Misno slavlje za polaznike ‘Tjedna crkvene glazbe’, na kraju višednevnog seminara za crkvene pjevače i zborove koji je održan u Zadru u organizaciji udruge ‘Ars Organi Zadar’, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u petak, 4. rujna, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Lk 5, 33 – 39
Draga braćo i sestre!
Dragi glazbenici, orguljaši, zborovođe i pjevači, dragi prijatelji crkvene glazbe!
- Na završetku Tjedna crkvene glazbe, koji nas je ovih dana okupio u Zadru, prije svega želimo reći: Bogu hvala! Zahvaljujemo Gospodinu za dar glazbe, za ljepotu koja nas je ovih dana okupljala, za znanje koje se prenosilo, ali ponajviše za sve osobe koji svoje sposobnosti, vrijeme, strpljenje i ljubav stavljaju u službu liturgije i života Crkve.
Posebnu zahvalnost upućujem članovima Udruge Ars organi Zadar, organizatoru ovoga Tjedna i gospodinu Draganu Pejiću, njegovu pokretaču i voditelju. Hvala za trud koji se ne vidi uvijek izvana, za ustrajnost i ljubav prema crkvenoj glazbi. Zahvaljujem i svim predavačima, voditeljima, izvođačima i sudionicima. Vjerujem da ovih nekoliko dana nije bilo samo vrijeme učenja i usavršavanja, nego i vrijeme susreta, razmjene iskustava i možda ponovnog otkrivanja zašto se uopće bavimo crkvenom glazbom.
- A upravo nam današnje Evanđelje može pomoći još dublje ući u ovu temu.
Isus u današnjem Evanđelju govori o svadbi, o Zaručniku, o novome vinu i novim mješinama. Na prvi pogled to nema mnogo veze s orguljama, zborom, pjevanjem ili liturgijskom glazbom. Ali kada malo pozornije poslušamo, otkrivamo da se iza tih Isusovih slika nalazi nešto što duboko pripada i vašemu poslanju.
Isus kaže: „Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima“ (Lk 5,34). Zaručnik je Krist. I upravo odatle treba početi kada govorimo o crkvenoj glazbi. Mi u liturgiji ne pjevamo samo zato da bi slavlje bilo svečanije i ljepše. Ne pjevamo ni samo zato što Crkva ima veliku glazbenu tradiciju i kulturu koju treba sačuvati. Pjevamo zato što je Zaručnik među nama. Pjevamo jer je Krist prisutan ovdje i sada. U tome je najdublji razlog kršćanske pjesme.
Kad smo radosni, pjevamo. Kad smo radosni, kad čovjek voli, često mu riječi više nisu dovoljne. I vjera poznaje takve trenutke. Postoje stvari koje možemo izgovoriti, ali postoje i one koje kao da traže pjesmu. Zato Crkva pjeva već dvije tisuće godina. Pjeva svoju vjeru, zahvalnost, čežnju, kajanje i nadu. Pjeva pred svojim Gospodinom.
Zbog toga postoji velika razlika između koncerta i liturgije. Na koncertu ljudi dolaze slušati izvođače. U liturgiji smo svi okupljeni pred Gospodinom. Na koncertu glazba može biti cilj. U liturgiji ona služi susretu s Kristom. Zato crkveni glazbenik nije samo dobar izvođač. On je, na svoj način, služitelj susreta čovjeka s Bogom.
Papa Lav XIV. je ovoga ljeta, 18. srpnja 2026., na završetku koncerta priređenoga njemu u čast u dvorištu Apostolske palače u Castel Gandolfu, govoreći upravo o ljepoti, glazbi i umjetnosti, pozvao i rekao: „Uzdignimo oči, pogled, prema Nebu“. I odmah dodao da su glazba, umjetnost i ljepota sredstva koja nam pomažu usmjeriti pogled prema Bogu.
Mislim da je to, poštovani glazbenici, prekrasna slika vašega poslanja: pomoći ljudima podignuti pogled prema Nebu. Drugim riječima, pomoći ljudima moliti srcem.
Jer mi u crkvu ne dolazimo ostavljajući svoj život pred vratima. Netko ulazi u crkvu umoran; netko zabrinut zbog obitelji; netko nosi težinu bolesti ili gubitka voljene osobe. Netko je, pak, zahvalan i sretan. Netko se možda bori s vjerom. Netko je došao po navici, a možda već dugo nije istinski razgovarao s Bogom. I tada započne pjesma.
Dogodi se ponekad da jedan psalam, nekoliko taktova orgulja ili jednostavna melodija učine nešto što mnoge riječi nisu uspjele učiniti: dotaknu čovjeka i otvore mu srce za nadnaravno. Ne, naravno, zato što glazba zamjenjuje Boga, niti zato što osjećaj zamjenjuje vjeru. Nego zato što ljepota može otvoriti vrata kroz koja Božja riječ i Božji Duh lakše ulaze u čovjekovu nutrinu.
U istom govoru u Castel Gandolfu Papa je rekao da živimo u svijetu u kojemu ljepota često nedostaje, obilježenom ratovima, sukobima, mržnjom i nasiljem. Upravo zato ljepota koja izvire iz ljudskoga srca, kaže Papa, „pomaže nam uzdići se prema Bogu“.
To je velika odgovornost umjetnosti, a osobito svete glazbe: usred buke i nemira svijeta i srca podsjećati da postoji sklad; usred svega negativnoga i ružnoga otvarati prostor ljepoti; usred onoga što čovjeka pritišće prema dolje, pomagati mu da ponovno podigne pogled prema gore, prema nebu, prema Bogu.
Papa Lav XIV. je u tom smislu govorio još opširnije 18. lipnja 2025., u Vatikanu, u povodu 500. obljetnice rođenja Giovannija Pierluigija da Palestrine, podsjećajući na riječi svetoga Pija X., koji je istaknuo da sveta glazba služi „slavi Božjoj te posvećenju i izgrađivanju vjernika“.
To je jednostavno, ali vrlo zahtjevno mjerilo. Možemo nešto izvesti tehnički gotovo savršeno. Možemo imati izvrstan zbor, vrhunske orgulje, zahtjevan repertoar i sjajnu interpretaciju, a ipak promašiti ono najvažnije, ako sve završi divljenjem nama samima.
Lijepo je kad ljudi nakon mise kažu: Kako su lijepo pjevali! A još je ljepše kada im pjesma pomogne da u sebi kažu: „Kako je divan, velik i dobar Bog!“. Tada je duhovna glazba ostvarila svoje poslanje.
U spomenutom govoru, papa Lav XIV. nadalje podsjeća na još jednu lijepu misao sv. Pija X. prema kojemu sveti tekst treba „odjenuti prikladnom melodijom“, kako bi mogao još bolje doprijeti do razuma vjernika.
To i nama govori nešto važno. U liturgiji melodija ne smije ugušiti Riječ. Ne smije prekriti niti skrenuti pozornost s liturgijskog događanja. Sveta glazba treba Božju Riječ nositi, pomoći joj da siđe iz naših ušiju dublje, do srca i duše. Glazba ne smije zasjeniti sakramentalno događanje.
Braćo i sestre!
- I tu dolazimo do druge slike današnjeg Evanđelja. Isus govori: „Novo vino neka se ulijeva u nove mješine!“ (Lk 5,38).
Crkvena glazba dobro poznaje napetost između staroga i novoga. Imamo golemo blago crkvene glazbe koje smo primili: gregorijanski koral, polifoniju, orguljsku glazbu, stoljeća stvaralaštva, naše hrvatsko bogato liturgijsko-glazbeno nasljeđe, izvorno glagoljsko pjevanje. To nije nešto što treba spremiti u muzej. To je živa baština naših očeva i majki, djedova i baka, koji su prije nas vjerovali, molili i pjevali.
Ali Isus govori i o novome vinu. Crkva ne živi samo od toga da ponavlja ono što je bilo. Svaka generacija mora iznova susresti Krista. Svaka generacija mora pronaći svoj glas kojim će ispovjediti istu vjeru. Crkvena glazba mora rasti kao stablo koje ima čvrste korijene u tradiciji, ali stablo kojeg Sunce neprestano sada obasjava.
Čuvajmo, dakle, staro blago, ali ne bojmo se ni novih mješina. Podupirimo nove skladatelje. Odgajajmo nove orguljaše, zborovođe i pjevače. Tražimo načine kako će ista vjera progovoriti čovjeku našega vremena.
Samo pritom nikada nemojmo zaboraviti što je vino, a što su mješine. Naši stilovi su mješine. Naši glazbeni ukusi su mješine. Naše metode su mješine. Čak su i oblici koje toliko volimo mješine. Vino je Krist. Vino je njegovo Evanđelje. Vino je liturgija. Vino je euharistija. Vino su sakramenti.
Mješine imaju smisla samo ako čuvaju vino i ako omogućuju da ono dođe do ljudi.
- Dragi crkveni glazbenici, na kraju ovoga Tjedna crkvene glazbe, želim zahvaliti ne samo za glazbu koju stvarate, nego i za službu koju vršite.
I želim vas ohrabriti da ne prestanete učiti. Ne prestanite vježbati. Ne prestanite tražiti ljepotu. Ali prije svega – ne prestanite moliti. Ne prestanite slaviti Boga.
Jer crkveni glazbenik ne uvježbava samo glas i prste. On pjevanjem i sviranjem odgaja i vlastito i tuđe srce.
Nemojte samo uvježbavati glas – odgajajte i srce iz kojega taj glas izlazi. Nemojte samo usavršavati tehniku – produbljujte molitvu. Nemojte samo učiti kako pravilno otpjevati svetu riječ i ton – dopustite da ta Riječ najprije progovori tebi, da te dotakne, oblikuje i mijenja. Jer, teško možemo druge pjesmom uvoditi u Božju prisutnost, ako sami ne tražimo njegovu blizinu.
Jer na kraju ipak, i to nikad nemojmo zaboraviti, najljepša pjesma koju možemo prinijeti Bogu jest naš život koji postupno postaje pjesma zahvalnosti, vjernosti i ljubavi prema Bogu i čovjeku.
A takva pjesma ne završava posljednjim akordom. Ona se nastavlja kada iziđemo iz crkve, u našim odnosima, poslu, obiteljima i svakodnevnim susretima. Tada riječi „Pjevaj i hodaj!“, kao nas poziva sv. Augustin, postaju program našeg života: pjevaj Bogu dok hodaš prema njemu i svojim životom pomozi drugima da na tom putu prepoznaju njegovu ljepotu.
Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Foto: Ines Grbić
