Na svetkovinu Uznesenja BDM, u subotu, 15. kolovoza, svečano večernje misno slavlje u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Pagu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Draga braćo i sestre,
dragi hodočasnici i štovatelji Gospe od Staroga Grada!
- Život u hodu za Marijom
Nakon što smo u procesiji uz molitvu i pjesmu pratili dragi lik Gospe od Staroga Grada, okupili smo se u župnoj crkvi posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije, čiju svetkovinu upravo danas slavimo, kako bismo proslavili događaj njezine konačne proslave na nebu. Naše su noge prolazile pašom uvalom i ulicama ovoga mjesta, a naše su molitve pred Marijinim likom nosile sve ono što živimo: zahvalnost i radost, brige i strahove, bolesti i obiteljske poteškoće, molitve za djecu i mlade, za naše starije i osamljene, za one koji su daleko, kao i za one koji su se ovih dana vratili u svoj rodni kraj. U ovoj smo procesiji pred Mariju donijeli svoj grad Pag, svoje obitelji, svoju Crkvu i svoj hrvatski narod.
Procesija u kojoj smo sudjelovali je slika našega života. Svi smo na putu. Hodamo različitim životnim putovima, nosimo različite križeve i ne znamo uvijek što nas čeka pred sljedećim koraka. Ipak, ne hodamo sami. U ovoj procesiji pred nama je išao Marijin lik, podsjećajući nas da imamo Majku na nebu koja nas prati na putu života i da postoji cilj prema kojemu idemo.
2. Put „svete žurbe“
Današnje Evanđelje govori o jednom drugom Marijinu putu. Nakon što je primila anđelovu riječ i pristala biti Majkom Sina Božjega, Marija nije ostala zatvorena u svoju kuću, zaokupljena samo sobom i onim što joj se dogodilo. Evanđelist Luka kaže da Marija tih dana „usta i pohiti u Gorje“, u grad Judin, svojoj rođakinji Elizabeti.
U tim riječima možemo prepoznati ono što bismo mogli nazvati Marijinom „svetom žurbom“. Marija ne odgađa dobro. Ne čeka da joj bude sve jasno, da se sve okolnosti poslože. Čim je doznala da je Elizabeti potrebna blizina i pomoć, ustaje i polazi. Njezina žurba nije nemir, nestrpljivost ni površnost. To je žurba ljubavi. To je unutarnja pokrenutost čovjeka koji dopušta Bogu da mu pokaže kome je potreban i što treba učiniti.
Postoje, naime, različite vrste žurbe. Današnji čovjek gotovo neprestano nekamo žuri. Žurimo na posao, na sastanak, u trgovinu, ispuniti obveze. Žurimo odgovoriti na poruke, pratiti vijesti, ispuniti rokove i završiti poslove. Katkad toliko žurimo da više ne primjećujemo ljude pokraj sebe. Žurimo, a ipak ne znamo kamo idemo u konačnici našega života. Mnogo se krećemo, ali duhovno možemo ostati na istome mjestu.
I Marija žuri, ali njezina sveta žurba potpuno je drukčija, jer ona ide ususret drugome. Mariju pokreće ljubav koja ne želi propustiti učiniti dobro. Marija ne žuri za vlastitim interesom, nego nosi Krista drugoj osobi.
Marija nas danas pita: kamo mi žurimo? Što nas pokreće? Trošimo li svoje vrijeme samo na ono što će proći ili znamo zastati pred Bogom kako bismo čuli kamo nas šalje?
I u našem životu postoji dobro koje ne smijemo odgađati. Ne bismo smjeli odgađati svaku prigodu za učiniti dobro, pomirenje s osobom s kojom smo u zavadi. Ne bismo smjeli odgađati riječ zahvalnosti roditeljima, supružniku, djeci ili prijateljima. Ne bismo smjeli odgađati molitvu, ispovijed, povratak nedjeljnoj euharistiji ni odluku da napustimo ono što ranjava nas i druge. Ne bismo smjeli odgađati posjet bolesnomu ili osamljenomu.
Marija nam pokazuje da se Božji poticaji prihvaćaju danas. Ljubav se živi sada. Dobro se čini dok za to imamo priliku. „Sveta žurba“ znači imati srce osjetljivo na potrebe drugih ovdje i sada i biti spreman ustati iz vlastite udobnosti.
Važno je primijetiti i što Marija nosi sa sobom. Ona Elizabeti ne donosi zemaljske darove, bogatstvo, materijalne darove, ni ljudsku moć. U svojoj utrobi nosi Isusa.
To je poslanje i svakoga od nas. Nakon svete Mise trebali bismo se vratiti svojim kućama, radnim mjestima i svakodnevnim odnosima noseći Krista. Čovjek koji nosi Krista ne unosi u svoju kuću dodatnu napetost, nego mir. Ne širi ogovaranje, sumnjičenje i neprijateljstvo, nego nastoji liječiti odnose. Ne koristi društvene mreže kako bi ponižavao, vrijeđao i širio mržnju, nego i ondje svjedoči dostojanstvo svake osobe. Ne traži samo što može dobiti, nego komu može služiti.
- Uznesenje Marijo – smisao i cilj ljudskog života
Braćo i sestre!
Svetkovina Velike Gospe objavljuje nam cilj ljudskoga hoda i smisao naše „svete žurbe“. Ona nam otkriva kamo vodi život koji je u potpunosti otvoren Bogu. Marija, koja je u poniznosti prihvatila Božji poziv, koja je vjerno slijedila svoga Sina od Betlehema i Nazareta do Kalvarije i koja je ostala postojana u vjeri i onda kada nije razumjela sva otajstva koja su se događala u njezinu životu, sada je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Njezino uznesenje nije tek posebna povlastica dana jednoj osobi, nego Božji odgovor na njezinu potpunu vjernost, ljubav i predanje. Bog nije dopustio da ona koja je nosila utjelovljenoga Sina Božjega ostane podložna raspadljivosti groba, nego ju je uveo u puninu života.
U Mariji gledamo ostvarenje onoga što je Bog od početka zamislio za nas. Ona je prva među otkupljenima koja je već u punini primila plod Kristova vazmenoga otajstva, to jest, njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ono što je u njoj ostvareno, obećanje je i nama. Zato Crkva u Mariji prepoznaje svoju vlastitu budućnost. Ona je slika proslavljene Crkve, predokus novoga neba i nove zemlje te siguran znak nade za hodočasnički Božji narod koji još uvijek prolazi kroz kušnje ovoga svijeta. Dok promatramo Mariju u nebeskoj slavi, pred nama nije nedostižan ideal, nego majka koja nam pokazuje put i potvrđuje da Božja obećanja nisu prazne riječi. Bog je vjeran. Ono što je obećao, to će i ispuniti.
Velika Gospa zato nije samo blagdan Marijine slave, nego i blagdan našega neuništivog dostojanstva. Ona snažno naviješta istinu o nama i govori nam zašto smo stvoreni. Nismo stvoreni samo za nekoliko desetljeća zemaljskoga života. Nismo stvoreni samo da radimo, stječemo materijalna dobra, trošimo i na kraju nestanemo. Naš život ne završava grobom, niti je naše tijelo tek prolazna ljuštura koju će smrt zauvijek uništiti. Bog nas je stvorio za sebe, za zajedništvo ljubavi koje neće imati kraja.
Zato je i ljudsko tijelo vrijedno najvećega poštovanja. Ono nije teret duši niti nešto bezvrijedno što možemo odbaciti kada ostari ili oslabi. Tijelo je hram Duha Svetoga, sudionik djela spasenja, sredstvo kojim ljubimo, služimo, molimo i činimo dobro. Tijelo će jednoga dana uskrsnuti i biti preobraženo u slavi. Marijino uznesenje potvrđuje upravo tu veliku kršćansku istinu: spasenje koje nam Krist donosi obuhvaća cijeloga čovjeka – i dušu i tijelo.
Koliko je samo drukčija ta poruka od poruke svijeta u kojem živimo! Danas se vrijednost čovjeka nerijetko mjeri njegovim izgledom, zdravljem, mladošću, uspjehom, društvenim položajem ili ekonomskom moći. Onaj tko je slab, bolestan, star ili nemoćan lako postaje nevidljiv. Marijino uznesenje snažno progovara protiv takvoga načina razmišljanja. Ono nam govori da naše dostojanstvo ne proizlazi iz onoga što posjedujemo niti iz onoga što možemo učiniti, nego iz činjenice da smo ljubljeno Božje dijete, stvoreno na Božju sliku i pozvano u vječni život.
Marija je uznesena na nebo, ali nije otišla daleko od nas, od svoje djece. Nebo ja tamo gdje je Bog, a Bog je tamo gdje je ljubav. Upravo zato što je Marija u Božjoj slavi – Božjoj ljubavi u punini, još je bliža svima nama koji joj se utječemo. Imamo Majku na nebu. Ta misao nije tek lijepa pobožna utjeha, nego duboka kršćanska stvarnost. Marija nije samo velika žena iz prošlosti, nije tek povijesni lik kojega se sjećamo jednom godišnje. Ona je živa članica proslavljene Crkve, Majka Kristova i Majka svih vjernika, Majka naša, koja nas trajno zagovara pred licem svoga Sina.
Marija razumije naš život jer je i sama prošla put našeg ljudskoga života. Poznaje radost obiteljskoga doma u Nazaretu, jednostavnost svakodnevnoga rada i ljepotu skromnoga života. Poznaje zabrinutost roditelja koji traže izgubljeno dijete. Poznaje neizvjesnost izbjeglištva u Egiptu, kada je zajedno s Josipom i Isusom morala napustiti dom kako bi spasila život svoga Sina. Poznaje nerazumijevanje ljudi, osamljenost i šutnju. Poznaje trenutke kada se činilo da Božji plan vodi kroz tamu. A iznad svega poznaje bol majke koja stoji pod križem svoga Sina.
Zato joj možemo povjeriti sve ono što nosimo u svome srcu. Majke mogu pred nju donijeti svoju djecu. Očevi svoje brige za obitelj. Mladi svoje odluke i traženje životnoga puta. Stariji svoje bolesti i samoću. Bolesnici svoje križeve. Oni koji tuguju mogu joj povjeriti svoje suze. Nitko joj nije stran jer je u svome životu iskusila gotovo svaku ljudsku radost i gotovo svaku ljudsku patnju.
Stoga nas svetkovina Velike Gospe ne poziva samo da se divimo Marijinoj slavi, nego da obnovimo vlastiti život. Poziva nas da ponovno otkrijemo svoje dostojanstvo djece Božje, da živimo s pogledom upravljenim prema vječnosti i da, poput Marije, svakoga dana izgovaramo svoje vjerno „neka mi bude“. Ako poput nje budemo slušali Božju riječ, vjerovali njegovim obećanjima i ustrajno hodili putem Evanđelja, tada će i naš zemaljski hod završiti ondje gdje je završio Marijin – u punini zajedništva s Bogom, gdje će „Bog otrti svaku suzu s naših očiju“ i gdje će ljubav trajati zauvijek.
- Zagovor Gospe od Staroga Grada
Neka nas Gospa od Staroga Grada nauči hoditi putem vjere. Neka nas nauči ustati kada nas obeshrabrenje želi zadržati na mjestu, krenuti kada nas Bog poziva, služiti kada netko treba našu blizinu i ostati vjerni kada put postane težak. Neka svojom majčinskom rukom tješi sve koji prolaze kroz tamu, čuva naše obitelji, blagoslovi djecu i mlade, prati bolesne i osamljene, zaštiti pomorce, ribare i sve koji svoj kruh stječu teškim radom te zagovara naš grad Pag i sve njegove stanovnike.
Amen.
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić
