

Ta Udruga tijekom protekla tri desetljeća je najviše prepoznatljiva, prisutna i radom najintenzivniji subjekt u duhovnom i materijalnom kontinuitetu suradnje sa zdravstvenim i socijalnim ustanovama u Zadarskoj nadbiskupiji i osobnim susretima koje ostvaruje sa štićenicima i korisnicima tih ustanova.

HKUMST Zadar redovito organizira brojne humanitarne akcije koje i prelaze granice Zadarske nadbiskupije, brojna hodočašća u domovini i svijetu ne samo za svoje članove i uopće vjernike Zadarske nadbiskupije nego i za invalide, bolesne i ljude u potrebi. Organiziraju i pokreću brojna karitativna i duhovna djela ljudima u različitim egzistencijalnim i zdravstvenim potrebama. Uz svoje marljivo članstvo koje čine medicinske sestre i tehničari iz cijele Zadarske nadbiskupije, imaju niz podupiratelja i dobročinitelja koji s njima čine već uigranu i aktivnu veliku suradničku mrežu dobrote i pružanja pomoći u pastoralu za bolesne, nemoćne i druge potrebite u Zadarskoj nadbiskupiji.

I svoju visoku godišnjicu djelovanja htjeli su obilježiti misleći ne samo na sebe, nego kako i u toj svečarskoj prigodi pomoći drugome. Stoga su organizirali humanitarni koncert za pomoć beskućnicima u opremanju Prenoćišta zadarskog Caritasa. Na koncertu su nastupili Emanuel, fra Marin Karačić i Vanessa Mioč.

Članovi HKUMST-a Zadar rade i na svojoj redovitoj duhovnoj i stručnoj formaciji i njeguju zajedništvo u redovitosti svojih tjednih i izvanrednih susreta. Okupljaju se svakog utorka u prostoru svoje Udruge u Zadru. Gostuju im razni predavači, svećenici i stručnjaci te organiziraju održavanje raznih seminara i duhovnih obnova.

„Temelj naše udruge je Isus Krist, Otac koji brižno brine nad nama, Duh Sveti voditelj, nadahnitelj i poticaj, a Majka Marija primjer i zagovornica. Na prvo mjesto stavili smo molitvu, u osobnom životu i na zajedničkim susretima. Tako je nastajala i dalje se nastavlja rijeka koja je tekla u naša srca, a iz naših srca do brojnih drugih, do kojih mnogi ne dođu“, rekla je s. Melhiora Biošić, počasna predsjednica HKUMST-a Zadar koja je i pokretačica djelovanja, motor i srce njihove zauzetosti i požrtvovnog angažmana, prva predsjednica te Udruge s čijim se predanim radom nadilaze sve moguće prepreke.

„Bogu hvala i slava, on nam je bio i ostaje snaga i pokretač. Sve smo činili u ljubavi i za Ljubav. Sve što činimo neka bude Bogu na hvalu, slavu i čast, ljudima na pomoć i radost a nama na blagoslov, zadovoljstvo i vječno Kraljevstvo. Svima neizmjerno hvala. Tražit ćemo i dalje Božju pomoć i nadahnuće Duha Svetoga. Kad čovjek ima Duha Svetoga, onda ima i tjelesnu snagu. Uz Božju pomoć, vodstvo Duha Svetoga i zagovor Majke Marije, s vama nastavljamo dalje“, poručila je s. Melhiora u obraćanju brojnim suradnicima i podupirateljima koji su sudjelovali na proslavi vrijedne godišnjice njihovog rada.

HKUMST – Zadar osnovan na poticaj nadbiskupa Marijana Oblaka

HKUMST – Zadar je osnovan 1994. godine na inicijativu i veliku želju tadašnjeg zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka. Počelo je s inicijativom četiri medicinske sestre u Zagrebu koje su poslale dopis biskupijama da se u mjesnim Crkvama osnuje katolička udruga koja okuplja medicinsko osoblje, da ono sâmo prima duhovnu pomoć, okrepu i jača se u svom zajedništvu, razmjeni iskustava i susretima, ali i da takva Udruga organizirano djeluje u bolničkom pastoralu pojedine biskupije.

Tu ideju iz Zagreba odmah je snažno podržao nadbiskup Oblak i na osnivanje Udruge poticao s. Melhioru koju je mons. Oblak bio imenovao članicom nadbiskupijskih Vijeća za Caritas i Vijeće za stare i bolesne. Uz to, s. Melhiora je do nedavno, 33 godine radila u Laboratoriju Opće bolnice Zadar i cijelo vrijeme bila raspoloživa za bolesne i umiruće koje je svakodnevno pohodila na svim odjelima zadarske Opće bolnice, brojnima posredujući primanje sakramenata i pozive da ih pohode svećenici.

S. Melhiora u početku se opirala prihvatiti organiziranje te Udruge. Mons. Oblak je bio uporan, inzistirao je i neprestano zvao s. Melhioru, potičući je da to pokrene i prihvati. Nebrojeni plodovi HKUMST-a Zadar do danas pokazuju što znači proročka vizija, prepoznavanje potreba, odlučnost i upornost te pružena suradnička ruka odgovornog pastira Nadbiskupije jednoj redovnici, ujedno prepoznavanje kapaciteta i potencijala u osobi koja takvu inicijativu, uz blagoslov nadbiskupa, može iznijeti i ostvariti.

U Zagrebu se tih dana održavao duhovni seminar Tomislava Ivančića i s. Melhiora je pristala otići na susret u Zagreb, želeći prvenstveno pohoditi taj seminar, a onda i kao predstavnica Zadarske nadbiskupije sudjelovati na inicijalnom susretu upoznavanja s idejom osnivanja duhovne i strukove udruge za medicinsko osoblje u hrvatskim biskupijama. S. Mirja Tabak, tadašnja provincijalka redovničke zajednice Školskih sestara franjevki kojoj s. Melhiora pripada, imala je puno razumijevanja za rad s. Melhiore u Udruzi. I s. Mirja je potaknula s. Melhioru da prihvati vodstvo Udruge i dala joj blagoslov. Podršku njenom radu pružala je i sadašnja provincijalka s. Lidija Bernardica Matijević. Nekadašnja i sadašnja provincijalka, s. Tabak i s. Matijević, došle su iz Splita na proslavu 30. godišnjice Udruge u HNK Zadar izraziti podršku njihovom daljnjem radu.

Nakon podrške i pratnje mons. Oblaka radu HKUMST-a Zadar, istim intenzitetom, žarom i osobnom podrškom, rad Udruge nastavio je podržavati zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Mons. Prenđa uvijek je isticao da Udruga dolazi do ljudi i mjesta na koja mnogi drugi ne uspijevaju i da su širitelji velikog svjetla dobrote i pomoći ljudima koje mnogi drugi ne umiju, poput njih, na tako učinkoviti način ostvariti. Nadbiskupi Oblak i Prenđa, ponosni i zahvalni za njihov rad i apostolat, sudjelovali su svake godine na susretu Godišnje skupštine HKUMST-a u studenom koje su godinama bile održavane u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’, dok nije izgrađen veliki prostor s dvoranom Samostana školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru gdje s. Melhiora Biošić živi u redovničkoj zajednici.

Humanitarne akcije u organizaciji HKUMST-a Zadar

U svim uspješnim humanitarnima akcijama koje HKUMST pokreće uvijek sudjeluju sve razine i subjekti društvenog djelovanja na zadarskom području, od Grada Zadra i Zadarske županije, do gradova, općina, škola i dječjih vrtića, poduzeća i pojedinaca iz cijele Zadarske nadbiskupije.

Osobito prepoznatljiva, sveobuhvatna i velika bila je njihova humanitarna akcija ‘Vukovaru ZaDar’ koja je održana 25 puta. Svake godine veliki konvoj pomoći s raznim potrepštinama, uz prikupljena novčana sredstva odvezeni su u vukovarski Caritas. To je često bila jedina vanjska pomoć koju je vukovarski Caritas primao u tolikom obujmu i redovitosti. Uz konvoj pomoći, u Vukovar bi u Došašću uvijek odlazio i autobus članova Udruge i podupiratelja koje su uvijek primili i zahvalili im za pomoć i pažnju vukovarski župan i vukovarski gradonačelnik te ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac, uz vukovarskog župnika i franjevce.

U tu akciju bili su uključeni i zadarski dječji vrtići, škole, poduzeća i brojni dobročinitelji. Završnica bi se uvijek održala kao prigodni glazbeni program na Narodnom trgu u Zadru na kojem su sudjelovali brojni pjevači, glazbenici i KUD-ovi. Za mjesto Berak pokraj Vukovara bile su organizirane tri humanitarne akcije. Humanitarne akcije u prikupljanju sredstava za pomoć potrebnima bile su i ‘Korak za Krešimira’, ‘Anđeli za Anđelu’, za Danijela, pomoć za onkološke bolesnike i Odjelu onkologije zadarske Opće bolnice, ‘Banovini za dar’, djeci s autizmom, pri čemu su organizirali i velike koncerte suvremene duhovne glazbe, u sportskoj dvorani Jazine i HNK Zadar.

Svake godine tijekom došašća, sa znakom pažnje članovi HKUMST-a posjećuju tri velika doma za stare i nemoćne na zadarskom području gdje prilaze korisnicima tih ustanova po sobama i osobno ih susreću. Za Svjetski dan bolesnika članovi HKUMST-a pohode domove za stare i još četiri bolnice na zadarskom području, gdje organiziraju misna slavlja i posjet bolesnicima u tim ustanovama, uvijek im donoseći znak pažnje, cvijet i letke s duhovnim poticajem, ohrabrenjem i molitvom. Četiri puta godišnje posjećuju djecu s teškoćama u Domu za rehabilitaciju u sv. Filip i Jakovu te odvoze materijalnu pomoć s hranom i potrepštinama mladićima u zajednici Cenacolo u Jankolovici.

„Hvala Bogu za dar života i što je svaki pojedinac jedinstven, dragocjen i ljubljen. Hvala na daru vjere i zajedništva kojem je Bog kormilar, snaga, smisao, svjetlo, put, istina i život. Onaj koji vjeruje i ljubi, nikad ne može biti na gubitku. Ljubav je dosjetljiva. Sv. Augustin je rekao: ‘Vjera je vjerovati onome što ne vidite’. Sve dobro koje se dogodi je nagrada vjere i pouzdanja. Bog daje da i vidimo uspjeh. Uz naše zalaganje i obilje Božjeg blagoslova, toliko toga je učinkovito i plodonosno. Kada su potrebiti u pitanju, pronalazi se put svjetla koji je uvijek jači. I najmanja upaljena žigica jača je od tame. Nas nosi i usmjerava svjetlo Kristovo. Isus nam ne daje da prekrižimo ruke, nego da gledamo potrebne. Zajedno možemo puno učiniti. Na naše mrvice Gospodin daje obilje Božjeg blagoslova, to ne može propasti. Ako se zatvore vrata, dragi Bog otvori prozore. A nekad s prozora čovjek vidi dalje i šire“, poručila je s. Melhiora. Zahvalila je Gospi Lurdskoj, zaštitnici Udruge što se majčinski zauzima za njih i prati ih u brojnim djelima Božje providnosti.

Povodom 30. obljetnice aktivnog humanitarnog, duhovnog i molitvenog djelovanja, pojedincima i ustanovama kao dobročiniteljima i podupirateljima Udruge koji na razne načine pomažu rad Udruge, HKUMST-a Zadar je u HNK-u uručio Zahvalnicu, „u znak pažnje za njihova velika djela. Plaća im je u Kraljevstvu nebeskom, u najsigurnijoj banci, kod Boga“, rekla je s. Melhiora.

Milka Mohenski, sadašnja predsjednica HKMUST-a Zadar, uručila je Zahvalnicu s. Melhiori, rekavši joj: „Od početka do danas s Vama na čelu, utkali ste puno ljubavi, dobrote i dobročinstva u Udrugu i naš rad. Želimo da i dalje budete počasni kapetan i vjetar u leđa na brodu naše Udruge“.

Zahvalnicu su primile i bivše predsjednice Udruge, Eva Zubović i Marija Štefančić, bivši duhovnik don Filip Kucelin i prvi duhovnik Udruge don Jerko Gregov, u ime kojega je Zahvalnicu primio sadašnji duhovnik Udruge don Marinko Duvnjak.

Zahvalnicu su dobili i sljedeće ustanove i pojedinci: Sonja Tikulin, pravnica koja nesebično pomaže Udruzi pružanjem pravnih savjeta, Cenacolo u Jankolovici, Dunja Krstić iz ‘GS reklame’, Padrone, Marija Radošević koja vodi knjigovodstvo Udruge, Marija Gržan Zrnić za poduzeće ‘Sirovina odlagalište Zadar’ koji su godinama pružali prijevoz od Zadra do Vukovara u akciji ‘Vukovaru ZaDar’, Goran Ražnjević iz Ilirije d.d. u Biogradu n/m te ravnateljice dječjih vrtića: Larisa Pavlović – Radost, Marijana Miočić – Sunce, s. Mirjana Puljić – Jordanovac, Snježana Pavić – Maslačak i s. Vilma Šurjak – Blagovijest. Zatim, Dražen Adžić, ravnatelj OŠ Šimuna Kožičića Benje u Zadru; u toj školi godinama se ostavljala prikupljena pomoć za Vukovar; iz te škole bio je utovar paketa i od te škole kretao je konvoj pomoći iz Zadra za Vukovar.

Zahvalnicu su dobili i Tihomir Tomčić, ravnatelj Strukovne škole Vice Vlatkovića, Ana Marija Ivković, ravnateljica Prirodoslovno – grafičke škole, Anita Basioli, ravnateljica Medicinske škole, Renato Švorinić, ravnatelj HNK Zadar, Ivan Knez, gradonačelnik Biograda n/m, Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra; u ime gradonačelnica Zahvalnicu je preuzela pročelnica Anita Gržan Martinović koja puno pomaže radu Udruge, Božidar Longin, župan Zadarske županije; u ime njega Zahvalnicu je primila Vlatka Vučić Marasović, pročelnica koja također pomaže rad Udruge te don Valter Kotlar u ime Zadarske nadbiskupije, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi. Prisutnima se prigodno obratio don Valter Kotlar, prenijevši pozdrave zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. „Obraćam se u ime svih koji imaju zasluge u radu Udruge i od srca svima zahvaljujem. Udruga je već 30 godina lučonoša dobrote u Zadarskoj nadbiskupiji, svijet čini boljim i ljepšim. Potičem vas na daljnji rad. Ako smo kao Crkva učinili nešto dobro, to je prije svega zahvala Bogu jer nam je iskazao milost da pronađemo smisao svog postojanja. Zahvalnicu primamo kao poticaj da činimo još puno više“, rekao je don Valter. Zahvalio je HKUMST-u Zadar i u ime zadarskog Caritasa jer su proslavu svoje 30. godišnjice rada povezali s plemenitom akcijom, humanitarnim koncertom duhovne glazbe za pomoć beskućnicima u Prenoćištu caritasa u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje s obredom pepeljanja na Čistu srijedu, Pepelnicu, 14. veljače, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

„Razmatrajući otajstva Kristovog križnog puta i imajući otvoreno srce koje prima snažne poticaje Božje pažnje i nježnosti, naći ćemo put svog kršćanskog života i Boga koji nas neizmjerno ljubi. Ne odvajajmo svoje srce od tog velikog otajstva, snažne duhovnosti i duboke čovječnosti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„U korizmenom ozračju sabranosti, molitve, pobožnosti, razmatranja, pokore, odricanja, čišćenja naših misli i srca od svega negativnoga i grešnoga, u vremenu ispunjenom dobrim djelima, aktivnog duhovnog nastojanja, očima vjere moći ćemo jasno vidjeti i shvatiti što je naš grijeh i koliko je tragična njegova težina. Istovremeno, moći ćemo iskusiti i kolika je neizmjerna moć Gospodinovog praštanja i milosrđa te koliko je dragocjeno iskustvo našeg života s Bogom“, rekao je nadbiskup, potaknuvši da tijekom korizme još više srastemo s Gospodinom i približimo se njemu.

„Gledajući u Krista, shvatit ćemo kako Bog nas gleda. U tom pogledu susrest ćemo onoga koga smo mi ranili našim grijesima, prepoznat ćemo sebe kao u nekom duhovnom ogledalu, koji smo uzrok Kristovih rana i boli. Ali istovremeno, u tom pogledu zahvatit će nas neiscrpna rijeka milosrđa Božje ljubavi koja će nas nositi i davati neophodnu duhovnu snagu po kojoj ćemo moći izgraditi mir za kojim čezne svako ljudsko srce“, naglasio je mons. Zgrablić.

Riječi proroka Joela „Vratite se k meni svim srcem svojim. Vratite se Gospodinu Bogu svojemu jer on je nježnost sâma i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom. On se nad zlom ražali“, „snažan su poziv svima da u razdoblju korizme još intenzivnije usmjerimo svoj pogled na Božju ljubav koja nam dolazi ususret i želi nam se darovati u Isusovoj muci, smrti i slavnom uskrsnuću“, rekao je zadarski nadbiskup.

Potaknuo je da priznamo naše grijehe i zazovemo Božje milosrđe, kako bi nam korizma bila iskreno življenje s Bogom i vodila nas u obraćenje našeg bića. „U Kristovim ranama i krvi koja do nas dopire po sakramentima koje slavimo, pronaći ćemo spasonosni lijek Božjeg milosrđa koji nam daje udjela u božanskom životu. Obraćenje će tako biti trajan proces našeg života koji će nam pomoći pobijediti grijeh u njegovom korijenu. Pobjeda grijeha vodi nas u Božju blizinu i život koji iz njega proizlazi, a to je najveće dobro u koje nas Gospodin poziva da uđemo“, poručio je predvoditelj slavlja.

Na putu našeg obraćenja, nastojanja i duhovnog života, Božja riječ i Isus potiču nas da prihvatimo sredstva koja nas vode do cilja. To su milostinja, molitva i post.

„Milostinja je izraz našeg srca u dijeljenju svega što jesmo i posjedujemo; naše vjere, nade i ljubavi, naših pozitivnih misli i osjećaja, lijepe riječi, našeg vremena i pažnje, našeg znanja i sposobnosti, naše raspoloživosti za dobro, podjele materijalnih dobara onima koji su u potrebi. To je izraz našeg srca koje ne traži pažnju, zahvalu i uzdarje, već zna koliko je bogatstvo srce koje dijeli, koje je i sâmo od Gospodina primilo, pa možemo drugima dati ono što smo primili od izvora, Gospodina“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da molitva ne bude dodatak našem životu ili prepuštena izboru i dobroj volji, nego „iskreni suživot s Bogom koji dotiče sudbonosno pitanje naše egzistencije i tiče se našeg života i smrti. Postom se suzdržavamo od negativnih misli i osjećaja, psovke i proklinjanja, naših ogovaranja i klevetanja, naših požudnih pogleda i neurednih strasti. Ta snaga će usmjeravati naše biće prema najvećem, izvoru punine života, Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da nam korizma pomogne da „ostavimo sve što nas odvaja od slušanja Krista i njegove riječi spasenja, kako bismo bili dionici najvećeg životnog dobra, jedinog, vječnog i neprolaznog – dionici Boga, njegove slave, dobrote i ljubavi“.

I. G.

Foto: I. Grbić

Humanitarni koncert suvremene duhovne glazbe za pomoć beskućnicima obnovljenim opremanjem Prenoćišta ‘Sv. Vinko Paulski’ Caritasa Zadarske nadbiskupije održan je u četvrtak, 8. veljače u HNK Zadar.

Na koncertu su nastupili grupa Emanuel, fra Marin Karačić i Vanessa Mioč. Koncert je organizirala Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara Zadar, proslavivši na taj način 30. godišnjicu svoga bogatog djelovanja. Prihodom od prodaje ulaznica Caritas će obnoviti inventar Prenoćišta u kojem je deset beskućnika. Prenoćište je zimi otvoreno cijeli dan, od 14 sati do 8 sati ujutro. Korisnici dnevno imaju tri obroka u Pučkoj kuhinji zadarskog Caritasa.

Nakanu koncerta opisala je s. Melhiora Biošić, počasna predsjednica HKUMST-a Zadar. „Hladnog zimskog dana na kolodvoru sam naišla na beskućnika koji se tresao, nije imao ni pravi kaput. Iz naše samostanske kuće s. Rita Maržić dijeli časopis ‘Ulične svjetiljke’ o beskućnicima čijim prihodom se njih pomaže. Teško je ne imati krov nad glavom. Kad je meni toplo, pomislim kako je onima koji nemaju dom, a pojedini imaju nekoliko stanova, vikendice. No, bogat je onaj koji ima Boga. Naša srca ništa ne može zapaliti kao dobra djela i pjesma upućena Bogu“, rekla je s. Melhiora.

Koncert slavljenja ujedno je i duhovna obnova, po pjesmama i duhovnim poticajima izvođača. „Kad se govori o Isusu, moli i naviješta dobro, gdje se ljude ohrabruje obećanjima koje je Bog za nas dao, to je duhovna obnova. Vjerujem da to sjeme mora rasti. Ako sijemo dobro, dobro će i rasti. Našoj misiji uvijek pristupamo s jednakim žarom, pa i povodom humanitarne akcije. Uvijek nam je cilj i najvažnije da se poruka Evanđelja pošalje među ljude. Važno nam je da svi koji pođu s koncerta ponesu poruku Radosne vijesti i da nekome od ukućana, prijatelja, kolega na poslu, prenesu istinu da smo ljubljena djeca Božja, da je Bog naš dobri otac kojeg možemo zvati prijateljem i da nitko od nas zapravo nije beskućnik, a to je jako važno“, rekao je Domagoj Pavin, pjevač grupe Emanuel. Potaknuo je na molitvu za beskućnike „među kojima neki možda i nisu svjesni što u sebi imaju, da se u njima nastanio Bog. Uz materijalnu pomoć koju damo tim ljudima, dobro bi bilo da zastanemo s njima kad ih sretnemo, ohrabrimo. Da im kažemo: ‘Bog vas nije zaboravio. Njegova poruka za tebe je dobra’. To moramo prenijeti. Mnogi imaju u okruženju nekoga tko se osjeća odbačenim ili beskućnik, na neki način. I njima treba dati poruku da ih Bog voli. Nitko od nas nije beskućnik jer imamo na nebu Oca koji nas toliko voli da je dao za nas svoga Sina, koji je za nas završio na križu i prolio svoju krv, da bismo mi mogli živjeti Božje Kraljevstvo“, rekao je Pavin, u zahvalnosti za poziv i svima koji su se odazvali doći.

Vanessa Mioč rekla je da je plemenito povezati slavljenje Boga i pomoć najpotrebnijima, poručivši: „Čovjek vrijedi. Božji smo, trebamo biti toga svjesni i s tim mislima hoditi ovim svijetom“.

Fra Marin Karačić rekao je da su mu humanitarni koncerti osobito pri srcu. „Čovjek se osjeća konkretno kad pomaže nekome, kad možeš darove koje ti je dao Gospodin podijeliti s drugima i tako još i pomoći nekome. To Bog daje, to trebamo primiti, svjedočiti i biti zahvalni za to. Sv. Franjo je govorio da smo  oruđe u Božjoj ruci, a sv. Majka Terezija da smo olovka kojom Bog piše. Trudim se biti oruđe i olovka, da Bog može učiniti nešto preko mojih pjesama, koje mi je on i dao“, rekao je fra Marin. Susresti beskućnika je tužno. „Pogađa me ljudska pohlepa, škrtost, zloba. Jer koliko je bogatstva u svijetu, nitko ne bi trebao biti beskućnik. Svatko od nas mogao bi se češće okrenuti za beskućnicima, ne samo dati im novac, nego i vrijeme. Značilo bi im da se netko zaustavi i popriča s njima, da osjete da su i oni jednako vrijedni kao i oni koji nisu siromašni“, potaknuo je fra Marin.

Karačić je rekao kako se čovjek ne smije bazirati samo na osjećaje. „Bog je tu. To treba znati, iako nekad to ne osjećamo. Ako nekad osjećamo prazninu, pustinju, suhoću, to je put kojeg moramo proći da bismo bili snažniji, hrabriji i čvršći“, poručio je fra Marin. Potaknuo je da nas Gospodin oslobodi od svega čime smo zavezani i što nas odvaja od njega; da tijekom korizme razapnemo grešno i doživimo radost Uskrsa.

„Evanđelje nema smisla ako ostaje na teoriji. Sv. Terezija Avilska je govorila da je Boga našla i među loncima, u kuhinji. Kako je dobro Boga naći u svakoj sitnici, u svemu što je stvoreno. Sv. Franjo je govorio, kad bi se spotaknuo o neki kamen: ‘Taj kamen nije tu slučajno. Taj kamen mi nešto govori. Gospodin mi preko njega nešto govori’. Nemoj tražiti Boga u senzacijama. Bog je u sitnicama, u svakodnevnim stvarima. Nešto počistiti, udijeliti osmijeh, dobru riječ. Puno toga je satkano od sitnica, to čini mozaik našeg života. Trudimo se da svaki komadić tog mozaika bude protkan evanđeljem“, potaknuo je fra Marin Karačić.

Franziska Perković, pjevačica grupe Emanuel, zahvalila je Bogu za moćno i pobjedonosno ime Isus, potaknuvši da u njegovo Ime pobjeđujemo svaku okolnost. „Hvala što zbog Isusovog imena i njegove žrtve možemo imati veličanstveni život, život pobjede. Ime Isus je iznad svakog imena. Trebamo uzvisivati Isusovo ime, a ne uzvisivati recesiju, neimaštinu, bolesti, strahove, tjeskobe. Kad uzvisujemo Isusovo ime, te stvarnosti postaju malene. Jer u Isusovoj prisutnosti ne može opstati ništa što nije u skladu s veličanstvenim životom kojeg nam je Isus obećao i omogućio. Mi smo pobjednici zbog onoga što je Isus učinio. Prihvatimo to vjerom, živimo taj život“, potaknula je Perković. To ne znači da se nećemo nalaziti u različitim okolnostima. „To nam Bog nije obećao. Ali, obećao nam je da ćemo u njemu imati pobjedu. Sveto Pismo kaže: ‘Smrt i život su u vlasti jezika’. Često ispovijedamo riječi nevjere. Govorimo koliki je naš Bog. Bog može promijeniti naš život, u njemu je sila“, istaknula je Perković.

Kad je aramejski kralj želio napasti Elizeja, sluga je pitao Elizeja: ‘Gospodaru, što nam je činiti?’. Elizej je rekao: ‘Bože, otvori mu oči da vidi’. „Elizej se kretao u području vjere, a sluga u području gledanja. Elizej je vidio više onih koji su za njih, a sluga je vidio više onih koji su protiv njih. Elizej nije vidio, ali je vjerovao da je nebeska vojska s njim, da nijedno oružje protiv njega neće uspjeti. Mi kršćani se krećemo prema vjeri, hodamo po vjeri, a ne prema onome što vidimo, čujemo ili osjećamo. Tada imamo pobjedu u svom životu, bez obzira kakva se činila naša okolnost“, poručila je Perković, istaknuvši da su sva Božja obećanja u Isusu za čovjeka Da i Amen. „Stoj na toj riječi i nastavi vjerovati. Nema veze što se čini oko tebe. Prihvatite s vjerom, to je toliko moćno. Nema veze što se događa u svijetu. Kršćani su pozvani biti manifestacija sinova Božjih. Vjerujte u Božju riječ, u njegova obećanja, da oružje skovano protiv vas neće uspjeti, koliko god se to činilo“, ohrabrila je Perković.

Ateist kaže: ‘Ne vjerujem u Boga’, a redovnica mu kaže: ‘Ali, Bog vjeruje u tebe’. „To je evanđeoska istina koja prodire u nevjerničko srce. Bog ne diže šaku na mene, nego me čeka s raširenim rukama. Ljudi trebaju čuti koliko ih Bog voli i istinu Evanđelja, što je Bog učinio za nas, da ta žrtva ima silu u našim životima“, istaknula je Perković. Trebamo posvijestiti da nas Bog voli, „da se manifestira sila njegovog križa, onoga što je Bog učinio za nas. Govorite, Bog me voli kao Isusa i ne mogu učiniti ništa manje i više da se to promijeni. Sveto Pismo kaže da se ljubav sastoji u tome da je Bog prvi nas volio, ne mi njega.

Neka ta istina bude zapečaćena u vašim životima, da vam životi izgledaju čudesno, da se vidi da živite s Bogom, da onaj tko nije vjernik kaže: ‘Ja hoću takvog Boga’. Ljudi sumnjaju u Boga jer ga ne vide s raširenim rukama, nego misle da im Bog nešto uzima. Bog nikad ne uzima. Bog uvijek daje. Riječ Božja kaže, ‘Dao nam je svoga Sina, kako nam neće dati i sve ostalo s njim’. Bog ispunjava sve naše potrebe raskošno, prema bogatstvu svoje slave. Bog je dobar i od te istine o Božjoj dobroti trebamo živjeti“, poručila je Franziska Perković.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ u petak, 9. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, don Marin Batur izlagao je o sakramentu bolesničkog pomazanja, a don Marko Dokoza opisao je svoje iskustvo rada kao bolničkog kapelana u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu.

„Bolesničko pomazanje želi osposobiti vjernike da se u povezanosti s trpećim Kristom, bolest izdrži i protiv nje bori. Od 11. st. do Drugog vatikanskog sabora, taj sakrament nazivao se ‘posljednja pomast’. Taj naziv naglašavao je da ga primaju oni koji se nalaze na kraju životnog puta, na smrtnom času. Zakonik Kanonskog prava iz 1917. koji više nije na snazi, taj sakrament naziva ‘Posljednje pomazanje’ i kaže da se podjeljuje ‘vjerniku koji se zbog bolesti ili starosti nalazi  u smrtnoj pogibelji’ (kan. 940)“, rekao je don Marin.

Istaknuvši da taj sakrament nije samo za osobe u krajnjoj životnoj pogibelji, Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji o svetoj liturgiji mijenja naziv toga sakramenta u ‘bolesničko pomazanje’. „Tako ga i danas nazivamo i sada važeći Zakonik iz 1983. u Crkvi u Kan. 1004 – § 1 kaže: „Bolesničko pomazanje može se podijeliti vjerniku koji se, pošto je stekao sposobnost da se služi razumom, počne nalaziti u pogibelji zbog bolesti ili starosti“. Dakle, važna je razlika u terminologiji i stanju: da se čovjek već nalazi u smrtnoj opasnosti, kad očigledno umire ili nam se približavaju neke opasnosti, pa se sakrament podjeljuje npr. prije zahtjevnije operacije, kad je neki ozbiljniji zahvat – ne čeka se zadnji trenutak života na ovom svijetu. Nego, sakrament se podjeljuje kad se vjernik zbog bolesti ili starosti počne nalaziti u pogibelji“, istaknuo je don Marin.

Ne samo tjelesni, nego i duhovni život čovjeka može biti u opasnosti, jer bolest i patnja čovjeka mogu izložiti beznađu, ljutnji na Boga i nevjeri. „Zato taj sakrament prvenstveno jača našu dušu za vrijeme fizičkih poteškoća, jer Zlo koristi svaku situaciju da nanese štetu našoj duši. Čovjeka je lako slomiti i  najizloženiji je kad poklekne u očaj, teški pesimizam, kamo nas lako mogu dovesti okolnosti težih bolesti. Dakle, sakrament bolesničkog pomazanja jača naš duhovni život u situaciji trpljenja“, rekao je don Marin.

Premda teže životne okolnosti ne znače da će osoba umrijeti niti je taj sakrament pridržan isključivo za osobe koje su pri kraju života, Batur je rekao da „zbog prizvuka smrti, određeni broj vjernika izbjegava zvati svećenika, jer ‘kad svećenik dolazi, onda je sigurno kraj’“, upozorio je don Marin, rekavši da se svećenika nekad u takvoj situaciji doživljava i kao ‘glasnika smrti’.

Don Marin je istaknuo da treba razviti svijest redovitosti bolesničkog pomazanja, ne samo njegovog podjeljivanja u posljednjem času, „jer takav stav odražava nevjeru i neznanje. Bolesničko pomazanje nije ‘sigurnosna kočnica’ minut prije nego će osoba izdahnuti. S druge strane, vjernici trebaju biti svjesni i smrti, konačnosti svojega života na zemlji i upućenosti prema vječnom životu kojega nas ne bi trebalo biti strah“, rekao je Batur.

„U susretu s bolesnima i starima, oni su meni zapravo navijestili evanđelje“

Predavač je citirao Katekizam Katoličke Crkve, br. 1532, prema kojem su plodovi posebne milosti sakramenta bolesničkog pomazanja to da se „bolesnik sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve; prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti; prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore; dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život“.

Batur je posvjedočio i kako pohod starijima, bolesnima i nemoćnima i susret s njima njemu osobno predstavlja neprocjenjivo iskustvo. „Očekivali smo da će njima biti teško, da mi njima trebamo nešto pomoći, olakšati. No, za mene je bilo fascinirajuće vidjeti da, usprkos svojim poteškoćama i trpljenjima, ti ljudi odišu vedrinom. U susretu s tim osobama, oni su meni zapravo navijestili evanđelje. Mislio sam da ću ja ići ispovijedati, pričestiti, udijeliti bolesničko pomazanje i utješiti ih – sve to jesam učinio. No, ta osoba, kroz odisanje vedrinom u svom trpljenju, mene je to duboko nahranilo i ispunilo. Ti su ljudi u tim susretima neizmjerno zahvalni. Neki među njima su napušteni, sami, ponekad su svećenici jedini s kojima komuniciraju. Ali, način kako ta osoba prima sakrament, kako zadivljeno gleda dok se priprema pričestiti, kako se s oduševljenjem pričešćuje, to je izraz duboke vjere u život i prisutnost Isusa Krista u euharistiji“, rekao je don Marin, istaknuvši da to može biti poticaj i primjer svima drugima, osobama zdravog tjelesnog stanja, koji se pričešćuju u redovitim okolnostima života.

Batur je istaknuo da zdrave osobe ne smiju zaboraviti ljude u bolesti i starosti u svojoj obitelji i župi. „To bi bilo zakidanje, nemar, oduzimanje prava na sakramente. Članovi obitelji imaju obvezu prema starijima, bolesnima, nemoćnima koji su na izmaku, osigurati pristup i susret sa svećenikom. Nasuprot kulture odbacivanja u desakraliziranom kontekstu, želimo istaknuti važnost brige za starije i nemoćne osobe, jer, kaže Joseph Ratzinger, čovjek ne vrijedi po svojoj učinkovitosti i pojavnom aspektu, nego po samome sebi, jer je stvoren i voljen od Boga“, poručio je don Marin Batur.

„Svaki posjet bolnici je škola ljudskosti“

Izlaganje „Izazovi skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana“ priredio je don Marko Dokoza. Opisao je s kojim se izazovima susreće kao bolnički kapelan u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu. Prvi izazov predstavlja uopće formacija za tu službu. „Najveći problem je nedostatak formacije za službu bolničkog kapelana. Svi imamo iskustvo susreta s bolesnima, ali pastoralna skrb za ljude u bolnici, osobito u ustanovi kao što je Psihijatrijska bolnica, zahtijeva ozbiljniju pripremu i formaciju“, upozorio je don Marko. Njemu je pomoglo što je bio duhovnik Sekcije mladih HKLD-a u Zagrebu pa je upoznao bolničku terminologiju i način funkcioniranja takve ustanove. Također, na početku formacije odlazio je u starački dom pa mu takvo okruženje nije bilo nepoznato.

„Ipak, važno je istaknuti da se takvo iskustvo ne može pretpostaviti kod svakog svećenika. Važno je najprije raspitati se među svećenicima o raspoloživosti za službu bolničkog kapelana jer je to poziv unutar poziva; zatim, omogućiti formaciju u nekom centru u kojem je pastoralna skrb u bolnici dobro organizirana. U tom smislu, uvelike bi mogla pomoći suradnja s Redom sv. Ivana od Boga“, rekao je don Marko, pohvalivši liječnike i medicinsko osoblje u bolnici na Ugljanu koji mu u svakoj situaciji pomažu primjerom i savjetom.

U Psihijatrijskoj bolnici u Ugljanu nalazi se 330 osoba. U okviru bolnice djeluje i starački dom u kojem je još 30 korisnika. O tih 360 ljudi skrbi oko 300 zaposlenika. Don Marko se redovito odaziva na pozive bolesnika, liječnika ili rodbine kako bi im pružio duhovnu skrb. „Nažalost, ti posjeti najčešće su kratki i nedovoljni, s obzirom na veličinu bolnice i potrebe pacijenata i osoblja. Zbog župničke službe u tri župe na dva otoka, teško mi je izdvojiti više vremena“, rekao je don Marko. Godinu i pol od preuzimanja službe bolničkog kapelana, don Marko se prisjetio kako je 9. prosinca 2022., tijekom blagoslova bolnice i njenih djelatnika, na odjelima bolnice molio s korisnicima. Mnogi su ga pitali kad će se moći ispovjediti i kad će se opet slaviti misa u prostoru bolnice. „To me duboko dirnulo, a bio sam radostan što im mogu reći da ćemo na blagdan sv. Stjepana slaviti misu i tako prekinuti stanku od dvije i pol godine“, prisjetio se don Marko.

Drugi izazov predstavlja zahtjevnost službe. Don Marko je svoje djelovanje počeo posjetima Odjelu za demenciju, psihijatriju starije životne dobi i palijativnu skrb duševnih bolesnika. U prvim susretima puno mu je pomogao dr. Vitomir Višić. „Služba bolničkog kapelana je izazovna i postaje komplicirana ako se preuzme bez priprave. U početku mi je bilo teško naći prikladan način za podjeljivanje sakramenta bolesničkog pomazanja. Bilo je potrebno vrijeme da mogu ostvariti fizički kontakt s bolesnicima, jer me bilo strah da im ne nanesem dodatnu bol. Kasnije smo osigurali prostoriju da se pokretni štićenici mogu doći ispovjediti da bude nepovrijeđena ispovjedna tajna i osigura minimalna diskrecija. Izazov je i raznolikost dijagnoza. Zbog ograničenog vremena na raspolaganju, ne mogu pratiti dijagnoze svih pacijenata koji traže ispovijed. Zato često nisam u mogućnosti dati pravi duhovni savjet ili poticaj, nego sam ograničen na ljudsko suosjećanje koje je najvažnije, ali nije uvijek dovoljno“, rekao je don Marko.

Dokoza je rekao i kako u sobi za intenzivnu skrb u kojoj većina provodi svoje posljednje dane uvijek bude žarka i dirljiva molitva u kojoj neki sudjeluju više, neki manje. No, don Marko se svima trudi dati svjedočanstvo da je Isus blizu u posvećenoj hostiji, po svetom ulju kojim ih maže, po bratskom dodiru i u licima svih koji se trude olakšati im te trenutke.

Treći izazov je kvaliteta pastoralne skrbi. Sada se duhovna skrb u bolnici sastoji u podjeljivanju sakramenata: misa, ispovijed, bolesničko pomazanje i pričest. „Premda su sakramenti vrhunac i izvor kršćanskog života, nedostaje priprema za slavlje sakramenata. Ohrabruje da štićenici dolaze na misu koju slavimo svake subote. Bilo bi ih i više da ima više osoblja koje bi moglo dopratiti štićenike koji ne mogu sami doći. Jednom mjesečno pohodim štićenike Doma za starije koji je u krugu bolnice. Najveći izazov predstavlja sakrament ispovijedi. I kad postoje uvjeti, a to često nije slučaj, štićenici uglavnom nisu sposobni ili nisu dovoljno poučeni da bi uopće mogli pristupiti sakramentu. U tim slučajevima najčešće upotrebljavam formulu općeg pokajanja koju molim zajedno s njima. Općenito,  često se ova služba pretvara u jednu od bolničkih usluga i nedostaje bitni element razgovora s osobljem i štićenicima koji bi omogućio upoznavanje s dijagnozama te prikladnu katehizaciju, tj. pripremu za slavlje sakramenata. Nedostatak komunikacije nije krivnja svećenika ni osoblja, već je problem u nedostatku vremena i preopterećenosti svih uključenih“, rekao je don Marko, smatrajući da bi pripremu za slavlje sakramenata mogao raditi i zaposleni vjernik laik koji je poučen u teološkim i medicinskim sadržajima, praćen timom volontera.

Don Marko se prisjetio kako se prije godinu dana, u danima pred Božić, vijest o svećeniku koji dolazi ispovijedati tako proširila odjelom, da se ispred male sobice za posjete stvorio veliki red. „Deset muškaraca, jedan za drugim, ulazili su i tražili milost Božju. Jedan je rekao da mu je ta bolnica najbolje što mu se dogodilo u životu, jer tu se osjeća prihvaćeno“, rekao je don Marko, istaknuvši da je služba bolničkog kapelana njemu veliki blagoslov.

„Susret sa štićenicima često je pun iznenađenja i traži da se vježbam u strpljivosti, razumijevanju i ljubavi prema drugom čovjeku. Velika je milost i suradnja s bolničkim osobljem. Osobito zbog njihove požrtvovnosti koja je vidljiva na svakom koraku, zahvalan sam jer je svaki posjet bolnici škola ljudskosti. Ljubav je prvi uvjet svakog pastoralnog služenja, ali ne treba zanemariti ozbiljnost spomenutih izazova i tražiti rješenja kako bi to služenje moglo biti učinkovitije“ poručio je don Marko Dokoza.

Skup je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je u ponedjeljak, 12. veljače, Dom za odrasle osobe u Zemuniku Donjem, gdje se susreo s korisnicima i djelatnicima toga Doma povodom obilježavanja Svjetskog dana bolesnika.

Susret je počeo misnim slavljem kojeg je nadbiskup Zgrablić predvodio u dvorani Doma u kojem su sudjelovali djelatnici i štićenici te ustanove u kojoj se nalazi 146 korisnika. O njima skrbi 73 djelatnika, a o još 80 korisnika u njihovim kućama svakodnevno skrbe mobilni i terapeutski timovi toga Doma pohodeći stare i nemoćne u njihovim domovina, pružajući im psiho-socijalnu pomoć. Na taj način unaprjeđuje se kvaliteta njege u kući, čime se prevenira i odgađa smještaj osoba u socijalne ustanove, u suradnji s lokalnom zajednicom.

Mons. Zgrablić izrazio je radost zbog boravka u tom Domu koji se nalazi u prirodi na zemuničkoj uzvisini Gradina, a ta je zgrada u prošlosti bila trapistički samostan. „Zahvaljujemo Bogu za dobre ljude koji vas okružuju i koji se za vas brinu. Bogu zahvaljujemo za najveće i najvrijednije, neprolazno dobro, a to je naš život. Gospodin nam je darovao život, nešto dragocjeno. Gospodin je život i dio sebe nam je darovao. Stavimo u našu hvalu i zahvalu što nas Gospodin ljubi i nikad nas neće napustiti. Imamo nekoga tko nas neizmjerno ljubi, da je spreman za nas umrijeti. Netko cijeni naš život“, poručio je mons. Zgrablić korisnicima. Preporučio je u molitvu svakog korisnika i djelatnika, da ih Gospodin ispuni mirom i radošću. „Kada osoblje i njegovatelji vama služe i s ljubavlju djeluju, onda i oni profitiraju. Ne samo da profitiraju primanjem mjesečne plaće, nego neka im srca budu radosna da čine nešto tako lijepo, plemenito, da služe najvećem dobru – čovjeku, a preko čovjeka da služe Bogu“, poručio je nadbiskup, u zahvalnosti za ulazak u otajstvo Božje blizine i dobrote po tom misnom slavlju.

„Moramo se sjetiti da nam Bog nikad nije dalek, nego u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Vi se nalazite u lijepoj prirodi. Kad vidite kako ptica leti zrakom, to je slika toga kako smo mi uronjeni u Boga i njegovu blizinu, u njegovu prisutnost. Čovjek bez Boga ne bi mogao opstati. S njim se povezujemo kada smo u mislima s njim, kad nam je srce blizu njemu. Sve čovjekove sposobnosti, da može razmišljati, hodati, disati, otkucaji srca, sve to su Božje darovi i milosti koje od Boga primamo“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za štićenike i njihove obitelji, kao i za njihove pokojne i osobe koje su nekad bili korisnici toga Doma. „Ova institucija ne bi mogla postojati bez djelatnika koji tu rade. Uključujemo ih u molitvu, da im Gospodin da snage i mudrosti da sa što više ljubavi i pažnje postupaju prema vama. Da i vi što više vidite njihovu dobrotu i da im možete biti zahvalni za dobro koje čine vama“, potaknuo je nadbiskup štićenike Doma.

Razmatrajući navješteno evanđelje o Isusovom ozdravljenju gubavca, nadbiskup je rekao da je to slika onoga što je zapravo čovjek. „Svi mi smo slični gubavcu. Ako živimo bez Boga i zaboravimo ga, naš život sličan je osobi koja ima tešku, neizlječivu bolest. Tijekom gube, čovjeku postupno odumiru pojedini dijelovi i tkivo tijela, na kraju čovjek umre. Tako bi bilo s čovjekovom dušom, ako ne živi s Bogom. Čovjek bez Boga je kao živi ‘mrtvac’, nema budućnosti. Svi se prepoznajemo u gubavcu iz evanđelja. Svi smo mi, bez iznimke, bolesni na našoj duši. Bog nije ravnodušan prema nama. Bog nam iskazuje neizmjernu dobrotu. Ne samo što nam je darovao život, nego i brine za nas, u našem životu. Prema tome, potrebno je vidjeti Boga koji je dobar, koji nam donosi novo“, poručio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši: „Isus svjedoči da naš život ne završava sa smrću“.

Isus je svakom čovjeku došao učiniti što je učinio i gubavcu. Bog poštuje našu slobodu. No, pozvani smo iskreno obratiti se Bogu i zamoliti ga da nas očisti. U susretu s gubavcem opisanom u evanđelju, Isus čini dva osobita čina. Prva činjenica je da se Isus ganuo. „Isusu nije bilo svejedno. I ne da mu je samo bilo žao bolesnog čovjeka, nego hebrejska riječ na tom mjestu znači više milosrđe, nego žal. Isus je bio pun milosrdnog srca prema gubavcu, ispunio ga je milosrđem. Isusovo srce približilo se patnji toga bolesnika. I drugo, Isus je učinio još jednu neobičnu gestu koju je bila zabranjeno činiti. Svakom zdravom čovjeku bilo je strogo zabranjeno dodirnuti gubavca, jer dodirom te osobe bila je velika opasnost da ta bolest prijeđe na drugoga“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Isus koji je bez grijeha, Božji sin, dodiruje gubavca, svakoga od nas, da bi nam udijelio zdravlje naše duše. To Gospodin čini – on svakoga od nas dodiruje svojom božanskom čistoćom, dodiruje da bi nas oslobodio. Da bi nas oslobodio gube grijeha, da bismo imali čistu dušu, da možemo Boga gledati i slaviti“.

Gospodin svoje dodire osobito pruža i čini u sakramentima i u Božjoj riječi. „U svakom sakramentu Bog suosjeća s nama i ima milosrđa prema nama. Bog nas dodiruje u svakom sakramentu, u euharistiji, pričesti, potvrdi, bolesničkom pomazanju, dodiruje nas svojim duhom da bi promijenio naš život“, utješio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao kako je neobično što Isus zabranjuje gubavcu, nakon što ga je izliječio, da o tom činu ikome o tome nešto kaže. „Zabranjuje, jer mi često znamo iskvariti ono što Bog čini, želimo to promijeniti. Ne shvatimo do kraja Božju gestu koju Bog čini nama. I u velikoj smo opasnosti da od Boga tražimo da dobijemo neku korist. A kada u ljubavi tražimo neku korist, ljubav nestaje. Ljubav bezuvjetno čini dobro drugome. Ne traži nikakvo uzdarje. Čista ljubav jednostavno ljubi i ona je slobodna. Ništa ne traži i ne očekuje – Bog nas tako ljubi. Bog nas poziva da i mi tako ljubimo jedni druge, da Boga ne tražimo zbog sebe, u svojoj sebičnosti, nego da Boga tražimo zbog njegove čiste ljubavi, bez obzira na okolnosti u našem životu“, rekao je nadbiskup.

Zabranom govora o tom ozdravljenju, Isus potiče da se uđe u dubinu svog odnosa s Bogom. „Da bismo bili u Božjoj blizini, da bismo ga ljubili jer je dostojan da ga ljubimo. Zdravlje i ozdravljenje Isus nam daruje, no njegov dodir, njegova riječ vrijedni su da ga ljubimo, to je vrijednije od zdravlja koje možemo dobiti“, poručio je mons. Zgrablić, zaključivši: „Bogu zahvaljujemo za taj dodir, za njegovu blizinu i prisutnost. Neka Božja blizina koju smo pozvani osjetiti, ta Božja dobrota i naklonost koju nam iskazuje, svima nama bude nada i radost u našem životu“.

Nadbiskup je za vrijeme mise podijelio sakrament svete potvrde Dinu Čulini, korisniku Doma, koji je rekao da se primanjem tog sakramenta osjeća uzvišeno. Za vrijeme mise mons. Zgrablić korisnicima je podijelio i bolesničko pomazanje.

Pjevanje na misi predvodio je Hrvoje Čirjak, terapeutski instruktor u Domu, s korisnicima koje je okupio u bendu da sviraju. Čirjak radi s korisnicima u zboru i drugim aktivnostima, umjetničkim sekcijama, u kojima je izvukao mnoge kreativne potencijale iz tih štićenika. Dom ima i maslinik od kojeg rade maslinovo ulje, a rehabilitacija korisnika je i u sadnji voća i povrća u njihovim vrtovima.

U misi su suslavili don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije, don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije i don Gašpar Dodić, župnik župe Kraljica mira – Kraljica Hrvata u Zemuniku koji svakog prvog petka u mjesecu predvodi u tom Domu misu za štićenike i djelatnike.

„Isus prilazi čovjeku u njegovoj fizičkoj i duhovnoj stvarnosti, u njegovoj zbilji trpljenja i grijeha. Na obje proteže svoju iscjeliteljsku moć. Tako nam je dao primjer što i kako činiti za čovjeka, osobito onoga koji trpi na duši i tijelu“, rekao je don Gašpar u prigodnom obraćanju na početku mise.

„Dok suvremeni svijet i njegova civilizacija zaziru i bježe od trpljenja, promičući i namećući mit da je čovjeku moguće oteti se patnji te da su patnici, bolesni, nemoćni i invalidi teret društva, mi u Crkvi kroz evangelizaciju i susrete s bolesnima svjedočimo kako treba vrednovati bolest i uključiti ih u naše religiozno doživljavanje kršćanstva. Mi u Crkvi bolesniku pružamo duhovnu pomoć, kako bi, oslobodivši se grijeha, i bolest mogao prihvatiti kao blagoslov, da se suobliči s Kristom ranjenim za naše spasenje i dođe do slave“, rekao je don Gašpar.

Dodić je rekao kako pohodom tom Domu, kroz slavlje sakramenta i razgovore, korisnicima pruža duhovnu pomoć, potiče ih da budu sretni u Bogu i zahvalni dobrim ljudima za sve što im pružaju u Domu. „Osobito odajem veliko priznanje i podršku svima, zovem ih anđelima, na čelu s ravnateljicom Doma Natašom Perušić koji se brinu i njeguju bolesne, svemu osoblju, kuharicama Doma, koji samozatajno svjedoče i šalju veliku i značajnu poruku suvremenom čovjeku i društvu da se ljudski život ljubi i poštuje od začeća do svoga naravnog završetka“, poručio je don Gašpar Dodić. U misi je sudjelovao i Ivica Šarić, načelnik Općine Zemunik kojem je don Gašpar zahvalio za lijepu suradnju u pružanju skrbi i što Općina prati potrebe Doma vjernički, socijalno i kulturno, stvarajući obiteljsko ozračje.

U prigodnom obraćanju na početku mise, Nataša Petrušić, ravnateljica Doma, zahvalila je nadbiskupu za dolazak i priliku da se upozna s tom skrbi. „Papa Franjo je uz 32. svjetski dan bolesnika, u svjetlu Božje riječi, rekao kako nije dobro da čovjek bude sam. Biti u Vašem društvu nama je itekako lijepo. Skrb bolesnika nije samo u nadležnosti zdravstvenih, nego i socijalnih ustanova i izvanbolničkoj skrbi. Suradnja sa svećenicima i duhovnicima nam je jako značajna. Imamo lijepu suradnju i s pravoslavnim svećenicima koji dolaze pohoditi korisnike pravoslavne vjeroispovijesti“, rekla je Petrušić, u zahvalnosti don Gašparu za pohode Domu.

„Naši korisnici u Domu nisu sami. Imaju našu podršku i pomoć. Lijepo je kad im netko može pružiti čašu vode, da postoje ovakve ustanove i sustav socijalne skrbi koji brine o osobama s mentalnim poteškoćama. Svaki čovjek je vrijedan poštovanja svoga dostojanstva, suosjećajnosti i nježnosti, bez obzira gdje se nalazi. U tome su jako bitni njegovatelji i osoblje, ljudi koji im pomažu i pružaju skrb potrebitima“, rekla je ravnateljica Nataša Petrušić.

Dom za odrasle osobe Zemunik osnovan je 1998. kao javna ustanova socijalne skrbi. Pruža usluge institucijske skrbi izvan obitelji te izvan-institucijsku skrb odraslim osobama s mentalnim poteškoćama  i osobama s višestrukim poteškoćama, kada se skrb ne može pružiti u vlastitoj obitelji ili osigurati na drugi način.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Izlaganje „Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne’, održala je  dr. Alžbeta Grgić, specijalistica interne medicine na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ u petak, 9. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Taj skup organiziralo je Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi uz blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika, u želji da se iz medicinskog i duhovnog aspekta stručno sagledaju različiti vidovi rada i pastorala s bolesnim i starijim osobama.

„Starenje je jako važna tema. Nažalost, postaje i sve važnija, jer kao narod starimo i briga o starima, bolesnima i nemoćnima će se sve više nametati u fokus pastorala Crkve, ali i u fokus države i društva, kako bismo adekvatnije ostvarili brigu o nemoćnima, što je dužnost Crkve i društva. Susret sa starom i bolesnom osobom uvijek je nov, težak, ali čovjeka uvijek oplemeni. Čovjek se na taj način ostvaruje u svom pozivu. Dar je svaki put kad se možeš ostvariti kao svećenik u svom pozivu kad prilaziš najpotrebitijima“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi. Kotlar je istaknuo kako je važno da osoba ne služi samo u profesiji tehničkim znanjem, nego da to radi s više srca, više žara i s ljubavlju na koju nas Bog poziva u svemu što radimo, osobito kada se radi s potrebitima u bolesti i nemoći.

„Ljubav preobražava svijet. Ničega nema bez ljubavi, to ne smijemo zaboraviti, uz sav razvoj znanosti. Hrvatsko katoličko liječničko društvo je osnovano 1991., a Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestra i tehničara osnovano je 1992. godine. Ta vjersko – profesionalna društva pomažu da se još bolje izgradi odnos čovjeka i pacijenta preko Božje ljubavi“, rekla je dr. Grgić, podsjetivši da su 1995. godine Vlada RH i HBK zakonski regulirali dušobrižništvo u zdravstvenim i socijalnim ustanovama.

„Ivan Pavao II. je 1984. osnovao Papinsko vijeće za pastoral zdravstvene skrbi. Na svima nama je da razmotrimo što možemo učiniti više u pastoralu starih i nemoćnih. Na liječnicima i medicinskom osoblju je da znanjem, iskustvom, etičkim pristupom i stalnom izgradnjom vlastite osobnosti, budu donositelji mira onima koji odlaze, kao i onima koji ostaju. Osim na umiruće, mora se misliti i na obitelj koja ostaje iza njih“, poručila je dr. Grgić. Predavačica je sa stručnog aspekta potvrdila niz iskustava s kojima se ljudi susreću u svojoj svakodnevnici u odnosu sa starijim osobama, pri čemu se često događa nesnalaženje, nerazumijevanje stanja starijih i neznanje kako se ophoditi sa starijim osobama.

Starenje i starost su stanja na kraju prirodnog razvojnog procesa pojedinca. Premda biološka i kalendarska dob često i sve češće nisu povezane, dobnom granicom starosti smatra se od 65 godina naviše.

„Trajanje života se produžuje i bolesti starijih osoba će biti sve zastupljenije. Više od jedne trećine svih bolesnika čini populacija starijih osoba, a najzastupljenija je u ordinacijama primarne zdravstvene zaštite“, rekla je dr. Grgić. Liječnik koji brine o zdravstvenom stanju starijih treba imati široko znanje o kroničnim bolestima koje su često progresivne. „U zbrinjavanju starijeg bolesnika često je potreban timski rad, u kojem će uz liječnika primarne zdravstvene zaštite sudjelovati internist, neurolog, psihijatar, fizijatar, medicinska sestra, socijalni radnik te drugi specijalisti. Znakovi starenja mogu biti vanjski (fizički), to znači funkcijske i somatske promjene u organizmu te unutarnji (psihički) znakovi promjene mozga“, rekla je dr. Grgić.

Demencija – sedmi uzrok smrti u svijetu                                                                                                                                                                                                                              

U starosti se usporava psihomotorni tempo i senzomotorne funkcionalne koordinacije. Stari ljudi često su nesigurni u nepoznatom okruženju. Čest je povećani umor i poremećaj spavanja. Govor starih ljudi je sporiji, ali opsežan, uz poremećaj kratkoročnog pamćenja. Stariji pamte što su naučili u mladosti, ali teško pamte novo. Zaboravljanje, gubljenje i potraga za izgubljenim predmetima su manifestacija senilne psihe. Fizičke promjene uzrokovane starenjem odražavaju se i na ljudsku psihu. Tjelesne i psihičke promjene su povezane i utječu jedna na drugu. Zanimanje za sadašnje događaje je slabije. Rasuđivanje nije dosljedno, suvislo.

Dr. Grgić govorila je i o starenju intelekta, pri čemu stariji zaboravljaju imena bliskih ljudi, ne prepoznaju poznanike ni najbližu rodbinu. Pojam demencija odnosi na nekoliko bolesti koje utječu na mišljenje, pamćenje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. „Demencija ima progresivni tijek, dolazi do promjene osobnosti, ponekad i motoričkih sposobnosti. U svijetu više od 55 milijuna ljudi ima demenciju. Ona je sedmi uzrok smrti i glavni vodeći uzrok invaliditeta i ovisnosti među starijim osobama. Troškovi  demencije u svijetu 2019. godine iznosili su 1,3 trilijuna dolara, a polovica tih troškova je neformalna skrb. Prijatelji i članovi obitelji pružaju u prosjeku pet sati svaki dan nadzora i brige za svoje bližnje. Žene osiguravaju 70% sati skrbi za osobe koje žive s demencijom“, istaknula je dr. Grgić.

Demencija se može pojaviti i prije početka starosti. Kod ljudi koji su se cijeli život bavili mentalnim aktivnostima, slabljenje pamćenja bitno je manje nego kod drugih ljudi. Mentalna svježina i stalno korištenje misaonih procesa dulje se zadržava ukoliko je u mladosti bilo bolje razvijeno.

„Spoznaja da čovjek proživljava posljednje razdoblje života izaziva kod mnogih staračku melankoliju. Psihološke posljedice može izazvati i odlazak u mirovinu. Umirovljenik se često smatra gurnutim u stranu, nosi gorčinu otkaza. Za ljude koji su voljeli svoj posao, prisilni prekid aktivnosti može dovesti do traume, do gubitka smisla života. Mnogi seniori produžuju radni vijek zbog neadekvatne mirovine, koja im onemogućuje održavanje životnog standarda. Za starije koji ne bi imali drugog cilja i ne bi živjeli aktivno, radni odnos ima prednost pred mirovinom. Ako se na poslu pojavi problem, njegov savjet je cijenjen jer je potkrijepljen iskustvom u kojem se dogodio sličan slučaj. S druge strane, smanjuje mu se produktivnost i lošija je kvaliteta rada. Obično mu se ne povjerava vodeća pozicija, a ako ju je imao, traumatično prihvaća njen gubitak“, opisala je dr. Grgić.

„Emocionalna podrška starijim osobama znači puno više od financijske“

Na svjetskom planu, moto aktivnosti za integracijom starih ljudi u društvo promiče se pod geslom „Dodati život godinama, a ne samo godine životu“.

„Prednost umirovljenika je mogućnost slobodnog izbora djelatnosti. S druge strane, glavni problem je korištenje slobodnog vremena. U starosti ne postoji podjela vremena između posla i vikenda ili godišnjeg odmora. Sloboda vremena i prostora te osobna neovisnost najveća je prednost. Sloboda blagotvorno djeluje na psihičko opuštanje i na poboljšanje zdravstvenog stanja. Umirovljenje različito utječe na svaku osobu. Neki u potpunosti iskorištavaju blagodati koje donosi mirovina. Drugi se s tim ne mogu nositi, nedostaju im zaposlenje i život s njim povezan“, rekla je dr. Grgi. Neki stari ljudi vole posjećivati društvena događanja, a drugi preferiraju povučeni život.

„Samci koji su od punoljetnosti živjeli sami, navikli su se i prilagodili samoći vlastitog života. Nakon odlaska u mirovinu, kad je neograničeno slobodno vrijeme, u potpunosti će osjetiti svoju usamljenost. Neki ljudi su usamljeni nakon smrti supružnika u starosti. Život im je ispunjeniji dok mogu otići jednom od potomaka nakon smrti partnera. Međutim, drugačiji je odnos kad mlada obitelj živi s roditeljima jednog partnera“, rekla je dr. Grgić, istaknuvši da emocionalna podrška starijim osobama znači puno više od financijske.

„Jedna od osnovnih ljudskih potreba je biti pozitivno prihvaćen, pripadati negdje, pa čak i ‘umrijeti za nekoga’. Stara osoba često ovisi o pomoći drugih. Najbliži tko može pomoći je obitelj. Odlazak djece iz obitelji, zbog posla ili braka kritični je događaj. Pozitivan je odnos djedova i baka prema unucima. Odnos s praunucima više nije emocionalno intenzivan zbog dobne distance i slabljenja emocionalnog intenziteta. Neki stari ljudi su sretni kad mogu živjeti s djecom i unucima, dok drugi više vole živjeti u staračkom domu ili sami. Kažu da ne žele biti smetnja“, navela je dr. Grgić.

Starenje karakterizira i rastući osjećaj nadolazeće smrti. „Tek u tom razdoblju raste svijest o kratkoći života. Starost je često shvaćena kao ‘priprema za smrt’. Smrt se prihvaća sa strahom ili razumno, kao prirodna nužnost. Treba razlikovati strah od smrti i strah od umiranja, koji je povezan s fizičkom i psihičkom boli“, rekla je predavačica.

Govoreći o medicinskoj i svećeničkoj skrbi za starije, dr. Grgić je rekla da „spoznaja Boga, njegove volje i služenje Bogu vjerniku treba biti cilj i vrijednost življenja. Kroz molitvu vjernik zahvaljuje za sve što je primio u životu, za svaki novi dan i spasenje. U crkvenoj zajednici starija osoba nalazi ljude koji imaju vjeru, žive istom nadom“.

Dušobrižništvo se ne tiče samo duše čovjeka, nego nastoji pomoći čovjeku u svemu što ga muči, pa i izvan duhovnog područja. „Ono treba biti konkretno u stvarnoj pomoći, bez obzira na okolnosti. Svećenik ne treba samo propovijedati, nego mora aktivno pomoći. Pastoralna skrb svećenika za ljude kroz aktivnosti je svjedočanstvo Božje skrbi za čovjeka“, istaknula je dr. Grgić, poručivši: „Osnova pastorala za starije je pomoći im prihvatiti svoju situaciju, pomoći im prihvatiti i životne neuspjehe i poraze te naći utjehu u vjeri.

Ne postoji tehnika, formula, metoda koju bi svećenik jednom svladao i kasnije automatski upotrijebio. Svaki ljudski život je raznolik, svakome treba razumijevanje i drugačija pomoć. Pristup s ljubavlju prema drugoj osobi je vrlo važan. S ljubavlju pokušavamo razumjeti drugoga i njegove potrebe, jer dok ih ne razumijemo, ne možemo učinkovito pomoći drugome. Svakome treba duhovna pomoć, razjasniti osobi unutarnje osjećaje i sukobe i kako se s njima nositi. Svećenik ne može biti stručnjak za sve, no može uputiti na pomoć drugoga“.

„Kraj života ima svoj duboki smisao i važno je kako ćemo ga proživjeti“

Na staru osobu ne treba se gledati samo kao na nekoga kome treba pomoć. Stara osoba ne smije postati samo objekt, ona može drugome nešto i pružiti.

Dr. Grgić navela je pet načela pastoralnog razgovora s umirućima. To su emocionalno uključenje: umirući osjetljivo zapaža držanje svećenika s kojim razgovara. Spremnost da se s umirućim ide dio nepoznatog životnog puta, što smrt znači. Stoga je oslonac i ohrabrenje kada čovjek na tom putu ne mora ići sam, nego s osobom koja dijeli istu vjeru i nadu. Treći princip je autentičnost, uvjerljivost i stvarnost odnosa, a četvrti istinitost. Važno je znati kako umirućem govoriti istinu. U pastirskom razgovoru s umirućim istina se priopćava s ljubavlju i ljubaznošću. Peto načelo je tolerancija, podnošljivo prihvaćanje bolesnika.

„Kraj života je tema od velike važnosti za svaku osobu – zahtijeva istinsku suosjećajnost i solidarnost koje potiču na konkretno djelovanje prema bolesnima i umirućima. Pristup mora biti dostojanstven. Nitko ne može bolesnomu i umirućemu reći da njegov život nije vrijedan življenja niti da njegov život nema smisla. Kraj života i dalje je dio života, koji ima svoj duboki smisao i važno je kako ćemo ga proživjeti. Poštivanje svakog ljudskog života temelj je pravednog i solidarnog društva, a bolest, patnja ili bilo koji drugi oblik vanjskih utjecaja na život ne uništava ljudsko dostojanstvo“, poručila je dr. Grgić.

Medicinska skrb ne tiče se samo ljudskog tijela, liječnik ne treba liječiti samo tijelo, nego nastoji pomoći čovjeku, njegovoj cjelokupnoj dobrobiti. „Ali, medicinska briga ne želi biti zamjena za religiju. U današnje vrijeme mnogi potraže pomoć psihijatra, a ne svećenika. Psihoterapija često postaje briga za dušu. Dimenzija na koju je religiozna osoba usmjerena je opsežnija od dimenzije psihoterapije. Proboj u tu višu dimenziju ne događa se u znanju, nego u vjeri. Cilj psihoterapije je mentalno iscjeljenje, a religije spasenje duše“, rekla je dr. Grgić, poručivši: „Poštujući volju i prava bolesnika, zadatak nam je u vlastitom životu svijet činiti svjetlijim, toplijim i ljudskijim, u čemu nas vodi sustav vrijednosti uređen prema ljudskom dostojanstvu i životu kao temeljnom dobru“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Treća sjednica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem s. Marijane Mohorić, predstojnice toga Povjerenstva, održana je u utorak, 13. veljače, u svečanoj dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Članovi Povjerenstva analizirali su dosadašnji tijek provedbe godišnjeg plana toga Povjerenstva. Upoznati su s tijekom rada i sa suradnicima u pripremi priručnika za katehete krizmanika koji su angažirani u drugoj godini neposredne pripreme kandidata za slavlje sakramenta svete potvrde. Predstojnica s. Marijana predstavila je anketni upitnik o stanju i perspektivama razvoja kateheze u župnim zajednicama te je dogovoren način provedbe istraživanja i obrade rezultata. Članovi Povjerenstva razmotrili su i mogućnosti okupljanja župnih suradnika u katehizaciji i druge prijedloge o potrebi revitalizacije kateheze u Zadarskoj nadbiskupiji.

U nadležnosti Povjerenstva za župnu katehezu je i održavanje mjesečnih susreta Lectio Divina – Molitveno čitanje Božje riječi u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u Godini molitve, koji se održavaju treće srijede u mjesecu s početkom u 19 sati. Sljedeći susret Lectio divina je u srijedu, 21. veljače.

Na susretu je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: I. Grbić

Vikarni episkop Nektarije, patrijarha srpskog Porfirija u Beogradu, pohodio je u utorak, 13. veljače svetište sv. Šime u Zadru te je počastio relikviju sv. Šime čije se neraspadnuto tijelo već osam stoljeća nalazi u Zadru.

Sv. Šimun je prorok koji je na svojim rukama držao Dijete Isusa i u njemu je prepoznao Mesiju, za pohoda Marije i Josipa jeruzalemskom hramu četrdeseti dan od Isusovog rođenja. Taj događaj prikazanja Gospodinova opisuje evanđelist Luka u Svetom Pismu.

U pratnji episkopa Nektarija koji je došao povodom Slave Bogoslovije u Krki bili su o. Damjan iz parohije sv. Ilije u Zadru i pomoćnik episkopa, Stefan. Gostima je dobrodošlicu izrazio don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, koji ih je upoznao s poviješću čašćenja sv. Šime u Zadru i osobitostima Škrinje sv. Šime.

„Izrazio sam želju posjetiti svetinje koje nas spajaju i koje će, ako Bog da, ako mi to ne možemo zbog naše slabosti, onda zbog njihovih svetih molitava, ujediniti nas, koliko je to moguće nama ljudima. Drago nam je i zahvaljujemo za ovu divnu priliku da se pomolimo našem zajedničkom svetitelju“, rekao je episkop Nektarije, istaknuvši: „Kao što kaže sv. Justin, svaki svetitelj je hodajuće Evanđelje. Kada se mi izgubimo u ovom svijetu punom slabosti i grijeha, moramo se na nekoga osloniti. A svi svetitelji su nama putokaz prema carstvu nebeskom. Tako da mi je velika čast pohoditi tijelo sv. Šime i iskazati čašćenje“.

U razgovoru gostiju i domaćina Šehića istaknuta je vrijednost relikvija za Crkvu. „Brojni gosti i turisti istočne tradicije svjedoče svoju vjeru pohodom crkve sv. Šime i čašćenjem njegove relikvije, osobito ljeti. Mislim da i mi kao vjernici Zapada možemo ponešto naučiti od Istoka i iz njihovog ophođenja s relikvijama. Kao Zadrani, ne smijemo se naviknuti da je sv. Šime tek tako u Zadru“, rekao je čuvar svetišta, don Damir, u zahvalnosti Božjoj providnosti da je tijelo sv. Šime stoljećima, unatoč teškoj prošlosti grada, sačuvano i prisutno baš u Zadru.

„Sv. Šime otvara granice. Sv. Šime nam pokazuje tradiciju prvog tisućljeća u kojem su dva plućna krila Crkve, Istok i Zapad, disali zajedno i zajedno su razmišljali o svojim svecima. Sv. Šime je na prijelazu između Starog i Novog Zavjeta i najdublji je dio naše zajedničke tradicije. Raduje me dolazak episkopa jer je pokazao svoju vjeru i radost. Studirao je teologiju u Grčkoj i njegova tradicija i vjera ga vežu sa sv. Šimom te je ostvario svoju želju da počasti svečevu relikviju“, rekao je don Damir.

Don Damir je pojasnio i činjenicu kako su zadarski sveci na osobit način i povijesno usmjereni na povezivanje Istoka i Zapada. Naime, sv. Stošija se puno časti na Istoku i u Rusiji, gdje su joj kao sv. Anastaziji posvećene brojne crkve, kapele i ikone. Sveti Donat, zadarski biskup, moći sv. Stošije donio je u Zadar 810. godine, a dobio ih je od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za uspješno posredovanje mira između Istoka i Zapada u 9. st. Sv. Šime se također puno časti u tradiciji Crkve na Istoku.

„Taj duh povezivanja Istoka i Zapada govori o Zadru kao staroj Crkvi. Zadar ima staru crkvenu tradiciju i kontinuitet iz prvih kršćanskih vremena. O tome svjedoči i crkva sv. Šime čiji su temelji u fragmentima iz 5. st. Na zadarskom području kršćanstvo je bilo prisutno i prije dolaska Hrvata, tu su rimske kolonije baštinile evanđelje. U Zadru se, dakle, došlo u već prisutnu ranokršćansku tradiciju. Stari sveci titulari koje slavimo govore nam o veličini i ljepoti tradicije Crkve koja postoji u Zadru. Možemo biti ponosni na tu tradiciju i moramo biti njeni čuvari“, istaknuo je don Damir. Naglasio je da se crkve ne trebaju zaključavati, „nego, svece treba predati onima kome pripadaju, a to je narod koji je željan čašćenja i čuda svetaca koji su kroz povijest uvijek svjedočili. Škrinja sv. Šime je optočena ukucanim detaljima čuda po zagovoru sv. Šime. Ta čuda nisu samo dio nekog prošlog vremena, nego su dio svakodnevnice ljudi koji i danas vjeruju u njegov zagovor i osvjedočeni su u uslišanje svoje molitve po Šiminom zagovoru. Vjernici koji su dolazili ususret sv. Šimi, po molitvi zagovora njemu su ozdravljali. I mi moramo imati zadaću otvarati sv. Šimu susretu s narodom koji njemu želi doći“, poručio je čuvar svetišta, don Damir Šehić.

Koliko je čašćenje sv. Šime prisutno na Istoku i u njegovoj domovini, Svetoj Zemlji, potvrđuje i da je Grčko-pravoslavni patrijarhat poželio imati moći sv. Šime. Na svečanoj Večernjoj uoči proslave blagdana Sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, 7. listopada 2010., tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić predao je u crkvi sv. Šime u Zadru dio relikvije sv. Šime izaslanstvu Teofila III., patrijarha Grčko-pravoslavnog patrijarhata.

Naime, nedugo u vremenu prije predaje relikvije sv. Šime, u Jeruzalemu je bio otkriven grob sv. Šime iz kojeg je njegovo tijelo bilo uzeto i preneseno u Zadar. U poštovanju prema ostacima svetog Šimuna Bogoprimca i prema svetom gradu Jeruzalemu, činom predaje relikvije Jeruzalemskom patrijarhatu, Zadarska Crkva posvjedočila je izraz kršćanske ljubavi prema domovini sv. Šime i najstarijoj Crkvi kršćanstva.

Relikviju sv. Šime u Zadru bio je preuzeo arhiepiskop Teofilakt, metropolit Jordana, patrijarhalni vikar za Grčko-pravoslavni patrijarhat, koji je tijekom svečane primopredaje u Zadru bio rekao: „To je veliki i značajan događaj koji će se zlatnim slovima upisati u stranice povijesti Jeruzalemske Crkve. Ne možete ni zamisliti, možete samo razmišljati kolika će biti radost kršćana koji žive u Svetoj Zemlji, ali i hodočasnika iz cijelog svijeta, kojih svaki dan tisuće dolaze pokloniti se svetim mjestima u Svetoj Zemlji. Svete moći za pravoslavne imaju osobitu važnost. Time izražavamo poštovanje svetitelju. Vjerujemo da svatko tko se pokloni i cjeliva svete moći dobiva blagoslov svetitelja i to mu je na spasenje duše“, poručio je arhiepiskop Teofilakt u Zadru 2010. godine. Tada je prenio pozdrave, blagoslov i radost patrijarha Teofila III., članova Svetog jeruzalemskog sabora i svih kršćana Jeruzalemske Crkve.

Za taj događaj zna i episkop Nektarije koji je za svog pohoda svetištu sv. Šime rekao: „Imam prijatelja u Jeruzalemskom patrijarhatu i on također želi osobno doći pokloniti se pred moćima sv. Šime po kojem je i dobio ime, Simeon. Rekao sam mu da ću ja prije njega ići u Zadar pokloniti se pred relikvijom sv. Šime te ću mu prenijeti predivne dojmove s ovog pohoda sv. Šimi u Zadru“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca u Salzburgu proslavila je svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika, bl. Alojzija Stepinca, u nedjelju, 11. veljače, svečanim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Andrije u Salzburgu predvodio mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Koncelebrirali su mons. Roland Rasser, generalni vikar nadbiskupije Salzburg, fra Vjekoslav Lazić, upravitelj Hrvatske katoličke misije u Linzu i predstavnik svih dušobrižnika za Hrvate u Austriji, fra Zlatko Špehar, župnik u Salzburgu, p. Aleksa Palavrić i vlč. Ivan Čirko. Mons. Sorić boravio je u Salzburgu na poziv fra Zlatka Špehara, dugogodišnjeg župnika koji okuplja veliku zajednicu Hrvata u Austriji.

„Bog je uvijek u povijesti Izabranog naroda davao proroke, vođe i mudrace koji su u najpotrebnijim vremenima znali na ispravan način voditi Božji narod prema istini.  U prošlosti hrvatskog naroda, među brojnim velikanima, Bog je hrvatskom narodu dao ljudsku veličinu u osobi svećenika, biskupa i kardinala Alojzija Stepinca“, istaknuo je mons. Sorić, podsjetivši da je kardinal Stepinac sa samo 36 godina upravljao s najznačajnijom hrvatskom biskupijom u najtežem razdoblju hrvatske povijesti tijekom 20. stoljeća.

Naglasivši da je Stepinac svoju zrelost kao osobe i pastira izgrađivao cijeli život, prije svega molitvom, mons. Sorić je podsjetio na Stepinčeve riječi: „Samo gledaj prema nebu i ne boj se“. Istaknuo je kako je upravo Salzburg grad s uređenom arhitekturom i mnogim zvonicima koji pokazuju prema nebu – to je slika, metafora Crkve koja vjernike vodi prema vječnosti, odnosno, upravlja pogled ljudi prema Nebu. „Crkva u Europi ne može živjeti samo od arhitekture iz prošlosti, nego od živih članova koji će svojim životom pokazivati prema nebu, kako i visoki zvonici uzvišeno pokazuju prema vječnosti. To je bila i Stepinčeva misija: da cijelim svojim i trpljenjem ukaže na vječnost. Kao što je nekad Stepinac molio članove Crkve da ostanu vjerni katoličkoj zajednici, on to svojim duhom i baštinom svojih riječi čini i danas“, poručio je don Ante.

Među idealima bl. Alojzija bili su ljubav prema Bogu i Katoličkoj Crkvi, iznad svega. „To je ujedno i najveći crimen koji mu njegovi tužitelji nisu mogli oprostiti. Stepinac je ostao vjeran do kraja starom zavjetu hrvatskog naroda da će biti vjeran Petrovoj stolici. Zbog vjernosti Katoličkoj Crkvi i Petrovom nasljedniku,  kardinal Stepinac bio je trn u oku svojih progonitelja. Stepinac je odlučno odbio svaku ideju ‘narodne Crkve’ u tadašnjoj Jugoslaviji i tu je odlučnost platio i svojim životom. Mogao je uživati povlastice komunističkog materijalizma, ali zbog svojih principa i odanosti Bogu i Katoličkoj Crkvi, odabrao je put trpljenja za svoju Crkvu i Boga“, poručio je mons. Sorić, citirajući misli Stepinca u poticaju na vjernost Crkvi. Ohrabrio je vjernike da se sjete svoje odgovornosti i suodgovornosti prema Božjoj zajednici koju je do smrti ljubio bl. Alojzije, rekavši da je Stepinac bio „očinski strog, prije svega prema samome sebi, nikada i u ničemu ne odustajući od ljubavi prema Katoličkoj Crkvi“.

„Pripadnost Katoličkoj Crkvi u našoj svakodnevici očituje se u sakramentima koje Crkva dijeli vlašću koju ima od Gospodina. Jedan od tih sakramenata je ispovijed. Sakramenti su darovi, a poklon kad se dobije, ne stavlja se na stranu, nego se odmah otvara, njemu se čovjek raduje“, rekao je mons. Sorić.

„Tisuće stranica dokumenata, propovijedi, pisama, čak i lažnih sudskih izjava, svjedoče da je Stepinac bio pravi pastir Crkve u Hrvata. On je autentično svojim životom, svojom odlučnošću i skromnošću bio primjer kako se upravlja povjerenom zajednicom naroda“, poručio je mons. Sorić, zaključivši riječima bl. Alojzija: „Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“.

Misno slavlje počelo je velikom procesijom u kojoj je sudjelovalo više od 50 članova kulturno-umjetničkih društava Hrvata Savezne države Salzbrug. Uz domaći KUD ‘Vilim Cecelja’, u misi su sudjelovali članovi kulturno-umjetničkih društava Hrvata iz dijelova Savezne države Salzburg – Pongau i Pinzgau.

Na početku mise, vikar Rasser, u ime župe sv. Andrije i nadbiskupije Salzburg, rekao je da unatoč tome što se misa slavi na različitim jezicima, svi smo dio iste zajednice Kristovih vjernika.

Prije završnog blagoslova, vjernicima se obratio veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji Daniel Glunčić. U ime svih diplomatskih predstavnika Hrvata u Austriji čestitao je župljanima blagdan bl. Alojzija. Veleposlanik je istaknuo veliki uspjeh za sve Hrvate u Austriji, uvođenje hrvatskog jezika u škole u Štajerskoj. Hrvatski jezik je prvi put u jednoj od saveznih država, Steiermarku, postao izborni predmet u školama. Glunčić je izrazio nadu da će se isto dogoditi i u školama u drugim pokrajinama u Austriji.

Vjernicima se obratio i fra Vjekoslav Lazić, upravitelj Hrvatske katoličke misije u Linzu. Istaknuo je potrebu njegovanja hrvatskog jezika u obitelji, vjernost i podršku hrvatskim katoličkim župama i hrvatskim dušobrižnicima te je spomenuo održavanje uspomene na Bleiburg, rekavši da u tome Hrvatska župa u Salzburgu, kao zajednica pokojnog vlč. Vilima Cecelje, mora imati posebnu ulogu.

Na kraju mise, svi su izmolili molitva zagovora bl. Alojziju za hrvatski narod ispred  slike bl. Alojzija Stepinca pred oltarom.

Pjevanje na misi predvodio je zbor i tamburaški sastav Kulturno-umjetničkog društva ‘Mihovljan’ iz Mihovljana u hrvatskom Međimurju, predvođen Predragom Kočilom te voditeljicom zbora Julijanom Kočila. Nakon mise, druženje se nastavilo u prostoriji župne dvorane gdje je glazbeni program animirao KUD ‘Mihovljan’.

Ines Grbić

Foto: Hrvatska župa Salzburg

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca u subotu, 10. veljače, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bl. Alojzije je veliki i sjajni lik Crkve u Hrvata i cijele Crkve koju je obasjao svojim životom, svojim naukom, svojom hrabrošću, kroz cijelo 20. stoljeće. Bio je snažni navjestitelj evanđeoske istine i poruke jedinstva, bratstva, Božje ljubavi, navjestitelj Isusa Krista koji se objavio kao spasitelj svijeta“ poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da i mi, poput bl. Alojzija koji je to posvjedočio svojim životom, „ustrajemo u onome što je istina, u onome što nam je Krist navijestio i donio kao spasenje života, blago vjere koje trebamo živjeti i nositi Krista kao najveće dobro u našem životu“.

„Dok gledamo u nevolje, poteškoće i što je sve Stepinac prošao u životu, način kako je to živio neka i nama bude uzor i primjer kako se i mi trebamo ponašati u  nevoljama i poteškoćama našeg života, ako smo povezani s Gospodinom – kao što je to bezuvjetno i beskompromisno bio bl. Alojzije. Stepinac je ustrajao u svojoj vjeri i nama ostavio jasno svjedočanstvo vjere kako i mi trebamo živjeti u našim kušnjama i poteškoćama našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je Stepinac kao mladi svećenik bio posvećen osobito karitativnom radu. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom kada je imao samo 36 godina, tada je bio svećenik tek četiri godine. Stepinac je bio najmlađi biskup na svijetu. Za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora zaređen je u zagrebačkoj katedrali 26. lipnja 1934., a 1937., nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, preuzima vodstvo Zagrebačke nadbiskupije. Sve to odvijalo se u osobito teškim okolnostima života.

„Bile su to osobito teške političke okolnosti koje su trajale dugi niz godina, gotovo sve do naših dana 1990.-ih godina, kad smo i mi osjećali posljedice različitih režima koji su bili. Izmjenjivala su se strahovita tri režima, fašizam, nacizam i komunizam, u kojima je bl. Alojzije bio snažno svjetlo Evanđelja i Riječi Božje. Stepinac je bio svjetlo u komunističkoj zemlji u kojoj se promicao život bez Boga i uništavala se perspektiva i budućnost ljudi kojima je bila zapreka da budu vjernici. Govorilo se da je vjera opijum za narod, smetnja čovjeku da napreduje u svom razvoju. Kažnjavalo se one koji nisu htjeli slušati režim, oduzimala im se njihova životna egzistencija, mnogi su trpjeli i bili pogubljeni“, rekao je mons. Zgrablić. I u Zadarskoj nadbiskupiji pristalice komunističkog režima ubili su oko 15 svećenika, oko 20 svećenika bili su u zatvoru. Silni progoni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi bili su diljem Hrvatske.

„U takvim okolnostima, Alojzije Stepinac bio je jasan, hrabri glas i svjedok evanđelja Isusa Krista. Zbog njegove snažne nauke i njegovog naviještanja, zbog toga što nije htio poslušati tadašnji režim i Tita koji je htio da se osnuje Crkva u Hrvatskoj odvojena od Pape, da bude osnovana nacionalna Crkva, Stepinac je završio u zatvoru. Na montiranom političkom procesu podmetnute su mu lažne optužbe da je prekrštavao Srbe, da je širio mržnju među ljudima i narodima i osuđen je na 16 godina zatvora. Nakon petogodišnje tamnice u Lepoglavi, lišavanja slobode i svih građanskih prava, sužanjstvo je nastavio u rodnoj župi u Krašiću gdje i umro“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Bl. Alojzije nas hrabri i poziva da i mi slijedimo put Evanđelja, da bismo postigli blaženstvo vječnog života koje nam je Gospodin namijenio. Ne samo da to promatramo, nego da u naše srce, kroz prozor naše vjere, uđe svjetlo Božje milosti i svjetlo zagovora bl. Alojzija, da bi to svjetlo prosvjetljivalo put našeg života, da se ne izgubimo. Unatoč nevoljama na putu našeg života, da hrabro i odvažno, bez kolebljivosti, idemo kamo nas Gospodin poziva i gdje nam pokazuje put, gdje su naši blaženici“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se radujemo što je bl. Alojzije postigao cilj da živi u punini s Gospodinom u vječnosti.

„Gledamo cilj kojega je Stepinac postigao, gdje je stigao, cilj vječnog života kojeg je Gospodin pripravio svima koji ga ljube i koji su povezani s njim. Blaženici i sveci su svjetlo koje sjaji Božjim svjetlom. Oni nas prosvjetljuju i prenose to svjetlo nama, da bismo i mi ustrajali u svim kušnjama i nevoljama života, da se zbog ničega ne odreknemo Boga. Jer, ako se odreknemo Boga, odričemo se najvećeg dobra naše budućnosti i sadašnjosti, najvažnijega u našem životu. Neka nam slavlje bl. Stepinca pomogne da ustrajemo na putu naše vjere, da slavimo Gospodina našim životom. Da nam on uvijek bude snaga u svim nevoljama i poteškoćama, ma kako velike i snažne one bile, da bismo bili dionici Božje ljubavi, Božjeg mira i Kristovog spasenja koje je darovao svima nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je u tijeku Godina molitve u pripremi za Godinu jubileja 2025., kada smo pozvani ponovno otkrivati vrijednosti i potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. Citirao je papu Benedikta XVI. koji kaže da je „molitva poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti Bogu; ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, nego da dopustimo da nas Božja volja prosvjetljuje na našem zemaljskom putu, pomažući nam snažno ga i zauzeto živjeti“.

U želji da i naš život bude krepostan, kakav je bio život bl. Alojzija Stepinca, nadbiskup je rekao da su Stepinčev život, nauk i hrabrost nezamislivi bez molitve. „Sve što je Stepinac učinio u životu, uz tolike otpore i napore, ne bi bilo moguće da nije bio najdublje povezan s molitvom. Po molitvi je bio povezan s Gospodinom, po molitvi koja je izvor svake milosti, života i svakog blagoslova. Molitva je bila put njegovog života koji ga vodi u svetost. To je poziv i našem životu, da se ugledamo u bl. Alojzija, kako bismo ga nasljedovali u krepostima. Okolnosti života se mijenjaju, a kreposti uvijek ostaju iste. Molimo kao što je to činio bl. Alojzije, da bismo i mi mogli napredovati prema cilju našeg života, prema svetosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, u kojoj su koncelebrirali bilobriški župnik Mario Akrap i još trinaestorica svećenika, mons. Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijarom bl. Alojzija Stepinca kojemu su vjernici nakon mise iskazali čašćenje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić