Obred blagoslova č. m. Katarine Teskera, nove opatice benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, za vrijeme svečanog misnog slavlja u crkvi sv. Marije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, na blagdan sv. Benedikta, u subotu, 11. srpnja. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
Mt 19, 27-29
Draga braćo i sestre!
Poštovani don Ante, generalni vikaru!
Poštovani oče opate Jeronime Adame!
Poštovani mons. Šime!
Draga braćo svećenici!
Drage sestre benediktinke Samostana svete Marije!
Poštovana časna majko opatice Katarina!
- Prije nego što svoje misli usmjerimo prema poruci današnjeg blagdana sv. Benedikta i poruci današnjeg evanđelja, želim još jednom izraziti iskrenu zahvalnost majci Anastaziji Čizmin, koja je punih četrdeset i dvije godine, kroz sedam uzastopnih mandata, nosila odgovornu službu opatice ovoga drevnoga samostana.
Četrdeset i dvije godine su gotovo pola stoljeća svakodnevne vjernosti, molitve, odgovornosti, donošenja odluka, nošenja briga zajednice i trajnoga služenja Kristu i sestrama. Kroz to dugo razdoblje mijenjala su se vremena, političke i društvene okolnosti, generacije sestara, ali je ostajala postojana služba opatice koja je, poput dobre majke, bdjela nad životom zajednice.
U ime Zadarske nadbiskupije, u ime svećenika i naroda Božjega i svih koji su tijekom tih desetljeća bili povezani sa Samostanom svete Marije, želim joj iskreno zahvaliti za njezinu predanost, mudrost, ustrajnost i ljubav prema ovoj zajednici. Zahvaljujemo joj za sve ono što je vidljivo, ali i za mnogo više onoga što je ostalo skriveno u svakodnevnim žrtvama, molitvama i odricanjima poznatima samo Bogu.
Posebnu zahvalnost dugujemo joj i za vjernost benediktinskoj karizmi te za zauzimanje oko duhovne i kulturne baštine ovoga samostana, koji već više od tisuću godina predstavlja jedno od najdragocjenijih mjesta molitve, kulture i crkvenoga života na hrvatskoj obali Jadrana. Neka joj Gospodin obilno uzvrati za sve dobro koje je učinila, a sada joj podari mir, radost i snagu da i dalje svojom molitvom i iskustvom obogaćuje ovu zajednicu.
Braćo i sestre!
- Danas Crkva slavi blagdan sv. Benedikta, oca zapadnoga monaštva, zaštitnika Europe i jednoga od onih svetaca čiji utjecaj nadilazi granice vremena, naroda i kultura. Istodobno, za ovu samostansku zajednicu današnji je dan osobito svečan jer se u njemu spajaju zahvalnost za dugu benediktinsku baštinu u ovom samostanu i na ovom prostoru te molitva za novu opaticu Katarinu koja će primiti blagoslov za službu vođenja zajednice.
- Ulomak Evanđelja koje smo upravo čuli govori o Petru koji pita Isusa: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ (Mt 19, 27). Na prvi pogled ovo Petrovo pitanje može zvučati pomalo trgovački. Kao da Petar pita: „Gospodine, što ćemo dobiti zauzvrat? Kolika će nam biti plaća?“. Zanimljivo, zbog ovog pitanja Isus ne kori Petra. On zna da iza toga pitanja stoji ljudska potreba da razumije smisao žrtve, odricanja i predanja.
A Isusov odgovor Petru nadilazi svaki ljudski odgovor. Isus ne govori o nagradi koja se može izmjeriti zemaljskim mjerilima, nego obećava ono što čovjek sam nikad i nikako ne može steći, a to je: zajedništvo s Bogom i život vječni. „Tko god ostavi kuće, ili braću ili sestre, ili oca, ili majku, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti“ (Mt 19, 29).
Ove Isusove riječi na poseban način osvjetljuju život sv. Benedikta i njegovih nasljednika i nasljednica. I sv. Benedikt je ostavio mnogo toga. U njegovom životu ostvarilo se ono što evanđelje obećava: tko Boga stavi na prvo mjesto, ne gubi ništa, nego dobiva stostruko i život vječni. Ne dobiva, dakle, manje, nego više. Ne dobiva prolazno, nego vječno.
Sveti Augustin tumači da se ovo Isusovo obećanje odnosi na duhovna dobra, gdje Božja milost nadmašuje sve što smo ostavili.
Nova opatica, pozvana da bude majka zajednice, u svojoj službi upravljanja postaje suradnica te Božje milosti koju primaju oni koji ga slijede. Njezin je zadatak, kako stoji u obredu blagoslova, da svojim djelima i poučavanjem vodi srca svojih sestara „da žive u Kristovoj ljubavi i sestrinskoj slozi te tako velikodušno hrle putem Božjih zapovijedi“.
Za novu opaticu, ovaj trenutak blagoslova nije, dakle, samo preuzimanje administrativne službe, već potvrda njenog potpunog predanja Gospodinu. Taj čin potpunog predanja Gospodinu lijepo izražava gesta današnje liturgije u kojoj se opatica u stavu prostracije pred oltarom, predaje Gospodinu. Za to vrijeme se mole Litanije svih svetih.
Ostaviti „sve“ – kuću, obitelj, pa čak i vlastitu volju – nije čin gubitka, već čin slobode za ono što je jedino važno, a to je nasljedovanje Krista. Kao što sv. Benedikt poučava, odricanje od vlastite volje „oružje je poslušnosti“ kojim se borimo pod Kristom, našim pravim Kraljem.
- U našem promišljanju i obredu blagoslova nove opatice nameće se pitanje koje nije upućeno samo novoj opatici, nego i svakome od nas, na osobiti način, i svakoj koludrici ove zajednice. Jer nijedna opatica, pa ni ona najsvetija, ne može sama izgraditi svetu zajednicu. Kao što nijedan dirigent ne može stvoriti sklad ljepote pjevanja ako svaki glazbenik svira svoju melodiju po svojim notama, tako ni opatica ne može voditi zajednicu ako sestre ne odluče hoditi zajedno putem koji vodi Kristu.
Ovdje mi pred oči dolazi jedan lijepi prizor iz Starog zavjeta, iz Knjige Izlaska (Izl 17,8–16). Dok je Mojsije molio na brdu, Izrael je pobjeđivao u boju. Kada bi od umora spuštao ruke, neprijatelj je nadvladavao. Tada su Aaron i Hur stali uz njega i pridržavali mu ruke sve do zalaska sunca. Pobjeda Izraela nije bila samo Mojsijeva zasluga. Bila je to pobjeda cijelog naroda koji je znao poduprijeti svoga vođu.
Drage sestre, to je i vaša zadaća prema novoj opatici. Ona danas prima blagoslov za novu službu, ali ovime neće primiti nadnaravnu snagu koja bi je oslobodila ljudske slabosti. Ona će i nadalje, kao i svaka od vas, imati trenutke radosti i trenutke umora, dane jasnoće i dane kada će nositi težinu odgovornosti. Zato joj je potrebna vaša molitva. Najveća pomoć koju možete pružiti svojoj opatici nije samo poslušnost njezinim odlukama, nego svakodnevna molitva za nju. I kada molite za svoju opaticu, tada ne molite samo za jednu osobu. Molite za cijelu zajednicu – kao i Mojsije za cijeli Izrael, jer će onakva kakva bude njezina povezanost s Kristom, takav biti i život ove monaške obitelji.
Stoga, svaki put kada budete molile Časoslov, kada budete sudjelovale u euharistiji, kada budete u tišini klanjanja pred Presvetim i prikazivale svoje nakane, ne zaboravite uključiti i svoju opaticu.
Drage sestre!
Poznato nam je kako je sveti Benedikt već na prvoj stranici svoga Pravila, u Proslovu, u prvoj riječi koju piše, sažeo gotovo cijelu svoju duhovnost: „Ausculta – Slušaj!“. „Poslušaj, o sinko, pouke učitelja“ prve su riječi Pravila.
Ove riječi sv. Benedikta nisu samo poziv novaku ili novakinji koji ulaze u samostan. To nije samo riječ upućena opatici. To je riječ upućena svakoj sestri, i to svaki dan iznova.
Slušati, u duhovnom smislu riječi, prije svega znači otvoriti srce Božjoj riječi. Jer zajednica ne može ostati jedinstvena ako svatko sluša samo vlastite misli, vlastite osjećaje ili vlastite planove. Samo onaj koji sluša Boga može istinski čuti i brata ili sestru pokraj sebe.
Ali, to slušanje ima i drugo lice. Slušati znači osluškivati potrebe zajednice, razumjeti jedni druge, ne donositi brze sudove, nego nastojati razumjeti. Koliko bi nesporazuma nestalo kada bismo više slušali nego govorili! Koliko bi zajedništvo bilo snažnije kad bi svaka sestra, svaki vjernik, iskreno tražila Božju volju, a ne potvrdu vlastitog mišljenja!
Nova opatica moći će voditi ovu zajednicu samo ako osjeti da njezine sestre žele zajedno s njom tražiti Božju volju. Tada poslušnost više neće biti teret, nego zajedničko traženje onoga što Bog želi od ove zajednice; bit’ će zajedničko slušanje Božje volje.
Sveti Benedikt, zasigurno, nije samostan zamislio kao mjesto u kojem svatko živi svoju osobnu duhovnost neovisno o drugima. On samostan naziva „školom Gospodnje službe“ (Proslov). U školi se zajedno uči. Zajedno se raste. Zajedno napreduje.
Zato benediktinski život nije samo ora et labora – moli i radi. Stoljetna benediktinska tradicija uvijek je toj dvostrukoj zapovijedi pridruživala i treću: lege – čitaj. Čitaj Sveto pismo. Hrani se Božjom riječju. Razmatraj je. Dopusti da ona oblikuje tvoje srce.
Nijedna opatica ne može u zajednicu unijeti ljubav prema Božjoj riječi, ako svaka sestra osobno ne otvara, čita i razmatra Sveto pismo. Ako svaka od vas svakoga dana pronađe vrijeme za Lectio Divina, tada će cijela zajednica disati istim Duhom. Tada će opatica više usmjeravati zajednicu nego poticati, više pratiti nego popravljati, jer će svaku sestru voditi Kristova riječ.
Upravo tada, kad se sluša i vrši Božja riječ, počinju se ostvarivati Isusova obećanja o stostrukoj nagradi o kojem govori današnje Evanđelje.
Naime, često zamišljamo da će nam Bog jednog dana nakon smrti dati neku veliku nagradu. A Isus kaže da se stostruko prima već sada.
Gdje se, zapravo, nalazi ta nagrada o kojoj Isus govori? Nalazi se upravo ovdje. Nalazi se u sestri koja moli pokraj tebe. U sestri koja te ohrabri kad si umorna. U sestri koja te strpljivo podnosi kad si teške naravi. U sestri koja se raduje tvojoj radosti i plače zbog tvoje boli. To je ono stostruko koje Krist daje onima koji su ostavili sve radi njega.
Nastojte stoga, drage sestre, jedna u drugoj uvijek najprije prepoznati Božji dar. Nijedna od vas nije ovdje slučajno. Krist je svaku od vas pozvao po imenu i svaku je doveo upravo u ovu zajednicu, kako biste zajedno hodile prema svetosti.
A kada Duh Sveti vodi zajednicu, tada vaš samostan prestaje biti samo mjesto u kojem vi živite. On postaje svjetionik Evanđelja svijetu.
- Poštovana majko Katarina, danas dok vam čestitamo na novoj službi opatice, Crkva moli da budete dobra pastirica ove zajednice.
Neka vaše vodstvo bude nalik Kristovom vodstvu. Isus nije vodio izdaleka. On je hodao sa svojim učenicima, slušao njihova pitanja, poznavao njihove slabosti, podizao ih nakon njihovih padova i strpljivo ih učio. Tako i vi budite blizu svojim sestrama. Radujte se njihovim radostima, nosite njihove brige, budite osjetljivi za njihove potrebe i uvijek im otvarajte put prema Kristu, a ne prema sebi.
Ne zaboravite da je opatica prije svega sestra među sestrama. Služba koju danas primate nije uzdignuće iznad zajednice, nego još dublje uranjanje u njen život.
A vi, drage sestre, budite srce koje će svojoj opatici davati snagu, zajednica koja će je nositi molitvom i ljubavlju. Budite obitelj u kojoj će se svakog dana ostvarivati riječi svetoga Benedikta: “Neka se ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi”.
Jer samo ondje gdje je Krist doista sve, ostvaruju se riječi koje su obilježile život svetog Benedikta i svih velikih svetaca: tko je ostavio sve radi Krista, nije izgubio ništa, nego je već ovdje na zemlji pronašao ono stostruko koje vodi u puninu radosti života vječnoga u zajedništvu s Bogom.
Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić
