Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je kamen temeljac za izgradnju nove crkve bl. Miroslava Bulešića u Turnju u subotu, 3. listopada 2026. Početkom gradnje te crkve, nadbiskup Zgrablić napisao je pojašnjenje razloga i odluke da ta crkva bude posvećena bl. Miroslavu Bulešiću. To je prva crkva u Hrvatskoj posvećena bl. Miroslavu Bulešiću. Pojašnjenje nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
U povodu početka izgradnje nove crkve u Turnju, na području Župe Gospe Karmelske, nakon razmatranja pastoralnih potreba župne zajednice, duhovnoga značenja titulara crkve te mogućnosti da nova crkva svojim naslovom dobije prepoznatljivo mjesto i poslanje u životu Zadarske nadbiskupije, držim opravdanim i pastoralno vrlo znakovitim da ona bude posvećena blaženom Miroslavu Bulešiću, svećeniku i mučeniku.
Izbor naslovnika crkve nije samo pitanje njezina imena. Titular na određeni način oblikuje duhovni identitet zajednice koja se pod njegovim zagovorom okuplja te pred vjernike stavlja određeni put svetosti i svjedočenja. Upravo se u osobi bl. Miroslava Bulešića na osobit način sjedinjuju svećeništvo, župni pastoral, marijanska i euharistijska duhovnost, briga za mlade, ljubav prema vlastitom narodu, poštovanje dostojanstva svakoga čovjeka, mučenička vjernost Kristu te oproštenje koje ne niječe istinu i pravdu.
U prilog prijedlogu da nova crkva u Turnju bude posvećena bl. Miroslavu Bulešiću želim istaknuti sljedeće razloge.
- Povezanost sa Župom Gospe Karmelske i marijanskom duhovnošću
Izbor bl. Miroslava Bulešića za naslovnika nove crkve u Turnju osobito je prikladan zbog njegova dubokog odnosa prema Blaženoj Djevici Mariji. Budući da je riječ o Župi Gospe Karmelske, posveta nove crkve njemu ne bi predstavljala udaljavanje od postojećega marijanskog identiteta župe, nego njegovo prirodno produbljenje i konkretno utjelovljenje u životu jednoga mladog hrvatskog blaženika.
O njegovoj marijanskoj pobožnosti osobito svjedoči njegov duhovni Dnevnik. Marija se u njemu pojavljuje ne samo u trenutcima posebne pobožnosti nego i onda kada Miroslav razmišlja o vlastitom pozivu, donosi odluke, ispituje savjest, zahvaljuje Bogu ili se suočava s vlastitim slabostima i kušnjama. Kao mladi bogoslov dugo se i ozbiljno pripravljao za osobnu posvetu Blaženoj Djevici Mariji, koju je učinio 8. prosinca 1942., na svetkovinu Bezgrešnoga začeća, još prije svećeničkoga ređenja.
Njegovu marijansku pobožnost pritom treba promatrati unutar cjeline njegova duhovnoga života. Moglo bi se reći da su Časoslov, krunica i euharistija bila tri osobita stupa njegove svakodnevne duhovnosti. U molitvi Crkve učio je pripadati Crkvi, u Marijinoj školi učio je Bogu govoriti „neka mi bude“, a za Kristovim oltarom učio je vlastitim životom govoriti: „za vas“. Upravo je iz takva svakodnevnoga duhovnog života sazrijevala vjernost koja će na kraju biti potvrđena njegovim mučeništvom.
Primjer bl. Miroslava pritom pokazuje i što znači ispravno štovati Mariju. Autentična marijanska pobožnost ne zaustavlja se na osjećajima, molitvenim obrascima, hodočašćima i vanjskim znakovima, koliko god oni bili vrijedni, nego čovjeka vodi Kristu i oblikuje njegov život prema Evanđelju. Mariju istinski častiti znači od nje učiti vjeru, poniznost, čistoću srca, poslušnost Božjoj riječi, raspoloživost Božjoj volji i spremnost na služenje.
Upravo bi zato bl. Miroslav kao naslovnik nove crkve mogao postati svojevrsnim tumačem marijanskoga identiteta Župe Gospe Karmelske. Marija bi ostala Majka i učiteljica vjere koja govori: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5), a bl. Miroslav bio bi jedan od njezinih sinova koji pokazuje da je tim putem moguće ići sve do kraja. Tako bi se u duhovnom identitetu župe i nove crkve uspostavila skladna povezanost: Gospa Karmelska kao zaštitnica župe, bl. Miroslav kao njezin odani sin i nasljedovatelj, a Krist kao središte prema kojemu oboje usmjeravaju vjernike.
- Blaženi Miroslav kao župnik – uzor konkretne pastoralne ljubavi
Posebno važnim smatram činjenicu da je bl. Miroslav svoju svetost velikim dijelom živio upravo u redovitosti župnoga pastorala. Njegov put prema svetosti nije se odvijao izvan svakodnevnoga života Crkve, nego među konkretnim ljudima koji su mu bili povjereni. Poučavao je vjeru, okupljao mlade, brinuo za dostojanstvo liturgije i crkveno pjevanje, promicao pobožnosti, organizirao pučke misije i razvijao karitativnu djelatnost.
Upravo zato njegov je lik osobito prikladan za naslovnika crkve koja treba služiti konkretnoj župnoj zajednici. Bulešić pokazuje da svetost ne započinje u izvanrednim djelima, nego u vjernosti svakodnevnom poslanju: u naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata, poučavanju djece i mladih, susretu s obiteljima, brizi za siromašne i bolesne te strpljivom građenju zajedništva.
Iza te njegove pastoralne zauzetosti stajalo je duboko razumijevanje svećeništva. U Dnevniku je 22. ožujka 1944., u vremenu ratne nesigurnosti i stvarne životne opasnosti, zapisao: „Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado.“ Te riječi pokazuju da povjereni mu vjernici nisu bili samo ljudi prema kojima je trebao izvršavati određene pastoralne dužnosti. Oni su ulazili u njegovu molitvu, njegovo predanje i njegov odnos s Bogom.
U tome se nalazi duboka povezanost njegova svakodnevnoga pastorala i kasnijega mučeništva. Isti svećenik koji je svakodnevno darivao svoje vrijeme, sposobnosti i snagu povjerenim ljudima bio je spreman, bude li potrebno, darovati i vlastiti život. Njegovo mučeništvo zato nije izdvojeni herojski čin, nego posljednja potvrda pastoralne ljubavi koju je godinama živio.
Nova crkva koja bi nosila njegovo ime trajno bi podsjećala da župa nije ponajprije građevina, nego zajednica ljudi za koje se Krist daruje i kojima smo pozvani služiti. Njezini bi zidovi svoj puni smisao dobivali upravo onda kada se u njima okuplja živa Crkva, naviješta Evanđelje, slavi euharistija, odgajaju novi naraštaji u vjeri i čovjek u potrebi susreće djelotvornu kršćansku ljubav.
- Mladi svećenik – uzor svećenicima i poticaj za nova duhovna zvanja
Posveta nove crkve mladom hrvatskom svećeniku i mučeniku imala bi snažnu dimenziju molitve za svetost svećenika i za nova duhovna zvanja. Bl. Miroslav može mladim ljudima približiti ljepotu poziva koji nije prvenstveno izbor zanimanja, položaja ili društvene uloge, nego odgovor na Kristov poziv i potpuno darivanje života Bogu i povjerenom narodu.
U njegovim mladenačkim zapisima već se jasno prepoznaje takvo razumijevanje svećeništva. U vihoru Drugoga svjetskog rata zapisao je: „Ako bi to morao biti moj zadnji zapis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i svojih vjernika“ (Dnevnik, 22.3.1944). U tim se riječima susreću tri važne dimenzije njegova svećeništva: pomirenost s Bogom i ljudima, traženje Božje slave i pastoralna briga za spasenje povjerenih vjernika.
Njegovo svjedočanstvo današnjim mladima postavlja jednostavno, ali veliko pitanje: postoji li nešto čemu vrijedi darovati cijeli svoj život? Bulešićev odgovor nije bio apstraktan. On je svoj odgovor pronašao u Kristu i u služenju ljudima kojima ga je Krist poslao.
Crkva posvećena njemu zato bi mogla imati posebno poslanje unutar Zadarske nadbiskupije: biti mjesto trajne molitve za svetost i ustrajnost svećenika, za bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke koji razlučuju životni poziv te za nova svećenička i redovnička zvanja.
- Mučenik vjernosti Kristu i svjedok oproštenja
Bl. Miroslav Bulešić nije uzdignut na čast oltara jednostavno zato što je nasilno ubijen, nego zato što je Crkva u njegovoj smrti prepoznala mučeničko svjedočanstvo vjernosti Kristu.
Njegova spremnost na žrtvu nije nastala u posljednjim trenutcima života. Godinama prije smrti molio je da njegov život bude potpuno Božji. Kada je potom došlo vrijeme kušnje, ono što je dugo sazrijevalo u molitvi i svakodnevnoj vjernosti dobilo je svoju konačnu potvrdu.
Osobito je snažna njegova poruka: „Moja osveta je – oprost“ (Oporuka, 23.4.1945.). U tim riječima sadržan je kršćanski odgovor na nasilje. One ne niječu zlo koje je učinjeno, ne brišu odgovornost počinitelja i ne traže zaborav žrtve. One svjedoče da kršćanin odbija dopustiti da počinjeno zlo u njegovu srcu rodi novim zlom.
Crkva posvećena bl. Miroslavu bila bi zato trajni navještaj da posljednja riječ kršćanina nije osveta, nego Kristov križ, vjernost, ljubav i oproštenje.
- Svjedok pomirenja i ozdravljenja povijesnih rana
Ovu dimenziju držim osobito važnom za naše vrijeme. Kult bl. Miroslava ne bi trebalo oblikovati prvenstveno oko političke ili ideološke interpretacije njegova ubojstva. Time bismo osiromašili njegovo mučeništvo i suzili njegovu evanđeosku poruku.
Hrvatsko društvo još uvijek nosi rane Drugoga svjetskog rata, poraća i desetljeća komunističkoga režima, ali i teške ožiljke Domovinskoga rata: poginule i nestale, prognane i ranjene, razorene domove i crkve, obitelji koje još uvijek žive s posljedicama gubitaka te branitelje i čitave zajednice obilježene ratnim iskustvom.
Kršćanski poziv na oproštenje pritom ne znači zaboraviti, umanjiti zločin ili odustati od istine, pravde i odgovornosti. Upravo zato Bulešićeve riječi „Moja osveta je – oprost“ mogu biti snažan program jednoga mjesta molitve i pomirenja. Crkva njemu posvećena mogla bi postati mjestom molitve za žrtve ratova i totalitarnih sustava, za poginule i nestale u Domovinskom ratu, hrvatske branitelje i njihove obitelji, ali i za obraćenje počinitelja zločina te za oslobađanje novih naraštaja od tereta naslijeđene mržnje.
Takvo pomirenje počiva na istini i pretpostavlja pravdu i odgovornost, ali odbija dopustiti da sjećanje na žrtvu postane opravdanje za novu mržnju. Nova crkva mogla bi upravo zato postati školom kulture sjećanja bez mržnje, istine bez osvete i pravde otvorene oproštenju.
- Blaženik blizak mladima – primjer ozbiljnog rada na vlastitom duhovnom životu
Bl. Miroslav podnio je mučeništvo sa samo 27 godina (24.8.1947). Njegova mladost daje njegovu svjedočanstvu posebnu snagu u pastoralu novih naraštaja. Pokazuje da svetost nije samo plod dugoga života niti pripada tek zreloj životnoj dobi. Ona može biti ozbiljan i radikalan odgovor mladoga čovjeka koji je otkrio komu pripada i za što želi živjeti.
Posebno je vrijedno što njegova svetost nije bila plod trenutnoga zanosa. Njegov Dnevnik pokazuje mladoga čovjeka koji ozbiljno radi na sebi: ispituje savjest, prati svoje odluke, prepoznaje slabosti, zahvaljuje za primljene milosti, postavlja sebi nove duhovne ciljeve i provjerava raste li doista u pripadnosti Kristu.
Takav primjer posebno je aktualan danas. Mladi se potiču da prate svoje rezultate, izgled, tjelesnu kondiciju, obrazovanje, karijeru, broj prijatelja i pratitelja te materijalni napredak. Bulešićev život pred njih stavlja drugo pitanje: pratim li rast vlastitoga srca? Postajem li slobodniji, sposobniji ljubiti, služiti, oprostiti i činiti dobro? Postajem li čovjek kakvim me Bog poziva biti?
Njegova kasnija spremnost na najveću žrtvu pokazuje da velika vjernost u odlučujućem trenutku ne nastaje slučajno. Pripravljaju je mnoge male svakodnevne vjernosti koje često nitko osim Boga ne vidi.
Zato bi nova crkva mogla biti i posebno mjesto pastorala mladih: njihovih susreta, molitve, duhovnih obnova, duhovnoga praćenja i razlučivanja životnoga poziva. Bulešićev život mladima ne bi govorio samo kako je jedan mladi svećenik umro, nego prije svega zašto je živio i komu je odlučio pripadati.
- Kršćansko domoljublje i dostojanstvo svakoga čovjeka
Još jedan važan razlog za izbor bl. Miroslava jest njegovo jasno i hrabro, ali istodobno kršćanski oblikovano domoljublje.
Posebno je znakovit događaj povezan s njegovom Mladom misom u Svetvinčeti, 16. 04. 1943. U tadašnjim političkim okolnostima talijanske su vlasti nudile da se mjesto proslave okiti talijanskim zastavicama. Mladi Miroslav odgovorio je: „Mene je hrvatska mati rodila.“ Nije bio spreman zanijekati vlastite korijene niti dopustiti da njegova Mlada misa postane sredstvom političke ili nacionalne propagande.
Ta misao dobiva puni smisao tek kada je povežemo s njegovim svećeničkim ponašanjem. Isti Miroslav koji je jasno svjedočio svoju hrvatsku pripadnost bio je spreman sakramente podijeliti Hrvatu, Talijanu, Slovencu ili Nijemcu koji ih zatraži. Upravo ta dva podatka zajedno pokazuju zrelost njegova domoljublja. Voljeti svoj narod za njega nije značilo manje voljeti pripadnika drugoga naroda.
U ratnim okolnostima takav stav nije bio jednostavan ni bezopasan. Pružiti duhovnu pomoć pripadniku jedne strane moglo se pred drugom stranom protumačiti kao političko svrstavanje. Bulešić ipak nije dopustio da rat određuje granice njegova svećeništva. Rat je ljude dijelio na naše i njihove, prijatelje i neprijatelje; Evanđelje ga je učilo da u svakome najprije vidi čovjeka kojemu je potrebna Božja milost.
U tome se jasno vidi razlika između domoljublja i nacionalne isključivosti. Domoljublje zahvaljuje za narod, jezik, kulturu, povijest i zemlju kojoj čovjek pripada te prihvaća odgovornost za njihovo dobro. Nacionalna isključivost vlastiti identitet gradi na omalovažavanju ili odbacivanju drugoga. Kod Bulešića ne nalazimo potrebu da ljubav prema hrvatskom narodu dokazuje neprijateljstvom prema pripadniku drugoga naroda. Naprotiv, njegova svećenička savjest zahtijevala je da svakome čovjeku pristupi kao osobi koju Bog ljubi i poziva na spasenje.
Zato njegovo domoljublje treba promatrati u svjetlu njegova bogoljublja i čovjekoljublja. Te se tri ljubavi kod njega nisu međusobno isključivale, nego su se nadopunjavale i pročišćavale. Ljubav prema Bogu čuvala je njegovo domoljublje od pretvaranja naroda i domovine u apsolutnu vrijednost; ljubav prema čovjeku čuvala ga je od neprijateljstva prema drugima; a ljubav prema vlastitom narodu poticala ga je na odgovornost, vjernost vlastitim korijenima i zauzimanje za njegovo dobro. Znao je komu pripada kao kršćanin, znao je kojemu narodu pripada kao čovjek i upravo zato nije morao nijekati dostojanstvo onoga koji pripada drugom narodu.
Takvo svjedočanstvo ima posebnu odgojnu vrijednost i za današnje naraštaje. U vremenu kada se domoljublje ponekad svodi na simbole, parole i povremene snažne osjećaje, a s druge se strane svaka naglašenija nacionalna pripadnost katkada promatra sa sumnjom, bl. Miroslav pokazuje zreo kršćanski put. Uči nas da se vlastiti narod smije i treba voljeti, da se svojih korijena ne treba stidjeti i da vlastiti identitet ne treba skrivati, ali jednako tako da ljubav prema domovini nikada ne daje pravo na mržnju, ponižavanje, diskriminaciju ili nepravdu prema drugome.
Upravo bi zato nova crkva u Turnju posvećena bl. Miroslavu Bulešiću mogla postati i školom kršćanskoga domoljublja: mjestom na kojemu će se buduće naraštaje odgajati da budu zahvalni za svoju vjeru, narod, jezik, kulturu i domovinu; da čuvaju povijesno pamćenje i poštuju žrtvu onih koji su za slobodu domovine trpjeli i položili život; da odgovorno rade za opće dobro; ali istodobno da u svakome čovjeku, neovisno o njegovoj nacionalnoj, političkoj ili drugoj pripadnosti, prepoznaju dostojanstvo osobe stvorene na Božju sliku.
Jednostavna rečenica mladomisnika Miroslava: „Mene je hrvatska mati rodila“ tako nadilazi jednu povijesnu epizodu njegove Mlade mise. Ona govori o čovjeku koji se nije stidio svojih korijena i koji nije dopuštao da mu politička vlast određuje identitet. Ali njegov kasniji život toj rečenici daje njezin puni kršćanski smisao: hrvatska ga je majka rodila, Krist ga je pozvao, a kao svećenik bio je poslan svakome čovjeku.
- Povezanost s povijesnom memorijom Zadarske nadbiskupije
Zadarska nadbiskupija u svojoj novijoj povijesti također čuva spomen na svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike čiji su životi bili obilježeni vjernošću Kristu, potpunim predanjem Bogu i ljubavlju prema čovjeku, a kod nekih i progonom, stradanjem i nasilnom smrću. Stoga štovanje bl. Miroslava Bulešića ne bi značilo unošenje neke Nadbiskupiji strane povijesne memorije. Naprotiv, njegovo mučeništvo, koje je Crkva službeno priznala, može nam pomoći da dublje čitamo i vrednujemo vlastitu povijest vjernosti te s većom zahvalnošću čuvamo spomen na domaće svjedoke vjere.
Među njima posebno mjesto pripada slugi Božjem don Eugenu Šutrinu, svećeniku Zadarske nadbiskupije, čiji život i smrt na osobit način možemo povezati sa svjedočanstvom bl. Miroslava. Kao što je Bulešić svoju mučeničku smrt susreo u okolnostima povezanima sa slavljenjem sakramenta svete potvrde, tako se uz don Eugena Šutrina na poseban način veže sakrament bolesničkoga pomazanja. Pozvan da pođe bolesniku i izvrši svoju svećeničku službu, krenuo je noseći čovjeku na granici života ono što mu Crkva može dati – Kristovu blizinu, sakramentalnu utjehu i nadu vječnoga života. Taj je odlazak postao njegov put prema smrti. Zato se u njegovu svjedočanstvu može prepoznati svojevrsnog mučenika bolesničkoga pomazanja, kao što u Bulešiću prepoznajemo mučenika čije je stradanje povezano sa sakramentom potvrde.
Ova poveznica nije samo zanimljiva povijesna podudarnost. Ona govori nešto mnogo dublje o naravi svećeničkoga služenja. Obojica stradavaju ne zato što su napustili svoju svećeničku službu, nego upravo zato što su joj ostali vjerni. Jedan je povezan s potvrdom, sakramentom kojim se vjernik jača Duhom Svetim za svjedočenje vjere; drugi s bolesničkim pomazanjem, sakramentom kojim Crkva donosi Kristovu blizinu čovjeku u bolesti i životnoj ugroženosti. U oba slučaja svećenik ostaje uz sakrament, uz Crkvu i uz čovjeka kojemu je poslan. Njihova krv tako na potresan način svjedoči ono što svećeničko služenje u svojoj dubini znači: darivati sebe kako bi Krist mogao doći do čovjeka.
U memoriji Zadarske nadbiskupije ostaje i tragično svjedočanstvo don Janeza Kranjca, čija je smrt na Badnjak ostala zapamćena po osobito okrutnom načinu stradanja – bio je živ pečen na ražnju. Takvu činjenicu nije potrebno dodatno dramatizirati; ona sama dovoljno govori o vremenu u kojemu je ljudsko dostojanstvo moglo biti do kraja poniženo. Za Crkvu je pritom presudno ne zaustaviti se na okrutnosti počinitelja, nego sačuvati spomen na vjernost žrtve. Don Janez tako ostaje dijelom bolne, ali dragocjene memorije Zadarske Crkve koja podsjeća koliko je njezino svećeništvo u pojedinim povijesnim razdobljima bilo obilježeno križem.
Ta memorija nije ograničena samo na svećenike. Ona obuhvaća i vjernike laike, među kojima posebno mjesto zauzima mladi student Ivo Mašina. Njegov je primjer važan upravo zato što pokazuje da radikalna vjernost Bogu nije poziv samo svećenika i redovnika. U njegovu mladom životu na osobit se način sjedinjuju bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Njegov primjer tako nadopunjuje Bulešićevo svjedočanstvo: jedan je mladi svećenik, drugi mladi laik i student, ali obojica pokazuju da vjernost Kristu treba zahvatiti cijeli život i ostati čvrsta i onda kada za nju treba platiti visoku cijenu.
Bl. Miroslav Bulešić mogao bi stoga postati svojevrsnim mostom između već crkveno priznatoga mučeništva i memorije domaćih svjedoka vjere Zadarske nadbiskupije. Časteći njega, ne bismo umanjivali niti zaboravljali vlastite svjedoke. Naprotiv, njegovo bi nam priznato mučeništvo pomagalo da ozbiljnije istražujemo njihove živote, čuvamo njihovu uspomenu i novim naraštajima prenosimo njihovu duhovnu baštinu.
Nova crkva u Turnju mogla bi zato postati mjestom zahvalnoga čuvanja te memorije – ne radi produbljivanja starih podjela, nego radi zahvalnosti, vjernosti i nasljedovanja. Ona bi podsjećala da svetost nije strana našoj zemlji ni našoj mjesnoj Crkvi. Ona ima konkretna imena i lica, a njihovo spominjanje treba nas voditi pitanju što njihova vjernost danas traži od nas.
- Već postojeći kult i pobožnost prema bl. Miroslavu Bulešiću
Štovanje bl. Miroslava Bulešića nije nepoznato vjernicima Zadarske nadbiskupije. Njegov lik i svjedočanstvo već su prisutni u pobožnosti vjernika u mnogim župama, u pastoralnom životu pojedinih zajednica i u svijesti našega prezbiterija.
Posveta nove crkve stoga ne bi značila umjetno stvaranje nove pobožnosti niti nametanje vjernicima lika koji im je stran. Ona bi već postojećem štovanju dala vidljiv, trajan i liturgijski dom. Ono što danas postoji u različitim oblicima pobožnosti dobilo bi konkretno mjesto na kojemu bi se moglo okupljati, produbljivati i prenositi budućim naraštajima.
Time bi se stvorili i uvjeti da se Bulešićev lik upoznaje cjelovitije. Njegovo štovanje ne bi se zaustavljalo samo na činjenici njegova mučeništva, nego bi vjernici mogli upoznavati njegovu molitvu, svećeništvo, pastoralnu zauzetost, marijansku i euharistijsku duhovnost, odnos prema mladima, ljubav prema vlastitom narodu i njegov evanđeoski odnos prema svakom čovjeku.
- Znak zajedništva hrvatskih mjesnih Crkava
Iako je bl. Miroslav Bulešić ponikao i djelovao na području današnje Porečke i Pulske biskupije, njegovo svjedočanstvo pripada cijeloj Crkvi. Sveci i blaženici nisu vlasništvo pojedinih biskupija niti njihovo štovanje ostaje ograničeno zemljopisnim granicama mjesta u kojemu su živjeli. Oni su dar Božji cijelomu Božjem narodu.
Posveta crkve bl. Miroslavu u Zadarskoj nadbiskupiji bila bi zato i lijep znak zajedništva hrvatskih mjesnih Crkava. Njome bi se pokazalo da Crkva u Hrvatskoj prepoznaje i prima duhovne plodove koji su sazreli u pojedinim njezinim krajevima kao zajedničku baštinu i zajednički poziv na svetost.
Takav bi izbor imao i posebno značenje u povezivanju Istre i Dalmacije, dvaju prostora snažno obilježenih burnim događajima 20. stoljeća, ali i dubokom kršćanskom baštinom. Bulešićevo svjedočanstvo tako bi i izvan njegove rodne Istre nastavilo služiti izgradnji jedne Crkve, jednoga prezbiterija i jednoga Božjeg naroda.
- Trajno mjesto pobožnosti, pastorala mladih i molitve za duhovna zvanja
Posveta crkve određenom blaženiku dobiva svoj puni pastoralni smisao kada njegov lik ne ostane samo u nazivu građevine, nego počne oblikovati život zajednice koja se u njoj okuplja. Upravo zato nova crkva u Turnju može od početka dobiti jasno prepoznatljivo pastoralno poslanje povezano s duhovnom baštinom bl. Miroslava.
Mogla bi postati nadbiskupijskim mjestom njegova štovanja, osobito o njegovu liturgijskom spomenu 24. kolovoza, kada bi se ondje mogli okupljati vjernici iz različitih župa. Uz njegov bi se spomendan postupno mogla razvijati hodočašća, molitveni susreti i kateheze koje bi vjernicima približavale njegov život i duhovnost.
Posebno mjesto u tom pastoralu mogli bi imati svećenici, bogoslovi, sjemeništarci, ministranti i mladi. Budući da je Bulešić bio mlad svećenik koji je svoj poziv živio ozbiljno i potpuno, njegova bi crkva mogla postati mjestom na kojemu se mladi potiču na razlučivanje vlastitoga životnog poziva, a cijela Nadbiskupija okuplja u molitvi za nova duhovna zvanja.
Time bi se povezale različite dimenzije njegova života koje su prethodno istaknute, ali bez njihova ponavljanja: ono što njegov život svjedoči dobilo bi ovdje svoj konkretan pastoralni oblik. Crkva bi tako od samoga početka imala ne samo titular nego i poslanje.
- Prva novosagrađena crkva u Hrvatskoj posvećena bl. Miroslavu Bulešiću
Posebnu težinu ovom prijedlogu daje činjenica da bi nova crkva u Turnju bila prva novosagrađena crkva u Hrvatskoj posvećena bl. Miroslavu Bulešiću. Time njezina izgradnja i posveta dobivaju značenje koje nadilazi granice same Župe Gospe Karmelske, Zadarske nadbiskupije, pa i mjesne Crkve u kojoj bi bila podignuta.
Turanj bi postao mjesto na kojemu je Crkva u hrvatskom narodu prvi put posvetom crkve na trajan način izrazila zahvalnost za dar Bulešićeva svećeničkoga života i mučeništva. To bi novoj crkvi dalo posebnu prepoznatljivost i moglo je učiniti odredištem hodočasnika i štovatelja bl. Miroslava iz različitih dijelova Hrvatske.
Ova činjenica nije samo čast nego i odgovornost. Biti prva crkva u Hrvatskoj koja nosi njegovo ime znači od početka graditi njezin duhovni i pastoralni identitet tako da ona doista bude dostojna svjedočanstva svoga naslovnika. U njoj bi trebalo omogućiti upoznavanje njegova života i duhovnih spisa, njegovati liturgijsko štovanje i prenositi novim naraštajima ono zbog čega ga je Crkva prepoznala kao blaženika i mučenika.
Na taj način prva crkva u Hrvatskoj posvećena bl. Miroslavu Bulešiću ne bi bila samo povijesna činjenica koju treba zabilježiti, nego početak jednoga trajnoga pastoralnog poslanja.
Zaključno
Zbog svega navedenoga držim da bi posveta nove crkve u Turnju bl. Miroslavu Bulešiću bila pastoralno opravdana, duhovno sadržajna i za budućnost vrlo znakovita odluka.
Bl. Miroslav nije prikladan naslovnik nove crkve samo zato što je hrvatski blaženik i mučenik. Njegov život na osobit način povezuje upravo one naglaske koji mogu oblikovati duhovni identitet nove crkve u Turnju: marijansku pobožnost koja vodi Kristu, euharistijski život, vjernost molitvi Crkve, župno zajedništvo, svećeničko darivanje, odgoj mladih, molitvu za duhovna zvanja, ljubav prema vlastitom narodu bez isključivosti, poštovanje dostojanstva svakoga čovjeka, vjernost istini bez mržnje te oproštenje koje ne briše pravdu i odgovornost.
U njegovu se životu na poseban način vidi kako se svetost ne rađa tek u jednom velikom trenutku, nego sazrijeva kroz svakodnevnu molitvu, vjernost pozivu, služenje ljudima i mnoge male odluke za Krista. Upravo je zato mogao, kada je došao trenutak najveće kušnje, potvrditi vlastitim životom ono što je mnogo prije živio u srcu.
Nova crkva posvećena njemu stoga ne bi trebala biti samo mjesto na kojemu se časti jedan blaženik, nego škola kršćanskoga života: mjesto na kojemu će se učiti kako iz molitve živjeti svakodnevicu, kako iz euharistije crpiti snagu za služenje, kako ljubiti Mariju nasljedujući njezinu vjeru i predanje Bogu, kako vlastiti poziv prihvatiti kao dar i odgovornost te kako ostati vjeran Kristu i onda kada ta vjernost traži žrtvu.
Bila bi to ujedno škola zajedništva i pastoralne ljubavi, u kojoj će Bulešićeve riječi „Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado“ trajno podsjećati da se Crkva ne izgrađuje samo podizanjem njezinih zidova, nego prije svega darivanjem ljudi. U njoj bi svećenici bili poticani da svoje poslanje žive po uzoru na Krista Dobroga Pastira, mladi da se ne boje velikodušno odgovoriti na Božji poziv, obitelji da rastu u vjeri i međusobnoj ljubavi, a cijela zajednica da postaje sve osjetljivija za potrebe siromašnih, bolesnih, osamljenih i svih kojima je potrebna blizina Crkve.
Bila bi to i škola kršćanskoga domoljublja i univerzalne ljubavi prema čovjeku: mjesto na kojemu će se učiti voljeti vlastiti narod, njegovu povijest, jezik, kulturu i domovinu, a da ta ljubav nikada ne postane razlogom za odbacivanje drugoga. Bulešićev život pokazuje da čovjek može biti duboko ukorijenjen u vlastiti nacionalni identitet i istodobno imati srce otvoreno svakom čovjeku. Upravo je zato njegovo svjedočanstvo dragocjeno i za buduće naraštaje koji će trebati učiti da se vlastiti identitet najbolje čuva ne neprijateljstvom prema drugima, nego odgovornim služenjem dobru vlastitoga naroda i poštovanjem dostojanstva svakoga čovjeka.
Naposljetku, bila bi to škola pamćenja i pomirenja. U zemlji i narodu koji još nose rane različitih ratova, totalitarnih sustava, progona i podjela, crkva bl. Miroslava mogla bi trajno svjedočiti da kršćansko pamćenje nije poziv na zaborav, ali nije ni čuvanje mržnje. Ono traži istinu, poštuje žrtvu, zahtijeva pravdu i odgovornost, ali istodobno ostavlja otvoren put obraćenju, oproštenju i pomirenju. Njegove riječi „Moja osveta je – oprost“ mogle bi zato ostati trajno upisane ne samo u zidove te crkve nego prije svega u njezino pastoralno poslanje.
Upravo u tome vidim osobitu vrijednost ovoga prijedloga. Nova crkva u Turnju dobila bi naslovnika čiji život nije vezan samo uz jednu pobožnost ili jednu dimenziju kršćanskoga života, nego u sebi povezuje molitvu i djelovanje, Mariju i euharistiju, svećeništvo i župni pastoral, mladost i ozbiljnost poziva, domoljublje i otvorenost svakom čovjeku, istinu i oproštenje, svakodnevnu vjernost i konačno mučeničko svjedočanstvo.
A činjenica da bi to bila prva crkva u Hrvatskoj posvećena bl. Miroslavu Bulešiću daje tom izboru dodatnu povijesnu i pastoralnu odgovornost. Ona bi pozivala da Turanj ne bude samo mjesto prve crkve koja nosi njegovo ime, nego i mjesto na kojemu će se njegovo svjedočanstvo na osobit način upoznavati, živjeti i prenositi. Time bi ova crkva mogla postati dar ne samo Župi Gospe Karmelske i Zadarskoj nadbiskupiji nego i široj Crkvi u hrvatskom narodu.
Stoga držim da bi posveta nove crkve u Turnju bl. Miroslavu Bulešiću bila više od izbora prikladnoga titulara. Bio bi to izbor duhovnoga i pastoralnoga programa za budućnost: da se u toj crkvi Krist upoznaje i ljubi, da se iz euharistije živi, da se u Marijinoj školi uči vršiti Božja volja, da se mlade odgaja za velikodušnost i svetost, da se moli za nova duhovna zvanja, da se vlastiti narod ljubi bez isključivosti, da se čuva spomen na žrtve bez mržnje te da se, po primjeru bl. Miroslava, svakoga dana iznova uči vlastiti život pretvarati u dar Bogu i ljudima.
U tome smislu bl. Miroslav Bulešić mogao bi novoj crkvi u Turnju dati ne samo svoje ime, nego i lice, poruku i poslanje. Njegov bi lik budućim naraštajima svjedočio da svetost nije udaljeni ideal, nego mogućnost konkretnoga ljudskog života; da vjernost Kristu nije bijeg od svijeta, nego najdublji način služenja čovjeku; i da život, bez obzira na njegovu duljinu, postaje velik onda kada je potpuno darovan Bogu i bližnjima.
Zbog svega navedenoga smatram da bi bl. Miroslav Bulešić bio iznimno prikladan naslovnik nove crkve u Turnju te da bi njezina posveta ovom mladom hrvatskom svećeniku i mučeniku mogla postati trajan duhovni dar sadašnjim i budućim naraštajima vjernika Župe Gospe Karmelske, Zadarske nadbiskupije i cijele Crkve u hrvatskom narodu.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Zadar, 24. kolovoza 2026.
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić
