Treće Županijsko stručno vijeće vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola Zadarske nadbiskupije održano je u utorak, 30. lipnja, u župnoj crkvi Kraljice Mira u Zemuniku Donjem. Stručni skup započeo je misnim slavljem koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
U zahvali Bogu za proteklu školsku i katehetsku godinu, za primljene darove, susrete, pouke, napore, izazove i plodove, nadbiskup je zahvalio vjeroučiteljima za ustrajnost u naviještanju istine, strpljivost u odgoju i hrabrost u svjedočenju.
„Posjedujemo mnoštvo informacija, a teško pronalazimo istinu. Imamo pristup brojnim sadržajima, a ponekad osjećamo prazninu i nedostatak smisla. Tome su osobito izložena mladi. Svakog dana susreću se s velikom količinom poruka, mišljenja, slika, video uradaka, sadržaja i vrijednosnih sustava koji oblikuju njihovo razmišljanje. U buci suvremenog svijeta sve je teže čuti glas koji vodi prema Bogu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da poslanje vjeroučitelja ima veliku važnost. „Pozvani ste pomoći mladima da među mnogim glasovima prepoznaju glas Isusa, pokazati da vjera nije tek predmet koji se uči, nego život koji se živi, svjedočiti da Evanđelje nije uspomena na prošlost, nego živa riječ koja mijenja i obogaćuje ljudsko srce“, poručio je nadbiskup vjeroučiteljima.
Istaknuo je da cilj kateheze nije samo prenijeti znanje, nego dovesti osobu do susreta s Kristom, pomoći vjeroučeniku da vjeruje i ljubi. Tada je kateheza ostvarila svoju najdublju svrhu.
Nadbiskup je zahvalio vjeroučiteljima za rad u školama, za njihovu predanost u župama, za sate pripreme, susrete s mladima, za kateheze, projekte, duhovne obnove, hodočašća i sve što je često skriveno javnosti. „Hvala vam što svojim znanjem, vjerom i ljudskošću sudjelujete u jednom od najvažnijih poslanja Crkve – prenošenju vjere novim naraštajima. Vaša služba nije samo zanimanje. Ona je poziv i poslanje. Po vama mnoga djeca prvi put čuju o Isusu, mladi otkrivaju ljepotu Evanđelja i pronalaze put prema sakramentima, Crkvi i Bogu. Bog vidi svaki vaš trud, žrtvu i dobro koje ste učinili“, poručio je mons. Zgrablić vjeroučiteljima.
Razmatrajući navješteno Evanđelje po Mateju, o Isusu i učenicima u lađi, kada je iznenada nastao silan vihor, more je postalo prijeteće, a učenike je zahvatio strah, nadbiskup je rekao da je taj prizor blizak našem životu.
„Svatko od nas ulazi u određene životne lađe. To su naše obitelji, župne zajednice, škole, radne sredine i naši životni planovi. Često mislimo da će putovanje biti mirno i predvidivo, a onda nas iznenade oluje koje nismo očekivali. Živimo u vremenu velikih mogućnosti, ali i velikih nesigurnosti. Napredak znanosti i tehnologije donio je brojne koristi, ali nije uklonio najdublja pitanja ljudskog srca“, rekao je nadbiskup, istaknuvši važnim činjenicu da je Isus u lađi s učenicima i u oluji.
„Oluja nije nastala zato što su učenici krenuli pogrešnim putem. Oluja ih je zatekla upravo dok su slijedili Isusa. To vrijedi i za naš život. Krista prepoznajemo po tome što nam, unatoč oluji, ne dopušta izgubiti nadu. Dok se oko nas sve ljulja, u dubini srca ostaje tiha sigurnost da nismo sami. To nije ljudski optimizam ni samouvjerenost, nego dar vjere. Tko vjeruje, osjeća da ga nešto nosi i onda kada više nema vlastite snage“, rekao je mons. Zgrablić, navodeći gdje se još Krista prepoznaje: u njegovoj riječi u Svetom pismu kad nas neka njegova riječ dotakne, ohrabri ili usmjeri.
„Isusova riječ ne uklanja uvijek oluju, ali daje smisao usred oluje i pokazuje kojim putem treba ići. Krista koji je s nama u olujama života prepoznajemo i u molitvi. Možda nam se čini da naše molitve ostaju bez odgovora, ali želja da se obratimo Bogu već je znak njegove prisutnosti. Nitko ne može iskreno zazivati Gospodina ako ga Duh Sveti ne potiče iznutra. Kada vapimo: „Gospodine, spasi nas!“, Krist je već prisutan u tom vapaju.
Krista prepoznajemo u sakramentima. U euharistiji primamo živoga Krista. U ispovijedi ne susrećemo samo vlastitu slabost, nego njegovo milosrđe. U svakom sakramentu Gospodin ponovno ulazi u našu lađu i obnavlja našu snagu. Krista prepoznajemo i po ljudima koje nam šalje na put. Ponekad je njegova prisutnost osoba koja nas sasluša, prijatelj koja vraća nadu, kolega koji nas ohrabri, učenik koji svojim pitanjem probudi novu revnost ili netko tko moli za nas kada više ne nalazimo riječi za molitvu. Bog često djeluje preko ljudi koji postaju znak njegove blizine“, poručio je nadbiskup, rekavši da Krista prepoznajemo i po plodovima u nama.
„Gdje je Krist, ondje, unatoč kušnjama, postupno raste mir, strpljivost, blagost, spremnost na opraštanje i ustrajnost. Oluja možda još nije prestala, ali srce više nije zarobljeno strahom. To je znak da je Gospodin preuzeo kormilo našeg života.
Zato nije najvažnije pitanje: Zašto je došla oluja? Nego: Tko je sa mnom u oluji? Dokle god je Krist u lađi našeg života, nijedna oluja nema posljednju riječ. Valovi mogu biti veliki, vjetrovi snažni, a put neizvjestan, ali lađa u kojoj je Krist nikad nije prepuštena propasti. On možda ne djeluje onda kada bismo mi željeli i ne onako kako bismo mi očekivali, ali uvijek djeluje u pravo vrijeme. Zato kršćanin ne živi od uvjerenja da neće biti oluja, nego od sigurnosti da ga Krist nikad neće napustiti. U tome je temelj našeg mira i naše hrabrosti“, istaknuo je mons. Zgrablić.
Naglasio je da „vjernost Kristu ne znači život bez poteškoća. Vjernost Evanđelju ne uklanja kušnje, umor i nerazumijevanje. Vjeroučitelj zna koliko je ponekad zahtjevno svjedočiti vjeru u sredinama koje nisu uvijek otvorene za kršćanske vrijednosti. Koliko je potrebno strpljivo sijati sjeme Evanđelja bez neposrednih i vidljivih rezultata. Koliko je puta potrebno ponovno započeti, ohrabrivati, pratiti i podizati“, istaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da Gospodin podari snagu vjeroučiteljima da budu vjerodostojni svjedoci njegove ljubavi. Istaknuo je da se vjera prenosi ponajprije svjedočanstvom života i potaknuo vjeroučitelje da se u olujama i izazovima u njihovom radu sjete da je „Krist u lađi našeg života i putovanja. On vodi svoju Crkvu i prati svakog vjeroučitelja i katehetu“.
Dr. sc. Krunoslav Novak: „Vjeroučitelj je most između evanđeoske poruke i učenika“
Nakon mise, doc. dr. sc. Krunoslav Novak s Odjela komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održao je izlaganje o temi „Od poruke do susreta. Komunikacijske vještine vjeroučitelja“, u kojem je govorio o važnosti autentične komunikacije, vjerodostojnosti i osobnog susreta u vjeronaučnoj nastavi.
Predavanje je počeo jednostavnom, ali snažnom pričom o ocu koji je sinu dao da sastavi kartu svijeta rastrganu na mnoštvo dijelova. Dječak je zadatak riješio puno brže nego što je otac očekivao, jer je na poleđini karte bila slika čovjeka. „Kad sam složio čovjeka, složio se i cijeli svijet“, odgovorio je dječak. Tom je pričom Novak želio pokazati da se promjena svijeta uvijek događa kroz promjenu čovjeka te da je upravo osoba u središtu svakog odgojnog i evangelizacijskog djelovanja.
Osvrnuvši se na poslanje vjeroučitelja, Novak je istaknuo kako se na njih često stavlja veliki teret odgoja, premda učenike susreću tek jedan ili dva sata tjedno. Ipak, vjeronaučni sat za mnoge učenike može biti jedina prilika da čuju evanđeosku poruku. Zato je svaki sat vjeronauka dragocjen kao susret i može ostaviti duboki trag u životu mladog čovjeka.
„Ne bismo se nakon održanog vjeronaučnog sata trebali pitati jesmo li rekli sve što smo željeli reći, nego je li učenik razumio poruku i uspio je povezati sa svojim životom“, naglasio je Novak. Dodao je kako komunikacijske vještine ne znače prilagodbu ili ublažavanje zahtjevnosti evanđeoske poruke, nego sposobnost da evanđeoska poruka bude razumljiva i povezana s iskustvom učenika.
Upozorio je kako učenici u učionicu ne dolaze kao “prazan list”, nego već nose određenu sliku Boga koju vjeroučitelj svojim riječima i odnosom može izgrađivati ili narušavati. Stoga vjeronauk nije tek prenošenje novih informacija, nego prostor u kojem se proširuje razumijevanje vjere i otvara mogućnost osobnog susreta s Kristom.
Govoreći o komunikaciji u nastavi vjeronauka, Novak je istaknuo kako je zadaća vjeroučitelja povezati tri razine jezika: govor Crkve, jezik škole i jezik učenika. Pritom nije riječ o mijenjanju evanđeoske poruke niti njenom prilagođavanju zahtjevima vremena, nego o traženju načina kako će ta poruka biti razumljiva i kako će doprijeti do učenikovog srca. „Ne mijenja se evanđelje, nego se traže vrata kroz koja ono može ući“, poručio je predavač, naglasivši kako upravo u tome leži komunikacijska zrelost vjeroučitelja.
Podsjećajući na poticaje pape Lava XIV. upućene vjeroučiteljima, osobito na geslo Cor ad cor loquitur – „Srce govori srcu“, Novak je istaknuo kako mladima trebaju osobe koje će ih pratiti na njihovom životnom putu.
Cilj vjeronaučne komunikacije nije samo prenošenje sadržaja vjere, nego doprijeti do srca učenika koje je središte osobe – njene savjesti, razuma, volje i sposobnosti za odnos.
„Učenicima trebaju pitanja koja ih potiču na razmišljanje, primjer koji mogu slijediti, priznanje njihove vrijednosti, ali i tišina u kojoj mogu osluškivati Božji govor“, rekao je predavač. U vremenu u kojem mladi ostvaruju tisuće digitalnih kontakata, a rijetko doživljavaju da ih netko doista sluša, vjeroučitelj je pozvan ponuditi ono što tehnologija ne može – osobnu prisutnost. Zato vjeronauk ne treba konkurirati Internetu količinom informacija, nego snagom autentičnog susreta s osobom koja vjeruje, sluša, razlučuje i ostaje smirena. Takvo razumijevanje komunikacije pokazuje i šire poslanje školskog vjeronauka koji treba biti laboratorij kulture i dijaloga.
Kao laboratorij kulture, vjeronauk pomaže učenicima razumjeti kulturni krajolik oblikovan kršćanskom baštinom te ih potiče na promišljanje o temeljnim životnim pitanjima, poput smisla života, patnje, krivnje i smrti.
Kao laboratorij dijaloga, stvara prostor u kojem se o zahtjevnim pitanjima može razgovarati otvoreno, ozbiljno i s poštovanjem. „Dijalog nije nametanje mišljenja, nego put prema istini koji poštuje slobodu svake osobe. Vjeroučitelj ne mora imati uvijek spreman odgovor. Puno je važnije da učenik iz učionice iziđe s osjećajem kako njegov život ima smisla i da postoji netko tko u njemu vidi više od njegovog trenutačnog ponašanja“, istaknuo je Novak.
Govoreći o vjerodostojnosti, Novak je rekao da se povjerenje ne stječe titulom ni autoritetom, nego životom. Vjeroučitelj koji redovito propituje vlastiti rad i ostaje otvoren osobnom rastu pokazuje istinsku profesionalnu i ljudsku zrelost.
Novak je predstavio i pet komunikacijskih vještina koje smatra osobito važnima u vjeroučiteljskom pozivu. Kao prvu izdvojio je aktivno slušanje, naglasivši da se iza provokativnih pitanja učenika često krije dublja potreba ili životna poteškoća. Govorio je o važnosti “prijevoda jezika”, odnosno približavanja bogatstva vjerskog govora iskustvu suvremenog učenika. Istaknuo je i vrijednost naracije i slike kao puta koji učenicima pomaže otkriti smisao vjerskih sadržaja.
Osobito je naglasio važnost dijaloga i participacije, potičući vjeroučitelje da stvaraju ozračje u kojem učenici aktivno sudjeluju i zajedno traže odgovore. Govoreći o asertivnosti i tonu komunikacije, istaknuo je kako autoritet vjeroučitelja ne počiva na pritisku ili kontroli, nego na vjerodostojnosti, jasnoći i poštovanju dostojanstva svake osobe.
Zaključno, Novak je poručio kako nitko ne može promijeniti cijeli svijet, ali svatko može oblikovati svijet koji mu je povjeren. Za vjeroučitelja je to ponajprije učionica i susret s učenicima.
Završnu poruku simbolično je sažeo slikom mosta koji povezuje evanđeosku poruku sa životom mladih i vodi od informacije prema istinskom susretu. „Učenici će možda zaboraviti neke definicije koje smo izgovorili, ali teško će zaboraviti jesu li se u našem razredu osjećali viđenima, poštovanima i pozvanima na smisao. A ondje gdje se učenik osjeća viđenim, poruka postaje susret“ poručio je Novak.
Prigodne pozdrave uputili su i don Gašpar Dodić i don Marko Dokoza, predstojnik i zamjenik predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije.
s. Rita Maržić / I. G.
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: s. Rita Maržić
