Božićni susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, svećenika, redovnika i redovnica te vjernika laika zaposlenih u ustanovama Zadarske nadbiskupije, održano je u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u srijedu, 20. prosinca.

Godina 2023. bila je prva godina službe mons. Zgrablića kao zadarskog nadbiskupa. Prigodno obraćanje na početku susreta uputio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Kao crkveni i biskupijski autoritet, kao dirigent duhovnog i pastoralnog djelovanja, dosada ste nas hrabrili, poticali, ujedinjavali i konkretno djelovali u pojedinim pastoralnim područjima. Molimo Vas da to nastavite činiti i dalje, noseći nam betlehemsko svjetlo i u Novoj godini i dajući nam nadu da naša vjera ne malakše“, rekao je mons. Sorić u obraćanju nadbiskupu Zgrabliću.

Vikar je podsjetio da je mons. Zgrablić nedavno krenuo u kanonske vizitacije župa te je dobio zapisnike i dekanatskih vizitacija. „Vjerujem da ste dobili potvrdu kako dinamičnost Zadarske nadbiskupije i bogato nasljeđe duhovnog i pastoralnog djelovanja koje u nekim područjima treba i osvježiti, prikazuju živu snagu Božje pobjede i božićnog djelovanja među nama“, rekao je mons. Sorić obraćajući se nadbiskupu, pritom istaknuvši: „U osobnim susretima s ljudima i u zapisnicima vizitacija, mogli ste osjetiti da Vaši prvi suradnici, svećenici i redovnici, stoje na fronti dobra. Oni svakog dana mole Boga za svoj narod, dijele sakramente, katehiziraju, evangeliziraju, poučavaju, propovijedaju, daju svoje vrijeme da bi slušali tjeskobe ovoga svijeta, tješe, podižu i ohrabruju ljude, pohađaju starije, bolesne i nemoćne, one koje su i vlastita djeca napustila. Nose im popudbinu, bolesničko pomazanje, živoga Krista i ti su susreti, nekad, nažalost, jedini njihov susret sa čovjekom. Svećenici i redovnici, nekad rastrgani između ideala i realnosti, između istine koju navještaju i kleveta koji nekad čuju o sebi, između oduševljenja od prvog poziva i nekad grube nemarnosti sa svih strana, ne malakšu, nego svakodnevno pronose Božju riječ temeljenu na spasonosnom događaju Božića”.

Uz svećenike, u duhu suradnje mnogih u pastoralnom djelovanju u događajima na župnoj, dekanatskoj i nadbiskupijskoj razini, mons. Sorić zahvalio je na doprinosu u radu i redovništvu i vjernicima laicima.

„Redovnici djeluju kao začin i kao temeljac koji nosi Zadarsku nadbiskupiju. U brojnom djelovanju redovničkog poslanja privrženi su i blizu mladima, studentima i radničkoj mladeži. Bez redovnica, naša Nadbiskupija bila bi osiromašena. Majčinska ljubav koja prožima njihov pastoralni rad, molitva kontemplativnih redova i druge redovničke karizme bogatstvo su Zadarske nadbiskupije“, naglasio je vikar Sorić, podsjetivši da se mons. Zgrablić susreo s redovnicama u svibnju 2023. na rekolekciji kad im je zahvalio na dobru kojeg čine, rekavši da su bitan element Crkve i Nadbiskupije.

„Vjernici laici su najbliži suradnici, opće svećenstvo koje nosi suodgovornost temeljem sakramenata krštenja i svete potvrde. Oni potiču inicijative, mole svaki dan za Crkvu, papu, biskupe, svećenike i za rast župne zajednice. Vjernici laici ujedinjeni su kroz pastoralna i ekonomska vijeća, vjeroučitelje, kao djelatnici u ustanovama Zadarske nadbiskupije, u katoličkim školama, na sveučilišnom Teološko – katehetskom odjelu. Laici čine da bi se ostvarilo divno pitanje koje često čujemo na terenu, ‘Što trebam učiniti za svoju župu?’. To pitanje traži suradnju svećenika i našu otvorenost. Vjernici laici ujedinjeni su u Novu evangelizaciju i kroz crkvene pokrete i zajednice te u nadbiskupijska pastoralna vijeća koja su u razvoju. Premda su već urodila plodom, od tih vijeća očekuje se puno u novoj godini“, rekao je mons. Sorić.

Vikar je podsjetio i na širi društveni kontekst, rekavši da globalna zbivanja utječu na ljude i na lokalnoj razini te opterećuju društvo, kulturu i čovječnost ljudskog duha. „Ne možemo sakriti oči pred globalnim događajima čija su posljedica stradavanje, ubojstva, ratovi, od Isusove domovine. Ratovi su dotaknuli cijeli svijet. Globalne posljedice imaju učinka i na partikularnoj razini. Odražavaju se u tjeskobi, strahu, bojazni ljudi našeg vremena. Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito onih koji trpe i koji su siromašni, ujedno su radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika“, rekao je generalni vikar.

No, „na kraju građanske godine dolazi mlado ljeto, velika i radosna svetkovina Božjeg utjelovljenja i svake godine iznova nam poručuje da se ne bojimo, da ne budemo tjeskobni, jer Bog se utjelovio, sišao je među nas. Postao je čovjekom. Postao je nama sličan u svemu, osim u grijehu. Bog se približio do te mjere da je zaplakao plačem malog djeteta, da bi ga čovjek čuo i pritekao mu u pomoć. Snaga Božića pokazuje da zlo nema dugovječnost, da je zlo privremeno, njegova moć je prividna. U to se možemo svakodnevno uvjeriti po djelovanju Katoličke Crkve koju najbliže osjećamo na partikularnoj razini mjesne Crkve“, rekao je mons. Sorić, poželjevši nadbiskupu Zgrabliću sretan i blagoslovljen Božić i Novu godinu.

„Ljubav se ne može zadržati za sebe, zatvoriti, nije usmjerena samo na sebe –  ljubav se uvijek daruje i dijeli s drugim“

Poticajne poruke prisutnima uputio je i mons. Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio Bogu za svećenike, redovništvo i vjernike laike, rekavši da je to „najveće blago i bogatstvo koje Nadbiskupija ima. Možemo se ponositi da to blago nije maleno, ono je živo, dragocjeno i izražavam radost zbog toga. Mnogi dijelovi mozaika u životu Nadbiskupije su aktivni. Hvala vam od srca na svakom trudu, radu, naporu, na svakoj molitvi i tišini koju nosite u svom srcu, za žrtvu koju Gospodinu prikazujete za dobrobit Crkve i naroda Božjega“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju prisutnima.

„Zajednica Nadbiskupije je šarolika kroz djelovanje svećenika, redovnika, redovnica, vjernika laika, raznih povjerenstava i drugih tijela. Sve je to blago i bogatstvo koje nas čini ljepšim i bogatijim. Ali, zajedničko nam mora biti i mora nas povezivati otajstvo Božića i vjere kao događanje ljubavi, da to živi duboko u našem biću i našem srcu“, istaknuo je nadbiskup, u kontekstu misli Benedikta XVI. da je „kršćanstvo događaj ljubavi“.

„U božićnim danima stojimo pred tim otajstvom, ali otajstvo Božje ljubavi proteže se na cijelu godinu i u njemu imamo velikog udjela. Najvažnije je da taj udio znamo prepoznati, da se na tom događaju Božje ljubavi neprestano nadahnjujemo i rastemo. Da ta Božja ljubav i duh Božji koji djeluje u Crkvi kao živom organizmu Krista, budu živi u srcu svakoga od nas. Da to duboko živimo. To moramo nositi ovome svijetu“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši: „Možemo biti dobri organizatori raznih događaja, hodočašća, predavanja, možemo organizirati intelektualne susrete, pisati knjige – sve je to lijepo i jako važno. Ali, specifično naše je upravo taj događaj ljubavi kojeg najprije sami živimo. Ljubav kao takva ne može se zadržati za sebe, ne može se zatvoriti, nije usmjerena samo na sebe, nego, ljubav se uvijek daruje i dijeli s drugim“, poručio je mons. Zgrablić.

Kršćani imaju privilegij da su upoznali i susreli Božju ljubav. „Ako budemo znali   živjeti taj događaj ljubavi koji nam se toliko pruža i to da nas je Gospodin pozvao da budemo službenici njegove ljubavi, onda smo najprije mi međusobno pozvani to duboko živjeti. Trebamo biti spremni to ne samo teoretski živjeti, nego da smo spremni za to i žrtvovati se i odreći puno puta nekih naših interesa; da kroz žrtvu na kršćanski način svjedočimo ovom svijetu našu ljubav, da je Bog ljubav i da je naša vjera događanje ljubavi“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio svima u onome što pojedinci i zajednice čine za dobro mjesne Crkve. Potaknuo je sve da se i dalje trude i nastoje širiti dobro, „jer svijetu i ljudima kojima smo poslani možemo dati puno toga; da budemo što prikladnije Božje sredstvo, da njegova ljubav dopre do svakoga; da Božja ljubav bude spasonosna, da utjelovljeni i uskrsli Isus bude ljepota i događaj za svakog čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić.

Na susretu je bio i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Poželjevši svima sretan i blagoslovljen Božić i Novu godinu, nadbiskup Zgrablić poželio je blagoslovljenu zajedničku suradnju i zajednički život svih u poslanju mjesne Crkve, na slavu Gospodnju i naše spasenje.

Ines Grbić

„Ne bojte se. Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!

Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!“ (Lk 2, 10 -11)

Draga braćo svećenici i đakoni,

redovnici i redovnice!

Dragi Božji narode!

S izrazima osobitog poštovanja, osjećaja kršćanske blizine i u želji podjele božićne radosti sa svakim od vas, od srca vam čestitam svetkovinu rođenja našega Spasitelja – Isusa Krista! SRETAN BOŽIĆ SVIMA! Uz radost i čestitku, molim Novorođenog našeg Spasitelja, da obiljem darova mira i ljubavi ispuni svakoga od vas i svako ljudsko srce. Radost zbog Spasiteljeva rođenja neka vam pomogne sve dublje ulaziti u zajedništvo neuništive ljubavi Božje koja sadrži i daje vječnu radost.

1. Nova zora

Evanđelist sv. Luka opisuje nam Isusovo rođenje tijekom tišine i mraka noći. Knjiga Mudrosti prije Kristovog rođenja pjesnički i proročki naviješta: „Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja“ (Mudr 18, 15). Isus, vječna Očeva Riječ, u punini vremena sišla je s nebesa, postala tijelom i nastanjuje se među nama (usp. Iv 1, 3). Božja Riječ sišla je na Zemlju, k nama, u sredini noći, onda kad je tama noći bila najgušća, u ponoć. Od Isusovog rođenja, od božićne noći, rađa se zora nade s kojom počinje novi dan. Od Božića noć postaje kraća, a dan duži, sve do svanuća blaženog dana u kojem nema zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev).

U tami, naši koraci su nesigurni i spori, a sva događanja oko nas izazivaju osjećaj nesigurnosti, nemira i bojazni. Isus, mlado Sunce s visine (usp. Lk 1, 78), rađa se u mraku svijeta i postaje Svjetlost svijeta (usp. Iv 8, 12), svjetlost na prosvjetljenje naroda za radost i slavu novoga Naroda Božjega (usp. Lk 2, 32). Isusovo rođenje želi i može biti svjetlo svakom ljudskom oku. Naše oči bez svjetla, u mraku, iako zdrave, ništa ne vide. Božić, poput žarkog svjetla, želi prodrijeti i rastjerati svaki mrak ljudskih odnosa, svaku mržnju iz ljudskog srca, svaki okrutni rat na zemlji, svako strahovito razaranje, svaku zabludu i laž, svaku sebičnost i oholost, svaku pohlepu i ispraznost, svaku prijevaru i zabludu, svaku nesigurnost, nemir i tminu ljudskog srca, svakog neprijatelja ljudske duše, svaki grijeh i smrt. Isus u tami donosi i daruje mir (usp. Lk 24, 36). Oni koji prime Kristov mir i sâmi postaju mirotvorci i dionici Božjeg blaženstva (usp. Mt 5, 9). Isus, Mlado sunce s visine (Lk 2, 78), želi osvijetliti ljudski život kako bi svatko mogao otkriti i vršiti volju Božju koja je utisnuta u njegovu dušu (usp. Lk 22, 42; Mt 6, 10 i dr.) te ostvariti sebe u slobodi jedinstvenosti i neponovljivosti.

2. Blagovijest za radost

Radosna vijest Isusovog rođenja je otajstvo naše vjere koje možemo proživljavati u svakom vremenu. Bog je postao čovjekom, da bismo mi postali Bogom, kaže sv. Grgur Nazijanski. U božićnom događaju postajemo svjesni Božje naklonosti prema čovjeku koja nema granica. U Isusu otkrivamo kako smo nevjerojatno, bezgranično voljeni. Isusovo rođenje nas podsjeća da nismo sami usred svemira, jer se sâm Bog kod nas nastanio. „Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo,“ uskliknut će sv. Leon Veliki. „Riječ je postala djeliteljica Očeve slave na korist ljudi… Slava Božja živi je čovjek, a njegov se život sastoji u gledanju Boga“, kaže sv. Irenej. Slava Božja očituje se u spasenju čovjeka kojega je Bog toliko ljubio da je za njega dao svoga Sina Jedinorođenca (Iv 3, 16). Isusovo rođenje radosna je vijest koja iskazuje slavu Bogu i donosi mir ljudima, miljenicima Božjim (usp. Lk 2, 14).

Da se Isus i tisuću puta rodi u Betlehemu, a u tebi ne, za tebe to ne bi imalo koristi, upozorava sv. Augustin. Slavljenje Isusovog rođendana je ponuda da se mi ponovno rodimo odozgor (usp. Iv 3, 3). Bog je po Isusu uzeo naše tijelo, a na nama je da primimo njegov duh, kako bi srastali sličnosti njegovom uskrsnuću (usp. Rim 6, 5), postali posinjena djeca Božja (usp. Iv 1, 12), baštinici Božji i subaštinici Kristovi (usp. Rim 8, 17), „sutijelo“ Kristovo (usp. Ef 3, 6) i nasljednici života vječnoga (usp. Tit 3, 7). On je prihvatio naše čovještvo, a na nama je da prihvatimo njegovo božanstvo.

Isusovo rođenje neka donese tako potreban mir i sigurnost u njegovoj domovini, Ukrajini i drugim dijelovima svijeta zahvaćenih ratovima. Svaku obitelj i pojedinca neka obuzme radost zbog rođenja našeg Spasitelja te slave Boga za sve što vide i čuju u novorođenom Isusu (usp. Lk 2, 20). Svaki ljudski život od začeća do vječnosti neka bude uronjen u mir i sigurnost, jer Bog postaje čovjekom da bismo to ostvarili (usp. Iv 14, 27). Svaka osoba neka bude okružena ljubavlju i poštovanjem zbog njezinog dostojanstva koje je od Boga primila (usp. Post 1, 26 – 27). Svaki radnik i umirovljenik neka bude pravedno nagrađen kao Božji suradnik, jer radnik zavrjeđuje svoju plaću (usp. 1 Kor 3, 8). Svi koji trpe i kojima je teško neka se pridruže Isusovom križu, kako bi nadopunili ono što nedostaje mukama Kristovim za spasenje svijeta (usp. Kol 1,24).

3. Danas se rodio zauvijek

Isusovo rođenje nije trenutak, nego događaj ljubavi koji neprekidno traje. Anđelova radosna vijest „Danas vam se rodio“ (Lk 2, 11) još uvijek traje, sve do ponoći Kristovog ponovnog dolaska do kada ga, kao mudre djevice, očekujemo pripravni sa svjetiljkama u ruci i posudama punih ulja, kako bismo, kada ponovno dođe, ušli s njime na svadbenu gozbu Zaručnikove vječne ljubavi (usp. Mt 25, 6).

Kršćanstvo je, kaže papa Benedikt XVI., „događaj ljubavi“. Isusovo rođenje je povijesni događaj Božje ljubavi. Da bismo u vremenu trajno slavili Isusovo rođenje, potrebno je hodati putem ljubavi, vježbati se u krepostima, živjeti u istini. Istinito je samo ono što se živi, samo ono što je ostvareno, kaže sv. Terezija od Djeteta Isusa. Kršćanin gleda kako danas, sada i uvijek ispuniti Božju volju. Ispunjavajući Božju volju „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti. Bog mi po Duhu Svetom „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Tako moje „danas“ postaje „vječnost“, moje „sada“ postaje „zauvijek“. Moja ljubav nije više pojam, nego iskustvo Boga koji se utjelovio. Isusovo rođenje nije prošlost, nego „sada“ Božjeg rađanja u našem životu.

Isusovo rođenje vječni je izvor naše radosti, nade i ljubavi koja nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 14, 8). Božje „danas“ neka nam svima postane „zauvijek“!

4. Blagoslov

Radost zbog Isusovog rođenja i njegov boravak među nama, neka vam bude izvor snage i blagoslova.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Božićni susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i Božidara Longina, župana Zadarske županije, održan je u vijećnici Doma Zadarske županije u srijedu, 20. prosinca. To je tradicionalni prijem ususret božićnih blagdana kojeg svake godine ostvaruju zadarski nadbiskup i zadarski župan u izmjeni božićne čestitke i u izrazu zahvalnosti na suradnji za dobro čovjeka, svake institucije u njenoj nadležnosti.

“Božić je kao blagdan ušao u srca ljudi, to je blagdan mira i sretni smo da su se vrijednosti proširile. Isusovo rođenje trajni je izvor naše radosti, nade i povijesni događaj Božje ljubavi koja nikada ne prestaje”, rekao je nadbiskup Zgrablić, čestitajući županu Longinu i njegovim suradnicima Božić i Novu godinu. Nadbiskup je pohvalio projekte i aktivnosti koje Zadarska županija provodi za boljitak stanovnika, osobito programe i ulaganja u socijalnoj skrbi i zdravstvu, naglasivši da su ljudi najveće bogatstvo koje imamo. Zahvalio je na izuzetno dobroj suradnji Županije s Caritasom, kojeg Nadbiskupija u nadolazećem vremenu planira osnažiti s angažmanom novih volontera.

Nadbiskup i župan razmijenili su mišljenja i o nekim aktualnim društvenim prilikama. Župan Longin naglasio je da je godina na izmaku za Zadarsku županiju bila vrlo uspješna, osobito u području gospodarstva i realizacije razvojnih projekata. Istaknuo je kako je Zadarska županija ove godine, uz rekordnu turističku sezonu, zabilježila rast izvoza, prosječnih plaća i ukupnog gospodarskog proizvoda, ali i što je posebno važno, značajno povećanje radnih mjesta.

Župan je upoznao nadbiskupa s provedbom aktualnih projekata na području Zadarske županije, s naglaskom na početak izgradnje hospicija na Babindubu koji je važan za palijativnu skrb te s brojnim mjerama i aktivnostima koje Zadarska županija provodi u pomoći stanovnicima treće životne dobi.

“Mi smo ovdje da nešto stvorimo i ostavimo iza sebe i da na svim razinama podižemo našu zajednicu, županiju, gradove i općine. Cilj nam je da našim stanovnicima u svim krajevima županije pružimo kvalitetnije uvjete za život. U sadašnjem vremenu u kojem živimo, kad se uglavnom više cijeni materijalno od duhovnog, riječi kao što su vaše, puno znače čovjeku”, rekao je župan Longin, istaknuvši: “Božić je vrijeme okupljanja i obiteljskog zajedništva i tu tradiciju koju smo naslijedili od naših predaka trebamo prenositi na mlađe generacije”.

Uz prigodne darove, župan Longin je nadbiskupu Zgrabliću i suradnicima uputio božićne čestitke i poželio zdravlja u novoj 2024. godini.

U pratnji nadbiskupa bili su mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Tijekom susreta sa županom, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je i u primopredaji Betlehemskog svjetla mira koje su u Zadarsku županiju donijeli mladi iz Udruge izviđača Zarus i predali ga županu Longinu. Ove godine, svjetlo u špilji Isusovog rođenja upalila je dvanaestogodišnja palestinska kršćanka Pillar Jarayaseh, a potom je preneseno u Amman, odakle je zrakoplovom dopremljeno u Austriju.

Betlehemsko svjetlo u Hrvatsku dolazi od 1992. godine, a pokrovitelj toga događaja od tada je Hrvatski sabor.

„U ovim izazovnim vremenima potrebno nam je Betlehemsko svjetlo kao simbol mira, nade i optimizma. Posebno se to odnosi na Svetu zemlju odakle nam i dolazi Betlehemsko svjetlo, koja je poprište teških ratnih sukoba te se nadamo da će i tamo što prije zavladati mir“, poručio je župan Longin.

„Paljenje i dijeljenje Betlehemskog svjetla mira podsjeća da ljudi dobre volje jedni drugima žele mir i dobro te da je zadatak svih širiti ljubav, prijateljstvo i mir među ljudima“, poručili su mladi izviđači. Savez izviđača Hrvatske pripremio je i ove godine posebnu mobilnu aplikaciju koja prikazuje sva mjesta (gradove, općine, institucije, domove) u Hrvatskoj u koja su izviđači donijeli Betlehemsko svjetlo. Primatelji svjetla mogu u aplikaciju upisati svoje poruke mira koje će biti prikazane uz unesenu  lokaciju. Na taj način može se vidjeti kako se iz sata u sat želja za svjetlošću u životu i poruke mira šire Hrvatskom.

Zadarska županija

Foto: Zadarska županija

Predbožićna večer učenika i djelatnika Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar održana je u ponedjeljak, 18. prosinca, u sportskoj dvorani te škole.

Na susretu na kojem su bili i roditelji i obitelji učenika, gimnazijalci su izveli igrokaz ‘Prilika anđela’ i recitaciju, a zbor Klasične gimnazije pod vodstvom Grge Ivkovića izveo je prigodne pjesme.

Prisutnima se obratio don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije. Zahvalio je učenicima, profesorima, djelatnicima i svima koji se trude da život u školi bude ljepši, bolji i produktivniji, rekavši da je zahvalnost najviše što ljudi mogu pokloniti jedno drugome.

„U liturgijskim čitanjima ovih dana spominje se riječ pustinja koja nas podsjeća na nešto što je loše i što treba izbjegavati, u što ne bi trebalo zaći. Ali nekad, i osobito u Svetom Pismu, pustinja je ona koja pročišćuje, koja pokazuje što nam je bitno. Odbacuje ono što je suvišno i daje nam priliku da spoznamo što je uistinu važno za naš život, kako preživjeti. U pripremi u vremenu došašća, želimo prepoznati što je bitno u našem životu; da vidimo koliko su nam bitne naše obitelji, vjera koja nas može poticati i davati nam snagu u svakodnevnom životu“, rekao je don Ante, potaknuvši na potpuno davanje životu kao prilici. Jer, što se čovjek više u nešto daje, poput školovanja, zauzvrat se više i dobiva. „Neka Krist bude središte našeg života, zbog kojega se sve čini i zahvaljuje“, potaknuo je don Ante.

Prigodnu riječ uputio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, izražavajući radost zbog bogatog i lijepog života škole. „Božić je najradosniji događaj Isusovog rođenja, najradosniji događaj u cijeloj povijesti. Dogodilo se nešto veličanstveno i nezamislivo za nas. Onaj koji je Gospodar i stvoritelj svega, koji je život, u kojem sve postoji, došao je među nas i postao jedan od nas, da nam pokaže koliko nas ljubi. Izabrao nas je da vječno budemo u njegovoj dobroti, životu, blizini, ljubavi. Isus se rodio kao najveći Božji dar za svakoga od nas i pravo je bogatstvo primiti Isusa u svoj život. Imati Isusa u svom životu znači biti najbogatiji, imati sve blago i bogatstvo ovoga svijeta. Kada Boga imamo, imamo najveće blago i bogatstvo u svom srcu“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši svima da Isus stalno boravi u štalici njihovog života; da zračimo ljubavlju kojom nas Gospodin ljubi i da to što nam Gospodin daruje bude snaga, naša radost i mir našeg života, rekao je nadbiskup. Svima je poželio blagoslovljen Božić, Novu Godinu i uspjeh u nastavku školske godine.

Na kraju večeri, mons. Zgrablić blagoslovio je školu, učenike i djelatnike i sve prisutne, da slijede nauk kršćanskog života i prianjaju uz Krista učitelja.

Održana je i Tombola od koje su prilozi prikupljeni za humanitarni fond gimnazije, ‘Gorušičino zrno’, čija se sredstva koriste za učenike slabijih mogućnosti da mogu sudjelovati u nekim programima škole.

Ines Grbić

Djeca iz Udruge izviđača ‘Zarus’ iz Zadra donijeli su na Treću nedjelju došašća, 17. prosinca, Betlehemsko svjetlo u svetište sv. Šime u Zadru, za vrijeme misnog slavlja koje je u crkvi sv. Šime predvodio don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

Prije nego je predao Betlehemsko svjetlo don Damiru koji ga je postavio podno oltara, na početku mise izviđač je pročitao poruku: „Donosimo vam svjetlo s vječnog plamena iz bazilike Rođenja Isusova u Betlehemu, poruku mira, ljubavi i zajedništva, iz nemirne Svete Zemlje. Tisuće donositelja s pažnjom prenose ovaj mali, treperavi plamen, sa željom da vam njegova toplina ugrije ruke, a poruka nađe mjesto i u vašem srcu.

U ovom nemirnom i promjenjivom vremenu, mi sami možda ne možemo činiti velike stvari, ali kad drugima pružamo mala, nekad i nezapamćena djela dobrote i ljubavi, činimo puno, jer sreću čine male stvari. Bolje je i jednu svijeću zapaliti, nego biti u mraku. A kako svijeća ne gubi ništa od svog sjaja kada predaje plamen drugoj svijeći, tako i vi nesebično činite dobra djela drugima, da zajedno budemo sretniji. Ne čekajte Božić ili novu godinu da budete bolji. Neka vam već sada ovo Betlehemsko svjetlo s lijepim željama bude naš dar kojeg ćete radosno primiti i od srca darovati drugima. Sretan vam Božić“, poručili su zadarski izviđači.

Donijeti Betlehemsko svjetlo u svetište sv. Šime ima osobito značenje, jer je sv. Šimun u jeruzalemskom hramu, kad je primio u naručje dijete Isusa četrdeseti dan od njegovog rođenja, prepoznavši u njemu Mesiju, za Isusa rekao da je „Svjetlo na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraleskoga“.

„Betlehemsko svjetlo koje je donijelo svjetlost i toplinu, neka nas vrati u događaj kada je starac Šimun, čije tijelo prebiva u crkvi sv. Šime, dijete Isusa prikazao u hramu. Sv. Šime je znao da je Isus ‘Svjetlo na prosvjetljenje naroda’. Sv. Šime je znao da će to Svjetlo rasvijetliti cijeli svijet. Nije to znao svojom pameću, nego snagom Duha kojeg mu je Gospodin darovao. A to mu je darovao jer je prije toga molio. Nemojmo se umoriti moliti za sve što nam u životu nedostaje, za osjećaje i potrebe koje nosimo. Bog je bogat milosrđem, Bog će nas rado uslišati ako mu predamo svoje srce i svoj život“, potaknuo je don Damir u propovijedi.

„Svjetlo rasvjetljuje tminu i vrijedno je upaliti svjetlo koje može raspršiti tmine koje su u našoj prisutnosti. Tmine mogu biti u svijetu, društvu, obitelji, a mogu biti i u nama samima. Mi smo pozvani i poslani pronositi svjetlo. Da bismo pronosili svjetlo, moramo upoznati i primiti svjetlo. Onda možemo biti svjetlonoše koji će drugima pomoći da bolje vide put kojim idu“, rekao je don Damir, istaknuvši da uz plamen svijeće dolazi svjetlo, ali i toplina. „Toplina simbolizira prisutnost i blizinu, sigurnost koju možemo imati. Preko topline nudi nam se ambijent jasnoće, sigurnosti, da nećemo upasti u neko pothlađivanje. Ambijent svijeće vraća nas i na trenutak Isusovog rođenja. Taj trenutak je bio siromašan, jednostavan, bio je izvan društva, u štalici. Ali, bio je bogat Bogom, bogat Božjom ljubavlju, Božjom prisutnošću“, istaknuo je propovjednik, potaknuvši da i mi stavimo naše srce u Božju prisutnost, u Božju ljubav, Božje sebedarje, kako bismo mogli biti bogati Bogom.

„To nije lako, jer duboko smo protkani svakodnevicom, životom koji nas opterećuje. Imamo posao, brige, obveze i to nas prožima da se ne možemo tek tako toga rasteretiti i biti otvoreni za Boga. Ali, moguće je u svakodnevici pronaći Boga, ukoliko zavirimo u svoju nutrinu“, rekao je don Damir. Potaknuo je da zahvaljujemo Bogu za dar života i „dar mogućnosti da možemo činiti dobro. Da možemo drugima biti bliži i da možemo drugima donositi svjetlo“.

U kontekstu Evanđelja koje spominje sv. Ivana Krstitelja, don Damir je rekao da je Ivan odlučio radikalno slijediti Mesiju, onoga koji ima doći. „Nije mu znao identitet, ali je znao da Bog neće ostaviti čovjeka u kušnji, neuslišanoga. Zato je molio, pripravljao narod. Ivan je bio glas koji viče u pustinji. Pustinja je u starozavjetnom shvaćanju bila mjesto gdje nema života, gdje prebivaju zlodusi i Đavao. I na tom surovom mjestu gdje ne prebiva život, postoji glas koji donosi istinu. I mi vjernici, u situacijama kada svi govore negativnosti, loše stvari, možemo donijeti glas utjehe i reći da su važni obitelj, djeca i njihova zaštita, stari i nemoćni. Domovi u kojima žive stari i nemoćni ne moraju biti samo mjesta čekanja smrti, nego trebaju postati mjesta pohoda njihovog potomstva, sinova i kćeri koji ih pohode i tjedno, ako je moguće, dovode u svoju kuću.

Živimo u kulturi odbacivanja gdje smo spremni odbaciti sve što nam više ne služi, bez obzira je li to još uvijek vrijedi i funkcionira. Kultura odbacivanja nije samo kod tehničkih uređaja, taj mentalitet preslikao se na sve razine našeg života; starije ukućane, bake i djedove, roditelje, stavimo ih sa strane. Nije problem odvesti svoga staroga i nemoćnoga u dom, Bogu hvala na tim ustanovama. Ali, problem je kada mi u srcu imamo osjećaj da smo ih se riješili, da više ne trebamo brinuti o njima, da im ne trebamo donijeti svjetlo“, upozorio je don Damir.

Loše je i kad jedni druge stavljamo na margine, jer nam netko više nije zanimljiv. Netko u određenom trenutku ima probleme, a mi bismo nekoga tko će donijeti radost. „Budi pravi bližnji, vjernik, pa otiđi ususret osobi kad joj je potrebna tvoja blizina i prisutnost. Isus Krist nije se bojao doći ususret problemu, poteškoćama, kriznoj situaciji i donijeti mir. Pozvani smo, ali i potrebiti biti primatelji Božjeg mira i ljubavi“, rekao je don Damir. Potaknuo je da posvijestimo da je svaka misa trenutak Božjeg susreta s nama. U pričesti primamo živog, uskrslog Isusa. Veliko je već kad bismo to posvijestili, da „postajemo hodajuće svetohranište ulicama grada i da Gospodina, svjetlo od svjetla, donosimo bližnjima. Čineći dobra djela, donosimo svjetlo jedni drugima“, rekao je don Damir.

Geslo ovogodišnjeg slavlja Betlehemskog svjetla glasi „Mirotvorstvo čini sretnim“. S djecom iz Udruge izviđača ‘Zarus’ u crkvi sv. Šime bili su Irina Kozličić Juraga, načelnica odreda izviđača, Ana Majica, starješina Odreda i voditeljica Sanja Smodlaka Vitas. Nakon što su na Drugu nedjelju došašća preuzeli svjetlo u Zagrebu, protekli tjedan zadarski izviđači predali su Betlehemsko svjetlo službama vatrogasaca, policije, Zavodu za hitnu medicinu, Zavodu za javno zdravstvo, HGSS-u i Hrvatskom crvenom križu, „jer te službe brinu za građane i one su svjetlo grada Zadra“, rekla je Juraga.

Na kraju mise, don Damir je blagoslovio djecu po zagovoru sv. Šime i poškropio ih blagoslovljenom vodom. Tko želi, u ovim danima može doći u svetište sv. Šime te zapaliti svijeću s Betlehemskog svjetla i odnijeti je u svoje župe i domove.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Adventsku duhovnu obnovu za mlade i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je fra Ivan Marija Đuzel u srijedu, 13. prosinca.

Fra Ivan je održao prigodni nagovor, zatim je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

„Došašće je iščekivanje. Je li nekoga iščekujemo dan, ili duže, dok ne dođe? Bog je došao utjelovljenjem u Isusu, drugi dolazak događa se na misi, a treći njegov dolazak stalno iščekujemo. Zato smo pozvani biti u stanju budnosti“, rekao je fra Ivan. Naglašeno je govorio o potrebi ustrajnosti u duhovnom životu, upozorivši da su ljudi skloni željeti dobiti sve odmah, u trenutku kad mi to poželimo. Time ulazimo u neispravan sustav duhovnosti. „Nakon nekog vremena, dogodi se očaj, udarac u zid stvarnosti. Stvarnost nije takva, to nije život. Naprotiv, stvarnost i život znače i zahtijevaju puno hodanja uzbrdo, puno hodanja preko kamenja, trnja, puno provlačenja. I u tome provlačenju treba otkriti radost. Tko u tome otkrije radost, počne živjeti drugačije“, rekao je fra Ivan.

Govorio je o odnosu čovjeka s Bogom koji hoda, rekavši da se promjene događaju tijekom hoda, a ne u statičnom mirovanju osobe i povlačenju. „I u području duhovnosti hoćemo da se stvari dogode odmah. Božja staza je duga, Bog hoda. Većina naših stvari će se riješiti na putu. Kad se stavimo na stazu za Bogom, naučili smo da treba postojanosti i ustrajnosti. Bez toga u ničemu nema uspjeha“, poručio je fra Ivan. U trenucima kad je čovjeku teško, ne znači da je Bog daleko. „Naprotiv, Bog je tu. A mi biramo gdje ide naša pozornost. Ide li ona na naš problem, našu teškoću, na to što me netko uvrijedio ili na Boga. Mi imamo sliku svetaca kao osoba kojima je sve išlo glatko. Mislimo da sveci nemaju nikakve zapreke, teškoće. Sv. Padre Pio, sv. Faustina Kowalska i drugi prošli su mnoge muke, njima je bilo jako teško. Bog nas čisti kroz duge staze, kroz ustrajnost“, poručio je fra Ivan. U duhovnom životu i molitvi bitna je ustrajnost, kao kad čovjek dugo vježba i usavršava sebe u vještini i aktivnosti kojom se bavi. Ako odustane od usavršavanja u povjerenom talentu, čovjek ne napreduje, nego se vrti oko iste točke i iznova vraća na staro.

„Mi sadašnje generacije trebamo učiti od naših starih. Njima nije bilo dostupno toliko toga kao nama danas, toliko sadržaja o duhovnom životu, štiva. Ali, ono što su imali, oni su to uzeli do kraja. Bili su nepokolebljivi. Mi danas postali smo jako mekušasti. Zato slabo napredujemo i damo se povesti za stvarima koje privlače pozornost, što je senzacionalno“, upozorio je fra Ivan, rekavši da smo nezahvalni prema Bogu i takvim pristupom sami sebe guramo u očaj. Upozorio je da za naše posvećenje, obraćenje i nasljedovanje Isusa ne koristi ako vidimo čudo, npr. tjelesno ozdravljenje koje je Bog učinio u nečijem životu. To je fascinantno doživjeti. Ali, za vjeru na duge staze, čovjek treba ispravno posložiti vrednote kako ih je Bog posložio, a ne neispravno davati značaj duhovnoj stvarnosti koja ne čini da se čovjek osobno mijenja i raste u vjeri i odnosu s Gospodinom. I na duhovnim događajima u kojima sudjeluje, čovjek je sklon imati doživljaje samo na osjetilnoj razini, trenutno i afektivno, na to svoditi odnos s Bogom. A Bog želi učiniti puno veće promjene u nama.

„Bog se želi dokopati našeg srca. Koliko vremena treba da otvorimo svoje srce? Naše srce je blokirano i treba vremena da se srce pomalo otvara. Blokiraju ga  naši padovi u grijeh, ne mora to biti teški grijeh, nemoral. Dovoljno je da sumnjamo u ono što nam Bog daje i Zli nas opljačka kao da nikad ništa nismo imali. Zli nas opljačka u našim točkama slabosti i odnese nam milosti koje smo imali. Neka situacija u životu nas baci, učini da klonemo. A te rupe se zatvaraju polako i našom ustrajnošću u molitvi. Dopusti Bogu da ulazi u tvoje srce i da te mijenja“, potaknuo je fra Ivan. Ne treba se ni zavoditi time da osoba kad moli treba biti u ekstazi. Mnogi sveci godinama su bili bez osjećaja ugode u molitvi i duhovnosti, rekao je fra Ivan.

Govoreći o važnosti da čovjek ima vjere, Đuzel je potaknuo da ne odustajemo olako i brzo od molitve. Baš za vrijeme molitve čovjeku osobito dolaze napasti, od naših osjetila. „Najvažnije je tražiti Boga. Mi često tražimo nešto od Boga. Ali, treba tražiti baš Boga. Što ću dobiti, nevažno je. Zamislimo da mi dolazimo pred prijatelja samo s popisom nekih želja, što nama treba. Često Bogu dolazimo tako. Molimo: ‘Bože, ja želim upoznati tebe, susresti tebe’. Za to treba puno vjere, puno povjerenja i vremena. To ne dolazi preko noći. To je kao naša zemaljska prijateljstva i odnosi. Što smo duže s nekim u prijateljskom odnosu i što se duže s nekim poznajemo, vidimo koliko primamo od te osobe. Bog se ne da nadmašiti u svojoj ljubavi. Što mi njega više ljubimo, vidimo koliko on nas ljubi. I Bog nas iznenađuje stvarima koje mi uopće ne tražimo i ne pitamo. I počinjemo živjeti jednostavnije. Naglasak je na ustrajnosti“, poručio je fra Ivan.

Potrebu ustrajnosti opisao je na primjeru jednog beskućnika koji je bio pred jednom zagrebačkom crkvom. Svećenik mu je bio dao nešto novca, ali je rekao kako ta jednokratna pomoć ne rješava trajno njegovo stanje i egzistenciju. Kad ga je beskućnik pitao što mu je činiti, svećenik mu je rekao neka moli krunicu, devetnicu Majci Božjoj. Nakon dvije i pol godine, u tu crkvu ušao je čovjek u odijelu i u zahvalnosti donio tom svećeniku 2000 eura. Svećenik ga nije isprva prepoznao. Tada mu je taj čovjek rekao: „’Prije dvije i pol godine bio sam beskućnik, nisam imao posao. Vi ste mi rekli da molim krunicu. Izmolio sam prvu devetnicu, nije se dogodilo ništa. Molio sam drugu, treću, devetnicu za devetnicom. Nakon 72 devetnice, čovjek mi je ponudio posao. Hvala Vam’. Ali, taj čovjek nije dobio samo posao. On je stekao još vrijednije, vrline strpljivosti, ustrajnosti. Zamislite kolika je bila vjera u tog beskućnika!? Naše je da molimo. Bog će dati sigurno. Kada i kako, ne znam. Bog će svoj dio učiniti sigurno. Ali, dio koji mi moramo učiniti sami za sebe, ne može učiniti nitko umjesto nas. Toliko je lijepih svjedočanstava ustrajnosti“, naglasio je fra Ivan.

Snaga vjere, koju moć ima vjera kojom osoba pristupa Bogu, fra Ivan je pokazao i na primjeru sv. Katarine Sijenske koja je pomogla mnogim opsjednutima i to u vrijeme kad još nije bila redovnica. Opsjednute osobe slali su joj svećenici, biskupi. „Katarina je s tim ljudima molila krunicu. I ljudi su se oslobađali zla. Kako je to moguće? Molitva krunice Katarine djeluje, a od drugoga ne djeluje. To je da se mi zapitano. Što ja trebam pomaknuti još kod sebe prema naprijed, da krunica postane djelotvorna? Jer u krunici je sva moć. Za to treba jako puno vjere, da se moleći krunicu nešto počne mijenjati. Mi toga nismo svjesni. Klanjanje, misa, u tome je sva moć. A mi se tako slabo ‘koristimo’ misom“, rekao je fra Ivan, potaknuvši da se vratimo sakramentima i molitvi, onome što nam je Bog već dao, ali s vjerom u Isusovu moć po tome i njegovu živu prisutnost u posvećenoj hostiji.

„Trebamo otkriti ljepotu, dubinu i moć u onome što već postoji u jednostavnim stvarima i da se tako čvrsto uhvatimo za Boga. A za to stvarno treba vjere. Više vjere nam treba da bismo ustrajali na putu s Gospodinom kad je teško, nego da vidimo kako neko čudesno ustaje iz kolica. Sv. Augustin i svi sveci u svom hodu, što su više rasli, više su se divili stvarima koje mi uzimao zdravo za gotovo. Odgovornost je na nama. Sveto Pismo pokazuje koliko puta je Bog učinio čudo velikim grešnicima. Nisu bili sveci. Ali, imali su vjere. Onaj tko ustraje na putu s Gospodinom, gleda sve više ljepote Božje. Bog nas tako odgaja, da budemo kao on. Bog želi da budemo njemu slični“, rekao je Đuzel, poručivši: „Napredak se odvija kroz jednostavne čine, ali s jako puno vjere. Najveća moć i čuda kriju se u onome što je redovito, a ne što je izvanredno“.

Govoreći o potrebi čišćenja našeg srca, jer ljudi Boga stavljaju u svoje okvire, fra Ivan je rekao da je Duh Božji vatra. „Što je vatra jača, ona više sažiže. U 12. poglavlju Poslanice Hebrejima kaže se da je naš „Bog oganj koji proždire“. Što Bog više nekom dođe, on više ‘prži’, da se čovjek više očisti. Što je dublji zahvat, vatra je snažnija. A to boli. Da bi nas Bog čistio, treba neprekidno ostati u toj vatri, da se ne vraćamo uvijek u isto blato naših grijeha i slabosti. Bog nas već tješi i liječi dok se čita njegova riječ. Dopustimo da nas Boga ozdravlja u pričesti“, potaknuo je fra Ivan.

Propovjednik je rekao da se Isusa može vidjeti očima vjere. Isus je u Kafarnaumu puno toga učinio, a u Nazaretu gotovo ništa, gdje su ga promatrali tjelesnim očima, kao nečijeg sina, njihovog žitelja u zemaljskim, materijalnim okolnostima. „Samo otvoreno srce vidi Boga. Važno je gledati Gospodina srcem. Pusti da Božje pitanje ‘Što hoćeš da ti učinim?’ uđe u tvoje srce. Odgovori kao jerihonski slijepac: ‘Gospodine, da progledam’. Utješi me, tužan sam. Osjećam se zaboravljeno. Ne daj da te ostavim. Očisti moje misli, pomozi da razgovaram s tobom. Izigrali su moje povjerenje, zgazili su mi srce, ozdravi moje srce. Nauči me kako se moli srcem, otvori moje srce. Evo ti moje bolesti. Daj mi radost, mir, svjetlo. Pomozi mi da se oslobodim moje tuge, ljutnje, neoprosta, zamjeranja, uspoređivanja. Puštam da tvoje srce zagrli moje srce. Pogledaj moje rane, točku koja tako boli. Bol od ostavljenosti, osjećaj manje vrijednosti, zabrinutosti. Neki su moje srce izgrađivali, a neki ranili. Neka se svi ti ljudi okoriste našim susretom, mojim susretom s tobom“, molio je  fra Ivan pred Presvetim, istaknuvši da je Isus koji je izvor života, rekao ‘Žedan sam’. „Isus je žedan društva sa mnom, žedan je moje pažnje i pozornosti. Bog koji je izvor ljubavi, da žeđa za ljubavlju i to nas stvorenja“, rekao je fra Ivan.

Potaknuo je da Isusu donesemo ljude koji su nas povrijedili, poželjevši da ih gledamo kao slabe, a ne kao zle. Svi smo potrebni Božjeg smilovanja, pozvani smo oprostiti i otpustiti uvrede. „Moje slabosti nitko ne zna kao Isus. Gubim toliko toga kroz te slabosti i nekad se s time opravdavam. Ali, kad se stane pred Isusa, nema opravdanja, jer u njemu je rješenje svih problema. Isuse, dođi u moje slabosti. Budi jak u mojoj slabosti, da ne izgubim što mi daješ. Nauči me biti mudar, otporan na nevažne stvari. Tvrd na uvrede, a mekan, nježan na bol, patnju i potrebu bližnjega. Ostani sa mnom, Gospodine, da sa mnom ne ovlada tuga i gorčina. Sakrij me u sjenu krila svojih. Nauči nas kako moliti, vjerovati i ljubiti“, molio je fra Ivan Marija Đuzel.

Prisutne je pozdravio don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru u čijoj organizacijskoj nadležnosti je održana ta duhovna obnova. Mnogi mladi tijekom večeri pristupili su sakramentu ispovijedi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan bl. Drinskih mučenica proslavljen je u petak, 15. prosinca u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru misnim slavljem koje je predvodio puntamiški župnik don Igor Ikić.

„Drinske mučenice ubijene su zato što su bile vjernice, katolkinje, svoj život su položile i dale za Isusa Krista“, rekao je don Igor. U kontekstu činjenice da ljudi koji su u prošlosti činili zločine nisu odgovarali za to niti su pravno sankcionirani, don Igor je upozorio na „kontinuitet bolesnog stanja duha u kojem se naše društvo nalazi“.

„U sakramentu ispovijedi ispovijedamo grijehe. Dobro bi bilo da u sebi osjećamo kajanje. Ta dimenzija nedostaje današnjem čovjeku – osjećati tugu i žalost zbog uvrede Boga. Isto se događa i u našem hrvatskom narodu. Uz spomen na stradanje Drinskih mučenica, u hrvatskom narodu bilo je križnih puteva i raznih jama, jazovki i kamenjarki. Za te brojne zločine nad ljudima nikad nitko nije odgovarao niti se za učinjeno zlo ispričao. Kontinuitet stradanja hrvatskog naroda događa se do danas. Da bi čovjek bio zdrav, mora se pokajati. Da bi narod u sebi bio zdrav, mora doživjeti pokajanje. To je problem koji se u duhovnom svijetu i životu ne može preskakati. Onaj tko je učinio zlodjelo, trebao bi se pokajati“, potaknuo je don Igor, podsjetivši da su se na području bivše države događali mnogi zločini. U Hrvatskoj su se događale strahote u Domovinskom ratu, još prije u Drugom i Prvom svjetskom ratu.

Dok je bio župnik u Polači, župljani Polače i Općina Polača su 1995. izgradili  kapelicu Svih Svetih na brdu Kamenjak na padinama iznad Vranskog jezera te je i napisana knjiga ‘Stradalnici bez krivnje’. Ta se kapelica nalazi iznad jame čija je dubina 57 metara, a u njoj se nalaze kosti 87 žrtava okrutno ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Među njima je 42 ljudi iz Polače, ubijenih na blagdan sv. Ante 13. lipnja 1944. godine.

„U našem narodu postoje oni koji izbjegavaju reći što se dogodilo, a jedino istina može osloboditi čovjeka. Ne znamo za brojne grobove ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu. Isus je za sebe rekao, ‘Ja sam istina’. Ako čovjek kaže istinu, istina ga oslobađa. Moć Zloga je da podijeli ljude, a podjela u našem narodu događa se do danas“, upozorio je don Igor, rekavši da se pritom ne radi o podjeli na ‘lijeve i desne’, nego postoje ljudi koji ne čine zla i ljudi koji su činili zločine.

U Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeni su svećenici i iz Zadarske nadbiskupije.  „Kad se nedavno počelo govoriti o tome, reagirali su potomci onih koji su činili ta zla. Korijen zla je produžen. Nema zdravlja među ljudima, odnosno obiteljima onih koji su činili zlo ili zlo podržavaju, dok se o tome otvoreno ne počne govoriti. Ljudi mogu skrivati grijeh koliko hoće, ali on će uvijek izaći vani, dok se čovjek ne pokaje, dok ne kaže ‘Moj grijeh’“, upozorio je don Igor. Potaknuo je na molitvu za obraćenje tih ljudi, njihovih obitelji, njihove djece i unuka. „Molimo da ih Gospodin prosvijetli, da im otvori oči srca, da progovore istinu i da priznaju istinu o učinjenome sebi i drugima“, potaknuo je don Igor.

Na kraju mise don Igor je predmolio Litanije blaženih Drinskih mučenica. Župljani Puntamike molili su Devetnicu bl. Drinskim mučenicama. U župi Puntamika  redovnice Kćeri Božje ljubavi djeluju 42 godine. Trenutno su četiri redovnice u njihovoj samostanskoj kući koja se nalazi u zgradi puntamiškog pastoralnog centra.

„Drinske mučenice su univerzalne blaženice, bile su pripadnice različitih naroda i zvanja. One su zagovornice potreba različitih zvanja, među njima je bila kuharica, profesorica, njegovateljica bolesnika. Osobito zadnja četiri dana prije blagdana razmišljam kako je bilo njima kad su ih četnici odveli s Pala, istjerane u papučama, a kuća je bila opljačkana i zapaljena. Hodale su kroz Romaniju, po snijegu, hladnoći, tresle se od zime i od straha što će im se dogoditi, ali ostale su vjerne svom zvanju redovnice i Kristu. Mi u Družbi i ja osobno doživjeli smo u mnogim situacijama uslišane molitve po zagovoru bl. Drinskih mučenica“, rekla je  s. Amalija Juko, predstojnica kuće Kćeri Božje ljubavi u župi na Puntamici.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U sklopu obilježavanja Krševanovih dana kršćanske kulture, u svetištu Sv. Šime u Zadru, u srijedu, 13. prosinca Adventski koncert održao je mješoviti pjevački zbor Condura Croatica Zadar pod vodstvom dirigenta prof. Ive Nižića i pratnju mladog orguljaša Roka Žmikića.

Na početku koncerta okupljene je pozdravio čuvar svetišta sv. Šime dr. sc. Damir Šehić, istaknuvši kako je uzdizanje duha u molitvenom ozračju došašća označilo cijelu kršćansku povijest i tradiciju. ⹂Kršćanska duša dotiče dio nebeskoga i božanskoga kroz umjetnost, osobito glazbu koja se rađa u plemenitom duši i oplemenjuje duše drugih. Katolička crkva upravo stoga i baštini toliku glazbenu sakralnu tradiciju i bogatstvo, koje pokušava približiti suvremenom čovjeku danas, te će svetište svetog Šime, kao biser zadarske baštine, uvijek otvorenim držati vrata kulturi koja je i niknula iz kršćanskih korijenaˮ, istaknuo je dr. sc. Damir Šehić.

S osobitim poštovanjem je zahvalio članovima zbora Condura Croatica Zadar i njihovom voditelju prof. Ivi Nižiću te orguljašu Roku Žmikiću, na pripremanju iznimnog programa Adventskog koncerta, od tradicionalnih skladbi sakralne glazbe Veni, veni Emanuel, hrvatskih skladbi poput Zdravo Marijo Ivan apl. Zajca, sve do klasika poput Bachove Toccata i fuge u d-molu, i autorskih obrada prof. Ive Nižića Naš grod, Zadarska kolenda, O Majko Marijo te dijelova iz oratorija Svit za spasom vapije Non serviam i Rosite nebesa.

Zbor Condura Croatica Zadar (Condura Croatica je ime starohrvatske ninske lađe) je osnovan u siječnju 2009., kada su bivši članovi Akademskog zbora Sveučilišta u Zadru okupili, te je zbog prvi slijednik Akademskog zbora iz 1992., godine koji je u vremenima Domovinskog rata pronosio glas o Zadru po Hrvatskoj i Europi. Zbor Condura Croatica Zadar nastavlja tradiciju izvodeći glazbu vokalne literature hrvatske i svjetske baštine od srednjeg vijeka do suvremene baštine. Zbor izvodi specifične glazbene forme koje su nastale u Zadru i razvijale se od 12. do 14. stoljeća pod nazivom Crkvena skazanja, odnosno Pasionski oratoriji.

Najpoznatiji oratoriji koje Zbor izvodi su Križina, Zadnja postaja, Plač Gopoje, Svit za spasom vapije, nadahnuta su glazbenom glagoljaškom baštinom otočkog i kopnenog dijela Zadarske nadbiskupije, a autor im je umjetnički voditelj Zbora i dirigent prof. Ivo Nižić.

D.Š.

Skupina vjernika kao dio molitvene inicijative ‘Vojska Bezgrešne’ i podupiratelji Svećeničkog marijanskog pokreta (Cenakula), izvršili su posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinom u petak, 8. prosinca, u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima.

Susret je počeo euharistijskim klanjanjem, zatim je održano misno slavlje a potom molitveni susret posvete Bezgrešnom Srcu Marijinom na svetkovinu Bezgrešnog začeća. Prije sâmog čina posvete, susret u pokrajnjoj lađi crkve gdje se nalazi kip Gospe Loretske počeo je zazivom Duha Svetoga. Potom su vjernici, među kojima su bili župljani iz Arbanasa i iz drugih gradskih župa, molili krunicu, Litanije Bezgrešnom začeću, a onda su zajedno čitali tekst posvete Bezgrešnom Srcu Marijinom koji je obrazac predanja sebe Mariji iz pokreta Cenakula.

S vjernicima je bio i arbanaški župnik don Mate Kujundžić koji je također izmolio posvetu, a nakon posvete vjernike je poškropio blagoslovljenom vodom. Čin posvete sastoji se u osobnoj obnovi vjere u istine Evanđelja, riječ Isusa Krista koji je put, istina i život. Zatim se obnavlja krsni zavjet i predanje Kristu odričući se grijeha i potom izriče predanje Mariji. Za vrijeme posvete vjernici su imali  upaljene svjećice koje su na kraju susreta ostavili pred Gospinim oltarom.

Na početku susreta, vjernicima se obratila Sonja Petani, inicijatorica te molitvene inicijative. „Zadnjih godinu dana svakog ponedjeljka u crkvi Gospe Loretske molimo za svećenike. Nakon večernje mise ostanemo u molitvi pred Gospinim kipom i molimo za svećenike, biskupe, Papu i Crkvu. Prije četiri godine bili smo počeli moliti na jednu nakanu, a Duh Sveti nas je na kraju nadahnuo da cijela naša molitva bude za svete svećenike, po srcu Marijinom, kako je želio sv. Ivan Pavao II. koji je i zaštitnik ovog pokreta kao djela ljubavi za svećenike, biskupe i Papu. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, „pastirska služba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Nastavljaju je biskupi pod Papinim prvenstvom”.

Papa Ivan Pavao II. posvećivao je sebe i cijeli svijet Gospi, i njegovo papinsko geslo je ‘Totus Tuus – Sav tvoj, Marijo’. Posvećivao je i prikazivao naše svećenike Mariji, tako i mi želimo. Otvoreni smo za sve da nam se priključe, tko želi moliti za svetu Crkvu i za svete svećenike dobro došao je ponedjeljkom, uvijek nakon večernje mise. Molimo zimi i ljeti, svaki ponedjeljak, bez stanke“, rekla je Petani.

Za dan posvete pripremali su se na osobit način 33 dana prikazivanjem sebe Bezgrešnoj. Nakon godinu dana okupljanja u molitvi, prvi put su u zajedništvu učinili posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinom. To molitveno okupljanje Vojske Bezgrešne u Arbanasima prije četiri godine počele su tri arbanaške župljanke, Sonja Petani, Mira Batur i Marina Jurčević. Počeli su s jednom nakanom u devetnici, a onda se molitva profilirala baš u molitvu za svećenike.

„Došlo je i vrijeme korone, stanje u Crkvi je bilo kakvo je i slijedile smo poticaj. Dobile smo poticaj u srcu da treba moliti za svećenike i za Crkvu, da nas okupe, održe, tim više kad je bilo vrijeme korone. Postojane smo, Bogu hvala. Nismo odustajale ove četiri godine. Kad jedna nije mogla, molile bi dvije; ako se nismo mogle naći u crkvi, svaka bi molila kući. Onda su nam se i drugi ljudi počeli priključivati. Na početku smo molili za naše svećenike salezijance iz župe. Kako je rastao broj ljudi, odlučili smo da svatko moli s obzirom na poticaj koji dobije. Netko moli cijelu krunicu za jednog svećenika, netko svaku deseticu za drugog svećenika; netko može svako zrno desetice za drugog svećenika, za biskupe i nova svećenička zvanja.

Molitva uvijek počinje zazivom Duha Svetoga, pa molimo otajstva krunice, pretežno radosna otajstva jer želimo da se rasplamsa radost u srcima. Onda molimo Litanije za svećenike i svećenička zvanja, čitamo iz knjige ‘Svećenicima, Marijinim predragim sinovima’ don Stefana Gobbija. Molimo molitvu Bezgrešnom Srcu Marijinom i na kraju pjevamo marijansku himnu, pjesmu Svećeničkog marijanskog pokreta. Neka Gospodin čini, neka to sjeme raste, neka se širi Božja ljubav“, rekla je Sonja Petani, poručivši: „Pozivamo one koji žele da nam se priključe. Imamo srce kojim molimo za svećenike. Pozvani su svi koji prepoznaju ovo vrijeme i vide što se događa, vide stanje Crkve, u Hrvatskoj i svijetu. Mi u Hrvatskoj još smo zaštićeni, rekla bih, pod Gospinim plaštem“, istaknula je Petani.

O milostima po predanju Bezgrešnoj, Petani svjedoči i kako je njen suprug obolio od teške bolesti baš na blagdan Bezgrešnog začeća 2022. g. „Prošle godine bili smo u devetnici s određenim nakanama pred Bezgrešnom, kad se suprug razbolio. Ja sam uvijek sve predavala Bezgrešnoj. Veliki je križ, ali i velika je milost. To je veliko čudo u našem životu. Ljudi kažu: ‘Teška je dijagnoza, neka se dogodi čudo’, ali čudo se već dogodilo, da je toliko među nama. Uz Gospu, kad ideš pod križ s Gospom, sve je drugačije. Što god mi je teško, stavim se pred Mariju. Pomislim kako je ona prolazila razne situacije, posebno kad je bila pod križem. I onda imaš snagu, milosni mir“, rekla je Sonja Petani.

Posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinom učinila je i Eni Perović. Priključila se molitvi u crkvi Gospe Loretske prije godinu i pol, privukla je molitva baš za svećenike. „Treba nam svećenika i trebamo moliti za naše svećenike, da im Bog da snage, da budu na pravom putu. U svijetu danas teško je njima i nama. Salezijanska sam suradnica, a  sv. Ivan Bosco kaže da su euharistija i Gospa veliki stupovi na uzburkanom moru današnjice, kad i Crkvu šibaju oluje. Pa sam rekla, ‘Idem pokloniti tih pola sata Gospi’. Bogu hvala koliko nas sada ima. Bog je velik i ništa mu nije nemoguće. Znalo se dogoditi da nekad i jedna osoba ostane poslije mise i moli, ili dvije. Ali uvijek je netko ostajao u molitvi za svećenike i biskupe. I to me dirnulo“, rekla je Perović.

Cenakul ili Svećenički marijanski pokret priznati je molitveni pokret u Katoličkoj Crkvi čije je djelovanje kao duhovsko Gospino događanje blagoslovio sv. Ivan Pavao II. Ime je dobio po Cenakulu na kojem su se okupljali apostoli s Marijom. Korijeni pokreta su u nadahnuću talijanskog svećenika don Stefana Gobbija (1930.–2011.) za okupljanjem svećenika koje je dobio tijekom molitve na hodočašću u kapelici ukazanja u Fatimi. Dok je 28. svibnja 1972. molio za svećenike koji su bili u napasti da iznevjere svećeničko zvanje i nepokorni crkvenoj vlasti, Gospa mu je počela govoriti. Na početku se uplašio, a Marija ga je ohrabrila riječima: “Ne boj se, ja sam ta koja ti govori. Želim preko tebe osnovati jedno djelo koje će biti velika pomoć Crkvi za buduća vremena”. Don Stefano je zamolio Mariju za znak potvrde, kojeg je dobio toga mjeseca u Nazaretu.

Prvi Cenakuli, molitve i bratstva između svećenika i vjernika počeli su 1974. i proširili su se po cijelom svijetu. Na Gospin poticaj, Svećenički marijanski pokret promiče predanje i posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinom i širenje te pobožnosti među vjernicima. Don Stefano Gobbi svojevremeno je posjetio i Hrvatsku, Zadar i Zagreb, a djelovanje Svećeničkog marijanskog pokreta blagoslovio je i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svečano misno slavlje na svetkovinu Bezgrešnog začeća u crkvi sv. Frane u Zadru u petak, 8. prosinca, predvodio je fra Andrija Bilokapić.

„Svetkovina Bezgrešnog začeća doista je snažna poruka i svetkovina. Svetkujemo Boga bogatog milosrđem. Svoje milosrđe pokazao je na Mariji time što ju je od sâmog začeća zaštitio od grijeha. Svoje milosrđe osobito je pokazao po svom i Marijnom sinu Isusu Kristu koji je došao biti Bog s nama. Svoje milosrđe želi pokazati nad svakim od nas, jer svakog želi osloboditi krivnje, grijeha, smrti, svakoga želi osloboditi za život sa sobom“, rekao je fra Andrija.

Bog je Mariju učinio milosti punom. „Bog je u svom božanskom promislu i mudrosti vidio Marijinu otvorenost i zato je oslobodio ljage istočnog grijeha. Vidio je njenu raspoloživost za ono što Gospodin čini i zaštitio je od grijeha, da bi svakoga od nas zaštitio od grijeha“, istaknuo je fra Andrija, poručivši: „Bog se prigiba. Bog je odlučio premostiti jaz između neba i zemlje, između vječnosti i vremena, odlučio je premostiti jaz između čovjeka i Boga. I našao je ženu. Ona je ta druga obala na koju naslanja drugu stranu mosta i dolazi k nama“.

Fra Andrija je razmatrao i dijalog između Marije i Božjeg poslanika, anđela, koji Gospu pozdravlja ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom’. Milosti puna znači da je Marija puna Božje naklonosti. Puna je Božjeg prigibanja, moćnog, milosrdnog Boga. Bog dolazi k Mariji i on po njoj, s njom želi pristupiti, doći u ovaj svijet, rekao je fra Andrija. U kontekstu anđelovih riječi Mariji, ‘Gospodin s tobom’, fra Andrija je podsjetio da se u slavlju mise barem tri puta izriču riječi ‘Gospodin s vama’. „Kad smo zadnji put na tu riječ rekli ‘I ja sam s tobom, Gospodine’. Ta uzajamnost Boga i čovjeka…“, potaknuo je fra Andrija, rekavši da se time želi reći, ‘Bog je s nama’.

„Po Mariji, Bog je doista došao k nama. Takvog Boga čovjek ne može misliti. To je posve novi pogled na Boga i to je posve novi pogled na čovjeka. Bog je sebe objavio čovjeku i čovjeka objavio čovjeku.

Marija je na neki način vrata ulaska Boga u našu ljudskost. Marija razmišlja, zbunjena je. Anđeo joj kaže, ‘Ne boj se’. I nama kaže da se ne bojimo. Bog nas želi ogrnuti plaštem spasenja. Bog ne želi čovjeka osuditi, nad čovjekom se zgaditi“, naglasio je fra Andrija, potaknuvši da spoznamo kako nam Bog oprašta grijehe i sposobnost da budemo s njim.

„To čitamo u došašću. Došašće je svedeno na trgovinu, novac, zaradu, kič. Gdje je tu Bog? Tamo gdje nema Boga, nema došašća. Kao da igrači na nogometnom prvenstvu igraju bez lopte, tako je i došašće bez Isusa Krista“, upozorio je fra Andrija, istaknuvši: „Svetkujući Bezgrešnu, svetkujemo došašće. A tamo gdje smo Marijinim srcem otvoreni prema Bogu, tamo se događa Božić. Tamo se rađa Bog, u našim srcima. Rađa se po nama, po Crkvi i dolazi u ovaj svijet. Kao što je Bog nekad trebao tijelo Marije, sada treba naše tijelo. Duh Božji u našoj ljudskosti začinje Božje dijete, Božjeg sina, Božju kćer“, rekao je fra Andrija.

Upitavši „koji čovjek nema u sebi nešto što krije, nešto čega se srami“, fra Andrija je rekao da Marija nije bila oštećena, od začeća, a mi jesmo oštećeni. „Marija je pristala biti sva Božja. To je dar. Nema novog čovjeka i novog svijeta bez Boga, bez zajedništva s Bogom, bez slave djeteta Božjeg. Zato treba usvojiti novi pogled na Boga koji se objavio u Isusu Kristu, koji je došao s nama trpjeti. Došao je trpjeti sa svojom majkom i majka je trpjela s njim. Dakle, usvojiti Boga koji pobjeđuje svaku smrt i dolazi u slavu ljubavi i vječnosti koje čeznemo“, potaknuo je Bilokapić.

Naglasio je da je važno iz svetkovine Bezgrešnog začeća usvojiti novi pogled na sebe, dati se obasjati Božjim svjetlom i prodahnuti Božjim duhom.

U kontekstu Marijinog pitanja ‘Kako će to biti?’, fra Andrija je rekao da se i mi pitamo kako će od našeg čovještva Bog izvesti preporod novog čovjeka. Anđeo je Mariji rekao ‘Ne boj se. Duh Sveti sići će na tebe’. „Duh Sveti želi sići na svakog od nas, da nas očisti i preporodi. Bog treba saveznika. Marijino oslobođenje je nacrt za svakoga od nas. Važno je s Marijom reći ‘Neka mi bude, evo službenice Gospodnje’. Tako Bog i danas razdire nebesa, ulazi u naš svijet, premošćuje jaz između neba i zemlje, ulazi u našu ljudskost, da bi naša ljudskost, zajedno s Marijom i njenim proslavljenim Sinom, sva bila u slavi. To je jedina ispravna priprava za Božić“, poručio je fra Andrija, potaknuvši: „Molimo Gospu da nas ohrabri u povjerenju kojem se ona predala, u otvorenosti Riječi koju je ona poslušala, da je i mi poslušamo. Kad ne možemo u svojoj slabosti, zaklonimo se njoj, uhvatimo se za Marijine skute i za njenog sina Isusa i tu će se sigurno dogoditi jedino pravo čudo, a to je preporod čovjeka za slavu djeteta Božjega“.

Ove godine bilo je svečano u crkvi sv. Frane i u kontekstu dekreta Apostolske pokorničarne kojim se dopušta zadobivanje potpunog oprosta od ovogodišnje svetkovine Bezgrešnog začeća BDM do blagdana Prikazanja Gospodinovog 2. veljače 2024., a povod je 800. obljetnica kako je sv. Franjo proslavio Božić u Grecciu gdje je postavio jaslice, prikazavši jednostavnost i siromaštvo u kojima se rodio Sin Božji. U dekretu stoji da potpuni oprost mogu dobiti oni koji pohode franjevačku crkvu ili se zaustave neko vrijeme u razmatranju pred jaslicama u franjevačkoj crkvi.

„Svetkovinom Bezgrešnog začeća BDM započinje privilegij kojeg su Franjini sljedbenici dobili povodom ovogodišnjeg obilježavanja 800. obljetnice Franjinog Božića u Grecciu, prvih ‘živih jaslica’. Papa Franjo odobrio je da od svetkovine Bezgrešnog začeća 8. prosinca 2023. do blagdana Prikazanja Gospodinova 2024., vjernici koji dođu u crkve franjevačkih obitelji diljem svijeta te ostajući u molitvi pred jaslicama postavljenima u tim crkvama, mogu dobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima. Oni koji su bolesni ili ne mogu fizički sudjelovati, mogu također primiti plod oprosta, prinoseći svoje patnje Gospodinu ili vršeći neku pobožnost“, rekao je fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane.

U crkvi sv. Frane na pokrajnjem oltaru Bezgrješnog Začeća nalazi se srebrni reljef Bezgrešne. Slika na oltaru Bezgrešne prikazuje proroke, svece i anđele koji slave Bezgrešnu. Tu je i franjevac Duns Scot, poznati promicatelj dogme o bezgrešnom začeću. Srebrni reljef na tom oltaru 1672. izrađen je prema uzorku drvenog kipa Bezgrešnog začeća kojeg je crkvi sv. Frane darovao papa Nikola IV., (Girolamo Masci d`Ascoli). On se kao mladić školovao u samostanu sv. Frane u Zadru i tu pristupio Franjevačkom redu. Prije nego je postao papa, bio je gvardijan samostana, od 1272. provincijalni ministar Provincije čije je sjedište bio zadarski samostan i kardinal. Kao 191. papa, pontifikat je počeo 22. veljače 1288., a završen je njegovom smrću 4. travnja 1292. godine.

Ines Grbić

Foto: A. Matković