Posjet Svetvinčentu – rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića, bila je prva postaja prvoga dana trodnevnog nadbiskupijskog hodočašća Zadarske nadbiskupije u četvrtak, 12. listopada, tijekom kojeg 500 vjernika, predvođeni zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, pohode Istru, Padovu i na povratku Trsat.

U Svetvinčentu ih je dočekao župnik, vlč. Darko Zgrablić, rođak i kumče nadbiskupa Zgrablića. Misno slavlje na oltaru u kojem se čuvaju zemni ostaci bl. Bulešića predvodio je nadbiskup, a vlč. Zgrablić je izrekao prigodnu homiliju.

„Povijest Crkve poznaje neizmjerno mnoštvo znanih i neznanih, iz svih krajeva, svih društvenih staleža, svake dobi. Bili su drugačiji od ovog svijeta, nažalost, počesto i drugačiji od nas. Sveci mučenici su ljudi koji nisu prezirali život, nego su ljudi koji su više ljubili Boga i Božji život od svoga života;  od svete Stošije i svetog Krševana do svetog Mavra i svete Eufemije pa do mučenika današnjih dana, bl. Miroslava i tolikih drugih“, rekao je vlč. Zgrablić uvodno u homiliji.

„Živio je u teškim vremenima, ali koja vremena nisu teška. Svako vrijeme je teško na svoj način. Rodio se na području ove župe u selu Čabrunići 13. svibnja 1920. godine, na sam blagdan Gospe Fatimske i baš će Blažena Djevica Marija bitno obilježiti i obilježavati njegov život. Miroslav je nerazdvojan od Marije. U svom dnevniku svaki zapis, ako nije direktno upućen njoj, onda na koncu svakog zapisa zaziva Mariju da mu pomogne živjeti to i tako kako je odlučio živjeti, biti Božji.“

„Biti kršćanin nije neka velika filozofija. Biti kršćanin znači biti Božji“, nastavio je propovjednik. „To nije lako jer traži potpunost.  I Miroslav se borio sam sa sobom, kao i mi. Sveci nisu, niti jedan od njih, izuzev Blažene Djevice Marije, bezgrešni. Blaženi Miroslav je redovito pristupao svetoj ispovijedi, redovito je preispitivao svoj život, ali svjestan da bez Božje pomoći, da bez zagovora Blažene Djevice Marije neće u tome uspjeti. Rođen je u teško vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme siromaštva. Nije u ovoj crkvi ni kršten ni pričešćen, ni krizman, niti je ovamo išao u školu, puno je bliže njegovoj rodnoj kući druga jedna naša župa, svetog Franje u Juršićima. Tamo je i kršten, i pričešćen i krizman, ali je u ovoj crkvi zaređen za đakona, u ovoj je crkvi zaređen za svećenika, u ovoj je crkvi slavio mladu misu, u ovoj crkvi je njegov i treći i četvrti grob.“

„Mladi čovjek, dvadeset i sedam godina života“, rekao je propovjednik govoreći o bl. Miroslavu, te je podsjetio da su isto tako mladi, ili svakako mlađe dobi, bili i sv. Eufemija, i sv. Mauro i sv. Stošija i sv. Krševan.

„Mlad čovjek je daleko spremniji oduševljeno živjeti. Mi nekako kako starimo, tako kao da se umaramo. Kao da se bojimo i živjeti, a i umrijeti. I zato valja danas promatrati ovaj mladi život koji je živio oduševljeno. Ne znamo kakav bi njegov život bio da nije završen u 27. godini.“

Propovjednik je nastavio s malom osobnom usporedbom. „Dok ja nisam došao u 27. godinu, nekako sam se tješio, uspoređujući se s njim, ‘Imam ja još vremena, on je procvao do kraja i dao život za Krista u dvadeset i sedmoj godini.’ A onda je došla moja 27. Onda sam našao novi izgovor. Ja sam u dvadeset sedmoj godini postao svećenik, a on je to te dobi već četiri godine bio svećenik, ‘pa za četiri godine budem’, budem, imam još vremena’. Bojim se da to nije samo sa mnom tako, nego sa svima nama. Mi stalno nekakvu odgodu sebi dajemo da živimo potpuno za Krista. Njegova česta rečenica je bila „Moj Bože, ja ti se sasvim predajem. Što znači sasvim? Mi volimo nabrajati kad kažemo što sve predajemo. Ne treba ako je sasvim – sve“, naglasio je vlč. Zgrablić.

Propovjednik je podsjetio na riječi sv. Pavla koji nas poziva da „ljubimo jedni druge, onako kao što Krist ljubi Crkvu“, te je pozvao  „da takva ljubav bude i u nama ljubav prema Bogu. Taj mladi čovjek, ne tek u dvadeset sedmoj godini, nego kroz cijelu svoju mladost trudio se živjeti to predanje.“

Vlč. Zgrablić je podsjetio na posljednje riječi bl. Bulešića, „Isuse primi dušu moju.“, riječi predanja u Božje ruke, no to je moguće samo onome tko svaki dan živi u potpunom predanju Bogu.  „Treba tako živjeti, u Božjim rukama. Vjerujem da smo svi započeli. Već sam vaš dolazak na ovo hodočašće je znak dobrog početka. Danas živimo i ovo hodočašće i životno hodočašće u Božjim rukama.“

Nastavio je govoreći o bl. Miroslavu. „Postao je svećenik za vrijeme Drugog svjetskog rata. Otprilike iste prilike bile su ovdje u Istri i u onom obalnom dijelu Zadra, bila je Italija na vlasti. Miroslav, iako je studirao u Rimu, nije se mogao vratiti onamo. Italija je kapitulirala. On postaje župnik u župi Baderna.“

„Prolazile su tu njemačka vojska, talijanska fašistička vojska i partizanska vojska i bilo je među svima onih koji su tražili sakramente. Bilo je. Znali su da on dijeli sakramente Nijemcima i Talijanima i partizanima. I zbog toga su mu zamjerali svi, jedni zato što dijeli sakramente drugima. Ali on je jasno govorio, „Ja sam najprije katolički svećenik i svete ću sakramente dijeliti svakome. Iako je za mladu misu za vrijeme Italije ovdje u ovoj crkvi, kad su mu nudili da se mjesto okiti talijanskim zastavicama rekao, ‘Mene je hrvatska majka rodila.’ Ali, kao svećenik prepoznaje još jednu veću vrijednost. Prepoznaje u svakom čovjeku, u svakom čovjeku čovjeka koji je gladan koji je gladan, potreban Boga“, naglasio je vlč. Darko Bulešićevu univerzalnost.

„Kršćanin mora biti čovjek koji ima otvoreno srce za svakog čovjek. Evanđelje nas, uostalom, poziva i na ljubav prema neprijateljima. Nije li sâm Isus na križu molio oproštenje? Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Molio je za svoje krvnike, za svoje progonitelje.“

„Dvije godine nakon toga on dolazi u Kanfanar“, nastavio je propovjednik govor o bl. Miroslavu. „Nakon pada Italije, počelo se po čitavoj Istri moliti i pjevati hrvatski, narod se probudio. Liturgija se slavila na hrvatskom jeziku. Propovijedalo se na hrvatskom jeziku. O Bl. Bulešiću u komunističkim se krugovima počelo govoriti ‘Dok je ovaj živ mi ovdje nećemo imati uspjeha.’

Njegovo svjedočanstvo je bilo toliko snažno da svi sistemi koji su se nakon rata digli nisu mogli biti toliko jaki. Od Boga, nitko i ništa nije jači, ako smo potpuno njegovi“, istaknuo je propovjednik.

„Počinju mu raditi o glavi, to se na koncu i dogodilo, u Lanišću 1947. godine, u dvadeset i sedmoj godini njegovog života, kada su se dijelile svete krizme, zaklan je ko janje u župnom stanu.“

„Mons. Ukmar, koji je dijelio sakramente, pretučen je“, nastavio je vlč. Zgrablić s prikazom događaja „ostao je živ samo zato što su mislili da je umro.“, „Župnika je njegova majka uspjela sakriti. I dogodilo se što se već najavljivalo, jer su se krizme već prekidale. Bio je plan, budući da cijeli rat nije bilo krizme u tom sjevernom dijelu Istre, da kroz četiri tjedna bude u nekom mjestu krizma svaki dan. Bilo je puno djece, puno godina nije bilo krizme i župnici su se bojali ‘ko zna što dolazi’, pa su i mlađu djecu prepuštali krizmi, tako da je bilo 200, 300, 500 djece, u jednoj župi čak 888 krizmanika.“

„Vjera se budi, a oni koji to ne žele i ne vole žele to ugušiti“, pojasnio je vlč. Darko. „I sad se postavlja pitanje, zašto? Diže se sistem za koji je vjera smijurija. Zašto spriječiti krizme? Pa neka vrše svoj folklor. Ja ne vidim nikakvo drugo znanje osim đavolska znanja. Jedino đavao može od svih neprijatelja Crkve znati tako dobro što se u tom sakramentu prima. Duh Sveti, svjedočanska snaga. I zato zlo ne želi da ti mladi ljudi prime sakrament svete potvrde. Upadali su u crkve plesali po crkvi, rastjerivali krizmanike i kumove i najavili da će ‘u Lanišću padati krvavo kamenje’.“

„Uhvatili su ga odmah prvoga, pretukli i zaklali“, nastavlja župnik prikaz mučeništva. „Nije se čulo ni zapomaganje, ni proklinje, ni jaukanje. Samo ona rečenica prije spomenuta: ‘Isuse primi dušu moju.’ Tu Miroslav umire. Krv se slijeva po podu, niz zid. Krvnik izlazi van, sav u nemiru, ironično govoreći, ponavljajući te riječi ‘Isuse primi dušu moju.’,  ‘Sad sam ti je ja primio.’ I gle ljepote, da ljepote – mučeništva. Mučenici umiru u miru. Krvnik ostaje u nemiru. Zapravo i umrijeti, naša riječ umrijeti u sebi nosi mir. Umiranje za nas kršćane nosi mir. Sveti Pavao je lijepo rekao ‘Meni je živjeti Krist, a smrt mi je dobitak.’ I što netko može nama kršćanima? Nama je i smrt dobitak, ako se ne bojimo umrijeti. Miroslav je govorio, ‘Ja sam spreman umrijeti, ne za bilo što, ‘Za slavu, tvoju, za spas svoje duše i spas mojih vjernika. Za to sam spreman umrijeti. Imamo samo jedan život. Nemamo dva života, jedan je život. Bog nam je darovao život. Valja dobro razmisliti u što ćemo ga uložiti. Kako ćemo ga živjeti? Za koga živjeti? Piše Miroslav jednom svom kolegi svećeniku da ‘valja paziti da ne izgubimo glavu za kakve gluposti zemaljske. Ako već treba izgubiti glavu, da je izgubimo za ono što vrijedi.’ I mučenici nisu bili ljudi koji su prezirali život, koji su mrzili život, koji nisu voljeli ovaj zemaljski život, voljeli su ga, jer je Božji dar, ali kad su bili stavljeni pred zid, birati – Bog ili život, oni su birali Boga.“

 

„Vi radite što hoćete, ali ja se Boga ne odričem. Ja Bog ostajem vjeran, ja ću Boga i svjedočiti i propovijedati njegovu Riječ“, nastavio je propovjednik citiravši Blaženika. „Kako kaže, opet Sveto Pismo ‘u zgodno i nezgodno vrijeme’ i ‘istinu Evanđelja naviještati i svjedočiti kome god bilo drago i kome god krivo’. Ali takvi padaju, takvi gube glavu.“

„Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine za vrijeme rata, samo svećenika ubijeno je, najmanja brojka koja se spominje, 434. Ima i većih brojki. Gotovo svaki peti, 18 posto. I to su padali oni koji su najviše smetali. Pa i prorok Izaija nagoviješta Isusovu smrt. ‘Maknimo ga jer nam smeta’, glas istine uvijek smeta. I ako ćemo biti na tragu blaženog Miroslava, onda ćemo ovom svijetu smetati, onda ovom svijetu nećemo biti dragi.“

„Ovom svijetu je svejedno ako mi svoju vjeru živimo onako, tradicionalno, u redu je, to nije problem. Ali ako krenemo živjeti svoju vjeru, autentično, potpuno iskreno, onda će se svijet diže na zadnje noge. ‘Što sad izmišljate? Što se sad pravite? Jeste nešto bolji? Što nije bilo u redu prije? Živi vjeru na površini. Kakva dubina? Dubinu ću ispuniti ja, govori svijet.“

„Miroslav nas poziva na dubinu. Pa i ovo vaše hodočašće, neka bude hodočašće dubine, ne samo razgledavanje prirode, ne samo razgledavanje građevina, puta, ne samo druženje. Sve to, ali hodočašće dubine, na dubini susrećemo Miroslava. Na dubini susrećemo Mariju. Na dubini susrećemo Krista“, naglasio je propovjednik.

Propovjednik je u nastavku, govorom o oporuci potaknuo okupljene da nastoje u svojoj ostavštini razmišljati ne samo o materijalnom već nadasve o duhovnom, koje bi za kršćane trebalo biti najveće bogatstvo. „Vjerujem da da vam je to jasno i po našim pokojnima. To biva jasno tek kad umru. Njihove riječi nam polako dolaze. ‘Moja pokojna majka mi je govorila.’, ‘Moj pokojni otac je znao reći.’ ‘Dobro su mi govorili.’ I vas će čuti najbolje kad vas ne bude. Recite im ono bitno. ‘Meni je Bog bio najveće bogatstvo, zajedništvo s njim. To vam ostavljam kao najveći u bogatstvu. Obitelj mi je bila bogatstvo. To vam ostavljam, to. čuvajte to, njegujte.’ I Miroslav u toj svojoj duhovnoj oporuci, između ostalog piše i o opraštanju. Svi ste dovoljno stari da biste mogli, da imate problema s tim. I nažalost, što čovjek ide stariji teže prašta.“

Potaknuo je okupljene da otpuste, po uzoru na bl. Miroslava, svojim dužnicima.

Najpoznatije rečenica iz Bulešićeve oporuke je ‘Moja osveta je oprost.’ „Osvećujem se tako što praštam. Opraštam zbog svoga dobra. ‘Ja sam slobodan kad opraštam. Ovaj mladi svećenik, ne ljudima koji su mu učinili nešto nažao, nego i svojim krvnicima – oprašta. Otpušta i zato umire u miru.“

Govoreći nadalje o Blaženiku vlč. Zgrablić je nastavio: „Pokopan je najprije u Lanišću nakon mučeničke smrti. Vlasti nisu dopustile da bude preneseno u rodnu župu. Dopustili su to tek 1958. godine. Bilo je to jedno malo čudo. Baš na njegov rođendan, tadašnje komunističke vlasti potpisuju dopuštenje da bude prenesen na groblje. Njegov drugi  grob je na našem groblju, u Svetvinčentu. Njegovo tijelo je bilo tamo na groblju do 2003., kad je preneseno dolje na dno naše crkve. Nakon beatifikacije, na obljetnicu njegovog đakonskog ređenja, posvećen je ovaj novi oltar na kojem slavimo svetu misu i tu se nalaze njegove relikvije.“

 

„Relikvije svetaca, od blaženog Miroslava pa do Sv. Stošije i svih mučenika redom ne vraćaju nas u prošlost i sve ovo što sam ja govorio iz prošlosti, nije zato da se mi sad vratimo unatrag, nego da iz te prošlosti učimo od tih svjedoka. Ne možemo reći ‘lako je bilo njima, to su bila lakša vremena’, svako je vrijeme teško. Kad god želim živjeti evanđelje, bit će teško i to Isus obećava. Isus ne obećava med i mlijeko, on obećava križ. Ako želiš živjeti čitavim životom s Bogom, onda će sve živo dignut se protiv tebe, i svijet i pakao. Ali je Miroslav vidio da je Bog jači od svega i odabrao Boga. Neću ovaj svijet. Hoću ga, ali s Bogom. Bez Boga neću. Ako se moram odreći Boga za svijet, onda ja biram Boga.

To je ona zlatna ili crvena nit koja povezuje sve mučenike. Za istog Boga je život dala Stošija, Krševan za istog Boga i život dao Miroslav i toliki drugi mučenici. Pitanje je danas tebi ‘Za koga ćeš živjeti?’

To odlučuje svatko za sebe. ‘Želim li živjeti na tragu života blaženog Miroslava ili nekog drugog puta?’ Miroslav nas poziva. Isplati se, jer nije važno koliko smo godina živjeli, nego je važno kako smo živjeli. Da je Miroslav odabrao svijet vi danas ne biste bili ovdje. Mi danas ne bismo gledali njegov primjer, mi danas ne bi zastajali kraj njegovog groba u ovoj crkvi Navještenja Marijina.

Podsjetivši nadalje da je u džepu bl. Bulešića nakon mučeništva pronađena samo maramica i izlizana krunica, želio je naglasiti okupljenima da se na njegovu primjeru treba i u tome nadahnuti te nabožne predmete ne samo posjedovati već koristiti, napose krunicu.

„Ne samo da ga molimo za zagovor, nego da i mi živimo tako“, rekao je propovjednik te je podsjetio da nam Crkva daje svece kao primjer.

„Lijepo je ići na hodočašća, ići u svetišta, ali ono najvažnije što se nalazi u svakoj župnoj crkvi je oltar, svetohranište i sveta misa“, podsjetio je propovjednik. „Ovo hodočašće neka vas poveže s tim primjerima, pa kad budete slavili svaku svetu misu, sjetite se svih naših mučenika, svih onih koji su se tim istim Bogom hranili i s tim Bogom u zajedništvu živjeli. Molite u ovoj svetoj misi da te nakane, molite na sve nakane koje nosite sa sobom. Blaženi Miroslav je bio svećenik, pomoliti se za sve naše svećenike, posebno vašeg nadbiskupa, posebno vašeg župnika, bez obzira da li on ovdje ili nije. Dužni ste svake nedjelje, moliti se za nas svećenike. I ja bih se usudio reći i ako ne molite za svećenike, ispovijedajte to. To je ozbiljan grijeh propusta. Ako ne molite za svećenike. I nemojte dragom Bogu govoriti kakvi bismo mi trebali biti, zna on bolje nego vi i bolje nego mi. Molite da budemo po srcu Isusovu. Molite za sve svećenike. Molite za čitav naš narod, on je sin našega naroda i na koncu molite za dar opraštanja. Miroslav je veliki zagovornik u praštanju. Neka nam pomogne da živimo slobodni radosni s Bogom i u Bogu, kao što je on živio“, zaključio je vlč. Zgrablić.

Hodočasnici su dan nastavili posjetom Poreču, gdje nadbiskup Zgrablić održao katehezu, a hodočasnike je pozdravio i porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja.

Gordana Krizman

Prvi dan Nadbiskupijskog hodočašća vjernika Zadarske nadbiskupije u Istru, Padovu i Trsat, u četvrtak, 12. listopada, završio je katehezom koju je o kršćanskoj inicijaciji i duhovnoj simbolici kompleksa Eufrazijeve bazilike u Poreču, u toj bazilici održao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, predvoditelj Nadbiskupijskog hodočašća u kojemu sudjeluje 500 vjernika.

Nadbiskup Zgrablić bio je osam godina župnik u porečkoj župi Uznesenja BDM, a koliko je ostao prisutan među tim ljudima potvrđivali su i pozdravi župljana upućeni mons. Zgrabliću putem do bazilike.

Eufrazijeva bazilika jedinstvena je na svijetu jer je samo u toj bazilici izvorno sačuvan kompleks koji do danas svojim izgledom iz 6. st. i originalnom arhitektonikom pokazuje kako su se obavljali sakramenti kršćanske inicijacije u vrijeme prvih kršćana, kako su prvi kršćani postajali kršćani, istaknuo je mons. Zgrablić.

Crkva sv. Pavla izvan zidina u Rimu izgorjela je 1823., nakon čega je taj kompleks rekonstruiran, nije sačuvano originalno zdanje. „U Poreču je sve originalno sačuvano do danas. Eufrazijeva bazilika jedina na svijetu ima što nema nijedna crkva na svijetu i zbog toga je 1997. primljena na listu UNESCO baštine. U njoj možemo doživjeti nešto jedinstveno i možemo biti ponosni na ono što su nam ostavili preci“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je kršćanski duh koji je pratio kršćane kroz prva stoljeća i duboko su živjeli vjeru, primjetan upravo u Eufrazijevoj bazilici.

„Netko je htio postati kršćanin jer mu se to sviđalo, jer je vidio primjer od drugih kršćana. Kad je vidio kako se kršćani ljube, kako ljube Boga, kako žive nešto posebno, osobitu radost, time su kršćani privlačili. I drugi su željeli biti kršćani. Pritom su morali mijenjati svoj život, jer kršćani se ne mogu suobličiti ovom svijetu. Ako su kršćani jednaki ovom svijetu, ne svjedoče Krista, tada naša vjera ne donosi novost života“ upozorio je zadarski nadbiskup, podsjetivši da i Papa upozorava da se svjetovni duh ne smije uvući u kršćane, svećenike. Sveci su radikalno živjeli Evanđelje, kao i prvi kršćani. Privlačili su takvim načinom životom i tako su se širili.

Kumovi su svjedočili da ti koji žele postati kršćani žive kršćanski, da su napustili poganski način života i mogli su se krstiti. Da bi netko primio sakramente kršćanske inicijacije, morao se pripremati nekoliko godina.

„Kad su se kršćani okupljali na mjestu bazilike, oni koji još nisu bili kršteni mogli su biti samo ispred vrata bazilike, u atriju. U atriju su bili na prvom dijelu mise, na misi su mogli biti do propovijedi. Nakon toga đakon ih je otpustio, jer njihova vjera nije bila na razini da mogu razumjeti što se događa“ rekao je mons. Zgrablić.

Eufrazijev kompleks i crkva, a sadašnja je treća izgrađena na tom mjestu, građeni za one koji još nisu znali čitati ni pisati i njena arhitektura može se čitati. Nadbiskup Zgrablić pojasnio je što se može iščitati u motivima Eufrazijeve bazilike.

Ljudi su se krstili samo u uskrsnoj noći, u krstionici iz 5. st. koja je starija od bazilike. „U sredini krstionice je bazen koji ima tri stepenice, znak Presvetog Trojstva. Novokrštenici su se tri puta uranjali u vodu. Riječ krstiti, na grčkom baptizo, znači uroniti. Kad je svećenik molio Ja te krstim…, dakle, govorio je, Ja te uranjam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja te uranjam u živoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, uranjam te u Presveto Trojstvo“ rekao je mons. Zgrablić.

Kad se u zoru obavljalo krštenje, krstionica je bila u cijelosti rasvijetljena. Nadbiskup je istaknuo da i sada, u rano jutro, kada nigdje nema svjetla, samo je krstionica tako osvijetljena prirodnim svjetlom kao da su prema njoj upaljeni svi reflektori.

Kad su se prvi kršćani krstili, sa sebe su skidali običnu odjeću u kojoj su došli, jer  više nisu stari ljudi. „S njima se dogodila promjena. To se dogodilo i nama na  krštenju. Najveći događaj u našem životu je krštenje, poslije začeća i rođenja. Dogodilo se nešto izuzetno u našem životu. Mi smo uronjeni u samoga Boga. Krist nam je donio novi život sa svojim uskrsnućem. Isusovo uskrsnuće je revolucija života. U krštenju, uranjanjem u Boga, primamo taj novi život.

Prvi kršćani bili su svjesni toga što su primali. Zato su skidali staro odijelo u kojem su došli na krštenje. Nakon toga oblačili su bijela odijela, mijenjali su imena, uzimali su imena kršćana, mučenika, onih koji su pravi svjedoci. Skidali su starog čovjeka, ušli su u novi život kojeg je Bog darovao, dogodila se promjena života“ naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Krstionica ispred bazilike je sedmerokutna, simbol sedam blaženstava. „Onaj koji je kršten uronio je u blaženstva. Nakon što su se krstili i promijenili ime, otišli su u drugu prostoriju, konfirmatorij, sačuvan je do danas u originalu iz 6. st., sada je tu muzej. Tu ih je čekao biskup i krizmao. Tu su primili sakrament Duha Svetoga“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je Duh Sveti ljubav po kojoj Bog sve stvara i po kojoj postojimo.

„Bog je ljubav koji živi u zajedništvu tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Svaka ta osoba apsolutno se daruje drugoj osobi. Između Oca i Sina struji, od Oca i Sina izlazi, Duh Sveti. Najveći dar kojeg je Isus darovao učenicima nakon uskrsnuća je Duh Sveti“, rekao je nadbiskup,  potaknuvši da istražujemo što nam je Bog dao.

„Izvor milosti Božjeg života zatrpali smo našim grijesima, slabostima, brigom za prolazno. To potiskuje Duh koji je u nama. Na nama je čistiti i otkrivati našu narav. Prvi kršćani to su radili. To je bio trud, napor“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da u vjeri moramo trajno rasti i napredovati.

Nakon što su primili sakrament Duha Svetoga, u bjelini, sa svijećama, novokrštenici su prvi put, u procesiji, ulazili u baziliku, dolazeći na euharistiju.

„Bazilikama nazivamo ranokršćanske crkve. Prvi kršćani nisu gradili crkve, nego bazilike. Razlika je u svijesti koju su oni imali.

Bazilika dolazi od grčke riječi basileus, što znači kralj. Dakle, oni su gradili kraljevske palače. Krist je kralj, a kršćani su nakalemljeni na Krista. Našim krštenjem dogodila se velika promjena, novost života. Kao što je loza nakalemljena na trs, u krštenju smo nakalamljeni na Krista, živog i uskrslog. Život koji postoji u Bogu je i u nama, jer smo nakalemljeni na Krista, živimo na tom trsu. Zato su to kršćani smatrali najvećim dostojanstvom, doživljavajući sebe da su kraljevi, da imaju najveću čast. U bazilici se okupljaju kraljevi, sa svojim Kraljem kraljeva, Isusom Kristom“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Kršćanstvo je rano došlo u Poreč, čak krajem 1. st., sigurno početkom 2. st. Početkom 303./304. godine znano je ime prvog biskupa, Maura koji se tu okupljao s prvim kršćanima. Oni su tu uhvaćeni u privatnim kućama i ubijeni, znaju se i imena pet ubijenih kršćana. Tu se  vidi i riba, stari kršćanski znak iz 4. stoljeća. Kad su 313. kršćani dobili slobodu, tu je izgrađena prva bazilika koja se zove Predeufrazijeva bazilika. Biskup Eufrazije u 6. st. izgradio je to što je sada vidljivo u originalu. Srušio je prethodnu crkvu i na velikom natpisu napisao da je srušio neuglednu, ruševnu crkvu i izgradio novu.

Stupovi u bazilici originalni su iz 6. st. Eufrazije je na svakom stupu ostavio svoj znak i svoj pečat na svim vratima. Stručnjakinja iz SAD-a proučavala je svaku kockicu mozaika u bazilici i potvrdila da je u cijelosti originalan iz 6. stoljeća.

Značenje mozaika u apsidi Eufrazijeve bazilike

„Divimo se onome što je biskup Eufrazije ugradio u tu crkvu. Na zidovima je ugrađena cijela Biblija. To su nekad zvali Biblija pauperorum, dakle, Biblija za siromahe, za one koji ne znaju čitati. Sva vjera tu je bila izražena. Ono što su kršćani živjeli u prvim stoljećima, izraženo je u tim mozaicima“ rekao je mons. Zgrablić, razmatrajući poruku mozaika u apsidi i prikaza nad kojima se može razmišljati.

Ispod tapeta poda gdje počinje mozaik nalaze se stijene koje su bile u hramu boga Marsa, dakle, pod nogama je poganski hram. Mozaik se može podijeliti u tri sloja, logične cjeline koje nam nešto govore.

„Gledano odozdo prema gore, do prozora je prvi sloj. U donjem dijelu apside nema nijednog lika nego prevladavaju smeđa, siva i zelena boja. To su elementi prirode: zemlja, more, zrak. To simbolizira našu narav, u čemu se svi rađamo. Prozori na zidu apside osvjetljavaju baziliku. Ujutro po svom izlasku sunce toliko obasjava baziliku i krstionicu da je ona sva u sjaju. Kad su kršćani slavili, bazilika je bila puna svjetla“ rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je da kada molimo za pokojne, Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima, molimo da oni žive u Bogu.

„Slika Boga je svjetlost. Ona nije prepreka. Svjetlo nas obasjava. Krist kao mlado sunce s visine pada na one koji vjeruju, pada na našu narav. Bog govori našoj naravi. Bog hoće nadograditi našu narav“ poručio je mons. Zgrablić.

U drugom sloju mozaika dominiraju veliki motivi, Navještenje anđela Gabrijela Mariji i Pohođenje BDM Elizabeti.

„Anđela gledamo u Božjoj riječi, u onome što Bog nama progovara. Marija je slika Crkve, kakva Crkva treba biti. Marija u tom prizoru razmišlja što Bog govori. Pozvan si razmišljati što ti Bog govori. U našoj vjeri jako je bitno da razmišljamo što nam je Bog rekao. Bog nije onakav kakvu mi sliku želimo stvoriti o njemu. Bog je onakav kakav se objavio u Svetom Pismu, kakav je sebe pokazao u Isusu. Marija o tome promišlja i zaključuje Neka mi bude po riječi tvojoj. Bog ima svoju poruku. Bog želi s tobom nešto učiniti.

U sredini anđeo drži kuglu. Lijevo je prorok Zaharija, zadnji prorok Starog Zavjeta, a desno sv. Ivan Krstitelj, prvi prorok Novog Zavjeta. Desni prizor prikazuje koji je rezultat naše vjere, u susretu Marije i Elizabete, dvije trudne žene. Bog vodi onoga koji je prihvatio Riječ Božju, on prima izobilje života. Žena je simbol života, žena rađa“ rekao je nadbiskup. U onome tko prima Evanđelje prebiva toliko bogatstvo da u njemu nastaje novi život.

„Vjera nam daje život u izobilju. Marija veliča Boga, Elizabeta ga blagoslivlja. One su pune radosti. Ako iskreno uđemo u vjeru, ona mora rađati sigurnošću i puninom života. Ne da mi je vjera teret, opterećenje, nego najveće blago, najveće dobro koje možemo dobiti, najveća radost i smisao koje mi vjera može donijeti“ poručio je mons. Zgrablić.

Središnji lik Bogorodice simbolizira Crkvu. „Marija sjedi na prijestolju i drži dijete. Crkva je majka i učiteljica. U grčkom pojmu učitelj sjedi, poučavalo se sjedeći, okupljalo učenike oko sebe. Crkva poučava ali je i majka, ona koja daje Krista“ istaknuo je nadbiskup.

Treći sloj mozaika ima najviše zlata, jer to je Crkva koja je u nebu. „U dnu mozaika uopće nema zlata, tu su prirodni materijali. Pa nas vjera diže u svjetlost, u novi život, gdje je malo zlata, ali puno zelenila. Zelenilo je simbol života. Treći dio mozaika je sav u zlatu, prikazuje nam što Gospodin nama priprema u vječnom životu zajedno s njim.

Gore u vrhu mozaika Krist sjedi na zemaljskoj kugli plave boje. Isus je gospodar neba i zemlje. U euharistiji je Krist koji je Kralj kraljeva, Gospodar neba i zemlje i  pobijedio je svakog neprijatelja. Uprisutnjuje se u euharistiji i učinio je djelo spasenja, za zajednicu ovdje i sada“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pozdrav biskupa Štironje

Poželjevši vjernicima da iskuse Božju blizinu na hodočašću, don Mladen Pranjić, župnik porečke župe, rekao je da Eufrazijeva bazilika predstavlja čudo zbog svih godina, stoljeća i događaja koje je preživjela; potrese, požare, ratove. Udaljena je 20 m od mora i u svom izvornom stanju postoji već 15 stoljeća. Na susretu je bio i don Boško Čatlak, porečki kapelan.

Dobrodošlicu hodočasnicima izrazio je porečki i pulski biskup Ivan Štironja. Rekavši da je mons. Zgrablić zbog svoje nekadašnje župničke službe u Poreču „došao doma“, biskup Štironja je naglasio da „gdje god dođemo u crkvu u svijetu, mi smo doma“.

Izrazio je bojazan da crkve ne postanu muzeji. „Gubimo smisao duhovnoga. Imamo korijene čak do 2. st. po našim spomenicima vjere. To je ponos i ljepota, ali, zaboravljamo veliku stvar – to je i zaduženje! Lijepo je to promatrati, susresti vjeru i ljubav naših predaka. Prepoznaje se nekadašnja kvaliteta vjere. S kojom ljubavlju i vjerom je sve građeno, obnavljano i održavano? To su nam ostavile generacije prije nas. A što ćemo mi ostaviti budućim generacijama, čime će se ponositi buduće generacije, kao uspomenom na nas koji živimo u ovim stoljećima“ upozorio je biskup Štironja.

Pohvalno je da se naše generacije još okupljaju u Crkvi. U tom kontekstu, mons. Štironja pohvalio je i odaziv sudionika toga hodočašća.

„Vode nas i drže ljubav prema Bogu i Majci Božjoj. Ali, naša sveta dužnost je da taj žar i ljubav prenesemo na buduće generacije. Da im upravo to ostavimo kao baštinu, zalog naše vjere i ljubavi prema Bogu. Vjera i molitva će nas održati“ poručio je mons. Štironja.

Podsjetivši na Isusovu riječ ‘Bdijte i molite da ne padnete u napast’, biskup je rekao da je važno vratiti Bogu darovano vrijeme, od 24 sata u danu. „Duša bi trebala dobiti više vremena, jer duša vječno ostaje. Trebamo se pripremiti za vječnost. Volimo svoju Crkvu. Hodočašće i bazilika su znak djelovanja Crkve i dar Crkvi koju nitko ne može osporiti. A mi živimo u vremenu kad se postavlja pitanje što Crkva ima pričati, ‘neka šute’. Ako i šutimo, ovo će uvijek govoriti o Crkvi. A koliko tek Crkva govori u djelima gdje se ne može izbrisati: milosrđe, ljubav, praštanje, vjera iz koje je sve niknulo. Znajmo biti ponosni, znajmo cijeniti što imamo i prenesimo na naše mlade, djecu i unuke, govor o Isusu koji je prisutan u Crkvi“ potaknuo je biskup Štironja.

Ines Grbić

 

Trodnevno Hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije u Istru, Padovu i Trsat koje predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić počelo je u četvrtak, 12. listopada polaskom petsto hodočasnika u deset autobusa u ranim jutarnjim satima iz Zadra.

U pohod čašćenju bl. Miroslava Bulešića, sv. Leopolda Mandića, sv. Ante Padovanskog i svetišta Majke Božje na Trsatu, od četvrtka, 12. do subote, 14. listopada, hodočasnici će pohoditi sljedeće lokacije: Svetvinčenat, mjesto rođenja i ukopa bl. Miroslava Bulešića, gdje će nadbiskup predvoditi misno slavlje, zatim posjet Eufrazijevoj bazilici u Poreču gdje će mons. Zgrablić održati katehezu o kršćanskoj inicijaciji. U petak, 13. listopada je misno slavlje u bazilici sv. Antuna Padovanskog u Padovi i pohod svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića, a u subotu, 14. listopada nadbiskup Zgrablić predvodi misno slavlje u svetištu na Trsatu.

Svaki hodočasnik dobio je prigodnu knjižicu s itinerarijem hodočašća, prigodnim podacima o svakoj lokaciji koju se pohodi, molitvenim obrascima i pjesmama. Nadbiskup Zgrablić izrazio je srdačnu dobrodošlicu hodočasnicima, rekavši da to „nadbiskupijsko zajedništvo i hodočasničko susretanje predstavlja svjedočanstvo vjere i Božji je dar hodočasnicima, prigoda osnažiti opredijeljenost za Isusa Krista i međusobno se dodatno povezati na nadbiskupijskoj razini“.

„Činimo to u zajedništvu s Majkom Marijom u čijem mjesecu listopadu na Trsat hodočastimo, kao i sa sv. Leopoldom Bogdanom Mandićem, sv. Antunom Padovanskim i bl. Miroslavom Bulešićem, čija mjesta svetačkog djelovanja pohodimo, koji su bliski vjernicima i želimo im se dodatno približiti, kao zajednica mjesne Crkve. Želimo se nadahnuti na tim izvorima uzornog, kreposnog života. Kada hodočastimo, ostavljamo rutinu našeg svakodnevnog života i krećemo na put vjere ususret Bogu, ujedno preispitujući smisao vlastitog života, s ciljem još kvalitetnijeg i snažnijeg produbljivanja osobne vjere“ poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši da su hodočasnička mjesta od davnina draga vjernicima.

„Na sâmom putu, ali i pri dolasku u svetišta, vjernici na osobiti način mogu osjetiti Božju blizinu i u toj milosti otvoreno iznijeti svoje molitve, prošnje i nakane, kao i zahvale za uslišanja. Hodočasnički put zahtjeva i određeni napor, odricanje te suživot s drugim hodočasnicima – to se na putovanju osvježava po molitvi i pjesmi upućenoj Bogu, kao i po snazi zajedništva hodočasnika“ poručio je mons. Zgrablić.

U duhu Godine molitve, to je hodočašće „izvrsna prilika da osvježimo svoj osobni, ali i zajednički molitveni duh, kao mjesna Crkva“ rekao je nadbiskup. Hodočašće je izraz vjere i osobne čežnje za Bogom. Stoga, nudeći Nadbiskupijsko hodočašće, mons. Zgrablić želi podržati tu ljudima dragu crkvenu pobožnost u kojoj rado sudjeluju, jačajući vjeru i dodatno se ucjepljujući u Crkvu.

„Dok zajedno koračamo prema svetištima koja su odredište ovog Hodočašća, potičem vas, dragi hodočasnici, da kao osobitu nakanu, uz vaše osobne, ovo Hodočašće prikažete za obitelji Zadarske nadbiskupije. Jer obitelj je stvarnost koja dotiče sve vas i nas: vaše roditelje i djecu, bake i djedove, rodbinu i prijatelje; vaša životna okruženja i radnu svakodnevicu. Obitelj je stvarnost koja pokriva cijelu našu egzistenciju, a u tolikim iskušenjima potrebna je Božjeg blagoslova i molitve, kako bi, duhovno osnažena, odolijevala mnogim izazovima i uvijek iznova bivala zacijeljena. Mir i duhovno zdravlje svake naše obitelji izgrađuje mir i ljepotu cijele naše Nadbiskupije, kao zajednice obitelji.

Neka po molitvi kroz ovo Hodočašće, u nas dođe nutarnji mir kojeg ćemo, po povratku svojim domovima, kao blagoslov donijeti u obitelji, župe, zajednice i radne sredine diljem naše Nadbiskupije.

Vjerujem da će, po otvorenosti vaših srdaca, ovo Hodočašće u vama pobuditi plodove duhovne obnove po vašim predanjima duše, u čežnji da iskusite živu Božju prisutnost i pratnju Boga koji je s nama, na našem putu života“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da je hodočašće povlaštena prigoda da se vjernici dodatno povežu sa svetima, nadbiskup je rekao da su sveci „u stvarnosti raja, našeg trajnog doma koji i nas čeka, prijateljski otvoreni da im se obratimo za pomoć i molimo njihov zagovor. Tako po molitvama i zahvalama bivamo jedno tijelo u okrilju naše Majke Crkve koju činimo mi, putnici na ovoj zemlji, u hodu prema Vječnosti i zajedništvu s proslavljenom, nebeskom Crkvom“.

Među hodočasnicima je i Zora Surać iz župe Bezgrešnog začeća BDM u Murvici. O razlozima svoga sudjelovanja na Nadbiskupijskom hodočašću je rekla: „Volim hodočašća, to mi je veliko bogatstvo, to mi je baš kao neka gozba. U toj prigodi imam osjećaj kao da sam pozvana na posebnu gozbu. To su posebne milosti. Posebna je čast kad se nađemo tako u zajedništvu s našim nadbiskupom i drugim vjernicima“ rekla je Zora koja prvi put ide na tako veliko hodočašće. „To je uvijek veliko bogatstvo. Sv. Leopold Bogdan Mandić je moj prijatelj. To me osobito potaknulo da idem. Davno sam bila u Padovi, a ovo hodočašće sad i u Padovu mi je kao neko ponovno ‘renoviranje’ duše i moga života“ istaknula je Zora Surać.

Iva Sučić Vrkić iz župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru svake godine s obitelji ide u Međugorje, u privatnom aranžmanu. Ovo je prvi put da ide na veće hodočašće, još Nadbiskupijsko. „Idem s nakanom molitve za ozdravljenje. Privukao me osobito sv. Ante Padovanski. Ovo je prvi put da negdje hodočastim s Nadbiskupijom, što mi je osobito drago iskustvo. Očekujem da ću dobiti novo nadahnuće, produbljenje u molitvi i vjeri. Meni ovo predstavlja novo iskustvo hodočašćenja i zajedništva. Smatram da bi se ovako trebalo češće organizirati“ rekla je Iva Sučić.

Katarina Jelčić iz župe Srce Isusovo s Voštarnice u Zadru krenula je na hodočašće sa svojom majkom i dvije kćeri, od 6 i 8 godina starosti. „Želim djeci pokazati što je to. Što znače hodočašće, molitva, da mogu spojiti ugodno i korisno. Da ići u crkvu za djecu nije samo nešto dosadno, nego to može biti lijepo, još ovako u zajedništvu, kao grupa. Meni je žao što nema još više djece. Osobno, idem i iz razloga, znate ono kad se nakon nekog vremena želite malo ‘profiltrirati’. Nije mi naporno ići s mojim curicama, one se baš raduju tome. Prvi put idem s njima na ovako dalje hodočašće. Privukao me i sv. Ante Padovanski, njemu se osobito utječem“ rekla je Katarina. Njena majka Marija Strgačić osobito se raduje pohodu Istri i želi moliti posebno za milosti po zagovoru bl. Miroslava Bulešića.

 

U hodočašću sudjeluju i mnogi vjernici iz župe sv. Roka u Bibinjama, među kojima je i Martina Sikirić Vidić. „Bila sam u Padovi u svibnju, ali uspjela sam ići samo kod sv. Ante Padovanskog. I tada sam obećala sv. Leopoldu da se vraćam, da se vidimo. Sa sv. Leopoldom imam osobiti odnos, imam sina koji se zove Leopold. Sv. Leopold je moj najbolji prijatelj na nebu, definitivno. Jako ga volim, jako mu se veselim. Majka me naučila da se uvijek obraćam njemu kroz život i stvarno ga smatram svojim najboljim prijateljem.

Očekujem da će nam biti lijepo na hodočašću, da ćemo se vratiti puni nade, vjere i ljubavi, prema našim svecima, jednih prema drugima; da ćemo iskazati svoje molbe, prošnje, da će nas dragi Bog uslišati.

Posebno je kad kao Nadbiskupija idemo na hodočašće, da se okupi takva masa ljudi koja čini lijepo duhovno djelo; da ljudi negdje putuju s vjerom i s nadom, to je baš divno“ poručila je Martina Sikirić Vidić.

 

Ines Grbić

Svećenička skupština Zadarske nadbiskupije koja je okupila prezbiterij mjesne Crkve u zajedništvu sa zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, na kojoj je predstavljen godišnji pastoralni plan i program Zadarske nadbiskupije, održana je u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 11. listopada.

U prvom dijelu Skupštine, voditelji službi Zadarske nadbiskupije i ravnatelji ustanova čiji je osnivač Zadarska nadbiskupija izvijestili su o stanju i aktivnostima iz nadležnosti povjerenog djelovanja pojedinih crkvenih stvarnosti.

Institucionalna izvješća podnijeli su voditelji/ravnatelji sljedećih nadbiskupijskih službi: Ekonomat (don Damir Šehić), Nadbiskupijska ustanova za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika (don Mario Akrap), Caritas Zadarske nadbiskupije (don Dario Matak), Katehetski ured (don Gašpar Dodić), Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar i sjemenište Zmajević (don Ante Dražina), Katolička osnovna škola Ivo Mašina (don Roland Jelić), Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru (don Zdenko Dundović), Nadbiskupijski crkveni sud (don Zdravko Katuša), Svećenički dom ‘Zmajević’ (don Zdenko Milić) i Stalna izložba crkvene umjetnosti, Zadar (don Mario Soljačić).

U drugom dijelu Svećeničke skupštine don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, predstavio je knjižicu ‘Povjerenstva Zadarske nadbiskupije – Godišnji plan i program za 2023 / 2024 godinu’ čiji je urednik Karadakić. Tu knjižicu u izdanju Zadarske nadbiskupije na toj Skupštini dobili su svi svećenici.

U knjižici su uvodno pojašnjeni razlozi i kronologija utemeljenja Povjerenstava Zadarske nadbiskupije koji su, na svoj petogodišnji mandat, strateški dalekosežna inicijativa nadbiskupa Zgrablića od samog početka njegove službe zadarskog nadbiskupa, u želji da to budu idejna i operativna tijela u kreiranju različitih područja u pastoralu mjesne Crkve.

Kroz djelovanje tih Povjerenstava mons. Zgrablić predstavio je ujedno i programatski dio svoga pastirskog upravljanja u povjerenoj Zadarskoj Crkvi, u želji da inicijative Povjerenstava suradničko – koordinacijski stvaraju organizirani pastoral na razini Nadbiskupije, dekanata i župa.

Želja nadbiskupa Zgrablića je, u duhu sinodalnosti, dodatno povezati svećenike Nadbiskupije sa suradnicima, vjernicima laicima i na strukturalnoj razini međusobne upućenosti jednih na druge, imajući pred sobom cilj navještaja spasenja kao prioritet kršćanskog poziva kojega smo pozvani odgovorno i zauzeto ostvariti u aktualnom i povjerenom vremenu i prostoru.

Povjerenstvo čine povjerenik i članovi koji u međusobnoj suradnji i zajedništvu s nadbiskupom dinamiziraju nadbiskupijski život i evangelizacijski rad.

Na prvoj sjednici Svećeničkog vijeća Zadarske nadbiskupije, 4. ožujka 2023., članovima Vijeća predstavljeno je značenje izrade Pastoralnog plana i programa za 2023./2024. godinu, kroz osnivanje 15 biskupijskih pastoralnih povjerenstava. Tada je prvi put predstavljen i prihvaćen od strane članova Vijeća, Pravilnik o radu povjerenstava Zadarske nadbiskupije. Taj je Dokument predstavljen i podijeljen na korizmenoj rekolekciji svećenika Zadarske nadbiskupije 8. ožujka 2023. te je podijeljen i dokument ‘Povjerenstva Zadarske nadbiskupije’ s opisom djelokruga rada svakog od 15 povjerenstava.

To su Povjerenstva za pastoral obitelji, mladih, za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi, za župnu katehezu, duhovna zvanja i ministrante, za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu, misije, ekumenizam i međureligijski dijalog, za pastoral ribara, pomoraca i turista, za osobe s posebnim potrebama i njihove obitelji, invalide, obitelji branitelja i žrtve Domovinskog rata, za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice, za kulturu, medije, trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života i za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Koncizni opis rada svakog od tih Povjerenstava također je objavljen u knjižici.

Svećenici i redovnici Zadarske nadbiskupije na korizmenoj rekolekciji 2023.  izabrali su tri povjerenstva prema vlastitoj želji u kojima žele sudjelovati, a kasnije se između izraženih preferencija u kreiranju članova Povjerenstava izabralo sudjelovanje svećenika i redovnika u jednom Povjerenstvu. Sljedeća faza upisa novih članova bila je 1. travnja 2023., na susretu vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije s nadbiskupom Zgrablićem, kada su i vjeroučitelji odabrali u kojem bi Povjerenstvu željeli sudjelovati.

Izbor članova Povjerenstava nastavio se na konstituirajućoj, odnosno Prvoj sjednici Pastoralnog vijeća Zadarske nadbiskupije održanoj 22. travnja 2023. godine. Konačna lista upisa svih članova završena je 27. travnja 2023. objavom dekreta nadbiskupa Zgrablića.

U svibnju 2023. počele su prve sjednice gdje su članovi Povjerenstava dogovarali obrasce rada i sadržaje Godišnjeg plana i programa za 2023./2024. godinu. Rok dostave pisanih materijala povjerenika bio je 15. rujna 2023. godine.

Pastoralni projekt i program tiče se i sinodalne suradnje u kojoj se ostvaruje poslanje članova Povjerenstava.

 

Da su Povjerenstva od početka svoga utemeljenja i praktično zaživjela već u prvoj fazi svoga djelovanja, potvrđuje upravo izdana knjižica u kojoj je priređen kalendar glavnih događanja na razini Zadarske nadbiskupije za cijelu nadolazeću pastoralnu godinu koja je već počela.

Za svaki mjesec navedeni su nazivi događaja, mjesto, datum i sat njihovog održavanja. Tako unaprijed određeni raspored događaja, koji po svojoj tematici prate tijek liturgijske godine i naglaske u pojedinom crkvenom vremenu na razini Opće Crkve, anulira stihijski pristup pastoralu i doprinosi sustavno osmišljenom i harmonično koordiniranom životu mjesne Crkve u kojoj će niz nadbiskupijskih događaja u svom zajedništvu dodatno povezivati vjernike, poticati posvećenost u pastoralnim angažmanima i jačati osjećaj eklezijalne pripadnosti.

Svako Povjerenstvo konkretno je odredilo datume i mjesta održavanja po najveća tri događaja iz svoje nadležnosti na razini Nadbiskupije za novu pastoralnu godinu te su objavljeni u knjižici. Tim događajima prethodit će animacija vjernika za sudjelovanje u njima, što podrazumijeva pastoralna gibanja na župnoj i dekanatskoj razini i između tih događaja koji će na svojoj nadbiskupijskoj razini biti vrhunac u očitovanju zajedništva mjesne Crkve u različitim područjima djelovanja. Dogovoreni događaji konkretizacija su  evangelizacijskog poslanja s razrađenom tematikom i operativnim smjernicama.

„U radu Povjerenstva svi članovi trebaju voditi računa o zahtjevima konkretne situacije, kako bi vječni Logos naišao na ‘plodno tlo’ trenutne ili buduće situacije u kojoj današnji čovjek želi susresti Boga. Svako pojedino Povjerenstvo može uzeti i prikladnu metodu koje će se članovi pridržavati. Preporučuje se metoda evanđeoskog raspoznavanja  po kojoj će se, uz poštivanje dimenzija, ostvarivati i etape prema sljedećem redoslijedu: analiza i vrednovanje, odluka i projektiranje, ostvarivanje i provjera. Konačna svrha svih odgovornih unutar Povjerenstava je omogućiti skladan rad u zajedništvu, kako bi crkveno djelovanje zaživjelo u pastoralnoj praksi i bilo konkretna ponuda spasenja čovjeku današnjeg vremena“, poručio je nadbiskup Zgrablić u čije ime Povjerenstva djeluju te ih je i utemeljio radi što bolje koordinacije zadaća i dobrobiti Božjeg naroda, kao doprinos izgradnji crkvenog zajedništva, oživljavanja i povezivanja struktura s njihovim odrazom i učinkom za dobro duša u konkretnoj praksi i plodonosnom upravljanju cijelom Nadbiskupijom.

Predstojnici Povjerenstava na Skupštini su predstavili aktivnosti i godišnji plan događaja iz svoje nadležnosti, koje su pozvani ostvarivati u suradnji s vjernicima laicima.

Nadbiskup Zgrablić izrazio je zadovoljstvo donesenim i predstavljenim godišnjim planom i programom, istaknuvši da ga raduje kreativnost, poduzetnost i originalnost prijedloga Povjerenstava pred kojima je realizacija ciljeva i događaja. To će se ostvariti kroz zajedničku suradnju i ostvarivanje postavljenih planova koji nose cjelokupni rad u novoj pastoralnoj godini u mjesnoj Crkvi.

Nadbiskup je zahvalio povjerenicima i članovima Povjerenstava na trudu, volji i predloženim idejama, izražavajući svoju pastirsku podršku njihovom ostvarenju te praćenje i sudjelovanje u inicijativama koja dotiču razna područja duhovnih potreba čovjeka kao pojedinca i mjesne Crkve kao zajednice.

Mons. Zgrablić naglasio je da se u zajedničkoj suradnji i ostvarivanju planova ne smije zaboraviti na dva pravca djelovanja koja vode istom cilju, a to su rad i molitva; oni trebaju ići usporedno i dopunjavati se. To je svjedočanstvo pouzdanja u Božju milost i izgradnju odnosa s Gospodinom, iz čega onda proizlaze i nadahnuća za činjenje i konkretna djela. „Sve što činimo pozvani smo raditi na slavu Božju i dobrobit vjernoga puka“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na Skupštini su najavljeni i detalji listopadskog velikog Hodočašća Zadarske nadbiskupije u Istru, Padovu i na Trsat čija je glavna nakana molitva za obitelji Zadarske nadbiskupije. Svećenicima – voditeljima deset autobusa predstavljen je hodočasnički priručnik kojeg će dobiti svaki hodočasnik.

Najavljeno je i tradicionalno, 38. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik koje će se održati 12. studenog, a organiziraju ga dekani na području svoga dekanata.

Nadbiskup Zgrablić pozvao je na molitvu za trojicu novih đakona Zadarske nadbiskupije, istaknuvši značaj đakonskog ređenja koje će biti 11. studenog u crkvi sv. Šime u Zadru – to kao svjedočanstvo ostvarenog duhovnog zvanja predstavlja radosni događaj u životu mjesne Crkve.

Odlukom nadbiskupa Zgrablića, Svećenička skupština Zadarske nadbiskupije će se održavati na početku nove pastoralne godine.

Ines Grbić

 

Svetkovina sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, na vrhuncu svoga višednevnog obilježavanja proslavljena je večernjim koncelebriranim slavljem koje je na blagdan sv. Šime u nedjelju, 8. listopada, u svetištu sv. Šime u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Cjelovito razmatrajući biblijski, duhovni, povijesni i kulturni kontekst čašćenja sv. Šime u Zadru, nadbiskup Zgrablić u propovijedi je istaknuo dva osobita podatka.

Prvi, da je upravo ove, 2023. godine, okrugla obljetnica bivanja tijela sv. Šime u Zadru koji se u Zadru nalazi točno 820 godina (1203.-2023.). Tijelo sv. Šime na putu iz Sirije u Veneciju zastalo je, zbog nevremena, u Zadru, 1203. godine. Od  tada neprekinuto boravi u Zadru unatoč izloženosti svim povijesnim i društvenim mijenama i osvajanjima tijekom proteklih osam stoljeća. Na čudesnost uspjele sačuvanosti tijela sv. Šime u Zadru podsjetio je i nadbiskup Zgrablić, rekavši da se tim blagdanskim slavljem „i mi pridružujemo mnogim generacijama naših prethodnika u vjeri koji već 820 godina u Zadru, ponekad i uz velike povijesne brodolome i oluje, štuju sv. Šimuna“.

Drugi značajan podatak koji dosad još nije bio javno izrečen u svetištu sv. Šime o njegovoj svetkovini, a u potpunosti opisuje Šimin identitet kao osobe, u prilog je Božjem izabranju toga proroka za susret s Mesijom kao djetetom te potvrda ostvarenog Božjeg obećanja i Šimine vjernosti, jest veliko simbolično značenje imena Šimun. Ime Šimun u svom hebrejskom porijeklu znači onaj koji sluša.

„Biblijska riječ ‘Šimʿon’ znači ‘On je čuo!’“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

„Još nam Stari Zavjet izriče najvažnije riječi do kojih Židovi jako drže. Mi kršćani pozvani smo čuvati najveće zapovijedi: ‘Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga’. Ali, prije te zapovijedi, stoji Riječ ‘Shema, Israel’ – Slušaj, Izraele!’. Božja prva zapovijed je – Slušati! Bog najprije ima nama nešto reći.

Dakle, Šimun – Šim’ on je onaj koji je čuo! Bog je progovorio. On je čuo!“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući sv. Šimu kao osobu koja sluša i čeka, mons. Zgrablić je rekao: „Šimun je čovjek koji sluša, čuje i razmišlja o onom što je čuo, odnosno, pročitao u Svetom Pismu. Čitajući Sveto Pismo i razmišljajući o njemu i sâm se napunjao Duhom Svetim kojim je Sveto Pismo nadahnuto. Duh Sveti se tako u Šimunu nastanio, prožeo je čitav njegov život. Njegov život postao je Hram Duha Svetoga. O tome nam sv. Luka u kratkom evanđeoskom tekstu govori čak tri puta. Sv. Luka piše: „Duh Sveti bijaše na njemu,“ „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti“ i „Potaknut od Duha dođe u Hram“.

Šimun živi od Duha! Duh ga ispunja i vodi. Šimun sluša Duha koji mu omogućuje da prepozna i primi Isusa, Sina Božjega, u svoje naručje i u njemu pronađe sav smisao svojega života i djelovanja“ poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši na zapis evanđeliste Luke, „Iščekivao je Utjehu Izraelovu“, nadbiskup je rekao da je Šimun, pun Duha, usprkos svojoj poodmakloj dobi i čovjek nade.

„Zasigurno je Šimun čitao riječi Izaije proroka: „Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega“ i „Postavit ću te za svjetlost narodima da spas moj do nakraj zemlje doneseš“.

Sv. Šimun prepoznao je da se riječ proroka Izaije sada počinje ostvarivati u Mesiji, Isusu kojeg drži u rukama“ naglasio je nadbiskup, potaknuvši na razmatranje pitanjima: „Koliko čitamo ili slušamo Sveto Pismo kako bismo se napunili Duhom Božjim koji nam je potreban da bismo prepoznali Isusa koji se polaže i u naše ruke? Prepoznajemo li Isusa koji svaki dan dolazi u hram našega života? Očekujemo li i mi od Boga spasenje, najveće i konačno dobro? Vidimo li u Isusu „svjetlost na prosvjetljenje naroda?“.

Uz poruku da je sv. Šime čovjek koji je Boga, Duh slušao i čuo, osobnost sv. Šimuna mons. Zgrablić opisao je i odrednicama: Sv. Šimun – model života i današnjeg vjernika, Šimun – starac koji očekuje novo, Šimun prima dijete koje vodi starca i Šimun – čovjek molitve.

Riječi sv. Šime „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru…“, mons. Zgrablić istaknuo je kao riječi koje su „nadahnute Duhom Svetim, a Šimun Bogoprimac izgovorio ih je primivši Isusa u naručje u hramu. Te riječi milijuni kršćana diljem svijeta izgovaraju svake večeri moleći Povečerje iz Časoslova Naroda Božjega“.

Upozorivši da sv. Luka ne predstavlja Šimuna samo kao povijesnu osobu, nego kao model vjernika, nadbiskup je poručio: „Relikvije sv. Šimuna ne vraćaju nas u povijest, nego nam sada prikazuju živu vjeru i stvarnost njegove nazočnosti u Bogu. U liku Šimuna pronaći ćemo odgovore na mnoga naša kršćanska i životna pitanja o smislu života i našem kršćanskom putu prepoznavanja Isusa“ istaknuo je predvoditelj slavlja.

Šimun prepoznaje i prihvaća Božju jednostavnost i nazočnost u djetetu, a ne u sili i moći političkog osloboditelja

U tom kontekstu, pojasnio je nekoliko, naizgled i ljudski gledano, proturječnosti, a koje su nam primjer i uzor što je sve ostvarivo kada čovjek sebe s potpunim povjerenjem preda Bogu i događaje promatra iz Božje perspektive.

Prvo: sv. Šimun, iako starac, dakle, na zalazu života, i u tim trenucima je osoba koja očekuje novost! Ljudi su inače skloni vjerovati da se na zalazu života ne može više dogoditi nijedna novost, da je sve već proživljeno.

„Šimun u svojoj starosti i čekanju nije zatvoren u prošlost, već je otvoren budućnosti. Nije umoran od života, razočaran nad prošlošću, ispunjen neizvjesnošću. Šimun je otvoren za novo, sposoban je gledati u budućnost! Šimun grli dijete koje simbolizira novo koje uvijek Bog donosi i daruje čovjeku.

Šimun prihvaća u naručje malo dijete. Unatoč njegovoj starosti, nemoći, slabosti, zahvaljujući duhovnoj zrelosti, svojim očima gleda spasenje u djetetu koje prima. Ne gleda Spasitelja koji čini čudesa, već malo, nejako dijete. Ne gleda nešto izvanredno, već dijete, malog Isusa s Marijom i Josipom, kojega skromno donose u hram kao siromasi, uz prinos dvije grlice ili golubića.

Šimun vidi, prepoznaje i prihvaća Božju jednostavnost i nazočnost kao način otkrivanja Božjega lica i djelovanja. On od Boga ne očekuje nešto više od njegove nazočnosti, jednostavnosti i poniznosti. Primiti Isusa u naručje za njega je ono najveće! Izražava to molitvom predanja: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru!´. Dosta mu je Bog takav kakav jest. U njemu pronalazi sav smisao svoga života“, kaže papa Franjo o sv. Šimunu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Druga čudesnost je da je Šimun toliko predan mesijanskom poslanju Isusa, pa bio on i tek rođeno dijete, da Šimun, odrasla osoba, sebe prepušta djetetu i dopušta da njega, odrasloga, starca, vodi dijete.

„Marija predaje Isusa u Šimunove ruke. To predanje Isusa je dvostruko i uzajamno. Na sceni Prikazanja na Škrinji prikazan je Isus koji u Hramu u Šimunovom naručju jednom rukom grli Šimuna, a drugu ruku pruža prema Mariji. Marija predaje Isusa kojeg Šimun očekuje čitavog života, u njemu nalazi ispunjenje svoga života i utjehu koju očekuje cijeli Izrael: „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraela“.

Primajući u naručje Isusa, Šimun blagoslivlja Boga i njegovu Majku jer u njemu svako srce nalazi svoje ispunjenje. Govoreći o Isusovom prikazanju u Hramu, stara antifona kaže: „Šimun je primio Dijete, a Dijete je vodilo starca“. Susret Isusa i Starca, onoga koji sluša, donosi ispunjenje. Dijete je darovalo Šimunu smisao dugom životu i čekanju, pokazalo mu je ispravan pravac i smisao života.

Dijete je prosvijetlilo Starca omogućivši mu vidjeti svu dubinu svega što je čitav život  očekivao: susresti Mesiju, Spasitelja. Šimun je pred malenim Isusom očistio i ispunio sva svoja očekivanja od Boga, Spasitelja, jer ga nije gledao kao što je očekivao Izraelski narod, u sili i moći političkog osloboditelja.

Šimun je držao u rukama malo, krhko Dijete koje je ovisilo o njemu, o pažnji njegovog srca, o njegovoj vjeri, o njegovom srcu. Marija i Josip u tom činu i vjeri Šimuna nisu samo pasivni promatrači. Taj događaj i njih zahvaća i vodi.

Gledajući Šimuna i razmatrajući o njegovom životu, i mi shvaćamo isto. Majka Crkva Isusa stavlja i u naše ruke! U svakoj svetoj pričesti, Majka Crkva Isusa polaže u naše ruke. Kao što se veliki Bog sakrio u malo dijete da bi ga Šimun mogao držati u rukama, grliti i ljubiti, Isus se sakrio u poniznost posvećenog kruha da bismo ga i mi također mogli primiti u svoje ruke, u svoje srce i sjediniti se s njime“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da je Šimun, prije svega, čovjek Hrama i molitve, nadbiskup je rekao kako molitva osposobljava Šimunov život da i u trenucima slabosti, nemoći i starosti, slavi, blagoslivlja i zahvaljuje Bogu.

„Svjetlost svijeta, Isus kojeg drži u rukama, nadahnjuje ga da moli s pouzdanjem i predanjem: ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!’.

Riječ ‘otpuštati’ znači ‘razvezati zavezano’. Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Kneza mira, Spasitelja i Otkupitelja koji donosi puninu mira, razvezuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti. Iskustvo Boga koje Šimun doživljava prihvaćajući novorođeno Dijete u ruke je oslobođenje koje donosi mir. Dijete je punina koja daje smisao životu“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši kako je bitno primijetiti, baš po Šimunovim riječima, da se sve to događa „sada“.

„Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“, moli Šimun. Sada je ovaj trenutak, ovo vrijeme. Bog se i nama želi objaviti sada u našem životu. Sada, usprkos svemu, pa čak i usprkos našim tminama. Šimunova molitva ‘Sad otpuštaš’, koju izgovara iz životnog iskustva je molitva koja ozbiljno priprema na kraj života, na susret sa smrću.

Šimun se obraća onome kojeg drži Gospodarem života i s kojim je iskusio njegovu snagu koja mu omogućuje da po smrti uđe u vječni počinak. Šimun ne bježi od smrti, već je promatra kao kontinuitet života, svjestan da će i ona biti novo iskustvo Božje objave. Šimun se uvijek pouzdavao u Boga i pouzdaje se i ovoga, posljednjeg trenutka „po riječi njegovoj“, kako je i Isus izrekao na križu: Sada je došao čas, ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’“ naglasio je mons. Zgrablić.

Šimun je doista „čovjek pravedan“, kako o njemu kaže i Sveto Pismo, istaknuo je nadbiskup. To znači da je „Šimun u dubini duše povezan s Bogom i ‘bogobojazan’, tj. ponizan pred svojim Stvoriteljem, kako bi trebao biti svaki koji želi živjeti puninu vjere s Bogom“ istaknuo je predvoditelj slavlja.

Zadarska nadbiskupija ima čast i odgovornost pred milošću tijela sv. Šime, nuditi ga svim ljudima

Nadbiskup je opisao i značenje i izgled Škrinje sv. Šime, najznačajnijeg zlatarskog srednjovjekovnog djela zlatara Franje iz Milana koji je u Zadru imao radionicu. Po  minucioznosti i bogatstvu izrade, to je najdragocjeniji i najveći relikvijar u europskim razmjerima, a nalazi se u središnjem dijelu u prezbiteriju Šimine crkve, iznad glavnog oltara.

 

Sa stražnje strane Škrinje majstor Franjo ukucao je tekst na latinskom, a u prijevodu glasi: “Ovdje, u ovoj škrinji, koju je, da izvrši svoj zavjet, darovala moćna, preslavna i uzvišena Elizabeta Mlađa, vladarica Ugarske, počiva u miru Šimun Pravednik, koji je na svojim rukama držao Isusa, rođena od Djevice. Ovo je djelo učinio Franjo iz Milana godine 1380”.

Koliko je proniknuo u bît poruke koju treba poslati, pokazuje i da je majstor u središte reljefne kompozicije sprijeda stavio kako sv. Šimun drži Dijete Isusa. Prikazao ga je precizno u centru prednjeg dijela Škrinje, poručujući da u središtu života i našeg pogleda mora biti Isus Krist koji se predaje svakom čovjeku.

Na pročelju vratnice Škrinje, na lijevo od središnjeg reljefa Prikazanja Isusa u hramu, prikazan je reljef sv. Josipa s golubicom u ruci i Marija koja predaje Isusa Šimunu. Lijevo je prikazan Šimun iza kojega stoji proročica Ana. Dijete je licem okrenuto majci prema kojoj pruža desnu ruku.

Na cijelom poklopcu sarkofaga sprijeda dominira u cijelosti prikazano tijelo sv. Šime, a na ovratniku plašta je natpis SANCTUS SIMEON IU(STUS) (Sveti Šimun Pravednik); na desnoj narukvici haljine nalazi se natpis PROFETA (Prorok).

Na kraju mise, mons. Zgrablić izmolio je zagovornu molitvu sv. Šimi koju je nadbiskup Zgrablić napisao uz ovogodišnju svetkovinu i predao je puku kao službeni molitveni obrazac, izmolivši je prvi put 7. listopada, na svečanoj Večernjoj na uočnicu svetkovine.

„Zagovor sv. Šimuna neka nam pomogne da se ispunjamo Duhom Božjim, kako bismo u svakom trenutku mogli prepoznati Isusa u našem životu kao svjetlost na prosvjetljenje tmina našega života i Isusa koji se po svakoj euharistiji stavlja u naše ruke, da bismo ga mogli ljubiti sve do trenutka potpunog zagrljaja u vječnosti“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

 

Tijekom blagdana u Šiminom svetištu slavljene su još četiri mise koje su okupile tisuće hodočasnika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Osobito bude posjećena popodnevna misa s blagoslovom djece jer je sv. Šime na osobiti način zagovornik raznih potreba u životu djece, od njihovog začeća do ozdravljenja tijekom života.

 

„Sv. Šime primio je mnoge uzdahe i vapaje i prenio ih je pred lice Gospodina. Tišina i skrovitost njegovog hrama daje nam do znanja da se nalazimo na tlu koje je sveto. Tlo koje ne odiše bukom, već jednostavnošću, natopljeno molitvama vjernika“ rekao je na kraju mise don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

Zahvalivši nadbiskupu Zgrabliću na pastirskoj brizi nad Zadarskom nadbiskupijom, don Damir je rekao: „Mi, Zadarska nadbiskupija, osjećamo čast i odgovornost pred milošću i tajnom tijela sv. Šime koji se nalazi kod nas!

Kao da taj starac nije htio otići iz grada Zadra. Njegovo tijelo je puno puta u povijesti bilo određeno za odlazak, ali čudesna sila drži ga među nama. Potresi, požari, pljačke, ratovi – ništa ga nije uspjelo pomaknuti, udaljiti iz grada Zadra.

Neka nas prisutnost sv. Šime sve osnaži, da novim zanosom krenemo u izgradnju naše svakodnevice u cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji i Crkvi. Šimina revnost i nas potiče da nikada ne odustajemo od Božje volje za nas“ poručio je don Damir.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić, koncelebranti i puk svih generacija iskazali su čašćenje sv. Šimi prolazeći ispred Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi neraspadnuto svečevo tijelo, za koje je i tijekom službenih rekognicija od strane stručnjaka utvrđeno da su u tijelu sv. Šimuna neraspadnutima sačuvani svi njegovi organi; dakle, dva tisućljeća nakon što je Šimun osobno doživio pomazanje i dodir Mesije, Isusa Krista kojega je držao u svom naručju u njegovoj najranijoj dobi, a koji je za sebe rekao: „Ja sam put, istina i život“.

 

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u subotu, 7. listopada, u svetištu sv. Šime u Zadru, svečanu Večernju uoči blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra.

Osobitost i obogaćenje u ovogodišnjem liturgijskom susretu bilo je zajedničko sudjelovanje u Večernjoj hodočasnika Križevačke eparhije, među kojima i njihovih svećenika i bogoslova, predvođenih križevačkim vladikom Milanom Stipićem koji njeguju veliku pobožnost u čašćenju sv. Šime te sudjelovanje članova crkvenih pokreta i zajednica Zadarske nadbiskupije koji su se okupili na svom susretu u svetištu sv. Šime prije početka svečane Večernje.

U zahvalnosti članovima Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji s predstojnikom fra Bojanom Rizvanom na organizaciji njihovog susreta prije Večernje, nadbiskup Zgrablić rekao je da je djelovanje zajednica, udruga, pokreta i bratovština na području Zadarske nadbiskupije „u povezanosti istim Božjim Duhom“ te da smo pozvani zahvaljivati Bogu „na bogatstvu različitih plodova Duha koji niču, rastu i dozrijevaju na Božjoj njivi diljem naše Nadbiskupije“.

„Poput sv. Šimuna koji je potaknut Duhom došao u Hram upravo u trenutku kad su Marija i Josip prikazivali Bogu Isusa i mi smo se, vođeni istim Duhom, okupili oko sv. Šimuna, Pravednika i Bogoprimca koji je držao Isusa u svojim rukama, na molitvu koja nam otvara vrata Bogu i omogućuje prepoznati Isusa, ljubljenog Božjeg Sina i našeg Spasitelja.

Relikvije sv. Šime ne vraćaju nas natrag u jeruzalemski hram, u Šimunovo vrijeme, nego nas, kao „fragmenti vječnosti na zemlji,“ kako je netko nazvao relikvije, usmjeravaju prema nebu, k Bogu, našem Ocu i povezuju sa sv. Šimunom koji živi u Božjem svjetlu i miru u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se kroz molitvu povezujemo sa sv. Šimunom „koji je supatnik u našim slabostima i iskušenjima života, da bismo mogli njegovim primjerom i zagovorom smjelo pristupiti Prijestolju milosti te primiti milost i milosrđe za pomoć u pravi čas“.

Molitva Večernje je „dio velikog molitvenika, Knjige psalama, kojeg biblijska tradicija daje vjerničkom puku da postane njegova molitva, njegov način obraćanja Bogu u izgrađivanju odnosa s njim“ rekao je nadbiskup, poručivši: „Psalme je sigurno svakog dana molio i sv. Šimun i na taj način ispunjavao svoj život Duhom Svetim koji ga je u životu vodio i poticao do blaženog iskustva punine života izraženog u njegovim riječima hvale i molitve: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio  pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga’“.

„Božje poznavanje nije prisjećanje, nego bivstvovanje u životu pravednika“

Prvi pjevani psalam na Večernjoj, Psalam 109, „proročki nam govori o Mesiji, o Kristu kralju, svećeniku i pobjedniku nad grijehom i smrću. Velika su i čudesna djela Božja dovršena u Kristu za nas, jer u njima promatramo njegovo junaštvo i vlast nad našim neprijateljima. S Kristom Kraljem sve dublje ulazimo u Božji svijet, u Kraljevstvo nebesko, u nebesko veličanstvo koje je kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“, rekao je mons. Zgrablić.

Drugi pjevani psalam, Psalam 112, govori „o iskustvu blaženstva pravednika koji živi s Bogom i surađuje u izgradnji Kraljevstva nebeskoga. Krist nam omogućuje biti pravednik pred Bogom. Pravednik uživa u Zakonu Gospodnjem. S Bogom, život pravednika postaje kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi, čije lišće nikad ne vene, jer sve što radi dobrim urodi. Pravedniku nije život kao pljeva koju vjetar raznosi. Gospodin poznaje pravednikov put. A Božje poznavanje nije prisjećanje, nego bivstvovanje u njegovom životu“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se pravednikova molitva izriče svečanom pjesmom hvale, hvalospjevom.

U trećem djelu Psalterija puk je pjevajući molio Hvalospjev iz Knjige Otkrivenja kao svoju poklonstvenu hvalu Gospodinu, „naše klanjanje u Duhu i istini, zbog njegovih veličanstvenih djela koje slave njegovo Ime koji je Bog, Svet, Gospodin i Svevladar“, rekao je nadbiskup.

Psalmi, hvalospjev iz Knjige Otkrivenja, kratko čitanje iz Poslanice Hebrejima i Marijin hvalospjev Veliča, pjevajući moljeni na Večernjoj, „ulijevaju se u našu vjerničku stvarnost koja postaje povlašteno mjesto susreta s Bogom i njegovog odgovora na naš životni put. Ta nam molitva pomaže prepoznati iskustvo Božje blizine na koju je svaki čovjek pozvan“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši da „molitva psalama zauzima istaknuto i privilegirano mjesto u iskustvu molitve Crkve“, nadbiskup je rekao da psalmi „sadrže nadahnutu Božju riječ koja postaje riječ molitelja“. Pritom je citirao papu Beneditka XVI. koji je rekao: „Psalmi su dani vjerniku kao molitvenik kojemu je jedini cilj postati molitva onoga koji ih prihvaća i njima se obraća Gospodinu. Budući da su Božja riječ, onaj koji moli psalme govori Bogu sâmim Božjim riječima, obraćajući se njemu riječima koje nam on sâm daje. Tako, moleći psalme, uči se moliti. Oni su škola molitve“.

„Molitva je najbolji prijatelj života, najbolji vodič do živog osobnog susreta s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je nagovor zaključio molitvom Bogu po zagovoru sv. Šime, pročitavši zagovorni molitveni obrazac sv. Šime i moleći ga s pukom, a napisao ga je mons. Zgrablić i ubuduće će biti službena zagovorna molitva sv. Šimi u svetištu sv. Šime u Zadru.

Poželjevši da po primjeru i zagovoru sv. Šime Bog i nas ispuni i vodi Duhom Svetim kao što je njega, da Krista prepoznamo i primimo u hramu života i prosvijetli naš život te da blagoslivljamo Boga zbog ljubavi koju nam je darovao u sv. Šimi, nadbiskup je istaknuo da je Bog Duhom Svetim vodio i poticao sv. Šimuna, Pravednika i Bogoprimca, cijelog njegovog života te mu je dao milost da prepozna i iz Marijinih ruku primi u naručje ljubljenog Božjeg Sina Isusa Krista, za kojega je Sv. Šime tijekom prikazanja u jeruzalemskom hramu rekao da je slava Božjeg naroda, „svjetlost za prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

Ljudi svjedoče o uslišanjima po zagovoru sv. Šime osobito za djecu

Prisutnima se prigodno obratio i križevački vladika Stipić. Mons. Stipić je podsjetio da je Zadarska nadbiskupija u rujnu 2014. darovala Križevačkoj eparhiji djelić relikvije sv. Šime koja se nalazi u grkokatoličkoj župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom.

Vjernici u Jastrebarskom svake srijede mole pred tom relikvijom osobito se utječući zagovoru sv. Šime. Sv. Šimu osobito svečano slave svake godine i na Svijećnicu, jer je u središtu toga blagdana događaj prikazanja Isusa u hrama kojega je dionik bio upravo sv. Šime.

Relikvija sv. Šime darovana je Križevačkoj eparhiji povodom obilježavanja 400 godina Marčanske unije, događaja koji je značio priznavanje rimskog pape vrhovnim poglavarom Crkve i obnovu crkvenog zajedništva grkokatolika s Apostolskom stolicom, kakvo je bilo u prvom tisućljeću.

„Relikvija sv. Šime dana je kao znak sjeverozapadnoj Hrvatskoj za štovanje toga velikog i predivnog sveca. Mi hodočasnici došli smo zahvaliti za tu milost i izreći molitvu koju molimo svake srijede kod relikvije sv. Šime u Jastrebarskom. Moramo se pohvaliti da je Bog zaista blagoslovio ljude po daru relikvije sv. Šime u Jastrebarskom. Bilo je već nekoliko uslišanja obitelji koje su posvjedočile da nisu mogle imati potomstvo, a onda su po zagovoru sv. Šime, utječući se njemu molitvom, dobili od Boga blagoslov i potomstvo, po molitvama i zagovoru svetoga starca Šimuna“ rekao je vladika Stipić. Potom je vladika, u ime vjernika, predvodio molitvu sv. Šimi koju mole vjernici „velikom Božjem ugodniku Šimi“, utječući se njegovoj „čovjekoljubivoj dobroti“, da pogleda na sve koji prilaze njegovim svetim moćima moleći njegov zagovor i pomoć; „da živimo pravednim životom poput sv. Šime, da ugledamo svjetlo spasenja i u miru prijeđemo u život vječni“.

U znak podrške njihovom zahvalnom hodočašću i štovanju sv. Šime, zadarski domaćin, nadbiskup Zgrablić, u srdačnom izrazu dobrodošlice grkokatoličkim gostima, darovao je vladiki Stipiću da upravo mons. Stipić sa župnikom don Damirom Šehićem otkrije zastor sa Škrinje sv. Šime na početku Večernje.

Na kraju Večernje, prisutnima se prigodno obratio dr. don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime. U danima pripreme za proslavu blagdana sv. Šime, kako je rekao, don Damir se pitao tko su ljudi koji će hodočastiti sv. Šimi.

„Znam da ih vežu razne niti za sveto tijelo starca Šime, ali pitao sam se koji su dublji razlozi zbog kojih hodočasnici dolaze i obilaze ovo mjesto molitve. Ubrzo mi je došao odgovor. Primio sam telefonski poziv jedne žene koja se zanimala za raspored misa. Rekla mi je da putuje izdaleka i kako dolazi u Zadar kako bi bila tu sa svojom obitelji dva dana, jer ima dug prema sv. Šimi. Naime, sv. Šime je uslišio njenu molitvu vezano za njenog sina.

Nedugo zatim nazvali su me pojedini svećenici iz Splita i iz Šibenika i rekli kako žele doći i biti na proslavi sv. Šime. Ovo govorim zato jer je potrebno istaknuti kako sv. Šime nije naše vlasništvo. Njegova svetost i Svjetlost na prosvjetljenje naroda je naša obveza da kao mjesna Crkva otvorimo širom vrata svima koji vape i mole za pomoć ovoga sveca. Svjedočanstva mnogih kao i rijeke onih koji će tek obići relikviju sv. Šime daju nam zadaću da brinemo i trajno pružamo priliku svima koji traže zagovor pred sv. Šimom“ poručio je čuvar svetišta Šehić, kojemu je nakon Večernje prišla ta žena koja ga je nazvala i rekla: „Ja sam žena koju ste spomenuli, ja sam Vas zvala. Ovo su moji kćer i sin, za koje zahvaljujem sv. Šimi“.

U zahvalnosti svima za dolazak u pohod sv. Šimi i sudjelovanje u molitvi Večernje, koje je, u odnosu na prethodne godine, bilo najbrojnije dosad po posjećenosti puka baš i na uočnicu svetkovine, don Damir je zahvalio članovima zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije za sudjelovanje u Večernjoj. „Izričem i poziv da se u crkvi sv. Šime osjećate uvijek dobrodošlo! Osjećajte se uvijek ugodno i voljeno! Svetac koji boravi u ovom svetištu daje nam razlog da imamo pouzdanje u Boga onako kako ga je i on imao dok je očekivao Mesiju“ poručio je dr. don Damir Šehić svim vjernicima.

Nakon Večernje, nadbiskup Zgrablić, vladika Stipić, svećenici i puk počastili su sačuvano tijelo sv. Šime pohodom pred Škrinju sv. Šime u kojoj je tijelo sveca kojega Zadrani časte već osam stoljeća.

Ines Grbić

Tijekom svečane Večernje na uočnicu blagdana sv. Šime, u subotu, 7. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predao je puku  zagovornu molitvu sv. Šime koja je budući službeni molitveni obrazac u javnom čašćenju sv. Šime, upućen iz svetišta sv. Šime u Zadru.

Autor te molitve je mons. Zgrablić. Nadbiskup je na kraju svoga nagovora tijekom Večernje prvi put izmolio tu molitvu koja u obraćanju Bogu završava izricanjem osobne molitvene nakane sv. Šimi.

Moleći u zajedništvu s vjernicima, mons. Zgrablić potaknuo je puk da svatko u sebi na kraju izrekne molitvenu nakanu sv. Šimi.

Molitveni obrazac glasi:

Moli za nas, sv. Šimune. – Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se:

Gospodine Bože, Oče naš!

Po primjeru i zagovoru sv. Šimuna,

Pravednika i Bogoprimca,

i nas ispuni i potiči Duhom Svetim

da Isusa Krista, Tvoga ljubljenog Sina, prepoznamo

i iz Marijinih ruku primimo

u hramu našeg života,

gdje Te želimo zauvijek slaviti.

Kristova blizina neka nam bude svjetlost

na prosvjetljenje u svim tminama života,

kako bismo blagoslivljali Tebe

zbog ljubavi koju si nam u Njemu darovao.

Pomozi nam da napredujemo u svetosti,

radujući se spasenju koje si nam u Kristu pripravio.

Osobito Te molimo

da nam po zagovoru sv. Šimuna

udijeliš milost …… (osoba izrekne za koju milost želi moliti).

To Te molimo po zagovoru sv. Šimuna

i po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

 

Taj molitveni obrazac buduća je službena molitva koju će don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, učiniti uvijek dostupnom u zadarskom svetištu te promicati njeno širenje, u želji i poticaju da se ljudi obraćaju sv. Šimi u raznim prilikama života.

Mnogi su kroz stoljeća osvjedočeni u zagovor sv. Šime, osobito u nakanama za zdravlje djece i rađanje potomstva, o čemu postoje i svjedočanstva ljudi. Sveti Šime bio je u osobnom dodiru i susretu s Isusom, Otkupiteljem i Spasiteljem svakog dara života, od njegove najranije i tjelesno nejake dobi, potrebne osobite zaštite roditelja.

Crkva sv. Šime u Zadru promiče se kao „svetište života“ jer je sv. Šime u sebi utjelovio dostojanstveno življenje i poštovanje svih stadija života.

Dostojanstveno je doživio svoju starost strpljivo, postojano i vjerno iščekujući Mesiju te je spokojno i u miru umro.

U hramu se susreo s Isusovim roditeljima, Josipom i Marijom kojoj je prorokovao njenu pogođenost boli, „da se razotkriju namisli mnogih srdaca“.

I najdragocjenije, sv. Šime izrekao je otkupiteljski i spasenjski navještaj i ispunjenje Božjeg obećanja – na svojim je rukama držao Isusa kad je imao svega 40 dana i u tako malenom Djetetu prepoznao iščekivanoga Mesiju, za kojeg je u tom trenutku javno rekao da je Isus Krist „svjetlo na prosvjetljenje naroda i slava puka svoga izraelskoga“, o čemu piše i evanđelist Luka.

Ines Grbić

 

 

Druga sjednica Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem povjerenika fra Bojana Rizvana, održana je u ponedjeljak, 25. rujna u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Područje povjereno radu toga Povjerenstva na osobiti način ima udioništvo u djelu Nove evangelizacije. Po djelovanju zajednica koje su darovane različitim karizmama, poslanje toga Povjerenstva je i u službi promicanja jedinstva Crkve i crkvenosti.

Događaji koje organizira to Povjerenstvo imaju formativni dio u smislu nagovora, predavanja na kojem bi sudionici susreta bili dodatno informirani o različitim stvarnostima glede djelovanja crkvenih zajednica, kako bi se promicao ispravni pristup življenju duhovnosti na kristološki način, u ekleziološkom duhu.

Članovi crkvenih pokreta ugrađuju svoje talente u zajedništvo Crkve te je povjerenik Rizvan istaknuo važnost čuvanja katoliciteta, ispravnog razlučivanja duhova i zdrave duhovnosti, potrebe praćenja pojedinih stvarnosti i pojava, kako se, zbog nekog pojedinca, ne bi zasjenila pozitivnost karizme cijele zajednice. U tom kontekstu, fra Bojan smatra uputnim održati i bratske pohode susretima nekih zajednica u župama, da se pobliže upozna s njihovim djelovanjem.

 

 

Na sjednici su predstavljeni pozitivni odjeci nadbiskupijskog susreta zajednica i pokreta koji je održan u zadarskoj katedrali sv. Stošije, a bio je i duhovsko bdjenje uoči ovogodišnje svetkovine Duhova. Uz taj godišnji duhovski susret, Povjerenstvo će, na nadbiskupijskoj razini, tijekom godine organizirati još tri velika događaja za crkvene zajednice i pokrete. Ti će se nadbiskupijski događaji održati uoči blagdana zadarskih zaštitnika, sv. Šime i sv. Stošije te u korizmenom vremenu.

Na sjednici su određeni datumi tih susreta koji će biti dijelom godišnjeg pastoralnog plana Zadarske nadbiskupije. U nadolazećoj Godini molitve, susreti u nadležnosti Povjerenstva će biti i u duhu pouke o molitvi Časoslova i svjedočenja iskustva te molitve Crkve.

Prvi veliki susret u organizacijskoj nadležnosti toga Povjerenstva u nadolazećem razdoblju će se održati u subotu, 7. listopada, na uočnicu blagdana sv. Šime, u svetištu sv. Šime u Zadru, s početkom u 17,30 sati.

 

 

Budući da je mjesec listopad Marijin mjesec, na tom će se susretu u njegovom prvom dijelu moliti krunica. U zajedništvu s Majkom Marijom, ženom koja je uzor molitve i predanja vodstvu Boga u svom životu, predstavnici pet crkvenih pokreta će moliti po deseticu radosnih otajstava krunice.

Održavanje susreta zajednica koji su duhovska stvarnost Crkve, baš u svetištu sv. Šime, providonosno je i osobito simbolično, jer je sv. Šime, čovjek otvoren djelovanju Božjega duha, držeći na svojim rukama Dijete Isusa, u Isusu proročki prepoznao iščekivanoga Mesiju u znanju i po poticaju Duha, a Isusa su u jeruzalemski hram došli prikazati Marija, zaručnica Duha Svetoga i Josip, četrdeseti dan po njegovom rođenju.

U tom kontekstu, fra Bojan će nakon molitve krunice održati prigodni nagovor o temi kako prepoznati poticaje Duha Svetoga, jer za to je potreban i dar znanja, kako bi se izbjeglo proizvoljno tumačenje djelovanja Duha Svetoga i sačuvalo pojedinca ili zajednicu od stranputice u duhovnom životu i odnosu s Bogom.

 

 

„Kriterij svih duhovnih iskustava je naša svakodnevica i način kako se ophodimo prema svom okruženju i ljudima u našem svakodnevnom životu“ istaknuo je povjerenik Rizvan.

Nakon molitve krunice i nagovora povjerenika, članovi Marijine legije će iznijeti svjedočanstvo o značenju molitve krunice u životu pojedinca i zajednice.

„Molitva je snaga evangelizacijskog djelovanja, ali i sâma molitva je evangelizacijsko djelo. Ponašajmo se dostojno Evanđelja i Duh Sveti neka bude zalog našeg poslanja“ potaknuo je povjerenik Rizvan.

Povjerenstvu je povjeren i poticaj za organiziranje pučkih misija u župama čiji župnici izraze želju za tim.  

Na susretu je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Don Ante je izrazio podršku i priznanje inicijativama toga Povjerenstva, podsjetivši kako karizma i institucija ne trebaju biti u suprotstavljenosti, nego se dopunjuju, živeći komplementarnost u poslanju Crkve.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

Ususret proslavi župnog blagdana sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, u nedjelju, 24. rujna, u Slivnici je počela trodnevna duhovna priprava tijekom koje misna slavlja predvode trojica mladomisnika Zadarske nadbiskupije.

Prvog dana Trodnevnice, misno slavlje u slivničkoj župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana predvodio je don Marko Majić Mazul, SDB, župni vikar u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

Tumačeći navješteno Evanđelje o istoj plaći koju gospodar daje radnicima, bez obzira koliko dugo je tko od njih radio, don Marko je rekao da Isus svojim govorom u prispodobama želi reći nešto o sebi, o Bogu, o Kraljevstvu nebeskom.

„Kad Isus govori u prispodobama, metaforama, govori na jak, potresan način. Takav govor može izazvati neki prijelom, prekretnicu, događa se nešto snažno. Isus želi potresti. Isus nas želi protresti, pozitivno isprovocirati“ rekao je don Marko.

 

 

Gospodar koji unajmljuje radnike, svaka tri sata poziva radnike. Prvog je pozvao u 6 sati ujutro, a zadnjeg u 5 sati popodne, što znači da će taj radnik raditi samo sat vremena, jer radi se do 6 sati.

„I svakome od njih gospodar će platiti po denar. To je bila dnevnica, ljudi su od toga mogli preživjeti. Onaj tko je radio sat vremena, dobio je isto kao onaj koji je mukotrpno radio cijeli dan, od 6 ujutro.

Želiš da ti sjedne ta prispodoba, da vidiš da je tu nešto pošteno, da Gospodin želi nešto reći. Ali, ne sjeda. Ne mogu shvatiti kako si dao istu plaću onome koji radi u zadnjoj uri, kao ljudima koji su radili cijeli dan. Kako to može biti pravedno? To je nepravedno. U nama to izaziva bunt, da se borimo za pravdu“ istaknuo je don Marko, rekavši da je to Evanđelje slika stanja naših međuljudskih odnosa i našeg odnosa s Bogom.

„To Evanđelje je kao rendgen stanja naših duša i našeg života. Možda mi mislimo da smo zaslužili nešto bolje, više, od nekoga drugoga. Mislimo da ćemo mi tjerati pravdu, postati bogovi. Zavidimo kako Bog dolazi u zadnju uru i želi spasiti zadnjeg grešnika. Mi smo na to ljubomorni“ upozorio je don Marko, rekavši da nas Isus poziva da blagoslivljamo onoga najzadnjega, najpotrebnijega, najgrešnijega, koji nas najviše živcira. Iz osobnog iskustva, rekao je kako ljudi u razgovoru sa svećenikom često govore da su u srdžbi, ljutnji, nervozi.

 

 

„Zloduh srdžbe hara i napastvuje nas. Ljudi govore da su ljuti, nervozni, ne mogu razgovarati s mužem, djetetom. Isus poziva da budemo svjetlo. Što ako smo baš mi ljudi od zadnje ure, oni što rade sat vremena? I Isus želi doći i baš nas spasiti. Što ako smo mi ti grešnici, a mi mislimo da radimo po cijeli dan“ upozorio je don Marko, potaknuvši na blagost, strpljenje i krepostan život.

Podsjetio je na misao sv. Ignacije Lojolskog: „Tko razmatra Boga, taj može razmatrati samo dobro, jer Bog je sâmo dobro“.

Upozorio je da toliko puta „padamo na varku da smo nešto zaslužili. Možemo misliti da idemo u crkvu, molimo, znamo nešto o vjeri, družimo se s ljudima u vjeri, pa mislimo što će nama netko nešto govoriti. Koliko puta nas napada napast da želimo biti priznati, vrijedni, netko i tako pomalo zauzimamo Božje mjesto“ rekao je don Marko, potaknuvši na promišljanje „za koga živimo i djelujemo“.

 

 

„Isus je beskonačno važniji od svega čime se bavimo i što radimo. U nečemu smo zavidni, ljubomorni, živimo u poteškoćama. Na misi je prilika da kažemo Isuse, neću više preuzimati ulogu spasitelja u svom i tuđem životu. Isuse, priznajem, ti si Spasitelj. Budimo Božji. Grijeh nas umrtvljuje. Uz grijeh gubimo snagu i volju za Isusa. Trebamo dolaziti što više pod svjetlo Božje i milosrđe Božje“ rekao je don Marko, potaknuvši vjernike da Gospodinu predaju i odreknu se svega što nas napada: srdžbu, ljutnju, nemir, požudu, oholost, egoizam. Pritom je istaknuo vrijednost sakramenta ispovijedi kao čuda Božje milosti koja nam je svaki dan na raspolaganju. Potaknuo je na redovitu ispovijed, podsjetivši da je o. Gabriel Amorth rekao da je ispovijed neusporedivo jača od svakog egzorcizma.

Slivnički župnik don Luka Šustić zahvalio je don Marku na dolasku. Drugog dana trodnevnice misu će predvoditi don Mladen Protić, a trećeg dana, na uočnicu župnog blagdana, misu predvodi don Mario Karadakić. Nakon te mise će biti klanjanje pred Presvetim.

Na blagdan sv. Kuzme i Damjana, u srijedu, 27. rujna, svečano misno slavlje u 11 sati u Slivnici predvodi don Filip Kucelin, predstojnik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, koji će povezati poruku mučeništva sv. Kuzme i Damjana s mučeništvom koje su u nasljedovanju Isusa Krista podnijeli ljudi u našem vremenu.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kolonije bogoslova Zadarske nadbiskupije, ljetni susret koji se svake godine održava prije početka nove akademske godine, održan je od srijede, 20. do subote, 23. rujna u Zadarskoj nadbiskupiji.

Taj je susret prilika bogoslovima da se okupe i jačaju u svom zajedništvu, podijele iskustva i međusobno bolje upoznaju, jer nisu svi u istoj kući formacije. Prilika je to i da se osobno susretnu s nadbiskupom i zajedničkim pohodima upoznaju neki dio Nadbiskupije.

Na ovogodišnjem susretu, šestorica bogoslova, od kojih će trojica biti zaređeni za đakona u studenom, bili su smješteni u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’, odakle su išli u pohod župama. Uz zajedničku molitvu Časoslova, svaki dan bogoslovi su sudjelovali u misnom slavlju koje je predvodio don Ante Dražina, povjerenik za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije kojem je povjerena i skrb o bogoslovima.

Prvog i zadnjeg dana susreta misa je slavljena u sjemenišnoj kapeli, a drugog dana u kapelici Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar.

 

 

U petak, 22. rujna, bogoslovi su sudjelovali u misnom slavlju u kapeli zadarskog nadbiskupa u Nadbiskupskom domu koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup je ohrabrio bogoslove u razvoju njihovog zvanja. Nakon mise bila je mogućnost za osobni razgovor bogoslova s nadbiskupom Zgrablićem.

U odgovoru na poticaj pape Franje za potrebom odlaska na periferije, bogoslovi su s povjerenikom Dražinom pohodili podvelebitske župe Starigrad – Paklenicu, Seline i Tribanj – Krušćicu, gdje im je domaćin bio župnik don Tomislav Končurat. Bogoslovi su posjetili i Nacionalni park Paklenica i mjesto Marija Magdalena, zadnje mjesto uz Jadransku magistralu na granici Zadarske nadbiskupije i Gospićko – senjske biskupije, gdje se nalazi i crkvica sv. Marije Magdalene.

 

 

Bogoslovi su pohodili i župe u Bukovici gdje im je domaćin bio mladomisnik don Mladen Protić koji je prošle godine bio sudionik kolonija, a sada je župnik. Običaj je da bogoslovi posjete kolegu kojem je kao najmlađem župniku dodijeljena župa. Bogoslovi su posjetili i župu Benkovac gdje ih je dočekao župnik don Anđelko Buljat, zatim župe Popovići, Rodaljice i Korlat čiji je župnik Protić.

U petak, 22. rujna, bogoslovi su posjetili župu sv. Kuzme i Damjana u Slivnici gdje im je domaćin bio župnik don Luka Šustić. Misu u župnoj crkvi predslavio je rektor Dražina, a potom ih je don Luka upoznao s tom župom i priredio im večeru u zajedništvu sa župnim suradnicima.

Smisao kolonija je i da bogoslovi, odlazeći u župe, vide određene sredine kao mjesto budućeg poslanja, da upoznaju župnike i oni bogoslove. „Najljepše je svjedočanstvo župnika o životu i radu svećenika, to je poticaj i bogoslovima da ustraju i idu dalje. Tom prigodom bogoslovi susretnu i suradnike župnika. Župnici i bogoslovi svojim životom u službi su promicanja zvanja i najbolji promicatelji duhovnog poziva kojeg su odlučili ostvarivati u svom životu“ rekao je povjerenik Dražina.

Ines Grbić