Obnovljenu župnu crkvu sv. Lovre u Lukoranu blagoslovio je u nedjelju, 2. kolovoza, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
18. nedjelja kroz godinu / Mt 14,13-21
Draga braćo i sestre!
1. Danas je za ovu župnu zajednicu uistinu milostan dan. Nakon dovršene obnove, blagoslivljamo ovu lijepu crkvu koja već gotovo stoljeće i pol stoji u središtu vjerskoga i društvenoga života Lukorana. Ova je crkva posvećena 8. rujna 1879. godine, kada ju je posvetio zadarski nadbiskup Dujam Maupas. Od toga dana pa sve do danas njezina su zvona okupljala vjernike na molitvu, njezin je oltar bio mjesto slavljenja euharistije, njezina je krstionica bila početak kršćanskog života mnogih naših predaka, a njezini su zidovi svjedoci radosti, zahvalnosti, suza, oproštaja i molitve tolikih obitelji koje su ovdje tijekom desetljeća tražile Božju blizinu.
Današnje slavlje ima posebno značenje jer ne zahvaljujemo samo za obnovljene zidove, nego ćemo blagosloviti i novi oltar i novi ambon. Oltar i ambon nisu samo novi liturgijski predmeti niti dio crkvenog uređenja i inventara. Oltar je srce svake crkve. Oko njega se okuplja Božji narod, na njemu se uprisutnjuje Kristova žrtva, s njega nam Gospodin daruje svoje Tijelo i Krv kao hranu za život vječni. Ambon je mjesto s kojega nam Bog i danas govori po svojoj riječi. S jednoga stola Crkva se hrani kruhom života, a s drugoga kruhom Božje riječi. Zato će od danas ovaj novi oltar i novi ambon biti trajni znakovi Kristove prisutnosti među nama, mjesta s kojih će se tijekom budućih naraštaja naviještati Evanđelje i slaviti sveta otajstva.
Posebnu ljepotu današnjem slavlju daje i činjenica da ćemo tijekom ove svete mise krstiti malenog Mara. Dok blagoslivljamo obnovljenu crkvu i njezino središte – oltar i ambon – Gospodin nam daruje još jedan još snažniji znak života: novo dijete koje će po krštenju postati dijete Božje i član Crkve. Tako se danas na osobit način susreću tri velika znaka Božje milosti: obnavlja se prostor u kojem se okuplja zajednica, blagoslivlja se mjesto na kojem će se slaviti Kristova otajstva i naviještati njegova riječ, a u isto vrijeme rađa se novi kršćanin koji će upravo u zajednici rasti u vjeri. To je svima nama podsjetnik da Crkva nije prije svega građevina od kamena, nego zajednica živoga Božjeg naroda koja se iz naraštaja u naraštaj obnavlja vjerom, sakramentima i novim životima koje Bog neprestano daruje.
2. Današnje Evanđelje započinje jednim naizgled nevažnim podatkom. Evanđelist Matej nam govori da se Isus, nakon što je čuo vijest o smrti Ivana Krstitelja, povukao na osamljeno mjesto. Tražio je tišinu. Tražio je trenutak samoće. Tražio je prostor u kojem će pred svojim nebeskim Ocem nositi bol zbog smrti svoga rođaka, preteče i prijatelja. Međutim, narod je doznao kamo je otišao te je iz svih gradova pošao za njim. Kada je Isus izašao pred mnoštvo ljudi, nije ih doživio kao one koji ga uznemiravaju, niti kao one koji prekidaju njegov odmor. Evanđelje kaže nešto mnogo ljepše i mnogo dublje. Evanđelist Matej nam kaže da se sažalio nad narodom. Narod je u njegovom srcu probudio suosjećanje. Pogledao je ljude, ne očima umornog i tužnog čovjeka, nego očima Boga koji nikada ne ostaje ravnodušan pred ljudskom patnjom. Upravo iz toga suosjećanja Isus je učinio jedno od velikih čuda koje nam donosi Evanđelje – umnažanje kruhova.
Evanđelist nam želi pokazati da sva Božja čuda započinju ljubavlju. Bog nikada ne djeluje zato da bi pokazao svoju moć. On djeluje zato što ljubi. Njegova svemoć uvijek je svemoć ljubavi. Njegova snaga uvijek je snaga milosrđa. Njegovo djelovanje uvijek izvire iz srca koje vidi čovjeka, svakoga od nas.
Draga braćo i sestre, upravo zato današnje Evanđelje na poseban način govori i nama koji smo se danas okupili u ovoj obnovljenoj crkvi svetoga Lovre.
3. Zato danas želimo od srca zahvaliti svima koji su omogućili ovu obnovu. Zahvaljujemo svim župljanima koji su svojim prilozima, svojim radom, svojom brigom i svojom ljubavlju pokazali da ovu crkvu doživljavaju kao svoju kuću. Zahvaljujemo Vladi RH, Zadarskoj županiji, Općini Preko, svim dobročiniteljima i ljudima dobre volje koji su svojim darovima sudjelovali u ovom djelu obnove. I Zadarska nadbiskupija se uključila u ovo djelo obnove. Ova obnova nije plod rada jednoga čovjeka. Ona je plod zajedništva. Ona je plod vjere. Ona je plod mnogih malih darova koji su se, sjedinjeni zajedno, pretvorili u djelo obnovljene crkve.
A upravo nas tome uči i današnje Evanđelje.
4. Kada su učenici pogledali mnoštvo ljudi koje je slijedilo Isusa, odmah su počeli računati. Pred njihovim očima nalazilo se nekoliko tisuća ljudi, a u njihovim rukama bilo je svega pet kruhova i dvije ribe. Njihov zaključak bio je sasvim logičan. Rekli su Isusu: “Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.”
Koliko puta i mi tako razmišljamo. Koliko puta kažemo da nemamo dovoljno vremena, dovoljno sposobnosti, dovoljno novca, dovoljno znanja ili dovoljno snage da bismo mogli učiniti nešto veliko za Boga ili za svoju župnu zajednicu. Koliko puta pomislimo da je naš doprinos toliko malen da ništa ne može promijeniti.
Ali Isus ne pita učenike koliko im nedostaje. On ih pita što imaju. A zatim izgovara jednostavne riječi koje mijenjaju cijelo Evanđelje: “Donesite mi ih ovamo.”
To je lijepa poruka današnjeg evanđeoskog odlomka za nas. Bog od nas ne traži ono što nemamo. On od nas traži ono što imamo.
Pet kruhova bilo je premalo u ljudskim očima za nahraniti mnoštvo. Ali u Isusovim rukama postali su dovoljno veliki da nahrane tisuće ljudi.
Zar nije tako bilo i s obnovom ove crkve?
Da je svatko rekao kako njegov dar nije važan, kako njegova pomoć ništa ne znači ili kako će to učiniti netko drugi, ova bi obnova bila mnogo teža ili možda uopće ne bi bila ostvarena. Ali kada je svatko dao ono što je mogao, jedan crijep, jednu ciglu, jedan metar krova ili obnove zida…, kada su se spojili darovi Nadbiskupije, drugih institucija, darovi župljana i dobročinitelja, nastalo je nešto što pojedinac sam nikada ne bi mogao ostvariti.
Tako Bog djeluje kroz cijelu povijest spasenja. Bog uvijek traži raspoloživo srce. On traži našu ljubav.
Naše malo u Božjim rukama uvijek postaje veliko.
No čudo umnažanja kruhova nije samo čudo materijalnog kruha. Ono je mnogo više od toga. Ono je navještaj najvećega dara koji će Krist ostaviti svojoj Crkvi, a to je sveta euharistija.
Isus uzima kruh. Uzdiže pogled prema nebu. Blagoslivlja. Lomi. I daje učenicima.
To su iste geste koje će ponoviti na Posljednjoj večeri, kada će kruh pretvoriti u svoje Tijelo.
Zato svaki put kada slavimo svetu misu, Krist ponovno okuplja svoj narod i ponovno ga hrani kruhom koji nije samo zemaljska hrana, nego kruhom života vječnoga.
5. Ova crkva nije obnovljena prvenstveno zato da bude lijepa građevina koju ćemo pokazivati posjetiteljima. Ona je obnovljena zato da ovdje i dalje odjekuje Božja riječ, da se ovdje i dalje slavi sveta euharistija, da se ovdje ljudi susreću sa živim Kristom, da ovdje čovjek pronađe odgovor na onu glad koju nijedan zemaljski kruh ne može utažiti.
Jer postoji glad koja je mnogo dublja od gladi za hranom. To je glad za smislom, glad za ljubavlju, glad za oproštenjem, glad za istinom, glad za Bogom.
Mi imamo mnogo više nego nago što su imali naši preci, ali smo istodobno usamljeniji, nesigurniji i manje radosni nego ikada prije. Možemo imati puni stol, ali prazno srce. Možemo imati uspješnu karijeru, ali izgubiti mir. Možemo imati mnoštvo poznanstava, ali ne pronaći pravu ljubav.
Zato postoje naše crkve. One nisu muzeji prošlosti. One nisu samo spomenici kulture. One su mjesto susreta živoga Boga i čovjeka. One su kuća u kojoj gladno srce može pronaći kruh života.
Na kraju današnjeg Evanđelja ostaje još jedna važna pouka. Nakon što je Isus nahranio mnoštvo, ljudi su ga željeli učiniti zemaljskim kraljem. Očekivali su Mesiju koji će riješiti njihove političke i materijalne probleme. Ali Isus odbija takvu slavu. On ne želi kraljevstvo koje će se graditi silom, moći ili nasiljem. Njegovo kraljevstvo nastaje drukčije. Ono raste poput zrna gorušice. Ono pobjeđuje ljubavlju. Ono osvaja služenjem. Ono spašava darivanjem života.
To vrijedi i za Crkvu. Njezina snaga nije u bogatstvu, u utjecaju, u moći. Njezina je snaga u Kristu koji se daruje.
6. I zato, dok danas blagoslivljamo obnovljene zidove ove crkve, molimo Gospodina da još više obnovi ono što je važnije od svakoga kamena – da obnovi naša srca.
Neka Gospodin obnovi našu vjeru. Neka obnovi naše obitelji. Neka obnovi naše zajedništvo. Neka obnovi našu spremnost da gledamo jedni druge Isusovim očima punima suosjećanja. Neka obnovi našu spremnost da mu svakoga dana donosimo svojih “pet kruhova i dvije ribe” – svoje vrijeme, svoje sposobnosti, svoje trpljenje, svoju molitvu i svoju ljubav – kako bi ih on pretvorio u blagoslov za cijelu ovu župnu zajednicu.
Neka zagovor svetoga Lovre, đakona koji je svojim životom pokazao da je najveće blago Crkve Krist prisutan u euharistiji i u siromasima, isprosi da ova obnovljena crkva još dugo bude dom žive vjere, mjesto susreta s Bogom, škola ljubavi, izvor nade i sigurna luka svim ljudima koji će u nju ulaziti tražeći Božje lice.
Amen.
mons. Milan Zgrablić,
zadarski nadbiskup
Foto: Andrina Luić
