Rekolekcija redovnica Zadarske nadbiskupije, prva u 2026./2027. pastoralnoj godini, održana je u srijedu, 11. studenog, u crkvi sv. Marije u Zadru. U Godini sv. Franje Asiškog, o životu sv. Franje obilježenog susretom s Kristom, ljubavlju prema bližnjima, siromaštvom i evanđeoskom jednostavnošću, izlagao je fra Ante Vučkovića.
U svjetlu života i duhovnosti sv. Franje Asiškog, fra Ante je potaknuo sestre na promišljanje o vlastitom redovničkom pozivu i nasljedovanju Krista. Razmatrajući ključne događaje iz života sv. Franje, fra Ante je prikazao duhovni put sveca koji je slušao Božju riječ, ali je i dopustio da ona postupno preobrazi njegov život. Franjino iskustvo pokazuje da se istinska obnova ne događa ponajprije promjenom vanjskih okolnosti, nego obraćenjem srca, iz kojega potom proizlazi drukčiji odnos prema Bogu, ljudima i stvorenom svijetu.
Vučković je istaknuo događaj u crkvici sv. Damjana, kojeg opisuje Toma Čelanski, kad je Franjo pred raspelom čuo Kristove riječi: „Franjo, idi i popravi moju kuću“. Ono što je Franjo isprva razumio kao poziv na obnovu zapuštene crkvice, postupno je preraslo u poslanje obnove Crkve vlastitim životom. Taj događaj nije samo uspomena na početak Franjinog obraćenja, nego i trajni izazov svakome tko želi živjeti evanđelje, rekao je fra Ante, upitavši: „Što je danas u našim zajednicama, odnosima i osobnom životu potrebno obnoviti? Gdje nas danas Gospodin poziva svojom vjernošću, ljubavlju i služenjem pridonijeti obnovi njegove kuće?“.
Razmatrajući Franjin susret s gubavcem, o kojemu svetac svjedoči u svojoj Oporuci, fra Ante je rekao da je susret s čovjekom zbog kojega je Franjo nekad osjećao odbojnost, postao trenutak dubokog unutarnjeg preokreta. „Ono što mu je prije bilo gorko, Gospodin mu je pretvorio u slast duše i tijela. No, Franjino obraćenje nije ostalo samo na promjeni osjećaja. Ono se očitovalo u konkretnim djelima ljubavi, u blizini i služenju onima koje je društvo odbacivalo“, poručio je Vučković. Naglasio je da se u tome otkriva jedna od najzahtjevnijih dimenzija kršćanskog i redovničkog života: „prepoznati Krista ne samo u onima koje je lako ljubiti, nego i u osobama koje nas uznemiruju, s kojima teško uspostavljamo odnos ili čija nas različitost stavlja pred vlastite granice. Čovjek nije tek potreba na koju treba odgovoriti, nego osoba čije lice pred nas stavlja zahtjev odgovornosti“, poručio je fra Ante, dodavši da tako ljubav prema bližnjemu prestaje biti tek lijepa duhovna misao i postaje konkretan odgovor na prisutnost drugog čovjeka.
S time je povezano i Franjino svjedočanstvo kako mu je sâm Gospodin dao braću. „Bratstvo za Franju nije bilo rezultat osobnog izbora ljudi koji mu odgovaraju, nego dar koji je trebalo prihvatiti. U tome je dragocjena poruka za redovnički život. Zajednica nije samo mjesto zajedničkog stanovanja i djelovanja, nego prostor svakodnevnog obraćenja, učenja strpljivosti, opraštanja i prihvaćanja. Upravo preko konkretne sestre ili brata, osobito kad je zajednički život zahtjevan, Gospodin nas može učiti izlasku iz vlastite zatvorenosti. Živeći tako, nevidljivi Bog postaje nam blizak u vidljivom licu čovjeka“, rekao je Vučković.
Govoreći o Franjinom siromaštvu, fra Ante je potaknuo sestre na preispitivanje odnosa prema materijalnim dobrima i istinskog značenja evanđeoske slobode. Pitanje koliko nam je doista dovoljno snažno odjekuje u vremenu obilja, pretjerane potrošnje i rasipanja hrane, odjeće i drugih dobara. U tom kontekstu, podsjetio je na evanđeoski događaj umnažanja kruha, nakon kojega je prikupljeno dvanaest košara preostalih ulomaka. Božja darežljivost ne opravdava rasipnost, nego nas poziva na zahvalnost i odgovornost prema onome što primamo, rekao je fra Ante.
Franjino siromaštvo stoga nije tek odricanje od posjedovanja, nego sloboda srca koje se ne veže uz stvari i ne prisvaja ono što mu je povjereno. U tom kontekstu, fra Ante je spomenuo situaciju iz Cvjetića sv. Franje, kad Franjo odbija prisvajanje prostorije nazvane njegovom sobom. To otvara vrlo konkretno pitanje redovničkog života danas: kako se odnosimo prema samostanskim prostorima, osobito u okolnostima kad se broj članova zajednica smanjuje, a mnogi prostori ostaju prazni? Mogu li i ti prostori postati izraz evanđeoskog gostoprimstva, otvorenosti i služenja potrebama drugih? Siromaštvo se, naime, ne očituje samo u onome čega se odričemo, nego i u spremnosti ono što imamo staviti u službu dobra, poručio je Vučković.
Jedna od središnjih poruka Franjine duhovnosti je u nazivu „manja braća“. Franjo je, nasljedujući Krista koji se ponizio i postao blizak ljudskoj slabosti, izabrao put malenosti. Nasuprot ljudskoj težnji za isticanjem, dokazivanjem i prvenstvom, evanđelje otvara put poniznosti koja ne traži nadmoć nad drugim. Biti manji ne znači izgubiti vlastito dostojanstvo, nego odustati od potrebe vlastitu vrijednost potvrđivati umanjivanjem drugoga. Takva malenost oslobađa prostor za pomirenje, međusobno povjerenje i istinsko zajedništvo. Osobito je dragocjena u redovničkim zajednicama, gdje se svetost ne ostvaruje izvan svakodnevnih odnosa, nego upravo u njima, poručio je predavač.
Fra Ante je govorio i o Franjinoj povezanosti sa stvorenim svijetom, istaknuvši La Vernu, mjesto njegove duboke molitve i susreta s raspetim Kristom. Za Franju priroda nije samo prostor odmora i ljepote, nego mjesto u kojemu je u stvorenome prepoznavao tragove Stvoriteljeve dobrote. Njegov odnos prema svijetu podsjeća na potrebu za tišinom, sabranošću i nutarnjom raspoloživošću za Božju prisutnost. U svakodnevici ispunjenoj obvezama i brigama, upravo su trenuci tišine i molitve dragocjena prilika redovnici osluhnuti Gospodina i obnoviti svijest o onome zbog čega je pošla putem posvećenog života, rekao je Vučković.
Fra Ante je razmatrao i o starosti, prolaznosti i ispunjenju života, spomenuvši starca Šimuna. Primivši dijete Isusa u naručje, Šimun je mogao izgovoriti riječi: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru“. Njegova smirenost proizlazila je iz života obilježenog iščekivanjem i pouzdanjem u Božje obećanje. Znao je koga čeka i u susretu s Kristom prepoznao je ispunjenje svoga životnog nadanja.
„Šimunov lik osobito snažno progovara o smislu starije životne dobi. Starost nije samo vrijeme smanjivanja tjelesnih snaga i mogućnosti djelovanja, nego može postati vrijeme dubljeg predanja, zahvalnosti i duhovne zrelosti. Čovjek koji je svoj život usmjerio prema Gospodinu, može i u posljednjim životnim razdobljima otkrivati smisao vlastitog postojanja. To je važan podsjetnik kako se vrijednost poziva ne mjeri samo količinom rada i vanjskom djelotvornošću, nego ponajprije vjernošću Bogu, koja ne prestaje ni onda kada snage oslabe“, poručio je fra Ante.
Istaknuo je da „Franjina duhovnost, premda oblikovana u drukčijim povijesnim okolnostima, i danas progovara iznimnom neposrednošću, jer dotiče temeljna pitanja evanđeoskog života: kako ljubiti, kako služiti, kako biti slobodan od posjedovanja i kako u svakom čovjeku prepoznavati brata ili sestru. Poziv koji je Franjo čuo pred raspelom sv. Damjana ostaje živ i danas. Obnova Crkve započinje ondje gdje čovjek dopusti Kristu obnoviti njegovo srce. Upravo to je i trajni smisao redovničkog poziva: ne samo govoriti o evanđelju, nego ga vlastitim životom učiniti vidljivim, bliskim i vjerodostojnim“, poručio je fra Ante.
S. Rita Maržić
Foto: s. Rita Maržić
