ZADAR: Prikazan film ‘Smijem li te zvati svojim’ Domagoja Pejića

26.04.2024.objavio: Urednik

Dokumentarni film ‘Smijem li te zvati svojim’ autora Domagoja Pejića, voditelja i urednika HKR-a, prikazan je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 24. travnja, u zahvalnom sjećanju na život sv. Ivana Pavla II. i njegovu rodnu Poljsku.

Puna dvorana posjetitelja te projekcije pokazala je koliko je taj Veliki papa još uvijek zahvalno i s poštovanjem prisutan i u srcima zadarskih vjernika.

Film prikazuje mjesta vezana uz život Karola Woytile u Krakowu i Wadowicama: stan u kojem je Karol rođen, školu koju je pohađao, Nadbiskupski dvor u kojem je stolovao, svetište Božjeg Milosrđa, grob obitelji Woytila u kojem su pokopani i Papini roditelji.

Pejić u filmu prikazuje i prostor nekadašnje tvornice Solvay gdje je Woytila radio kao mladić, nakon što je bio radio u kamenolomu. „Tri godine je radio u tvornici Solvay, najčešće noćne smjene. Taj čovjek je razumio radnike i jako dobro je znao što znači zarađivati kruh u znoju svoga tijela i svojim žuljevitim rukama“, rekao je Pejić uoči prikazivanja filma.

U filmu se prikazuje i svetište Ivana Pavla II. ‘Ne bojte se!’ u Krakowu, podignuto u sjećanje na sv. Ivana Pavla II., a taj naziv su Woytiline riječi kad je postao papa 22. listopada 1978., koje je poručio Crkvi i svijetu na misi na Trgu sv. Petra. Izgradnju toga svetišta potaknuo je kardinal Stanislav Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik Woytile. Njegov kamen temeljac blagoslovio je Benedikt XVI. za svog pohoda Poljskoj 2006., a deset godina kasnije to svetište posvetio je kardinal Dziwisz. U tom svetištu nalazi se i bijela reverenda s vidljivim tragovima krvi koju je Ivan Pavao II. nosio na dan kad je izvršen atentata na njega.

Pejić je istaknuo i osobitost crkve sv. Nikole u kojoj se nalazi krstionica gdje je krštena Papina majka Emilija. „Njegovoj majci je bilo predloženo da pobaci začeto dijete, Karola. Nije ga pobacila. Na tom mjestu svaki put izmolim molitvu za sve nerođene i za sve čiji roditelji razmišljaju o pobačaju“, rekao je Pejić koji je 24 puta pohodio Poljsku, odnosno Krakow i važna mjesta iz Woytilinog života.

Pejić u filmu prikazuje i maleni podrumski stan u kojem su živjeli mladić Karol i njegov tata Edmund. U taj krakowski stan njih dvojica su uselili nakon što je Karol maturirao u Wadowicama 1938. godine. Taj stan, koji je sada muzejski prostor, inače se ne posjećuje masovno i nije toliko poznata lokacija za posjet šire javnosti i hodočasnika u Poljsku. „Tijekom nacističke okupacije, u tom stanu, 18. veljače 1941. mladi Karol doživio je, kako je sam posvjedočio, „najteži trenutak u svom životu“. Vratio se sa svog posla u kamenolomu i za stolom je zatekao svoga oca mrtvog. Rekao je da je tada shvatio da je ostao sam na svijetu, bez najbližih članova svoje obitelji: mame, brata i tate, koji je umro kad je Karolu bila 21 godina. Tu mu je bilo najteže u životu, tu se pomolimo za njegovog tatu i cijelu Papinu obitelj“, rekao je Pejić. U poštovanju prema tom osjećaju Woytile, Pejić svake godine pohodi Krakow na obljetnicu smrti njegovog oca, 18. veljače, kada pohodi i grob obitelji Woytila. Pejić je i voditelj hodočašća u Poljsku, a hodočasničke skupine koje on vodi uvijek posjete navedene lokacije, koji inače nisu u ponudi ostalih hodočašća koji toliko duboko i detaljno ne ulaze u pozadinu života sv. Ivana Pavla II. dok je živio u Poljskoj.

Pejić je rekao kako je poticaj njegovom snimanju četiri filma i pisanju četiri knjige o životu Ivana Pavla II. želja da taj Papa ne padne u zaborav, „da se ne zaboravi što je sve činio taj sveti čovjek koji nas je itekako volio, a imao je i svoju domovinu. Volio je sve ljude, a baš Hrvati su mu bili jako blizu srcu. Želja mi je da se ne zaboravi tog velikog čovjeka kojega su i Zadrani jako lijepo dočekali 9. lipnja 2003. u Zadru“, istaknuo je Pejić.

„Mi smo ga očekivali, a on je odabrao vas! Vi Hrvati ne znate koliko vas je taj čovjek volio“

Ove, 2024. godine je 20. godišnjica Pejićevog zahvalnog hodočašća pješice u Rim kad je osobno susreo sv. Ivana Pavla II. na audijenciji, želeći mu i na taj način izraziti zahvalnost za sve što je učinio za hrvatski narod i domovinu.

„Woytila je Krakow nazivao gradom svoga života: ‘Moj grad, moj Krakow’. U njemu je živio 39 godina. Kad dođem tamo, zaista se osjećam kao da sam došao na svoje. Pomislio sam: Koliko puta je taj čovjek rekao ‘Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio. Dragi, ljubljeni hrvatski puče…“. Bio je prvi Papa koji je služio misu na hrvatskom jeziku, 30. travnja 1979., u Vatikanu. Zanimao se za Hrvatsku. Mislio sam, pa i taj čovjek ima zavičaj kojega voli i kojem pripada. I taj čovjek ima grad kojega voli, zemlju odakle su ga uzeli za Papu“, istaknuo je Pejić u obraćanju posjetiteljima.

Pejić je podsjetio kako mu je, kad je radio svoj drugi film, ‘Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje’, jedan poljski svećenik rekao: „Vi Hrvati ne znate, niste svjesni koliko vas je taj čovjek volio“. Papa je devet puta bio u svojoj rodnoj Poljskoj, bližilo se njegovo stoto apostolsko putovanje izvan Italije. Vidjelo se već da ostaje bez snage. Onda mi je taj svećenik rekao: „Mi smo čekali i očekivali da će doći deseti put u Poljsku, da će to biti njegovo jubilarno, stoto apostolsko putovanje izvan Italije i da će se na takav način oprostiti od svoje domovine Poljske. A on je odabrao Hrvatsku, da vas pohodi“. To je veliki znak priznanja, ljubavi i poštovanja“, istaknuo je Pejić.

Kao voditelj skupine hodočasnika, 1995. godine Pejić je na audijenciji kod Ivana Pavla II. papi rekao: „Sveti Oče, hvala Vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku. Dođite nam opet. Bog blagoslovio Vas i Vašu domovinu Poljsku“.

„Papa je imao malo spuštenu glavu kad sam mu prišao i pognuti pogled. A na moje riječi, kad sam mu spomenuo njegovu Poljsku, podignuo je svoj blagi pogled i rekao: ‘Hvala lijepa’, svojim dubokim glasom. Tada sam se počeo zanimati kako izgledaju zemlja i zavičaj čovjeka koji je toliko volio moju zemlju i zavičaj. Sve što sam dosad radio, izraz je moje poruke Ivanu Pavlu II.: ‘Ti si volio moje, ja ću barem pokazati poštovanje prema tvome’. Tako je nastao i ovaj film“, poručio je Domagoj Pejić.

Mons. Puljić: „Woytila pamti situacije, ljude nosi u sjećanju, osjeća ljudsku patnju i u svemu se jasno očitovao“

Na prikazivanju filma bio je i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji  godinama proučava pontifikat sv. Ivana Pavla II., o njemu izdaje prigodna djela i ima osobitu naklonost prema tom Papi, još dok mu se obraćao pismima i apelima za pomoć kao dubrovački biskup u agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Mons. Puljić je zahvalio Pejiću „za ljubav koju je očitovao u tom filmu i koju godinama očituje hodeći stopama Ivana Pavla II. i trčeći njemu ususret“.

„Mi nismo ni svjesni vremena u kojem smo živjeli zajedno s Ivanom Pavlom II. Zahvaljujemo Bogu za dar Karola Woytile. On se u svakom području savršeno očitovao. Kao rodoljub pokazao je Poljacima, nama Hrvatima, cijeloj Europi i narodima svijeta, da je ponos ljubiti svoju obitelj, svoj narod i voljeti svoju domovinu. To je tako očito, jasno, transparentno činio, da nam je bio jako velika podrška. Bog ga je postavio u vrijeme kad je Hrvatskoj najviše trebao.

Siguran sam, da on tada nije bio na poziciji kakvu je imao, tko zna što bi bilo od nas, od naše domovine i od svega što smo pretrpjeli. Nitko nas nije tako shvatio, kao Ivan Pavao II., jer i on je proživio Drugi svjetski rat, proživio je gubitke“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je i na potresan detalj koji pokazuje koliko Ivan Pavao II. pamti situacije i nosi ljude u svom sjećanju.

„Karol Woytila i još jedan student zajedno su potajno pohađali teologiju kod kardinala Adama Stefana Sapiehe, nadbiskupa Krakowa, pripremali su se za svećeništvo. Svakog dana zajedno su bili njih dvojica i u slavlju mise, na kojoj jednog jutra tog Karolovog kolege nije bilo. Woytila je poslije mise otišao njegovoj kući, vidjeti što je s njim, kad su mu rekli da je tu noć Gestapo prisilno odveo njegovog kolegu. Woytila to nikako nije mogao zaboraviti. Kad je ležao u prostraciji na svom svećeničkom ređenju, Ivan Pavao II. u svom dnevniku piše: „Nisam mogao ne misliti na svoga dragog subrata, koji se na drugi način posvetio Bogu“. I on je trebao biti pokraj njega, obojica su trebali biti ređeni. Ležeći na svom svećeničkom ređenju, u tom svečanom trenutku, Woytila je mislio na svoga ubijenog kolegu. To je Karol Woytila! Pamti detalje, osjeća ljudsku patnju i mi smo Bogu zahvalni da smo ga imali“, poručio je mons. Puljić. Woytila je zaređen za svećenika 1. studenoga 1946., kad je imao 26 godina.

Nadbiskup je zahvalio Pejiću što nas je „vratio u to ozračje Pape, jer kod njega smo se zaista osjećali kod kuće. Baš kao što i Domagoj kaže, osjećali smo ga svojim. I mogli smo ga mirne duše zvati svojim“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je kako je Woytila prvi put kao Papa došao u Poljsku 1979., u Gniezno, najstarije nadbiskupsko sjedište u tisućljetnoj povijesti poljskog katoličanstva, mjesto gdje je počela povijest Poljske i osnutak triju poljskih biskupija. Na tom susretu s više od milijun Poljaka, Woytila je poručio svojim sunarodnjacima da tu dolazi kao „sin ovoga naroda, krv vaše krvi, kost vaših kostiju“.

„Papa je pobudio u Poljacima rodoljublje i Bogu zahvalio da su tu zajedno. Tada je, govoreći o tisućitoj godišnjici pokrštavanja Poljaka, rekao: ‘Nemojte zaboraviti, ima Slavena koji su prije nas kršteni’. Pa je spomenuo Hrvatsku. Rekao je, ‘Hrvati su kršteni tri stoljeća prije nas’. Kako je imao osjećaj za povijest, a to znači nama“, poručio je nadbiskup.

Mons. Puljić je rekao da je Domagoj Pejić redateljski lijepo uspio povezati mjesta i riječima popratiti bitno iz života Woytile, pa i istaknuti emotivne detalje poput majke Emilije i njegovog oca Edmunda. „Ivan Pavao II. je u svojoj biografiji rekao da mu je najdirljivije bilo kada se dva puta probudio i vidio svoga tatu kako kleči pokraj kreveta. Njegov tata je sklopio ruke i moli. U takvom ozračju i duhu je rastao Karol Woytila. Molimo neka nam pomogne da i kod nas bude sve više takvih očeva i majki. To nam je nada“, potaknuo je mons. Puljić.

Ines Grbić

 

Foto: I. Grbić