U nedjelju, 31. prosinca 2023. godine je prva godišnjica smrti pape Benedikta XVI. koji je preminuo u 95. godini života, 31. 12. 2022. g., u 9,34 sati, u domu ‘Mater Ecclesiae’ u Vatikanu, gdje je proveo zadnjih devet godina svoga života, nakon umirovljenja 2013. godine.

Povodom njegove prve godišnjice smrti, u prisjećanju na ono što je učinio za vrijeme svoga pontifikata, objavljujemo prigodni tekst kojeg je napisao mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru.

Benedikit XVI. u Vatikanskim vrtovima

1. Nekoliko biografskih podataka

Papa u miru Benedikt XVI. obilježava 16. travnja ove godine svoj 95. rođendan. To se poklapa s Velikom subotom kad je 1927. u mjestu Marktl am Inn (Gornja Bavarska) bio kršten samo četiri sata nakon rođenja, upravo na Veliku Subotu ujutro. Imao sam prigode pohoditi crkvu njegova krštenja i vidjeti krstionicu koja stoji pred sporednim oltarom kao trajni spomen na taj događaj. Nakon Drugog svjetskog rata započeo je studij teologije, a svećeničko ređenje primio je zajedno s bratom Georgom 1951. godine. Nakon obrane doktorata iz teologije postao je sveučilišni profesor dogmatike i fundamentalne teologije koje je predavao na više sveučilišta, u Freisingu (1952–59), Bonnu (1959.-1963.), Münsteru (1963.–1966.), Tübingenu (1966.–1969.) i Regensburgu (1969.– 1977.) gdje je obnašao i dužnost dodekana sveučilišta. Bio je aktivan i na Drugom Vatikanskom saboru kao teološki savjetnik kard. Josepha Fringsa, nadbiskupa Kölna.

Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom Münhena i kardinalom (1977.), a Ivan Pavao II. pozvao ga je u Rim da bude pročelnik Kongregacije za nauk vjere (1981.) poslije kardinala Franje Šepera. Na toj službi ostao je punih 15 godina. Za papu je izabran, tri dana nakon svoga rođendana, 19. travnja 2005. godine. Kad je izabran kao 265. papa po redu bio je najstariji papa u posljednja tri stoljeća, jer je imao 78 godina kada je izabran. Njegove prve riječi nakon izbora bile su: „Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu…“ Njegov izbor za papu liberalna i ateistička sredstva javnog priopćavanja nisu dočekali blagonaklono. Poznavatelji tadašnjeg stanja navode više razloga: Disciplinirao je sljedbenike liberalne teologije oslobođenja, oštro osudio rodnu ideologiju i homoseksualne brakove, tražio da se političarima, koji su bili za pobačaj, zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi, zalagao se da Turska ne uđe u Europsku Uniju.

Svojim radom papa Benedikt XVI. pokazao se obnoviteljem bogoslužja. Istakao se kao veliki teolog svoga vremena, zauzeti branitelj vjere, uvaženi promicatelj dijaloga i osobiti štovatelj euharistije. Crkvu je učvrstio u svetoj stezi gledom na sakramente i druga dogmatska pitanja. O tomu najrječitije govore njegovi objavljeni dokumenti u obliku „motu proprija“, „enciklika“ ili pak „apostolskih konstitucija“. Tome valja dodati osobito vrijednu trilogiju o Isus Kristu koju je objavio u tri vremenska navrata: Isus iz Nazareta -od krštenja do Preobraženja, 2007.; Isus iz Nazareta -od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 2011. i Djetinjstvo Isusovo, 2012. Na hrvatskom ima dosta prevedenih knjiga, kao napr. Uvod u kršćanstvo, Sol zemlje, Bog i svijet, Razgovor o vjeri, Bog je s nama, Na putu k Isusu Kristu, Vjera-istina-tolerancija, Božićni blagoslov, Bog Isusa Krista, Moj život (autobiografija), Duh liturgije, U službi istine…koja je prije nekoliko godina među deset najprodavanijih knjiga. Knjiga „Svjetlo svijeta“ četvrta je knjiga njegovih intervjua, a prva koju piše u ulozi Svetog Oca. U prvoj knjizi, „Razgovor o vjeri“, kardinal Ratzinger je odgovarao na pitanja talijanskog pisca Vittorija Messorija, a knjiga je postala pravim bestsellerom za ono vrijeme. U tom razgovoru kardinal Ratzinger na razumljiv način odgovara na pitanja kao što je diktatura relativizma, pedofilija, globalna kriza, vatikanska banka IOR, financijski skandali, kontracepcija, odnos katolika s muslimanima, celibat, pobačaj, rastava i još puno toga interesantnog sadržaja.

Blagoslov naroda za vrijeme općih audijencija

2. Priopćenje koje je iznenadilo i uzdrmalo vjerničku javnost

U prijepodnevnim satima, 13. veljače 2013. papa Benedikt XVI. imao je susret s kardinalima. U toj prigodi izgovorio je na latinskom riječi koje nitko nije očekivao. „Pozvao sam vas na ovaj Konzistorij, ne samo zbog kanonizacije nego da vam priopćim odluku od velike važnosti za život Crkve. Nakon što sam nebrojeno puta preispitivao svoju savjest pred Bogom, došao sam do zaključka da moje snage, zbog odmaklih godina, nisu više odgovarajuće tome da budem Petrov nasljednik… Iz ovog razloga, potpuno slobodan i svjestan ozbiljnosti svog poteza, objavljujem da se odričem mjesta rimskog biskupa, dužnosti koju su mi kardinali povjerili 19. travnja 2005. Tako će od 28. veljače 2013. u 20 sati stolica Svetog Petra biti prazna.. Zahvaljujem vam iskreno na ljubavi i vašem radu kojim ste me podržavali i tražim oproštenje za sve svoje propuste. Želim također naglasiti da ću nastaviti predano služiti Svetoj Crkvi kroz život posvećen molitvi”.

Ova vijest, koja se proširila munjevitom brzinom diljem svijeta, pogodila je ne samo zbor kardinala, nego sve kršćane. Usporedba nije prikladna, ali ću je spomenuti radi rečenice koju je u jednoj pjesmi izrekao talijanski književnik Alessandro Manzoni u prigodi smrti francuskog cara Napoleona. On je tada u jednom spjevu zapisao: „Così percossa, attonita la terra al nunzio sta“. A to u prijevodu zvuči kako je „zemlja potresena tom viješću ostala bez daha“. Mnogi su, doista, ostali „bez riječi i bez daha“ kad su čuli ili pročitali da je papa Benedekt XVI. 13. veljače 2013. podnio ostavku. Desetak dana kasnije, u nedjelju 24. veljače 2013. kad je molio posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu sv. Petra on je rekao kako ga „Gospodin sada zove da se uspne na goru kako bi se još više posvetio molitvi i razmatranju“. No, to nikako „ne znači napustiti Crkvu, već u njoj nastaviti služiti istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra”, rekao je Benedikt XVI. na posljednjoj općoj audijenciji, 27. veljače 2013. godine. Zadržao je svoje papinsko ime, a titula koju nosi je „pontifex emeritus“, odnosno počasni biskup Rima.

Gledajući stvari unazad prisjećamo se i pitanja koje mu je u knjizi „Svjetlo svijeta“ (2010.) bilo postavljeno, upravo u teško vrijeme suočavanja s aferama u Crkvi. Tada ga je, naime, novinar upitao razmišlja li o povlačenju. Papa Benedikta XVI. tada je odgovorio: „Kad je opasnost velika, ne smije se pobjeći. To nije trenutak za povlačenje. Upravo se u takvom trenutku mora ustrajati i izdržati. Čovjek može odstupiti u nekom mirnom času ili kad jednostavno više ne može. Ali ne može se bježati kad vrebaju opasnosti, pa reći da to treba učiniti netko drugi“. Tako je govorio i razmišljao papa Benedikt XVI. koji je imao ozbiljnih razloga već tada reći da je starac, te da suočen s velikim problemima, ne može više. Ali, rekao je „ne može se pobjeći dok traje opasnost“. Na dodatno pitanje, međutim, je li uopće moguće zamisliti situaciju u kojoj bi Papina ostavka bila primjerena, Benedikt XVI. je objasnio: „Kad Papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti“. Tu je, čini mi se, utemeljena njegova odluka za koju je rekao da ju je donio „nakon duljeg propitivanja vlastite savjesti pred Bogom“. Sve je dobro odvagao. Shvatio je da ga izdaju snage, vitalnost, pa ne može više.

Zanimljivo je ovdje spomenuti podatak kad je u duhu koncilske odredbe uz svoj 75. rođendan donio Ivanu Pavlu II. kovertiranu ostavku (2002.). Kažu da se Ivan Pavao II. nije ni osvrnuo na to već rekao, „Tu kovertu stavite u džep, a sad ćemo razgovarati“. Papa nije uvažio njegovu želju za ostavkom, nego je rekao „trebaš mi sada“. Kard. Ratzinger je i dalje ostao na čelu Kongregacije za nauk vjere, sve do smrti Ivana Pavla II. (2005.). Ima još nešto što u ono vrijeme nije bilo primijećeno. Papa Benedikt XVI. je, naime, 29. travnja 2009. u prigodi pohoda Akvili radi potresa koji je pogodio tu regiju, svoj prvi papinski palij, kojeg je dobio na dan uvođenja u službu kao Petrov nasljednik, ostavio je na grobu pape Celestina V. A papa Celestin V. prvi je papa u povijesti koji se nakon tri i po mjeseca papinstva odrekao papinske službe (1294.) i vratio u svoj samostan u pustinji, a bio je izabran u 80. godini života. Papa Benedikt XV. imao je 78 godina kad su ga kardinali izabrali kao „jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu“.

Nadbiskup Puljić u susretu s papom Benediktom XVI za vrijeme pohoda „Ad Limina“, 7. srpnja 2006.

3. Benedikt XVI. je teolog i kateheta razuma i srca

U ovom kratkom prikazu uz 95. rođendan dragog Pape Ratzingera, htio bih letimično spomenuti neke stvari i događaje koje je on učinio nakon „bijelog dima iz Sikstinske kapele“ (19. travnja 2005. u 17,50 sati). Uzeo je ime Benedikt XVI., a svojom prvom enciklikom „Bog je ljubav“ postavio je orijentir i čvrste temelje svoga pontifikata. Svojim nastupima u sveučilišnim dvoranama, akademijama i parlamentima prodrmao je svijet i sve koji su odgovorni za javno djelovanje. Pozvao je Crkvu neka razmišlja o ključnim pitanjima suvremenog čovječanstva. Stao je u obranu braka i obitelji, jasno progovorio o bioetičkim otvorenim pitanjima, naglašeno se zauzimao za obranu vjerskih sloboda za sve, posebice za kršćane tamo gdje su ugroženi. Razvijao je i jačao ekumenizam i dijalog s onima koji vjeruju, kao i s onima koji sumnjaju, traže ili ne vjeruju. Za njih je pokrenuo i osnovao posebnu instituciju: „Vrata naroda“.

Tijekom Svećeničke godine (2010.) isticao je ljepotu, važnost sakramentalnog svećeništva, i posebice njegovu otajstvenost kao dar „Isusova Srca“. No, nije se plašio zakoračiti i na svjetsku pozornicu na koju su bile uperene kamere i medijska blještavila zbog senzacionalne vijesti o zlostavljanju maloljetnika u Crkvi. Skrušeno, ponizno i odvažno zamolio je oproštenje u ime svih povrijeđenih, te hrabro progovorio o traumi spolnog zlostavljanja, posebice maloljetnika. Pokazao se kao izvrstan vjeroučitelj, kateheta koji se zna obraćati ljudskom razumu i srcu. Crkvu je podsjećao na njezinu teološku baštinu, a vjernike je podučavao o ljepoti liturgije. Borio se protiv korupcije, zauzimao se za poštivanje vjerskih sloboda, podupirao odvojenost i autonomiju državnih i crkvenih vlasti. Ali, naglašavao prijeku potrebu njihove međusobne suradnje za opće dobro društva i svijeta.

Apostolskom pobudnicom „Riječ Božja“ (2010.) pozvao je sve kršćane neka bolje upoznaju Bibliju, kao što je apostolskom pobudnicom „Sakrament ljubavi“ (2007.) podsjetio da je euharistija središte kršćanskoga života. Svojom katehetskom metodom i pastoralnim stilom neumorno je ponavljao da se razum, duša i srce moraju krijepiti, hraniti i jačati Božjom Riječju i euharistijom. Tako je u osam godina svoga pontifikata pokazao da je izvrstan teolog i kateheta koji istinsku suosjeća s ljudima našega doba, a obdaren je osobitom svećeničkom ljubavlju.

Još dok je bio nadbiskup i kardinal u više navrata isticao je kao će se „ključna utakmica za evanđelje“ odigravati u Europi, posebice, na zapadu, jer gotovo sva društva u svijetu na neki način „preuzimaju obrasce“ zapadnoeuropskog društva. Zato je zemljama stare kršćanske tradicije i baštine potrebna „nova evangelizacija“. A zemlje stare kršćanske tradicije u opasnosti su da ih izgube zajedno s kršćanskom vjerom i kulturom. Svoj je pontifikat usmjerio i na dijalog i sučeljavanje sa suvremenim zapadnim svijetom kako bi suzbio prevladavanje ili čak „diktaturu“ relativizma i spriječio svođenje vjere na „privatnu stvar“, kako bi se i Boga prognalo iz društva.

Kao starac osvajao je svijet svojim sjedinama, mirnoćom i blagim osmijehom. A u svijest javnosti polako se urezala slika „skromnog, jednostavnog radnika u Gospodnjem vinogradu“. Prije izbora za Papu mediji su ga prikazivali kao „nefleksibilnog branitelja dogme“. Ta se slika, kako tvrdi vatikanist Sandro Magister, pokazala potpuno krivom, koju pomalo nadomješta slika „blagog, radinog i milosrdnog oca“ kako je opisuje evanđeoska prispodoba. Pontifikat Benedikta XVI. najbolje se može protumačiti „ključem“ posljednje enciklike, „Ljubav u istini“. U svijetu i okruženju u kojem se sve manje drži do razuma, a sve više ističu emocije, gdje je najvažniji izgled, a ne bît stvari, Benedikt XVI. se pokazuje velikim apologetom razuma i svega onoga što razum čini i stvara. Moglo bi se kratko reći da je moto njegova pastirskog djelovanja bio „s ljubavlju u službi istine, vjere i razuma“. Slikovito rečeno razum i znanost „u zagrljaju s vjerom“ nikada se ne isključuju, niti sukobljavaju, već nadopunjuju.

4. Otajstvo Krista i Crkve jest nit vodilja njegovoga pontifikata

Svjestan važnosti otajstva Crkve papa Ratzinger je odmah na početku pontifikata najavio držati redovite kateheza srijedom o „otajstvenom odnosu Krista i Crkve“. Crkva se, naime, počela rađati kad je nekolicina galilejskih ribara susrela Isusa; kad su osvojeni njegovim pogledom i glasom čuli poziv: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mk 1,17; Mt 4,19). Već kod prve kateheze rekao je kako želi „pokazati kako se „svjetlost Isusova lika odražava na liku Crkve (usp. Lumen gentium, 1), unatoč ograničenjima i sjenama naše krhke i grešne ljudskosti“. A kada je na svetkovinu Katedre Sv. Petra tumačio Berninijevo djelo ostvareno u brončanom prijestolju koje podržaju kipovi četvorice crkvenih naučitelja (Augustina, Ambrozija, Ivana Zlatoustog i Atanazija), pozvao je nazočne „neka se pomole za službu što mu je Gospodin povjerio“, te neka zazovu snagu Duha Svetoga u njegovom svakodnevnom služenju čitavoj Crkvi.

Papa Franjo je često obilazio svog predšasnika, Benedikta XVI.

Udžbenici povijesti obično prikazuju i opisuju ratove i osvajanja. Kad se proučava Crkvu, otkrivamo da je to povijest svetaca i reformatora, učitelja i mučenika, apostola, misionara i obnovitelja Crkve i društva. Sveci su vječni dokaz da Krist u Crkvi živi, te da umirući pobjeđuje. Njegova prolivena krv na Kalvariji daje vjernicima novu snagu i jakost. Sveci su Božji izabranici po kojima Kristovo djelo postaje vidljivo, a njihova nazočnost znak je duhovne obnove i vjerskog žara među ljudima. Crkva nije nikada bila bez Duha Svetoga, bez njegove mudrosti i istine, snage i ljubavi, kao ni bez nazočnosti svetih ljudi. Na raspolaganju joj je bilo „trostruko sredstvo“ za život i obranu svojih svetinja. To su kroz stoljeća bili „učeni, poslušni i sveti ljudi“ koje je „Bog podizao u svom narodu“ kako bi pred krivovjercima i „prosvijetljenima“ branili njezin nauk i cjelovitost kršćanske vjere. Kad su se pak nemoćnima pokazali najveći učenjaci, onda je Duh Sveti okupljao crkvene sabore kako bi „zbor biskupâ“ očitovao još jaču snagu, „apostolsku vlast primljenu od Gospodina“. „Duh Sveti i mi odlučismo“, bila je apostolska formula na Jeruzalemskom saboru, kao i na kasnijim saborima. A kad bi krivovjerci ustali i protiv sabora, oglašavao se Papa kao najviši i najjači lijek i autoritet. „Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju koju ni vrata paklena ne će nadvladati“.

Papa Benedikt XVI. kao izvrstan profesor na više njemačkih sveučilišta objavio je na tisuće i tisuće stranica. Bibliografija njegovih objavljenih radova obuhvaća više od 400 stranica. Neki su teolozi pokušavali u tom labirintu znanstvenoga doprinosa barem „u grubo“ otkriti „crvenu nit“ za koju bi se moglo reći da je „njegov znanstveni credo“. Došli su do zaključka da je „profesor Ratzinger“ u bîti „od glave do pete čovjek Crkve“ (W. Beinert, „Ecclesiasticus dalla testa ai piedi“, L’Osservatore Romano 24 febbraio 2013). Stoga, moglo bi se reći kako je „promicati dobro Crkve, svim svojim moćima uma i srca, bila glavna pokretačka snaga njegovoga razmišljanja“, već od mladih dana. Neki to povezuju s činjenicom što je rođen i kršten na Veliku Subotu, u sklopu Svetoga Trodnevlja kada se rodila Crkva. Dirnut činom njegova odreknuća, kao i čvrstom vjerom koju je svjedočio tijekom pontifikata, tada sam mu napisao: „Vaša odluka, Sveti Oče, otkriva čistoću duše, snažnu i nepokolebljivu vjeru, snagu poniznosti i blagosti, te veliku hrabrost kojom se zapravo odlikovao svaki korak Vašeg uzornog pontifikata. Zahvalni smo Božjoj Providnosti što smo mogli pratiti Vaš nauk tijekom osam godina Vašeg bogatog služenja. Osobito smo zahvalni na načinu kako ste vršili Petrovu službu: S velikim osjećajem crkvenosti i sigurnosti, dostojanstveno s vizijom i hrabrošću“.

Zajednička slika hrvatskih biskupa u prigodi pohoda Ad Limina, 7. srpnja 2006.

Ovim prigodnim uratkom uz prvu obljetnicu smrti pape Benedikta XVI. upućujemo Svemogućem žarku molitvu za pokoj njegove plemenite duše. Neka sada s neba prati svetu Crkvu Božju, kojoj je tako vjerno i odano služio, u ulozi profesora i biskupa, pročelnika Kongregacije za nauk vjere i na Petrovoj katedri. Novorođeni Krist neka „udijeli svojoj Crkvi mir i jedinstvo po cijelom krugu zemaljskom, kako bi ustrajala postojanom vjerom u ispovijedanju imena Isusova“. Njegova nasljednika Papu Franju, neka Bog čuva zdrava i nepovrijeđena svojoj svetoj Crkvi, a hrvatski narod neka ostane trajno vjeran i odan Petrovim nasljednicima.

Zahvalni smo Bogu za dar Benedikta XVI. koji je pružio Crkvi i svijetu uzor „jednostavnoga i poniznoga radnika u vinogradu Gospodnjem“. „U raj poveli ga anđeli i odveli u sveti grad Jeruzalem kako bi pokoj vječni imao“.

✠ Želimir Puljić,

nadbiskup zadarski u miru

Zadar, na prvu godišnjicu smrti Benedikta XVI.,

31. prosinca 2023. godine

Svetište sv. Šime u Zadru dobilo je novog orguljaša i voditelja novoosnovanog zbora „Chorus sancti Simeoni“ u osobi Mihovila Buturića, zadarskog glazbenika koji je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te na akademiji Kunstuniversität u Grazu i Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču.

Svetište sv. Šime čuva relikviju tijela starca svetog Šimuna–Bogoprimca, a osim materijalnih umjetnina, tu crkvu označava i njezina tradicija njegovanja zborskog pjevanja. Osim crkvenog zbora koji djeluje već dugi niz godina pod ravnanjem s. Olge Mirčete, prigodno se okuplja i Centralni zbor. Osnivanjem novog zbora pod ravnanjem mladog zadarskog orguljaša Mihovila Buturića otvara se novo poglavlje u povijesti svetišta sv. Šime.

Mihovil Buturić rođen je u Zadru 1996. godine. Nakon završene srednje glazbene škole Blagoja Berse u Zadru na odsjeku za orgulje u klasi prof. Martine Lazar, 2015. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi prof. M. Penzara. Dobitnik je triju prvih nagrada na državnim natjecanjima u organizaciji HDGPP-a (2015., 2017 i 2019.). Godine 2017. svirao je s Orkestrom mladih glazbenika te s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, a 2018. s Hrvatskim komornim orkestrom. Godine 2019. nastupio je kao solist sa Zadarskim komornim orkestrom izvedbom Poulencovog koncerta, a 2021. godine i sa Zagrebačkim solistima u praizvedbi djela za orgulje i gudače Josipa Prajza. Od 2019. godine, u sklopu programa Erasmus, studirao je na akademiji Kunstuniversität u Grazu, u klasi profesora U. Walthera, a od listopada 2020. na akademiji Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču, u klasi prof. J. Josepha. U srpnju 2021. godine diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od rujna iste godine predaje u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zadru.

D. Š.

Edukacija novih voditelja programa cjelovitog spolnog odgoja Teen STAR održana je tri vikenda, od 25. studenog do 16. prosinca, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Četrdesetosatnu edukaciju u navedena tri termina završilo je 15 sudionika iz Zadra i okolice, aktivnih laika raznih struka angažiranih u župama i zajednicama, od kojih su neki i roditelji više djece. Predavanja i radionice u intenzivnom, cjelodnevnom rasporedu vodili su edukatori Kristina i Božidar Pavlović i Ladislav Ilčić iz udruge Teen STAR te izv. prof. dr. sc. Marija, Ćurlin, stručna suradnica iz Centra za prirodno planiranje obitelji.

Sudionici su u završnoj anketi dali odličnu ocjenu organizaciji, sadržajima i voditeljima tečaja, kao i materijalima koji će im pomoći u provođenju programa s mladima. Od sadržaja koji su na njih najviše utjecali istaknuli su temu cjelovitog razvoja ljudske osobe, smisla veze i braka, razumijevanje hormonskih promjena kod adolescenata, praćenje znakova plodnosti kod žene, kako argumentirano moći pojasniti mladima predbračnu čistoću i ostale teme. Svidio im se pristup koji nije predavačkog tipa već analizira i ‘provocira’ pitanjima, kako bi se došlo do samostalnog zaključka.

Većina završenih voditelja želi i planira krenuti s provođenjem programa s krizmanicima i ostalim mladima u svojoj župi ili zajednici, a vjeroučitelji ga i primijeniti u nastavi vjeronauka u školi. Polaznici koji su ujedno i roditelji osobito su izrazili zadovoljstvo što će im stečena znanja i vještine pomoći u odgoju vlastite djece.

Zainteresirani za termine novih edukacija mogu se javiti na e-mail [email protected]. Više informacija o programu Teen STAR nalazi se na stranici www.teenstar.hr. Sljedeća edukacija će biti u Zagrebu u veljači 2024. godine.

K.P.

Tradicionalni Božićni koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru, 20. godinu zaredom, održan je na blagdan sv. Ivana, 27. prosinca, u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije.

Na koncertu je predstavljena bogata hrvatska baština božićnih pjesama. Mješoviti zbor Condura Croatica pod ravnanjem dirigenta mo Ive Nižića izveo je skladbe: Ave Maria (I. Zajc), Naš Grod, dječj glasovi Lovre Dušević i Luka Marnika, (I. Nižić), Stille Nacht (F. Gruber), Nevijska koleda (Neviđane, obr. J. Ćaleta), Zadarska koleda (I. Nižić), solo Maja Sinovčić i Doris Šandrić (I. Nižić). Klapa Dalmatika izvela je četiri pjesme u obradi Joška Ćalete: Oj mladosti plemenita (Lastovo), Oj Božiću (Slunj), Rodilo ti žito i šenica (Veli Iž) i Evo smo vam zdravo došli (Vinišće). Leonardo Rados uz gitaru izveo je Bijeli Božić (O. Dragojević) i Rođen je kralj (fra M. Karačić). Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića izveo je skladbe: Podignite vrata (C. W. Gluck), Laude iz kantate Blagoslov puka, solisti Zdenko Stipčević i Žan Morović (Ž. Morović), Adeste fideles, solo Đani Maršan (A. Wade), Jesus, bleibet meine Freude (J. S. Bach), Preveliku radost (obr. J. Ćaleta i Š. Marović, Murter), Tri kralja jahahu, solo Đani Maršan (Istra) i Kog’ ste vidjeli pastiri (F. Lederer).

U pozdravu na početku koncertne večeri, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić rekao je da se zadarski izvođači po 20. put združuju pjesmom proslaviti Božje utjelovljenje. „Ovaj koncert je svjedočanstvo vjere, jer iz vjere je niknulo pregršt božićnih napjeva, popijevki i pjesama kojima naš narod i sav kršćanski svijet obiluje. Ovaj koncert je uzvraćanje pjesmom hvale Bogu, darovatelju svega, pa i dara glazbe. Na ovaj način čuvamo svoju tradiciju, svoj etnos i vjeru“, rekao je župnik Pinčić. Podsjetio je da je „Crkva od svog postanka u umjetnosti prepoznala sredstvo slavljenja, ali i katehizacije. Od Biblie pauperum na zidovima katedrala, preko kipova Pieta i Davida, preko velebne Bachove Muke po Mateju, Mozartovog Requiema i Haydnovog Stvaranja, do naših dana. Ulaganje u sakralnu umjetnost nije bačeni novac, jer rijetko što od čovjeka stvoreno, kao umjetnost, pisana, likovna ili glazbena, može čovjeku približiti Stvoritelja i čovjeka njegovom Izvoru. Bi li postojali Bach, Mozart i Haydn, da Crkva u njima nije prepoznala genij? Čuvajući i podržavajući umjetnost, osobito u današnjem vremenu, određujemo svoju pripadnost kršćanstvu. Postavljamo jasnu želju i odlučnost življenja vjekovnih kršćanskih zasada, ne niječući što smo i tko smo“, poručio je katedralni župnik Pinčić.

„U doba kada nam se nameću profani konzumeristički načini promišljanja, Crkva je prva pozvana kroz pravu i istinsku umjetnost koja se naslanja na Logos, vratiti nas na izvorište i pružiti kroz nju primjer i utjehu, iznova otkriti Ljepotu“, potaknuo je don Josip, poželjevši da se u toj božićnoj glazbi prepozna istinska umjetnost, jer je ta umjetnost nadahnuta Istinom.

Na koncertu je bio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji se na kraju večeri obratio prisutnima. „Glazba nikog ne ostavlja ravnodušnim i ima moć doprijeti do svakog srca. Božić je veliki događaj koji dopire do svakog srca“, rekao je mons. Zgrablić. Zahvalio je izvođačima što su kroz tu glazbu posjetiteljima približili Božić te su omogućili da, nakon liturgijske proslave Božića ovih dana, tim izvedbama „Božić opet dodirne naše srce, da doživimo bogatstvo i ljepotu dara Božjeg pohođenja, blago milosti da se Gospodin trajno nastanio među nama ljudima; da se Božja ljubav porodila, da nam se ljubav daruje, a na nama je zadatak da se mijenjamo, da tu ljubav vidimo i prihvatimo“, potaknuo je mons. Zgrablić. Pohvalivši kako su izvođači tim glazbenim izvedbama uspjeli približiti božićnu ljubav, nadbiskup je svima poželio blagoslovljene božićne dane i Novu godinu.

Idejni i organizacijski pokretač toga božićnog koncerta u zadarskoj prvostolnici kojega svake godine posjeti brojna publika je mo Žan Morović, regens chori zadarske katedrale. Prije 20 godina, blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa prihvatio je prijedlog Morovića da Zadarska nadbiskupija u katedrali sv. Stošije nastavi s koncertnom božićnom tradicijom u gradu Zadru, jer je 2003. godine bilo prestalo održavanje gradskog božićnog koncerta kojeg je u zadarskoj crkvi sv. Frane do tada bio organizirao Koncertni ured Zadar.

Glazbena božićna tradicija u zadarskoj katedrali je održana, a brojna publika svake godine svojih pohodom izražava podršku i poštovanje toj pučkoj i sakralnoj proslavi Božića. Time svjedoče koliko Božić žele proslaviti sudjelujući u vrijednom repertoaru božićne hrvatske glazbene baštine, koja je raznovrsnošću i brojnošću svojih božićnih napjeva među najvećima, najvrjednijima i najbogatijima u svijetu. Božićni koncert poput toga u katedrali u službi je čuvanja te pučke hrvatske glazbene riznice i njenog prenošenja mlađim i budućim naraštajima, kako su je sadašnjim generacijama predali naši preci, vjerni božićnoj katoličkoj tradiciji i hrvatskom narodnom duhu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na blagdan sv. Stjepana prvomučenika u utorak, 26. prosinca, u crkvi sv. Šime u Zadru koja je prvotno bila posvećena sv. Stjepanu.

U lađi crkve na desnom zidu nalazi se oltar sv. Stjepana te je drevna tradicija u Zadru blagdan sv. Stjepana svečano slaviti u crkvi sv. Šime, u povezanosti s njenim prvim titularom, rekao je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

„Velika je milost da možemo božićne dane i Gospodina slaviti na ovom jedinstvenom mjestu, pokraj relikvije sv. Šime koji je povijesnoga Isusa, dijete, držao u svojim rukama, kad je prikazan u hramu. Crkva sv. Šime čuva jednu od najvećih relikvija koja postoji na svijetu. To je velika milost i čast“, rekao je mons. Zgrablić. No, „još je veće i uzvišenije da Isusa kojeg je sv. Šime držao u svojim rukama, i mi možemo u svakoj euharistiji i svetoj pričesti primiti ne samo u svoje ruke, nego i u svoje srce. Možemo se s Isusom nahraniti, ispuniti. To je bitan sadržaj naše vjere. Jer ako to nije bitan sadržaj naše vjere, onda nam događaj Božića neće biti spasonosan. Onda će nam Božić biti ispunjen izvanjskom ljepotom, ali ne spasenjskom ljepotom koja duboko zahvaća cijelo naše biće i srce. Krist se rodio i došao je da bi naš život ispunio, promijenio“, poručio je nadbiskup. Osobito roditelji znaju koliko rođenje djeteta bitno mijenja i pečati cijeli njihov život te je mons. Zgrablić potaknuo: „I Isusovo rođenje mora obilježiti, zahvatiti, ispuniti cijeli naš život“.

Opisujući sv. Stjepana, nadbiskup je istaknuo tri značajke Stjepanove osobnosti, tragom pročitanog ulomka iz Djela apostolskih. Sv. Stjepan je bio pun vjere, pun Duha Svetoga i pun milosti i snage.

„Prvi mučenik sv. Stjepan pokazuje nam kako je on ispunio svoj život i s čime treba biti ispunjen i naš život. Život sv. Stjepana bio je ispunjen vjerom i takav mora biti i naš život – da bismo pokazali da je Krist ušao u naš život, da je promijenio naš život. Biti ispunjen vjerom ne znači vjerovati da se Krist rodio. Nije bitno na znanstveni način vjerovati Kristu. Nije važno vjerovati samo da Bog postoji. To i đavli vjeruju. Ne trebamo se u vjeri ispuniti samo znanjem. Čovjek može biti teolog, a da ne bude pun vjere. Biti ispunjen vjerom znači vjerovati onome što je Isus govorio i činio“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Naglasivši da je sv. Stjepan svoj život suobličio načinu životu kakav je Krist živio, nadbiskup je rekao: „Vjeruje onaj tko svoj život suobličuje s Kristom, usprkos svih svojih slabosti. Onaj tko osluškuje, moli, razmišlja o onome što Bog nama govori. Da to slušamo i tako živimo. Jer vjera čini da vršimo volju Božju, što Bog nama nadahnjuje“.

„U sv. Stjepanu i u Isusu je bila ista ljubav. To je njih dvojicu ujedinjavalo i činilo ih jednim – ista Očeva ljubav koja je počivala u Isusu, počivala je i na sv. Stjepanu. I ta ljubav ide do kraja. Ta ljubav je bila bez kompromisa. Ta ljubav je išla toliko daleko i jedinstveno da ljubi čak i neprijatelje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Vjera treba tako duboko zahvaćati naše biće da i mi svoj život ispunimo ljubavlju i da naše srce bude čisto, bez obzira na okolnosti, kako su to činili Isus i sv. Stjepan. „Kada živimo po modelu i uzoru Kristovom i drugih svetaca, kao što je živio i sv. Stjepan, tada se punimo Duhom Svetim. Duh Božji se nastanjuje u nama. Sv. Stjepan je bio pun Duha Svetoga, a Duh Sveti je Božja ljubav. Kada to činimo, tu Božju snagu primamo u sebe i ispunjavamo se Duhom Svetim, kao što je Duhom Svetim bio ispunjen i sv. Šimun. To je velika, zajednička karakteristika sv. Stjepana i sv. Šimuna“, naglasio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je da je Luka isti pisac Djela Apostolskih u kojem opisuje sv. Stjepana i evanđelja u kojem opisuje sv. Šimuna, za kojega kaže da je bio ispunjen Duhom Svetim, da je potaknut Duhom Svetim došao u hram i da mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne ugleda onoga koji će doći spasiti Izrael.

„Naš zadatak je da se neprestano preoblikujemo, da dozvoljavamo da nas Božja sila i Božja snaga preobražava u životu. Da se ispunjamo Duhom Svetim, a tome i mi doprinosimo. Gospodin nam sve to hoće dati, svu svoju ljubav – ono što struji između Oca i Sina, to Gospodin želi nama dati. Živeći po ljubavi, mi se otvaramo i primamo tu ljubav i participiramo na božanskom životu“, rekao je nadbiskup.

To što je sv. Stjepan bio pun milosti i snage proizlazilo je iz ljubavi Božje koja je u njemu bila nastanjena. „Sv. Stjepana to je koštalo glave, života. Ako želiš iskreno živjeti ljubav, nema ljubavi bez žrtve. Neće uvijek biti lako, dobro – zato što ljubav, jer je svjetlo, iritira zlo. Ljubav tjera tamu i tama reagira. Ako ljubimo, ako činimo dobro, neće nas svi razumjeti, neće nam svi pljeskati, neće nam svi odobravati. Neće se svi slagati s nama. Neće svi to vidjeti i primijetiti, nećemo primati hvalu i zahvalu. Ali, to nije bitno. Važno je da smo na Božjoj strani“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Stjepana, čovjeka punog Duha Svetoga, okruživala je tolika brutalnost da su ga kamenovali, a on je rekao: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh’.

„U srcu sv. Stjepana bila je čista ljubav. On je i u tom trenutku, u toj kušnji života bio pun ljubavi. I to mijenja svijet, to mijenja čovjeka. To i smrt pretvara u život. Izvana se može dogoditi neka okolnost, kruta i okrutna, ali iznutra, u čovjeku je ljubav koja daje uskrsnuće, koja daje život. Kad mi to činimo, Gospodin nam daruje milosti da to možemo živjeti. Ako Gospodin to od nas traži, ne ostavlja nas bez snage“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Kada osoba radi ono što voli, premda je to nekad vezano uz žrtvu, napor, trud, odricanje, ali ako osoba to voli, to joj nije teško raditi, naglasio je nadbiskup. „Nekad se čudimo kako netko može nešto činiti. A ta osoba kaže da joj to nije teško – jer to radi s ljubavlju. Ako živimo puninu vjere i ljubavi koju Gospodin nama daruje, po uzoru na sv. Stjepana, Gospodin nas ne ostavlja bez svoje milosti. Život sv. Stjepana pokazuje kako živjeti Božić, zašto se Isus rodio i što nam Božić donosi“, rekao je mons. Zgrablić. Poželio je da nam zagovor sv. Stjepana pomogne „da se ispunimo istinskom vjerom, Duhom Božjim i da kroz taj Duh Božji primimo puno milosti za lijepe, ali i ružne i neugodne trenutke u našem životu, za sve kušnje, iskušenja i trpljenja – da nas milost nosi na putu života“.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je zagovornu molitvu sv. Šimi te su nadbiskup i puk počastili moći sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano koncelebrirano slavlje na svetkovinu Božića, u ponedjeljak, 25. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru, na kraju kojega je podijelio svečani papinski blagoslov s potpunim oprostom.

„U Betlehemskom djetetu čije rođenje slavimo, pronalazimo svoje najveće ljudsko dostojanstvo. Bog mi više nije daleki, on postaje moj Otac. Bog nije više neko strano i nepoznato biće. Po primanju Isusa, ja postajem ljubljeno Božje dijete koje Bog trajno miluje u svome ljubljenome Sinu. U Djetetu Isusu otkrivamo da nas Bog ljubi bez granica. U svjetlu Božića otkrivamo da je Bog beskrajna dobrota“, rekao je mons. Zgrablić. Poželio je da radost zbog Spasiteljevog rođenja prožme svakoga od nas, jer među nama ljudima nastanio se „Onaj koji je odsjaj Slave i otisak Božjeg bića; Onaj koji sve nosi snagom riječi svoje; Onaj koji čisti od grijeha i sjedi s desne Veličanstva Božjega u visinama“.

„Kako je lijepo spoznati i biti dionik milosti da upravo dok Novorođeni kralj staje svojim nogama na zemlju, i mi, u isto vrijeme, svoju neumrlu dušu uzdižemo na nebo i tu nalazimo svoje mjesto, svoj pravi dom, svoje boravište u ljubavi, u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Ljubav koju je Isus donio na zemlju, rodivši se u Betlehemu, ujedinjuje se sa svakim koji je prima u trajan odnos zajedništva života, ljubavi i prijateljstva“. Pritom je podsjetio na misao sv. Ivana od Križa: „Bog, davši nam sve, tj. svojega Sina, u njemu je već sve izrekao. Samo u njega uperi svoje oči… ondje ćeš naći i više od onog što tražiš i čemu se nadaš“.

Nadbiskup je naglasio da čovjek poprima svoj konačni oblik, puninu, u Bogu. „Čovjek nije u punini života, ako nije u Bogu. Nema čovjeku većeg udioništva u punini života, od primanja Boga u svoj život i od Božjeg sinovstva koje po toj milosti primamo. Nema punine života bez Boga!“, naglasio je mons. Zgrablić.

Propovjednik je poručio da ne postoji potpunije i savršenije zajedništvo od toga da se čovjeku omogući da podijeli sâm božanski život. Ne postoji veće čudo od apsolutne ljubavi Božje koja nam podaje moć da postanemo djeca Božja, sinovi u Sinu, „sinovi svjetlosti i sinovi dana“. Ne postoji veća milost nego da kao ljubljena djeca, Bogu u Duhu možemo klicati ‘Abba! Oče!, da postajemo subaštinici Kristovi i baštinici Božji, baštinici života vječnoga, rekao je zadarski nadbiskup.

Premda nam Božić, Isusovo rođenje, donosi radost, nadbiskup je upozorio da „ne smijemo zaboraviti na otajstvo zla i paziti na zamke koje nam stoje na putu života vjere“. U tom kontekstu, istaknuo je misli sv. Ivana evanđeliste koji u svom Proslovu kaže: „Svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze“, „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“.

„Kako žalosno i dramatično! K svojima Bog dolazi i oni ga ne primaju! Koja tragedija za čovjeka! Ova drama neprimanja Krista očituje se na mnoge načine tijekom povijesti. Nekad su bila više vezana uz fizička progonstva i mučeništvo. Današnji oblici odbacivanja Krista, barem u našoj kulturi i sredini, možda su još podmukliji i opasniji od nekadašnjih, jer su zasjenjeni omotom lažne slobode bez odgovornosti, slobode koja po vlastitom izboru određuje što je dobro, a što zlo; očituju se u promociji ljubavi bez istine i žrtve, svodeći ljubav na strast i razonodu; u netoleranciji na štetu nadnaravnog ljudskog identiteta; u podupiranju odgoja i obrazovanja kroz samoostvarenje, bez priznavanja Božje milosti i Božjeg prioriteta; u pretjeranoj promociji individualizma koji dovodi do ideje apsolutnog prava na osobni izbor – čak božanskih datosti, kao što su spol i rod, život i smrt; usmjereni su na kult tijela, ljepote i mladosti; svode se na idealiziranje materijalizma i hedonizma; ograničeni su na ispunjenje svega ‘ovdje i sada’“, upozorio je mons. Zgrablić.

U duhu Ivanove poruke iz navještenog Evanđelja: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“ te „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“, nadbiskup je rekao da na Božić slavimo činjenicu da se „Bog došao nastaniti među nama. Došao je među nas kako bi ostao trajno među nama – do svršetka svijeta i da bi nama bio u svemu sličan, osim u grijehu. Na Božić je Bog postao ‘Emanuel’ – Bog s nama, u sve dane našega života“.

Isus je Riječ – Logos, druga Božanska osoba Presvetog Trojstva, Sin, koji je po naumu Očevu i u snazi i djelovanjem Duha Svetoga postala Tijelo u krilu Marije, naglasio je nadbiskup, upozorivši: „Danas se ne niječe Isusova povijesna osobnost, ali se prikazuje Isusa samo kao čovjeka, svedenog na ‘učitelja mudrosti’ i lišenog svega božanskoga; ili se Isusa toliko idealizira, da se ponekad čini da je neki lik iz bajke, ili se sakralni sadržaji prekrivaju profanim događanjima i slavljima“.

„Božji Sin, Isus se rodio u Betlehemu da bi svakome koji ga primi i koji vjeruje u njega, podao moć da postane dijete Božje. Bog je to učinio da bi s nama podijelio svoje zajedništvo, svoj život. Bog po svome odricanju, malenosti, utjelovljenju u poniznosti, rođenjem u jaslicama, želi čovjeka uvesti u svoju apsolutnu ljubav“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Pritom je istaknuo misao teologa von Balthasara da Bog „nije u prvom redu apsolutna moć, nego apsolutna ljubav, čija se vlast ne očituje u zadržavanju za sebe onoga što mu pripada, nego u odricanju“. U tom kontekstu i Benedikt XVI. je rekao: „Bog postaje goloruko Djetešce da bi pobijedio oholost, nasilje, čovjekovu želju za posjedovanjem. U Isusu, Bog je uzeo na sebe to stanje siromaštva i razoružanosti, da bi nas pobijedio ljubavlju i priveo nas pravom identitetu“.

Podsjetivši na riječi sv. Ireneja Lionskog: „Kako  bi čovjek mogao otići k Bogu, a da Bog nije došao čovjeku? Kako bi se čovjek mogao osloboditi svoje smrtnosti, da ga Bog nije tražio, i po vjeri preporodio, po novom velikodušnom Božjem daru novog rođenja, po onoj istoj milosti koja se dogodila u krilu Djevice?“, nadbiskup Zgrablić je poručio: „Bog je postao čovjekom, kako bi ‘posinjeni’ čovjek postao Božji sin. Radi našeg sinovstva, radi našeg pobožanstvenjenja, Riječ Božja je Tijelom postala“.

Ovo je bila prva misa na Božić koju je mons. Zgrablić predvodio kao zadarski nadbiskup. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

I. G.

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

     1. Ovih božićnih dana rado ćemo slušati i pjevati božićnu pjesmu: „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas!“. Dok vam od srca čestitam Božić, molim Novorođenog Spasitelja da vas obdari radošću, mirom i srećom. Glasovi radosti, podsjeća nas prorok Izaija, navješćuju nam: Bog moj kraljuje. Zato, „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer je Gospodin utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem“ (Iz 52, 9). Radost zbog Spasiteljeva rođenja koja se proteže i kroz ovaj liturgijski čin, neka prožme svakoga od nas, jer se među nama nastanio Onaj koji je odsjaj Slave i otisak Božjeg bića; Onaj koji sve nosi snagom riječi svoje; Onaj koji čisti od grijeha i sjedi s desne Veličanstva Božjega u visinama; Onaj koji je postao moćniji od anđela i pred kime se klanjaju svi poslanici Božji (usp. Hebr 1, 1 -6).

     2. Isusovo rođenje je otajstvo naše vjere koje u svakom vremenu možemo proživljavati vjerom i time duhovno obogaćivati naš život, sve do punine.

     U našim mislima, zasigurno, još odjekuju riječi Evanđelista Ivana iz današnje liturgije: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1, 1), te riječi: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Na Božić se, dakle, Bog došao nastaniti među nama. Došao je među nas kako bi ostao trajno među nama – do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20). Došao je među nas Božji Sin kako bi u svemu bio nama sličan (usp. Hebr, 2, 17), osim u grijehu. Na Božić je Bog postao „Emanuel“ – Bog s nama (usp. Mt 2, 23), u sve dane našega života.

     Zašto je Bog to učinio, zašto je postao čovjekom?

     Logos – Riječ, druga Božanska osoba Presvetog Trojstva, Sin, Isus, po naumu Očevu i u snazi i djelovanjem Duha Svetoga, postala je Tijelo u krilu Blažene Djevice Marije. Riječ – Božji Sin, Isus se rodio u Betlehemu, da bi svakome koji ga primi i koji vjeruje u njega, podao moć da postane dijete Božje (usp. Iv 1, 12). Bog je to učinio da bi s nama podijelio svoje zajedništvo, svoj život. Bog „nije u prvom redu apsolutna moć“, kazao je H. U. von Balthasar, „nego apsolutna ljubav čija se vlast ne očituje u zadržavanju za sebe onoga što mu pripada, nego u odricanju“ (Mysteriumpaschale I, 4). Bog po svome odricanju, malenosti, utjelovljenju u poniznosti, rođenjem u jaslicama, želi čovjeka uvesti u svoju apsolutnu ljubav. „Bog postaje goloruko Djetešce“, rekao je papa Benedikt XVI., „da bi pobijedio oholost, nasilje, čovjekovu želju za posjedovanjem. U Isusu, Bog je uzeo na sebe to stanje siromaštva i razoružanosti, da bi nas pobijedio ljubavlju i priveo nas pravom identitetu“ (Kateheza, 14. studeni 2012.).

    Ljubav koju je Isus donio na zemlju, rodivši se u Betlehemu, ujedinjuje se sa svakim koji je prima u trajan odnos zajedništva života, ljubavi i prijateljstva. Sv. Ivan od Križa, otac Zapadne mistike, u svom djelu Uspon na brdo Karmel, zapisao je: „Bog, davši nam sve, to jest svojega Sina, u njemu je već sve izrekao. Samo u njega uperi svoje oči… ondje ćeš naći i više od onog što tražiš i čemu se nadaš“ (Knjiga I, Ep, 22, 4- 5).

     Braćo i sestre!

     Postoji li potpunije i savršenije zajedništvo, od toga da se čovjeku omogući da podijeli sam Božanski život? Postoji li veće čudo od apsolutne ljubavi Božje koja nam podaje moć da postanemo djeca Božja, da postanemo sinovi u Sinu, „sinovi svjetlosti i sinovi dana“ (1 Sol 5, 5)? Postoji li veće milosti od ove, da kao ljubljena djeca, Bogu u Duhu možemo klicati „Abba! Oče!“ (Gal 4, 6), da postajemo baštinici života s Bogom po obećanju (usp. Gal 3 29), da postajemo baštinici Božji i subaštinici Kristovi (Rim 8, 17), subaštinici i „sutijelo“ Kristovo (Ef 3,6), u konačnici, baštinici života vječnoga (Tit 3, 7)?

     Kako je lijepo spoznati i biti dionik milosti da upravo sada, dok Novorođeni kralj staje svojim nogama na zemlju, i mi, u isto vrijeme, svoju neumrlu dušu uzdižemo na nebo i tu nalazimo svoje mjesto, svoj pravi dom, svoje boravište u  ljubavi, u Bogu!

     U Riječi koja je Tijelom postala, u ovom Betlehemskom djetetu čije rođenje slavimo, pronalazimo svoje najveće ljudsko dostojanstvo. Bog mi više nije daleki, on postaje moj Otac. Bog nije više neko strano i nepoznato biće. Po primanju Isusa, ja postajem ljubljeno Božje dijete koje Bog trajno miluje u svome Ljubljenome Sinu (usp. Ef 6, 6); postajem njegovo dijete u kojem je sva njegova milina (usp. Mk 4, 17). U Djetetu Isusu otkrivamo da nas Bog ljubi bez granica. U svjetlu Božića otkrivamo da je Bog beskrajna dobrota.

     Sv. Irenej Lionski se pita: „Kako  bi čovjek mogao otići k Bogu, a da Bog nije došao čovjeku? Kako bi se čovjek mogao osloboditi svoje smrtnosti, da ga Bog nije tražio, i po vjeri preporodio, po novom velikodušnom Božjem daru novog rođenja, po onoj istoj milosti koja se dogodila u krilu Djevice?“.

    Radi našeg sinovstva, radi našeg pobožanstvenjenja, Riječ Božja je Tijelom postala. Bog je postao čovjekom, kako bi „posinjeni“ čovjek postao Božji sin. „Moć,“ o kojoj govori sveti Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku i koju daje onima koji Isusa primaju, u nama djeluje „sve dok biti smrtan ne bude obuzeto posvojenjem i ne postanemo djeca Božja“, rekao je sv. Irenej Lionski.

     Čovjek, mi, poprimamo, dakle, svoj konačni oblik, puninu, u Bogu. Čovjek nije čovjek u punini života, ako nije u Bogu. Nema čovjeku većeg udioništva u punini života, od primanja Boga u svoj život i od Božjeg sinovstva koje po ovoj milosti primamo. Nema punine života bez Boga!

    3. Zbog radosti Božića i onoga što nam Isusovo rođenje donosi, ne smijemo zaboraviti na otajstvo zla i paziti na zamke koje nam stoje na putu života vjere. Sv. Ivan Evanđelist u svom Proslovu piše: „Svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5), „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). Kako žalosno i dramatično! K svojima Bog dolazi i oni ga ne primaju! Koja tragedija za čovjeka! Ova drama neprimanja Krista očituje se na mnoge načine tijekom povijesti. Nekad su bila više vezana uz fizička progonstva i mučeništvo. Današnji oblici odbacivanja Krista, barem u našoj kulturi i sredini, možda su još podmukliji i opasniji od nekadašnjih, jer su zasjenjeni omotom lažne slobode bez odgovornosti, slobode koja po vlastitom izboru određuje što je dobro, a što zlo; očituju se u promociji ljubavi bez istine i žrtve, svodeći ljubav na strast i razonodu; u netoleranciji na štetu nadnaravnog ljudskog identiteta; u podupiranju odgoja i obrazovanja kroz samoostvarenje, bez priznavanja Božje milosti i Božjeg prioriteta; u pretjeranoj promociji individualizma koji dovodi do ideje apsolutnog prava na osobni izbor – čak Božanskih datosti, kao što su spol i rod, život i smrt; usmjereni su na kult tijela, ljepote i mladosti; svode se na idealiziranje materijalizma i hedonizma; ograničeni su na ispunjenje svega „ovdje i sada“, i tome slično. Ne niječe se danas Isusova povijesna osobnost, ali se prikazuje Isusa samo kao čovjeka, svedenog na „učitelja mudrosti“ i lišenog svega božanskoga; ili se Isusa toliko idealizira, da se ponekad čini da je neki lik iz bajke (usp. Benedikt XVI., Kateheza, 3. I. 2007.), ili se, pak, sakralni sadržaji prekrivaju profanim događanjima i slavljima.

    4. Zaključimo naše promišljanje riječima sv. Grgura Nazijanskog nad božićnim otajstvom: „I ja ću naviještati veličinu ove nazočnosti: Riječ je tijelom postala…. Isus Krist, uvijek isti jučer i danas i u stoljećima koja dolaze… je Čudo, ne stvaranja, nego ponovnog stvaranja… Zato je ovo slavlje moje ispunjenje, moj povratak u izvorno stanje… Časti ovu zbilju: zahvaljujući njoj, ti, beznačajan, nahranjen si Božanskim značenjem, samom Božanskom Riječi“. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru na Badnjak, u nedjelju, 24. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

„Isusovo rođenje obuhvaća i prožima svako vrijeme, čitavu povijest. Isusovo rođenje je svevremenski ili nadvremenski događaj. Isusovo rođenje je događaj vječnosti u „danas“. Do ove stvarnosti Isusova rođenja mi možemo „danas“ doprijeti upravo preko liturgije. U Djetetu Isusu, rođenom u Betlehemu, Bog se približio čovjeku. Mi se možemo po liturgiji približiti Bogu po „danas“ koje je, kako pjeva Uskrsni hvalospjev, „Dan koji nema zalaza“. Bog je „vječno ušao u granice vremena i prostora“, kaže papa Benedikt XVI., „da bi nam `danas` omogućio susret s njim’“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Rekavši da božićna liturgija mise polnoćke uvodi u veliko otajstvo Božjeg utjelovljenja za koje se puk pripremao tijekom došašća, nadbiskup je istaknuo da „Božić nije samo obljetnica i proslava Isusovog rođenja u povijesti, već događaj koji nastavlja imati svoje veliko značenje u prostoru i vremenu svake osobe, svakog vremena, u cijeloj povijesti“.

„Bog je po Isusu Kristu uzeo ljudsko tijelo i nastanio se među nama. Ova činjenica duboko ulazi u naš život“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da se Božji boravak među ljudima na osobiti način događa u liturgijskim činima, uvijek uprisutnjujući  otajstva Božjeg spasiteljskog djelovanja u povijesti, u sadašnjem trenutku.

U potrebi da otajstveni duh i događaj Božića bude trajno prisutan u životu ljudi, nadbiskup je razmatrao stvarnost Božića utjelovljenoga u našim životima „danas i sada“, u duhu evanđeoske riječi, „Danas nam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“.

„Danas nam nebo i anđeli pjevaju i preko glasa navjestitelja Evanđelja prenose radosnu vijest: „Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin.“ (Lk 2, 11). Ovo „danas“ koje se ponavlja u liturgiji, odnosi se na rođenje Božjega Sina. U liturgiji ovaj događaj postaje aktualan. Njegova aktualnost ne poznaje vremena, ne blijedi i ne umanjuje se tijekom nizanja dana, tijekom godina i brojenja stoljeća“, rekao je mons. Zgrablić, promišljajući o ulasku Boga u vrijeme po Isusovom rođenju.

Ulazeći u suživot s Bogom, u „danas“ njegovog djela ljubavi, nadbiskup je podsjetio na misao teologa Hans Urs von Balthasara kako „u vremenu sja zlatni temelj vječnosti“ te da „postoji tanki veo koji dijeli vječnost i vrijeme“.

„Stoga nas može zadovoljiti samo ono što je vječno, koje se nama otvara u Božjem „danas“ i dušu uzdiže iznad svega prolaznoga. Tako u povezanosti s Bogom, „kroz koprenu prolaznosti naslućujemo vječno“; kroz Božje „danas“ ulazimo u Božje beskonačno koje „nema ni granica, ni dana ni obala“, kako vječnost opisuje sv. Terezija od Djeteta Isusa“, rekao je nadbiskup.

„Isusovo rođenje je događaj spasenja, uvijek aktualno i tiče se svakoga čovjeka“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se Božje „danas“ može preoblikovati u vječno, neprolazno, potpuno, spasonosno, a prolazni i smrtni život zaogrnuti vječnim, „ako Boga, koji nam je darovao svoga Sina iz ljubavi prema nama i radi našega spasenja, stavimo u središte našeg života“.

„Bog postaje središte našeg života kada Božju bît prihvatimo kao svoju bît života. „Bog je ljubav“ (1 Iv 1,8), kaže sv. Ivan. Božja bît, esencija, je ljubav. Ono što je krvotok našem tijelu, to ljubav mora biti našem duhu i životu. Kao što krv dopire do svake stanice našega tijela da je nahrani, tako i Božja ljubav mora prodrijeti u svaki naš čin i svaki naš trenutak, da bi on bio spasonosan, da bi nas Bog ispunio sobom, da bi se Bog utjelovio u našem duhu“, poručio je zadarski nadbiskup.

Nadbiskup je rekao da se „život vječni sastoji u poznavanju Boga“, podsjetivši na misao evanđeliste Ivana: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17, 3).

Naglasivši da „Boga poznajemo po ljubavi, kroz iskustvo ljubavi“, mons. Zgrablić je rekao da „Boga ljubimo kada „danas, ovdje i sada“ vršimo njegovu volju. Ispunjavajući Božju volju, tj. živeći ljubav svugdje i u svemu, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u prikladno i neprikladno vrijeme, živeći Božje „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti, život s Bogom. Bog mi po Duhu Svetom u savjesti „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Jedino ljubav, jer je Božja, sadrži vječnost i neprolaznost“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da trajno živimo Božje „Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“, „kako bi nam Bog bio uistinu blizu, naša radost, ispunjenje našeg života, naša sadašnjost i vječnost“.

U misi su koncelebrirali umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i katedralni župnik Josip Radojica Pinčić. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića. Bila je to prva misa polnoćka koju je mons. Zgrablić predvodio kao zadarski nadbiskup.

I. G.

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

S radošću vas pozdravljam na ovoj Svetoj misi polnoćki i od srca čestitam: Sretan Božić!

Riječi koje ćemo noćas, danas na Božić, i ovih dana najčešće čuti i reći jedni drugima jesu, najvjerojatnije, upravo riječi: ‘Sretan Božić i sretni božićni blagdani’. Dok budemo izgovarali ove riječi jedni drugima, trudimo se izreći ih u duhu njihovog dubokog vjerskog sadržaja, kako one izvanjske pojave, kao što su darovi, znakovi pažnje, jelo i piće, borovi i kuglice, jaslice i okićeni prostori, ulice i domovi, ne bi zasjenile duboki značaj i sadržaj ovih riječi. Birane riječi čestitke i dobrih želja, pružanje ruke i bratski zagrljaj i drugi popratni sadržaji, lijepi su, uljudbeni, važni, rekao bih, i sveti, vanjski znaci, ukoliko nam pomažu živjeti Božić u njegovom izvornom smislu koji je povezan s dubokom radošću zbog Spasiteljeva rođenja.

Ova božićna liturgija mise polnoćke uvodi nas u veliko otajstvo Božjeg utjelovljenja za koje smo se pripremali tijekom vremena došašća. Božić nije samo obljetnica i proslava Isusovog rođenja u povijesti, već događaj koji nastavlja imati svoje veliko značenje u prostoru i vremenu svake osobe, svakog vremena, u cijeloj povijesti. „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Tako sv. Ivan sažima veliki i važni događaj Božića. Bog je po Isusu Kristu uzeo ljudsko tijelo i nastanio se među nama. Ova činjenica duboko ulazi u naš život.

Na poseban način, Božji boravak među nama događa se u liturgijskim činima, osobito svetoj misi, u kojima se uvijek uprisutnjuju i ponazočuju otajstva Božjeg spasiteljskog djelovanja u povijesti, u sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak postaje čas primanja milosti koje pojedino otajstvo sadrži. „Očitovala se Ljubav Božja i spasiteljica svih ljudi… On sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“, piše sv. Pavao u Poslanici Titu, koju smo slušali u drugom čitanju.

Noćas nam Crkva, uz prigodni Psalam radosti i zahvale (96), svečano pjeva: „Danas nam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“. Ponavljali smo ovaj refren.  Danas nam nebo i anđeli pjevaju i preko glasa navjestitelja Evanđelja prenose radosnu vijest: „Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin.“ (Lk 2, 11). Ovo „danas“ koje se ponavlja u liturgiji, odnosi se na rođenje Božjega Sina. U liturgiji ovaj događaj postaje aktualan. Njegova aktualnost ne poznaje vremena, ne blijedi i ne umanjuje se tijekom nizanja dana, tijekom godina i brojenja stoljeća. Drugim riječima rečeno, Isusovo rođenje obuhvaća i prožima svako vrijeme, čitavu povijest. Isusovo rođenje je svevremenski ili nadvremenski događaj. Isusovo rođenje je događaj vječnosti u „danas“. Do ove stvarnosti Isusova rođenja mi možemo „danas“ doprijeti upravo preko liturgije. U Djetetu Isusu, rođenom u Betlehemu, Bog se približio čovjeku. Mi se možemo po liturgiji približiti Bogu po „danas“ koje, kako pjeva Uskrsni hvalospjev, „Dan koji nema zalaza“. Bog je „vječno ušao u granice vremena i prostora“, kaže papa Benedikt XVI., „da bi nam `danas` omogućio susret s njim.“ (Kateheza, 21. 12. 2011.).

Poznati švicarski teolog Hans Urs von Balthasar, razmišljajući o Božjem djelovanju „danas i sada“, u čijem svjetlu možemo promišljati i o ulasku Boga u vrijeme po Isusovu rođenju, kaže da postoji tanki veo koji dijeli vječnost i vrijeme, jer već „u vremenu sja zlatni temelj vječnosti“ (Hans Urs von Balthasar, Sestre u duhu, Zagreb 2009., str 191). Ulazeći u suživot s Bogom, u „danas“ njegovog djela ljubavi, „žitko zemaljsko trajanje olabavljuje se i pretvara u blagi žubor pred stalnim licem vječnosti“ (Isto). Stoga nas može zadovoljiti samo ono što je vječno, koje se nama otvara u Božjem „danas“ i dušu uzdiže iznad svega prolaznoga. Tako u povezanosti s Bogom, „kroz koprenu prolaznosti naslućujemo vječno“ (Isto); kroz Božje „danas“ ulazimo u Božje beskonačno koje „nema ni granica, ni dana ni obala“ (Isto), kako vječnost opisuje sv. Terezija od Djeteta Isusa.

Bogata božićna liturgija sa svojim čitanjima ulomaka iz Svetog Pisma iz Staroga i Novoga zavjeta, sadržajnim molitvama, teološki bogatim izričajem hrvatskih božićnih pjesama, zajedničkim promišljanjem i drugim liturgijskim gestama i sadržajima, pomaže nam shvatiti da je Isusovo rođenje događaj spasenja, uvijek aktualno i tiče se svakoga čovjeka. Stoga nam se nameću konkretna pitanja:

Kako živjeti Božić i ono Božje „danas“ koje se dogodilo u Isusovu rođenju? Kako Božje „danas“ preoblikovati u vječno, neprolazno, potpuno, spasonosno? Kako prolazni i smrtni život zaogrnuti vječnim? To je moguće samo ako Boga, koji nam je darovao svoga Sina iz ljubavi prema nama i radi našega spasenja, stavimo u središte našeg života. Kako Bog postaje središte našega života? Sigurno ne samo deklarativno. Bog postaje središte našega života kada Božju bît prihvatimo kao svoju bît života. „Bog je ljubav“ (1 Iv 1,8), kaže sv. Ivan. Božja bît, esencija, je ljubav. Ono što je krvotok našem tijelu, to ljubav mora biti našem duhu i životu. Kao što krv dopire do svake stanice našega tijela da je nahrani, tako i Božja ljubav mora prodrijeti u svaki naš čin i svaki naš trenutak, da bi on bio spasonosan, da bi nas Bog ispunio sobom, da bi se Bog utjelovio u našem duhu.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17, 3), tumači Isus svojim učenicima. Život s Bogom, život vječni, sastoji se u poznavanju Boga. A Boga poznajemo samo po ljubavi, kroz iskustvo ljubavi. Boga ljubimo kada „danas, ovdje i sada“ vršimo njegovu volju. A njegova je volja da budemo kao On: ljubav. „Budite savršeni kao što je savršen otac vaš nebeski“ (Lk 5, 48), poziva nas Isus.

Ispunjavajući Božju volju, to jest, živeći ljubav svugdje i u svemu, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u prikladno i neprikladno vrijeme, živeći Božje „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti, život s Bogom. Bog mi po Duhu Svetom u savjesti „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Jedino ljubav, jer je Božja, sadrži vječnost i neprolaznost. Po ljubavi moje „danas“ postaje „vječnost“, moje „sada“ postaje „zauvijek“. Moja ljubav nije više pojam, nego iskustvo Boga koji se utjelovio. Isusovo rođenje nije prošlost, nego „sada“ Božjeg rađanja u mojem životu.

Sv. Lav Veliki, papa, u jednoj božićnoj homiliji potiče vjernike riječima: „Kličimo u Gospodinu, dragi moji, i otvorimo svoje srce najčišćoj radosti, jer je svanuo dan koji za nas znači otkupljenje, drevnu pripravu, vječnu sreću. U godišnjem ciklusu koji se za nas obnavlja, uzvišeno otajstvo našega spasenja, koje – obećano na početku i predoznačeno na svršetku vremena – određeno je da traje zauvijek“.

Braćo i sestre, živimo ovo Božje: „Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“, kako bi nam Bog bio uistinu blizu, naša radost, ispunjenje našeg života, naša sadašnjost i vječnost. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje u spomen na mučeničko stradanje dvojice Slugu Božjih, svećenika Janeza Kranjca i Ante Letinića, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama, u subotu, 23. prosinca.

Don Janez Kranjc (1914.-1941.) i don Ante Letinić (1899.-1945.) dio su skupine Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze, a ubijeni su u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Don Janez je u svojoj 27. godini života žrtva četničkog, a don Ante u 46. godini života žrtva partizanskog smaknuća i to na najokrutnije načine. Don Janeza su četnici iz benkovačkog kraja, vezanoga stavili na ražanj i ispekli njegovo tijelo na sâm Badnjak, u Nuniću, kada hrvatski puk iščekuje Božić. Pretpostavlja se da je ubijen na putu do crkve u Erveniku, a njegovo tijelo na ražnju četnici su donijeli župljanima na polnoćku u crkvu sv. Mihovila u Erveniku, gdje je bio kapelan. Don Antu su partizani vezali žicom i bacili u jamu u okolici Ervenika.

„Te dvije časne osobe, dionici naše vjere, na području Kistanja izgubili su svoj život, i to samo zbog toga što su bili kršćani, vjernici. Ubijeni su zbog svoje vjere. Don Janez, mladi svećenik Slovenac, početkom Drugog svjetskog rata, a don Ante krajem Drugog svjetskog rata, početkom 1945. godine“, rekao je mons. Zgrablić koji je u Kistanjama obilježio tu komemoraciju predvodeći misu zornicu.

Upozorio je da trpimo posljedice zla u našem životu, ali i da se prema zlu treba odnositi na Isusov način. „Stojimo pred činjenicom zla koje nismo mi uzrokovali, nego nas okružuje i pokazuje svoju snagu. Više od toga da se sjećamo zla, okupljeni smo da se sjećamo Gospodina, da se sjetimo Boga koji je poslao svoga Sina da prihvati zlo, da i on sam ponese zlo, onaj koji je sâma dobrota, trajno nastanjena ljubav među nama, da i mi ne bismo bili unutarnje žrtve zla“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „možemo biti žrtve izvanjskoga zla, a da mi ne budemo uzrok zla“.

„Gospodin nam daje svoje snage i Duha Svetoga, jer zlo je najveće kad se vrši. Ako mi činimo zlo, onda smo mi uzročnici zla, a zlo razara našu dušu, srce, našu nutrinu. To nas udaljuje od Boga i od vječnosti. Gospodin nam je pokazao u svome sinu Isusu Kristu kako je prihvatio zlo i na koji način je savladao zlo. Gospodin nam je pokazao da se zlo prekida i završava praštanjem, ljubavlju, milosrđem“, naglasio je nadbiskup, podsjetivši da je Isus, kad je bio u najvećim mukama, molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.

„Ne razumijemo do kraja koliko zlo može zahvatiti naše biće i prevladati u nama, ali Gospodin je došao da bude naš Spasitelj, da na zlo odgovorimo njegovom ljubavlju. Da na zlo odgovorimo na Isusov način. Da i mi postupimo na način kao što je Isus svojim duhom odgovorio na zlo. Nije lako oprostiti, nije lako pomiriti se i podnijeti nepravdu. Ali, ako smo s Gospodinom, ako živimo njegov duh, onda je taj duh snaga koja nas nosi. Gospodin nam daruje taj duh, da nam to bude snaga našeg života“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da povjerujemo Riječi Božjoj, „da ne ostanemo nijemi u našem životu, kao Zaharija, koji je počeo govoriti kad je povjerovao Božjoj riječi i vidio da je ona istinita; tada je mogao slaviti Gospodina, vidjevši kako veliko djelo Bog čini u njegovom životu“.

„Neka svijest da nas prati Božja ljubav, da je Gospodin s nama i želi nam darovati snagu svoga života, želi nam pokloniti samoga sebe i nama bude snaga u molitvi i praštanju“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši da molimo da tu dvojicu Slugu Božjih Gospodin proslavi čašću oltara, da budu naši zagovornici u nebu. „Da hrabro kročimo kroz život slijedeći Isusa u svakoj situaciji i okolnosti našeg života; u lijepim, ali i ružnim događajima koji nas mogu zadesiti, znajući da Gospodin ima zadnju riječ. Zadnju riječ nemaju Isusov križ i smrt, nego zadnju riječ ima Duh Sveti i Isusovo uskrsnuće, poslanje Duha Svetoga. Zadnju riječ uvijek ima Bog sa svojim spasenjem“, istaknuo je zadarski nadbiskup, poželjevši da nam Božji spasenjski duh bude potpora u svakodnevnom životnom hodu.

Iz života don Janeza Kranjca i don Ante Letinića

Don Janez Kranjc (24. kolovoza 1914. – 24. prosinca 1941.) rođen je u selu Voglajna, sjeverno od slovenskog mjesta Slivnica kod Celja gdje je završio osnovnu školu. Njegov otac Franc i majka Genovefa rođ. Ocvirk imali su šestero djece. Mladu misu don Janez je slavio u rodnoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene 9. srpnja 1939. godine. S drugim slovenskim mladićima, Janez je kao 19-godišnjak došao na školovanje u šibensko Bogoslovno sjemenište 1933. godine. Upravo te godine to je sjemenište osnovao šibenski biskup fra Jeronim Mileta. U šibenskom sjemeništu bogoslovne nauke završilo je 18 mladića iz Slovenije, među njima i Kranjc.

Nakon završenog bogoslovnog studija u Šibeniku, biskup Mileta zaredio je Kranjca za svećenika 18. lipnja 1939., u crkvi Gospe Snježne koja je u sklopu benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku. Neki od tih Slovenaca obavljali su svećeničku službu na području Zadarske nadbiskupije do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Nakon svećeničkog ređenja, šibenski biskup ga je poslao u službu kod Kistanja gdje je tri godine bio župni vikar u Nuniću i Erveniku, od 1939. do svoje mučeničke smrti 1941., djelujući uz župnika don Franu Ivankovića.

Don Ante Letinić rođen je 8. rujna 1899. u župi sv. Šime u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Svećeničku službu kao mladi svećenik obavljao je u Dobropoljani na otoku Pašmanu, u Ravnim kotarima i Bukovici. Bio je župnik u Erveniku Donjem, a od 1927. u Poličniku, odakle je posluživao i Sukovare; od 1930. služio je i Briševo i Visočane. Od ljeta 1934. upravljao je župom Vodice, a od 1935. do 1941. bio je vjeroučitelj u državnoj Realnoj gimnaziji u Šibeniku. U Šibeniku povremeno služi kao župni pomoćnik i vikar u katedralnoj župi sv. Jakova i župi Dolac. Više godina bio je upravitelj nove crkve sv. Ivana gdje je vodio duhovnu obnovu za šibenske mlade od 11. do 13. travnja 1938. godine. Bio je duhovnik Društva katoličkih muževa u gradu. Svake treće nedjelje u mjesecu tim je članovima predavao o vjerskim i kulturnim temama. Prigodom blagoslova nove zgrade Realne gimnazije 3. svibnja 1937., održao je zapaženi govor pred učenicima, profesorima i predstavnicima državnih vlasti.

Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske, 1941. otišao je u Knin, gdje je prihvatio biti ravnateljem gimnazije. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u Kninu i podjednako se trudio oko hrvatskih i srpskih učenika. Svima je bio otac, odgojitelj i ravnatelj. Knin je napustio nakon dolaska partizana te se vratio u Šibenik. Početkom 1945., don Ante je fra Leonardu Buljanu, šibenskom župniku Varoši i njegovom pomoćniku fra Celestinu Belamariću, rekao: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje!”. Partizani su don Antu vezali žicom, u teretnim kolima odveli u Ervenik gdje je s drugima ubijenima bačen u jamu.

Don Ante je bio revan župnik i ugledni vjeroučitelj u šibenskoj i kninskoj gimnaziji. Taj uzoran i plodan svećenik imao je naglašenu karizmu vjeroučitelja i odgojitelja mladih. Kao vjeroučitelj šibenske gimnazije, očinski se zauzimao za vjeroučenike, pomagao im je u školi i obitelji. Prije završne mature, don Ante je okupljao sve razrede maturanata u šibenskoj katedrali na Gozbu Jaganjca Božjeg, a potom ih je vodio u hotel Krka objedovati. Svoj govor sa zadnje mise za učenike tiskao bi i dao maturantima za uspomenu.

Koliko je don Ante bio predan radu s mladima i oduševljavao ih za vjeronauk, u  sjećanju na don Antu svjedočio je svojevremeno i publicist don Žarko Brzić koji je rekao da je, upravo zaslugom don Ante, on vjeronauk doživljavao kao predmet koji priprema za život, a ne kao školski predmet koji se često uči samo radi ocjene. Don Antina predavanja bila su zanimljiva, dinamična, životna i praktična. Poučavao je stojeći među učenicima kod klupa, i na taj način izražavajući im blizinu, a ne s udaljene katedre.

U predavanjima je iznosio primjere iz osobnog pastoralnog iskustva, želeći da istine vjere učenicima ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. „Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Kad nedjeljom nisu dolazili na misu, nije im davao neopravdane satove, kako su to naređivali školski propisi, nego ih je svojom dobrotom želio privući Bogu i Crkvi”, posvjedočio je Brzić.

Na proslavi ‘Tjedna protiv psovke’, don Ante je 21. siječnja 1939. propovijedao u crkvi sv. Dominika, gdje je predvodio i duhovne vježbe za mlade u jesen 1939. godine. Na Akademiji koju su za blagdan Krista Kralja 1940. priredila društva Katoličke akcije, don Ante je pred punom dvoranom govorio o ulozi mladih udruženih u društva Katoličke akcije.

Pastoralno djelovanje don Ante, zauzetog, marljivog župnika i odgojitelja mladih pokazuje koliko je aktivno i predano živio svoje svećeništvo. Komemoracija njegovog stradanja još je jedan primjer svjedočke žrtve hrvatskih svećenika. Naime, u Hrvatskoj su u Drugom svjetskom ratu i poraću partizani i komunisti ubili najviše katoličkih svećenika u Europi, njih 664 i 31 redovnicu, što je najveći broj ubijenoga klera stradaloga u odnosu na sve druge zemlje u Europi.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje