Čestitka nadbiskupa Zgrablića novoimenovanom banjalučkom biskupu Željku Majiću

Mons. Željku Majiću, novoimenovanom banjalučkom biskupu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je čestitku povodom Majićevog biskupskog imenovanja.

Dragi novoimenovani biskupe Željko!

Na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije objavljeno je da Vas je papa Franjo imenovao banjalučkim biskupom. Radujem se i od srca Vam čestitam na izboru u biskupsku službu i Vašem prihvaćanju. Čestitam Vam u osobno ime i u ime svećenika, đakona, redovnika, redovnica, Bogu posvećenih osoba, bogoslova, sjemeništaraca i cijeloga Božjega naroda Zadarske nadbiskupije.

Na početku nove biskupske službe izražavam Vam bratsku blizinu i podršku u daljnjem vršenju pastirske službe. Gospodin neka Vas obdari svim potrebnim milostima, radošću i odvažnošću u biskupskoj službi na dobrobit Banjalučke biskupije i cijele Crkve.

Rado Vas pratimo molitvom po zagovoru Isusove i naše Majke Marije i svetoga Bonaventure, zaštitnika Banjalučke biskupije.

Uz srdačan pozdrav, odani u Gospodinu,

Milan Zgrablić

nadbiskup

 

 




ZADAR: Nadbiskup Zgrablić predvodio misno slavlje na svetkovinu Bezgrešnog začeća u sjemeništu ‘Zmajević’

Na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM, zaštitnice zadarskog sjemeništa, svečano misno slavlje u kapeli Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u petak, 8. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Imamo razloga radovati se blagdanu Bezgrešne, jer kroz taj blagdan vidimo što je Bog počeo činiti i što Bog čini u životu svakoga od nas – to postaje izvor naše radosti i snage našeg života“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je da je sljedeće godine 170 godina kako je papa Pio IX. proglasio dogmu o Bezgrešnom začeću Marije.

„Zbog plana svoga Sina, Bog je Mariju oslobodio ljage istočnog grijeha koji nas udaljuje od Boga. Svi smo rođeni s istočnim grijehom. Ali, Bog nas ne ostavlja u tom grijehu, nego je unaprijed očistio od ljage istočnog grijeha zbog zasluga Isusa Krista koji je sve grijehe preuzeo na sebe i donio nam spasenje“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„U hodu prema Kristu koji se rađa, Mariju promatramo kao velika svečana vrata prema Božiću. Vrata kroz koja prolazimo, da kroz njen primjer, Marijin primjer i zagovor, Marijinu pomoć, i mi ulazimo u Božić; da prođemo kroz ta vrata da bi se Krist rodio u našem srcu. Da bi se nešto veliko i veličanstveno dogodilo u našem srcu, da bi se Bog sjedinio s nama i trajno nastanio u našem biću“, poručio je mons. Zgrablić.

Uz Marijinu pomoć, i mi možemo doživjeti ono što kaže apostol Pavao, da nas je Bog zamilovao u svome ljubljenome Sinu. „Da bismo doživjeli da to Bog čini nama. Bog nas miluje u Isusu Kristu. I ne samo to, da nas Bog toliko prima i da smo u toj ljubavi. Po sakramentu svetog krsta, Gospodin nam je učinio ono što je učinio Mariji u trenutku njenog začeća. Tu milost smo mi također primili, jer nam je Krist darovao to oproštenje. Krist i nas danas traži u svakom našem grijehu“, rekao je nadbiskup.

Kad su Adam i Eva zgriješili, što je pročitano u prvom čitanju svetkovine, Bog traži Adama i pita ‘Gdje si?’. „Kad god činimo grijeh, Bog na to nije ravnodušan, jer grijeh je za nas poguban i donosi nam veliko zlo. Koliko je grijeh velik nismo ni bili svjesni dok nismo upoznali Isusa Krista, koji je radi naših grijeha morao uzići na križ. Prihvatio je muku i trpljenje da nas oslobodi od naših grijeha“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio utjehu rekavši: „Ali, kad nas Bog traži u našem grijehu, Bog ne dolazi kao onaj koji nas dolazi suditi, tužiti. On nas najmanje dolazi kazniti. Nego, Bog čovjeku uvijek dolazi kao Spasitelj! Onaj koji nas hoće spasiti, koji nas hoće potražiti.

Mi kad činimo grijeh, kao i Adam – bježimo, skrivamo se. Otkrili smo svu svoju golotinju. Otkrili smo što mi jesmo. Grijeh je otkrio u nama našu prevaru. Ali, tu nas Bog traži ne da bismo propali, nego da bi nam Bog darovao svoje spasenje. Da bi nam darovao svoga Sina. Bog nas ne optužuje zbog onoga što smo učinili, nego optužuje nas Zli koji nas je prevario i koji nas je nagovorio na taj grijeh. Gospodin uvijek dolazi kao liječnik, kao Spasitelj, kao milosrđe, oproštenje. Uvijek je takav. Papa Franjo kaže, Bog se nikada ne umara u praštanju“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i kako je ono što je rečeno da je kazna prvim ljudima, zapravo slika Božjih atributa, sposobnosti. „Bog je jedino prokleo zmiju, ali muškarca i ženu kaznio je na drugačiji način. Muškarcu je rekao da će trudom i znojem zarađivati svoj kruh. A mi smo slični Bogu upravo po tome što radimo, stvaramo, što možemo učiniti nešto; da se ne vladamo samo po instinktima, nego imamo slobodu. Jer stvoreni smo na sliku Božju.

I što Bog čini? Božja ‘kazna’ je u tome da nam Bog vraća svoje dostojanstvo. Vraća nam sliku koju smo izgubili našim grijehom. Ženu kažnjava da joj kaže: ‘Žudnja će te mužu tjerati. U mukama ćeš rađati djecu svoju’. Dakle, kad kažnjava ženu, Bog govori u terminima života. Bog vraća život. Bog čini da nam posljedice grijeha i zla koje činimo budu podsjetnik da nikad ne zaboravimo najveće, najvažnije – da smo stvoreni na Božju sliku, da je Bog došao da nas spasi, da nas Bog vraća da budemo njegova ljubljena djeca“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da nam blagdan Bezgrešne bude „okrepa i snaga života, da Gospodina ljubimo, da njegovu riječ slušamo i prihvaćamo kao istinu našeg života. Sve ono što je Bog učinio u svom sinu Isusu, a to isto čini u našem životu, da to možemo prepoznati. Da poput Marije, Bezgrešne, i mi to pohranjujemo u naše srce, da o tome razmišljamo, da nam to bude snaga, ljepota, smisao i radost života“, rekao je mons. Zgrablić.

U misi su sudjelovali profesori i učenici Klasične gimnazije Ivan Pavao II. koja je i nastala iz ustanove zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’. Nadbiskup je podsjetio da je i on, upravo u godinama tih učenika, kao sjemeništarac bio u zadarskom sjemeništu, gdje je dane provodio učeći, moleći i boraveći baš u toj kapeli sjemeništa. Naime, mons. Zgrablić pohađao je 3. i 4. razred Klasične gimnazije u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru, gdje je 1980. godine i maturirao.

 Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Foto: I. Grbić

 




ZADAR: Nadbiskup Zgrablić predslavio blagdan sv. Nikole i Dan pomoraca u katedrali sv. Stošije

Na blagdan sv. Nikole, ujedno i Dan pomoraca i ribara, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 6. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na misi su sudjelovali pomorci, predstavnici udruga pomoraca iz Vrsi i Privlake, mjesta s velikim brojem pomoraca i dugom pomorskom tradicijom, učenici i profesori Pomorske škole Zadar, kapetani i časnici brodova, obitelji pomoraca i ribara, osobito brojni iz ribarskih mjesta Kali i Kukljice te djeca iz tih otočkih ribarskih obitelji.

Nadbiskup je uputo molitvu Bogu za ljude koji su životnom egzistencijom vezani uz more; za žive i pokojne pomorce i ribare, da Bog čuva i prati sve koji putuju morima, da se sretno vrate svojim obiteljima.

Mons. Zgrablić je rekao da se za život čovjeka koristi simbolika mora i njegovo metaforičko značenje. „Za osobe koje su ušle u brak kažemo da su ušli u bračnu luku. Kažemo da našim životom putujemo kao da plovimo morem. Na moru nije samo lijepo, more nije uvijek mirno. More nekad ima velike valove i velike životne opasnosti. Treba mudrosti, znanja i hrabrosti da bi se dobro plovilo morem. Treba misliti, razmišljati kuda bi se plovilo i kako ploviti. Plovidba ima neki cilj, zadatak. Plovidbom se nešto želi dostići, ima cilj kamo treba ići. Tako je i s našim životom“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da ribari i pomorci na moru doživljavaju ljepotu i bogatstvo mora, ali i opasnosti koje ono nosi sa sobom, kao i život. Pomorci žive težak život. Kaže se da je posao pomorca ‘kruh sa sedam kora’.

„Biti ribar života je poziv svakome od nas. Isus je rekao svojim učenicima ‘Odsad ćete loviti ljude’, ali to se odnosi na sve. Ne zaboravimo da nismo stvoreni samo i zauvijek za ovaj svijet. Puninu sreće nećemo i ne možemo postići na ovom svijetu. Gledajući samo ovaj zemaljski, tjelesni život, na ovom svijetu ne možemo naći pravi i puni smisao života. Nama je umirati ovom svijetu jer imamo drugi cilj – preporoditi se za vječnost, preobraziti naš život, da umire u nama zemaljsko kako bismo rasli u onome što je vječno u nama, da bismo primali novi život“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Da se ne izgubimo na putovanju, moru života, pomaže nam Božja riječ koja treba biti naš kompas i sadržaj, kako bi bila snaga za plovidbu našim životom, rekao je mons. Zgrablić. Razmatrao je značenje tri riječi iz prve rečenice navještenog evanđelja koja glasi: „Dođe Isus do Galilejskoga mora, uziđe na goru i sjede ondje“. To su riječi doći, brdo i sjesti.

„Isus je došao na Galilejsko more. Isus je prvi koji čini korak prema nama. Bog prvi čini korak k nama. Kad činimo i poželimo nešto dobro, to dolazi iz poticaja kojeg osjećamo u našoj nutrini da učinimo nešto dobro. Bog je učinio prvi korak: dao nam je život, objavljuje nam se, postaje čovjekom, progovara nam svoju riječ, ostaje s nama do svršetka svijeta, daruje nam svoga Duha Svetoga. Jako je važno da otkrijemo da Bog prvi dolazi k nama. Što god činimo dobro u životu, spoznajmo da je to milost koju smo primili od Gospodina. To je Božji poticaj, poticaj njegovog duha koji djeluje u nama i našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Po dolasku na Galilejsko more, Isus je uzašao na goru. „Brdo u Svetom Pismu  označava Božju blizinu. Znači mjesto gdje se bolje vidi, odakle je bolji vidik, gdje je osoba bliže nebu, u smislu Božjeg života koji je drugačije od našeg života, ali Bog je tu. Isus nam je s Brda blaženstava objavio blaženi život, novi život i želi nas dovesti u Božji život; da nam otkrije puninu tog života, da uđemo u to blaženstvo, u tu Božju blizinu, onoga koji nas traži. Bog nas neizmjerno ljubi, dao nam je sebe, svoga Sina, sve što jesmo, imamo i s čime možemo surađivati“, rekao je zadarski nadbiskup.

Osim na brdo blaženstava, Isus je uzašao na još jedno važno brdo, Golgotu. „Na tom brdu Krist nam je dokraja dokazao sebe, Bog nam je u njemu potpuno otkrio svoje lice. Boga možemo gledati u Kristu raspetome, u njegovoj muci, trpljenju i umiranju – da vidimo Božju ljubav koju nam tu svjedoči. Da nas Bog bezuvjetno ljubi, Bog je bezuvjetno na našoj strani. Bog je to učinio za svakoga od nas. Dragocjeni smo u Božjim očima, nismo sami“, poručio je mons. Zgrablić.

Kad su pomorci i ribari na moru, tjednima i mjesecima daleko od svoje obitelji, mogu se osjećati usamljeni i sami. Ali, „nikad nismo sami, jer nas Božja ljubav uvijek prati. Bog je uvijek s nama. Svi nas mogu napustiti, ali Gospodin nas neće nikada napustiti. Što smo u većoj nevolji i grijehu, to nam Gospodin dolazi još više ususret, to nas još više traži, jer nam želi dati sebe. Uvijek nam dolazi kao Spasitelj“, ohrabrio je nadbiskup Zgrablić.

Isus je sjeo na brdo uz Galilejsko more. Nadbiskup je rekao da sjesti u grčkoj filozofiji znači učiti, poučavati. „Isus nam govori, progovara nam Božju riječ, progovara nam o sebi, o smislu našeg života, da nam pokaže kakvi ribari trebamo biti. To nas Gospodin uči dok sjeda u našu sredinu“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da nam Isus za hranu ne daje samo pouku, lijepu riječ, nego samog sebe u presvetoj euharistiji.

„Gospodin dolazi da nas izliječi od naše hromosti, ako životom ne hodamo kako trebamo. Slijepi smo za veliku Božju ljubav i dobrotu koju nam iskazuje. Slijepi smo za bližnjega koji treba našu blizinu, pažnju, našu ljubav. Mi trebamo doći pred Gospodina da nas izliječi od mnogih naših nevolja koje nosimo u sebi, od nevolja koje drugi nose u sebi, da bi nas dodirnuo, izliječio i učinio novim ljudima“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da nam Isus neprestano oprašta i daruje svoje milosrđe. „Isus nam otvara oči za svoju dobrotu i ljubav da bismo osjetili kako Gospodin suosjeća s nama. Evanđelist kaže da je Isus rekao ‘Žao mi je naroda’. To Bog osjeća prema nama – veliku samilost!

Tu veliku Božju samilost možemo doživjeti ako vidimo Gospodina kako dolazi u naš život, ako s njim uzlazimo na goru, ako ga vidimo kako sjedi na gori, kako nas uči, poučava. Dolazimo k njemu s našim slabostima. Dozvolimo da nas Gospodin dodirne, osobito u sakramentima. Imajmo hrabrosti dati Gospodinu ono malo što imamo, par kruhova i ribica koje je on uzeo u svoje ruke, Bogu zahvalio, razlomio – onda se možemo nahraniti i imati život kakav je imao sv. Nikola i život na koji nas Gospodin poziva – život Božje punine, njegove blizine i ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

„Sv. Nikola nas podsjeća da i mi trebamo biti jedni drugima dobri, koliko trebamo jedni druge darivati. Ali, najveći dar koji primamo i koji smo primili je da nam se sâm Bog darovao. Bog nam se daruje u svakoj euharistiji, primimo ga otvorena srca. Veće od sâmoga Boga ne možemo primiti. On je najveći mogući dar koji nam se daruje. Ne možemo ga zaslužiti i nismo dostojni te Božje milosti“, rekao je nadbiskup, poželjevši da blago i bogatstvo koje je bilo u životu sv. Nikole postane dio našeg života.

„Duh sv. Nikole i nas želi zahvatiti i želi biti dio našeg života. Sv. Nikola je činio dobro. Našao je načina i mudrosti kako činiti dobro, to je bio njegov zadatak. Ali, nije to samo zadatak sv. Nikole, nego to je životni zadatak svakog kršćanina. U Bogu je izvor svakog dobra, da uopće možemo činiti dobro. Iz Boga sve proizlazi, a mi samo surađujemo s njegovom milosti.

Neka nam pomogne primjer sv. Nikole koji je duboko povjerovao Božjoj riječi. Time što se potpuno otvorio Božjoj milosti, on je mogao učiniti najveća čudesa. Kad smo s Gospodinom, kad je Božja snaga u nama, kad smo nahranjeni Božjim duhom, kad slijedimo Gospodina, kad ga prepoznajemo u našem životu; kad mu dozvolimo da sjedne u naš život, u najveće oluje našeg života, da se popne na sve križeve našeg života – tada nas Gospodin osposobljava da i mi činimo čudo novog života, čudo rađanja za vječnost, čudo Božje blizine koje se ostvaruje u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši: „Slijedimo Gospodina da bismo nadvladali sve nevolje, oluje i sigurno stigli na konačni cilj našeg života, s brodom punim dobrih djela, ljubavi i oplođene milosti života koje nam je Gospodin dao kad smo s njim surađivali“.

Sudionike mise pozdravili su don Marko Vujasin, povjerenik nadbiskupijskog Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Mons. Sorić je rekao da naši pomorci ponosno pronose hrvatsko ime svijetom, ime i kulturu naše hrvatske zemlje te da su u svijetu poštovani i prepoznati po svojoj stručnosti i sposobnostima.

Nakon mise, vjernici su se okupili na gatu na zadarskoj rivi gdje je don Marko u more položio vijenac u sjećanje na poginule na moru, a nadbiskup Zgrablić je predvodio molitvu odrješenja za pokojne ribare i pomorce.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Na Međunarodni dan volontera nadbiskup Zgrablić pohodio Pučku kuhinju

Na Međunarodni dan volontera u utorak, 5. prosinca, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je Pučku kuhinju Caritasa Zadarske nadbiskupije u kojoj se susreo s njenim korisnicima.

Pučka kuhinja u Zadru dnevno priprema 300 obroka za ljude u potrebi. Dio obroka odvoze korisnicima u njihove domove, uglavnom onima koji žive bez podrške obitelji i s minimalnim mirovinama.

„Puno ljudi nema hrabrosti tražiti pomoć. Osobito u vremenu došašća apeliramo da budemo svi susretljivi, dobri i da zajedno pokušamo doći do tih ljudi i osigurati im barem jedan topli obrok dnevno. Dolaskom socijalnog radnika u takvu obitelj vidimo da ljudi imaju i druge potrebe koje se mogu riješiti i tako im osigurati kvalitetniji život“, rekla je Mirjana Tadić, zamjenica ravnatelja zadarskog Caritasa.

Povodom Dana volontera, nadbiskup je uručio zahvalnice volonterima i zadržao se i s njima u razgovoru. „Želim da svima došašće bude vrijeme lijepe duhovne, plodonosne pripreme za veliki blagdan Isusovog rođenja. Isus je došao na zemlju, Isus je prvi volonter! Sišao je s neba, došao je među nas kao Spasitelj da nam objavi neizmjernu Božju ljubav. Da nam pokaže koliko nas ljubi, koliko je na našoj strani“, rekao je nadbiskup Zgrablić, naglasivši kako u Isusu otkrivamo da je sve što imamo njegov dar.

„Naš život je Božji dar. Bog je život i daruje nam život, naše znanje, naše sposobnosti, mogućnosti koje imamo – sve to su Božji darovi, Božje milosti, talenti koje nam Gospodin daruje. Od Gospodina sve besplatno primamo. On jedino želi da ga ljubimo. Ako to nosimo u srcu, ako toj ljubavi otvaramo naš život, onda ćemo i mi biti otvoreni za drugoga, nećemo biti zatvorenog srca prema potrebama drugih. Ako participiramo u Božjoj ljubavi, kao što Bog nije bio zatvoren prema nama i naše srce će biti otvoreno za svakog čovjeka, osobito za onoga u potrebi“, rekao je mons. Zgrablić.

U kršćanskoj ljubavi nema isključivosti, naglasio je nadbiskup. „Svaki čovjek je vrijedan Božje ljubavi, jer Bog je umro za svakog čovjeka, ne samo za neke izabrane, za neku elitu – nego za svakoga. I ne samo to. Nego, Isus je toliko učinio za čovjeka, da se on identificirao s onim tko je u potrebi. Stoga je rekao: ‘Što učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste’“, rekao je nadbiskup. Poželio je blagoslovljen Božić korisnicima Caritasovih službi, volonterima koji u Caritasu rade s ljubavlju i svim ljudima dobre volje.

Don Dario Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije je rekao: „Volonteri pomažu Caritasu, oni su kao produžena ruka, posrednici između Caritasa i potrebitih koji prepoznaju potrebu u svojoj sredini. Volontiranje je osobito bitno u župama, župni caritasi temelje se na volontiranju. Dakle, čovjek radi nešto od srca i iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, bez materijalne koristi za sebe, ali s velikom duhovnom koristi. Bitno je da Crkva ima službu Caritasa, jer to je svjedočenje Isusa Krista, njegove ljubavi i milosrđa na djelu. To je djelotvorna vjera. Svi smo pozvani na karitativno djelovanje, dakle, ostvarivati djela ljubavi“, poručio je don Dario.

Borka Pantalon je volonterka u Socijalnoj samoposluzi tri godine. U Pučkoj kuhinji Caritasa bila je od 2009. godine. Onda se razboljela, a kad je ozdravila od zloćudne bolesti, vratila se volontirati. Borka pakira pakete hrane i drugih potrepština koje korisnicima dijeli četvrtkom. „Volontiram jer pomažem drugima, a pritom se i dobro osjećam. Tu sam i rekla sam da ću tu ostati. Kad vidite da se netko tko dođe ustručava, nekoga je sram, priđeš mu s toplom riječi. Čovjek bude odmah veseliji. To onda i mene ispunjava, osjećam se zadovoljna“, rekla je Borka.

Martina Jelinek volontira 11 godina. Odnosi obroke u domove ljudi. „Volontirajući sam ispunjena, a i te osobe osjećaju se dobro kad im dođemo. Kad vidite ljude koji su napaćeni, bolesni, gladni, morate imati srce da pomognete, izađete im ususret. To je lijep osjećaj“, rekla je Martina. Danijela Bolonja volontira 3,5 godine. Bolje se osjeća kad volontira i to joj donosi radost.

Programi u kontinuitetu zadarskog Caritasa su Socijalna samoposluga, Pučka kuhinja, Obiteljsko savjetovalište i Kabinet rane intervencije za djecu. U korištenju usluga Caritasa evidentirano je približno 3 000 obitelji. „Ljudi traže i savjetodavnu pomoć, ne znaju na koji način ostvariti neko pravo. Ne želimo biti birokratski ured. S naše adrese Caritasa ne treba ljude vraćati u njihove neriješene situacije. Želimo biti otvoreni, susretljivi i pomoći čovjeku, jer znamo da smo mi u Caritasu zadnja adresa na koju dolaze i preuzimamo odgovornost da pomognemo ljudima“, poručila je socijalna radnica Mirjana Tadić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 




ZADAR, BOKANJAC: Nadbiskup Zgrablić na Prvu nedjelju Došašća u crkvi sv. Pavla: “Bdijte i pazite – to neka bude program našeg Došašća”

Na prvu nedjelju Došašća, 3. prosinca, svečano misno slavlje u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U svetom vremenu došašća mislimo na Isusov povijesni dolazak, njegovo rođenje u povijesti, „ali, Isus nam dolazi i tijekom euharistije, želi nam dati dar svoga spasenja. Gospodina grlimo u svakoj euharistiji, u svakoj riječi koju nam progovara, u svakoj svetoj pričesti“, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno evanđelje, mons. Zgrablić je istaknuo da su za ispravno shvaćanje i življenje došašća važna dva poticaja po kojima Božja riječ kaže što je došašće. Ti poticaji izraženi su s Isusovim riječima Pazite i Bdijte.

„Te dvije riječi u evanđelju govore o bîti došašća. U tom kratkom tekstu koji ima svega pet redaka, Isus čak tri puta ponavlja ‘Bdijte’. I kaže, ‘Pazite’. Time Božja riječ želi skrenuti našu pozornost za došašće. Neka to bude program našeg došašća i najvažnije za nas, da došašće provedemo u pažnji i bdjenju, da radosno zagrlimo Gospodina kad slavimo njegovo rođenje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Riječ ‘Pazite’ čovjek izgovara drugome kad ga želi zaštititi od neke opasnosti. Osoba bude u poslu, obavezama, oko nje se događa nešto važno, može biti i opasno, a da osoba to ne primjećuje, iako je tome blizu. Odrasli često djeci za koju su pozvani brinuti kažu ‘Pazi’.

„Riječ Božja želi nam reći što je važnije od zemaljskoga koje vidimo tijekom došašća u blještavilu ovog svijeta, od pripreme na ulicama, zabave i razonode. Nije ružno da se ljudi vesele, druže i da nam zajedno bude lijepo, ali opasnost je da u takvom življenju propustimo najvažnije – da Božić prođe mimo nas, da nismo doživjeli najvažnije što on sa sobom donosi“, upozorio je nadbiskup, rekavši da Božić znači Božje rođenje u životu čovjeka.

„Ništa ljepše i veće ne može se dogoditi, nego da nas pohodi onaj koji je Stvoritelj, život, istina, punina, ljubav, koji nas traži, zove i viče Pazi, tu sam. Primi ono što ti ja želim darovati. Da ne bismo prošli mimo toga pohoda, trebamo se duhovno pripremiti, ne samo tijelom i kićenjem naših domova. I to je potrebno, ali neka to bude izraz našeg srca“, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da izvanjski znakovi budu odraz istinskoga duhovnoga što se događa u čovjeku.

„Neka došašće bude svjetlo koje će svijetliti u našoj duši, radost koja će izvirati iz naše duše i susreta s Gospodinom. Da vanjski znak okićenosti ne bude lažna potraga za onim što nismo našli, što nam je bilo tako blizu, a promaknulo nam je, jer nismo bili dovoljno pažljivi“, upozorio je nadbiskup.

Razmatrajući Isusovu riječ ‘Bdijte, jer ne znate kad je čas’, mons. Zgrablić je rekao da bdjeti znači trajno stanje osobe, to je trajna svijest čovjeka o trajnoj Božjoj prisutnosti u našem životu. Riječ ‘čas’ znači čas Božje blizine, čas Božjeg djela.

„Bog djeluje sada i ovdje, prolazi sa svojim bogatstvom, s puninom svojih darova, a naše ruke mogu biti u džepovima ili drugdje, da ne primamo ono što nam Gospodin želi dati i darovati. Taj čas protegnut je na cijeli naš život. To nije jedan trenutak, nego to je čas koji ne prestaje, koji je jednak bdjenju, ne-spavanju, kad moramo i uz napor i svijest bdjeti i namjerno ne htjeti spavati, kako bismo bili svjesni te Božje blizine i prolaza“, rekao je nadbiskup.

Pojašnjavajući Isusovu prispodobu „Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije“, nadbiskup je rekao da tu Isus govori o sebi kao o Sinu Božjem po kome je Bog u sili i snazi Duha Svetoga i nama darovao život.

„Gospodin nam je povjerio kuću koju ima, a to je život, jer Bog je život. Mi živimo u kući našeg života koja nam je povjerena da s njom upravljamo. Nismo je sami izgradili, nego nam je darovana. Gospodin nam je povjerio kuću života, a on kao da je negdje otišao – ima toliko ljubavi i povjerenja da nam ostavlja da mi upravljamo našim životom. Gospodin nam povjerava naš život iz velike ljubavi prema nama, povjerava nam ono najveće i najdragocjenije – život,  svoju ljubav, da je živimo i time upravljamo“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Posao Gospodina je da nas ljubi, to je njegov vrhovni zadatak. Kad ljubimo Gospodina, nećemo ljubiti samo neku ideju, nešto imaginarno, daleko, nepoznato, nego ćemo ljubiti Gospodina koji se utjelovio, koji je postao čovjekom, koji nije daleko od nas. Gospodin je toliko blizu čovjeku da živi u tvojoj duši, u tvojoj nutrini“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je istaknuo da se u evanđelju izrijekom spominje naziv službe samo jednog sluge za kojega se zna što radi, a to je vratar. Njemu je zapovjeđeno da bdije, da čuva vrata. Time „Gospodin misli na našu savjest. To je naš vratar, koji nam govori koga pustiti, a koga ne pustiti u našu kuću, u naše srce. Kome dozvoliti da uđe u naš život, da li da uđe dobrota ili zlo. Tko dolazi na naša vrata, koga pustiti u naš život, onoga tko će nam donijeti dobro ili zlo? Na to trebamo misliti, na to trebamo paziti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Budući da se Gospodin utjelovio u našem životu, prepoznajemo ga u svakom bratu čovjeku. „Gospodina možemo ljubiti ako ljubimo jedni druge, ako činimo dobro jedni drugoga, ako slušamo vratara, savjest, koji nam kaže što trebamo činiti bližnjemu. Tada živimo naše bdjenje.

Taj stav moramo živjeti cijelog našeg života. To je napor i nastojanje koje moramo učiniti, to je posao koji nam je Gospodin povjerio. Da bismo to mogli trajno otkrivati, prepoznavati, potrebno nam je još jedno bdjenje, a to je molitva. Molitva preobražava naš život, povezuje nas s Gospodinom, po njoj možemo doprijeti do Gospodina. Molitva čisti naše srce, pomaže da Duh Sveti siđe u naše biće, da nas očisti od svega što nije Božje, što nije bitno, da duhovno u sebi možemo oplemenjivati“, rekao je nadbiskup.

Molitva mora biti trajna, jer ona potiče trajno prisjećanje da je Bog prisutan u našem životu, da smo u njega uronjeni, da radimo njegov posao. „Da budemo s Bogom povezani i kad pogriješimo, kad shvatimo da smo na Gospodina zaboravili, da smo ga zanemarili, da smo zaboravili na milosti koje smo primili, koje smo pripisivali sebi, da su naše. Da uvidimo da smo gospodarili našim životom kako smo mi htjeli, a ne kako nam je Gospodin povjerio. Po molitvi vidimo da nas naši grijesi nose, pa molimo da nam se Gospodin smiluje i oprosti“, potaknuo je mons. Zgrablić. Približavanje Gospodinu po molitvi čovjek može učiniti znakom križa, po svetoj slici, nabožnom predmetu, zazivom Bogu, jednom riječju ili rečenicom, makar samo reći: Bože, hvala, Bože, slava ti, Bože, oprosti.

„Molitva uprisutnjuje Boga u našem životu. Tako ćemo Boga staviti u naše srce i biti u Božjoj prisutnosti, da sve što činimo u Gospodinovoj blizini činimo s ljubavlju prema njemu. Tako će neprestano naše srce biti otvoreno da bdije, da budemo s Gospodinom i da možemo prepoznati njegovu nazočnost u čovjeku. Da tako možemo primiti plod došašća – radost života s Bogom, milost njegove blizine i našeg spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je slavio misu u crkvi sv. Pavla u župi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu kao svoj zaključni susret s vjernicima tijekom svoga pastoralnog pohoda, odnosno vizitacije toj župi.

Nadbiskup Zgrablić je u proteklom vremenu od jeseni u pastirskim pohodima župama grada Zadra. Prije završnog nedjeljnog misnog slavlja koje predvodi u župnoj zajednici, nadbiskup se osobno susretne s predstavnicima vjerničkih skupina i angažiranih suradnika u pojedinoj župi. Naime, dužnost svakog biskupa je da najmanje jedanput godišnje osobno ili posredstvom svoga posrednika obiđe sve vjerske zajednice u povjerenoj biskupiji.

Mons. Zgrablić je pohvalio prisutnost brojnih obitelji s djecom u župi, rekavši da je taj Božji dar najdragocjenija stvarnost. Bokanjački župnik Roland Jelić zahvalio je nadbiskupu na dolasku i prigodi da s njegovim pohodom župa započne vrijeme došašća.

U prilog brojnih mladih obitelji u župi, što je primijetio i nadbiskup po prisutnosti mnogih roditelja s djecom tijekom mise, župnik Jelić je rekao da stalni porast  novodoseljenih stanovnika na Bokanjac potvrđuje i činjenica kako je za ovu godinu, župniku Jeliću za božićni blagoslov prijavljeno 43 obitelji više u odnosu na prošlu, 2022. godinu. Povećanu brojnost puka na misi u Novom naselju potvrđuje i da je don Roland uveo slavlje još jedne nedjeljne mise u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 




ZADAR: Dr. Josip Mužić: „Čini u sebi zli i principi o kojima se ne pregovara“ – Izlaganje na simpoziju o enciklici Veritatis Splendor (Sjaj istine) Ivana Pavla II.

Izlaganje o temi „Čini u sebi zli i principi o kojima se ne pregovara“ održao je prof. dr. sc. Josip Mužić na znanstvenom simpoziju „’Ne suobličujte se ovome svijetu (Rim 12,2)’ – Rasuđivanja u nekim tendencijama moralne teologije“, u petak, 1. prosinca, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Simpozij je održan povodom 30. obljetnice enciklike Veritatis Splendor – Sjaj istine, pape Ivana Pavla II. Da je i u Crkvi u Hrvatskoj, kao tada generalno u svijetu, postojao i otpor prema toj enciklici, pokazuje i što je tada hrvatski izdavač koji je imao monopol nad tiskanjem vjerskih izdanja objavio tu Papinu encikliku 1998., pet godina nakon njenog izlaženja.

Prema nauku Ivana Pavla II. u enciklici ‘Sjaj istine’, dr. Mužić je rekao da su principi o kojima se ne pregovara usko povezani s moralnim učenjem Crkve o činima koji su u sebi zli (intrinsece malum) i kao takvi nisu nikad dopustivi. Oni su uvijek zlo i nema iznimaka. Za njih Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Ima čina koji su, po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni. Nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro“.

Prema toj enciklici, čini koji se protive ljudskom životu i vrijeđaju ljudsko dostojanstvo ne usmjeravaju prema Bogu, jer korjenito proturječe dobru osobe. „Zbog toga, okolnosti i nakane nikada neće moći čin koji je po svom predmetu unutarnje nečastan, pretvoriti u ‘subjektivno’ častan čin ili čin koji se može braniti kao izbor. Priznajući i učeći postojanje nutarnjeg zla u određenim ljudskim činima, Crkva ostaje vjerna cjelovitoj istini čovjeka, pa ga dotle poštuje i promiče u njegovom dostojanstvu i pozivu“, citirao je dr. Mužić Ivana Pavla II., istaknuvši da primjena toga moralnog nauka na društvenom planu, dovodi do principa o kojima se ne pregovara i koji su presudni za oblikovanje društvenog života.

Poručivši da se „pred činima koji su u sebi zlo savjest treba zaustaviti, jer je najveći izričaj slobode izabrati ne činiti zlo“, dr. Mužić je istaknuo tri principa. To su obrana prava na život od začeća do prirodne smrti, što isključuje pobačaj i eutanaziju te poštivanje i zaštitu prava ljudskog embrija; čuvanje i promicanje obitelji zasnovane na monogamnom i nerazrješivom braku muškarca i žene s kojim ne mogu biti zakonski izjednačeni ili priznati drugi oblici suživota te jamčenje roditeljima slobode i ‘neotuđivog prava’ da odgajaju svoju djecu. Ta tri principa nisu jedina, „ali su jedinstveni po tome što su svojevrsna počela i nalaze se iznad svih drugih principa. Ako se oni isključe, onda više nema mjesta za vjeru u javnom životu, ali ni za razum, i društveni red više nije zadan, nego je plod ljudskih dogovora koji su promjenjivi“, upozorio je dr. Mužić, pozivajući se na nadbiskupa Giampaola Crepaldija koji je svojevremeno bio tajnik Papinskog vijeća za pravdu i mir.

Principi kao počela ne ovise o nikome, po sebi su apsolutni, a ne relativni, i nisu nastali kao plod nikakvog dogovora niti su podložni ikakvom naknadnom pregovoru, istaknuo je dr. Mužić, upozorivši: „Modernom čovjeku je problem prihvatiti postojanje principa koji su neovisni od njega, koji mu prethode i proizlaze iz zbilje i naravi ljudske osobe. On umišlja da ima vlast sam odlučivati o sebi, da mu ništa nije zadano i da će ono što mu je sada neostvarivo, s vremenom, preko znanosti, biti ostvarivo“.

Glede principa o kojima se ne pregovara, kardinal Angelo Bagnasco (predsjednik Vijeća Biskupskih konferencija Europe, 2016.-2021.) je rekao: „Dobro je moguće samo u istini i to cijeloj istini. Radi toga oni nisu predmet pregovaranja. U mnogim pitanjima mora se ići putem posredovanja i dobrih kompromisa, ali ima vrijednosti koje, radi njima svojstvenog sadržaja, teško podnose posredovanja, koliko god ona bila dobrohotna; jer, ove vrijednosti ne mogu se kvantificirati ni parcijalizirati, a da se stvarno ne zaniječu“.

Aktualnost te enciklike Ivana Pavla II. je i stoga što su se „mnogi unutar Crkve odrekli obrane vjere, općenito i konkretno na području neodrecivih principa, radi približavanja svijetu te su postali, svjesno ili nesvjesno, saveznici neprijatelja vjere i čovjeka“, upozorio je dr. Mužić. U kontekstu „širenja pomutnje i u teologiji i tamo gdje se najmanje očekuje“, Ivan Pavao II. u enciklici ‘Sjaj istine’ kaže: „Valja na poseban način istaknuti nesklad između tradicionalnog odgovora Crkve i nekih teoloških pozicija, raširenih i u teološkim sjemeništima i fakultetima, oko pitanja od najveće važnosti za Crkvu i za vjerski život kršćana te za sâm ljudski suživot“.

„Raspadanje kršćanskog shvaćanja morala uzrokovano je izbjegavanjem govora o Bogu“

Upozorivši na otpad od vjere na laičkim i kleričkim razinama, dr. Mužić je podsjetio na misao Josepha Ratzingera: „’Smrt Boga’ je proces posve stvaran koji danas prodire duboko unutar Crkve“.

„Protukatoličke snage u sâmoj Crkvi toliko su ojačale, kao što se vidi u Njemačkoj, da otvoreno iskrivljuju moralni nauk Crkve, veličajući grijeh i napadaju istine vjere, želeći ih prepraviti prema svom nahođenju. Neki teolozi, želeći zadobiti na važnosti u svijetu, ne libe se dati svoj ‘stručni’ doprinos, opravdavajući na moralnom planu neopravdivo“, rekao je dr. Mužić. Pritom je citirao Benedikta XVI. da je „rastrojavanje, raspadanje kršćanskog shvaćanja morala i moralne teologije uzrokovano zanemarivanjem i izbjegavanjem govora o Bogu“.

„Drugim riječima, postoje teolozi koji nude paradoks teologije bez Boga, kojoj više pristaje naziv ateologija. Oni koji su izgubili vjeru, koji se stavljaju iznad Objave ostaju u Crkvi s ciljem da je preoblikuju po svojoj mjeri, odnosno po kriterijima svijeta“, rekao je dr. Mužić. U tom kontekstu, citirao je Ivana Pavla II. koji u enciklici ‘Sjaj istine’ kaže: „Nastalo je novo stanje unutar sâme kršćanske zajednice koja je doživjela širenje višestrukih sumnji i prigovora, ljudske i psihološke, društvene i kulturne, religijske pa čak i teološke naravi, u pogledu moralnog naučavanja Crkve. Nije više riječ o djelomičnim ili prigodnim osporavanjima, nego o stavljanju moralne baštine na globalni i sustavni ispit, utemeljen na određenim antropološkim i etičkim poimanjima. U njihovom korijenu nalazi se više ili manje skriven utjecaj misaonih struja koje završavaju tako da iz ljudske slobode iskorijene njen bitni i sastavni odnos prema istini“.

Papa Ivan Pavao II. smatrao je nedopustivim razdvajanje morala koji zastupa „pluralizam mišljenja i ponašanja“ od vjere koja je ‘navodno jedinstvena’ te u toj enciklici poručuje: „Jedinstvo Crkve ne ranjavaju samo kršćani koji odbacuju ili iskrivljuju istine vjere, nego i oni koji ne priznaju moralne obveze na koje ih poziva Evanđelje“. „Nakon teologije, gdje su neki moralisti nastojali opravdati neopravdivo, proces samouništenja Crkve, prvotno motiviran podilaženjem svijetu, širi se i produbljuje kod vjernika i pastira te je zahvatio i pastoral gdje se gubi sposobnost imenovanja zla“, upozorio je dr. Mužić, citirajući kardinala Roberta Saraha: „Crkva kao produžetak i proširenje Krista u svijetu nije u krizi. U krizi smo mi, njena grešna djeca, i njeni pastiri“.

Društveni život na Zapadu smatra da tolerancijom može pomiriti sve razlike, no tu apsolutiziranu toleranciju ne zanimaju istina ni ljubav i svodi se na relativizam koji zamjenjuje principe, rekao je dr. Mužić. Pojasnio je pojam principa kao kriterij prosuđivanja i vrednovanja u kontekstu dostojanstva osobe i „neotuđivih prava“ koja vrijede za ljudsku osobu „uvijek, svugdje i za svakoga“. Nasuprot tome, prema Benediktu XVI., postoji shvaćanje „osobe s promjenjivim dostojanstvom i pravima uvijek pregovaranima: u sadržajima, vremenima i prostorima“.

„Nekad se o principima govori kao o vrijednostima o kojima se ne pregovara, no principi su i puno više od vrijednosti, jer oni rasvjetljuju i čak uređuju cijelu društveno – političku stvarnost, ne samo jedno područje stvarnosti i utemeljuju vrijednosti. Zato je puno veća šteta za društvo izgubiti jedan princip, nego jednu vrijednost. Ti principi se ne mogu utemeljiti sami, nego se temelje na ljudskoj naravi koja dolazi od Stvoritelja“, istaknuo je dr. Mužić, rekavši da principi „imaju veću moralnu težinu i važniju društvenu primjenu“ od ljudskih prava.

Popis glavnih ljudskih prava zapisan je u enciklici Centesimus annus, u kojima se navodi podudarnost ljudskih prava s principima o kojima se ne pregovara. „Preko umjetnog umnažanja ljudskih prava došlo je do njihovog relativiziranja, dok su principi kao pojam ostali zanemareni“, upozorio je predavač.

„U Crkvi su najsamilosnija ljubav te beskompromisni nauk sjedinjeni u ljubavi koja je revnost za Božju slavu i spasenje duša“

Govoreći i o temi neprihvatljivih kompromisa, jer uvriježilo se shvaćanje da je opće dobro sinonim za kompromis, dr. Mužić podsjetio je na misao Benedikta XVI.: „Europa se treba čuvati stava koji sustavno opravdava kompromis oko bitnih ljudskih vrijednosti. Takav pragmatizam, predstavljen kao uravnotežen i realističan, u bîti nije takav, jer niječe vrijednosnu i idealnu dimenziju koja je svojstvena ljudskoj prirodi“.

„Dogovaranje sa uzajamnim ustupcima je prihvatljivo i poželjno samo ukoliko poštuje i promiče bitne ljudske vrijednosti. U protivnom, ono postaje kolektivno zlo, neusporedivo pogubnije nego individualno koje strmoglavljuje društvo u propast“, upozorio je dr. Mužić, istaknuvši da se time „otvaraju vrata izgradnji protuljudskog i protu-Božjeg svijeta“.

Govoreći o granicama pregovaranja, dr. Mužić je upozorio: „Kada dođe do razlaza slobode i istine, u društvenom životu otvaraju se vrata ‘živom pijesku potpunog relativizma’ i sve postaje ‘podložno sporazumu, sve je podložno pregovoru: također i prvo od osnovnih prava, pravo na život’“, citirao je Ivana Pavla II.

Metoda dogovaranja je poželjna za uređivanje međuljudskih odnosa, ali, kad izlazi iz razumnih okvira i ako se primjenjuje na cijelu stvarnost, pretvara se u oruđe provedbe novog totalitarizma, upozorio je dr. Mužić. Tragična posljedica toga je nijekanje prava na život bespomoćnima, nerođenima i teško bolesnima, relativizacija braka i obitelji. To se prepušta „volji političara, odnosno samovolji moćnih lobija koji vladaju iz sjene“.

„Postupak pregovaranja može biti formalno civiliziran i proveden demokratski, ali ishodi su na bitnim pitanjima za čovjeka, fatalni. Kao što dobar cilj ne opravdava zlo sredstvo, još manje dobra sredstva opravdavaju zao cilj. Bez obzira koliko sve bilo podržano zakonima, rezultat je da je čovjek, kad je najranjiviji i najslabiji, u ime utilitarizma prerušenog u milosrđe, izručen na milost i nemilost kulturi smrti. To razara i sâmo društvo“, upozorio je dr. Mužić.

U prilog uspješnog spoja popustljivosti i nepopustljivosti u Crkvi, predavač je citirao misli koje je sažeo tomist Reginald Garrigou Lagrange: „U Crkvi susrećemo sklad između stvari koje je najteže pomiriti. U njoj su najsamilosnija ljubav te najčvršći i beskompromisni nauk sjedinjeni u jednoj ljubavi koja je revnost za Božju slavu i spasenje duša. Ona zna da ne može učiniti ništa dobro bez borbe protiv zla, da ne može propovijedati Evanđelje bez borbe protiv hereze. Milosrđe i čvrstoća nauka mogu postojati jedino kada su sjedinjeni; odvojeni umiru i ostaju nam samo dva trupla, tj. humanitarni liberalizam sa svojim lažnim spokojem i fanatizam sa svojom lažnom revnošću. Rečeno je: ‘Crkva je netolerantna u principima zato što vjeruje, a tolerantna u praksi zato što ljubi. Neprijatelji Crkve su tolerantni u principima zato što ne vjeruju, a netolerantni u praksi zato što ne ljube’. S jedne strane, teorija je suprotstavljena praksi; s druge strane, prodire i sređuje sve stvari sa čvrstoćom i nježnošću“.

„Enciklikom ‘Sjaj istine’ Ivan Pavao II. pokazao je neprolaznu vrijednost čina u sebi zlih, za teologiju i posebno za moralnu teologiju. Benedikt XVI. proširio je njihovu primjenu na političko područje preko principa o kojima se ne pregovara. Posrijedi je isti nauk koji traži od svećenika i laika moralnu dosljednost i zacrtava granice koje se ne mogu prekoračiti, ako se hoće ostati kršćanin. Taj nauk je izuzetno važan danas, kad se diktatura relativizma iz svijeta proširila i zahvatila sâmu Crkvu, do mjere da već ugrožava sakramente. Sve to opravdava se raznim izvedenicama milosrđa prema grešniku, no završava u pokušaju legaliziranja sâmog grijeha, na štetu nepromjenjivog božanskog i naravnog zakona. Nikakvi kompromisi oko ovih principa nisu mogući i njihovo življenje je ujedno i najbolje svjedočanstvo ljubavi koje katoličanstvo može dati svijetu“, poručio je dr. Josip Mužić.

U tom smislu, uvijek je aktualan i svih nas tiče se poziv svetoga Pavla Timoteju: „Pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom, koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo… poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovi spoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili“ (Prva Timoteju 6, 13.20-21).

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Znanstveni simpozij povodom 30. obljetnice enciklike Veritatis Splendor – ‘Sjaj istine’ Ivana Pavla II.

Međunarodni znanstveni simpozij povodom 30. obljetnice enciklike Veritatis Splendor – ‘Sjaj istine’ pape Ivana Pavla II. održan je u petak, 1. prosinca u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Simpozij je tematski naslovljen „’Ne suobličujte se ovome svijetu (Rim 12,2)’ – Rasuđivanja u nekim tendencijama moralne teologije“, a okupio je deset izlagača. Organizatori simpozija su Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Sveučilište u Zadru i Sveučilište Adam Mickiewicz iz Poznana čiji je rektor prof. dr. sc. Andrzej Pryba.

Na početku Simpozija, obilježavanje 30. godišnjice enciklike ‘Veritatis Splendor’ koju se smatra proročkom enciklikom iz čije perspektive se mogu promišljati temelji istine i polog vjere u odnosu na mnoga sadašnja aktualna pitanja u Crkvi i društvu, pojasnio je dr. sc. Damir Šehić s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

„U kontekstu suvremene teologije u kojoj se bilježe razna previranja, osobito u području moralnog učenja, govor o Veritatis Splendor čini se kao svojevrstan proročki govor koji u sebi sadrži nekoliko bitnih komponenti: to su Tradicija, Pismo i Učiteljstvo koje se uvijek spominjalo u kontekstu teološkog studija. Iako možda dovoljno nepriznato i nakon više desetljeća, enciklika je u povijesti Crkve jedan od dokumenata koji se danas čini kao istinsko svjetlo istine koje pomaže u raspršivanju tmina koje nas mogu snaći“, rekao je dr. Šehić, dodavši da se tu encikliku može nazvati i kompendijem, zbirkom, koja „teži jasno posloženom nauku Crkve i nudi se kao relevantan izvor Učiteljstva, za orijentaciju i izgradnju teološke misli u svakom trenutku“.

U želji da se iz bogatog sadržaja te enciklike uzmu smjernice i za današnji kontekst teološkog promišljanja, dr. Šehić je rekao da je enciklika ‘Sjaj istine ‘u trenutku svog objavljivanja 1993. godine, „figurativno i doslovno donijela sjaj istine moralnoj teologiji koja se u tom postkoncilskom vremenu suočavala s nekim postmodernističkim teološkim tendencijama. Namijenjena u prvom redu biskupima i teolozima, proročki je progovorila o cjelini moralnog naučavanja Crkve, detektirajući precizno i gotovo nepogrešivo izazove koji su se u moralnoj teologiji tada tek nazirali, a danas, 2023. godine, jasno ih vidimo, 30 godina nakon njenog objavljivanja.

Proročki govor enciklike Veritatis Splendor već tada je jasno razaznao novo stanje unutar sâme kršćanske zajednice i moralnog naučavanja Crkve, kada već na prvim stranicama navodi teološke tendencije koje pod utjecajem filozofskih misaonih struja „odbacuju tradicionalni nauk kad se govori o prirodnom zakonu, o univerzalnosti i trajnoj vrijednosti njenih propisa; jednostavno se smatraju neprihvatljivima neka moralna učenja Crkve“ (VS, 4), citirao je ulomak iz enciklike dr. Šehić.

„Potvrdama tom teološkom diskursu svjedočimo danas gotovo svakodnevno, kad neki biskupi i kardinali otvoreno govore o nekim aspektima moralnog nauka Crkve koji je nadiđen te „vjeruju kako je došlo vrijeme revizije samih temelja nauka“ jer „sociološko-znanstveni temelji nauka više nisu točni““, citirao je misli koje se čuju u javnosti dr. Šehić, upozorivši: „Ukoliko bi takav pristup bio točan, Crkva bi se odrekla svoje svrhe i poslanja koje joj je povjerio sâm Isus Krist, da bude učiteljica i čuvarica njegove riječi, „koja ostaje zasvagda“ i njegovog univerzalnog i nepromjenjivog zakona „koji nikada neće proći“.

Dr. don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u pozdravu sudionicima podsjetio je da je ta enciklika i u svoje vrijeme izazivala prijepore, imala je veliki odjek i donosila je mnoge interpretacije, da su čak neke njene dijelove na prevaru iznosili prije nego je enciklika službeno objavljena.

Na simpoziju su održana izlaganja: „Čini u sebi zli i principi o kojima se ne pregovara“ – prof. dr. sc. Josip Mužić, (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „Duhovno – moralni život kršćanina u svjetlu enciklike Veritatis Splendor“ – prof. dr. sc. Vladimir Dugalić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Đakovu), „Čini u sebi zli (intrinsece malum) neovisni o nakani i okolnostima prema Veritatis Splendor“ – doc. dr. sc. Mirjana Pinezić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „’Kreativne’ interpretacije savjesti u Veritatis Splendor“ – izv. prof. dr. sc. Ana Begić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), „Ivanov spektar isitne (Iv 8,32) u kontekstu istine i savjesti u enciklici Veritatis Splendor (31-34)“ – izv. prof. dr. sc. Arkadiusz Krasicki (Teološko-  katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), „La misura delle capacità morali dell’uomo. Riflessione alla luce dell’enciclica Veritatis Splendor“ – prof. dr. sc. Maciej Olczyk, (Sveučilište Adam Mickiewicz u Poznanu), „Subjektivističko poimanje moralne prosudbe. Moralno razlučivanje dobra i zla prema Veritatis Splendor“ – dr. sc. Damir Šehić (Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru), „Kristocentričnost moralnog života kršćanina u Veritatis Splendor“ – mr. sc. Ivo Bezina (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu), „Falsitatis Tenebrae. Odnos ljudskog dostojanstva i rodne ideologije u nekim tendencijama suvremene teologije“ – dr. sc. Valentin Stuhne i s. Barbra Čavlina,  mag. phil. et theol.

Članovi Organizacijskog odbora simpozija su Damir Šehić, Arkadiusz Krasicki i Zdenko Dundović, a Znanstvenog odbora Damir Šehić, Ivo Bezina, Valentin Stuhne i Mirjana Pinezić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Fra Bojan Rizvan na duhovnoj obnovi za djelatnike Zadarske nadbiskupije – Kako se odnositi prema darovanim talentima?

Duhovnu obnovu s poticajnim duhovnim nagovorom za djelatnike Zadarske nadbiskupije predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru, u petak, 24. studenog u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Susret je okupio djelatnike iz službi Nadbiskupskog ordinarijata, Caritasa Zadarske nadbiskupije te djelatnice Katedrale sv. Stošije i Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

Prije razmatranja teme nagovora, a to je upravljanje talentima darovanima pojedincu, fra Bojan je pojasnio zašto je djelatnicima Ordinarijata, odnosno ustanova Nadbiskupije, na osobiti način potreban susret duhovne obnove.

„Oni koji izbliza žive u Crkvi i susreću se s Bogu posvećenim osobama koji su cijeli svoj život stavili u službu Crkve i Gospodina, ponekad se susreću s ljudskom slabošću tih osoba. Duhovna obnova potrebna nam je iz svijesti ljudske slabosti. Zato što znamo da su ljudi slabi, da smo mi sâmi slabi. Duhovna obnova nam je potrebna da mi sami sebe pokušamo čupati iz vlastite slabosti i s druge strane, da ne upadnemo u napast sablazni zbog slabosti drugih. Da nas ne sablazni nečija slabost, jer pogotovo i najčešće djelatnici Ordinarijata i oni koji žive u kuriji, ponekad se susreću i sa slabostima svećenika. To može biti ozbiljna prijetnja i ugroza našoj vjeri, da se ponekad sablaznimo kako netko živi.

Duhovna obnova je prilika koja nas čupa iz sablazni. Prilika koja mi ne dopušta da svoju vjeru gradim samo na svjedočanstvu drugih, nego ponajprije na osobnom susretu s Isusom Kristom. Dakle, moja vjera raste iz susreta i zajedništva s Kristom, iz oblikovanja mog života po njegovoj riječi i njegovoj milosti“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je istaknuo važnim da djelatnici ureda i ustanova Nadbiskupije budu svjesni povjerenja koje im je darovano; ne samo povjerenja koje im je povjerio nadbiskup ili druga odgovorna osoba, nego sâmi Bog, jer izvršavanje povjerene službe treba biti u službi evangelizacije.

„Najteže u našem životu je kad izgubimo povjerenje. Najgore je kad naše ja bude ispred drugoga ti. Sveto Pismo pokazuje da je druga osoba ona u kojoj možeš ostvariti svoj život. Na latinskom, osoba se kaže persona, a to je složenica od dvije riječi – perso nare. Dakle, da dopustiš da tvoj život odzvoni u životu nekoga drugoga. Tada možeš imati radost. Odzvanjanje moga života u životu nekoga drugoga je stvarnost povjerenja. Zato je jako teško obnoviti povjerenje, kad narušeno povjerenje postaje prepreka ostvarivanju zajedništva i poslanja“, upozorio je fra Bojan. U tom kontekstu, djelatnicima Nadbiskupije je poručio: „Zato je važno da vi sebe prepoznate kao osobe u koje Crkva ima povjerenje. Kao osobe kojima je nešto povjereno, da žive i djeluju u službi evangelizacije. Bog nam povjerava neku službu da izvršimo ono što on želi, evangelizaciju. Papa Franjo često ističe da je svako djelo crkvenog službenika ponajprije djelo evangelizacije. Dakle, u svemu što činim u mojim riječima i postupcima, mora biti vidljivo evanđelje. Smisao našeg djelovanja je očitovati Isusa Krista. Ako ne očitujemo Isusa na mjestu gdje radimo, zapravo iznevjerujemo svoje poslanje. Gubim povjerenje koje mi je darovala Crkva i koje mi je, na kraju, darovao sâm Gospodin“, upozorio je fra Bojan.

U potrebi da iz Božje riječi razumijevamo svoj život i život onih koji su nam darovani na putu, kojima smo poslani, Rizvan smatra značajnim razumijevanje  evanđelja o darovanim talentima. Pritom je upozorio da je loše ako nam Božja riječ postane navika, s čime se također susreću zaposlenici Nadbiskupije.

„Može nam se dogoditi da se naviknemo na Božju riječ, da je odslušamo. Ako je Božja riječ riječ ljubavi, onda ljubav ne smije postati navika. Ne smijemo prečuti Božju riječ, što to Gospodin može progovoriti mom životu, kako Gospodin može progovoriti u mom srcu. Dopustimo da mojim odnosom prema drugima ravna Riječ Kristova, a ne moje iskustvo, moja pamet, moji osjećaji. Važno je shvatiti Sveto Pismo kao riječ koja donosi život u naše odnose. Ako čitamo Božju riječ bez Duha Božjega, nećemo se moći ispravno razumjeti. Tu riječ trebamo utjelovljivati, jer to je proces života kršćanina. Prvi događaj Krista na zemlji i u našoj povijesti je utjelovljenje – da i u mom životu riječ postaje tijelom i bude vidljiva“, potaknuo je fra Bojan.

U Evanđelju po Mateju, 25. poglavlje govori o potrebi budnosti, o blizini dolaska Kristovog kraljevstva i o poslanju koje imamo u našem i u životu Crkve. U prispodobi o svijesti blizine dolaska Božjeg kraljevstva, Krist govori o talentima. U tom tekstu misli se na novčanu jedinicu koja ima ogromnu vrijednost, a značila je oko 6000 drahmi. Isus drugdje govori o ženi koja je isprevrtala cijelu kuću da nađe jednu izgubljenu drahmu. To je mjerna jedinica između 20 i 40 kg zlata. To je veliki dar i vrijednost, i u novčanoj protuvrijednosti. Netko je dobio i pet puta toliku vrijednost.

„Dar je znak ljubavi – očituje nečiju ljubav prema nama“

„Ljudi imaju talente po kojima mogu uložiti sebe u neki odnos. Jedni druge prepoznajemo po našim talentima koji su naša posebnost. Definicija talenta je da je to osobita sposobnost za nešto; dar, darovitost, nadarenost, obdarenost. Dakle, talent je nužno vezan uz dar. Znači, postoji i darivatelj toga dara, a to može razumjeti onaj tko ima iskustvo ljubavi. Jer, kad volimo nekoga, onda drugome dajemo dar. Primatelj dara u tom daru ne prepoznaje samo njegovu materijalnu vrijednost, nego prepoznaje ljubav, dobrotu toga tko mu je dar dao. Dar je uvijek znak ljubavi. Dar očituje nečiju ljubav prema nama“, poručio je fra Bojan.

Stoga smo i mi, u talentima koje smo dobili, u darovima i sposobnostima koje imamo, pozvani prepoznati ljubav Gospodina. „Bog je čovjeka darovao nekim talentom jer ga ljubi, voli. Zato je važno utkati talente u svoj život. Ne možemo otkriti svoje talente ako ne prepoznamo onoga tko nam ih je darovao. Jer, Bog talente daruje smisleno, s nekim ciljem i poslanjem. Daruje ih da služeći se talentima, mi možemo ostvariti svrhu našeg života, a to je donijeti Riječ Gospodnju ljudima“, poručio je Rizvan.

Govoreći o Božjoj darežljivosti, fra Bojan je istaknuo da Bog ljudima ne daje od svoga suviška. „Bog nama daje od sebe, da bi čovjek imao nešto njegovo. U tom Matejevom ulomku na grčkom, Matej koristi riječ izvedenu iz glagola hiparho, što znači biti. Dakle, ističe glagol bivovati, a tek onda imati. To je važno, jer Bog čovjeku daruje od svoje bîti. Da nama Bog nije darovao od svoje bîti, mi ne bismo mogli biti. To što postojimo je dar Božje dobrote. Bog je po Duhu životvorac. On tvori život“, istaknuo je fra Bojan. To podsjeća i na trenutak stvaranja. „Bog ostavlja svoje tragove u nama. Bog je stvorio čovjeka i njegov rukopis je čitljiv u našem životu. Poslanica Hebrejima kaže, ‘Mi smo otisak bića njegova’. Onaj koji nas je stvorio, on nas najbolje poznaje i najbolje zna što je za nas, poznaje što je nama potrebno. Zato moramo dati povjerenje da onaj koji nas poznaje, koji nas je stvorio, jest i onaj koji zna naše ograničenosti. Mi ljudi smo ograničena bića“, rekao je fra Bojan.

„Zavist dovodi do sljepoće za Božje darove koji su darovani čovjeku i govori o nezahvalnom srcu“

Evanđelje kaže da Stvoritelj daje talente svakome prema njegovoj sposobnosti. „To je važno, jer svi smo jednaki po našem dostojanstvu, ali nismo jednaki po našim sposobnostima. Utješno je da Bog poznaje naše sposobnosti, kapacitete, ograničenosti, manjkavosti, nesavršenosti“, naglasio je fra Bojan.

Podsjetivši na stih Psalmiste, „Gospodin dade mir granicama tvojim“, Rizvan je istaknuo kako je važno da osoba ima mir i u svojim ograničenostima. „Jer, grijeh je neovlašteni prijelaz naših granica. Taj trenutak spoznaje oslobađa nas dviju velikih napasti u koje kao kolektiv možemo upasti i stvaraju frustriranost u našem životu. Prva napast je da se stalno uspoređujemo s drugima. Gledati sebe u odnosu na druge, promatrati sebe kroz druge, kroz natjecanje, često je put u grijeh, ogorčenost i nezadovoljstvo. I u crkvenim krugovima može se javiti problem konkurencije. Da netko smatra da drugoga treba zasjeniti, da će biti viši ako nekoga ‘potopi’. Tako nekad postupamo u našim međuljudskim odnosima. Ako se to rodi u svjedoku Evanđelja, onda se gubi smisao našeg poslanja u kojem karijera nekoga postaje jedni kriterij njegovog djelovanja.

Nisam djelatnik u Ordinarijatu ili u Službi Božjoj da ostvarim neku svoju karijeru i ispunim neka svoja očekivanja – nego da izvršim poslanje koje mi Gospodin daruje. Kada ljudi upadnu u takvu napast, postanu opasni, ne prežu ni pred čime. Najgori su oni koji nemaju granica. Spremni su druge i oblatiti da bi ostvarili svoj cilj, da bi postigli što žele. Zato je važno da kršćani, osobito djelatnici u Ordinarijatu i poslanju Crkve, sebe gledaju u odnosu na Boga“, poručio je fra Bojan, istaknuvši da je ogledalo našeg života Evanđelje, a ne kolega s posla.

„Budemo li sebe gledali u odnosu na druge, lako ćemo izgubiti sebe i željeti se  sviđati drugima. Kad osoba želi zadovoljiti potrebe drugih, da se nekome svidi, ulazi u kompromise sa sobom da bi ostvarila neke želje i upadne u glumu. Pozvani smo biti ono što jesmo“, potaknuo je fra Bojan. Važno je da osoba bude zahvalna za ono što ima, jer u suprotnom može upasti u grijeh ljubomore.

„Zavist dovodi do sljepoće za Božje darove koji su čovjeku darovani. Zavist govori o srcu koje je nezahvalno. Nisi zahvalan za svoje darove, za ono što ti imaš, nego sebe gledaš kroz prizmu drugoga. Kažu da je zavist jedini grijeh koji ne donosi nikakvu materijalnu ni tjelesnu zadovoljštinu. Ništa ne donosi, samo bol, muku, tjeskobu. Takvi ljudi postanu usahli“, upozorio je fra Bojan.

Druga napast koja se može dogoditi u odnosu s talentima je da ih osoba ne prihvaća. Čovjek puno toga u životu nije mogao birati. Ako je izgubljen zbog stvarnosti na koje nije mogao utjecati, takav život ne donosi radost, nego frustraciju, te osoba postane taoc svojih želja i prohtjeva.

„Pozvani smo znati što želimo, gdje sebe vidimo, što mislimo da je najbolje za nas. Ali, puno važnije je pitati se što Bog želi od mene, od mog života. Problemi nastaju kad se naši snovi ne ostvaruju, jer nisu usklađeni s našim mogućnostima. Frustrirani ljudi prihvaćaju nešto za što nemaju sposobnosti. Nešto žele, a to ih nadilazi. Onda postaju teški za zajednicu, naporni za kolektiv u kojem rade“, upozorio je Rizvan.

Bog ne traži od čovjeka da učini ono što ne može, ali čovjek nekad traži od sebe da učini nemoguće. Zato je važno da osoba shvati da su talenti koje ima, izraz Božjeg povjerenja u tu osobu. „Bog ima svoj san za svakog čovjeka. Važno je da u našem životu talenata ne živimo neke svoje snove, nego Božje snove o svom životu, da se trudimo ispuniti Božja očekivanja za svoj život“, potaknuo je fra Bojan.

Darujući talente, Bog nas čini posebnima, ali time i odgovornima. „Kad nam Bog nešto daruje, trebali bismo surađivati s njim. Mi smo suradnici Božji, kaže apostol Pavao. Bog želi s tobom nešto raditi i to mu treba dopustiti“, rekao je fra Bojan.

„Mjerilo naših Bogo-iskustava je naša svakodnevica – Biti vjeran u malenome“

Dogode se i situacije kad svi misle da su za sve sposobni i odgovorni. Taj se problem bio pojavio i kod Efežana, o čemu Pavao piše u poslanici Efežanima. Mislili su da će svi sve učiniti, a onda najčešće nitko ništa ne napravi. Tako onesposobljujemo jedni druge. Zato apostol Pavao kaže da je ‘Gospodin svakome od nas dao milost po mjeri dara Kristova, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje tijela Kristova’“, rekao je fra Bojan. Istaknuo je kako je važno da se osoba po primljenim darovima potpuno razdaje, da se oslobodi sebe, da živi za druge, kako bismo služili jedni drugima.

„Najvažnije je spoznati sebe u Kristu, tko sam ja za Isusa Krista. Zato je vrhunac samoostvarenja izgubiti svoj život. Krist to jasno kaže: ‘Tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, taj će ga spasiti’. A mi mislimo da ćemo se ostvariti ako se nas uvijek pita za mišljenje, ako od nas svatko traži savjet, želimo urediti tuđi život, a naš je u ruševini – mislimo da je to samoostvarenje. To je put u propast“, upozorio je fra Bojan.

Onima koji su znali umnožiti svoje talente, Krist odgovara: „Valjaš, slugo dobri. U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti“.

„Vjernost u malome je važna, jer ona se izgrađuje u svakodnevici. Bog od nas ne traži vjernost u spektakularnim činima, nego traži našu vjernost u malenosti. Biti predan i redovit u svom radu. Kao što poslodavac može potkradati jer ne daje pravednu plaću, i zaposlenik može potkradati poslodavca ako ne radi kako treba. Mjerilo svih naših Bogo-iskustava je naša svakodnevica! Ne kako je nama lijepo na misi ili duhovnoj obnovi, kako se tada lijepo osjećamo. Nego, naše ponašanje u svakodnevici. Kad dijete plače po noći, a ti moraš ustati – tu pokazujemo stvarnost naše vjere i predanja. A ne kad mi se ne dolazi na posao, da otvorim bolovanje“, upozorio je fra Bojan, istaknuvši: „Ljudi koji žive vjernost su ponizni, jer su vjerni u malenome i to te čini malenim u velikome“.

Isus Krist vjernost povezuje s radošću – ‘Pričešćivati’ jedni druge radošću

Rizvan je naglasio i važnost razlikovanja vjernosti i ustrajnosti, rekavši da čovjek može biti ustrajan, a da pritom nije vjeran. Osoba možeš biti ustrajna u braku, živi sa supružnikom, a da mu nije vjerna. Čovjek može biti ustrajan u svećeništvu, ali ne biti vjeran u svom svećeničkom pozivu.

„Vjernost je dublja, zahtjeva naše srce i otvorenost Duhu u svakodnevnim nadahnućima. Neki se nisu vratili u Egipat samo zato što se Crveno more zatvorilo, nego zato što su bili Bogu vjerni. Krist naglašava vjernost u malenosti; u jednostavnim stvarima, u svakodnevnim odlukama. Zato Krist vjernost veže uz radost. Kaže, ‘Uđi u radost Gospodara svoga’. Samo vjeran život može donijeti plod radosti. Radost i vjernost su plod Duha Svetoga“, naglasio je fra Bojan. Citirao je pritom zbornu molitvu: „Daj da naša vjernost tebi bude i naša radost. Jer, duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra“.

Rekavši da je važno smijati se u životu, Rizvan je istaknuo: „Stupanj naše slobode mjeri se iskrenošću našeg osmijeha. Zdravi kolektiv treba biti radostan. Tako pričešćujemo jedni druge. Kad je Elizabeti došla Marija, Evanđelje kaže da joj od radosti zaigra čedo u utrobi. Marija je Elizabeti donijela radost, pričestila ju je radošću. Moramo pričešćivati jedni druge radošću. Radošću svjedočimo ljepotu Neba“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je pojasnio i čin nevjernog sluge koji nije umnožio svoj talent, nego ga je zakopao. „Mi nekad mislimo da Boga znamo. Znanje i naša slika Boga može biti prijetnja našem posvećenju, da me kriva slika Boga dovede do krivog odnosa s njim. Kad kažem, ‘Čovjek si strog’, Boga promatram kao nekog strogog čovjeka koji će me svaki čas kazniti. To nije ljepota življenja po Evanđelju. Bog želi da upoznamo njegovu ljubav, a ne njegovu strogost.

Strah od Boga kao strašnog sudca dovodi nas do izbjegavanja suradništva s njim. Zato što me Boga strah, ne želim surađivati s njim. Pa tko bi radio pod pritiskom? Danas se to zove mobing. Život vjere nije mobing – da bih iz mobinga morao biti dobar, ljubazan, nasmijan, jer me netko tlači i to od mene traži. To nije život vjere“, upozorio je fra Bojan. Bolno je čuti riječ sluge koji je zakopao svoje talente, kada darovatelju talenta kaže: ‘Evo ti tvoje’.

„Zamislite! Nekome date neki dar, daš dar osobi koju voliš – i u tom daru stvarno daš sebe, kao što je Bog nama dao sebe u našim talentima koje imamo. A mi kažemo, ‘Eto ti tvoje’. Neka tebe tamo, pusti ti mene na miru. Imam ja svoj život i probleme, još da bih se s tobom bavio. Često naš život vjere odražava takav stav. Često guramo Boga iz naše sredine. Time postajemo nezahvalni za primljeni dar. Nezahvalnost uvijek rađa tvrdim srcem koje gleda samo sebe. Nezahvalnost čini osobu zatvorenom za sve druge. Misliš, tko je kao ja?“, upozorio je Rizvan.

Zlo znači i ništa ne činitiZa svetost se treba itekako boriti

Kad osoba zakopa svoje talente, da ih se ne vidi ili ih koristi samo za sebe, to znači da ih može iskoristiti samo za zemlju, a ne za nebo. „Mi trebamo svoj talent uložiti za nebo, a ne za zemlju. Krist tom sluzi kaže ‘Slugo zli i lijeni’. To je zanimljivo! Jer, mi ne bismo za čovjeka koji ništa ne radi rekli da je zao. Mi mislimo da raditi zlo znači samo nešto loše činiti. A tu Krist kaže da činiti zlo znači ponekad i ništa ne činiti. To što ništa ne radiš, znači da si učinio zlo.

Lijenost je ozbiljan grijeh koji se lako uvuče u naš život. Sv. Franjo je rekao da je nerad najveći neprijatelj duše. ‘Ako čovjek ništa ne radi, Đavao će ga zaposliti’, govorili su crkveni oci. Pa i na radnom mjestu. Može se biti na radnom mjestu i ništa ne raditi. I tu pokazati svoju lijenost. Zloća nije samo nešto loše činiti, nego to je ponekad i ništa ne činiti“, upozorio je fra Bojan, rekavši pritom da je lijena osoba i osjetljiva za prigovor. Lijenost sprječava razvoj dobrih, kvalitetnih odnosa; onda zavlada šutnja, nema komunikacije, osjeti se napetost. Zapusti se neki odnos i darivanje.

„Krist kaže da je takav zli, lijeni sluga bio istjeran u tamu. Život s Kristom je život u svjetlu. Krist je svjetlost. Nema gore nego ako živimo u tami. Svjetlost nam daje vedrinu. Neka nam Gospodin po svojoj svjetlosti vrati vedrinu u naša srca i duše, pa ćemo biti vedri unatoč oblačnom vremenu. Važno je živjeti krotkost, to je zapravo askeza, vježbati se u tome. Askeza je boriti se da bude više Boga u mom životu. Svetost je najpotrebnija borilačka vještina. Za svetost se treba itekako boriti. To nam je najpotrebnije“, poručio je fra Bojan, naglasivši: „Kršćani ne žive postignutu svetost, nego darovanu svetost. I svetost nam je darovana. Svetost nije punina koju daješ svom životu vlastitim djelima, nego praznina koju Bog ispunjava svojom prisutnošću, da u našem životu bude vidljiv sveti Bog“.

Fra Bojan je podsjetio kako je sveta misa prije završavala riječima: ‘Idite, misa je’. Dakle, misa zapravo počinje kad završi obred, odlaskom iz crkve. „Naša misa počinje zapravo kad prekoračimo prag crkve. Čovjek izađe vani i počne živjeti svoju misu, koju je neposredno prije slavio. Pozvani smo staviti svoje talente u službu Isusa Krista, u službu drugih i onda ćemo učiniti što je najvažnije za naš život – a to je naše posvećenje. Da naš život bude prinos. Da naš život postaje bogoslužje, liturgija – moj život, moji svakodnevni odnosi, moje služenje Crkvi, u Ordinarijatu, Kristu u kolegici koja je naporna i teška, u problemu koji mi dolazi – da tu pokažem ljepotu služenja Kristu i tako očitujem svoje bogoslužje“, poručio je fra Bojan Rizvan.

Prisutnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Hvala fra Bojanu za snažne i ohrabrujuće poticaje. Smisao duhovnih obnova je da zastanemo, da se osvježimo, da se zaustavimo; u nečemu da nas se i šokira, da osnažimo naše duhovne mišiće“, rekao je mons. Sorić, naglasivši da je taj susret djelatnika Nadbiskupije i izraz zajedništva.

„Svi vi godinama, neki i desetljećima, činite, trudite se, radite za Zadarsku nadbiskupiju. Vi ste pozitivna, tiha sjena koja nosi Zadarsku nadbiskupiju u segmentu kojega izvršavate i pozivu u kojem radite. Ovakvi susreti duhovne obnove prilika su da vam Zadarska nadbiskupija izrazi svoju zahvalnost za sve što ste činili, što činite i što ćete činiti u budućnosti“, poručio je vikar Sorić djelatnicima Zadarske nadbiskupije.

Nakon duhovnog nagovora, sudionici susreta posjetili su Stalnu izložbu crkvene umjetnosti Zadar. Potom je za sudionike priređen ručak u sjemeništu ‘Zmajević’ kojemu se pridružio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić te je djelatnicima ustanova Nadbiskupije udijelio pastirski blagoslov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZEMUNIK DONJI: Nadbiskup Zgrablić blagoslovio novi križ i krstionicu u župnoj crkvi Kraljice mira – Kraljice Hrvata

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je križ i krstionicu u župnoj crkvi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu Krista Kralja, u nedjelju, 26. studenoga.

Novi veliki križ od orahovog drveta, dužine 4,20 m, na kojemu je Kristov korpus veličine 2,10 m, a nalazi se na zidu u prezbiteriju crkve i krstionica, dar su dobročinitelja župljana te je mons. Zgrablić zahvalio svima koji su se svojim darovima uključili u to dostojanstveno opremanje župne crkve.

Izražavajući radost zbog dolaska u župu te blagoslova križa i krsnog zdenca „koji su uzveličali ljepotu i dostojanstvo te crkve“, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju križa i krštenja, prožimajući to razmatranjem svetkovine Krista Kralja i navještenog Evanđelja.

„Prvi kršćani gradili su crkve koje su se zvale bazilike. Riječ bazilika dolazi od grč. riječi basileus, što znači kralj. Prema tome, prvi kršćani bili su itekako svjesni što znači da je Krist kralj. Krist je kralj po svojoj veličini, ljubavi i dostojanstvu. I to dostojanstvo i tu veličinu Krist daruje nama. Po sakramentu krštenja ulazimo u tu najveću čast. Po sakramentima koje primamo u vjeri, Bog nam se klanja i besplatno daruje – to je najveća moguća čast i najveća moguća milost – da imamo kraljevsko dostojanstvo“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da se  čovjeku događa nešto najveće kad se Kristu približi u sakramentu svetog krsta.

Nadbiskup je poželio da „sve dublje uranjamo u čast i dostojanstvo koje nam Gospodin objavljuje i rasvjetljuje put našeg života, da se ne bismo izgubili. Da možemo vidjeti koje su najveće vrijednosti života, što nikad ne smijemo prestati činiti u našem životu – po kojim činima će nas Gospodin suditi na kraju našeg života. Gospodin će tada razlučiti dobro od onoga što nije bilo dobro u našem životu. Evanđelje jasno kaže kako Gospodin govori: ‘Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste’“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je učinio nešto tako veliko, u svojoj ljubavi toliko se izjednačio s nama, toliko je postao bliz čovjeku, obuzeo ga je i približio se čovjeku,  da se Isus poistovjećuje s onim tko je prognan, gladan, žedan, progonjen, koji je u zatvoru i tamnici. I kaže nam: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“.

„Mi Gospodinu moramo vratiti na njegovu ljubav koju nam je darovao i pokazao, koju nam je posvjedočio na križu, u koju smo uronjeni. Ali, ta ljubav ne smije ići ‘u oblake’, ne smije ići u prazno. Ta ljubav ne smije biti neka iluzija, nego ta ljubav mora ići kroz čovjeka, preko čovjeka. Ta ljubav mora se pretočiti u našu međusobnu ljubav, u ljubav prema onima s kojima živimo“, potaknuo je  nadbiskup, poručivši: „Svi mi potrebni smo jedni drugih. Svi smo mi siromasi, jer smo potrebni ljubavi, sreće, mira. I mi se nekad osjećamo nezadovoljni, nemirni. I mi se osjećamo prognani i zatvoreni u sebe, izolirani. I mi osjećamo da smo gladni ljubavi, mira, da smo žedni pravednosti! Svi to nosimo! Svi se možemo prepoznati u siromasima o kojima Isus govori, ali i koje Gospodin poziva da u takvom bližnjemu promatramo Isusa Krista“, potaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je na riječi jedne liječnice: „Svaki put kad mi dođe neki pacijent, kad pokuca na vrata moje ordinacije, ja ga primim kao da mi je došao Krist. Mislim da mi je Isus pokucao na vrata i tako mu hoću poslužiti i učiniti najbolje što mogu, s ljubavlju, sa svim svojim znanjem i sposobnostima, da pomognem tom čovjeku, jer mi je Krist došao na vrata“.

„Tako smo i mi pozvani činiti, ljubiti Boga u našem bližnjemu. Da Boga ljubimo čineći bezuvjetno dobro i ljudima koji nam nisu dragi i pričinjaju nam poteškoće, jer ljubav je dostojna da bude ljubljena. Gospodin svakoga ljubi jednako i mi smo pozvani ljubiti jedni druge“, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam u tome budu poticaj i vidljivi simboli križa i krstionice.

„Krstionica neka nas trajno podsjeća da je to sveto mjesto gdje je Bog učinio nešto veliko za nas, što smo primili u sakramentu svetog krsta. Križ neka ne bude samo umjetnički predmet koji krasi crkvu, nego živi znak Božje ljubavi. Taj znak neka nam govori i podsjeća nas, daje snage da možemo živjeti tako da na kraju našeg života čujemo Isusove riječi, najvažnije riječi koje bismo željeli čuti na kraju našeg života: „Uđi u radost Gospodara svoga“. Da uđemo u radost Kristovog kraljevstva, u radost Božjeg života koji neće trajati samo nekoliko godina, nego će trajati svu vječnost“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Isplati se činiti dobro i uz najveće žrtve života“.

U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo spomen koji govori o križu jednog svećenika i redovnice i njihovim vjernostima Kristu Kralju. Mons. Zgrablić je podsjetio na tragični događaj u večernjim satima koji se dogodio 26. studenog 1945., kad su mladog svećenika don Eugena Šutrina, koji je tek tjedan dana bio župnik u Privlaci, dva mladića, komunisti, na prevaru izvukli iz župne kuće, rekavši mu da je majka jednoga na samrti, od udarca konja te da ode s njima kako bi joj don Eugen dao bolesničko pomazanje.

„Don Eugen je uzeo sveto ulje i krenuo u noć s njima. Putem su ga ubili. Njegovu svećeničku haljinu natrpali su kamenjem i bacili su ga u more, misleći da će potonuti i tako prikriti zločin. Dok se sjećamo toga Sluge Božjega, kojega, na neki način, možemo nazvati mučenikom sakramenta bolesničkog pomazanja, podsjetimo se kolika je djela milosrđa don Eugen učinio dok je bio župnik na otoku Molatu. Tamo je bio veliki fašistički koncentracijski logor kojim je prošlo desetke tisuća ljudi. Don Eugen je redovito obilazio te zatočenike, tješio ih, dijelio im sakramente, utjehu i redovito ih je posjećivao. Jedan od težih događaja tijekom njegove službe na Molatu bio je 9. ožujka 1943., kad je okrutno ubijena redovnica, s. Agneza Petroša, koja se nalazila kod svojih roditelja. S. Agnezu su  također u večernjim satima izvukli iz njene rodne kuće, okrutno je mučili: iščupali su joj jezik, izbili zube, silovali je i objesili je da visi s nogama, na stablo masline.

Sjećamo se toga jer su mnogi, ne samo kako su to činili don Eugen i s. Agneza, željeli živjeti navješteno evanđelje koje govori o Posljednjem sudu, ali zapravo govori koji je konačni smisao našeg života. Isplati se ljubiti i uz najveće žrtve, jer nam ostaje vječna nagrada, vječna plaća koja nam neće izostati, a Gospodin će nam je darovati. Biramo ono što nam Gospodin želi darovati našim djelima i vjerom, našom otvorenošću i ljubavlju, našim zajedništvom s braćom i s Gospodinom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Po uzoru na Krista i nasljedujući ga, don Eugen i s. Agneza prihvatili su križ. „Isus koji prihvaća križ i biva uzdignut na križ, pokazuje nam da je on kralj ljubavi. Isus je kralj istine, kralj dobrote. Isus je kralj svega onoga kakav je Bog prema nama. U tom kraljevstvu, Isus je pokazao naše najveće dostojanstvo, jer nas je uzdigao i prigrlio u tu svoju ljubav. Po sakramentu krštenja uranjamo u Isusov život i nakalemljujemo se na njegov novi, uskrsli život kojeg nam je po smrti donio na ovaj svijet. Postajemo dionici toga života i participiramo na toj Isusovoj časti i njegovom kraljevstvu“, poručio je nadbiskup, rekavši da nam Isusova ljubav posvjedočena do smrti na križu otkriva još nešto veliko, čega također moramo biti svjesni – veličinu našeg grijeha i koliko smo mi ljudi tvrda srca.

„U Isusu prepoznajemo utjelovljenog Boga koji nam je objavio svu Očevu ljubav prema nama, koliko mu je stalo do nas i našeg života, da je bio razapet na križu, prihvatio je muku i umiranje. Krajnje se ponizio da bi svakome od nas pokazao koliko nas ljubi, koliko je na našoj strani. To pokazuje i što je Bog morao sve učiniti, koliko je velik istočni grijeh i kako velike posljedice ima za svakog čovjeka, da nas može udaljiti od vječne spoznaje Božje ljubavi, dobrote i zajedništva s njime. U sakramentu krštenja daruje nam se oproštenje za posljedice istočnog grijeha“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam sveti znakovi križa i krsnog zdenca pomognu ostvariti prepoznavanje Isusa u potrebama bližnjih u našem životu.

Prije blagoslova krstionice, vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je puk poškropio blagoslovljenom vodom.

Na početku mise, zemunički župnik don Gašpar Dodić istaknuo je poruku Krista Kralja koji s križa, prema riječima Benedikta XVI., govori: „Ne otkupljuje moć, nego ljubav. Bog koji je postao Jaganjac, govori nam da Raspeti spašava svijet, a ne oni koji razapinju na križ“.

„Krist je naš Gospodin i naš kralj ako znamo sve više ljubiti svoju braću, ako postanemo vjerodostojni, ponizni svjedoci milosrđa, ako u ovim mračnim vremenima znamo održati nadu, graditi mostove, naznačiti putove. Krist pobjeđuje ako ljubav pobjeđuje. Kristovo lice oličenje je patnje, koje se čini kao da želi izaći iz samoga sebe, upirući pogled prema mnogima koji traže pomoć od Raspetoga“, rekao je don Gašpar. Istaknuvši da je sjaj blagoslovljenog križa u tome što je Gospodin na znaku križa visio svojim tijelom i svojom krvlju je oprao naše bezakonje, don Gašpar je zamolio: „Oj zdravo, križu, nado sva, umnoži milost dobrima i digni krivnju s grešnika!“.

Župnik Dodić zahvalio je i velikodušnim dobročiniteljima. Križ je izradila tvrtka Demetz – Art Studio iz mjesta Ortisei u Južnom Tirolu, a nabavljen je na inicijativu donatora toga križa – to su supružnici Tomislav i Josipa Sičić, koja je rodom iz Zemunika. Župnik je zahvalio za taj dragocjeni i izvanredni dar cijeloj obitelji Sičić, na želji da velikim križem daruju župnu crkvu, zamolivši da obitelji Sičić Kraljica mira isprosi od svoga Sina, Krista Kralja, obilje milosti i blagoslova.

Don Gašpar je zahvalio i obitelji Dragaš, braći Dariju i Ivici koji su župi darovali bojanje zlatnom bojom velikog zida na kojem je križ. Braća Dragaš poklonila su župi i bojanje fasade župne kuće. Don Gašpar je zahvalio i kameno-klesaru Nikoli Kamberu koji je dijelom donirao izradu krstionice te župljanima Zemunika na prilozima za kupnju te krstionice.

Župnik Dodić zahvalio je i Ivici Šariću, načelniku Općine Zemunik koja je velikim dijelom financirala bojanje fasade Crkve izvana, što je pokrenuo načelnik Šarić, a dio bojanja vanjske fasade župne crkve također su svojim milodarima financirali župljani Zemunika Donjeg.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 




LUKA, PRIVLAKA: Misa povodom 78. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina

Povodom 78. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina (+26. studenog 1945.), nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije u procesu za njihovu kauzu, misna slavlja 25. i 26. studenog predvodio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

U subotu, 25. studenog, vikar Sorić predvodio je misno slavlje za dušu don Eugena u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci na Dugom otoku, u don Eugenovoj rodnoj župi gdje se nalazi i njegov grob i gdje se svake godine predvodi i Služba odrješenja za pokojne. U nedjelju, 26. studenog, mons. Sorić predvodio je misu u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci gdje je don Eugen bio ubijen u 31. godini života, kad je tamo bio župnik svega šest dana. Nakon mise, u privlačkom predjelu Sebačevo, na mjestu ubojstva don Eugena, don Ante je predvodio odrješenje za pokojne.

„Dok promatramo život don Eugena Šutrina, na prvu nam se može učiniti da je, prema ljudskim kriterijima, tragično završio svoj život. Može nam ostati gorak okus ljudske nepravde i ideološkog zla koje je svjesno oduzelo jedan svećenički život, s ciljem da pastirā koji svjedoče Kralja nad svim Kraljevima, bude sve manje. Ipak, Kralj svega stvorenja vodi svoju povijest i, prema Matejevom evanđelju, Isus će sigurno blagoslovnim riječima prepoznati i pozvati svećenika koji je želio vršiti djela milosrđa“, istaknuo je mons. Sorić.

Generalni vikar ukazao je i na zadovoljštinu pravde iz ljudske i božanske perspektive. „Što ćemo s pravdom u slučaju don Eugena, znajući da su oni koji su optuženi za ubojstvo dobili formalne kazne, a nedugo zatim i pušteni su na slobodu? Kao vjernici, poštujemo ljudske zakone i pravedne presude, ali znamo da sve nas čeka samo jedan sudac, za koga Ezekiel u pročitanom prvom čitanju kaže: „Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca“, ili u Matejevom evanđelju: „I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca“. Na zadnju nedjelju liturgijske godine slavimo Isusa Krista – Kralja svega stvorenja. Don Eugen je u mučeničku smrt otišao sa svojim Kraljem“, istaknuo je generalni vikar.

Don Eugen je bio imenovan župnikom u Privlaci 20. studenog 1945., a nakon samo šest dana, 26. studenoga, na prevaru su ga iz župne kuće odvela dvojica komunista da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja navodno umirućoj majci jednoga od njih, jer je tu ženu, prema lažnom svjedočanstvu, udario konj.

„Oko 9 sati, 27. studenog 1945., privlački ribari pronašli su tijelo ubijenog župnika. U cijelom mjestu nastala je žalost zbog učinjenog zločina, čega se sjećaju i današnji preživjeli očevidci. Sutradan, tijelo don Eugena prevezli su u rodno mjesto Luka na Dugom otoku, gdje je i zakopan u obiteljskoj grobnici.

Uvijek sam se pitao kako su se osjećali ti pobožni vjernici koji su na obali gledali mrtvo tijelo svog župnika, toga maglovitog jutra? Jesu li su imali iste emocije žalosti koje su imali i Kristovi učenici, svjedočeći krvavom krunjenju i smrti na Kalvariji i Golgoti? Jesu li nad blijedim i mrtvim licem svoga mladog župnika pomislili: ‘Zlo je pobijedilo, Zlo je jače?’. Uz svu žalost, vjerujem da nisu klonuli, jer povijest kao ‘učiteljica života’ svjedoči da je Krist Kralj nad svim ljudskim događajima, pa tako i nad trenutnim zlom koje se ukazalo kroz ideološku mržnju“, poručio je don Ante.

Ubojstvom toga mladog svećenika, Zlo je htjelo „uvjeriti čovjeka da je Bog nemoćan, daleko, da je Bog gubitnik, da nije Kralj svega stvorenog. Lažnom prijetnjom željelo se zaustaviti svećeničko djelovanje i uplašiti vjernike da više neće imati pastoralnu brigu i skrb. To je trajni đavolski zadatak i u današnjim izazovima. Ipak, don Eugenova crna reverenda nije dopustila da tijelo odnesu morske struje ili da potone na dno mora. Svećenička haljina koja je držala tijelo ubijenog don Eugena, sačuvala je istinu o tragičnoj noći 26. studenoga 1945.“, rekao je don Ante.

Vikar je istaknuo i da ljudi koji ne vjeruju u Boga zaboravljaju da u tom tragičnom događaju „don Eugen u vlastitu smrt nije otišao sam. Bila je tu još jedna važna Osoba, koja ga je slijedila na stazi smrti. O toj Osobi zapisnik Ozne ne piše ništa“, rekao je don Ante, misleći pritom na Isusa Krista u Presvetoj hostiji.

„Nakon što je uzeo popudbinu i zadnji put u privlačnoj crkvi zaključao vrata tabernakula, don Eugen je otišao u nepoznato, ali ne sâm, nego noseći na svojim rukama Presveti sakrament, Isusa Krista. Šturi zapisnici ništa ne govore o tome gdje je završila posudica sa svetim uljem i Presvetim sakramentom. Možemo samo nagađati – u moru s mrtvim tijelom privlačkog župnika.

Dok će se različiti ljudi u trenucima nevolje i tragedije, poput poznatog Viktora Franka, pitati: ‘A gdje je Bog u tim trenucima?’, biografija don Eugena najbolje svjedoči da je Bog s tim mladim svećenikom cijelo vrijeme bio prisutan u njegovim posljednjim životnim trenucima“, poručio je don Ante, istaknuvši: „Obilježavanje te, za ljude tragične obljetnice, pokazuje toliko godina kasnije da se Istina ne može sakriti u noći, ubiti u šumi i nestati u moru. Krist Kralj i na don Eugenovom primjeru pokazuje da je On gospodar ljudske povijesti“, poručio je mons. Sorić, istaknuvši: „Isusu Kristu – pravom Bogu i čovjeku, Otkupitelju i Spasitelju čovječanstva, koji je izvor i središte naše vjere, zaista pripadaju sva kraljevstva svijeta, čitav stvoreni kozmos, materija i duhovni svijet, zemlja i nebo, u kojem se nadamo i mi vjernici gledati njegovu kraljevsku slavu. Zemaljska kraljevstva, politički sustavi i njihovi vladari prolazna su stvarnost, o čemu nam najbolje svjedoči humanistička znanost koja istražuje, otkriva i tumači prošlost. Stara latinska poslovica za povijest kaže „Povijest je učiteljica života“. Upravo ta ‘učiteljica života’, preko svoje arhivske građe, ukazuje na životnu ograničenost i prolaznost ljudskih institucija i sâmog čovjeka, a vjernicima i njihovom pogledu otkriva da je vječan jedino Krist Kralj, čije ime stoji nad prošlošću, sadašnjošću i budućnošću“.

Prvo čitanje na misi bilo je iz Knjige proroka Ezekiela. „Taj povijesni izvještaj govori kako zemaljski vladari  zanemaruju brigu oko Izraelskog naroda, što je dovelo i do Babilonskog sužanjstva. Prema riječima proroka Ezekiela, Bog tada preuzima brigu oko svog naroda te obećava da će On sam ‘potražiti’, ‘pâsti’, ‘pobrinuti se’, ‘skupiti’, ‘dati počinka’ i ‘dovesti natrag’ ranjene, gladne, nemoćne te biti njima pravedni sudac. Na više mjesta u Svetom Pismu Bog obećava da tamo gdje se dogodi ljudska nepravda, gdje zakažu ljudski kraljevi, štetne političke ideologije – Bog intervenira, jer On je brižni Kralj ljudske povijesti. Vjeru u njegovu kraljevsku brigu svakog dana mi kršćani izražavamo riječima molitve ‘Dođi, Kraljevstvo tvoje’. Koliko god čovjek zabrazdi na lošem putu svojih vlastitih ideologija i grijeha, mora znati istinu da jedino Bog drži konce ljudske povijesti u svojim rukama. O tome svjedoči i povijest, ‘učiteljica života’“, poručio je mons. Sorić.

Upozorio je kako je „zadatak Zla učiniti sve da se istina o Božjem brižljivom kraljevstvu zamagli. Stoga, Zlo čini sve da bi se pokazalo moćnim kroz dramatičnost ljudske tragedije u velikim sukobima ili u osobnim tragedijama. Zlo nastoji unijeti strah, nevjericu i sumnju, kako bi se umanjila trajna Božja briga oko čovjeka i njegovog života. Iz tog razloga, ljudsko oko i misao znaju se utopiti u malodušje zloga čina, ne videći Božju pobjedu nad svakom tragedijom ljudske povijesti. Važno je to uočiti i u kratkom zemaljskom životu don Eugena Šutrina, lučkog svećenika i privlačkog župnika“, poručio je mons. Sorić.

Iz života don Eugena Šutrina

Don Eugen Šutrin rođen je 26. lipnja 1914. u Luci na Dugom otoku, od oca Šime i majke Justine, rođ. Škifić. Rodio se kao četvrto od sedmero djece u obitelji. U djetinjstvu je dobio nadimak Jenijo, od milja. Poslije završene pučke škole u rodnom mjestu, u Biskupskom đačkom sjemeništu u Šibeniku završio je državnu Klasičnu gimnaziju. Nakon ispita zrelosti, Eugen je nastavio bogoslovne nauke u splitskom Bogoslovnom sjemeništu. Zaređen je za svećenika 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik iz te župe.

Njegovo mladomisničko geslo je ‘O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi’, što je misao iz knjige ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom Bogoslovnom sjemeništu, šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je don Eugena 2. rujna 1939. upraviteljem župe Molat i poslužiteljem Brgulja.

U to vrijeme talijanske okupacije, na Molatu je izgrađen koncentracijski logor gdje je don Eugen imao dozvolu služiti misu i podjeljivati sakramente.

Razmišljajući o vremenima i okolnostima u kojima se našao, u svojoj propovjedi od 15. listopada 1939. don Eugen je rekao: „Dižu se novi tamni oblaci koji navještaju novo sveopće klanje. Zaboravilo se na Boga. Mnogi hoće da toga Boga nestane. Pa što smo dočekali? Bog ih je pustio da se poput neodgovorne djece igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira dok god se Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom“.

Don Eugen je svoju službu velikodušno koristio kako bi bio veza između logoraša i njihovih obitelji. Koliko je dobra u to vrijeme učinio, potvrđuje i da su ga logorski zatvorenici nazvali ‘Naš Anđeo’.

Don Eugen je konkretno oživotvorio Isusovu riječ iz navještenog Matejevog evanđelja na svetkovinu Krista Kralja, koja govori „o vječnosti punoj Božje nade i brižljivosti, čija obećanja čovjeku predstavljaju putokaz do spasenja, riječima: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni“.

To je najveća utjeha nama, grešnim ljudima koji želimo ući na vrata nebeska. Nije li upravo don Eugen, brinući o zatvorenicima u koncentracijskom logoru na Molatu, na djelu pokazao te Isusove riječi, osobito ‘U tamnici bijah i dođoste k meni’“, istaknuo je mons. Sorić.

Vikar je rekao da je za tu tragičnu noć, 26. studenog 1945., prema zapisniku OZNA-e, jedan od sudionika svjedočio: „Mi smo došli u Privlaku, bio je mrak. Nebo se spustilo na zemlju, oblak je bio do zemlje, nije se vidjelo ništa. Struje onda nije bilo, javne rasvjete, nigdje, na putu kad smo išli prema kolištu“.

„’Još za mraka’ biblijska je misao koja uvodi u Isusovo mučeništvo, ali i pobjedu njegovog Uskrsnuća. Pisano svjedočanstvo don Eugenovih ubojica opisuje događaj: „Ne sluteći da je posrijedi prijevara, pokojni don Eugen spremno se odazvao te je istima otvorio vrata od kuće, pozvao ih u kuhinju i ponudio s rakijom“. Zar iznad toga zapisnika OZNE ne odjekuju Matejeve riječi: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me“.

Isti zapisnik nastavlja: „Nakon toga, pošto je prethodno pošao s osumnjičenicima do crkve da uzme sveto ulje, uputio se s njima u uvjerenju da ide izvršiti svoju svećeničku dužnost“. Zar ne odjekuju ovdje riječi „Oboljeh i pohodiste me“.

Premda je bila hladna noć studenog mjeseca, nemirna i opasna vremena za svećenički život, kada se savjetovalo da se pričeka zora kako bi se udijelilo bolesničko pomazanje – suprotno navedenom, don Eugen je, kako svjedoči zapisnik OZNE, otišao s ubojicama „u uvjerenju da ide izvršiti svoju svećeničku dužnost“. Neki mogu mladog svećenika nazvati naivnim, ali, prije svega, on je bio hrabar u izvršavanju svojih svećeničkih dužnosti i vjeran Matejevom evanđelju i Kristovim spasonosnim riječima: ‘Oboljeh i pohodiste me’“, poručio je mons. Sorić.

Unatoč tome što je „put do neba zadnjih don Eugenovih zemaljskih trenutaka maglovit, pun šumskih grana, nevolja i laži, isplati ga se u vjeri koračati“, ohrabrio je don Ante.

„Isto zlo koje ima različita ideološka lica, i danas želi unijeti tragediju u ljudsku stvarnost po različitim aktualnim događajima, a onda prikazati da je sve gotovo, propalo, loše. Poput don Eugena, nemojmo se bojati, noseći redovno na svojim rukama Presveti sakrament za vrijeme pričesti. Odnosno, živimo od tog Kruha života vječnoga, kako bismo znali i „Da mi je dolinom smrti proći, zla se ne bojim“.

Isplati se koračati, jer na konačištu našeg zemaljskog puta stoji jedini Kralj kojem se već sada na zemlji klanjamo; Kralj naše osobne i zajedničke povijesti, Isus Krist! Majka Tereza znala je reći: ‘Čini dobro i kada su ljudi nezahvalni!’.

Čineći dobro poput don Eugena, ostvarujemo Kristov zahtjev, a nadamo se da će nas On prepoznati na dan suda. Blago čovjeku, blago nama ako neki put i naivno činimo djela milosrđa, jer se nadamo jednog dana u nebu čuti Kristove riječi: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’“, poručio je mons. Ante Sorić.

I. G.

Foto: M. Karadakić (Luka) / Župa Privlaka