Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić održao je izlaganje o odnosu župne kateheze i školskog vjeronauka, odnosno potrebi suradnje klera i vjeroučitelja kao vjernika laika u zajedničkom katehetskom poslanju, na 50. Katehetskom danu Zadarske nadbiskupije, u srijedu, 2. rujna, u dvorani Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru. Izlaganje nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Poštovani don Ante Soriću, generalni vikare! Poštovani predstojniče i zamjeniče predstojnika Katehetskog ureda, don Marko i don Mate!
Poštovani profesori Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru! Poštovana doktorice Marunčić, poštovani profesore Kanižaj!
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice; drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji; dragi bogoslovi; dragi sudionici našega Katehetskog dana!
- Zahvala za pedeset godina katehetskog rada
Od srca vas sve još jednom pozdravljam i izražavam radost što smo se okupili na 50. Katehetskom danu Zadarske nadbiskupije.
Sâm broj pedeset govori da se danas ne nalazimo na jednom od uobičajenih godišnjih susreta. Pred nama je jubilej koji nas poziva da zastanemo, zahvalimo i pogledamo put kojim je katehetsko poslanje naše Nadbiskupije prolazilo tijekom pola stoljeća. Iza tih pedeset godina stoje programi, predavanja, seminari i stručni skupovi, ali prije svega ljudi: nadbiskupi, svećenici, vjeroučitelji, redovnici i redovnice, profesori, katehete i brojni pastoralni suradnici koji su svojim znanjem, vjerom, vremenom i životom sudjelovali u poslanju prenošenja vjere novim naraštajima.
Zato je ovaj jubilej prije svega prigoda za zahvalnost Bogu za sve milosti koje je tijekom ovih pedeset godina darovao našoj mjesnoj Crkvi po ljudima koji su svoje sposobnosti, znanje, iskustvo i darove stavili u službu naviještanja Evanđelja i vjerskoga odgoja novih naraštaja. Upravo je to bît katehetskoga poslanja. Kateheza pripada pastoralnom poslanju Crkve koja naviješta Evanđelje, odgaja u vjeri i vodi ljude prema osobnom susretu s Isusom Kristom.
Zahvaljujemo danas za sve one koji su tijekom proteklih desetljeća poučavali djecu i mlade, pripremali katehetske materijale, organizirali stručne susrete, vodili župnu katehezu i školski vjeronauk, pratili vjeroučitelje i tražili nove putove evangelizacije. Zahvaljujemo i za mnogo dobra koje se ne može zapisati u izvješća i statistike: za razgovore nakon vjeronaučnoga sata, za pitanja mladih na koja nije uvijek bilo jednostavno odgovoriti, za ohrabrenja u trenucima sumnje i za svjedočanstvo vjere koje je možda u nekom mladom čovjeku ostavilo trag za cijeli život.
U toj zahvalnosti danas želim posebno pozdraviti don Gašpara Dodića i od srca mu zahvaliti za dugogodišnju službu predstojnika Katehetskoga ureda Zadarske nadbiskupije, koju je vršio od 2005. godine. Više od dva desetljeća njegove službe obuhvaća gotovo polovicu povijesti ovih naših Katehetskih dana. Iza tih godina nije samo rad jednoga Ureda, nego mnoštvo susreta, inicijativa, programa, brige za vjeroučitelje i nastojanja da katehetsko poslanje naše Nadbiskupije odgovori na izazove vremena. Dragi don Gašpare, hvala Vam za sve godine služenja, za uloženo vrijeme i snagu, za iskustvo koje ste dijelili i za sve ono što je po Vašoj službi postalo dijelom katehetskoga života naše Nadbiskupije.
Istodobno želim srdačno pozdraviti novoga predstojnika Katehetskoga ureda, don Marka Dokozu, kao i njegova zamjenika don Matu Žilića. Njihovo preuzimanje ove odgovornosti upravo u godini pedesetoga Katehetskog dana ima lijepu simboliku. Zahvalni smo za ono što smo primili, ali ne želimo živjeti samo od onoga što je bilo. Pred nama su nova pitanja, novi naraštaji, nove okolnosti i novi načini na koje smo pozvani naviještati isto Evanđelje. Don Marku i don Mati želim zato puno snage, mudrosti, otvorenosti i pastoralne kreativnosti u njihovoj službi, ali i dobru suradnju svih nas. Jer Katehetski ured nije ured jednoga čovjeka niti je katehetsko poslanje zadaća nekolicine. Ono pripada svima nama koji smo na različite načine odgovorni za prenošenje vjere.
Upravo zbog toga pedeseti Katehetski dan ne smije ostati samo spomen na ono što je bilo. Jubilej je istinski plodan onda kada zahvalnost za prošlost u nama probudi odgovornost za budućnost. Pedeset godina iza nas zato danas ne promatramo samo kao dovršeno poglavlje, nego kao baštinu iz koje trebamo krenuti dalje.
- Kateheza je naše zajedničko poslanje i bitni dio naše karizme
Draga braćo svećenici, drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji!
Posebno mi je drago što smo danas zajedno, jer već sâma slika ovoga našega okupljanja govori nešto vrlo važno: katehetsko poslanje Crkve zajedničko je poslanje svećenika i njihovih bliskih suradnika – vjeroučitelja i kateheta.
Kateheza je karizma koja pripada među temeljne zadaće dijecezanskoga svećenika. Dijecezanski svećenik je pozvan posvećivati, upravljati povjerenom zajednicom i dobrima te organizirati pastoralni život župe, ali je po svojoj službi na osobit način i navjestitelj i učitelj vjere. Poučavati, tumačiti Božju riječ, uvoditi u otajstva vjere, odgajati u vjeri i duhovno pratiti čovjeka na njegovu putu prema Kristu – sve to pripada sâmoj srži našega pastirskog poslanja.
Upravo ovdje, mislim, trebamo biti dovoljno iskreni prema sebi. Nakon što sam posjetio sve župe naše Nadbiskupije i sada, pri završetku kanonskih pastirskih pohoda, jedan od dojmova koji nosim jest da smo mi svećenici tijekom proteklih desetljeća ponegdje postupno potisnuli katehezu iz središta svojega pastoralnog djelovanja.
Da taj dojam nije nastao samo na temelju onoga što sam susretao tijekom pastoralnih pohoda, pokazuje i jedan podatak koji mi se čini osobito znakovitim. Kada smo se još u proljeće 2023. godine okupili kako bismo razgovarali o osnivanju različitih nadbiskupijskih povjerenstava te imali mogućnost iskazati područje u kojemu bismo željeli dati svoj doprinos, od gotovo devedeset svećenika, samo su se četvorica prijavila za sudjelovanje u radu Povjerenstva za župnu katehezu.
Naravno, jedan takav podatak ne treba apsolutizirati. On sam po sebi ne govori da ostalima kateheza nije važna niti može biti mjerilo nečije svećeničke revnosti. Ali ipak nešto govori. Ako je kateheza jedna od temeljnih zadaća župničke službe i jedno od središnjih područja našega pastoralnog poslanja, onda činjenica da je tako malen broj svećenika pokazao spremnost posebno se angažirati upravo na tom području, treba nas barem potaknuti na pitanje: kakvo mjesto župna kateheza stvarno zauzima među našim pastoralnim prioritetima?
Ako želimo obnovu župne kateheze, a vjerujem da želimo, ona neće započeti samo novim programima, priručnicima i metodama. Morat će započeti obnovom našega vlastitog uvjerenja da je katehetsko poslanje doista prioritetno naše poslanje. Tek kada ga mi ponovno prihvatimo kao jedan od svojih pastoralnih prioriteta, moći ćemo za njega oduševiti vjeroučitelje, župne katehete, roditelje i druge suradnike te zajedno s njima graditi župe koje neće biti samo mjesta primanja sakramenata, nego istinske zajednice u kojima se vjera rađa, raste i sazrijeva.
Vjeronauk smo s pravom povjerili stručno osposobljenim vjeroučiteljima. Ali katehetska odgovornost mnogo je šira. Ona pripada cijeloj crkvenoj zajednici, a na osobit način pastirskoj službi župnika. Možda smo se zato previše lako zadovoljili činjenicom da djeca imaju vjeronauk u školi, pretpostavljajući da će školski vjeronauk nadomjestiti ono što smo nekoć činili u župnoj katehezi. Posljedica je bila da se župna kateheza ponegdje postupno svela na ono najnužnije – na nekoliko godina ili, nažalost, katkada samo na nekoliko mjeseci ili susreta neposredne priprave za Prvu pričest i krizmu.
Postoji, međutim, još jedna okolnost koju u ovom kontekstu ne bih želio previdjeti, a pojavljuje se posljednje desetljeće. Teški skandali seksualnoga zlostavljanja maloljetnika u Crkvi, osobito slučajevi u kojima su počinitelji bili svećenici, ostavili su duboke rane žrtvama i njihovim obiteljima te teško narušili povjerenje u Crkvu. Istodobno su utjecali i na način na koji pojedini svećenici danas doživljavaju neposredni pastoralni rad s djecom i mladima.
Pred tom stvarnošću nema mjesta umanjivanju, relativiziranju niti zatvaranju očiju. Svako zlostavljanje djeteta težak je grijeh i težak čin protiv njegova dostojanstva i povjerenja. Crkva mora učiniti sve što je u njezinoj moći da djeca i ranjive osobe u našim župnim i drugim zajednicama, kao i u svim crkvenim institucijama, budu sigurne, da postoje jasna pravila ponašanja i odgovornosti te da se svaka sumnja na zlostavljanje ozbiljno i odgovorno razmotri.
Razumijem da se pred tom činjenicom kod nekih svećenika pojavio oprez: kako pristupiti djetetu, kako s njime razgovarati, kako organizirati susret s mladima, kako izbjeći situaciju koja bi mogla biti pogrešno protumačena? Takav je oprez dobar ako nas čini odgovornijima, razboritijima i transparentnijima. Ali ne smije nas paralizirati niti udaljiti od onih kojima smo kao pastiri poslani.
Svećenik koji živi čestitim moralnim životom, koji ima čisto srce i mirnu savjest, koji prema djeci i mladima njeguje zdrav, razborit i transparentan odnos te dosljedno poštuje pravila njihove zaštite, ne treba uzmicati pred svojim pastoralnim poslanjem niti se bojati biti prisutan među njima.
Kateheza je važna i za budućnost naših duhovnih zvanja. Duhovna zvanja ne rađaju se u praznom prostoru. Mladi čovjek teško će poželjeti postati svećenik ako nikada nije izbliza upoznao radosnoga, uravnoteženoga i predanoga svećenika. Teško će otkriti ljepotu svećeničkoga poziva ako svećenika susreće samo nekoliko puta godišnje kod oltara ili u župnom uredu.
Zato nam ne treba manje prisutnosti svećenika među djecom i mladima. Potrebna nam je zdravija, odgovornija, transparentnija i vjerodostojnija prisutnost. Potrebna nam je obnova povjerenja koja neće počivati na naivnosti, nego na odgovornosti; blizina koja neće biti bez granica, nego će upravo zbog jasnih granica moći biti slobodna i zdrava.
U tom cjelokupnom kontekstu trebamo ponovno otkriti i nešto što nam je dobro poznato, ali se u praksi ponekad izgubilo: školski vjeronauk nije i ne može biti zamjena za župnu katehezu. Jedno i drugo pripada istom evangelizacijskom poslanju, ali imaju različitu narav i zadaću. Školski vjeronauk sustavno upoznaje učenika s kršćanskom vjerom unutar odgojno-obrazovnoga sustava, dok župna kateheza uvodi u život vjere, molitvu, liturgiju, sakramente i konkretno zajedništvo Crkve. Jedno bez drugoga ostaje nepotpuno.
Ovo ne govorim kao prigovor vjeroučiteljima. Upravo suprotno. Vama, drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, trebamo zahvaliti što ste tijekom svih ovih godina nosili veliki dio naviještanja i vjerskoga odgoja djece i mladih. Ovo govorim prije svega nama svećenicima kao poziv da ponovno snažnije preuzmemo ono što pripada našem temeljnom poslanju.
Kateheza nije još jedna aktivnost koju trebamo ugurati u već prepun pastoralni raspored. Ona pripada među naše glavne pastoralne zadaće. Ako je naše poslanje dovoditi ljude Kristu, onda poučavanje u vjeri, uvođenje u kršćanski život i praćenje njihova duhovnog rasta u vjeri ne mogu biti nešto sporedno.
To, naravno, ne znači da svećenik mora sve činiti sam. Dapače, takav model više nije ni moguć ni poželjan. Odgovornost župnika nije da sam održava svu katehezu i vodi svaku skupinu, nego da katehetsko poslanje svoje zajednice pokreće, okuplja, usmjerava i prati.
Upravo tu vidim i važnu ulogu naših župnih pastoralnih vijeća i župnih animatora. Župnik treba prepoznavati karizme svojih vjernika, pozivati i formirati katehete i župne animatore, uključivati vjeroučitelje, roditelje i druge suradnike te stvarati zajednicu u kojoj će mnogi preuzeti svoj dio odgovornosti za prenošenje vjere.
A među najbližim suradnicima svećenika u tome poslanju nalazite se upravo vi – vjeroučiteljice i vjeroučitelji.
Vaša vjera, stručnost, pedagoško znanje, pastoralno iskustvo i svakodnevni susret s djecom i mladima veliko su bogatstvo naše mjesne Crkve. Vi, kad ih susrećete, oblikujete njihovu osobnost, gradite odnose kad postavljaju pitanja o životu, ljubavi, budućnosti, Bogu, dobru i zlu. Susrećete njihovu otvorenost, ali i ravnodušnost; njihovu znatiželju, ali i otpor; njihovu vjeru, ali i sumnju. Upravo ste u tome prostoru pozvani biti ne samo prenositelji znanja, nego vjerodostojni svjedoci Evanđelja.
Ali, želim da se ni vi ne osjećate kao da je odgovornost za vjerski odgoj djece i mladih ostavljena vama samima. To nije samo vaša zadaća. To je naša zajednička zadaća.
Zato vjeroučitelj nije i ne smije biti tek stručni djelatnik koji predaje jedan školski predmet, kao što ni svećenik nije tek organizator župnoga života. Svaki prema svojoj službi, svojim darovima i svome poslanju sudjeluje u istom djelu Crkve: navijestiti Krista i pomoći čovjeku da ga susretne, upozna, zavoli i pođe za njim.
Možda je zato jedan od važnijih zadataka koji pred nama stoji upravo ponovno povezati ono što smo tijekom vremena dopustili da se udalji: svećenika i vjeroučitelja, školu i župu, vjeronauk i katehezu, sakramentalnu pripravu i trajni rast u vjeri. Ne tako da jedni drugima preuzimamo zadaće, nego da ponovno otkrijemo koliko su nam različiti darovi potrebni i koliko se mogu nadopunjavati.
Trebamo jedni druge. Mi svećenici trebamo vas vjeroučitelje jer svakodnevno susrećete svijet djece i mladih koji se iznimno brzo mijenja. Trebamo vaše znanje, stručnost, pedagoško iskustvo i poznavanje njihovih pitanja. A vjerujem da i vi trebate nas svećenike – ne samo kada treba podijeliti neki sakrament, potpisati neki dokument ili riješiti administrativno pitanje, nego kao pastire, suradnike i suputnike u zajedničkom poslanju kojemu je konačni cilj dobro čovjeka, slava Božja i spasenje duša.
Tek kada ponovno budemo tako gledali jedni na druge, školski vjeronauk i župna kateheza neće živjeti kao dva paralelna svijeta, nego kao dva različita, ali međusobno povezana puta kojima ista Crkva nastoji približiti Krista novim naraštajima.
Naša suradnja između školskog vjeronauka i župne kateheze je ujedno i sinodalni način katehetskoga djelovanja gdje se odgovornost dijeli, različiti se darovi nadopunjuju, a iskustva svećenika, vjeroučitelja, kateheta, redovnika, redovnica i vjernika laika postaju izvor novih pastoralnih nadahnuća. Samo zajedničkim promišljanjem i međusobnim povjerenjem možemo odgovoriti na izazove našega vremena i ponuditi katehezu koja će biti vjerodostojna, radosna i životna.
- Trajna formacija jer se mijenja svijet kojemu naviještamo
Sve nas to dovodi do još jednoga važnog zadatka. A to je: permanentno obrazovanje nas samih – i svećenika i vjeroučitelja, kateheta i župnih animatora, Župnog pastoralnog vijeća i drugih suradnika u župi. Ne možemo odgajati druge ako sami prestanemo učiti. Ne možemo pratiti mlade ako prestanemo osluškivati svijet u kojem oni žive. Ne možemo naviještati Evanđelje novim naraštajima služeći se isključivo odgovorima, metodama i jezikom koji su bili dostatni prije dvadeset ili trideset godina.
Zato trajna formacija nije dodatak našemu poslanju, nego njegov sastavni dio. Ona mora obuhvatiti ljudsku, duhovnu, teološku, pedagošku i stručnu dimenziju. Vjeroučitelj koji trajno raste u vjeri i znanju postaje vjerodostojniji svjedok Evanđelja učenicima koji su mu povjereni. Isto vrijedi i za svećenika.
Svijet u kojem danas odrastaju djeca i mladi promijenio se nevjerojatnom brzinom. Promijenili su se načini komunikacije, obiteljski odnosi, odnos prema autoritetima, način učenja, pristup informacijama i oblikovanje identiteta. Digitalni prostor više nije samo jedan dodatak životu mladih. On je postao jedan od prostora u kojima oni stvarno žive.
Crkva pred tim svijetom ne smije stajati ni u strahu ni u nekritičkom oduševljenju. Potrebno je razlučivanje. Suvremena digitalna sredstva mogu i trebaju biti korištena kako bi evanđeoska poruka doprla do djece, mladih i obitelji na njima razumljiv i blizak način. Ali svako sredstvo treba ostati sredstvo u službi čovjeka i njegova istinskoga dobra.
- Zahvalnost koja postaje odgovornost. Kakvu katehezu želimo graditi?
Draga braćo i sestre!
Pedeset godina Katehetskoga dana daje nam pravo biti zahvalnima za ono što je bilo. Ali, jubilej je kršćanski plodan tek onda kada zahvalnost za prošlost otvara prostor novoj vjernosti. Zato se danas želimo pitati ne samo što smo činili tijekom proteklih pedeset godina, nego još više: kakvu katehezu želimo graditi u godinama koje su pred nama?
Ne možemo unaprijed predvidjeti sve izazove s kojima će se Crkva susretati, ali možemo prepoznati smjer kojim želimo ići. Dopustite mi zato da tu našu zajedničku viziju sažmem u dvanaest temeljnih odrednica.
- Želimo katehezu u kojoj će se ponovno snažnije susresti škola i župa, svećenik i vjeroučitelj
Ne želimo suprotstavljati školski vjeronauk i župnu katehezu niti od jednoga očekivati ono što pripada drugomu. Različiti su im prostori i neposredne zadaće, ali zajedničko im je evangelizacijsko poslanje. Školski vjeronauk sustavno upoznaje učenika s kršćanskom vjerom u odgojno-obrazovnom prostoru, dok župna kateheza uvodi u konkretan život zajednice koja vjeruje, moli, slavi i služi.
Zato želimo ponovno povezivati ono što smo možda tijekom vremena dopustili da se udalji: školu i župu, vjeronauk i katehezu, svećenika i vjeroučitelja, sakramentalnu pripravu i trajni rast u vjeri.
Svećeniku je potrebno iskustvo vjeroučitelja koji svakodnevno susreće djecu i mlade, poznaje njihova pitanja, jezik i svijet u kojem odrastaju. Vjeroučitelju je potrebno zajedništvo župe i suradnja sa svećenikom kako bi ono što poučava bilo povezano sa živim iskustvom Crkve. Jedni bez drugih možemo mnogo učiniti, ali zajedno možemo učiniti mnogo više.
To je ujedno sinodalni način katehetskoga djelovanja: ne raditi jedni pokraj drugih, nego slušati jedni druge, dijeliti odgovornost, povezivati različite darove i zajedno razlučivati put kojim nas Duh Sveti vodi.
- Želimo obnoviti župnu katehezu i Katehetski ured učiniti središtem cjelokupnoga katehetskog poslanja
Jedan od naših važnih prioriteta mora biti obnova župne kateheze. Ona se ne može svesti samo na nekoliko mjeseci priprave za Prvu pričest ili krizmu. Župa treba ponovno postajati mjesto u kojem se vjera rađa, raste, slavi, provjerava u životu i sazrijeva.
U tome Katehetski ured ne smijemo promatrati samo kao ured za vjeroučitelje i školski vjeronauk. Želimo ga razvijati kao pastoralno središte cjelokupnoga katehetskog poslanja Nadbiskupije – mjesto susreta, povezivanja, stručne pomoći, trajne formacije, razmjene iskustava i dobrih pastoralnih praksi.
Posebno mjesto u tome ima Povjerenstvo za župnu katehezu. Ono treba biti poveznica između Katehetskoga ureda i stvarnoga života naših župa. Dobra iskustva jedne župe ne trebaju ostati samo njezino iskustvo. Dobar katehetski model treba podijeliti, a ono što se pokazalo nedostatnim zajednički preispitati i unaprijediti.
Župnik pritom nije pozvan sve činiti sam. Njegova je odgovornost pokretati, okupljati, usmjeravati i pratiti katehetsko poslanje svoje zajednice, prepoznavati karizme vjernika te uključivati vjeroučitelje, katehete, roditelje, članove župnih pastoralnih vijeća, animatore i druge suradnike.
- Želimo kerigmatsku katehezu, duboko ukorijenjenu u Božjoj riječi
Ne možemo više pretpostaviti da svi koji dolaze na vjeronauk ili pripravu za sakramente već poznaju Krista, mole u svojim obiteljima i sudjeluju u životu Crkve. Kateheza će sve češće morati započinjati od prvoga navještaja – od jednostavne i radosne vijesti da Bog čovjeka ljubi, traži ga, u Kristu mu je blizu, oprašta mu i poziva ga na novi život.
Prije nego čovjeku kažemo što treba vjerovati, moramo mu pomoći otkriti zašto je Evanđelje dobra vijest upravo za njegov život.
Takva kateheza mora biti duboko ukorijenjena u Božjoj riječi. Ne tako da samo povremeno navede neki biblijski tekst kao potvrdu onoga što govori, nego tako da čovjeka nauči živjeti od Riječi. Želimo kršćanina koji zna otvoriti Sveto pismo, slušati ga, moliti s njime i u njegovu svjetlu čitati vlastiti život.
- Želimo katehezu koja povezuje vjeru, liturgiju i život te se ne završava primanjem sakramenta
Nije dovoljno objasniti što je euharistija – potrebno je pomoći čovjeku otkriti ljepotu njezina slavljenja. Nije dovoljno govoriti o molitvi – potrebno je učiti moliti. Ako kateheza ne vodi prema molitvi i liturgiji, postoji opasnost da vjera ostane samo znanje. A ako liturgija nije praćena katehezom, njezini znakovi, riječi i geste mogu ostati nerazumljivi.
Zato želimo mistagošku katehezu. Sakrament ne smije biti završetak katehetskoga puta, nego početak dubljega života iz primljene milosti. Potrebna nam je kateheza ne samo prije krštenja, euharistije, potvrde ili ženidbe, nego i nakon njih.
Osobito trebamo prekinuti s pastoralnom logikom u kojoj mladi krizmu doživljavaju kao završetak svojega odnosa sa župnom zajednicom. Krizma nije završetak, nego potvrda, poslanje i novi početak.
- Želimo katehezu cijeloga života koja ponovno otkriva obitelj kao svoje prvo mjesto
Kateheza ne pripada samo djetinjstvu i ne završava krizmaničkom dobi. Potrebna nam je kateheza djece i mladih, ali jednako tako studenata, zaručnika, mladih obitelji, roditelja, odraslih i starijih osoba.
Čovjek tijekom života ponovno postavlja pitanja o vjeri, smislu, ljubavi, obitelji, radu, patnji, bolesti, smrti i nadi. Zato kateheza mora pratiti cijeli ljudski život.
U tome ponovno trebamo otkriti obitelj kao jedno od prvih mjesta prenošenja vjere. Roditelji nisu samo oni koji djecu dovode na susrete ili potpisuju prijavnice za sakramente. Oni su prvi odgojitelji svoje djece u vjeri, ali i sami često trebaju novo iskustvo vjere i novu blizinu Crkve.
Zato priprava djeteta za sakrament treba sve više postajati prigoda za susret s cijelom obitelji. Ponekad će upravo dijete biti put kojim će se Evanđelje ponovno približiti njegovim roditeljima i cijelome domu.
- Želimo iskustvenu i zajedničarsku katehezu koja čovjeku daje mjesto i odgovornost u Crkvi
Vjera se ne prenosi samo riječima. Ona se upoznaje, slavi i živi u zajednici. Zato trebamo stvarati prostore i manje zajednice u kojima će djeca, mladi i odrasli iskusiti da Crkva nije samo institucija kojoj formalno pripadaju, nego obitelj vjere u kojoj su poznati po imenu i u kojoj imaju svoje mjesto.
U takvoj zajednici čovjek može postavljati pitanja, moliti, služiti, pogriješiti, ponovno započeti i rasti. Zato djeci i mladima trebamo pomagati otkrivati njihove darove i povjeravati im stvarnu odgovornost: u liturgiji, Caritasu, glazbi, volontiranju, radu s djecom, brizi za bolesne, siromašne i osamljene i u drugim područjima života Crkve.
Mladi ostaju ondje gdje osjete da nisu samo primatelji programa, nego da ih zajednica poznaje, treba i da im vjeruje.
- Želimo katehezu koja sluša čovjeka, oblikuje savjest i osposobljava za razlučivanje
Ponekad smo toliko zaokupljeni odgovorima koje želimo dati da nismo dovoljno čuli pitanja koja ljudi stvarno postavljaju.
Današnji mladi nose pitanja o identitetu, tijelu, odnosima, ljubavi, budućnosti, slobodi, patnji, nepravdi, smislu života i Bogu. Dobra kateheza tih se pitanja ne boji i ne osuđuje ih unaprijed. Ona ih prima ozbiljno i čovjeku pomaže tražiti odgovore u svjetlu Evanđelja.
U svijetu u kojem čovjek svakoga dana prima bezbroj poruka nije dovoljno reći mu samo što treba misliti. Potrebno ga je učiti kako razlučivati: kako razlikovati popularno od dobroga, privlačno od istinitoga, kako oblikovati savjest u svjetlu Evanđelja i kako donositi odgovorne odluke pred Bogom.
Cilj nije stvoriti kršćanina koji bez katehete ili svećenika više ne zna što učiniti, nego zreloga čovjeka koji ima oblikovanu savjest i sposoban je odgovorno razlučivati.
- Želimo katehezu jasnoga katoličkog identiteta koja je sposobna za susret, dijalog i uključivanje
U pluralnom društvu nije dovoljno samo znati što Crkva naučava. Kršćanin treba razumjeti zašto vjeruje i biti sposoban o svojoj vjeri govoriti mirno, razumno i s poštovanjem prema onome tko misli drukčije.
Jasan katolički identitet ne znači zatvorenost. Upravo čovjek koji zna tko je i u što vjeruje može bez straha susretati druge kršćane, pripadnike drugih religija i ljude koji ne vjeruju. Vjera koja je sigurna u svoj temelj ne treba se bojati dijaloga.
Istodobno želimo katehezu inkluzije, u kojoj nitko neće biti unaprijed zaboravljen ili isključen. Ne postoji samo „prosječni polaznik“ kojemu odgovara isti program i ista metoda. Među nama su osobe s teškoćama i invaliditetom, ljudi u složenim obiteljskim i životnim okolnostima, siromašni, bolesni, osamljeni te oni koji se iz različitih razloga osjećaju udaljenima od Crkve.
Kateheza mora imati lice konkretnoga čovjeka. Nijedan čovjek zbog svoje životne situacije, svojih pitanja, spolnosti ili spolne orijentacije, slabosti, dvojbi ili udaljenosti od Crkve ne smije biti unaprijed proglašen nedostojnim našega susreta, slušanja i pastoralne blizine.
Inkluzija pritom ne znači odustajanje od istine Evanđelja ili nauka Crkve. Ona znači da istinu nikada ne odvajamo od ljubavi prema osobi. Crkva ne može naviještati Krista samo onima čiji je život već u svemu usklađen s Evanđeljem. Krist nas šalje svakome čovjeku.
- Želimo katehezu koja razumije novi digitalni svijet i ima hrabrosti tražiti nove putove
Evanđelje ostaje isto, ali mijenja se čovjek kojemu ga naviještamo. Mijenjaju se načini komunikacije i učenja, obiteljski odnosi, društvo i kultura. Digitalni prostor postao je jedan od prostora u kojima ljudi stvarno žive.
Zato vjernost Evanđelju ne znači uvijek ponavljati iste metode. Kada neki ustaljeni oblik više ne donosi plodove, trebamo imati hrabrosti tražiti novi.
Društvene mreže, digitalni alati i umjetna inteligencija mogu nam pomoći u pripravi sadržaja, komunikaciji i pronalaženju novih putova do ljudi. Trebamo ih poznavati i mudro koristiti, ali i znati njihove granice.
Tehnologija može prenijeti informaciju, ali ne može zamijeniti svjedoka. Može povezati ekrane, ali ne mora povezati srca. Može ponuditi tisuće odgovora, ali ne može umjesto čovjeka vjerovati, nadati se i ljubiti.
Zato u digitalnom svijetu moramo još snažnije čuvati ono što nijedna tehnologija ne može zamijeniti: osobni susret, odnos, povjerenje, zajedništvo i svjedočanstvo života.
- Želimo katehezu koja odgaja cjelovitoga čovjeka, zreloga kršćanina i odgovornoga člana društva
Kateheza nije samo prenošenje vjerskoga znanja. Pred nama je uvijek cijeli čovjek – sa svojim tijelom i osjećajima, razumom i voljom, odnosima i ranama, sposobnostima i ograničenjima, savješću i duhovnim životom.
Zato želimo skladno razvijati tjelesnu, intelektualnu, emocionalnu, moralnu i duhovnu dimenziju ljudske osobe. Čovjek nije samo tijelo, ali nije ni duh bez tijela. Nije samo razum, ali ni vjera koja zanemaruje razum ne može biti zrela.
Želimo odgajati kršćanina koji ne vjeruje samo zato što su vjerovali njegovi roditelji ili zato što pripada određenoj sredini, nego može reći: Vjerujem jer sam susreo Krista, upoznao Evanđelje i želim svoj život svjesno graditi s njime.
Takva vjera izlazi iz privatnosti. Ona odgaja za poštovanje svakoga ljudskog života i dostojanstva, za mir, pravednost, solidarnost, brigu za siromašne, odgovornost prema stvorenome svijetu i zauzetost za opće dobro. Vjera postaje vjerodostojna kada se pretvara u ljubav koja mijenja način na koji živimo.
- Želimo katehezu koja će rađati duhovnim i drugim crkvenim zvanjima i biti snažno povezana s Teološko – katehetskim odjelom
Ako kateheza vodi čovjeka prema osobnom susretu s Kristom, onda ga mora dovesti i do pitanja: „Gospodine, što želiš od mene? Gdje želiš da darujem svoj život?“.
Svaki kršćanin ima poziv, a među mladima kojima smo poslani nalaze se i oni koje Gospodin poziva u svećeništvo, redovništvo i druge oblike služenja i potpunoga predanja. Potrebno im je pomoći da taj glas čuju, razluče i imaju hrabrosti odgovoriti.
S time je povezana i budućnost Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru. Ako želimo sutra imati vjeroučitelje, katehete i dobro formirane pastoralne suradnike, danas trebamo među mladima prepoznavati one koji imaju dar za teologiju, odgoj, naviještanje i služenje u Crkvi, ohrabrivati ih i predstavljati im teološki studij kao vrijedan i smisleni životni izbor.
Želimo zato još snažnije povezati Katehetski ured, Povjerenstvo za župnu katehezu, Teološko – katehetski odjel, pastoral duhovnih zvanja i naše župe. To nije samo pitanje organizacije. To je ulaganje u ljude koji će sutra nositi katehetsko i evangelizacijsko poslanje naše mjesne Crkve.
Ako danas ne budemo prepoznavali, pozivali, pratili i formirali ljude, sutra neće biti dovoljno ni najboljih programa ni najljepših pastoralnih planova. Potrebni su nam mladi koji će otkriti ljepotu svećeničkoga i redovničkoga poziva, ali i mladi koji će svoj poziv pronaći u službi vjeroučitelja, katehete, teologa, animatora i drugih oblika crkvenoga služenja.
Zato pastoral zvanja ne smijemo promatrati kao izdvojeno područje koje se tiče samo sjemeništa ili redovničkih zajednica. Svaka dobra kateheza u sebi nosi i pitanje poziva. Čovjek koji je susreo Krista prije ili poslije mora se zapitati: „Gospodine, što želiš od mene? Gdje me trebaš? Kome me šalješ?“.
Jednako tako, briga za budućnost Teološko – katehetskog odjela nije samo briga Sveučilišta niti samo pitanje broja upisanih studenata. Ona je i pastoralna briga naše Nadbiskupije. Među mladima koje susrećemo u školama, župama i našim zajednicama postoje oni koji imaju dar za teologiju, poučavanje, odgoj, rad s djecom i mladima i služenje Crkvi. Naša je zadaća prepoznati ih, ohrabriti i pozvati. Ponekad je upravo osobni poziv svećenika, vjeroučitelja ili profesora ono što mladom čovjeku pomogne prepoznati mogućnost o kojoj sâm možda nikada ne bi razmišljao.
Tako kateheza postaje i prostor u kojem Crkva prepoznaje svoje buduće svećenike, redovnike i redovnice, vjeroučitelje, katehete, teologe i pastoralne suradnike. Ne zato da bismo prvenstveno popunjavali prazna mjesta, nego da bismo svakom mladom čovjeku pomogli otkriti dar koji mu je Bog povjerio i mjesto na kojem ga poziva služiti.
Upravo u tome vidim jedan od važnih plodova snažnije povezanosti naših ustanova i župa: da zajedno stvaramo kulturu poziva – crkveno ozračje u kojem mladi neće samo slušati što Crkva od njih očekuje, nego će biti ohrabreni pitati što Bog želi učiniti s njihovim životom.
- Želimo katehezu koja počiva na vjerodostojnim svjedocima i njihovoj trajnoj formaciji
Na kraju svih naših promišljanja o budućnosti kateheze, dolazimo do onoga što je možda najvažnije. Možemo obnoviti programe, razvijati nove metode, bolje povezati školu i župu, izgraditi kvalitetnije strukture i koristiti suvremena sredstva, ali bez ljudi koji vjerodostojno žive ono što naviještaju, neće biti istinske obnove kateheze.
Kateheza će uvijek u velikoj mjeri biti onakva kakvi su ljudi koji katehiziraju.
Djeca i mladi vrlo brzo osjete govorimo li samo ono što smo naučili ili iza naših riječi stoji život. Zato nam nisu potrebni samo dobri programi i stručni katehete. Potrebni su nam svjedoci – svećenici, vjeroučitelji i katehete u kojima će čovjek moći naslutiti da Evanđelje o kojem govore doista oblikuje njihov život.
Znamo, vjerodostojnost ne počiva na savršenstvu, nego na iskrenosti života, dosljednosti, poniznosti i spremnosti da i sami neprestano rastemo.
Upravo zato trajna formacija nije dodatak našem poslanju, nego njegov sastavni dio. Potrebna je vjeroučiteljima i katehetama, ali jednako tako i nama svećenicima. Potrebna je župnim animatorima, članovima župnih pastoralnih vijeća i svima koji su prihvatili odgovornost drugoga uvoditi u vjeru.
Ta formacija mora biti cjelovita. Potrebna nam je ljudska, duhovna, biblijska, teološka, pedagoška i pastoralna izgradnja. Moramo sve bolje poznavati vjeru koju naviještamo, ali jednako tako i čovjeka kojemu smo poslani. Jer ne možemo pratiti druge ako sami prestanemo učiti, ne možemo razumjeti pitanja novih naraštaja ako ih prestanemo slušati i ne možemo tražiti nove pastoralne putove ako mislimo da već imamo sve odgovore.
Zato bih volio da trajnu formaciju u našoj Nadbiskupiji sve manje doživljavamo kao obvezu koju treba ispuniti, a sve više kao prostor vlastite obnove i zajedničkoga rasta. Katehetski dani, stručni susreti, seminari i drugi oblici formacije ne bi trebali biti samo mjesta na kojima ćemo nešto novo čuti, nego prilike da jedni od drugih učimo, podijelimo iskustva, preispitamo svoje pastoralne navike i zajedno tražimo bolje putove.
Nitko od nas ne može reći da je završio svoje obrazovanje za poslanje koje mu je povjereno. Kateheta mora ostati učenik. Vjeroučitelj mora ostati učenik. Svećenik mora ostati učenik.
Možda upravo tu treba tražiti jednu od najvažnijih pretpostavki kateheze budućnosti: da oni koji poučavaju nikada ne prestanu učiti, da oni koji prate druge i sami ostanu ljudi na putu te da oni koji pozivaju druge na obraćenje uvijek iznova dopuštaju da se i njihov vlastiti život mijenja.
Jer na kraju se vjera ne prenosi samo riječima. Vjera se prenosi vjerom, nada nadom, a radost Evanđelja životom čovjeka u kojemu je ta radost postala vidljiva.
Zato, ako želimo obnoviti katehezu naše Nadbiskupije, ne možemo započeti samo od programa, metoda i struktura. Moramo započeti od sebe.
Ako želimo obnovljenu katehezu, moramo uvijek iznova dopustiti Kristu da najprije obnavlja nas.
Zaključak
Neka nam zato ovaj pedeseti Katehetski dan bude lijepa obljetnica, ali i početak jednoga novog katehetskog zamaha u našoj Nadbiskupiji – zamaha u kojem ćemo još više učiti jedni od drugih, povezivati svoje darove, obnoviti župnu katehezu i zajedno tražiti nove putove do djece, mladih, obitelji i odraslih.
Upravo zato želio bih da ovakve i slične susrete kao i trajnu formaciju sve manje doživljavamo kao obvezu koju treba ispuniti, a sve više kao prostor vlastite obnove i zajedničkoga rasta.
A pritom se nemojmo umoriti činiti dobro. Ne popuštajmo onoj velikoj i tako čestoj napasti odustajanja od dobra.
Ne mjerimo vrijednost svoga poslanja samo neposrednim rezultatima. Naše je sijati, pratiti, ohrabrivati i ostati vjerni Bogu i Crkvi; Bog daje rast. Ne dopustimo da nas obeshrabre praznine koje vidimo, mladi koji se nakon krizme udalje, roditelji koji teško pronalaze svoje mjesto u životu župe ili susreti na kojima nam se čini da nismo postigli mnogo. Sve to treba ozbiljno promišljati i tražiti bolje putove, ali nikada ne smije postati razlogom da prestanemo vjerovati u snagu Evanđelja i u čovjeka kojemu smo poslani.
Zato krenimo iz ovoga jubilarnog susreta zahvalni za ono što je bilo, odgovorni za ono što nam je danas povjereno i puni nade za ono što tek treba nastati.
Neka nam Gospodin podari ustrajnost kada se umorimo, hrabrost kada nas zahvati malodušnost, mudrost kada tražimo nove putove i, iznad svega, radost naviještanja Evanđelja.
Nemojmo se umoriti činiti dobro. Ne odustajmo od dobra. Ne odustajmo od čovjeka. I ne odustajmo od poslanja koje nam je Gospodin povjerio.
Neka nam Gospodin u tome podari mudrost i hrabrost, a Duh Sveti otvorenost da prepoznamo putove kojima nas želi voditi.
S tom željom svima vam zahvaljujem na dolasku, želim i molim blagoslovljen i plodan rad.
Hvala na pažnji.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Foto: Ines Grbić
