Zbornik “Vrijeme, prostor i duhovnost – benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe” predstavili su u četvrtak, 10. rujna, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu) i prof. dr. sc. Tomislav Galović (Filozofski Fakultet u Zagrebu).
To je Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog 17. rujna 2020. na Sveučilištu u Zadru, povodom 11 stoljeća prisutnosti benediktinki Sv. Marije u Zadru. Urednici toga izdanja od 472 stranice su Ivan Bodrožić i Darko Rapić. Izdavači Zbornika su Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Katolička izdavačka kuća i časopis Crkva u svijetu.
Od 26 izlaganja na skupu, u Zborniku je publiciran 21 znanstveni rad, a od tih 21 radova, njih 12 je povijesno umjetničke tematike. Sudionici skupa bili su i autori radova su iz Hrvatske i Italije među kojima su teolozi, povjesničari, povjesničari umjetnosti, filolozi te je svatko iz svoje stručne perspektive prikazao baštinu benediktinske duhovnosti koja je ostavila veliki trag u Hrvatskoj i Europi. Teme u Zborniku obuhvaćaju razdoblje veće od tisuću godina u prikazu velikog bogatstva povijesne, teološke, umjetničke, kulturne i arheološke građe; tu su opisi sakralne arhitekture, glagoljske benediktinske baštine, raznih povijesnih rukopisa.
Autori ukazuju na važnost monaštva i za naše vrijeme, i na tragu poruka suvremenih papa, a sv. Benedikt je i zaštitnik Europe. Sv. Benedikt osnovao je 529. godine na Montecassinu zajednicu monaha i dao joj Pravilo. Sv. Benedikt se time smatra utemeljiteljem prve redovničke zajednice, iako benediktinci ne vole reći za sebe da su redovnici, jer imaju drugačiji oblik života od monaha. Benediktinci na hrvatske prostore dolaze u Srednjem vijeku iz karolinške sjeverne Italije, zatim iz Montecassina.
„Benediktinsko monaštvo kvalitetno je odgovorilo na društvene izazove na zapadu Europe od 5. stoljeća nadalje, iz kojega se može učiti i danas. Susrećemo se s istim izazovima kao i oni u svoje vrijeme“, rekao je Bodrožić.
„Benediktovo pravilo pretpostavlja biti čovjek molitve i rada, čovjek meditacije koji razmatra Božju riječ i traži put Bogu, zna da je slika Božja. Takav stil života uvijek može biti putokaz. I danas mnogi lutaju od Boga. Pravilo pokazuje kako se može vratiti Bogu, tražiti Boga koji je naš Otac i Otkupitelj“, potaknuo je Bodrožić.
S obzirom na naziv Zbornika, Bodrožić je rekao da svi živimo u vremenu i prostoru, no pitanje je koliko brinemo o svojoj duhovnosti.
Istaknuo je da su benediktinci pokazali da su stabilni ljudi, jer je njihova odrednica da stalno žive u istom samostanu u kojega uđu. Imali su stabilitas loci – stabilnost mjesta, vezanost uz mjesto.
„Benediktinci nisu bili selioci, migranti, koji idu ovdje, ondje, za boljim ponudama. Oni su stvarali bolje ozračje svojom stabilnošću i prisutnošću kroz ono što su radili. Vrijeme i prostor bili su njihovi. Bili su gospodari svoga vremena i prostora jer su imali intenzivnu duhovnost na kojoj se sve temeljilo. Donijeli su blagoslova i dobra u svim našim gradovima. „Benediktinsko pravilo ‘Moli i radi’ utemeljeno je na evanđelju. Ono monahu jamči evanđeoski život i jedan je od putova kako biti Isusov učenik u posvemašnjem odricanju i vjernosti svom utemeljitelju. Lik monaha po tom Pravilu je slika Isusovog učenika, što i za nas vrijedi“, rekao je Bodrožić.
Sv. Benedikt utemeljio je zavjete siromaštva, čistoće i posluha koje sada žive svi redovnici
Istaknuo je da je upravo sv. Benedikt stvarao budućnost za postojanje tri zavjeta koja redovnici sada žive: siromaštvo, čistoća i posluh. Naime, vjernost utemeljitelju u doba sv. Benedikta nisu bila ta tri zavjeta, po kojima redovnici danas žive.
„Benedikt je stvarao ono što će doći kasnije i postati obilježje svih redovnika. Njegovo Pravilo je vrsta škole kako služiti Gospodinu i kako iz pravila crpiti autentični evanđeoski život. Oni koji su ga slijedili u početku su bili monasi, ne svećenici – dakle, vjernik laik koji je izabrao intenzivno posvetiti se Bogu. Benedikt to pronalazi i oblikovao je Pravilo, da pomogne onima koji idu za njim, a neće biti svećenici, da budu vjerni evanđelju.
Benediktinci su bili predvodnici života redovničke zajednice sukladno nekom pravilu, koje je pomagalo da se živi evanđeoskim životom. Bilo je inicijativa da se ljudi posvete Bogu, a svatko bi radio što je htio, na svoj način se posvećivao, nisu znali živjeti zajedno. Sv. Benedikt je napravio revoluciju da ujedini ljude pod pravilom i stavi pod zajedničku prizmu. Tako je doprinio da posluh uđe u redovnički život kao važna sastavnica; krepost, a to je danas i zavjet u redovničkom životu“, istaknuo je Bodrožić, govoreći o kreposti poslušnosti.
Kad kažemo monah, prva pomisao je na askezu, da su to ljudi koji se odriču, rekao je Bodrožić. Monaštvo u ravnotežu donosi istinsko odricanje, praksu posta. Post je dio benediktinske duhovnosti. „Da znamo koliki je u tome duhovni i tjelesni blagoslov, posegnuli bismo za tim. Danas nas zdravom načinu životu uče druge religije, a sveci u Katoličkoj Crkvi znali su naći ravnotežu i pokazali su koliko je važna dimenzija znati biti umjeren, znati imati pristup hranu i piću, biti uzdržljiv, gospodariti sobom, što je zdravo za dušu i tijelo“, poručio je Bodrožić.
I gostoprimstvo je važna dimenzija monaškog života. „Sv. Benedikt kaže da gosti koji dolaze u samostan trebaju biti primljeni s najvećom ljubavlju, kao Krist, da u gostu treba poštovati sâmog Krista. Samostanski život je bio bogat takvim preporukama. Mi smo zaboravili tu dimenziju, jer one koji dolazi promatramo kao gosta kojem ćemo naplatiti“, upozorio je Bodrožić.
Monasi su bili usredotočeni na prijateljevanje s Bogom, gledanje Božjeg lica razmatranjem Božje riječi. „Mistika je važna u monaškom životu. Toga nam nedostaje, živjeti od gledanja Božjeg lica. Monasi su to ostavili kroz svoje Pravilo i danas imamo to nasljeđe. I mi trebamo više moliti, razmatrati Božju riječ, da bi nam bilo cjelovitije zdravlje, da nismo samo u aktivizmu ili lijenosti, nego pronaći ravnotežu molitve i rada“, potaknuo je Bodrožić.
„Benediktinsko monaštvo i pravilo ‘Moli i radi’ preobrazilo je cijelu Europu do danas. Papa Pavao VI. je u listopadu 1964. proglasio sv. Benedikta zaštitnikom Europe, nadajući se da se Europa može ujediniti na zajedničkim vrednotama, a ne na nekom kratkoročnom interesu, jer to propada. Sv. Benedikt je križem, knjigom i plugom donio blagoslov Europi. Nama je ispit savjesti koliko se toga držimo. U tome su mnogi odgovori za naše vrijeme“, istaknuo je Bodrožić.
Sv. Benedikt pokazuje dostojanstvo i dosljednost, kad se čovjek drži božanskih vrednota. „Benediktinska duhovnost nije muzejski eksponat, nego je aktualna za naše vrijeme, prostor i našu duhovnost. Zbornik to pokazuje. Ono što su benediktinci činili kroz stoljeća, nama može biti blagoslov, ako želimo istinsku preobrazbu svijeta“, poručio je Bodrožić.
„Benediktinska Hrvatska“ u 11. stoljeću
Procjenjuje se da je na hrvatskom političkom i društvenom prostoru postojalo stotinu muških i oko pedeset ženskih benediktinskih zdanja, to su opatije i samostani. Ipak, rijetko da je sv. Benedikt titular neke župne crkve u Hrvatskoj, rekao je Galović.
„Benediktinska baština u Hrvata je velika, od Istre do Boke kotorske, Slavonije, Srijema, Baranje i Zagrebačke nadbiskupije. Pripadamo zapadnoj Europi jer su nas benediktinci usmjerili u tom pravcu. Zlatno doba benediktinaca u Hrvatskoj je 11. stoljeće. Šezdesetih godina 11. stoljeća dolazi do obnove postojećih i osnivanja novih ženskih benediktinskih samostana u Biogradu n/m, Trogiru, Zadru i Splitu te muških u Biogradu, Trogiru, Rabu i kod Omiša. To je razdoblje kraljevske hrvatske Dalmacije koje je don Ivan Ostojić nazvao ‘benediktinska Hrvatska’“, istaknuo je Galović.
Rekao je da monaštvo pripada zajedničkoj baštini Istočne i Zapadne Crkve. U istočnim Crkvama pustinjaštvo i život u osami, s povremenim zajedničkim bogoslužjem zadržali su važniju ulogu, a na Zapadu je od najranijih vremena dominirao cenobij – zajednički život čiji su elementi bili zajednički obroci, zajedničko bogoslužje i rad, rekao je Galović.
Riječ monah potječe iz grčkog jezika i znači osobu koja živi sama. Hrvatska riječ samostan je prevedena latinska imenica čiji su korijeni grčki, a to je monasterium – manastir – znači zajednicu neoženjenih osoba koje žive same. Počeci toga života su u Egiptu, na Sinaju i u Palestini, gdje je nicalo redovništvo.
„Uz zahtjeve siromaštva i čistoće, u 4. stoljeću došla je zapovijed poslušnosti redovnika poglavaru samostana. U 5. st. donesena je odluka da nad samostanima nadzor ima biskup. Monaštvo se ubrzo proširilo usporedo s napredovanjem kršćanstva na teritoriju velikog Rimskog carstva“, rekao je Galović.
Uz potporu kraljevske vlasti, Benediktovo pravilo je u 9. st. uvedeno na području Franačke države i od tada dobiva na izrazitoj važnosti. Samostani su se širili diljem zapadne Europe. „Bili su prvenstveno religijska središta, a razvili su se i u kulturna i gospodarska središta. Bili su mjesta duhovne i fizičke zaštite i središta liturgijskih spomena mrtvih. U skladu s pravilom izolacije od svijeta, benediktinski samostani najčešće su se gradili izvan naselja, ali ne predaleko, kako bi ostali dostupni vjernicima i hodočasnicima“, rekao je Galović.
Benediktinske samostane osnivaju domaći monasi i monahinje, pa su benediktinski samostani u Hrvatskoj, što drugdje nije slučaj, bili i latinaški i glagoljaški, što je naša posebnost, istaknuo je Galović.
„Hrvatski benediktinci glagoljaši imali su pravilo na svom jeziku, glagoljaškom, starohrvatskom. To je glasovita Regula sv. Kuzme i Damjana, rogovskog samostana, s početka 15. st. koja se sada čuva u arhivu HAZU-a. Benediktinskim samostanima koje su osnovali hrvatski vladari na Jadranskoj obali i gradskim samostanima, koje je osnovao i Krešimir IV., pripada važna uloga u povezivanju nove državne formacije s dalmatinskim gradovima koji su formalno bili pod bizantskom vlašću“, rekao je Galović.
Podsjetio je da su Anastazija Čizmin i Klara Begić pisale o 11 zaslužnih opatica kroz 11 stoljeća postojanja samostana sv. Marije u Zadru, od Lampredije, Čike, Vekenege, do Benedikte Braun, prikazavši što je taj samostan učinio ne samo za Zadar, nego i puno šire. Galović je naveo i osobitosti tema 21 rada objavljenog u Zborniku.
Teme i autori radovi
Nazivi i predavači 26 tema na održanom skupu, od kojih je 21 objavljen u Zborniku, su sljedeći: Milenij za nama – osobe i zbivanja u prošlosti Samostana i crkve benediktinki Svete Marije u Zadru (M. Anastazija Čizmin – M. Klara Begić), Benediktinski samostani kao uporište kulturne obnove tijekom srednjega vijeka na širem zadarskom području (Ana Jordan Knežević), Posjedi zadarskih benediktinki u 18. st. (Zdenko Dundović), Regula mostirska / Pravilo sv. Benedikta i organizacija rogovske opatije u srednjem i ranom novom vijeku (Tomislav Galović), Crkva sv. Petra u Selu sv. Marije (Bibinje): rezultati arheoloških istraživanja (Radomir Jurić), Staro i novo: prikazanje stanja istraživanja Kalendara-godovnjaka zadarskog samostana Sv. Marije (OszK Cod. Lat. 48) (Zrinka Nikolić Jakus – Trpimir Vedriš), Kapela i kult sv. Krševana u istoimenoj crkvi u Zadru (Ana Mišković), Kulturna baština benediktinskog samostana sv. Marije od Kaštela u Dubrovniku (Vinicije Lupis), Benediktinci i predromanička skulptura sjeverne i srednje Dalmacije (Ivan Josipović), Utjecaj sv. Hildegarde iz Bingena na Crkvu i društvo svoga vremena (s. Katarina Zrno), Sveta Hildegarda iz Bingena – književnost i teologija u viziji (Marija-Ana Dürrigl), Pariški zbornik Slave 73 (1375) u kontekstu hrvatsko-glagoljske benediktinske baštine (Vesna Badurina Stipčević) i Benediktinska prisutnost u Rijeci i okruženju (Marko Medved), Prehrana (namirnice) i askeza, umjerena prehrana (Gabrielle Archetti, Katoličko sveučilište Sveto srce), Moliti s knjigama (Simona Gavinelli, Katoličko sveučilište Sveto srce), Ikonografija klauzure i liturgijski prostori (Francesca Stroppa, Katoličko sveučilište Sveto srce), Dobročinstvo i prihvat u samostanu (Laura Del Bono, Sveučilište u Salernu), Monaški život kao obraćenje i služenje Bogu kod Bonifacija Maria Kruga (1838.-1909.) (Fabrizio Messina Cicchetti, OSB), Bonifacije Maria Krug i evanđeoske zabilješke (Silvia Vaglica), Susret Benedikta i Skolastike: između molitve, ljubavi i mistične vizije (Roberta Franchi), Lik monaha u benediktinskom Pravilu prema Matejevom evanđelju (Arkadiusz Krasicki), Traženje Boga u Benediktovoj Školi službe Gospodnje (Jozo Milanović), Krepost poslušnosti u zapadnoj monaškoj tradiciji do Pravila sv. Benedikta (Ivan Bodrožić), Papa Pavao VI. i sveti Benedikt (Mladen Parlov) i Dva Benedikta: Sveti Benedikt i Benedikt XVI. (Elvis Ražov).
U Biogradu su djelovala dva velika benediktinska samostana: muški benediktinski samostan sv. Ivana evanđeliste i ženski benediktinski samostan sv. Tome. Prigodne pozdrave uputili su i dr. sc. don Damir Šehić, organizator toga predstavljanja u sklopu programa „Dani sv. Šime“ i biogradski župnik don Dario Tičić.
Ines Grbić
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Maja P. Mitrović
