SVJEDOČANSTVO vjere i života u trpljenju i umiranju – Božidar Petani, angažirani vjernik laik iz župe Gospe Loretske, Zadar

12.04.2024.objavio: Urednik

„Neka se ispuni moj vapaj od početka, otkad sam saznala za njegovu tešku dijagnozu: Gospodine, budi blagoslovljen i proslavi se!“, kaže Sonja Petani, supruga Božidara Petanija kojega su u prvom tjednu travnja brojni u Zadru ispratili u Vječnost. S Božidarovog sprovoda ljudi nisu otišli očajni, nego utješeni, mnogi među njima govoreći da tako ‘nešto’ još nisu doživjeli. Ljudi sami kazuju: ‘Svjedočili smo znaku velike Nade, Vjere i Života’.

Objava koju je na Facebook stranici Zadarske nadbiskupije u velikom broju čitalo više tisuća ljudi o posljednjem ispraćaju Božidara, rodom iz arbanaške župe Gospe Loretske, u prilog je ostvarenju Sonjine molitve da se po Božinoj smrti proslavlja Božansko milosrđe. Doživljavajući čudesno očitovanje mnogih Božjih znakova tijekom godinu i četiri mjeseca Božine teške bolesti, Sonja se pitala: „Čemu, kome posvetiti Božinu bitku?“. I pokazalo se – Božanskom milosrđu. I u toplicama gdje je bio, iznad mjesta Boži namijenjenog, nalazila se i dočekala ga je slika Milosrdnog Isusa.

Cijelo vrijeme tijekom njegove bolesti, Božo i Sonja molili su krunicu Božanskog Milosrđa. Zadnja dva mjeseca, kad je teže govorio, Sonja je uz Božu sama nastavila moliti. Potom mu je, nakon izmoljene krunice, čitala Dnevnik sv. Faustine Kowalske, želeći ga i time ohrabriti po milostima koje je Isus obećao sv. Faustini za vjerne duše.

Zadnjih deset dana života proveo je u bolnici. Svi koji su ga posjetili, i svećenici iz Arbanasa, uz Božinu postelju molili su krunicu Božanskog milosrđa, a dva puta pridružile su im se i obitelji drugih pacijenata. Do prve nedjelje po Uskrsu, Nedjelje Božanskog milosrđa, dan nakon koje je pokopan, Sonja i Božo molili su Devetnicu Božanskog milosrđa. I umro je Božo dan prije završetka te Devetnice, njen osmi dan.

„Božo je ljubio Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim. Tako je on živio, djetinjom vjerom, do bolesti. Iskrenom vjerom punoga srca, kao malo dijete. Toliko je on čvrsto vjerovao Gospodinu. Bolest ga je potpuno preobrazila i baš ga stavila u dubinu, pred Križ. I pred Milosrđe koje je on častio. Kao i Srce Isusovo, skroz radosno, ali isprva bježeći od patnje.

A onda je duboko porinuo u otajstvo Križa i to svjedočio. Svi su vidjeli koja je preobrazba nastala, kad je Božo bolovao, s obzirom kakav je čovjek prije bio. Bog je dao da u smrti dočeka Božansko milosrđe. To je pobjeda. I nije kraj, nego početak“, kaže Sonja i nastavlja: „U svemu tome, ja sam stalno imala poticaj da trebam služiti. Da trebam izdržati sve što se događa i služiti. Božo je bio perfekcionist i uvijek je išao do kraja i prije u životu, u sportovima, u svemu. Tako je i u bolesti, s teškom hemiparezom, lijeva polovica tijela bila mu je oduzeta, ali on je i u tom stanju naučio hodati. Mi smo vježbali, hodali, išli smo svaki dan na misu, dok god je mogao. Dok nije jednog rujanskog dana pao, točno pred slikom Milosrdnog Isusa. I ništa mu se ni tada nije bilo dogodilo. Nakon toga prošli smo bolničke pretrage koje su potvrdile da mu se prilikom toga pada, u glavi ništa nije dogodilo“.

Drugovali su Božo i Sonja s Nebeskom Crkvom, sa sv. Josipom. Počevši od Bezgrešne, kojoj je Sonja osobito posvećena. I Božo je izvršio posvetu Bezgrešnoj 8. prosinca 2023., pred kipom Gospe Loretske, u zajedništvu vjernika koji svakog ponedjeljka u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske mole za pastire Crkve. I tada je Božo u svojoj ruci držao upaljenu svijećicu dok su molili posvetu Bezgrešnoj. Sonja je zahvalna što je Božu i njihovu obitelj u njihovoj kući, za svoga pastirskog pohoda toj župi, pohodio i dolaskom ohrabrio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, na prijedlog arbanaškog župnika don Mate Kujundžića.

I baš i upravo na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2022., dogodila se jaka tjelesna manifestacija kojom je i na izvanjski način počeo križ Božine bolesti. Obraćao se Božo i našim, zadarskim svecima, koji njemu nisu bili na razini jednog godišnjeg, blagdanskog slavlja i tradicijski spomen iz 4. stoljeća.

Božo je počeo baš zazivati zagovor zadarskih svetaca, Stošije, Krševana, Zoila i Šime od dana kad je primio bolesničko pomazanje u zadarskoj crkvi sv. Šime, dan nakon proslave blagdana sv. Šime, 9. listopada 2023. godine. Nedugo nakon toga, završio je u bolnici i čudesno se, mimo medicinskih prognoza, nakon teške moždane upale, probudio ujutro na blagdan sv. Krševana.

I Sonja se čudila, otkud Boži poticaj i želja, od svih poznatih svetaca svijeta, intenzivno se utjecati zagovoru baš zadarskog zaštitnika, sv. Krševana? Realno, Krševana se, u većini, spominjemo od njegovog blagdana do blagdana. No, Božo je vjerovao u živu prisutnost sv. Krševana. I, nakon prve jače krize koju je imao uslijed upale mozga, tijekom njegove prve hospitalizacije, Božidar se probudio – baš na blagdan sv. Krševana, 24. 11. 2023. godine. Ta prva velika kriza koja je bila zahvatila cijelo njegovo tijelo, dogodila se deset mjeseci nakon Božine teške operacije, koja je bila na rođendan njegove supruge Sonje, 27. siječnja 2023. godine. Operacija je bila tako zahtjevna i kritična da im je rečeno kako nakon nje ima još koji mjesec života. No, Božo je, uz pomoć Neba i svoga Gospodina, nadživio medicinske prognoze.

Dan prije Krševanovog blagdana, stanje je bilo tako kritično, da su im rekli da Božo noć neće preživjeti. Sva tri arbanaška svećenika tada su pohodila Božu i liječnici su obitelji dali cijeli dan priliku da se od njega oproste. „Božo se sutradan probudio iz toga teškog stanja, da smo mi svi bili zatečeni. To je bilo nevjerojatno. Zazivali smo sv. Stošiju, sv. Krševana, sv. Šimu, sv. Zoila, i pratili su ga“, kaže Sonja.

Sljedeća, druga velika medicinska kriza s njegovim stanjem bila je dva mjeseca nakon toga, kad je Božo završio u bolnici opet uz zadarsku zaštitnicu, kojoj se prethodno utjecao – na blagdan sv. Stošije. Od tada je deset dana boravio u bolnici, a dva dana, zemaljski gledano, bio je ‘isključen’ za mogućnost oporavka. No, nakon sv. Krševana iz prve krize, i sv. Stošija je podigla Božidara i taj drugi  put. Stošija, zaštitnica i mučenica (bračne) čistoće, bila je na usnama Božinih zaziva. Nakon zloćudne dijagnoze, Božo je molio Devetnicu sv. Stošiji, ususret njenom blagdanu 15. siječnja.

Od svih i toliko općepoznatih univerzalnih i hrvatskih svetaca čijem se zagovoru ljudi uglavnom i najviše utječu, kod vrata Božine sobe u zagrebačkoj bolnici Rebro gdje je bio na operaciji, nalazila se slika baš i upravo – Sv. Stošije – usred zagrebačke bolnice! Zadarska zaštitnica Stošija dočekala je Božu odmah na vratima njegove bolesničke sobe na Rebru.

Dok god je fizički mogao, Božo je svoj dan započinjao zazivom Duha Svetoga, moleći Himan Duhu Svetom te posvetu Srcu Marijinom i Srcu Isusovom. Činio je to na koljenima. Ta, ‘samo’ tijelo mu je bilo bolesno. Ne njegova božanska volja, patnjom isprano htijenje i trpljenjem očišćena duša. Za vrijeme te molitve Božo je uvijek bio okrenut prema zvoniku i oltaru svoje župne crkve Gospe Loretske, u čijoj blizini Petanijevi žive.

Svaki dan bio je pomazan nekom blagoslovinom: balzamom Milosrđa iz Krakowa, ili uljem iz Loreta, uljem sv. Šarbela iz Libanona ili blagoslovljenom vodom iz Lourdesa. Od početka njegove bolesti, Gospodin je Boži pokazao niz konkretnih, čudesnih očitovanja, da s evanđelistom Lukom, i po Božinoj smrti, možemo reći: „Svjedoci smo tih događaja mi i Duh Sveti, kojega Bog dade onima što mu se pokoravaju“. I sv. Luka je bio liječnik. A put obraćenja Bože i Sonje počeo je upravo na svetkovinu Duhova 2006. godine u Međugorju, gdje je tada hodočastio autobus uglavnom bračnih parova, koji uskoro nakon toga postaju članovi crkvene zajednice Apostoli Krvi Kristove.

Cijeli život Božo, vrhunski sportaš, izgledao je stameno, kršno, čvrsto, čelične snage i mišića. Istrenirano. Pred kraj života, po bolesti je uslijedio najteži i najzahtjevniji trening njegove duše, uma i duha. Koja je to i kolika poniznost, nakon ljepote i snage njegovog sportskog izgleda, otkriti se pred ljudima u nemoći, bez glasa, kad je taj tjelesni sklad narušen; biti među ljudima koji su te do jučer poznavali kao osvajača najviših visina i dubina, u stanju koje je odudaralo od svega kako si ‘moćno’ prije izgledao. Biti pridržavan rukom svoje Sonje dok hromo hodaš, kad ideš kleknuti pred svoga Kralja i podići se, prije i poslije svete pričesti na misi.

Božo je prije bolesti mogao i činio toliko toga što je većini drugih, ‘prosječnih’ ljudi, u smislu tjelesne izdržljivosti i snage, nemoguće i neuobičajeno činiti. Tim više, u Božinom životu tako vidljivim, opipljivim biva Božja riječ iz Knjige Propovjednika: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog… Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja“.

Božina bolest i smrt, baš u ovom uskrsnom vremenu, snažno progovara i ljude je, kao Navještaj i svjedočanstvo, božanski dotaknula. Ta snaga uskrsnuća života našega brata u vjeri ucijepljenoga u tkivo svoje župe i Crkve dotaknula je sve koji su ga poznavali i koje je objava o njegovom ispraćaju dodatno, nježno i dirljivo ‘protresla’, potaknula na promišljanje o besmrtnom životu, Bogu, snazi duše i vjeri, kako to samo ranjeno srce, koje istovremeno krvari i biva balzam, zna učiniti, pokrenuti… mlade i zrele ljude, djecu koji su o Božinoj smrti i životu ovih dana govorili svojim bakama i djedovima, raznoseći im s Facebook stranice Zadarske nadbiskupije objavu s njegovog posljednjeg ispraćaja.

Župnik don Mate: „Božo je uvijek svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću“

Na Božinom sprovodu na Gradskom groblju u Zadru, u ponedjeljak, 8. travnja, don Mate Kujundžić, župnik Arbanasa je rekao: „Božina smrt je prije svega otajstvo uskrsnuća. Božidar mi je prvi susjed, puno vremena proveli smo zajedno, u uredu. Sjećam se toga dana kad su javili da ne ide kako treba. Ušao je u moj ured, znao je dijagnozu. Rekao mi je: ‘Don Mate, što je ovo? Što sada?’. Bio sam zatečen. Rekao sam mu: ‘Možda te Gospodin zove na neku drugu razinu’. Jer mi ovo ne razumijemo. I tamo gdje je on bio sam, a znamo s čime se bavio i što je volio, često je sam zaranjao – i nitko nije išao za njim. Slično je i kod ovih bolesti. Mi ne možemo jedni druge u tome skroz slijediti niti znamo kako je drugome. Ali, patnja nije Božja kazna. Ona se pritjelovljuje Isusovim patnjama, kako kaže i sv. Pavao, otkupljenju. Ona nam otvara vrata raja. Vjerujemo da se to događa i ne mogu drukčije nego da vam to svjedočim.

Kolege svećenici, obitelj i drugi koji su bili blizu Božidara, ja ne znam da je on propuštao svetu misu i kad je bio zdrav. Uvijek je svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću. Mislim da je nama to veliko i otajstveno da mi to razumijemo. Neka mu bude nagrada Gospodin koji je uvijek bio s njim. Božidar je uvijek spominjao njegov petak, prvi petak, toliko je častio Srce Isusovo kroz svoj život. Dragi Božo, hvala ti za sve što si dao gradu Zadru, Arbanasima i našoj domovini, za vrijednosti koje si ostavio, obitelj. Do susreta u vječnosti“, rekao je don Mate.

Don Marko: “Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet'”

Nakon sprovoda, misu zadušnicu u crkvi Gospe Loretske predvodio je don Marko Majić Mazul, arbanaški župni vikar koji je Božu duhovno pratio. Don Marko je u propovijedi rekao: „Bog je odabrao za kraj njegovog ovozemaljskog života petak, dan Presvetog Srca Isusovog koje je Božidar jako častio. Ispraćamo ga na Blagovijest, još jedan dar – Božidara predajemo gore u najsigurnije ruke. Sveci su govorili da su najsigurnije ruke, ruke Blažene Djevice, Marije. Nas dvojica postali smo baš braća, prijatelji. Život kojeg sam kod njega vidio daje mi smiraj u srcu, povjerenje, jaku vjeru da je zaista otišao u prave ruke.

Isus je rekao, tko u njega vjeruje, ako i umre, živjet će. Susreo sam jedanput Božidara vani ispred crkve, pred vratima oratorija, još dok nije imao bolest. Došao je na molitvu, trebao je moliti s par ljudi neku dužu molitvu. Čekao je, međutim, nitko nije došao. Pitao sam ga: ‘Božo, što čekaš?’. Rekao je: ‘Pa čekam da ljudi dođu na molitvu, dogovorili smo se. Trebamo moliti’. Tražio je brojne sportove i situacije da se ispuni, baš do kraja. Na početku našeg upoznavanja, izgledao mi je baš kao malo dijete. „Ne, mi ćemo moliti. Nije bitno je li tko došao. Ja sam došao i moram moliti“. I mi smo tu molili. Meni je to bilo svjedočanstvo i poticaj.

Poslije, kad ga je bolest zahvatila, bio je i u stanju kad nije više mogao govoriti. Posjećivali smo ga i u bolnici. Onda se nazirala neka riječ na njegovim usnama, pa smo svi prebirali što hoće reći. Jel’ ti što treba? I kao da je htio reći, i skupio je snagu, i izrekao je i čuli smo ga. I navikneš da bolesnici, neki će kukati, neki će nešto tražiti. Mi smo se toliko naprezali, a on na kraju kaže: ‘Ma ništa, sve u redu’.

Ono što je imao u srcu i što je rekao je pokazatelj njegovog duhovnog stanja. Odmah sam pomislio na plodove Duha Svetoga: blagost, uzdržljivost, mir, ljubav. To se tako sjajno svjedočilo kroz njega. I to svjedoče svi koji su ga poznavali i u teškoj bolesti.

Božidar svjedoči da je ovaj život kratak i da nema toga ekstrema, ispunjenja, materijalizma, nema toga novca koji čovjeka mogu tako umiriti, kao dragi Bog. Božidar svjedoči rečenicu sv. Ivana Bosca: ‘Spasi dušu, spasio si sve’ i sv. Dominika Savija: ‘Ako ne postanem svet, nisam ništa napravio’.

Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet’. I zaista se trudio. A Bog ga je čuo i čistio izvanredno i prebrzo – da to postigne na najbrži mogući način. Jedan njegov bližnji rekao je 1:0. Božidar je uspio. On je pobijedio. U to čvrsto vjerujem.

Možemo mi biti sretni na zemlji, ali pitanje je, hoćemo li mi pobijediti? Hoćemo li mi uspjeti? Svjedočanstvo našeg Božidara, njegove obitelji, bližnjih i prijatelja možemo zaključiti s rečenicom iz Evanđelja: Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’. Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“, poručio je don Marko.

Božidar Petani, otac trojice sinova, bio je poznati ronilac, nacionalni rekorder i svjetski prvak u ronjenju na dah, osvajač brojnih sportskih odličja. Dobitnik je Grba Grada Zadra i najbolji sportaš Zadarske županije u 2012.

Preminuo je u petak, 5. travnja 2024. u 50.-oj godini života. Pokopan je u ponedjeljak, 8. travnja. Supružnici Božidar i Sonja kao bračni par živo su svjedočili svoju vjeru i jako su aktivni u svojoj rodnoj župi Gospe Loretske u Arbanasima. Sonja je supokretačica i voditeljica molitvene zajednice ‘Svećenički marijanski pokret’ u posveti Bezgrešnoj koja djeluje u arbanaškoj župi. Svakog ponedjeljka na molitvenom susretu u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, nakon večernje mise, ta zajednica okuplja se pred kipom Gospe Loretske i moli za crkvene pastire, svećenike i biskupe.

Dragi Božo, hvala što si baš i za vrijeme teške bolesti, živo i ponizno svjedočio povezanost s Nebeskom Crkvom i vjeru u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Privatna arhiva Petani