Mr. sc. don Gašpar Dodić bio je 26 godina predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Od te službe oprostio se prigodnim zahvalnim govorom na kraju molitve Srednjeg časa na 50. Katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru, u srijedu, 2. rujna. Govor don Gašpara objavljujemo u cijelosti.
Poštovani Oče nadbiskupe, draga braćo svećenici, poštovane vjeroučiteljice i vjeroučitelji, dragi suradnici i prijatelji!
Kad se završava služba koju je čovjek obavljao gotovo dvadeset i šest godina, moglo bi se govoriti o mnogim događajima, susretima, stručnim skupovima, Katehetskim danima, mandatima, natjecanjima, programima i svemu onome što pripada svakodnevnom radu jednog Katehetskog ureda. Ipak, uz sve to, u ovom trenutku želim zahvalna srca misliti i na sve one koji su zajedno sa mnom dijelili brigu za vjeronauk, katehezu i odgoj mladih u vjeri.
Godine 1997. godine došao sam u Zadarsku nadbiskupiju i tada je započelo za mene novo razdoblje svećeničkog života. Pokojni nadbiskup Ivan Prenđa primio me s velikim povjerenjem i otvorenošću, uključio me u život ove mjesne Crkve i omogućio mi da, uz pastoralnu službu u Kistanjama, predajem i na Visokoj teološko – katehetskoj školi u Zadru.
Katehetsko djelovanje u Nadbiskupiji tada je već imalo svoju povijest, iskustvo i ljude koji su ga godinama nosili. Među njima posebno mjesto pripada mons. Ivanu Mustaću, koji je najprije vodio Dijecezansko vijeće, a potom Povjerenstvo za katehizaciju. Njegova potpora, iskustvo i poznavanje ljudi mnogo su mi značili u godinama kada sam se uključivao u katehetski rad Zadarske nadbiskupije. Kasnije, kao generalni vikar, nastavio je pratiti i podupirati rad koji nam je bio povjeren.
Kada je nadbiskup Prenđa 2000. godine dotadašnje katehetsko djelovanje ustrojio u novom obliku i osnovao Katehetski ured Zadarske nadbiskupije, povjerio mi je službu njegova predstojnika. Taj je novi ustroj nastavio ono što se u Nadbiskupiji već godinama razvijalo zauzetošću svećenika, redovnica i vjeroučitelja. U godinama koje su slijedile nastojali smo taj rad dalje oblikovati, povezivati ljude i ustanove te odgovarati na promjene i potrebe koje su se pojavljivale u školskom vjeronauku i katehetskom djelovanju.
Zato danas, gledajući unatrag, osjećam posebnu zahvalnost prema nadbiskupu Ivanu Prenđi za povjerenje koje mi je iskazao, ali i prema mons. Ivanu Mustaću, koji mi nije bio samo prethodnik u brizi za katehetsko područje, nego i čovjek čiju sam blizinu i podršku u svojoj službi mogao osjećati.
Bile su to godine u kojima se školski vjeronauk učvršćivao i tražio svoje pravo mjesto u odgojno – obrazovnom sustavu. Trebalo je rješavati mandate i rasporede, pratiti pripravnike, organizirati stručna vijeća i usavršavanja, povezivati škole, ravnatelje, vjeroučitelje, Agenciju za odgoj i obrazovanje i Nadbiskupiju. Mijenjali su se programi, udžbenici i kurikuli, dolazile su nove generacije učenika i novi odgojni izazovi. Uz sve to nastojali smo čuvati svijest da iza svakoga programa i svake metode stoji mladi čovjek kojemu je povjerena Radosna vijest.
Kroz te godine bilo je mnogo lijepih trenutaka. Pamtim pripravu za pohod svetoga Ivana Pavla II. Zadru, Susret hrvatske katoličke mladeži 2010. i kateheze koje smo tada pripremali, Vjeronaučne olimpijade, Zlatne harfe, susrete i duhovne obnove vjeroučitelja, naše Katehetske dane, razgovore nakon predavanja i radionica, ali i one obične dane u Uredu kada je trebalo riješiti nečiji problem, pronaći zamjenu u školi, pomoći mladom vjeroučitelju ili saslušati nekoga tko je došao umoran i obeshrabren.
Zahvaljujem pokojnom nadbiskupu Ivanu Prenđi koji mi je otvorio vrata ove Nadbiskupije i dao prvo povjerenje. Zahvaljujem nadbiskupu Želimiru Puljiću koji je to povjerenje nastavio i s kojim smo kroz mnoge godine zajedno nosili brigu za vjeroučitelje i katehetsko poslanje.
Zahvaljujem i nadbiskupu Milanu Zgrabliću na razumijevanju i povjerenju koje mi je iskazivao tijekom svoje službe. Kada sam mu svoj mandat stavio na raspolaganje, prihvatio je to s razumijevanjem, ali me istodobno zamolio da službu nastavim obavljati do njegove daljnje odluke, odnosno do ovoga trenutka. U njegovu vremenu katehetsko je djelovanje dobilo i nove oblike, među ostalim osnutkom Povjerenstva za župnu katehezu, čime se otvorio prostor za daljnje povezivanje školskoga vjeronauka, župne kateheze i drugih oblika odgoja u vjeri. I na tome mu iskreno zahvaljujem.
A vama, drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, želim zahvaliti posebno. Vi ste tijekom svih ovih godina davali stvarni sadržaj radu Katehetskog ureda. Ured bez vas bio bi samo prostor, dokumentacija i administracija. S vama je postajao mjesto susreta, razmišljanja, traženja i zajedničke odgovornosti za djecu i mlade. Neki od vas sa mnom su gotovo od početka, neki su u međuvremenu otišli u mirovinu, neki su već pred nama otišli Gospodinu, a dolazile su i nove generacije.
Svima sam zahvalan za povjerenje, suradnju, strpljenje, a osobito za ono dobro koje ste svakoga dana, često daleko od očiju javnosti, činili u svojim učionicama.
Hvala tajnicama, savjetnicima, mentorima i voditeljima stručnih vijeća, svim članovima povjerenstava i Katehetskog vijeća, profesorima i predavačima, ravnateljima škola, djelatnicima Agencije za odgoj i obrazovanje te svima koji su tijekom ovih godina na bilo koji način surađivali s Katehetskim uredom.
Ovdje svakako, posebno želim istaknuti dobru suradnju s našim nadbiskupijskim Tiskovnim uredom koji nam je bio glavna komunikacija s javnošću, te od srca zahvaliti pročelnici, našoj Ines Grbić na svemu što je učinila da nove generacije mogu imati pisanu faktografiju svih događanja Katehetskog ureda te s lakoćom nastaviti i dalje raditi na katehetsko – pastoralnom polju.
Ako je u mom radu bilo trenutaka kada nisam dovoljno razumio, kada nisam bio dostupan koliko je trebalo ili kada je poneka moja odluka nekoga opteretila, molim da mi oprostite. Nakon toliko godina, čovjek dobro zna da nijednu službu ne izvršava savršeno.
Don Marku Dokozi, koji preuzima ovu odgovornu službu i njegovom pomoćniku mr sc. don Mati Žiliću, želim mir, mudrost i radost u radu. Vrijeme pred njima donijet će nova pitanja i zahtijevati nove odgovore. Siguran sam da će uz suradnike i uz sve vas nastaviti graditi ono što je tijekom desetljeća raslo u ovoj Nadbiskupiji.
Na kraju mi dolazi na pamet jednostavna Pavlova riječ: „Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti“. U tih nekoliko riječi stane mnogo toga što danas osjećam. Svatko učini dio koji mu je povjeren, a rast ostaje Božje djelo.
Zato ovu službu završavam zahvalan. Zahvalan Bogu, svojoj rodnoj Skopsko – prizrenskoj biskupiji, biskupu pokojnom dr. sc. Joakimu Herbutu koji me pratio od mojih sjemenišnih dana do završetka postdiplomskih studija u Rimu i Freiburgu, te nakon toga dopustio da pastoralno djelujem izvan biskupije za svoje sunarodnjake prognane iz Janjeva.
Zahvalan sam ovoj Zadarskoj Crkvi koja me primila, nadbiskupima koji su mi vjerovali, suradnicima koji su mi pomagali i svima vama s kojima sam kroz gotovo dvadeset i šest godina dijelio jedno veliko i lijepo poslanje.
Hvala vam od srca i neka Gospodin blagoslovi sve ono što smo zajedno sijali.
don Gašpar Dodić
- Katehetski dan Zadarske nadbiskupije: Novi Bokanjac, 2. rujna 2026.
Foto: Ines Grbić
