- Svećenički i redovnički dan Zadarske nadbiskupije pod vodstvom zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića održan je u srijedu, 17. lipnja u Gospiću.
Po dolasku u Gospić, svećenike i redovnice Zadarske nadbiskupije u Biskupskom ordinarijatu dočekali su gospićko-senjski biskup Marko Medo i djelatnici Ordinarijata Gospićko – senjske biskupije. Tu je gostima priređena okrepa u ozračju bratskog zajedništva te međusobni susret i razgovor, prije početka euharistijskog slavlja.
Svečano misno slavlje u katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću predvodio je biskup Medo. Koncelebrirali su nadbiskup Zgrablić, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, o. Marko Maglić, gospićki katedralni župnik, vlč. Vitomir Glavaš, vojni kapelan u Gospiću i zadarski svećenici.
U dobrodošlici i zahvalnosti na dolasku zadarskom kleru i redovnicama, biskup Medo je rekao da taj susret nije tek dan odmora i zajedničkog izleta, nego nadasve znak zajedništva Crkve, vjere, poziva i služenja.
„Crkva nije zbroj pojedinaca niti je svećeništvo privatni put pojedinca. Crkva je Tijelo Kristovo. Svećeništvo je služenje u tom tijelu, a redovništvo je proročki znak toga tijela“, rekao je mons. Medo, istaknuvši da zato taj dan ima duboku vrijednost – jer podsjeća da nitko ne živi poslanje sam, nego svi sudjeluju u zajedničkom poslanju Crkve.
O tome govori i pročitano prvo čitanje u kojem odlazi prorok Ilija a Elizej prima njegov plašt. „Ilija i Elizej idu zajedno. To je važno. Proročko poslanje ne prenosi se samo riječima, nego zajedništvom života. Elizej hoda s Ilijom, ostaje uz njega, ne napušta ga. I kad Ilija odlazi, ostaje plašt – znak poslanja, odgovornosti i duha koji se prenosi“, rekao je mons. Medo, istaknuvši da su i svećenici primili plašt ređenjem ili zavjetovanjem.
„To nije plašt časti i znak vlasti nad drugima, nego plašt služenja i znak odgovornosti za druge. Taj plašt nije naš u smislu vlasništva. On pripada Kristu i Crkvi. Nosimo ga vjerodostojno koliko dopuštamo da u nama bude Kristov duh: poniznosti, vjernosti, očinstva, strpljivosti i služenja“, poručio je biskup Medo.
Nakon Ilijinog odlaska, Elizej pred Jordanom pita „Gdje je Gospodin, Bog Ilijin?“.“ To pitanje svaki svećenik, redovnik i redovnica mora nositi u sebi. Ne samo: Gdje su naše aktivnosti, planovi, ustanove, župe, samostani, programi? Nego, gdje je Gospodin? Je li on u središtu našeg života? Je li on prvi razlog našeg služenja, onaj zbog kojeg se ustajemo, propovijedamo, ispovijedamo, pohodimo bolesne, slavimo euharistiju, molimo Časoslov, nosimo umor i križ“, potaknuo je biskup Medo.
Rekao je da Svećenički dan i susreti poput toga odvode od svakodnevnih briga i dovode do bitnoga, izvora, a to je Bog. „Ako izgubimo taj izvor, naše služenje postaje samo posao. Ako ostanemo povezani s izvorom, i ono teško, svakodnevno i skriveno postaje mjesto milosti“, istaknuo je biskup Medo.
Razmatrajući navješteno evanđelje u kojem Isus tri puta usmjerava pogled prema Ocu koji vidi u skrovitosti, biskup je rekao da „puno toga što činimo ostaje skriveno; brige, rane i žrtve često nitko ne vidi. Ali Bog vidi. Opasnost je da mjerimo vrijednost služenja prema vidljivosti, pohvali, uspjehu ili dojmu kojeg ostavljamo.
Isus nas vraća na bitno: ne služimo da budemo viđeni, nego zato što smo povjerovali Kristu. Ne molimo da nas ljudi smatraju pobožnima, nego jer bez molitve gubimo nit poziva. Ne činimo dobro da ostavimo dojam, nego zato što nas Kristova ljubav iznutra pokreće“, rekao je mons. Medo, istaknuvši da je služenje često najplodnije kad je najmanje vidljivo: „u ispovjedaonici, uz bolesničku postelju, u tihoj molitvi za narod, strpljivom slušanju, ponavljanju istih riječi evanđelja, u vjernosti kad nema velikih rezultata, u prihvaćanju da ne moramo biti u središtu, jer središte je Krist“.
Biskup je rekao da je taj susret i dolazak zadarskog klera znak zajedništva od kojeg Crkva živi. „Biskupije nisu zatvoreni prostori. Svećenici nisu osamljeni radnici. Redovničke zajednice nisu izdvojeni otoci. Svi pripadamo istoj Crkvi, istom Gospodinu, istom poslanju.
U svijetu koji često dijeli, Crkva je pozvana povezivati. U vremenu nepovjerenja, pozvani smo graditi povjerenje. U vremenu umora, pozvani smo jedni druge ohrabrivati. Kad se lako zatvoriti u sebe, pozvani smo ponovno otkriti radost zajedničkog služenja“, potaknuo je biskup Medo, pozivajući na molitvu za obnovu koju je i Elizej tražio; ne duh moći, samodostatnosti i vanjštine, nego duh vjernosti, zajedništva, poniznosti i vjernog služenja Crkvi.
„Budimo jaka srca. Ne jer smo jaki sami od sebe i što nemamo teškoća, nego jer se uzdamo u Gospodina i jer znamo kome pripadamo“, poručio je biskup Medo, poželjevši da taj susret bude dan duhovne obnove i zajedništva i da ih „Gospodin učini služiteljima koji nose Kristov plašt ponizno, vjerno i radosno“. Pjevanje na misi predvodio je zbor redovnica, uz orguljašku pratnju vlč. Josipa Šimatovića.
Na kraju mise, biskup Medo uručio je nadbiskupu Zgrabliću prigodan dar. Mons. Zgrablić zahvalio je gospićkim domaćinima na srdačnoj dobrodošlici te izrazio radost zbog zajedništva i bratskog susreta dviju mjesnih Crkava.
Nakon mise, povijest Gospićko-senjske biskupije predstavio je vlč. Josip Šimatović. Govoreći o prvim spomenima biskupijskih sjedišta, prikazao je povijesni razvoj nekadašnjih Krbavske i Senjske biskupije te njihov put kroz stoljeća, do osnivanja sadašnje Gospićko-senjske biskupije. Predstavio je i sadašnje stanje biskupije te njen pastoralni život i djelovanje.
Gospićki domaćini priredili su za zadarske goste ručak u Biskupskom ordinarijatu. Potom su sudionici susreta posjetili rodnu kuću dr. Ante Starčevića u Velikom Žitniku. Završno, Zadrani su posjetili Pećinski park Grabovača, gdje su u špilji Samograd i zapjevali „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata“.
Ines Grbić
Foto: Gospićko – senjska biskupija i s. Rita Maržić
