Knjiga „Komunikacija mira u istupima vjerskih vođa tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.)“ autora dr. sc. don Dražena Kusture predstavljena je u srijedu, 9. rujna, u Dvorani braće Bersa u Kneževoj palači u Zadru.
O knjizi su govorili dr. sc. don Damir Šehić, organizator toga događaja u sklopu programa „Dani sv. Šime“, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i mr. sc. don Josip Vajdner, recenzent knjige.
Knjiga od 193 stranice je rezultat doktorske disertacije Kusture obranjene 2025. na Papinskom sveučilištu Sv. Križa u Rimu. Uz uvod i zaključak, ima pet poglavlja u kojima je opisan kontekst rata u BiH, komunikacija mira Katoličke Crkve u BiH, uloga Islamske zajednice u BiH u 1990.-im godinama, Srpska pravoslavna crkva u BiH tijekom tamošnjeg rata te sličnosti i razlike u komunikaciji između tri vjerske zajednice tijekom rata u BiH.
Knjiga je pisana povijesno-analitičkom metodom, s kritičkom distanciranošću jer je pristup znanstveni, a rukopis je katolički. Kustura je analizirao poruke temeljem službenih glasila Katoličke Crkve u BiH, odnosno Vrhbosanske nadbiskupije (Vrbosna; tada još nije postojao Katolički tjednik koji je počeo izlaziti 2002. godine, da se mogu poruke kardinala Puljića analizirati u realnom vremenu), Islamske zajednice (Preporod) i Srpske pravoslavne crkve (Pravoslavlje).
Vajdner je rekao da su službena glasila pravoslavaca i muslimana izlazila kao dvotjednik. Vrhbosna je nekad izlazila četiri puta godišnje, a nekad su odjedanput izašla sva četiri broja, „što znači da je lakše bilo malo distanciranije tumačiti neke stvari. Tako su analizirani tekstovi srpskih pravoslavnih i muslimanskih lidera bili u malo nepovoljnijem položaju“, rekao je Vajdner. Kustura pokazuje da je komunikacija vjerskih poglavara u ratu u BiH nekad izlazila iz okvira religije te prelazila u područje političkoga.
U ratu koji pogađa institucije, dovodi u pitanje njene temeljne ciljeve, pa čak i opstanak, „Katolička Crkva koju su predstavljali Ivan Pavao II. i kardinal Vinko Puljić slijedila je evanđelje, crkveni nauk i dokumente Učiteljstva Crkve te ne postoji nijedna izjava koja bi mogla kompromitirati bilo kojeg crkvenog vođu. To je vidljivo u svim dokumentima i kroz javne nastupe Pape i kardinala“, citirao je Vajdner Kusturu.
Rekao je da Katolička Crkva jedina nikad nije izbjegavala dijalog i susret s predstavnicima drugih vjerskih zajednica. „Kardinal Puljić neko vrijeme bio je jedini vjerski lider u Sarajevu, iako je glavni grad BiH sjedište i drugih vjerskih zajednica, a islamska zajednica je bila prekinula dijalog s Pravoslavnom Crkvom te je Reis Cerić u više navrata odbio susret s patrijarhom Pavlom“, istaknuo je Vajdner, dodavši da je malo primjera kad su na okupu bili vođe sve tri vjerske zajednice. „Osobito se to odnosi na razdoblje između 1994. i 1995., kad gotovo nije postala službena komunikacija između Islamske zajednice i Srpske pravoslavne Crkve i kad se Reis Cerić i patrijarh Pavle nisu uopće susretali“, rekao je Vajdner, dodavši da Kustura daje riječ vjerskim poglavarima te onda analitički uspostavlja uzročno – posljedične veze.
„Ako o nekoj temi ne postoji slaganje, autor napominje da druga i treća strana ima različito mišljenje. Na toj podlozi promatrani su i početak i narav rata u BiH“, rekao je Vajdner. U tom kontekstu, istaknuo je da Međunarodni sud u Haagu, rat u BiH naziva oružani sukob, u srpskim medijima to je „obrambeno otadžbinski rat“, u bošnjačkim, muslimanskim medijima to je bila agresija na BiH koju su izvršile Srbija i Hrvatska.
„Ostaje još jedan zapadni mali dio koji oni zaboravljaju, a to je agresija koju je učinila zapadna autonomna oblast, Zapadna Bosna, što znači da su i sami Bošnjaci, Muslimani također izvršili agresiju na BiH“, rekao je Vajdner. Hrvati kažu da je to bio Domovinski rat. Najčešće se kaže da je to bio oružani sukob.
„Islamska zajednica i Katolička Crkva bile su za neovisne jugoslavenske republike i ravnopravnost svih nacionalnih skupina u tim državama, dok je Srpska pravoslavna Crkva podupirala ideju da svi Srbi žive u jednoj državi. To su izričito spomenuli na Saboru u Beogradu 4. i 5. studenog 1991.“, citirao je Vajdner Kusturu.
Autor spominje da je kardinal Puljić reagirao na lažnu vijest u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ u travnju 1993. godine da su franjevci prisilno pokrštavali muslimane u Vitezu, u središnjoj Bosni. Kustura upućuje i na šutnju Reis uleme Cerića na zločine mudžahedina i pristranost srpskog patrijarha u osuđivanju počinjenih zlodjela. Vajdner je citirao Kusturu da je u okruženju u kojem su vjerski vođe djelovali, a to su bili „teški ljudski i materijalni gubitci, ubijeni i zatvarani vjerski službenici, rat svih protiv svih, razumljivo da su postojale napetosti u njihovoj komunikaciji“.
Vajdner je rekao da misao „Narod se više bori za bolju prošlost, nego za bolju budućnost“ na Balkanu ima puno inačica, a vodi do misli ‘Slažemo se da se nećemo složiti’. „Autentično prikazivati pojave, događaje i osobe iz prošlosti, da ih se pusti da oni sami progovore, znači doprinositi sadašnjosti koja će iz prošlih vremena crpiti poruke za budućnost“, poručio je Vajdner, zaključivši: „Otkrivanje sadržaja i načina komunikacije vjerskih lidera može pomoći učinkovitije tretirati prošlost i komunikološku važnost slanja pozitivnih poruka za kreiranje ozračja pravednog mira. Time se mogu okoristiti današnji vjerski poglavari i medijski djelatnici, komunikolozi, prosvjetni radnici, povjesničari, politolozi, teolozi“.
Velika uloga četvorice biskupa u BiH u ratu i poraću: Puljića, Komarice, Perića i Sudara
Mons. Puljić je rekao da „vrlo komplicirana stvarnost u BiH nije zbunila autora da kritički procjeni u kojoj su mjeri vjerski vođe istupali kao moralni autoriteti“. Rekao je da je komunikacija Ivana Pavla II. i kardinala Puljića moralni smjerokaz na principima katoličke vjere i njenog socijalnog nauka.
Šutnja Mustafe ef. Cerića o zločinima mudžahedina u ratu „ostavlja određeni „nedostatak“ i mrlju na duhovnim autoritetima toga vremena“, rekao je mons. Puljić. „Autor tvrdi kako su neke patrijarhove poruke otvoreno podržavale realiziranje „političkog projekta Velike Srbije“. Pristranost srpskog patrijarha u osudi zločina „upućuje na procjenu moralnog profila izrečenih stavova i izjava“, rekao je mons. Puljić.
Nadbiskup je istaknuo da su četvorica biskupa podnijeli veliki teret u teškim danima rata i poraća: vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, banjalučki biskup Franjo Komarica, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i pomoćni biskup sarajevski Pero Sudar, koji je usprkos ratnih teškoća 1994. godine pokrenuo projekt „Katoličkih škola za Europu” koji je otvoren za učenike svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
„Poštujemo biljege njihove patnje i trpljenja koje su podnijeli za rast Božjeg kraljevstva u plemenitoj zemlji BiH. Svojom vjerom, stavom i porukama očitovali su svoje velike ljubavi prema ugroženom bratu čovjeku bilo koje vjere i narodnosti, prema rodnoj zemlji i vlastitoj domovini BiH i prema Kristu i Katoličkoj Crkvi“, istaknuo je mons. Puljić, izražavajući ponos na njihovo „ponizno, ali herojsko držanje i svjedočenje u teškim danima rata i poraća“.
Zahvalio je autoru Kusturi što je tim znanstvenim i aktualnim djelom dao „dokumentarnu građu za objektivno, komunikološko, povijesno, političko i teološko razumijevanje teškog oružanog sukoba u BiH te je dobro došlo svima koji planiraju gradnju novog društva na principima slobode, dostojanstva ljudske osobe, demokracije i mira“.
Izgovorene riječi mogu otežavati povjerenje ili biti sjeme za novo povjerenje
Šehić je rekao da vjerski poglavari u krizama ne smiju biti glas samo vlastite zajednice, nego prostor susreta zajednica. „Moralni autoritet podrazumijeva i sposobnost čuti istinu drugoga. Zadaća vjerskih poglavara nije preuzeti mjesto političkih ili vojnih vođa, nego biti moralni korektiv politike, čuvati dostojanstvo čovjeka i stvarati prostor u kojem je dijalog moguć kad se čini da su svi drugi mostovi srušeni“, rekao je Šehić, dodavši da ratovi završe, a nakon rata ostaju ljudi koji moraju živjeti jedni pokraj drugih.
„Riječi izgovorene tijekom rata ne nestaju sa zadnjim pucnjem, nego ostaju u kolektivnom pamćenju. Mogu desetljećima otežavati povjerenje ili biti sjeme iz kojega će nakon rata ponovno izrasti povjerenje“, poručio je Šehić.
Istaknuo je da knjiga govori o odgovornosti religije u vremenu političke, nacionalne i društvene krize. „Mir nije samo odsutnost oružja. Mir započinje načinom na koji govorimo o drugome, na koji govorimo s drugim i našom sposobnošću da u čovjeku druge nacije i vjere ne prepoznajemo samo pojedinca, već osobu s dostojanstvom“, rekao je Šehić.
Istaknuo je da Kustura komunikaciju vjerskih vođa ne promatra samo kao povijesni materijal, nego kao pitanje odgovornosti riječi vjerskih zajednica, koliko mogu pridonijeti miru gdje postoji opasnost zarobljenosti nacionalnim, političkim i drugim interesima.
Težinu višegodišnjem istraživanju Kusture daje njegova teološka formacija, svećeničko i pastoralno iskustvo te stručno bavljenje institucionalnom komunikacijom, rekao je Šehić, dodavši da ta „doktorska disertacija dijeli iskustvo čovjeka kojemu su Crkva, mediji, javna riječ i Bosna i Hercegovina dio svakodnevnog života“.
Autor Kustura je rekao da iako je prošlo 30 godina od završetka rata u BiH, komunikacija je i dalje opterećena prošlošću, a tema knjige je zbog brojnih razloga i recentnih događaja aktualna i danas. Nije želio čitati interpretacije, nego službena glasila u vlasništvu vjerskih zajednica, što znači da su vjerski vođe mogli imati utjecaja na uređivanje, odnosno svoje i službene poruke njihovih zajednica u tim glasilima.
Poželio je iskustvo biblijskog pojma mira „koji ne znači nužno odsustvo rata, nego čovjekov spokoj, mir u srcu, izmirenost s Bogom i s bližnjima“, podsjetivši na Isusovo blaženstvo: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“.
Ines Grbić
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
