Antonio Marina, univ. mag. theol, u izlaganju „Torinsko platno – Ima li znanost odgovor?“, u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u utorak, 20. veljače, predstavio je povijesni razvoj i spoznaje znanstvenih istraživanja Torinskog platna koje je najproučavaniji predmet u povijesti čovječanstva.

Dio znanstvenika i predavač Marina, vjeroučitelj iz Zagreba koji je diplomirao o temi Torinskog platna, smatraju da je u tom platnu bilo umotano Isusovo tijelo. Platno je očuvano u jako dobrom stanju, a obris muškarca s bradom nije nastao na temelju krvi i ta činjenica osobito zanima znanstvenike u istraživanju.

„Evanđelja i tekstovi Novog zavjeta spominju većinu podataka koje zaključuju i znanstvenici. Zanimljivo da je na Torinsko platno najprije došla krv, a nakon krvi obris muškarca. Osoba je patila, bila mučena, skinuta je s križa, položena u grob. Može se reći da je u grobu došlo do preslika toga obrisa.

Znanstvenici su 1978. otkrili da je obris muškarca nastao velikom energijom elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici Nacionalnog centra za proučavanje nuklearne energije u Italiji koji su istraživali platno od 2006. do 2011. kažu da  današnje čovječanstvo ne posjeduje takvu vrstu energije koja bi mogla napraviti takav obris čovjeka na tkanini.  Neki fizičari i znanstvenici smatraju da će Torinsko platno biti presudno u nadolazećim stoljećima u području kvantne fizike.

Jedna fizičarka koja se bavi kvantnom fizikom kaže da je u trenutku uskrsnuća u grobu bila proizvedena tolika količina elektromagnetskog zračenja koja prkosi svim zakonima fizike i da u tom trenutku u grobu više nije postojalo ni vrijeme ni prostor“, istaknuo je Marina.

Nijedan predmet nije dobio toliko pažnje u znanosti kao Torinsko platno, o kojem je napisano više od 3 500 knjiga i više od 10 500 znanstvenih članaka. Više od sedam desetljeća znanstvenici pokušavaju odgovoriti je li u to platno bio umotan Isus Krist prilikom polaganja u grob. Među znanstvenicima iz različitih dijelova svijeta svatko ima različita vjerska uvjerenja. Većina znanstvenika koji su analizirali Torinsko platno predstavljaju se kao agnostici i ateisti. Službeno stajalište Vatikana ne opovrgava autentičnost Torinskog platna, ali ni ne potvrđuje njegovu autentičnost. Vjerska tradicija ističe da je u to platno bio umotan Isus Krist. Neki to platno nazivaju sveti pokrov, sveto platno.

Torinsko platno je dugo 434 cm, široko 109 cm, a debljina tkanine je 34 mm. Pod mikroskopom je otkriveno da tkanina posjeduje snopove vlakana. Svaki snop ima približno 200 vlakana i iznosi 25 mm. Platno se sastoji od prednjeg i stražnjeg dijela. Prednji dio prikazuje obris muškarca s bradom i kosom, na licu je vidljiv obris nosa i dva krupna oka, a podlaktice su savijene i preklapaju se iznad zdjelice; desna podlaktica se preklapa iznad lijeve ruke. Donji dio prikazuje stopala u ispruženom položaju. Osoba je u ležećem položaju i vidljivo je izmučena. Cijeli prednji obris ima tzv. smeđe mrlje, najviše su prisutne na predjelu ruku i glave.

Stražnji dio obrisa muškarca je teže vidljiv od prednjeg dijela. Na stražnjem predjelu glave vidljivi su tragovi krvi koje su tekle iz ubodnih rana koje podsjećaju na rane trnove krune. Najintrigantniji dio stražnjeg dijela su leđa na kojima se nalazi najviše smeđih mrlja. Znanstvenici su potvrdili da su to tragovi krvi i posljedica biča. Stražnji dio je izraženiji u tragovima mučenja od prednjeg dijela. Može se govoriti o kidanju kože s muškarca koji je prikazan na Torinskom platnu.

Marko, Luka i Matej u sva tri sinoptička evanđelja spominju da je Josip iz Arimateje nabavio vrstu platna. U Ivanovom evanđelju piše da je Petar ugledao povoje gdje leže i ubrus na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego savijen na jednom mjestu.

„Sva tri evanđelja govore da je postojala vrsta tkanine u Isusovom grobu. Na Torinskom platnu je pronađeno od 100 do 120 udaraca bičem. Osoba je bila pričvršćena čavlima na najčvršćem dijelu, kako ne bi pala s križa i pritom nije probijena kost, što potvrđuje i Sveto Pismo, da „mu se nijedna kost neće slomiti“. Znanstvenici su zaključili da je žrtva nakon raspeća mogla živjeti približno samo tri sata, a Isus je visio u razdoblju od 15 do 18 sati“, rekao je Marina.

Platno pokazuje da je osoba bičevana, a krvave mrlje najviše su na leđima

Prvo službeno znanstveno istraživanje direktno na tkanini Torinskog platna bilo je 1969., kada su uzeti prvi uzorci s tkanine. Potvrđeno je da su niti tkanine  pomiješane s pamukom, a pamuk ne raste u Europi. Drugo službeno istraživanje je bilo 1973., kad je otkriveno da na platnu postoji pelud različitih biljaka. Treće i najveće službeno istraživanje na platnu je bilo 1978., u kojem je sudjelovala NASA koja je napravila poseban uređaj za istraživanje na tkanini. Tada su 52 znanstvenika htjeli  saznati od čega se sastoji slika na platnu, kako je nastala i pronaći krv na tkanini. U 120 sati istraživanja uslikali su više od 30 000 fotografija Torinskog platna. Ta Sturp studija je zadnja službena studija rađena direktno na tkanini.

S uređajem su dobili trodimenzionalnu sliku muškarca. „Rekli su da tkanina pokazuje udarce bičem, moguće je reći iz kojeg smjera je bič došao, a sliku nije moguće uništiti kemijskim sredstvima, što su pokušali s kiselinom u malom dijelu tkanine. Znanstvenici su rekli i da nema pigmenata boja, dakle, prizor na platnu nije naslikan. Potvrđena je krv na tkanini. Krvavih mrlje je manje na prednjem dijelu platna, izraženije su odostraga, osobito na leđima.

Alan Adler, glavni istraživač krvavih mrlja rekao je da krv sadrži krvna zrnca i stanice kože. Osoba je umrla mučeničkom smrću, a krvave mrlje nastale su prije nego je obris postojao na  tkanini. Talijanski liječnik Pierluigi Baima identificirao je AB krvnu grupu na platnu. Tu grupu ima samo 4 % populacije svijeta, a među Židovima je prisutna 18 %. Na euharistijskim čudima istraživanja su također potvrdila AB krvnu grupu. Komisija je rekla da je formiranje slike uzrokovano određenim procesom oksidacije“, rekao je Marina. Govorio je i o natpisima na platnu, među kojima su i riječi dovršiti i Isus.

Talijanska paleografkinja Barbara Frale smatra da je pokojnicima na ploči pisalo mjesto kad je osoba ubijena i tko je ubijen, jer se mučenike kad su bili razapeti na križu stavljalo u masovne grobnice. Pronalaskom ploče obitelj je mogla pronaći svog pokojnika i uzeti kosti. Frale smatra da natpis na punom dijelu ploče s Torinskog platna glasi: „U 16. godini vladavine cara Tiberija, Isus Nazarećanin, skinut rano navečer, nakon što ga je rimski sudac osudio na smrt, a židovske vlasti proglasile krivim, šalje se na ukop s napomenom da mu se tijelo može predati obitelji nakon pune godine dana“.

Neki znanstvenici otkrili su i preslike kovanica na tkanini koje su promjera 15 mm, a tog promjera bile su kovanice kovane za vrijeme Poncija Pilata. Otkriven je obris zakrivljenog štapa na tkanini. Štap na kovanicama je bio amblem Poncija Pilata, uz oznaku Tiberije Cezar. Na desnom oku je otkriven preslik monete od bronce koje je iskovano u vrijeme Poncija Pilata, rimskog namjesnika Judeje, između 26. i 36. godine. Na lijevom oku na platnu otkriven je promjer novčića 15 mm koji je kovan početkom 30. godine poslije Krista.

Postojanje peludi na Torinskom platnu potvrđeno je 1973. i 1978. godine.  „Švicarski biolog Max Frei identificirao je 58 različitih biljaka na platnu. Od tih 58, 17 ih raste samo u Europi, 41 vrsta raste na području Azije i Afrike; od tih 41, 38 vrsta raste isključivo na današnjem području Judeje. Tri biljke su endemske i rastu isključivo u Svetoj Zemlji. Najveći dio peludi, posebna vrsta bodljikavog grma nađena je na obrisu muškarca oko glave, pa se može zaključiti od koje vrste biljke je napravljena kruna na glavi“, rekao je Marina.

Znanstvenici su utvrdili 20 podudaranja između Torinskog platna, relikvije u Parizu i Sudarija iz Ovieda koji je relikvija rupca koji je stavljen na Isusovo lice nakon smrti.

Od 1578. godine Torinsko platno se čuva u katedrali u Torinu, u kapeli Svetog Platna, sakriveno je od javnosti. Platno je od 1983. vlasništvo Vatikana i isključivo Papa ima pravo odlučivati kad će Platno biti izloženo javnosti. Platno se rijetko izlagalo javnosti. Od 1898. do 2015. izloženo je svega pet puta u javnosti. Zadnji put Platno je izloženo 2015. godine, kad je više od 2,5 milijuna ljudi kroz dva tjedna vidjelo Torinsko platno u Torinu. Platno će opet biti izloženo 2025. godine, što je odlučio sv. Ivan Pavao II. prije svoje smrti. Torinski nadbiskup molio je pred platnom 2020. godine, što je bilo i u televizijskom prijenosu.

Platno je smješteno u hermetičnu kutiju koja je napravljena 2000. godine. Staklo je napravljeno da bude otporno na metke i teroristički napad. Te sigurnosne mjere su učinjene jer je 1997. bio podmetnut požar. Platno se drži na temperaturi od 18 Celzijevih stupnjeva; 95,5 % je ispunjeno plinom argonom, a 0,5 % je ispunjeno kisikom da se ne razvijaju mikroorganizmi koji bi uništili platno.

Neki znanstvenici smatraju da se razdoblje platna može pratiti već od skidanja Isusa s križa do 1350. godine. Drugi dio znanstvenika smatra da se platno može pratiti od 1350., kad postoje i službeni zapisi o tom platnu.

Za razdoblje prije 1350. godine, dio povjesničara kaže da je platno bilo sakriveno u Jeruzalemu ili u špiljama na obalama Mrtvog mora, Jordana, današnjeg područja Libanona. U 3. st. platno je bilo u gradu Edesi, to je danas turski grad Urfa, u kojem je tadašnjem kralju Avgaru V. Isusov učenik Tadej donio platno, nakon čega je kralj ozdravio i tada se u Edesi razvija kršćanstvo. Nakon 3. st., sljedećih 500 godina ne zna se ništa o tkanini. Tijekom obnove Edese građevinari su pronašli platno u niši iznad zapadnih vrata Edese. Od 544. do 944. tkanina se čuvala u Edesi i kasnije postaje poznata pod nazivom Mandilion iz Edese. Ta tkanina 944. završava u Carigradu. Za vrijeme križarskog rata 1204., jedan vojskovođa kaže da je vidio brojne relikvije, a posebno ga se dojmilo platno iz Carigrada.

Nakon 1350. godine, povijest Torinskog platna potkrjepljuju povijesni izvori. Nakon što je bilo u francuskom mjestu u vlasništvu jednog grofa, 1578. platno završava u Torinu gdje je do danas. Od 1585. do 2000. g. platno je bilo izloženo 26 puta u javnosti. Na platnu su i tragovi oštećenja od požara iz 1532. u jednom francuskom selu, gdje se platno nalazilo u srebrnoj škrinji koja je gorjela. Vodene mrlje na platnu posljedica su gašenja toga požara.

Platno predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama

„Od 1898. g. govori se o prvim znanstvenim analizama platna. Bilo je nepojmljivo da znanost može dokazati autentičnost te tkanine kao Isusovog pogrebnog pokrova. Obris na platnu teško se može vidjeti u prirodnom okruženju. Amaterski fotograf Secondo Pia 1898. fotografirao je dvije slike u negativu. Prva fotografija je bila u ekspoziciji od 20 minuta, a druga u ekspoziciji od 14 minuta. Nakon te prve fotografije dolazi do prvih znanstvenih istraživanja. Zadnje i najveće istraživanje direktno na tkanini bilo je 1978. godine. Na temelju fotografija znanstvenici mogu raditi eksperimente u laboratorijima za dokaz nekih tvrdnji. Zato je fotografija imala veliko značenje u znanstvenim krugovima“, rekao je Marina.

Prva znanstvena istraživanja na temelju fotografija radila su dva profesora u Francuskoj, članovi Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Zaključili su da je slika na platnu medicinski točna, ne radi se o naslikanoj slici nego je slika nastala pod utjecajem plinova. Znanstvenik Yves Delage je 1902. u predavanju pred znanstvenicima Francuske akademije znanosti i umjetnosti rekao da je slika autentična i anatomski ispravna. Delage se deklarirao kao agnostik. Kad su mu zabranili napisati članak u časopisu o platnu, napisao je: „Krista smatram povijesnom osobom i ne vidim zašto bi itko bio skandaliziran time što postoje materijalni dokazi njegovog postojanja“.

Platno se drugi put fotografiralo 1931., u boljoj rezoluciji i profesionalnije. Francuski kirurg Pierre Barbet i njemački radiolog Herman Nuder zaključili su da obris čovjeka na tkanini predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama. Odbacili su mogućnost da je slika naslikana, rekavši da anatomija toga obrisa tijela svjedoči o njegovoj autentičnosti.

Znanost koja se bavi proučavanjem Torinskog platna zove se sindonologija (grč. sindon znači platno). Ta grčka riječ spominje se u novozavjetnim tekstovima. Ta interdisciplinarna znanost obuhvaća različita područja znanosti: medicinu, fiziku, kemiju, optiku. U zadnje vrijeme uključuju se i teolozi. Prva znanstvena konferencija sindonologa održana je 1939. godine. Sindonologija je novija znanost od 1898. godine, od pojave prvih fotografija Torinskog platna.

U više od 16 zemalja svijeta djeluje 40 sindonoloških centara i instituta. Neke biskupije i sveučilišta osnovali su centre koji okupljaju znanstvenike u istraživanju Torinskog platna. Glavni međunarodni sindonološki centar u Torinu je jedina službena organizacija koju od 1950. priznaje torinski nadbiskup. Zadaća tog centra je širiti znanje o platnu, razvijati znanstvene kontakte s istraživačima iz svijeta i savjetovati torinskog nadbiskupa i Papu o budućim istraživanjima Torinskog platna.

Od 2002., Međunarodni sindonološki centar djeluje diljem Italije. Njihovi znanstvenici održavaju predavanja u osnovnim i srednjim školama Italije gdje su pohodili više od 1 500 škola te su 30 000 učenika govorili o Torinskom platnu.

Na kraju susreta, fra Pavle Ivić prisutne je blagoslovio relikvijom Svetog križa koja se nalazi u zadarskom samostanu sv. Frane.

Ines Grbić

Torinsko platno, trodimenzionalna fotografija. Autor: inženjer geofizike Thierry Castex

Foto: Angelina Matković (sv. Frane); Vatican Media (Torinsko platno)

Na susretu svećenika Zadarske nadbiskupije do deset godina svećeništva izlagao je dr. sc. fra Domagoj Volarević, predavač Liturgike na KBF-u u Splitu, u srijedu, 21. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Dr. Volarević govorio je o temi „Redemptoris Sacramentum – Sakrament otkupljenja“ – Uputa o nekim stvarima vezanima uz presvetu Euharistiju koje valja obdržavati, odnosno izbjegavati.

U navedenom dokumentu govori se o zlouporabama u liturgijskom slavlju, konkretno u euharistiji, što i je značenje riječi ‘redemptoris sacramentum’ koja jest euharistija. Taj dokument Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata izdan je 2004., za pontifikata Ivana Pavla II. Predavač je rekao da su tih godina izašle enciklike baš o euharistiji, npr. i ‘Ecclesia de Eucharistia’. Enciklike takve tematike izdavale su se kad su se počeli pojavljivati određeni problemi, odnosno teška odmicanja od naravi i bîti slavlja euharistije. Tada treba reagirati, da se posvijesti značenje euharistije i vrati na ispravan put.

Dr. Volarević je naveo primjere iz prakse s obzirom na poglavlja toga dokumenta koja govore o uređenju liturgijskog slavlja, pravnim i pastoralnim propisima liturgije, pravilnom slavljenju svete mise, dostojanstvu pričesti itd. „Izvana gledano, euharistija ima svoja pravila slavlja. Liturgiju treba slaviti, a ne samo pragmatično izvršavati. Abususi često počnu iz nekog pragmatizma, što ne mora biti loše. Neke postupke nekad treba učiniti, ali kad su redovne prilike, treba se držati onoga kako treba. Jer euharistija je znakovita. Kod ispravnog shvaćanja liturgijskog slavlja ne radi se samo o pragmatizmu. Bogoslužje, liturgija ima svoju ljepotu. Koristi znakove i simbole koji su također način komunikacije. Znakovi i simboli proizlaze iz ljudske naravi i kulturološkog mentaliteta, a svećenicima bi znakovi i simboli trebali biti jasniji više nego ikome drugome“, istaknuo je dr. Volarević. Upozorio je da se slavlju euharistije i uopće sakramenata ne smije pristupiti na način da se samo nešto ispuni i odradi. „Nego, kreće se od toga da su u bogoslužju uopće bitni znakovi i simboli. To sve govori. Kad znakovi i simboli izgube svoju vrijednost, onda dolazimo do abususa. Kad znakovima i simbolima ni svećenici više ne znaju sebe poučavati i katehizirati povjereni Božji narod, to je plodno tlo za abususe“, upozorio je dr. Volarević. Abususi nastaju kad se promijene neke okolnosti, nekad nastaju iz dobrih namjera.

Premda se riječ abusus prevodi kao zlouporaba, dr. Volarević je rekao da to nije sasvim istoznačno. „Jer, zlouporaba znači koristiti nešto da se nekome čini zlo. No, abusus na latinskom ne znači to. Na latinskom, ab je prijedlog koji znači odmicanje od osnovnog objekta ili subjekta, micati se od osnovnog značenja.   Abusus znači da smo se odmaknuli, udaljili smo se od osnovnog smisla i značenja nečega u liturgijskom slavlju. To još nije zlouporaba. Abususi mogu postati zlouporabe. I nažalost, to se nekad dogodi“, rekao je dr. Volarević, dodavši da abusus ne znači da je nešto odmah samo po sebi negativno.

Npr., „pričest umakanjem je abusus, ali nije ništa loše. U nekoj pastoralnoj potrebi, kad je puno svećenika, umakanje je razborito, zbog vremena. Ali, važno je da se zbog toga ne pomuti stvarni znak, stvarna simbolika. Jer, konzumirati hostiju i piti iz kaleža je u znakovitosti sâmog sakramenta euharistije. Gospodin Isus je rekao: ‘Uzmite i jedite… Uzmite i pijte’. Znakovi i simboli u euharistiji su jezik koji nam govori. To je hrana. Jedna od osnovnih antropoloških potreba je jesti i piti. Akcija jela i pila je itekako znakovita i trebalo bi je obdržavati u svim redovitim situacijama, kad god se može“, potaknuo je dr. Volarević.

Pojašnjavajući da „simboli i znakovi imaju okvir i to je osnovna kateheza“, dr. Volarević je naveo primjer vode čije je svojstvo da pere. Zato je voda prisutna u krštenju. „Voda pere, od grijeha, kao što inače pere od nečistoće. Okvir unutar kojega se vrši to pranje ili bilo koja druga liturgijska akcija točno ima svoje razloge, određenje i poučava“, rekao je dr. Volarević, ukazujući i na katehetsku dimenziju liturgijskih čina. „Kad se počne misliti, ‘Čini mi se da bi moglo ovako, ovo mi se čini praktičnije, ovo sad nema smisla’, to je početak abususa. Nekad kreće čak iz pobožnih namjera, da se nekad u najboljoj namjeri može izvrnuti slavlje“, upozorio je dr. Volarević.

U Dokumentu se navodi i da pastoralno pravni liturgijski propisi vode računa o hijerarhiji Crkve. Osnova je hijerarhijsko uređenje Crkve. „Nije sve pastoral, nije sve ni zakon. Jedno drugo treba podupirati, potpomagati. Unutar slavlja najvažniji je smisao nečega, smislenost“, rekao je dr. Volarević, potaknuvši svećenike da na rubrike u slavlju ne gledaju samo kao da su zakonodavstvo. Rubrike pomažu i upućuju, iz naravi slavlja, kako se pojedini čini trebaju odvijati.

Govoreći o hijerarhiji u smislu uređenja po službama, dr. Volarević je rekao da  stvarno sudjelovanje vjernika laika koje se preporuča ponajprije znači da vjernici dopru do stvarne dubine slavlja, da shvate euharistiju, da shvate otajstvo. To shvaćanje otajstva ovisi i o dobi povjerenih ljudi.

Spominjući poglavlja o dostojanstvu pričesti, čuvanju i štovanju euharistije, dr. Volarević je upozorio da se nekad „štovanju euharistije daje veće značenje nego slavlju euharistije“. „Subjekt slavlja je Isus Krist, on je živ među nama – to je euharistija“, naglasio je dr. Volarević. Upozorio je da se u pobožnosti nekad  može skrenuti prema objektivizaciji euharistije te je istaknuo potrebu da se uskladi pučka pobožnost i liturgija.

„U liturgiji se odvija vršenje Kristove svete svećeničke službe. U njoj se pomoću vidljivih znakova na otajstven način i način svojstven svakom pojedinom znaku, izvršava čovjekovo posvećenje, a cjelokupno Kristovo tijelo, Crkva, vrši cjelokupno javno bogoslužje, na način svojstven svakom pojedinom znaku“, naglasio je dr. Volarević, poručivši: „Prvi korak u izbjegavanju abususa je svijest o crkvenosti, o pripadnosti sveopćoj Crkvi, svijest o hijerarhiji i svijest o sâmom slavlju, važnosti i dostojanstvu slavlja. To su temelji za izbjegavanje abususa“.

Na susretu koji je završio raspravom sudionika i razmatranjem primjera iz prakse o ispravnom načinu slavljenja sakramenta bio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Susret je organiziralo Povjerenstvo za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U emisiji ‘Aktualno’ HKR-a u utorak, 27. veljače, don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, predstavio je novo, raznovrsno organizirano duhovno događanje u Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji – hodočašća vjernika iz župa Zadarske nadbiskupije u svetište sv. Šime, zavjetni dani svakog 8.-og u mjesecu te mjesečne duhovne obnove u svetištu sv. Šime u Zadru.

Na misnom slavlju u svetištu sv. Šime u subotu, 24. veljače, sudjelovali su i hodočasnici iz Splitsko – makarske nadbiskupije. Vjernici iz Trogira i Kaštela po povratku iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu pohodili su Šimino svetište i sudjelovali u večernjem slavlju. Tako se već od prvog dana otvaranja hodočasničke sezone počinje ostvarivati da svetište sv. Šime bude odredište hodočasnika na njihovom proputovanju iz ili u druga svetišta, mjesto pohoda na hodočasničkoj karti vjernika u hrvatska i inozemna svetišta.

To je potvrda koja je opravdala naše molitve i planiranje, da svetište sv. Šime uistinu bude etapa na putu hodočasnika koji putuju do nekih odredišta na sjeveru ili jugu i zaustavljaju se u svetištu sv. Šime na hodočasničkom mjestu u pravom smislu, gdje se žele pokloniti i pomoliti sv. Šimi, slaviti euharistiju ili ostati nekoliko trenutaka u tišini. Na prvi dan hodočašća, potpuno neočekivano, ali Božjim duhom planirano, došle su dvije hodočasničke grupe. Jedna je bila ujutro iz Riječke nadbiskupije, druga navečer iz Splitsko – makarske nadbiskupije. Došli su radosno, puna srca u svetište, pomoliti se sv. Šimi. Vidim na licima tih ljudi da su Bogotražitelji, obilaze svetišta, idu prema Karlovcu u svetište sv. Josipa, idu na jug prema Međugorju ili prema Vepricu i zaustave se u Zadru. Budu radosni jer su tu pronašli lijepo, gradsko svetište, naizgled maleno ali toliko veliko, kao da krije temeljnu poruku kršćanske duhovnosti, a to je da su veliki događaji, velike stvari obavijene velom šutnje, tišine i poniznosti. I to upravo pronalaze na ovom mjestu.

Vjernici su pohodili svetište organizirano već od jutra, bili su pojedinci koji su možda i budući svećenici.

Meni je uvijek zanimljivo kad imam priliku razgovarati s ljudima koji prolaze ovim svetištem. Vidim da su to ljudi koji traže svoj život, svoj identitet, žele otkriti što to Bog njima progovara. Imao sam zanimljivo druženje s grupom mladih u kojoj je bilo nekoliko pojedinaca koji razmišljaju o duhovnom pozivu. Tražeći na raznim mjestima, i ovdje su se tiho povjerili i rekli da je to predmet njihove molitve i razmišljanja. Što mladi danas žele i koji su strahovi mladih ljudi pred duhovnim pozivom? Drago mi je da im mogu i kao svećenik posvjedočiti što bi trebao biti duhovni poziv, ali s njima i moliti, da Bog u njihovom srcu ulije i otkrije taj veliki dar za Crkvu i za narod. Vjerujem da je i svetište sv. Šime, kao što su i sva druga svetišta u svijetu, kutak gdje možemo naći tišinu, ozračje, Božju prisutnost i po zagovoru sv. Šime donositi odluke u svom životu.

Vrijedna je potreba i plemenita nakana svačijeg pohoda u svetište. Na večernjoj misi prvog dana hodočasničke sezone pozdravili ste i đakona Gospićko – senjske biskupije, budućeg svećenika. To je lijepo, direktno iz Like poželjeti osobno doći sv. Šimi u Zadar, htjeti sudjelovati baš u misi i biti dijelom početka najavljenih hodočašćenja.

Zanimljivo je kako razni staleži pohode svetište. Među hodočasnicima možemo primijetiti ljude koji trpe, nose štake, koji su u kolicima, koji mole da taj križ strpljivo nose. S druge strane, dolaze djeca. Na kraju mise prvog dana najave hodočašćenja blagoslovili smo djecu, roditelje koji su doveli svoju djecu. Kad roditelji dovode svoju djecu, u tome vidimo i vapaj roditelja da žele blagoslov za dijete, da se možda boje, nesigurni su, žele zaštititi ono što im je Bog povjerio. Sigurno da svetište sv. Šime ima raširena vrata, raširene ruke i alate koje nam je Bog povjerio. To su molitva, blagoslov, zagovor, što ćemo uvijek činiti za sve obitelji, za svu djecu koja tragaju za tim.

A tu su i ljudi iz posvećenog života, dolaze redovnice, đakoni, svećenici. To je slika koju možemo čitati u prvim koracima ovogodišnjeg hodočasničkog vremena – da svetište sv. Šime pohode razni staleži, moleći, Sveti Šime, pomozi nam, da kao što si ti osjetio Božju prisutnost, i mi budemo sigurni da je Bog uz nas, da nas on ne ostavlja. To je poticaj i meni osobno ohrabrenje da ovo što činimo u svetištu sv. Šime, da ta vrata koja uporno otvaramo ljudima, ti poticaji i duhovne stvarnosti koje uprisutnjujemo, da je to Bogom nadahnuto za sve koji će doći i proći svetištem sv. Šime.

Na višu razinu ste podigli i Zavjetni dan, svakog 8.-og u mjesecu, jer to je datum blagdana sv. Šime (8. listopada), kada će u svetište sv. Šime mise doći predvoditi svećenici i upravitelji svetišta iz drugih hrvatskih biskupija.

Naime, 72 župe i još nekoliko koje su u pripremi i druge hodočasničke grupe koje se javljaju preko agencija koje putuju prema Međugorju, u svetištu sv. Šime uvijek mogu naći kutak gdje mogu slaviti otajstva i doći pokloniti se sv. Šimi. Osmi u mjesecu u svetištu je tradicionalno bio dan koji se posebno obilježavao, kada se slavila zavjetna misa sv. Šimi. Želja mi je bila da podignemo taj 8. u mjesecu na veću razinu, na način da svećenici drugih biskupija budu gosti, dobro primljeni prijatelji i braća u svetištu, kako bi oni svojim prisustvom i svjedočanstvom prenijeli dojam o sv. Šimi u svoje župe, u svetišta gdje oni žive i  borave. Svi koje sam zvao su se odmah i rado odazvali, drago im je bilo da mogu doći. Raduje me da dolaze kolege iz Zagrebačke nadbiskupije, iz Splitsko – makarske i Riječke nadbiskupije, iz Gospićko – senjske biskupije. Svi oni na svom polju rada navještaju Evanđelje i govore o otajstvima koje im je Bog povjerio. Oni će imati priliku slaviti otajstva u Zadru s nama i progovoriti nam. Vjerujem da je ta povezanost između hrvatskih svetišta povezanost između jednog naroda koji obilazi svetišta tražeći mir. Vjerujem da je na karti tih svetišta i svetište sv. Šime kao jedno staro svetište, ali svetište sa osvježenim licem i novootkrivenim starcem koji ih čeka u svojoj prisutnosti. Vjerujem da to što je staro i skriveno postaje novo i atraktivno, prihvatljivo, primamljivo za svakoga tko traži Boga.

Svaku subotu ujutro svetište će organiziranim hodočašćima pohoditi vjernici iz župa Zadarske nadbiskupije, a za svaki mjesec odredili ste i subotnju duhovnu obnovu koje će predvoditi poznati svećenici iz Hrvatske. I to je novost.    

Svaku subotu slavimo svetu misu u 10 sati. To je novost, to je hodočasnička misa. Uvidjeli smo potrebu mise koja će biti tako naslovljena. Prije se i subotom u svetištu slavila misa u 8 sati, kao i svakog dana. Želimo otvoriti crkvu za sve koji žele doći, da im ponudimo sakrament pomirenja, svetu ispovijed, nekoliko riječi o svetištu sv. Šime, obilazak škrinje sv. Šime i slavljenje mise u 10 sati. Ja ću se rado staviti na raspolaganje kao domaćin svetišta i svakoga dočekati, svakome podijeliti iskustvo ovoga svetišta i iskustvo da je lijepo biti kršćanin. To sebi stavljam kao zahtjev za korizmu, ali i nakon korizme, sve do desetog mjeseca. To je jedna sveta dužnost, kao čuvara svetišta.

S druge strane, svećenici koji su pozvani svakog mjeseca imati duhovu obnovu je inicijativa koja je došla iz potrebe grada Zadra, da postoji mjesto gdje će se moći uvijek iznova mjesečno naći okrepa, govoriti o određenoj temi, slaviti euharistiju, imati klanjanje, čuti nešto. Mislim da je to jako važno za grad Zadar koji ima 70 000 stanovnika, ali i za cijelu Zadarsku nadbiskupiju koja broji skoro 150 000 stanovnika – da uvijek redovno postoji mjesto gdje se odvijaju duhovne obnove, a svetište sv. Šime uistinu je prigodno za to. Bogu hvala i na drugim župnicima i župama koje to imaju. Bez obzira na to, svetište sv. Šime će uvijek biti mjesto gdje ljudi mogu doći, gdje mogu primiti Krista koji dolazi kroz navještaj i svjedočanstvo onih koji će tu biti prisutni.

Don Damire, pohod svetištu sv. Šime stavljate i u kontekst Godine molitve. Papa je na susretu s rektorima svetišta u studenom 2023. godine govorio o posebnom značenju svetišta u životu Crkve i hodočasnika. Što bi bilo specifično značenje i duhovna poruka svetišta sv. Šime?                                      

Papa je pozvao rektore svetišta iz cijeloga svijeta i u Vatikanu u dvorani Pavla VI. govorio im je o važnosti tih mjesta. Pozvao ih je da se osobito u svetištima omogući klanjanje i želi da svetišta uistinu postanu kuće molitve. Nadahnut tim Papinim poticajem, razmišljao sam u tom smjeru kako je i svetište sv. Šime jedna kuća molitve. Kuća molitve za mnoge. Tu se prepoznaju mnogi raznih jezika i raznih naroda. Kršćanski identitet pod krovom crkve izlazi na vidjelo. U Crkvi smo braća. To možemo vidjeti u susretu s kršćanima, s hodočasnicima iz cijelog svijeta i u Zadru.

Duhovna poruka iz svetišta sv. Šime bila bi da imamo potrebu i poziv doći pred noge starca Šimuna. Starca koji je imao životno iskustvo, starca koji je bio mudar, koji je bio mlad kad je donio odluku da živi u hramu. Starca koji se podložio Zakonu. I to je vrlo važno. U današnje vrijeme, kada želimo mijenjati zakone i identitete, kada mislimo, ukoliko se fleksibiliziramo i ukoliko postanemo zanimljivi drugima, da smo im donijeli neku radost ili novost, sv. Šime nam, na neki način, poručuje upravo suprotno – da ljubiti Božji zakon, ljubiti moralni zakon, ljubiti pravilo koje nam donosi Crkva, koje nam propisuje Hram kao u Starom zavjetu, da to nije teret i križ, nego to je blagoslov. To je uspjeh i ono ljekovito što nam Bog daruje.

Tako da Crkva danas može ponuditi sve iz riznice svoje prošlosti. Crkva se nema čega sramiti u prošlosti i zazirati od nečega u prošlosti, od onoga dobroga što proizlazi iz Evanđelja. Crkva nema potrebu šminkati svoje lice u današnjem svijetu kako bi bila atraktivna i interesantna ili kako bi mijenjala svoj nauk da se nekome svidi. Crkva ima itekako vrijedne stvarnosti i vrijednu duhovnost koju može ponuditi onima koji dolaze. Jedna od tih je sv. Šime.

Jer, ako promatramo u kontekstu današnjeg pluralnog svijeta, sekularnog, likvidnog, postmodernog svijeta, onda to ništa ne znači. Ali, ako promatramo očima Evanđelja, naša tradicija, depositum fidei, itekako donosi nešto novo i uvijek i u svakom vremenu progovara jasnim i svježim jezikom Evanđelja, a to je: ‘Dođite meni svi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti’. Ali, također i ono Isusovo: ‘Idi i ne griješi više’, gdje Bog uistinu poziva svakog u svoju prisutnost.

I to je poziv ne samo na razini pojedinca, nego u kontekstu sv. Šimuna, i na razini naroda. Jer, kad je primio dijete Isusa u naručje, sv. Šime je rekao da je on ‘Svjetlost na prosvjetljenje naroda’.

To naroda je vrlo zanimljivo. Ti narodi upravo i pohode sv. Šimu, i to iz raznih dijelova svijeta. Vjerujem da preko svih nas koji u svetištu radosno služimo, sv. Šime želi otvoriti svoja vrata i želi primiti sve ljude. Na nama je da stojimo, gledamo i divimo se svima koji dolaze i iznose sv. Šimi svoje molitve, i da kažemo: „Da, Gospodine, sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo bili dužni učiniti“.

Razgovarala: Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Organizirana hodočašća vjernika iz župa Zadarske nadbiskupije u svetište sv. Šime u Zadru započinju u subotu, 24. veljače. Tim povodom, don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, objavio je kalendar s rasporedom svih hodočašća, zavjetnih dana i duhovnih obnova za 2024. godinu.

Sa župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji, don Damir je dogovorio termine za pohod 72 župe iz Zadarske nadbiskupije, čija će se hodočašća svake subote od 2. ožujka do 3. studenog održavati u svetištu sv. Šime.

Dosada su u svetište sv. Šime organizirano, s unaprijed određenim datumom pohoda hodočastile 23 zadarske župe. Stoga ovo unaprijed utvrđeno sudjelovanje 72 župe predstavlja novo duhovno gibanje i stvarnost u Zadarskoj nadbiskupiji. Uz župe, dogovorena su i hodočašća crkvenih pokreta i zajednica iz Zadarske nadbiskupije. Za vrijeme hodočašća vjernici će sudjelovati u pobožnosti sv. Šimi, misnom slavlju, počastiti svečevu relikviju pojedinačnim pohodom ispred škrinje sv. Šime  i upoznati se s poviješću svetišta.

„U organizaciji župa, svećenici su rado prihvatili dovesti svoje vjernike u svetište sv. Šime, znajući što sv. Šime predstavlja Zadranima i puku cijele Nadbiskupije kao drevno svetište i mjesto čašćenja sv. Šime već osam stoljeća. Prihvaćajući poziv na hodočašće, svećenici su podržali poticaj da se organiziranim i sustavno određenim dolascima hodočasnika iz svih zadarskih župa obnovi kult štovanja sv. Šime“, rekao je don Damir.

Uz hodočašća župljana iz svih krajeva Zadarske nadbiskupije subotom, u svetištu sv. Šime svakog 8.-og u mjesecu će se slaviti Zavjetni dan, s osobitom molitvenom nakanom za bolesne i razne potrebne. I dosada se svakog 8.-og u mjesecu u crkvi sv. Šime služila misa s nakanom za bolesne, utječući se u dan čiji je datum svečev blagdan (8. listopada) zagovoru sv. Šime.

Novost najavljenih Zavjetnih dana svakog 8.-og u mjesecu, od ožujka do rujna 2024. je u tome što će misna slavlja toga dana u svetištu sv. Šime predvoditi svećenici iz hrvatskih nad/biskupija te voditelji hrvatskih svetišta. Od ožujka, redom po mjesecima, zadarsko svetište će pohoditi i u njemu misu 8.-og predslaviti: Josip Šimatović (Svetište Hrvatskih mučenika na Udbini), Ivan Vučak (Krašić), Stipan Šurlin (Vepric), Kristijan Zeba (Viškovo), Krešimir Mateša (Katedrala sv. Jakova u Šibeniku), Tomislav Hačko, vicepostulator kauze bl. Alojzija Stepinca i Josip Ivanović (svetište sv. Nikole Tavelića, Šibenik).

Treća novost u duhovnoj ponudi svetišta sv. Šime su mjesečne jednodnevne duhovne obnove subotom koje će se održavati od ožujka do kolovoza, a predvoditelji su: fra Ivan Marija Đuzel, p. Ike Mandurić, p. Stjepan Ivan Horvat, don Josip Mužić, fra Ante Vučković i don Damir Stojić.

„Svećenici iz drugih biskupija rado su prihvatili dolazak te predvođenje zavjetnih dana i duhovnih obnova. Neki su već bili u svetištu sv. Šime, a neki će ga prvi put pohoditi. Zahvaljujem svima za odaziv i podršku. Svaki mjesec će se održati duhovna obnova kao duhovna okrepa i susret duhovnog zajedništva u prisutnosti sv. Šime. Želja nam je otvoriti vrata svetišta sv. Šime i ponuditi svim vjernicima Zadarske nadbiskupije, ali i drugih nad/biskupija susret s relikvijom, tijelom sv. Šimuna, da mu ljudi prinesu svoje molitve i potrebe. Uz unaprijed utvrđeni raspored hodočašća, svetište je otvoreno za svaku dodatno izraženu želju da se pojedinačno ili u grupama pohodi sv. Šime, i drugih dana u tjednu, prema dogovoru, kako bi se organiziralo vodstvo kroz crkvu i misa u svetištu koje nazivamo ‘svetište života’. Potičem na osobitu molitvu za djecu, mlade i obitelji“, rekao je don Damir. Šehić tijek hodočasničke sezone promatra i kao doprinos u Godini molitve koju je odredio papa Franjo ususret proslavi Jubileja 2025. godine.

„U Godini molitve, Sveta Stolica je osobito istaknula značaj svetišta i pohoda vjernika svetištima, nazivajući svetišta ‘kućom molitve’. Crkva pred vjernika stavlja svetište kao osobiti molitveni i duhovni ambijent u kojem ljudi dodatnim predanjem i s posebnom nakanom pronalaze mir i nadu“, rekao je don Damir, pozivajući sve vjernike iz Zadarske nadbiskupije i iz drugih hrvatskih biskupija te sve ljude dobre volje da hodočaste u svetište sv. Šime.

Don Damir podsjeća na susret pape Franje s rektorima i djelatnicima u svetištima koji je održan u Vatikanu u studenom 2023., kao 2. Međunarodni susret rektora svetišta. „U svetišta se odlazi moliti, stjecati pouzdanje u budućnost i pronaći utjehu zbog tereta, boli i briga koje opterećuju tijelo i duh. Neka stoga ta sveta mjesta obiluju utjehom i milosrđem. To znači također razlučivati o izboru svećenika za ispovijed, kako se ne bi dogodilo da oni koji dolaze u ispovjedaonicu naiđu na zapreke u življenju potpunog pomirenja“, rekao je tom prigodom papa Franjo, govoreći o svetištima kao  povlaštenim mjestima molitve.

„Važno je i da svetišta posebnu pozornost posvete klanjanju, jer okolina i ozračje naših crkvi ne pozivaju uvijek na sabranost i klanjanje. Pomalo smo izgubili osjećaj za klanjanje. Trebamo ga ponovno steći“, potaknuo je rektore svetišta papa Franjo, izražavajući želju da se kod hodočasnika potiče iskustvo kontemplativne šutnje i klanjanja u tišini. To znači pomoći im da usmjere pogled na bitne stvari vjere.

„Klanjanje ne znači udaljavanje od života; to je prostor u kojem dajemo smisao svemu, kako bismo primili dar Božje ljubavi. Drugi dar je dar utjehe, otajstvo utjehe. U svetišta odlazimo kako bismo bili utješeni. Koliko ljudi odlazi tamo jer u svojem duhu i tijelu nose teret, bol, brigu. Bolest voljene osobe, gubitak člana obitelji, brojne situacije u životu često su uzrok samoće i žalosti, koje se polaže na oltar i čeka odgovor. Utjeha nije neka apstraktna ideja i ne čine je prije svega riječi, nego suosjećajna i nježna blizina koja obuhvaća bol i patnju. Suosjećajna i nježna blizina – to je Božji stil. On je blizak, suosjećajan i nježan“, istaknuo je papa Franjo, rekavši da „utješiti znači učiniti Božje milosrđe opipljivim“. Stoga u svetištima ne smije nedostajati „službe utjehe“.

„Neka utjeha i milosrđe obiluju u našim svetištima. Nada je potrebna svakom hodočasniku jer u svetište se ide da bi se budućnost gledala s većim pouzdanjem. To pokazuje sâma gesta hodočašća: tko kreće na put, u potrazi je za sigurnim odredištem. Svojom molitvom traži nadu, jer zna da jednostavna i ponizna vjera može zadobiti milost koja mu je potrebna. Stoga je važno da se po povratku kući osjeća uslišan i ispunjen mirom“, rekao je Papa. Papa je potaknuo i da se u svetištima velika pažnja posvećuje prihvatu hodočasnika, da ih se lijepo primi. „Pastoralnu brigu valja posvetiti i kada hodočasnici napuštaju svetište kako bi se vratili svom uobičajenom životu. Neka prime riječi i znakove nade, kako bi završeno hodočašće dobilo svoj puni smisao“, poručio je papa Franjo govoreći o duhu svetišta i poticajima što bi trebalo ponuditi hodočasnicima i tragateljima osobite Božje pomoći i zagovora svetaca u životu ljudi koji pohode svetišta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Sjednica Povjerenstva za osobe s posebnim potrebama i njihove obitelji, invalide, obitelji branitelja i žrtve Domovinskog rata održana je u svečanoj dvorani  sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u četvrtak, 22. veljače, pod predsjedanjem
predstojnika don Anđelka Buljata.

Na sjednici je dogovoreno da će se Križni put za hrvatske branitelje i njihove obitelji, u kojem su pozvani sudjelovati svi članovi braniteljskih udruga i civilnih stradalnika Domovinskog rata iz Zadarske županije, i svi drugi koji to žele, održati na petu korizmenu nedjelju, 17. ožujka s početkom u 15 sati, od mjesta Radošinovac na brdo Kamenjak u zaleđu Vrane. Nakon pobožnosti Križnog puta će biti mogućnost za ispovijed, a potom misno slavlje na brdu Kamenjak.

Na vrhu brda Kamenjak nalazi se kapelica Svih svetih koja je podignuta iznad jame u kojoj su kosti ubijenih civila u Drugom svjetskom ratu. U spomen na žrtve Drugog svjetskog rata, kapelicu je 13. lipnja 1995. blagoslovio zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Nadbiskup Oblak predvodio je na toj lokaciji prvu pobožnost Križnog puta kojega je blagoslovio 1995. godine.

Križni put prema Kamenjaku i kapelicu izgradili su prognani Polačani od 1991. do 1995. godine. U to vrijeme župnik u Radošinovcu bio je don Igor Ikić, sadašnji dekan dekanata Zadar – Zapad, koji je bio u dnu te jame duboke 57 metara i vidio kosti stradalnika. Kamenu kapelicu izgradili su župljani Polače i susjednih mjesta. U jami su kosti 87 Hrvata iz ravnokotarskih mjesta, najviše iz Polače – 42 Polačana ubijeni su na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1944., a u jami su i kosti ubijenih ljudi iz Raštevića, Lisičića i Podgrađa.

Inače, svake godine na Veliki petak, pripadnici Hrvatske vojske i policije i drugi sudjeluju u pobožnosti Križnog puta od zaseoka Bakovići u podnožju Križnog puta do brda Kamenjak. Tu inicijativu bio je pokrenuo don Tomislav Baričević,  nekadašnji vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji.

Šesta sjednica Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Filipa Kucelina održana je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u petak, 16. veljače.

Zadaća toga Povjerenstva je promicati poznavanje svećenika Zadarske nadbiskupije ubijenih iz mržnje prema vjeri u procesu kauze i među narodom održavati sjećanje na primjere izvrsnosti kršćanskih svjedoka uopće, obilježavajući to prigodnim crkvenim događajima na razini Nadbiskupije.

Na sjednici je dogovoreno da će se na proljeće u Novigradskom dekanatu čije je središte župa sv. Josipa u Obrovcu, u suradnji sa župom sv. Jurja u Kruševu, hodočašćem vjernika Zadarske nadbiskupije i prigodnim duhovnim programom obilježiti 80. godišnjica stradanja (1944.-2024.) fra Ante Pavlova, don Ante Adžije i vjernika laika iz Kruševa koje su partizani i četnici ubili u Drugom svjetskom ratu. Samo u Drugom svjetskom ratu stradalo je 150 mladih Kruševljana, a Kruševljani su stradali i u Domovinskom ratu.

Pavlov je bio župnik Kruševa, ubijen u 40.-oj godini života, a Adžija je bio župnik Starigrada – Paklenice, ubijen u 64.-oj godini života. Obojica svećenika su duhovno podignuli kršni i nekad oskudni podvelebitski kraj gdje su djelovali. No, tim ljudima svojim osobnim angažmanima i radom darovali su neizmjernu pomoć i u materijalnoj egzistenciji koja je njihova ostavština do danas – omogućili su ljudima Kruševa i Starigrad – Paklenice vodoopskrbu pitkom vodom izgradnjom vodovoda. Velika je simbolika u tom daru vode dvojice svećenika, fra Ante i don Ante koji su ljude darovali osnovnim životnim sastojkom, vodom, naviještajući Isusa Krista kao izvor žive vode. Privodili su ljude tom nepresušnom, božanskom vrelu vječnog života za kojim ljudi žeđaju, u duhu Isusovih riječi Samaritanki koje joj je uputio upravo na zdencu: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti kaže: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“.

Iz biografija Pavlova i Adžije

Fra Ante Pavlov bio je župnik Kruševa od 1933. do 1944. godine. Rođen je 1905. u Kaštel Gomilici gdje je završio Osnovnu školu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a teološki studij na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U Franjevački red stupio je 1922. na Visovcu, a za svećenika je zaređen 1928. godine. Nakon nekoliko godina pastoralnog rada u raznim župama, 1933. postaje župnik Kruševa. Kao poduzetan i sposoban svećenik, organizirao je gradnju vodovoda u Kruševu, od izvora Osojnice na brdu Orljaku do sredine sela. Tom vodom Kruševljani se i danas služe.

Tijekom Drugog svjetskog rata, samozatajni župnik fra Ante bio je uz svoj narod. Pred Božić 1943. partizani su provalili u župnu kuću, uhitili fra Antu te su ga s trojicom kruševskih župljana: Stipanom Anićem, Ivanom Šošom i Rokom Erslanom, odveli i zatočili u selo Žegar u kojem su živjeli pravoslavni. Mjesec dana su ih mučili i ubili 22. siječnja 1944. U izvješću karinskog gvardijana fra Krune Tadina Provincijalatu piše: „Fra Ante je bio silno mučen, izvadili su mu oči naživo i onda je ubijen iz puške, 22. siječnja 1944. godine”.

Uspomena na fra Antu i sada je zahvalno prisutna u Kruševu. Na inicijativu bivšeg kruševskog župnika fra Ivana Nimca, o 75. obljetnici fra Antine mučeničke smrti, 2019. župa sv. Jurja u podnožju župne crkve podigla je brončani kip fra Ante koji ga prikazuje kako iz svojih ruku nudi vodu za piće, uz izvor vode osojničke, „jer je kao Isus dao svom narodu krv i vodu“, navodi Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja čiji je bio član. Kip fra Ante Pavlova visok 2,20 m izradio je akademski umjetnik Maroje Batić, lijevan je u ljevaonici ‘Ujević’ u Zagrebu.

Don Ante Adžija je rođen 7. svibnja 1880. u Sinju gdje je završio franjevačku klasičnu gimnaziju, a potom je kao mladi franjevac bio u novicijatu u Kruševu. U Šibeniku je završio studij teologije i filozofije. Za svećenika je zaređen 1902. godine. Kao franjevac je služio u Karinu, župnik je bio u Zlopolju (Drniški dekanat, Šibenska biskupija) i Kruševu. U svojoj 44. godini života prelazi u dijecezanske svećenike Zadarske nadbiskupije te je od 1923. godine, zadnjih 20 godina života bio župnik u Starigrad – Paklenici. Don Ante je sa svojim starigradskim župljanima vlastitim rukama 1930. godine izgradio zavjetnu crkvicu Velike Gospe na Velikom Rujnu, planinskoj visoravni Velebita na približno 1000 m nadmorske visine, gdje se puk do danas svake godine u velikom broju okuplja osobito na slavlju svetkovine Velike Gospe. Kao ljubitelj prirode i Gospin štovatelj, tu je crkvicu pohodio i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić.

Don Antu su uhitili četnici 1. travnja 1944. u župnoj kući u Starigradu. Na leđa su mu stavili veliki teret streljiva i uputili su se s njim prema Obrovcu.  Potom su zapalili župnu kuću koja je bila ruševina sve do 1970. godine. Putem su don Antu mučili i nakon dva dana ustrijelili na livadi. Zemni ostaci njegovog tijela su 1959. godine preneseni na groblje u Starigrad – Paklenicu.

Svjedočanstva o djelovanju svećenika Zadarske nadbiskupije u Domovinskom ratu

U suradnji ta dva nadbiskupijska Povjerenstva, za kauzu i za branitelje, a na prijedlog don Kreše Ćirka, župnika Obrovca i člana Povjerenstva za kauzu, odlučeno je da će Zadarska nadbiskupija prirediti izdanje – monografiju o djelovanju svećenika Zadarske nadbiskupije u Domovinskom ratu.

U svakom postupku za kauzu vidi se koliko su dragocjena prikupljena svjedočanstva i koliko vrijede zapisi i svjedočanstva suvremenika i ljudi koji su poznavali  živote osoba za koje se pokreće proces kauze. U poznavanju teške situacije u društvu i Crkvi u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i poraću kada je stradalo puno klera i vjernika laika, domoljubno osvještenih i ubijenih baš zbog svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi, osobito je potreban doprinos i vrijedna su svjedočanstva ljudi iz toga vremena, a među njima su mnogi već stari ili su i umrli.

Da bi se od zaborava i nepoznavanja sačuvalo sjećanje na doprinos svećenika Zadarske nadbiskupije i prenijela istina o stradanju hrvatskog naroda i Crkve u Domovinskom ratu budućim generacijama, Zadarska nadbiskupija će sabrati svjedočanstva zadarskih svećenika koji su tijekom Domovinskog rata djelovali na ratištima, bili su kao župnici uz svoj narod, s njima i kao prognanicima i izbjeglicama.

Također, u poraću, upravo se u gradu Zadru i župama Zadarske nadbiskupije molilo za oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka iz haškog zatvora, jer i u poraću i u naše vrijeme neki nastoje relativizirati istinu o Domovinskom ratu i izjednačavati krivnju između Hrvatske koja je bila napadnuta zemlja i žrtva i Srbije koja je, s četnicima i tzv. JNA, izvršila agresiju na Hrvatsku.

U prilog trajnog zapisa i svjedočanstva još jednog teškog vremena u povijesti hrvatskog naroda i Crkve, kada se krvlju branila i stvarala samostalna hrvatska država, tim jedinstvenim izdanjem svjedočanstava želi se predstaviti i na trajni spomen ostaviti vrijedno i požrtvovno crkveno, duhovno i tjelesno zalaganje i izlaganje svećenika Zadarske nadbiskupjie u Domovinskom ratu u kojem je srušeno oko stotinu crkvenih zdanja. Bili su prognani desetci tisuća stanovnika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, s posljedicama rana i tragovima stradanja koji su vidljivi i godinama poslije. Nadbiskupija i svećenici učinili su puno u povratku vjernika na njihova ognjišta, čemu se obnovom i izgradnjom obnovljenih ili potpuno novih crkava u cijelosti bio posvetio blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

Na obje sjednice bio je i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je praktičnim smjernicama uputio na realizaciju pojedinih događaja i podržao prijedloge rada tih Povjerenstava.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Treća sjednica Povjerenstva za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Žarka Relote održana je u srijedu, 21. veljače u svečanoj dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Na sjednici je dogovoreno kako će izgledati Obiteljski dan Zadarske nadbiskupije koji će se održati u subotu, 13. travnja, na vanjskom prostoru ispred crkve sv. Barbare u župi Rođenja BDM u Privlaci.

Cilj toga susreta je doprinijeti doživljaju vjernika da je i Nadbiskupija obitelj, odnosno zajednica obitelji, poticati osjećaj kako je lijepo imati obitelj i pripadati obitelji, zajednici. Susret je i u službi izgradnje nadbiskupijskog zajedništva u kojem su pozvane sudjelovati sve generacije vjernika koje i čine obitelj. Tim susretom želi se pokazati da je Nadbiskupiji stalo do obitelji, da se ohrabri obitelji, moli za njihovu snagu u vremenu kada je teško živjeti obiteljski sklad i zajedništvo te da se doživi ljepota obiteljskog i nadbiskupijskog zajedništva. U odazivu za taj susret važna je animacija župnika, da se na osobiti način obrate obiteljima u svojoj župi i potaknu ih na sudjelovanje u tom događaju koji ima duhovnu, sakramentalnu i rekreativnu dimenziju.

U tom smislu, neposredno prije održavanja susreta, predstojnik Relota predložio je da se u župama odvijaju dodatna okupljanja obitelji, pobožnosti i moli s nakanama za obitelj, da se istakne značenje i uloga obitelji u Crkvi i društvu.

Dan obitelji Zadarske nadbiskupije će početi u 10 sati, a svećenici će od početka biti na raspolaganju za ispovijed. Predviđeno je da do 10,30 prigodni program izvede zajednica ‘Marijina djeca – Da, Mama!’ pod vodstvom vjeroučiteljice Nade Šarlije koji su jako aktivna duhovna i kreativna zajednica djece iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru.

Od 10,30 do 11 sati, vjernicima će svjedočanstvo predstaviti molitvene zajednice među kojima su članovi supružnici i više članova jedne obitelji. U 11 sati svečano misno slavlje će predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Predstavnici obitelji iz više župa će čitati Molitvu vjernika, s posebno napisanim zazivima za nakane blagoslova obitelji. Nakon mise predviđen je rekreativni program u kojem bi sudjelovale obitelji u igrama te vjeronaučni kviz.

Tjedan dana poslije tog događaja, u subotu, 20. travnja, u župnoj dvorani u Ninu će se održati susret s rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim osobama. Na tom susretu će se predstaviti značajke i poticaji pape Franje iz njegove pobudnice Amoris laetitia i pape Ivana Pavla II. iz njegove pobudnice Familiaris Consortio – Obiteljska zajednica – pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu. Tim susretom Nadbiskupija želi poručiti ljudima u tom stanju da su i oni subjekt Božje ljubavi i da imaju svoje mjesto u Crkvi. Želi ih se potaknuti da se ne osjećaju isključeno iz života župe i Crkve, iz suradnje sa župnicima i svećenicima. Želi se potaknuti na destigmatizaciju njihovog položaja u kojem su se našli iz raznih razloga i promicati poštovanje njihovog dostojanstva kao osoba. Na susretu će ih se upoznati s mogućnostima koje im Crkva pruža u svom zajedništvu te će im se predstaviti i pravni aspekti njihovog sudjelovanja u pastoralu Crkve, iz perspektive kanonskog prava, s obzirom na stanje u kojem se nalaze.

Tijekom svog pontifikata, papa Franjo isticao je u raznim prigodama da je obitelj antropološka društvena i kulturna činjenica koju se ne može određivati ideološkim pojmovima koji se po zalaganju nekih ideoloških grupacija jave u određenom povijesnom razdoblju. Papa Franjo upozorava da „postoje oblici ideološke kolonizacije koje žele uništiti obitelj“.

Kao što je narod zreo reći ‘Ne’ pojedinim političkim kolonizacijama, Papa potiče da i u obiteljima „trebamo biti jako mudri i jako snažni, jaki da se kaže ‘Ne’ ideološkim kolonizacijama obitelji“. Papa je ukazivao i na prijetnje da se redefinira institucija braka kao i na nedostatak otvorenosti životu. Upozoravajući da je prijetnja obitelji prijetnja sâmom društvu, papa Franjo podsjeća i na poticaje sv. Ivana Pavla II. da „budućnost čovječanstva dolazi kroz obitelj. Obitelji treba zaštititi kao blago i hraniti ih molitvom i primanjem sakramenata“.

Ističući da je zajedništvo muškarca i žene „prirodno, temeljno i prekrasno dobro za osobe, zajednice i cijela društva“, papa Franjo je rekao da „djeca imaju pravo odrastati u obitelji s ocem i majkom koji su sposobni stvoriti povoljno okruženje za razvoj djeteta i njegovo emocionalno sazrijevanje”.

„Bog je povjerio zemlju savezu muškarca i žene. Ako oni ne uspiju, svijet će postati suh, u njemu više neće biti osjećaja, a nebo nade će se zamračiti. Znakovi su već tu, vidimo ih i zabrinjavaju nas. Zemlja je ispunjena skladom i povjerenjem kada se dobro živi savez između muškarca i žene. Ako muškarac i žena traže ovaj savez među osobom i s Bogom, bez sumnje će ga naći“, ohrabrio je papa Franjo na Općoj audijenciji 2015. godine, upozoravajući na tendenciju suvremene kulture koja zanemaruje savez između muškarca i žene.

„Gubitak je za sve, osobito mlade, kada društvo podcjenjuje stabilan i plodan savez između muškarca i žene. S ljudskim temeljima, potpomognuti milošću Božjom, možemo planirati bračnu i obiteljsku zajednicu za cijeli život. Bračna i obiteljska zajednica je ozbiljna za svakoga, ne samo za vjernike“, poručio je papa Franjo na Općoj audijenciji 2015. godine.

U duhu tih poticaja pape Franje i Učiteljstva Crkve, u podršci vrijednosti i promicanju zaštite obitelji, Zadarska nadbiskupija želi s ta dva nadbiskupijska susreta biti glas obitelji i obiteljima dati glas; okrijepiti ih u poslanju odgajanja i podizanja života u zahtjevnoj egzistencijalnoj i duhovnoj stvarnosti koju žive.

Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je dao praktične smjernice u realizaciji navedenih susreta te je podržao i ohrabrio članove Povjerenstva u organiziranju tih događaja na razini Nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, objavio je Proglas povodom početka hodočasničke sezone župa Zadarske nadbiskupije u svetište sv. Šime u Zadru koja započinje u subotu, 24. veljače.

Hodočasnička sezona u subotu će započeti slavljem mise s blagoslovom djece u 18 sati koju predvodi don Damir Šehić. Uz organizirana hodočašća župa iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, pozivaju se vjernici da kao pojedinci ili zajednice hodočaste u to drevno svetište grada Zadra te pohodom počaste relikviju proroka Šimuna iz Jeruzalema čije se neraspadnuto tijelo već osam stoljeća čuva u Zadru.

Vrijeme hodočašćenja će trajati do osmine blagdana sv. Šime i završit će misom sa svečanim Tebe Boga hvalimo na kraju 40-satnog klanjanja u srijedu, 16. listopada 2024. godine.

Providonosno je da osmina od blagdana završava na blagdan sv. Hedvige, svetice čiju relikviju od 14. studenoga 2023. također posjeduje svetište sv. Šime, kao dar krakowskog metropolite. Sv. Hedvigu, poljsku kraljicu, Poljaci nazivaju ‘kraljicom majkom’, a ona je po majci hrvatskog podrijetla. Sv. Hedviga je kćer hrvatsko – ugarske kraljice Elizabete Kotromanić koja je u 14. st. kao zavjetni dar dala izraditi Škrinju sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo. Na stražnjem dijelu Škrinje u reljefnom prikazu nalazi se prizor kraljice Elizabete i njene tri kćeri kao djevojčice, među kojima je i lik malene Jadvige.

Upućenim Proglasom o početku hodočašća, don Damir poziva pojedince, grupe, zajednice i sve ljude dobre volje da pohode svetište sv. Šime i u njemu mole milost pred relikvijom svetog Šimuna pravednika koji je na svoje ruke primio dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu. Tada je sv. Šimun u djetetu Isusu prepoznao obećanoga Mesiju i rekao za njega da je ‘Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga’.

Od ove godine, hodočasnička misa u svetištu sv. Šime će se slaviti svake subote u 10 sati, pred otvorenim sarkofagom sv. Šime u kojem se nalazi svečevo tijelo, iznad glavnog oltara u prezbiteriju svečeve crkve.

„Svetište sv. Šime predstavlja molitvenu i oazu mira za grad Zadar i Zadarsku nadbiskupiju. Ono u svojoj tišini prima vjernike u prisutnost sv. Šime, a kroz stoljeća su, prema vlastitim kazivanjima vjernika, brojna uslišanja vjernika po zagovoru sv. Šime. To je svetište života koje je osobito značajno danas, u vremenu kada prevladava kultura zatvorena rađanju života, što potvrđuje i demografska situacija našeg naroda.

Živimo u izazovnim i zahtjevnim vremenima naročito za odgoj i razvoj mladih te preporučam roditeljima i svima da se sv. Šimi utječu osobito za potrebe djece, mladih, kao i za zaštitu života od začeća do prirodne smrti“, rekao je don Damir. Šehić ističe da je svetište sv. Šime u Zadru nezaobilazno odredište hodočasnicima na putu prema drugim hodočasničkim središtima, npr. prema Međugorju. Osobito tijekom ljeta svetište pohode brojni turisti i budu zadivljeni tim velikim duhovnim, crkvenim i kulturnim blagom koje se nalazi u Zadru.

„Naša dužnost, kao svećenika i vjernika Zadarske nadbiskupije je toga velikog sveca širom otvoriti ljudima i svijetu i prikazati ga, predstaviti vjernicima kako bi ga mogli častiti i po njegovom zagovoru zadobiti milosti zdravlja duše i tijela i zaštitu od nevolja života; da kroz njih prođu duhom i snagom Isusa Krista i sv. Šime“, poručio je don Damir.

Novost iz svetišta sv. Šime je i mrežna stranica toga svetišta čija je poveznica www.svetiste-sv-sime.com na kojoj se nalaze podaci o svetištu i obrazac putem kojega će se zainteresirani moći prijaviti za pohoditi svetište sv. Šime. Ispunjavajući obrazac za prijavu organiziranih hodočašća grupa i zajednica, čuvar svetišta će hodočasnicima omogućiti vodstvo kroz svetište i mogućnost slavlja mise u crkvi sv. Šime. Suvremeni dizajn i sadržaj stranice svetišta sv. Šime tehnički je realizirao i izradio mag. inf. rač. inf. Paško Ivanović iz Kistanja, računalni stručnjak i web dizajner koji je izradio i novu mrežnu stranicu Zadarske nadbiskupije krajem 2023. godine.

„Molimo za mir u svijetu i blagostanje svakog čovjeka. Starce neka utješi i ohrabri, mladima neka ulije nadu i radost, svima neka donese mir i pouzdanje. Molimo da svi koji pohode ovog Božjeg ugodnika, budu uslišani za milosti koje po njegovom zagovoru mole“, poručuje čuvar svetišta don Damir u Proglasu povodom početka hodočasničke sezone u svetište sv. Šime.

Ines Grbić

Županijsko stručno vijeće vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola u Zadarskoj nadbiskupiji održano je u subotu, 17. veljače, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade u Zadarskoj nadbiskupiji, na početku susreta govorio je vjeroučiteljima o preventivnoj metodi odgoja mladih prema metodi don Ivana Bosca. Don Bosco je mlade usmjeravao na dobro u vjeri, vođen razumom i ljubaznošću, u ozračju povjerenja. Ishodište preventivnog odgoja je kršćanska ljubav. Don Bosco potiče da se odgajatelj potpuno posveti mladima koje treba izgraditi i u poštene građane, da ispravno žive slobodu i budu društveno odgovorni u radu i ljubavi prema bližnjemu. Odgajatelj mladima treba na razuman način obrazložiti to što predlaže kako bi mladi to razumjeli, da im dođe do srca zašto je to dobro za njih i da se u tome vrijedi zauzeti za svoj napredak. Bog koji je ljubav potiče osobu da bude strpljiva, milosrdna. Ljubav potiče odgajatelje i na ljubaznost prema mladima kojima treba pokazati da ih Bog ljubi.

Nakon izlaganja, don Ivan je predvodio pobožnost križnog puta u sjemenišnoj kapeli, potom i misno slavlje. Autor križnog puta ‘Milosrđe mi je milo’ je vjeroučitelj Radovan Librić, u kojem su razmatrana duhovna i tjelesna djela milosrđa.

U propovijedi misnog slavlja, don Ivan je rekao kako vjeroučitelji po svom zvanju imaju prigodu svaki dan susretati mlade, među kojima neki imaju teškoće u životu. „Vjeroučitelji rade s drugim ljudima, među povjerenom djecom. Najlakše je raditi s onima s kojima se dobro slažemo, u slučaju vjeroučitelja, s mladima  koji su dobri, koji ne rade probleme. Ali, ne smije se ‘otpisati’ onoga tko ima teškoće. Baš tu se može učiniti. Ne smije se nikoga zanemariti, treba raditi i s dobrima, nadograđivati dobro koje već imaju. Ali, kad si prekinuo lanac lošega u nečijem životu, to je neizmjerno veće“, poručio je don Ivan, izražavajući razumijevanje da je naporno raditi s nekim gdje treba uložiti više energije. Ali, kad tu čovjek uspije, rađaju se najveći plodovi.

Neki učenici nisu zadovoljni sa situacijom u obitelji, razredu, školi. Ako im vjeroučitelji pomognu da se može nešto promijeniti, u njima se počne rađati nada da je moguće drugačije. „Zato mora zasjati svjetlo da oni vide: ‘Nisam zadovoljan, a moguće je da budem zadovoljan’. Kao vjeroučitelji, to imate priliku činiti svaki dan. Neki ljudi nemaju tu priliku. Ali, vjeroučitelji svaki dan dolaze ususret nekome kome mogu pomoći da nešto nabolje učine u svom životu“, potaknuo je don Ivan.

Takvu mogućnost i promjenu nabolje mladima je nudio don Bosco, a to je don Ivan istaknuo i razmatrajući navješteno Evanđelje o promjeni života carinika na Isusov poziv. Cariniku nije nedostajao novac, uzimao je od drugih porez. Bio je uspješan, poslovni čovjek koji ima sve što mu treba, sam određuje koliko će od koga uzeti poreza i koliko će sebi uzeti dodatno, osim onoga što treba dati Rimljanima. „Zato je zanimljivo, kad mu Isus kaže: ‘Pođi za mnom’. Nije mu ništa tumačio, samo mu je to rekao. On je ustao i pošao za njim. Zašto je pošao za njim, ako mu je bilo tako dobro? Ako ima sve što treba, nitko mu nije nadređen, sam odlučuje o radnom vremenu, koliko će sebi zadržati, ništa mu ne nedostaje. Zašto je on ustao i pošao za Isusom? Odgovor je vrlo jednostavan – zato što nije bio zadovoljan! Da je on bio zadovoljan sa svojom situacijom, sa svojim poslom, da je on bio s tim sretan, on bi ostao u tome“, istaknuo je don Ivan, naglasivši: Jedna od najgorih stvari u duhovnom životu je kad je osoba zadovoljna.

„Čovjek koji je zadovoljan, neće se pomaknuti. Njemu je dobro i neće se pomaknuti s mjesta. Tek kad čovjeku nije dobro, onda se pomakne. Zato je nezadovoljstvo u duhovnom životu ključno. Ako nema nezadovoljstva, ništa se neće dogoditi. Čovjek se neće promijeniti. Dok god je njemu trenutno dovoljno dobro, zadovoljan je s plaćom, neće se dogoditi promjena. Zato je jako važno prepoznati svoje nezadovoljstvo i reći sebi: ‘Ja s nečim nisam sretan. Nešto tu nije dobro, a moglo bi drugačije’.

Tek kad čovjek vidi da može drugačije, da nije zadovoljan, onda počinje tražiti, naći načina. ‘Nije dobro, nisam zadovoljan, što mogu napraviti?’. Cariniku je bio dovoljan jedan jedini poziv: ‘Pođi za mnom’. I na taj poziv on kreće. Zato što u sebi misli, drugdje će biti bolje. ‘Ako napravim taj korak, nešto će se promijeniti’. Odustao je od nečega što je imao: posao, puno novca, odjedanput je postao nekakav učenik koji nema novca, koji iznad sebe ima Isusa Krista koji mu govori što da radi. A prije toga je sam sebi određivao što će i kako raditi“, rekao je don Ivan. U tome se sastoji Isusova rečenica: ‘Moj jaram, moje breme je lako’. „On je to breme, taj jaram uzeo na sebe, Isusa Krista, koji govori što i kako bi trebalo. Bio je slobodan. Gledajući ovozemno, situacija se promijenila na gore. Odjedanput nemaš novca i imaš nekoga ‘nad glavom’ koji ti govori što da radiš. Ali, imate sretnog čovjeka.

Zato je jako važno prepoznati svoje nezadovoljstvo, znati reći, Nisam zadovoljan s tim i tim. Onda se vidi koliki je blagoslov savjesti koju nam je Bog dao. Jer mi u savjesti nekad  nismo zadovoljni. Izgleda kao da čovjek sve ima, a u svojoj savjesti osjeća da nije kako treba. I savjest ga gura, ‘Pa budi zadovoljan. Napravi nešto’. To je teški korak, kad čovjek treba u nekom trenutku reći ‘Pogriješio sam, žao mi je, oprosti, Gospodine’. Reći bližnjemu, ‘Oprosti’. To izgleda kao gubitak, osoba izgubi svoju slobodu, odlučivao je sam što je dobro. S druge strane, osoba dobiva mir, zadovoljstvo.

Savjest nas itekako gura. Savjest je naš blagoslov. Mi ne volimo što nam drugi govori, najradije bismo da nam savjest nikad ne prigovara. Nego da je sve što napravimo, uvijek ispravno. Taj blagoslov savjesti koja nam prigovara je potreban čovjeku, da ga gura. Daje ti priliku da napraviš još korak bliže Gospodinu. Kad on kaže, ‘Pođi za mnom’, kad to čuješ u svojoj savjesti, da taj korak napraviš“, potaknuo je don Ivan.

Šibalić je naglasio i da nekad ono što osoba čini nije grijeh, ali je pitanje zdrave pameti. „Ovo što radim, nije grijeh, ali moglo bi bolje. Zdrav razum čovjeku govori: ‘Napravi to’. Zdrav razum je isto blagoslov, dar. Nema svatko dar razuma. Dar razuma je dar Duha Svetoga. Ako osoba ima taj dar, ako u svom razumu vidi da bi neke stvari trebalo mijenjati, učini to. Ne radi ni sada grešno. Ali, ako bi radila drugačije, bilo bi bolje.

Nezadovoljstvo koje se rađa i zdrav razum koji osobi prigovaraju, treba poslušati. Nezadovoljstvo koje se rađa kad osobi bližnji prigovara, kad kaže da nešto promijeni, to je blagoslov. Najgore je oko sebe imati prijatelje koji će cijelo vrijeme govoriti da je sve što čovjek radi ispravno. Onda se osoba neće promijeniti, ostat će nerazvijena. Kad nam osoba kaže da nešto promijenimo, nama to nije drago, nezadovoljni smo. Ali, puno važnije od nezadovoljstva je što ta osoba meni govori istinu. Ako je istina to što kaže, poslušaj ga. Ne trebamo slušati svakoga u onome što nam nešto kaže. Zato imamo dar zdravog razuma.

Razluči! Taj netko kaže nešto što se mene tiče i što ima smisla. Kad čovjek promijeni neku stvar, napravi veliki korak. Jako je dobro osluškivati svoju savjest, osluškivati zakon kojeg nam Gospodin daje, zakon ljubavi, što govore bližnji, nadređeni, savjest, zdrav razum, zakon kojeg Crkva jasno definira“, rekao je don Ivan, istaknuvši: svatko treba gledati u čemu je bolestan, gdje osobi treba  liječnik. „Zato je dobro reći: ‘Bolestan sam, nisam zadovoljan, boli me nešto. Isuse, izliječi’“, potaknuo je don Ivan Šibalić.

Susret je organiziran u suradnji s Katehetskim društvom ‘Sveti Krševan’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Tradicionalna Korizmena akcija Zadarske nadbiskupije ove godine namijenjena je za pomoć obiteljima u potrebi u župama Zadarske nadbiskupije. Tim povodom zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je okružnicu svim župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji kao poticaj na animaciju vjernika za sudjelovanje u akciji.

„Korizma nam svake godine daje jedinstvenu priliku da dublje razmišljamo o smislu i vrijednosti svoga kršćanskog života. Tijekom tog vremena poziva nas da uz molitvu i duhovnu obnovu budemo milosrdniji prema drugima, čineći konkretna djela ljubavi i dijeleći svoja dobra s potrebnima. ‘Korizmena akcija’ znak je naše vjere djelotvorne u ljubavi koja nas podsjeća na važnost prepoznavanja odraza Kristova lica u potrebama naših bližnjih, kao i pomoć onima koji nas trebaju“, poručuje nadbiskup Zgrablić, potičući župnike da se akcija provede tijekom cijele korizme, na način koji odgovara prilikama u župi.

Prema prijavama župnika i temeljem njihovog poznavanja potreba u župi, prikupljena sredstva će se namijeniti, posredstvom župnih caritasa, za pomoć obiteljima u Zadarskoj nadbiskupiji koje su u najvećoj oskudici. „Želimo dati svjedočanstvo djelotvorne vjere i ljubavi i svoj korizmeni obol upraviti prema našoj braći i sestrama koji su u potrebi“, poručuje mons. Zgrablić.

Uz vjernike u župama, u Korizmenoj akciji mogu sudjelovati svi ljudi dobre volje, koji su željni podržati potrebe obitelji, stvarnosti u kojoj se prenosi život, odgaja za vrijednosti i potrebna je pomoći i ohrabrenja u svom egzistencijalnom, materijalnom i duhovnom pogledu. Svojim rođenjem u obitelji, Isus je posvetio svaku ljudsku obitelj.

Prethodnih godina, sredstvima prikupljenima u Korizmenoj akciji Zadarske nadbiskupije pomognute su razne potrebe zdravstvenih i socijalnih ustanova u mjesnoj Crkvi, ljudi u Vukovaru i BiH, potrebe naroda u inozemnoj zemlji pogođenog posljedicama elementarne nepogode te potrebe misija u svijetu.

Ovogodišnjom Korizmenom akcijom ulazi se u sâmo tkivo Nadbiskupije, u njene obitelji i to na razini svih župa. Obitelj je osnovna stanica društva i Crkve, a župa je temeljna jedinica pastoralnog djelovanja Crkve u čijem je poslanju važno karitativno djelovanje, odnosno, sustavno uređeno postojanje župnih caritasa u redovitosti života župe.

Stoga će ovogodišnja Korizmena akcija biti izraz ljubavi po darivanju vjernika i povezanosti središta Zadarske nadbiskupije i njene cjeline prema obiteljima u svim župama, posredstvom mreže župnih caritasa – i na taj način gradeći i učvršćujući nadbiskupijsko zajedništvo, s pogledom prema obiteljima u potrebi te pruženom rukom blizine i pažnje koja vrednuje dostojanstvo svake obitelji te želi ohrabriti obitelji čiji je status najviše ugrožen.

Uplata za pomoć obiteljima u potrebi može se izvršiti na sljedeći račun

Nadbiskupski ordinarijat Zadar

IBAN: HR53 24070 001 10 0041 082

Poziv na broj 02 536

Nadbiskup Zgrablić u svom dopisu župnicima podsjeća i potiče da vjernici podrže i akciju „Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“. „Svrha Tjedna solidarnosti je ne samo materijalna pomoć, opstanak Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, osobito u dijelovima u kojima su egzistencijalno ugroženi, nego i jačanje međusobne povezanosti na duhovnoj i svakoj drugoj razini između Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na takav način uistinu ‘zajedno hodimo’ s vjernicima BiH, hodeći tako stopama našega milosrdnog Učitelja“, poručuje mons. Zgrablić. Milostinja prikupljena na Treću korizmenu nedjelju, 3. ožujka, u crkvama diljem Zadarske nadbiskupije, u cijelosti je namijenjena za programe Caritasa u Bosni i Hercegovini.

I.G.

Na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’, u subotu, 10. veljače, dr. Vlatko Grković izlagao je o temi ‘Izvanbolnička skrb bolesnika’, a Sonja Šare, mag. med. techn. o temi ‘Osobno iskustvo u radu i skrbi o starijim i bolesnim osobama’.

„Zašto nedužni pate? To je stijena na kojoj počiva ateizam. Nikakve pozitivne znanosti ne mogu ugroziti postojanje Boga nego to – zašto Bog dopušta patnju, ako je apsolutno dobar i apsolutno svemoguć? Sva skolastička cjepidlačenja ne mogu otupiti oštricu toga mača. U romanu ‘Kuga’ Alberta Camusa ateist s dušom kršćanina gleda dijete koje umire od kuge i koje proživljava posljednje trenutke. I kaže: ‘Dok sam se pitao zašto to dijete pati, ono je, prije nego je izdahnulo, zauzelo položaj Raspetoga. Eto obzorja na kojem možemo samo naslutiti smisao patnje“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj skup. Kotlar je istaknuo kako liječnici, predavači na tom skupu, govore i kao vjernici koji u svom liječničkom pozivu pronalaze dodatnu motivaciju u obavljanju toga poziva koji nije samo stručna medicinska profesija. Medicina i egzaktna znanost ne mogu dati sve odgovore. I u liječništvu je važna duhovna dimenzija i svijest o ograničenosti ljudskih dosega i mogućnosti.

Dr. Vlatko Grković, predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, pohvalio je skup i zbog govora o duhovnoj dimenziji zdravstvene skrbi i povezivanja u zajedništvo. Istaknuo je da biti liječnik nije samo profesija, nego i poziv. „Jao nama ako ne činimo dobro, ako ne pomažemo bolesnima, potrebitima i umirućima. Život je vrijedan svake minute, do zadnjeg daha“, poručio je dr. Grković, istaknuvši da u afirmaciji života i bolest i smrt treba smatrati sastavnim dijelom života.

„Smrt dolazi na kraju i to je dio života. Smrt je biološka činjenica svake ljudske egzistencije, bilo bi krajnje nerazborito ignorirati je. No, čovjek zbog ranjenosti svoje naravi grijehom podsvjesno odvraća pogled od smrti i trudi se urediti život tako da izbjegava suočiti se s činjenicom smrti. Sv. Franjo je tepao sestrici smrti. Vidimo ljude koji bježe od bolesti, smrti“, upozorio je dr. Grković, istaknuvši potrebu da se čovjek pita o Bogu kao najosobnijem i najsredišnjijem pitanju vlastite egzistencije.

Izvanbolnička skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i zdravlja bolesnika, ali i njihovih obitelji, zajednice i društva. Palijativna skrb usmjerena je poboljšanju stanja bolesti u kojem smrt postaje jako izvjesna.

„Suočavanje s teškom bolešću i smrću uvijek je suočavanje sa smislom i besmislom, uspjehom i neuspjehom, nadom i beznađem. Bitno je shvaćanje važnosti nemoći koju doživljavamo u svom životu, ne bojati se nemoći. Ne treba od nje bježati. Smrt mora biti vraćena u život kao prirodni proces“, poručio je dr. Grković.

„Važno je pričati, tješiti, ljubiti“

Palijativna skrb nastoji spriječiti patnju, suzbiti bol i očuvati najbolju kvalitetu života do smrti. „Djelujemo u skladu s liječničkom etikom i načelima pravednosti, poštovati dostojanstvo, ne naškoditi i činiti dobro – milosrđe. Za dobru izvanbolničku skrb, pa i palijativnu, potrebna je dobra komunikacija sa zdravstvenim djelatnicima i njihova međusobna komunikacija; uključivanje osobnih uvjerenja, kulturnih, duhovnih, oslobađanje emocionalnog stresa i druge psihičke patnje, mogućnost odlučivanja o terapijama, svjesnost o značenju onoga što se događa – objasniti pacijentima, pričati, emocionalna potpora obitelji i prijatelja, okruženje izabranim ljudima“, rekao je dr. Grković.

Liječnici su zatrpani s puno obaveza, često su na rubu snaga, s dvostrukom satnicom, s puno prekovremenih sati. „Kako sve to raditi bez ljubavi, kako bez vjere? Mnogi kažu: ‘Ja to nikad ne bih mogao raditi, za ne znam koje novce’. Problemi su manjak medicinskog osoblja, nepovezanost, nekomunikacija i nedostatna suradnja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, što dovodi do zbunjenosti oboljelih, čestih obraćanja hitnim službama i opetovanim hospitalizacijama koje su se velikim dijelom mogle izbjeći da je pacijent prethodno imao adekvatnu izvanbolničku skrb i podršku u rješavanju svojih nejasnoća, potreba i problema, kad nije bila potrebna hospitalizacija“, rekao je dr. Grković. Boravak u dnevnim bolnicama djelomično rješava stanje pacijenata, poboljšava kvalitetu života, no većina osoba zahtjeva intenzivniju skrb.

Dr. Grković istaknuo je važnost komunikacijskih vještina u palijativnoj skrbi. „Bez dobre komunikacije nema dobre i kvalitetne medicinske skrbi koja je u palijativnoj medicini težak i zahtjevan posao. Kad treba komunicirati s bolesnikom i njegovom obitelji liječnici su previše zaposleni, u žurbi. Komunikacija treba biti s entuzijazmom, odgovornošću, vjerom, ali i svijesti da i zdravstveni profesionalci nose svoju anksioznost, strahove i druga ograničenja. I liječnici su ljudi. Komunikacija kao vještina zahtijeva edukaciju i vježbanje“, rekao je dr. Grković, poručivši: „Važno je pričati, tješiti, ljubiti“.

U Hrvatskoj godišnje umire oko 52 000 osoba, od toga 26 000 do 46 000 (50-88 %) treba palijativnu skrb, a 10 % treba specijalističku palijativnu skrb. Od zloćudnih bolesti umire 13 000 ljudi.

Hospicijski pokret u svijetu počeo je 1960.-ih godina u Velikoj Britaniji, a 1970.-ih u Kanadi i SAD-u, iz potrebe da se bolesnika sasluša i obrati pozornost na njegove potrebe. Osnivačica pokreta je engleskinja Cicely Saunders koja je radila u hospiciju sv. Josipa od 1957. do 1967. gdje je proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog raka. Ona je rekla: „Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege“.

Počeci palijativne skrbi u Hrvatskoj su u proljeće 1994. kad je organiziran prvi simpozij ‘Hospicij i palijativna skrb’ u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu. U jesen te godine osnovano je Hrvatsko društvo za hospicij i palijativnu skrb u Hrvatskom liječničkom zboru. Inicijatorica i organizatorica oba ta događaja bila je neurologinja dr. Anica Jušić, izabrana za predsjednicu toga Društva. Dr. Jušić je 1999. osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija kao logističku potporu, počeli su tečajevi za hospicijske dobrovoljce. U prosincu 1999. bila je prva interdisciplinarna hospicijska posjeta. U jesen 2002. otvoren je regionalni Hospicijski centar uz podršku Ministarstva zdravstva RH kao centar za hospicijske i kućne posjete, supervizijske i didaktičke sastanke i tečajeve. Počela se razvijati služba žalovanja, ambulanta za boli i palijativnu skrb. Pokrenute su akcije Ostani uz mene, Čini dobro, Osjećaj se dobro i druge edukacije. Centar za palijativnu medicinu i medicinsku etiku te komunikacijske vještine otvoren je 2010., a 28. siječnja 2013. otvoren je prvi hospicij u Rijeci. Analize pokazuju da većina ljudi želi umrijeti kod kuće. „Treba povezati znanje, duhovnost i praktični život. Budimo jedni drugima svjetlo“, potaknuo je dr. Vlatko Grković.

„Važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške“

Medicinska sestra Sonja Šare radi 12 godina u Medicinskoj školi Ante Kuzmanića u Zadru gdje poučava predmet ‘Zdravstvena njega starijih osoba’, kojeg predaje i na studiju sestrinstva na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru.

Šare je 20 godina radila u Domu za starije i nemoćne u Zadru koji skrbi za više od 400 korisnika. Taj Dom radi na dvije lokacije u Zadru te u Preku i Salima. Šare  pohodi Domove kao vanjski suradnik te je opisala kako starije osobe doživljavaju dolazak u instituciju. Prije su ljudi umirali u svojim kućama, a sada stariji ljudi masovno borave u domovima za stare. „Prema istraživanjima, odlazak iz vlastitog doma predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u životu starije osobe, prilagođavanje na nove kapacitete i nove mogućnosti života gdje se starija osoba podlaže strogim pravilima institucije. To utječe na njihovo tjelesno i mentalno zdravlje“, rekla je mag. Šare, istaknuvši da su neki ljudi u Domu sretni, a neki ne. Radila je na istraživanju 300 ispitanika, među kojima su 150 bili smješteni u Domu, a 150 u svom obiteljskom domu. Kod te dvije skupine ispitivali su povezanost depresije, anksioznosti i samopoštovanja. Istraživanje je pokazalo da osobe koje žive u Domu imaju niže samopoštovanje, veću anksioznost i veću razinu depresije od ispitanika koji žive u vlastitom kućanstvu.

„Ispitivala se povezanost i socijalne podrške i sreće. Korisnici u Domu imaju manju percipiranu socijalnu podršku i manju razinu sreće od ispitanika u vlastitom kućanstvu, premda u Domu imaju više socijalnih kontakata. Pohode ih medicinsko osoblje, liječnici, radni terapeuti i pomoćno osoblje. Ti kontakti su  česti i gusto raspoređeni tijekom jednog dana. Nasuprot tome, neki u vlastitoj kući nemaju ni jednog socijalnog kontakta tijekom dana, žive i u osamljenim kućanstvima. No, u pitanju percipirane socijalne podrške, načina na koji oni to doživljavaju, ispitanici u vlastitom kućanstvu kažu da imaju veću socijalnu podršku od ispitanika u Domu. Jer su na prvo mjesto stavili podršku koju dobivaju od supružnika, odraslih članova obitelji i osobe koja s njima živi. Dakle, važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške koju dobivaju. Sukladno tome rasla je i padala razina sreće“, rekla je mag. Šare. Starije osobe u svom kućanstvu imaju snažnije percipiranu socijalnu podršku, iako je broj njihovih socijalnih kontakata značajno manji od smještenih u Domu. Mag. Šare je potaknula da se s različitim aktivnostima prevenira osjećaj osamljenosti i na vrijeme prepozna kad korisnici nisu sretni.

Mag. Šare govorila je o njezi starijih i iz perspektive obrazovnog sustava. Što nastavnici čine da pripreme mlade medicinske sestre i tehničare za sigurnu i učinkovitu skrb za starije i bolesne koji borave u institucijama i u kućama. U većini naših zdravstvenih ustanova su osobe starije od 60 godina.

U demografiji je povećani udio starijih osoba, naročito bolesnih, te su Ministarstvo zdravstva RH i strukovna Agencija formirali novo petogodišnje obrazovanje medicinskih sestra i tehničara. To je donijelo veliki napredak u poučavanju skrbi starijih po većem broju sati predavanja i vježbi koje mladi provode u domovima za stare gdje učenici i studenti mogu raditi svaki dan. I na studiju sestrinstva se povećao fond sati predavanja, seminara i vježbi. Na diplomskom studiju sestrinstva postoji kolegij Gerijatrijska palijativna skrb. Mnogi znanstvenici pišu o starenju, kako pomoći starijim osobama da prihvate sve što starenje donosi.

Među osnovnim ljudskim potrebama je i vjerska potreba

U poučavanju mladih treba omogućiti sadržaje po kojima bi pravovremeno prepoznali potrebe starijih i nemoćnih, da s njima suosjećaju i provode učinkovitu njegu. Mag. Šare je upozorila da se malo govori o zlostavljanju starijih. Ono se rijetko prijavljuje zbog srama i nelagode starijih osoba jer su zlostavljači najčešće članovi obitelji i to je teško priznati. Šare je to istraživala prije 12 godina, kada o zanemarivanju i zlostavljanju starijih osoba nije bio objavljen nijedan rad. Šare i kolegica napisale su stručni članak o ulozi i važnosti medicinske sestre da prepozna zanemarivanje i zlostavljanje starije osobe.

Medicinska škola u Zadru unaprijedila je rad kroz različite programe i  sadržaje o zdravstvenoj njezi starijih osoba, u želji da se kroz obrazovanje medicinske sestre na vrijeme pripremi kvalitetnom radu kako bi doprinijeli da bude manje poteškoća. To je više od udžbeničkog poučavanja, koriste različite suvremene metode poučavanja u skrbi za starije osobe.

„Zdravstvena njega u radu medicinskih sestara utemeljena je na teoriji poznate američke medicinske sestre Virginije Henderson koja govori o 14 osnovnih ljudskih potreba, a jedna od njih je i zadovoljenje vjerskih potreba, i o tome poučavamo. Kroz nastavni modul stavlja se naglasak i na aktivno zdravo starenje, na prevenciju sve prisutnijeg bolesnog starenja“, rekla je mag. Šare. Učenici zadarske Medicinske škole poučavaju se i specifičnosti rada sa slijepim i osobama s poteškoćama s vidom. Za pristup starijoj slijepoj osobi i pomoć da ima bolju kvalitetu života išli su na praksu u takav centar u Sloveniji. Učenici obilježavaju Svjetski dan bolesnika i druge tematske dane, sudjeluju u misi u Domu za stare, potaknuti da imaju snage, volje i motivacije izdržati u radu s bolesnima.

„Rad i poučavanje naših učenika završava na prekrasnom mjestu, kod crkve sv. Donata u Zadru, gdje učenici Medicinske škole na kraju pete godine dobivaju svjedodžbe i odlaze u proces rada, u želji da će iskustva koja smo im prenijeli u školi i uz molitve u koje ih preporuča i svećenik u Domu, naći svoje mjesto u ustanovama da što kvalitetnije i dostojanstvenije skrbe za starije. Kaže se: „Lako je dostojanstveno živjeti. Ali, kako dostojanstveno patiti i kako dostojanstveno umrijeti? To je puno teže. Na to pitanje i mi u obrazovnom sustavu i svi koji rade u zdravstvenim i socijalnim ustanovama moramo pronaći odgovor i puno snage, da se prebrode sve teškoće u radu“, poručila je mag. Sonja Šare.

U osvrtu na to izlaganje, don Valter je rekao: „Dobro je da u odgojno – obrazovnom sustavu, u radu s mladima, imate ljudski i duhovni pristup, da kod njih osvještavate kako prilaziti tom jako zahtjevnom pozivu. Reklame za medicinske škole su jako lijepe, s nasmijanim licima mladih. A stvarnost medicinskog osoblja u praksi je puno teža. No, težina i je ljepota toga poziva, ako joj čovjek ispravno pristupi. Moramo pronaći načine dobrog življenja, da bismo mogli pronaći načine dobrog umiranja“, poručio je don Valter Kotlar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić