Na 740. godišnjicu posvete zadarske katedrale sv. Stošije (27. svibnja 1285.-27. svibnja 2025.), misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u utorak, 27. svibnja, predvodio je don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik.

Don Josip je zahvalio za katedralu koju se naziva „majka svih crkava“ u mjesnoj Crkvi „Bogu i svim precima, duhovnim pastirima, nekadašnjim (nad)biskupima i svećenicima, koji su se pobrinuli da grad Zadar i Nadbiskupija dobiju veličanstvenu katedralu, punu izvanjske ljepote i unutarnjeg sklada. U njoj su se posvećivali biskupi, dočekivali novi nadbiskupi, zaređivali svećenici“, rekao je Pinčić.

„Zahvalni smo Bogu za sve što se dogodilo 27. svibnja 1285. godine, kada je na završetku njene obnove, katedralu ponovno posvetio tadašnji zadarski nadbiskup Lovro Periandar. Katedrala je posvećena nakon što je prethodno 1202. g. bila devastirana, razorena, opljačkana. Trebalo je pune 83 godine da se katedrala obnovi i da zablista u svom sjaju“, istaknuo je don Josip.

Naime, u studenom 1202., nakon opsade, grad Zadar osvojili su i razorili Mlečani, kada je i katedrala bila teško oštećena. Obnova katedrale trajala je kroz cijelo 13. stoljeće. Pročelje katedrale s kasnoromaničkim portalima, koje u gornjem dijelu ima arkade sa stupićima, dovršeno je 1324. godine.

U katedrali su kroz stoljeća slavljena misna slavlja, sakramenti, molitve, pobožnosti, „na izgradnju pojedinaca, obitelji i raznih zajednica. Brojni duhovni, molitveni susreti ugradili su se u baštinu katedrale i brojnih vjernika tijekom povijesti koji su dolazili u svoju katedralu i otvarali se Bogu, njegovoj prisutnosti, Božjoj Riječi i svetinjama“, poručio je don Josip, rekavši kako Crkva želi da se na poseban način obilježi posveta crkve, u župi i u biskupiji.

Arhitekt Ćiril Iveković rekao je da je „katedrala sv. Ivana u Trogiru za meditaciju, šibenska katedrala sv. Jakova da je za gledanje, a zadarska katedrala sv. Stošije da je za doček kraljeva“, podsjetio je Pinčić, rekavši da je zadarska katedrala dio i hrvatske povijesti. Bila je rušena i razarana kroz stoljeća, a u novijoj povijesti granatirana i u Domovinskom ratu.

Naime, 18. studenoga 1991., katedralu sv. Stošije srbijanski agresor pogodio je u zračnom napadu dvjema raketama koje su probile i oštetile dio njenog krovišta, dio galerije (matroneja) te tadašnje orgulje majstora Antona Jenka. Od 2010. g., u zadarskoj katedrali postavljene su treće po redu najveće orgulje u Hrvatskoj, iz njemačke radionice Eisenbarth.

„Na vremeniti način, katedrala je spomenik svoga vremena koja je doživjela lijepe i ružne događaje, pa i ratne od kojih ni ona nije bila pošteđena, ni u najnovije vrijeme, za vrijeme Domovinskog rata.

Već 740 godina susrećemo se sa svojim narodom u katedrali sakramentalno, molitveno i u zajedništvu slavimo razne događaje s Bogom. U katedrali se posvećuje zajedništvo u vjeri. Svaka crkva na poseban način izražava zajedništvo s Bogom. Crkva je najljepša kada smo mi, ljudi u njoj, sabrani oko Božje Riječi i njegovog Kruha“, rekao je don Josip, podsjetivši na riječi blagopokojnog nadbiskupa Marijana Oblaka: „Crkva je najljepša kada si ti u njoj“.

Istaknuvši da se tišinom i sabranošću u katedrali nastoji sačuvati sakralnost toga prostora, Pinčić je rekao da je  katedrala simbol grada i simbol novog Jeruzalema. Podsjetio je kako se kod posvete nove crkve stave križevi na zidove na sve četiri strane crkve, u znak jednoga grada ili 12 oznaka, kao što je bilo u jeruzalemskom hramu.

„Prvi kršćani okupljali su se u svojim domovima, slavili su euharistiju na dan smrti pokojnika, mučenika, na mjestu gdje su bili pokopani. Redovita euharistijska slavlja u prvim vremenima Crkve nisu se slavila u crkvama, nego u obiteljskim kućama. To je bio početak života Crkve u ranokršćansko vrijeme, za vrijeme progona kršćana. Nakon Milanskog edikta 313. g. počele su se graditi crkve, pa i Lateranska bazilika, stolna crkva Pape u Rimu“, podsjetio je don Josip.

Potaknuo je na molitvu Gospodinu „da se mi, živa Crkva, okupljamo i da dolazimo redovito slaviti Gospodina koji je jedini kamen temeljni. Neka bude zaglavni kamen kojega nitko neće pomaknuti iz središta našeg života, nego ćemo na njemu izgrađivati svoj katolički identitet“.

Poželio je da nam godišnjica posvete katedrale bude poticaj da s više ljubavi i vjere dolazimo u nju i molimo za naše obitelji i sve što nam je na srcu.

„Čestitamo rođendan katedrali, jer posveta katedrale je dan kad slavimo njen rođendan. To je časna i sveta uspomena ‘naše starice’ koja pod svojim svodovima, veličinom i ljepotom grli sve naše župne crkve u Nadbiskupiji.

Na katedralu gledamo kao na svoju majku. Ne sjećamo se samo događanja prije više od sedam stoljeća, nego želimo osvijestiti vjeru u Krista koji nas sabire oko biskupa na poseban način u stolnoj crkvi, jer u njoj stoluje nadbiskup. Katedrala je središnja crkva Zadarske Crkve, da budemo jedno, da u nama poraste svijest da je Gospodin naša glava“, poručio je katedralni župnik Pinčić.

Sarkofag u kojem su zemni ostaci sv. Stošije dao je izraditi zadarski biskup Donat koji je svetičine moći 810. g. donio iz Carigrada u Zadar i nalazi se u sjevernoj apsidi lijeve lađe katedrale gdje su i ostaci fresaka. U toj lađi nalazi se i grobnica zadarskih nadbiskupa, u kojoj su pokopani zadarski nadbiskupi Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa.

Osnovni podaci o arhitekturi katedrale sv. Stošije

Katedrala sv. Stošije datira iz tri razdoblja: ranog kršćanstva, iz 9. st. te iz 10., 11. i 12. stoljeća. Na prijelazu 12. / 13. st. bila je obnavljana i ponovno uspostavljena za redovitu liturgiju.

Zadarska katedrala izgrađena je u dva navrata, od 9. do 13. st., na temeljima starokršćanske bazilike iz 4. stoljeća. Prvotno je bila posvećena apostolskom prvaku sv. Petru, a od 9. st., otkad se u njoj nalaze moći sv. Stošije, prvostolnica nosi naziv ranokršćanske mučenice sv. Stošije.

Zadarska katedrala je najveća crkva u Dalmaciji, trobrodna romanička katedrala s prepoznatljivom rozetom na svom pročelju. Ima kasnoromaničke portale, a u gornjem dijelu malene arkade sa stupićima. Pohodili su je pape Aleksandar III. 1177. g., a Ivan Pavao II. 2003. g. za svog pohoda Zadru došao je u papamobilu ispred vrata katedrale i uputio blagoslov.

U monumentalnoj unutrašnjosti katedrale središnja lađa je tri puta šira od bočnih, a odijeljena je kamenim stupovima i pilonima. Ispod povišenog prezbiterija nalazi se kripta iz 12. stoljeća.

Korska sjedala u prezbiteriju u stilu cvjetne gotike izradio je Matej Morozan (1418. – 1450.). Nad glavnim oltarom je ranogotički ciborij iz 1322., a iza njega kamena katedra zadarskog nadbiskupa iz 13. stoljeća. Nad bočnim lađama nalazi se matronej.

U katedrali su pokrajnji oltari sv. Sakramenta, zatim oltar za relikvije na čijoj su unutrašnjoj strani vrata u reljefu ispisani nazivi 21 relikvije iz riznice zadarske katedrale koje su se nekad tu čuvale, a sada se te relikvije nalaze u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar; na lijevoj strani bočne lađe su oltari sv. Dominika, Duša u čistilištu i Srca Isusova.

Oltar sv. Sakramenta je izradio kipar A. Viviani 1718. g., bogato ukrašen stupovima i kipovima. Nad svetohraništem je Bogorodica s mrtvim Kristom u krilu. Sa strana su kipovi Mojsije i Ilije, a na krilima kipovi četvorice evanđelista, niže likovi kreposti i na antipediju Janje Božje.

Mramorni oltar sv. Dominika sa slikom sveca prenesen je iz istoimene zadarske crkve; oltar Duša u čistilišta izgradio ga mletački kamenoklesar Pietro Onega 1805., a oltarna slika je od Jakova Palme Mlađeg.

Šesterolisna krstionica iz 6. st. srušena je do temelja u savezničkim bombardiranjima 16. prosinca 1943. godine. Faksimilno je obnovljena 1989. godine.

Sakristija se naziva i kapelom sv. Barbare. Njeni zidovi i apsida su najstariji dijelovi katedrale, kao i podni mozaik u njoj s prikazom dva jelena, iz prve polovice 5. stoljeća.

Na lijevom rubu pročelja katedrale ugrađen je lav, a na desnom bik, simboli evanđelista Marka i Luke. U luneti glavnog portala je gotički reljef Bogorodice s Djetetom, desno je sv. Stošija, a lijevo sv. Krševan.

Uz bogati portal izrađene su figure četvorice apostola u grubom reljefu. U luneti lijevog portala je mistično janje, a na konzolama uz lukove motiv Navještenja: anđeo i Marija, koji su stariji od portala. U luneti desnog portala je samo mistično janje.

Zvonik zadarske katedrale građen je u dva navrata. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale izgrađeni su 1452., za vrijeme nadbiskupa Vallaressa, dok je gornje katove od 1890. do 1894. gradio engleski arhitekt Thomas Graham Jackson. Na ravnoj zidnoj plohi su stilizirani biljni mozaički ukrasi, a vijenci koji dijele katove istaknuti su mrežastim ukrasom. Na vrhu zvonika je visoka  osmerostrana piramida s mjedenim kipom anđela.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Peta sjednica Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije održana je u utorak, 27. svibnja u svečanoj dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Pod predsjedanjem fra Bojana Rizvana, predstojnika Povjerenstva, na susretu su članovi iznijeli osvrt na protekle događaje u njihovoj organizaciji, dogovorili termine budućih susreta i sadržaj Duhovskog bdjenja, sudjelovanje pojedinih članova pokreta.

Rečeno je da su susreti bili kvalitetni, vjernici su izrazili zadovoljstvo i želju da se i dalje nastave održavati. Na nadbiskupijske susrete crkvenih pokreta pozvani su doći i članovi župnih zborova i župnih vijeća te se potiču župnici da ih pozovu na to sudjelovanje.

Povjerenstvo je upoznato sa sadržajem Pisma zadarskog nadbiskupa Milana  Zgrablića koje je poslano voditeljima, članovima pokreta i zajednica te župnicima i prihvaćeno je kao poticajno. Članovi su izrazili mišljenje da je takav dodatni poticaj od strane nadbiskupa koristan i potreban te se obraća svima u pozivu na dolazak i zajedništvo, jedinstvo i međusobnu ljubav u nadbiskupijskom susretu.

Potiču se župnici da ne organiziraju duhovsko bdjenje uoči svetkovine Duhova u svojim župama u isto vrijeme kad se u katedrali sv. Stošije održava duhovsko bdjenje na koje su pozvani doći svi članovi pokreta, zajednica i vjernici iz cijele Nadbiskupije.

Duhovsko bdjenje pokreta i zajednica će se održati u katedrali sv. Stošije u subotu, 7. lipnja te su dolaskom svi pozvani iskusiti ljepotu zajedništva mjesne Crkve. Misno slavlje s početkom u 20 sati će predvoditi nadbiskup Zgrablić. Pola sata prije bdjenja će biti mogućnost za sakrament ispovijedi u katedrali. Nakon mise će biti agape za sudionike.

Ružica Anušić, članica Povjerenstva, izradila je i poslala predstojniku i Ordinarijatu Zadarske nadbiskupije upitnik za župnike o zajednicama, pokretima i udrugama s kontaktima voditelja zajednica u župama, kako bi se ti podaci ažurirali i sabrali na jednom mjestu.

Dogovoreno je da će se sljedeće pastoralne godine održati tri susreta za članove pokreta, zajednica i udruga: u četvrtak, 2. listopada u crkvi sv. Frane, u srijedu, 14. siječnja 2026. na Svečanoj večernjoj u katedrali sv. Stošije na uočnicu Stošijine svetkovine i u subotu, 23. svibnja 2026., Duhovsko bdjenje  u katedrali sv. Stošije. Na sjednici je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Ružica Anušić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, u ponedjeljak, 26. svibnja, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Gospa od Zečeva – Kraljica milosrđa

Evanđelje: Iv 2, 1 -11

1. Marija i narod: Povijest vjernosti i identiteta

Draga braćo i sestre,

na blagdan Gospe od Zečeva, u ovom kraljevskom gradu Ninu, važnom mjestu naše povijesti i vjere, okupljeni smo oko Blažene Djevice Marije koju danas i ovdje slavimo kao Gospu od Zečeva i u duhu ove Jubilejske 2025. godine, osobito kao Kraljicu milosrđa, kako je naziva i časti obrazac iz Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji. Ovogodišnji blagdan Gospe od Zečeva sabire prošlost i sadašnjost, sve tamo od djelovanja u Ninu biskupa sv. Anselma, đakona sv. Ambrozija i sv. Marcele iz prvih kršćanskih vremena, pa do knezova Višeslava i Branimira, biskupa Teodozija, iz IX. st., pa do biskupa Jurja Divnića i Jelene Grubišić iz XVI. stoljeća, do danas – kada u Jubilejskoj 2025. godini obilježavamo 1100 godina od početka hrvatskog kraljevstva.

Danas promatramo prošlost i sadašnjost našeg naroda koji se uvijek s pouzdanjem utjecao Mariji, Majci svoga Sina Isusa – Krista Kralja i Kraljici svoga naroda. Kroz stoljeća, štovanje Blažene Djevice Marije bilo je duboko utkano u identitet našega naroda. U najtežim trenucima povijesti – ratova, izbjeglištva, egzodusa, gladi, bolesti i siromaštva, pa sve do Domovinskog rata kada su hrvatski branitelji nosili krunicu oko vrata moleći njezinu zaštitu i slobodu za svoj narod – hrvatski vjernici tražili su Marijin zagovor i utočište. Marija je bila naša duhovna sigurnost. Kroz njezin lik se oblikovalo kršćansko lice našeg naroda. Njeno štovanje nije bilo puka pobožnost, već čin povjerenja u Božju prisutnost po nebeskoj Majci koja razumije i vodi.

2. Kana Galilejska i svadba života: Marija koja vidi i djeluje

Današnje Evanđelje (Iv 2, 1-11) vodi nas u Kanu Galilejsku. Ovo prvo Isusovo znamenje kada pretvara vodu u vino na svadbi u Kani označava i objavljuje cijelo njegovo javno djelovanje. Evanđeoski ulomak, zapravo, i nas poziva na svadbu Božje ljubavi, zajedništva i radosne vijesti, gdje Marija ima posebno mjesto – zajedno s Isusovim učenicima – kao ona koja otkriva potrebu i otvara put objave Isusove slave i vjere u njegovo spasiteljsko poslanje. Riječi koje je izgovorila Isusu “Vina nemaju” – to nisu samo riječi koje žele spriječiti neugodnosti na svadbi. Vino u Svetom pismu simbolizira radost i puninu života. Psalmist kaže: “Vino razveseljuje srce čovječje” (Ps 104,15). Kada u našem životu ponestane radosti, smisla, snage za ljubav i zajedništvo, a svima se to događa, tada ni naši prirodni darovi i sposobnosti nisu dovoljni kako bismo došli do onoga što naše srce hrani. Potrebna nam je intervencija neba – Marija koja vidi i Isus koji preobražava. Bez njih, svadba, i sve što ona označava, postaje razočaranje, a život neplodan. S Isusom i Marijom i voda naše svakodnevice postaje vino – novo, izobilno i radosno. Na svadbi koja je mogla završiti sramotom i s neugodnosti, Marija prepoznaje potrebu prije svih drugih. Marija jednostavno kaže Isusu ono što je prva primijetila: “Vina nemaju” (Iv 2, 3). Ove Marijine riječi sažimaju njezino majčinsko srce. Ona vidi, ona suosjeća, i onda usmjerava sve prema svome Sinu.

A kada danas suvremenom čovjeku ponestane “vina” – kada nestane unutarnje snage, radosti, smisla u suživotu, kada ga pritisnu razočaranja, strahovi, gubitci i samoća – često traži utjehu u površnim ponudama svijeta: u uspjehu, užicima, nametanju ili bijegu, alkoholu i drogi. No, usprkos obilja toga, srce ostaje prazno, jer prava radost i ispunjenje ne dolaze izvana, od naravi, od svijeta, nego odozgor, od Boga. Bez Marijine prisutnosti koja nas vodi k Isusu, i bez Isusove intervencije u naš život koja „vodu života“ pretvara u vino – piće duhovno, ostajemo na razini ljudske nemoći. Tek kad priznamo da “nemamo vina” i kad dopustimo Mariji da govori Sinu za nas, otvaramo vrata Božjem djelovanju koje obnavlja naš život.

No, Marija nas ne vodi samo do Isusa, ona nas i uči kako se Isusu pristupa: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2, 5) – kaže Marija slugama, a kaže i nama. Ove riječi odražavaju srž naše vjere: poslušnost i povjerenje u Božju riječ. Isus može učiniti čudo u našem životu samo ako mu vjerujemo i slijedimo njegove riječi, čak i kad ne razumijemo odmah. Voda postaje vino tek kad, na njegovu riječ, napunimo posude vodom, i kad se usudimo kušati ono što izgleda običnim. Vjera nije samo osjećaj, ona je čin, djelovanje – odgovor na Božju riječ, poslušnost Božjoj Riječi. I tek tada, kad učinimo ono što nam Riječ Božja kaže, u našoj svakodnevnici počinje Božje čudo, očituje se slava Božja: praznina se ispunja, žalost postaje radost, a slabost i grešnost – milost.

3. Kraljevsko dostojanstvo poniznosti: Marija kao uzor i majka

Ovaj događaj u Kani Galilejskoj slika je Marije Kraljice milosrđa. Kraljica milosrđa vlada, osvaja ljudska srca i njima upravlja, snagom majčinske ljubavi, dobrotom i uviđavnošću. Njezino kraljevstvo, jer je u zajedništvu s njezinim Sinom, nije od ovoga svijeta, ali itekako dotiče ovaj svijet. Uznesena na nebo, sjedinjena je sa slavom svoga Sina, i tu prima najveće dostojanstvo koje jedna osoba može imati – jer je potpuno predana Bogu. A to dostojanstvo nije došlo kroz čast visokog društvenog položaja, visoko obrazovanje ili ljudske uznositosti, već kroz djelotvornu vjeru i poniznost. Marijina poniznost nije pasivnost ili poniženje, nego snaga žene koja živi u istini vjere. Sv. Terezija Avilska kaže da je poniznost ‘život u istini’ – istini o nama samima i o Bogu. Marija je znala da nije izabrana zbog svojih zasluga, nego zbog Božje milosti. Priznala je svoju malenost, što je pogledao na njezinu neznatnost (usp. Lk 1, 48), ali i veličinu Božje ljubavi: „Velika mi djela učini Svesilni“ (Lk 1, 49). Prava poniznost znači znati da smo grešni i ograničeni, ali istovremeno i znati da nas Bog neizmjerno ljubi i zove k sebi. Marija je živjela u toj istini – i zato je mogla biti potpuno slobodna za Boga, potpuno raspoloživa za njegovu volju, i potpuno otvorena za njegovo milosrđe.

Marija je Kraljica koja moli za nas. Marija je Kraljica na nebo uznesena koja vidi i ne okreće glavu od potreba svoje djece. Marija je Kraljica koja štiti svoj narod, svoju obitelj, svoju djecu, u pogibeljima, u nevoljama, bolesti, ratovima ili unutarnjim lomovima. Zato je zovemo „utjeha i nada u nevolji“. Jer to je – milosrđe, srce koje vidi tuđu nevolju i djeluje.

A mi? Mi smo, kako nas Jubilejska godina uči, hodočasnici nade. Marija ide ispred nas, kao Ona koja je već stigla na cilj života i zna put kako do toga cilja doći. I kao svaka prava Majka, ne ide bez nas, bez svoje djece. Ona hodočasti s nama, ona nas potiče, ona se zauzima za nas – da ne ostanemo bez „vina“, bez radosti, bez nade, bez svadbe ljubavi vječnog života.

4. Domoljublje s korijenima u vjeri: Identitet naroda i poziv na svetost

Braćo i sestre! Ovdje u kraljevskom gradu Ninu, na ovaj blagdan Gospe od Zečeva, želimo također obilježiti 1100. obljetnicu od kada je započelo hrvatsko kraljevstvo. Osobito to želimo obilježiti u vjerskom kontekstu.

Naši pređi kroz povijest znali su da bez Neba nema domovine. Nije slučajno da su prvi vladari povezivali svoju krunu s vjerom, i da su narodu ostavili ne samo kamen i pismenost, nego živu vjeru, crkve i molitve. Marija, Majka i Kraljica, bila je prisutna u srcu toga identiteta.

A što to znači za nas, kršćane, danas? To ponajprije znači živjeti, biti svjestan, da smo i mi po vjeri i sakramentu svetog krsta primili kraljevsko dostojanstvo – ne po ljudskoj zasluzi, već po Božjoj milosti. Krštenjem smo postali djeca Božja, uzdignuti u dostojanstvo sinova i kćeri Kralja nad kraljevima. To je najveći domet naše ljudske osobnosti – ovdje na zemlji, i u vječnosti. I zato trebamo biti svjesni te istine: nismo pozvani na prosječnost, već na svetost. Kraljevsko dostojanstvo ne znači moć, već poziv na odgovornost, čestitost, služenje, milosrđe.

No, danas se to dostojanstvo čovjeka često gubi i narušava: gubitkom volje za prenošenjem života, praksom pobačaja, spolnom razuzdanošću, kulturom smrti, duhom materijalizma i relativizma, gdje svatko sebi određuje što je dobro, a što nije. Život bez moralnih principa udaljuje čovjeka od istine i Boga i ostavlja ga praznog. Marija nas uči kako se to dostojanstvo živi – ponizno, s povjerenjem, u službi Bogu i ljudima.

5. Zahvala za Domovinu

Tisućljeće je i jedno stoljeće otkako je naš narod kročio na povijesnu pozornicu, ne samo kao narod s teritorijem i kraljem, već kao narod s vjerom u Boga.

Danas rastemo na tom čvrstom i dubokom povijesnom korijenu. Taj je korijen koji je zasađen u zemlji na kojoj stojimo, a natopljenoj molitvama i znojem, krvlju i pjesmom, vjerom i trpljenjem. I pitamo se: što ostaje iza nas kad ovozemaljski život prođe, kad naše vrijeme mine? Što ostavljamo kao baštinu našim nasljednicima, našoj djeci? Ostavljamo  dar, dar zemlje, dar Domovine, dar naroda, dar vjere u Boga koji nas nije zaboravio niti napustio, dar Majke koja nas ljubi i prati na putu života iz generacije u generaciju.

Zato danas, na blagdan Gospe od Zečeva u kraljevskom gradu Ninu i uz spomen 1100. obljetnice od početka hrvatskog kraljevstva, ne slavimo samo prošlost – danas zahvaljujemo za ono što imamo.

Hvala Ti, Gospodine, za našu Domovinu,
za kraljeve i upravitelje, predsjednike i državnike koji su krunili svoju vlast vjerom u Boga i Evanđeljem,
za majke koje su rađale djecu i učile ih moliti i Boga ljubiti,

za očeve koji su trudom i znojem hranili svoje obitelji,
za svece koje si podigao iz ovoga tla,

za mučenike, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ivu Mašinu i ostale ugodnike Božje, koji su izvrsno pšenično zrno koje donosi mnogo roda,
za branitelje koji su krunicu nosili kao štit.

Danas Ti zahvaljujemo ne samo što imamo ovu zemlju,
nego što imamo srce koje zna za nju moliti.

Na obljetnicu 1100 godina od krunidbe našega kraljevstva, mi Ti, Bože, donosimo jedinu krunu koju danas možemo isplesti i dati: krunu našeg zahvalnog srca.

Hvala Ti za domovinu Hrvatsku,
za sve njezine rane, jer su nas naučile moliti,
za sve njezine ljepote, jer nas podsjećaju da si Ti velik, lijep i dobar,

za svaki komadić ove zemlje, jer je Tvoj dar – i naš zadatak.

Vjera kao izraz domoljublja

Braćo i sestre!

Narod koji zaboravi tko je i odakle dolazi, lako se izgubi u previranjima u svijeta i vremenu. Pravo domoljublje nije puka nostalgija za prošlošću, ni slijepa obrana svega što je `naše`. Ono nije vika slogana ni mahanje zastavom kad je zgodno. Istinsko domoljublje je odgovornost – tiha, ustrajna i svakodnevna. To je vjernost onome što je narod činilo čvrstim – vjera u Boga Trojedinoga, moral i ljubav nadahnuti Evanđeljem. Ljubav prema domovini bez ljubavi prema Bogu i Mariji postaje sebična i plitka. Samo u svjetlu Božje istine možemo jasno vidjeti što je vrijedno čuvanja, a što treba mijenjati i što predati kao baštinu i najveće dobro budućim generacijama.

Marija, ponizna službenica Gospodnja, nije brinula samo za sebe, već je čuvala ono što joj je povjereno – Isusa, život s Bogom, mir u srcu. Ona je uzor domoljublja koje nije agresivno, nego ono koje se daruje; nije glasno, nego tiho i duboko, iskreno i pouzdano.

U vremenu kada su navale nezdravih duhova jake, kada se dostojanstvo čovjeka lomi pod pritiscima ravnodušnosti i hedonizma, biti domoljub znači biti čuvar Božjega zakona upisanog u Svetom pismu i ljudskoj savjesti. Znači ne pristajati na laž radi mira, ne prodavati dušu za korist. Biti domoljub znači voljeti svoj narod tako što ćemo ga voditi prema istini, a ne ugađati mu u lažnim obećanjima, zabludama i ispraznim zabavama.

 Ljubav prema Mariji i Bogu nije dodatak domoljublju – ona je njegovo srce. Jer narod koji je Marijin zna da nije sam, zna Kome pripada, i zna kamo ide. To je narod hodočasnik: često umoran i ranjen, ali uspravan, u pokretu – ali s ciljem – u svijetu, ali ne od svijeta.

Naš narod je opstao jer je znao čiji je – Božji i Marijin, u Crkvi i s Crkvom. A danas, kad više ne vodimo bitke s mačem i kopljem, nego u srcu i duši, domoljublje znači čuvati ono što je Marija u srce pohranjivala i o čemu je u srcem razmišljala (usp. Lk 2 ,19): vjeru, Boga i život Isusov.

Biti domoljub danas znači govoriti istinu, slaviti Boga – a ne psovati ga; braniti i zauzimati se za slaboga, živjeti poštenje. I ne zaboraviti tko smo: narod koji hodočasti, ali ne bez cilja.

Zaključak

Zato, danas ovdje u Ninu, na blagdan Gospe od Zečeva, gledamo Mariju – ne kao daleku figuru, drvenu skulpturu okićenu zlatom i cvijećem, nego kao živu prisutnost, Majku, koja s nama hoda na putu života. Marija nas prati, ona nas zagovara i hrabri, i kao u Kani, i danas nas usmjerava prema Isusu.

Braćo i sestre, ne bojmo se utjecati Mariji: kao narod, kao obitelj, kao pojedinci. Ona je Kraljica milosrđa jer je u svome srcu doživjela Božje milosrđe, i jer nam je rodila i darovala sam izvor milosrđa – Isusa Krista.

Gospo od Zečeva, Kraljice milosrđa, Kraljice Hrvata,  moli za svoj narod, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Nin, ponedjeljak, 26. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Rite svečano je proslavljen u Debeljaku, filijali župe sv. Kasijana u Sukošanu, na blagdan sv. Rite, u četvrtak, 22 svibnja. Svečano večernje misno slavlje u crkvi Uznesenja BDM u Debeljaku predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

„Sv. Rita je svjedokinja kako unatoč svim protivštinama u našem životu, možemo biti i ostati vjerni Kristu. Jer, problemi i teškoće kao da nas žele ukrasti od Krista, odvojiti od Boga i njegove milosti. Tražeći zagovor sv. Rite, želimo biti zagledani u njen život jer Bog nam progovara i po životu svetaca; da se, gledajući njihove živote, naučimo nositi s našim teškoćama, križevima i nevoljama“, poručio je fra Bojan.

Zborna molitva kaže da je „sv. Rita bila obogaćena mudrošću križa“. „Zadobiti mudrost križa znači stvari promatrati iz Božje perspektive, prihvatiti križ znajući da nećemo biti kušani preko svojih sila i da nas Bog nikad neće ostaviti“, rekao je fra Bojan. Sv. Rita je prihvatila svoj križ, znajući da će Bog, bez obzira na sve okolnosti, biti s njom.

„Pozvani smo promatrati Ritu kao ženu koja je u svom križu osjetila mudrost Kristovog križa“, potaknuo je Rizvan, rekavši da se Riti nije ostvarilo ništa od onoga što je željela u životu. Ali, unatoč tome, nije izgubila radost ni nadu.

„Sv. Rita je zagovornica u beznadnim slučajevima. Ako ti se čini da si  beznadan, povjeri njoj svoju brigu. Sv. Rita je bila izmoljeno dijete. Njeni roditelji dugo godina nisu mogli dobiti dijete. Vapili su od Gospodina i nakon nekog vremena rodila se Rita. Svaki život je Božji dar kojeg možeš isprositi. A mi živimo u društvu gdje se s darom života često poigravamo, pravimo se da smo mi gospodari života, a ne sluge života“, upozorio je Rizvan.

Sv. Rita nas podsjeća da ako se uteknemo moćnom Božjem zagovoru, on može učiniti čuda i ono što on želi. „U našoj interpretaciji, može nam se činiti da Bog kažnjava neku obitelj ako nemaju djecu. To bi bilo pogano razmišljanje. Bog trajno pokazuje svoj blagoslov. Bog nas ponekad uči čekati, biti strpljiv. Jer, Božje vrijeme je pravo vrijeme, kad Bog odredi.

Mi smo se naučili nestrpljivosti, želimo da sve bude kad nama padne na pamet. Bog nas poučava strpljivosti. To nam govori sv. Rita: Čekaj Božje vrijeme. Ne kada ti misliš da je najbolje, kad su se svi uvjeti ispunili“, potaknuo je Rizvan. Podsjetio je kako mladi kažu da se neće još ženiti jer nisu sredili kuću, stan, posao, nemaju sve uvjete. „Ako od temelja nije s Božjim blagoslovom, kako možemo očekivati i baštiniti blagoslov, ako smo sebični u svemu“, upozorio je fra Bojan, potaknuvši da „znamo čekati pravo vrijeme, Božje vrijeme“.

U tom kontekstu, rekao je da će ove nedjelje krstiti dijete čiji su roditelji dugo godina brinuli hoće li imati dijete, ali su bili ustrajni u molitvi. „Bog nagrađuje našu ustrajnu vjernost, ako znamo čekati Božje vrijeme i ako znamo živjeti njegovo vrijeme, a ne neko svoje vrijeme“, poručio je Rizvan.

Sv. Rita je kao djevojčica željela ići u samostan, biti redovnica. No, roditelji su je kao mladu djevojku obećali mladiću za ženidbu. „Rita je bila poslušna volji roditelja i prihvatila je i taj križ, iako je bila vrlo mlada. Ali, očito je bila vrlo zrela. Muž Ritu nije uzeo za ženu, nego za žrtvu, pa ju je ponižavao i zlostavljao. A sv. Rita ostaje ustrajna u molitvi i vjerna u braku, iako joj je muž bio preljubnik“, rekao je fra Bojan, dodavši da nas sv. Rita uči da je važno biti vjeran. „Puno je važnije biti vjeran, nego ustrajan. U braku se može biti ustrajan, a da nisi vjeran supružniku. Teško je biti vjeran. Sv. Rita je, unatoč svih protivština i patnji, ostala vjerna, molila za obraćenje muža i izmolila je to. Bog nagrađuje vjernost milošću. Važno je da supružnici mole jedno za drugog“, poručio je fra Bojan.

Zatim, sv. Rita je molila da mržnja ne uđe u život njene djece, jer je brat njenog muža nagovarao njene sinove da osvete smrt svoga oca. Sv. Rita je molila Boga da uzme k sebi njenu djecu, ako kane učiniti zlo, dok su još u stanju milosti.

„Majka moli za smrt svoje djece, samo da ne sagriješe. A što mi ostavljamo našoj djeci u baštinu? Sukobe. Današnjim mladencima je veliki problem tko će s kim sjediti za stolom, toliki su posvađani. Jer baštine svađe od svojih roditelja, baka, djedova. Sv. Rita moli za oprost. Onaj tko se osveti, se ne posveti. Osveta izobliči čovjeka, a oprost suobliči čovjeka Isusu“, poručio je Rizvan.

Sv. Rita se prikazuje kako nosi križ u rukama i ima oznaku trnove krune na čelu, jer se suobličila Kristu, postala je njemu slična. Rizvan je potaknuo vjernike na molitvu Kristu da se suobliče njemu i da imaju hrabrosti oprostiti onome i tko to ne zaslužuje.

„Zato je Rita svetica nemogućega. Jer tamo gdje se sve činilo da je nemoguće, postalo je moguće. Gdje se činilo da je Krist izgubio, da je potpuni gubitnik, pokazao je svoju najveću pobjedu. Gdje je bio potpuno nemoćan, očitovao je svoju svemoć“, poručio je Rizvan, rekavši da Bog svoju svemoć očituje milosrđem i praštanjem. „Naš život je u Božjim rukama i ne smijemo dopustiti grijehu ni đavlu da nas otme iz tih ruku. Sv. Rita nas uči da ostanemo vjerni Bogu“, potaknuo je fra Bojan.

Nakon mise, kroz Debeljak je održana procesija s kipom sv. Rite i s njenom relikvijom, u čijem su se nošenju izmjenjivale žene. Pobožnost četrnaest četvrtaka sv. Riti molili su vjernici u crkvi u Debeljaku svakog četvrtka od 13. veljače, do svetičinog blagdana.

Nakon procesije, fra Bojan, don Marinko Duvnjak, župnik Debeljaka i don Tin Vidov, blagoslivljali su bračne parove, jer se sv. Riti osobito utječu u zagovor za bračne parove. Svi sudionici ponijeli su s tog slavlja ruže koje je blagoslovio župnik Duvnjak, kao podsjetnik na duhovnu baštinu sv. Rite.

Župnik Duvnjak nabavio je kip sv. Rite i relikviju drugog stupnja, djelić svetičine tkanine, 2023. g. u Cascii, gdje se u crkvi nalazi neraspadnuto tijelo sv. Rite. Te 2023. godine održana je procesija s kipom sv. Rite i relikvijom od župne crkve u Sukošanu do Debeljaka gdje je u crkvu postavljen kip sv. Rite. Godine 2024. održana je prvi put procesija s kipom sv. Rite kroz Debeljak, gdje je zaživjela pobožnost prema sv. Riti koju joj dođu iskazati vjernici i iz drugih župa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto: Filijala Debeljak

Na otvaranju manifestacije ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. Zadar u ponedjeljak, 19. svibnja, u sportskoj dvorani te škole, predstavljeno je više noviteta i promjena u djelovanju te najstarije odgojno – obrazovne ustanove u Zadarskoj županiji.

Klasična gimnazija Ivan Pavao II. promijenila je svoj naziv u Katolička gimnazija, jer se uz dosadašnji klasični smjer i od 2022. godine opći smjer, od 2025. / 26. školske godine može upisati i prirodoslovni smjer. S novim imenom, cjelovitije su predstavljena sva tri programa škole. Ponosni na tradiciju klasičnog i općeg obrazovanja, a svjesni potreba modernog obrazovanja, u duhu potreba vremena u kojem živimo, klasičnom i općem smjeru pridružili su prirodoslovni. S novim smjerom i imenom škole povezani su prošlost i budućnost i otvoreno novo poglavlje u njihovom djelovanju i poslanju škole.

Ivana Miočić, prof. Hrvatskog jezika u gimnaziji koja je vodila kroz program proslave, podsjetila je na višestoljetne temelje te škole koja je djelovala pod nazivima: Seminario Florio, Seminarium archiepiscopale illyricum, Seminarium illyricum totius Dalmatiae, Seminarium theologicum latinum, Nadbiskupsko sjemenište u Zadru, Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu, Institutum Theologicum Centrale Jadrense, Piccolo seminario Zmajevich, Nadbiskupska klasična gimnazija te Klasična gimnazija Ivana Pavla II. s pravom javnosti.

Ivan Pavao II. naslovnik je i zaštitnik te škole već 20 godina. Taj Veliki papa je 9. lipnja 2003. godine za svog pohoda Zadru blagoslovio i kamen temeljac za izgradnju nove zgrade Gimnazije, jer je Klasična gimnazija pod različitim nazivima stoljećima djelovala u sklopu zgrade sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

„Svim tim nazivima se ponosimo i donijeli su identitet školi, mijenjali je k boljem, činili je čvršćom, ali su i nazivi koji nose slike vremena koje je škola suvereno i s vjerom u Isusa Krista prevladavala. U vremenu kad se svijet bori s krizama identiteta na svim razinama, strahom, nestabilnošću u svim aspektima života,  školi dajemo naziv koji je vjekovima bio njen atribut i uistinu je bio njen jedini pravi naziv – ona više nije samo simbolički i nadimkom ‘katolička’, ona je sada punim nazivom Katolička gimnazija Ivana Pavla II.“, istaknula je Miočić, rekavši da se novim nazivom škole simbolički „zatvara jedno dugo poglavlje, a otvara drugo, novo, autentično, uvijek povezano s tradicijom i duhom naše škole“.

U Gimnaziju se 1997./98. šk. godine upisao prvi vanjski učenik, da školu nisu više pohađali samo sjemeništarci i kandidati na putu za svećeništvo, nego i mladići i djevojke koji se žele školovati u duhu općeljudskih, kršćanskih vrijednosti.

Nakon gotovo trostoljetnog boravka u okrilju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, 18. svibnja 2005. godine novu školsku zgradu gimnazije blagoslovio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a u rujnu te godine u novu školsku zgradu ušla je nova generacija učenika. Nakon naziva Nadbiskupska klasična gimnazija, krajem 2005. godine nadležno Ministarstvo prosvjete i športa RH odobrilo je preimenovanje Nadbiskupske u Klasičnu gimnaziju Ivana Pavla II.

Don Ante Dražina, ravnatelj gimnazije, rekao je da se škola zbog novouvedenog općeg i prirodoslovnog smjer nije više mogla zvati ‘klasična’, jer može netočno navesti mlade koji smjer žele upisati. Ime ‘klasična’ više ne određuje sasvim ono što se u školi događa. Atribut katolička ima većina osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj čiji su osnivači biskupije i redovničke zajednice.

Dražina je najavio nastavak kvalitetnog obrazovanja, kršćanskog odgoja te širi spektar  obrazovnih mogućnosti i dobre pripreme za upis na fakultete. Zahvalio je organizaciji Renovabis i osnivaču Zadarskoj nadbiskupiji koji su ove godine  uložili puno financijskih sredstava u opremanje praktikuma fizike, kemije i biologije i novu informatičku učionicu.

Prirodoslovni smjer kreativno su predstavili profesori Neven Nižić, prof. Engleskog i Talijanskog jezika i Ratko Rušev, prof. Povijesti. Prof. Damir Sikirić predstavio je novi školski logo čiji je autor Paško Ivanović, a kojeg su između više rješenja, tajnim većinskim glasovanjem, izabrali učenici.

U logu je lađa s križem kao jarbolom. Lađa je biblijski simbol koji predstavlja Crkvu, vjeru i putovanje. U kontekstu katoličke škole, lađa simbolizira obrazovni put kao plovidbu prema znanju i duhovnom rastu. Križ podsjeća na vezu između vjere i obrazovanja te vodi učenike u pravom smjeru kroz izazove života.

Knjiga u obliku valova simbolizira da je znanje dinamično, prilagođava se izazovima modernog društva, utemeljenog na vjeri. Knjiga predstavlja obrazovanje, znanje i mudrost, temeljne vrijednosti obrazovnog sustava. Valovi simboliziraju dinamiku učenja, proces koji zahtijeva kretanje i prilagodbu, kao što se valovi kreću i mijenjaju.

Krug koji okružuje lađu i knjigu je simbol cjelovitosti, beskonačnosti i zajedništva, simbolizira zajedništvo među učenicima, nastavnicima i ujedinjenje kroz vjeru.

Natpis ,,Zajedno stvarajmo bolji svijet’’, što je i geslo škole, naglašava misiju škole da obrazovanjem, vjerom i zajedničkim radom doprinosi izgradnji boljeg društva.

Predstavljena je i nova mrežna stranica škole, www.gimnazija-ivanapavla.hr, na kojoj se nalaze sve obavijesti, informacije, događaji, projekti i dokumenti glede djelovanja škole.

 a učenici su predstavili i 21. broj svoga školskog lista ‘Bolji svijet’, u kojem su tekstovi i fotografije gimnazijalaca, pod vodstvo prof. Damira Sikirića. List je puno puta bio predstavljen i na državnoj razinu smotre LiDraNo.

Tijekom ‘Dana otvorenih vrata’, koji traju do petka, 23. svibnja, će se održati radionice iz svih školskih predmeta: iz Engleskog jezika, klasičnih jezika: Latinskog i Grčkog, Informatike, Kemije, Informatike, Biologije, Matematike, Fizike i Kemije.

Zainteresirani za upis u tu školu mogu se doći informirati o školi svakog dana od 11 do 16 sati.

Gimnaziju pohađa 283 učenika, a u prve razrede od 2025./2026. šk. godine će biti upisana 72 učenika, po 24 učenika u tri razredna odjela i tri smjera. Kao i do sada, svi oblici nastave: redovita, fakultativna, dopunska i dodatna, izvannastavne aktivnosti te pripreme za maturu održavat će se u jutarnjoj smjeni.

„Osnovno što školu čini školom nisu zidovi ni izvanjske nagrade. Školu čine djeca, učenici i oni koji ih svojim rukama i riječima grade u suverene, učene i dobre ljude – profesori. Zato želimo posebnu počast odati našim bivšim kolegama profesorima koji su ostavili nemjerljiv trag u školi, koji su svojim trudom, upornošću, ponekad strogim, ali evanđeoskim riječima odgojili i podučili brojne generacije naše škole, bez obzira pod kojim je imenom tada poznavali“, rekla je Miočić.

U tom duhu, nadbiskup Zgrablić uručio je zahvalnice troje umirovljenih profesora koji su  dugogodišnjim radom ostavili veliki trag u gimnaziji: Mireli Zubčić, prof. Hrvatskog jezika, Mati Ljubičiću, prof. Likovnog odgoja i Branku Perinčiću, prof. Tjelesnog odgoja.

Tijekom programa, nastupio je i školski zbor pod vodstvom prof. Grge Ivkovića.

„Ponosni smo na sva ostvarenja naših učenika, sve projekte, izvannastavne aktivnosti, grupe i sekcije, suradnje s ostalim školama i institucijama, Sveučilištem u Zadru, a osobito na tri školska humanitarna fonda te duhovne obnove učenika i djelatnika škole.

Nastojimo od učenika stvoriti suverene pojedince koji će svojim sposobnostima i odgojem uljepšavati svijet. Pod okriljem i blagoslovom sv. pape Ivana Pavla II., i dalje ćemo stvarati bolji svijet, truditi se odgajati i obrazovati mlade ljude kako bi oni svojim idejama stvarali svijet na evanđeoskom humanizmu i civilizaciji ljubavi koja je izrasla iz Kristovog života i učenja. Nastavimo i dalje zajedno stvarati bolji svijet“, potaknula je Miočić.

Prisutnim učenicima, profesorima, djelatnicima i prijateljima škole prigodnim govorom obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Prisutnim učenicima, profesorima, djelatnicima i prijateljima škole obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Posebnost te škole je cjeloviti kršćanski odgoj i treba biti „više od obrazovne ustanove: prostor rasta, sigurnosti i usmjerenja, gdje se vjera i razum ne suprotstavljaju, već nadopunjuju. To se želi ostvariti kroz duhovni odgoj koji pomaže mladima u izgradnji osobnog odnosa s Bogom, kršćanski moralni odgoj u ispravnim stavovima prema dobru i zlu, istini i pravednosti, slobodi i odgovornosti, u skladu s evanđeljem Isusa Krista; kroz intelektualni razvoj koji pomaže kritičko razmišljanje i etično korištenje znanja, emocionalni i psihološki razvoj kroz razgovor i zajedništvo, da učenici znaju kako se nositi kroz krizna razdoblja. Važan je i socijalni odgoj za uključenost u zajednicu kroz liturgiju, karitativne i volonterske akcije. Tako učenici uče služiti drugima, razvijaju osjećaj pripadnosti i uče kako mijenjati svijet“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da gimnazija „ne želi nametati nikakvu ideologiju, već pratiti, voditi i učiti učenike kako prepoznati Istinu, birati Dobro, donositi zrele odluke i pronaći svoj životni poziv“.

U skladu s riječi ‘katolički’, koja na grčkom znači univerzalan, sveobuhvatan, škola njeguje otvorenost prema cjelini osobe, njeno tijelo, razum, srce, dušu i savjest. Grčki izraz ‘gymnasion’ u antičko doba označavao je mjesto tjelesnog, intelektualnog i moralnog odgoja, podsjetio je nadbiskup.

„Katolička gimnazija obrazuje za život s vjerom, s Bogom Isusa Krista, znanjem i odgovornošću, usmjereno prema istinskoj slobodi i služenju drugima. Gimnazija nije samo prostor znanja, nego i oblikovanja karaktera, duha i odnosa prema drugima“, poručio je nadbiskup, poželjevši da školu i dalje u radu nadahnjuje primjer sv. Ivana Pavla II., koji je volio mlade i Hrvatsku.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Pozdrav nadbiskupa Zgrablića na proslavi ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II.

Izložba ‘Reinterpretacija povijesnog kostima anžuvinske kraljice Elizabete Kotromanić’ svečano je otvorena u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru u ponedjeljak, 19. svibnja.

Izložba je dio projekta ‘Kulturna baština kao inspiracija’ kojeg drugu godinu ostvaruju SICU i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru, a ove godine pridružio im se i Etnološki odjel Narodnog muzeja u Zadru.

Na izložbi su posjetitelji prvi put vidjeli reinterpretaciju kostima kraljice Elizabete koja je donatorica Škrinje sv. Šimuna i vrijednih zavjetnih darova koji su bili položeni u toj škrinji. Reinterpretacija se temeljila na originalnoj sačuvanoj građi koja je pripadala kraljici Elizabeti, a taj inventar iz Škrinje sv. Šimuna čuva se u SICU-u Zadar.

„U Škrinji sv. Šimuna nalazili su se zavjetni darovi anžuvinske obitelji: anžuvinska kruna, dio vezenog vela (prevjesa) koji je ukrašen zlatovezom s motivima šesterokuta, na kojem su figure kraljice i kralja, kalež s anžuvinskim grbovima i prsten. Kruna je izvedena u 14. st. u duhu srednjoeuropske gotike. Izrađena je od pozlaćenog srebra, dragog kamenja i bisera. Kruna se nosila s velom koji je kao zavjetni dar krajem 14. st. položen u Škrinju sv. Šimuna.

Kalež s anžuvinskim grbom zavjetni je dar anžuvinske kraljevske obitelji za kojeg se pretpostavlja da ga je kraljica Elizabeta poklonila oltaru kapele sv. Šimuna u crkvi sv. Marije Velike. Izrađen je od pozlaćenog srebra u tehnici iskucavanja, graviranja i emajla i ukrašen stiliziranim biljnim ornamentima, amblemima anžuvinske obitelji i poprsjima svetaca.

Prsten kraljice izrađen je od pozlaćenog srebra u tehnici graviranja i emajla, ukrašen biserima. Na emajliranoj površini prstena je natpis: ‘To je sve što želim’, koji se povezuje s kraljičinom željom za muškim potomstvom“, rekla je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a i idejna pokretačica projekta čiji je cilj educirati javnost, osobito mlade, o povijesnim osobama koje su ostavile veliki trag u bogatoj povijesti srednjovjekovnog Zadra, kao i o vrijednim umjetničkim predmetima. U Škrinji sv. Šime čuvalo se još oko 20 gotičkih prstenova te tekstilni predmeti nastali kao zavjetni dar uglednih svjetovnih osoba iz razdoblja 15. do 17. stoljeća.

Elizabeta Kotromanić naručila je i dala izraditi Škrinju sv. Šime 1377. kao zavjetni dar i uz to je poklonila svoju krunu, kalež i kraljevski veo, što pokazuje kako je bila važna i velika donatorica u ondašnje vrijeme. Škrinja sv. Šimuna je najvrjednije zlatarsko umjetničko djelo iz 14. st. u Hrvatskoj i u europskim razmjerima.

Na Izložbi je prikazana stilizirana kraljičina kruna čiji se originalni primjerak čuva u postavu SICU-a. Krunu je dizajnirao i izradio scenograf Darko Petković iz Kazališta lutaka u Zadru. „Ideja je prikazati kako se nosila kraljevska odjeća toga vremena. Na veo se postavljala anžuvinska kruna, to smo interpretirali na suvremeni način te spojili prošlost i budućnost“, rekla je Knežević.

„Veliki dio anžuvinskog nasljeđa povezan sa Zadrom čuva se u SICU-u gdje jedna cijela dvorana obuhvaća umjetnine iz anžuvinskog razdoblja 14. st., koje je jako važno, jer je u tom vremenu Zadar imao veliki prosperitet. Zadar je bio glavno kulturno, povijesno i gospodarsko središte. Postojale su  brojne zlatarske radionice koje su proizvodile te predmete“, rekla je Knežević, istaknuvši važnim da je sve to proizvod domaćih radionica, lokalnih majstora, što govori o moći Zadra u tom vremenu. Izložba se radila na temelju arhivskih istraživanja i nastojanju da se dođe do originalnog izgleda u reinterpretaciji kostima iz doba gotike 14. stoljeća.

Na Izložbi su izloženi učenički radovi s prizorima različitih kostima, nadahnuti povijesnim kostimom, likom i djelom kraljice Elizabete iz srednjovjekovnog razdoblja, na čijem je dvoru tekstil bio znak ugleda i moći.

„Kraljičin kostim sastoji se od gornje i donje haljine koju su učenici izradili od brokata, čija je osobina da nakon krojenja i oblikovanja stoji kao skulptura te ima traženi oblik, s oker-zlatnim efektom i cvjetnim uzorkom. Originalna kraljevska odjeća u Srednjim vijeku izrađivala se od svile i lana, ručnim tkanjem“, rekla je Knežević.

Marija Šarć Ban napravila je idejni koncept haljine koji je uključio istraživanje povijesnih podataka i meditativni proces. Pritom su krenuli od važnog muzejskog predmeta te razvili priču i dizajn. Stilizirani kostim kraljice nije replika, jer ne postoji haljina, odjeća kraljice u originalu, osim reljefa na škrinji sv. Šime na kojem se može vidjeti i istražiti razdoblje gotike, iz kojeg razdoblja postoji dosta slika i autora, rekla je Ban. Povezujući se s tim vremenom, u projekt su uključili i šivače, „što je jako važno jer je to zanimanje koje izumire, a Škola primijenjene umjetnosti ima i krojače, šivače, jer nije jednostavno uključiti se u rad na povijesnom kostimu“, rekla je Ban.

Stilizirana je tipična gotička odjeća koja se sastoji od gornje i donje haljine u zagasito crvenoj (grimiznoj) i zlatnoj boji, kao bojama kraljevskog statusa.Učenici su za potrebe Izložbe opisali rituale moći i odijevanja, istaknuvši da je odjeća u srednjovjekovnim ceremonijama imala važnu ulogu. Zlatni vez, boje i heraldički simboli isticali su božanski legitimitet vladarske uloge.

Govoreći o razvoju tekstilne umjetnosti i tkanine, na Izložbi je istaknuto da u 14. st. tekstil postaje jedno od ključnih obilježja kraljevskog dvora. Haljine, plaštevi i unutarnji slojevi odjeće izrađuju se od luksuznih materijala: svile, brokata, damasta, baršuna, često s utkanim zlatnim i srebrnim nitima. Ornamentika tkanina prikazuje heraldičke simbole: ljiljane, lavove i geometrijske oblike, dok se prirodni motivi: vinove loze, cvjetni vijenac ili šipak povezuju s vjerskom simbolikom i plodnošću. Tkanine se uvoze iz Italije, osobito iz Genove i Venecije, gdje su se razvijali najsofisticiraniji uzorci i tehnike bojenja.

Učenica Lana Dragaš koja je radila na haljini i bila model, za editorijal je uprizorila kraljicu Elizabetu ispred zadarske crkve sv. Šime kojem se zavjetovala za dobivanjem muškog potomka.

Izložene su i vizualne interpretacije kostima iz 14. st., računalno generirane modne kreacije koje predstavljaju spoj povijesnog i suvremenog dizajna. Učenici su na Izložbi predstavili informacije o vezenju i dvorskoj umjetnosti ruku, koje je bilo važan dio svakodnevnice žena na srednjovjekovnim dvorovima, ukrasima i funkcijama u modnim detaljima koji su imali dekorativnu i praktičnu funkciju: pojasevi, kopče, mrežice za kosu i rubovi rukava. Ornamente sa Škrinje sv. Šimuna učenici su reinterpretirali izradivši i bookmarkere.

Opisali su značenje boja kraljevskog dostojanstva: modra, purpurna, zlatna, crvena, bijela i srebrna te motiv ljiljana, simbol kraljevskog podrijetla i božanskog prava na vlast. Kombinacija boja je govorila o ulozi, porijeklu i statusu osobe koja je nosila. Kraljica Elizabeta i njene kćeri nosile su haljine s uzorkom ljiljana u zlatnom i plavom tonu, naglašavajući svoj status i duhovnu ulogu. Naime, ljiljan se u 14. st. pojavljuje na grbovima, tekstilu, nakitu, krunama i relikvijarima i često je bio istaknut na haljinama kraljevskih osoba, kao znak pripadnosti svetoj i vladarskoj lozi, poručili su učenici.

U projektu su sudjelovali učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar iz 3. a razreda (smjer: slikarski dizajn); 3. c raz. (smjer: slikarski i grafički dizajn), 4 a. i 4.c raz. (smjer: dizajn odjeće) uz stručno vodstvo mentorica Sandre Bačić, Ane-Marije Juričev Morinić, Ivane Vitlov, Kate Prskalo i Marte Tokić. Izradu povijesnog kostima radili su učenici 2. b razreda (smjer šivaći) pod mentorstvom i uz idejni projekt kustosice Etnološkog odjela Narodnog muzeja u Zadru dr. art Marije Šarić Ban. Voditeljice procesa izrade bile su Vilma Mazija i Nada Mijaljević.

Muzejske pedagoško-edukativne radionice doprinijele su  međuinstitucionalnoj suradnji u razvoju kreativnog mišljenja kod mladih, osmoškolaca i srednjoškolaca i valorizaciji kulturne baštine.Ta Izložba, čija je inspiracija povijesna osoba Elizabete Kotromanić, a dionici mladi, dio je projekta SICU-a u znanstvenom i stručnom vrednovanju povijesti i doprinosa Anžuvinaca Hrvatskoj i Zadru, odnosno značenju i vrijednosti predmeta iz anžuvinskog doba.

U tom kontekstu, kustosica Knežević je suautorica knjige „Škrinja sv. Šimuna i njeno blago“, a u četvrtak, 15. svibnja, s Arijanom Koprčina Knežević je održala izlaganje „Inventar Škrinje sv. Šimuna u Zadru“ na znanstvenoj konferenciji „Plemeniti metali i vješte ruke: umjetnost i obrt od Srednjeg vijeka do modernog doba“ na Sveučilištu u Zadru.

Ivan Šimunić, pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i šport Zadarske županije, izrazio je zadovoljstvo suradnjom tri kulturne institucije u Zadru u tom projektu i svima zahvalio na trudu, rekavši da nismo svjesni koliko bogatstvo vrijednih predmeta iz crkvene i društvene povijesti Zadra se nalazi u SICU-u te da smo pozvani upoznavati i poštovati to blago.

Izložba koja je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH  organizirana je povodom Međunarodnog dana muzeja koji se obilježava 18. svibnja, kada muzeji diljem svijeta skreću pozornost javnosti na kulturnu baštinu i ulogu muzeja u njenom komuniciranju.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Planinarski put Svjetla održan na lokaciji Srednji Velebit u subotu, 17. svibnja, okupio je skupinu od šezdeset studenata Sveučilišta u Zadru i radničku mladež, a predvodio ih je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Pobožnost Puta svjetla se, poput križnog puta, sastoji od 14 postaja i razmatranja uz molitvu, pri čemu naglasak nije na muci, nego na radosti Kristovog uskrsnuća i događajima do Duhova. Prigodna razmatranja priredio je mons. Ivan Šaško, uz riječi iz Svetog Pisma.

Hodočašće je krenulo iz Zadra u ranu zoru, a prva postaja u parku prirode Velebit bila je prelazak preko Dabarskih kukova. Četvrta postaja bila je u Crnom Dabru, nekadašnjem naselju gdje se živjelo do 1980.-ih godina, zatim planinarski dom na Ravnom dabru, koji je do 1970.-ih godina bio osnovna škola, gdje ih je dočekao gostoljubivi domar Mile.

Tijekom hodnje, sudionici su imali pogled na brojne predivne velebitske visoravni: Rujčin kuk, Agin kuk, Bačić kuk, kuk Čelina, Vranji kuk, Kizu, Grabar. Najzahtjevniji uspon bio je na Visibabu (1160 m nadmorske visine), koji je jedan od najljepših vidikovaca toga srednjeg dijela Velebita, gdje je izmoljena sedma postaja. Sudionici su hodali povijesnim i planinarskim stazama: Terezijanom, Premužićevom, Via Adriaticom, Via Dinaricom, Croatia long distance trailom i putem Velebno.

Vrhunac dana bilo je misno slavlje na Debeloj kosi (974 m), odakle se pruža veličanstven pogled na prostranstvo Dabarskih kukova, Oštarijsko polje, dio Kvarnera i veći dio zadarskog arhipelaga, kao i pogled na vrhove Italije, što se događa samo nakon snažne bure. Gospićko – senjski biskup Marko Medo dozvolio je da se na toj lokaciji, koja je područje njegove biskupije, slavi misa na otvorenom.

U propovijedi mise koju je predvodio, don Ivan je govorio o nekoliko istina koje je čovjek sklon zaboraviti. Prvo, prekrasna priroda koju je stvorio Bog nije plod slučaja. Sveto Pismo govori o ljepoti stvorenoga, a jedan Psalam ponavlja da se veliča i slavi Gospodina za sve što je stvorio – i redom nabraja ptice, životinje, brda, sunce, more te stalno zaziva: „Veličajte sve što je stvoreno, veličajte Gospodina“.

„To je prva velika istina: prekrasno je ovo što nas okružuje. Pogledajte oko sebe vrhove planina, more, otoke, biljke, to je prekrasno. Čovjeku ne može ne biti lijepo kad se nađe na ovakvom mjestu. I to ostavlja dojam na nas. Ako je čovjek normalan, zdrav, kad se nađe u nečemu što je Bog stvorio za njega, to ostavlja pozitivan dojam na njega. Pogledajte oko sebe i vidite da je sve stvoreno lijepo, čudesno, da je nevjerojatno kako to sve skupa zajedno funkcionira, nadopunjuje se i jedno drugo uzdržava.

Ako se makne jednu životinju, odmah drugih pet nestaje, zato što trebaju jedna drugoj. Isto tako i bilje. Koliko je to sve povezano, koliko je to sve zajedno. Čini se nemoguće da je sve to slučajno. Sve je moguće, ali da je ovo slučajno, to bi bilo nevjerojatno. To je prva istina. Stvorenje Božje je lijepo“, rekao je don Ivan.

Druga istina jest da je to što vidimo, zavodljivo. Kada je nešto lijepo, to lako zavede čovjeka i čovjek je sklon to posjedovati. Tu je kušnju bio ponudio i đavao Isusu u pustinji. Na visoravni s koje se pruža pogled sličan tome što su hodočasnici gledali, ogromna ljepota svega stvorenja, đavao govori Isusu: „Pokloni mi se i dat ću ti sve ovo“. To je želja imati nešto, posjedovati.

„Normalno je da čovjek želi imati nešto opipljivo, materijalno. Nažalost, ljudi znaju doći do toga da ne žele više imati samo komad zemlje, nego žele posjedovati osobu. Ne žele biti u braku s mužem ili ženom, nego žele posjedovati svoga muža ili ženu. Ne žele dobiti na dar djecu, nego žele posjedovati djecu. Katastrofa je kada se tako nešto dogodi, imati nešto na krivi način“, upozorio je don Ivan.

„Ljudi se zaljube u ljepotu stvorenja i dozvole da ih ta ljepota zaslijepi, zavede i na kraju zarobi. Ljepota stvorenja je zavodljiva. Ima ljudi koji robuju ljepoti stvorenja Božjega “, upozorio je don Ivan, rekavši da je Bog sve stvorio da služi čovjeku.

„To je treća velika istina. Sve je stvoreno zato da bi služilo čovjeku. Koliko god vidite da je ovo veliko, silno, nevjerojatno komplicirano, lijepo – u svemu tome, mi smo najljepši, koji se nalazimo pred svojim Bogom, Njemu zahvaljujemo i klanjamo“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je u svemu lijepome što je Bog stvorio, čovjek najljepši.

„Bog nas voli daleko više nego sve što vidimo oko sebe. U Svetom Pismu kaže: ‘Vrjedniji ste od mnogo vrabaca’. Isus je za nas postao čovjekom, podnio muku i umro. Bog nas je naučio da njegovog Oca zovemo i svojim Ocem“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je čovjek stvoren kao vrhunac stvaranja. Bog je sve podložio čovjeku, da se koristi time; ne da čovjek služi stvorenome, nego da stvoreno služi čovjeku.

Šibalić je potaknuo mlade da ne postanu robovi onoga što je stvoreno za ljude; da se ne poklone đavlu da bi naizgled zadobili komadić ovoga svijeta, koliko god on bio lijep i zavodljiv. „Sveto Pismo o nama kaže da smo mi za Boga vrjedniji od svega drugog stvorenja. Čovjek je stvoren na sliku Božju, ništa drugo nije na Njegovu sliku, samo mi. Tu se krije naša veličina“, poručio je don Ivan.

„Kad pogledaš neku ljepotu, nešto što ti se čini silno važno, potrebno i zavodljivo, nemoj se pokloniti da bi mogao pred ljudima ovoga svijeta reći: ‘Ovo će sad meni pripadati’. Reci: ‘Ja vrijedim neizmjerno više od toga. Neću se nikome pokloniti da bih nešto imao’.

Budite hrabri u životu. Lako se zaboravi ove istine u svagdanjem životu, a svijet tako lako zavede čovjeka i odvede ga na krivi put. Nemojte nikada zaboraviti da je sva ljepota koju vidite, manje vrijedna od vas. Ona je stvorena da vam služi, a ne da vi njoj služite. Nemojte nikada zaboraviti da ste toliko vrijedni da je Sin Božji prolio svoju krv za vas. Nemojte nikada zaboraviti da usred sve ove ljepote, jedino mi, ‘sinovi čovječji’, možemo i pozvani smo Boga zvati svojim Ocem“, poručio je don Ivan Šibalić sudionicima.

Hodočašće je završeno kod odmorišta ispod Kubusa, gdje je sudionike čekao obrok, grah s kobasicama, skuhan u kuhinji Caritasa Zadarske nadbiskupije. Planinari koji su bili vodiči kroz hodočašće bili su Ante Pirc, Ante Čirjak i Marko Vidičić – njima ide velika zahvala za stručno vodstvo  planinskim visovima i poznavanje prohodnih staza i putova.

„Povratak u Zadar bio je ispunjen pjesmom, smijehom, ali i snom umornih hodočasnika. Hvala našem medicinaru Tončiju na brizi i magneziju. Zahvalni na svakom susretu, pogledu, koraku i molitvi, vratili smo se doma bogatiji za neponovljivo iskustvo“, poručili su sudionici hodočašća.

don Ivan Šibalić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Boris Mužanović

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je okružnicu svećenicima, redovništvu i vjernicima laicima Zadarske nadbiskupije u kojoj ih poziva da sudjeluju na jubilejskoj proslavi zavjetne svetkovine Gospe od Zečeva u Ninu koja se održava u ponedjeljak, 26. svibnja.

Nin je središnje marijansko svetište Zadarske nadbiskupije i jedno od najstarijih marijanskih svetišta u Hrvatskoj, gdje se Majka Božja kao Gospa od Zečeva časti 509 godina.

Ninski biskup Juraj Divnić proglasio je autentičnim ukazanje Majke Božje na otočiću Zečevo 5. svibnja 1516. godine, gdje je postojao i samostan redovnika pustinjaka. Bilo je to vrijeme osmanlijskog osvajanja hrvatskog područja, a Gospa je po ukazanju pastirici Jeleni Grubišić u polju kod Zečeva pozvala na post i molitvu, kako to uvijek čini u osobito bremenitim povijesnim trenucima u svojim ukazanjima putujućoj Crkvi kroz stoljeća.

U Godini jubileja, sudjelovanje na proslavi u Ninu ima dodatno značenje, jer je nadbiskup Zgrablić odredio da je župna crkva sv. Anselma u Ninu jedna od pet jubilejskih crkava u Zadarskoj nadbiskupiji, gdje vjernici mogu dobiti potpuni oprost.

Blagdan Gospe od Zečeva tradicionalno se slavi u ponedjeljak prije svetkovine Uzašašća. U ponedjeljak, 26. svibnja, nadbiskup Zgrablić predvodi svečano koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu s početkom u 18 sati, potom i procesiju s kipom Gospe od Zečeva kroz središte Nina. Kada biskup predvodi slavlje u mjesnoj Crkvi, događaj biva još značajnije svjedočanstvo zajedništva i vjere.

„Srdačno vas pozivam da se pridružite svečanom misnom slavlju i procesiji te potaknete svoje župljane da zajedno s vama sudjeluju na svetoj Misi i procesiji u kraljevskom gradu Ninu povodom blagdana Gospe od Zečeva.

Tijekom vremena, proslava Gospe od Zečeva postala je jedno od središnjih okupljanja u Zadarskoj nadbiskupiji, svjedočeći vjeru i zajedništvo naroda zadarskoga kraja. Podržimo ovu dragocjenu tradiciju svojom nazočnošću i molitvom“, poručuje nadbiskup Zgrablić u okružnici svećenicima, ističući da 2025. godine proslava Gospe od Zečeva u Ninu ima dodatno značenje.

Naime, Nin se naziva „prvim hrvatskim kraljevskim gradom“ i „hrvatskim Betlehemom“, jer je u Ninu po djelovanju biskupa Anselma, đakona Ambroza i sv. Marcele, koji su suvremenici iz Isusovog vremena, počelo pokrštenje hrvatskog naroda. Iz Nina datira i Višeslavova krstionica (9. st.), iz doba kneza Višeslava, koja je jedan od najznačajnijih hrvatskih spomenika kulture iz ranog Srednjeg vijeka i simbol kršćanstva u Hrvata. Krstionica je bila istaknuta na svim nacionalnim slavljima uz obilježavanje 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, pa i 2. rujna 1979. na proslavi Branimirove godine u Ninu, kada se na misi s hrvatskim biskupima okupilo pola milijuna Hrvata katolika.

Na sredini prednje strane krstionice uklesan je procesijski križ u hrvatskom pleteru. Uz rub krstionice je natpis na latinskom jeziku, koji u hrvatskom prijevodu glasi: „Ovaj izvor prima slabe, da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast svetog Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika“.

Nin je bio i sjedište hrvatskih vladara i naziva se kolijevkom hrvatske državnosti i crkvenosti. Upravo je uz stolovanje kneza Branimira u Ninu vezano i prvo međunarodno priznanje Hrvatske, kad je papa Ivan VIII. na svetkovinu Uzašašća, 7. lipnja 879. godine, poslao tri pisma: ninskom biskupu Teodoziju, hrvatskom knezu Branimiru te svim svećenicima i cijelom hrvatskom narodu, u kojima blagoslivlja hrvatskog kneza Branimira, hrvatski narod i zemlju. Papa je uzvratio pisma nakon što je knez Branimir, po svrgnuću vladara Zdeslava, pisao Papi da hrvatski narod vraća u zajedništvo s Petrovim nasljednikom, Apostolskom stolicom i Crkvom u Rimu, jer se Branimirov prethodnik, knez Zdeslav, za vrijeme svoje kratke vladavine, bio okrenuo Bizantu i Carigradu. Ujedno se datum datacije pisma Ivana VIII., 7. lipnja, u Hrvatskoj obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.

„U ovoj godini, blagdan Gospe od Zečeva za sve nas ima posebno značenje, jer uz obilježavanje 1100. obljetnice od početka hrvatskog kraljevstva, proživljavamo i Jubilejsku 2025. godinu pod geslom ‘Hodočasnici nade’. U tom duhu, pozvani smo biti nositelji nade i svjedoci vjere, zajedništva i bratstva u našem prezbiteriju i narodu.

U duhu zajedništva i molitve, prisjetimo se vrlo poticajnih riječi pape Lava XIV. koje je izgovorio prilikom početka svoje papinske službe, 18. svibnja 2025.: “U našem vremenu još uvijek vidimo previše nesloge i razdora, previše rana nanesenih mržnjom, nasiljem, predrasudama, strahom od onoga koji je drugačiji, ekonomskom paradigmom koja iskorištava zemljina dobra i marginalizira najsiromašnije.

Mi želimo, u tom tijestu, biti mali kvasac jedinstva, zajedništva i bratstva. Želimo ponizno i radosno reći svijetu: Gledajte Krista! Približite se njemu! Prigrlite njegovu riječ koja prosvjetljuje i tješi! Poslušajte njegovu ponudu ljubavi da bismo postali njegova jedinstvena obitelj: u jednome Kristu — jedno smo. To je put kojim trebamo zajedno ići, međusobno… s onima koji u sebi nose nemir traženja Boga, sa svim ženama i muškarcima dobre volje, kako bismo ízgradili novi svijet u kojem će vladati mir”.

Neka nam te riječi pape Lava XIV. budu nadahnuće i poticaj da i mi, okupljeni u Ninu, postanemo kvasac jedinstva i znak nade u našoj mjesnoj Crkvi“, piče nadbiskup Zgrablić u pozivu svećenicima i svim vjernicima.

„U molitvenom zajedništvu, ojačani zagovorom naše nebeske Majke, Gospe od Zečeva, neka naš susret bude svjedočanstvo vjere i Ijubavi prema Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i narodu kojemu služimo. Radujem se susretu s vama u našem drevnom kraljevskom gradu Ninu, gdje ćemo zajednički slaviti Kristovu spasonosnu prisutnost po zagovoru Gospe od Zečeva“, poručuje mons. Zgrablić.

Nadbiskup potiče dekane da kontaktiraju svećenike u svom dekanatu i koordiniraju dolazak svećenika i vjernika u Nin. Svećenici su pozvani svoj dolazak i organizirane dolaske hodočasnika prijaviti ninskom župniku Jerku Vuleti zbog organizacije, da proslava Gospe od Zečeva „protekne u najboljem redu i duhu zajedništva“.

Na blagdan Gospe od Zečeva, 26. svibnja, misno slavlje u 11 sati predvodi o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije. Mise su još u 6, 7.30 i u 9 sati.

Ines Grbić

Na drugom dječjem likovnom natječaju ‘Blizu je, blizu’, u čast bl. Jakova Zadranina, prvo mjesto osvojila je Ana Šimunić, učenica 6. razreda iz OŠ Stjepana Radića u Bibinjama, s mentoricom Miljanom Ćavar Radić.

Ovogodišnja tema bila je naslikati motiv života i rada bl. Jakova Zadranina u njegovom rodnom gradu Zadru, gdje je proveo djetinjstvo i mladost. Prizor Aninog rada, koji prikazuje bl. Jakova raširenih ruku u nebu, iznad zgrada i zidina Zadra, tiskan je na sličici čiji se primjerci dijele među djecom i štovateljima bl. Jakova (1400.-1496.), koji je svoje redovništvo počeo u franjevačkom samostanu sv. Frane u Zadru, a umro je na glasu svetosti u Bitettu u Italiji gdje je u samostanu djelovao 58 godina i gdje se nalazi njegovo neraspadnuto tijelo.

Na naličju sličice je molitva za proglašenje svetim bl. Jakova koju mole zadarska djeca okupljena oko projekta “Muzej u školi – Baština i kultura mira” OŠ Zadarski otoci u Zadru, čija je voditeljica Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica koja je i inicijatorica pokretanja likovnog natječaja u čast bl. Jakova. Uz ‘Muzej u školi’, suorganizator natječaja je Franjevački samostan sv. Frane u Zadru.

Na natječaju je sudjelovalo 15 škola iz cijele Zadarske županije i škola iz Mokošice, Dubrovnik. Od 285 pristiglih radova, pobjednički rad i preostalih 11 prvonagrađenih radova uokvireni su trajno izloženi u spomen – sobi bl. Jakova u samostanu sv. Frane u Zadru. Svi ostali radovi su prikazani u digitalnom obliku na ekranu u spomen – sobi bl. Jakova.

Dvanaest najuspješnijih radova izabrano je među djecom vrtićke dobi (3 rada) te nižih razreda (3) i viših razreda osmoškolaca (6 radova).

Popis preostalih jedanaest nagrađenih učenika na 2. natječaju „Blizu je, blizu“ su: Jakov Čirjak (6 godina i 9 mjeseci), Dječji vrtić ‘Radost’ – PO ‘Vruljica’, mentori: Ksenija Medini i Vanja Petrović; Ivan Pedić (6 godina), DV ‘Radost’ – PO ‘Bili brig’, mentori: Josipa Čulina i Mateja Spajić Rudela; Zajednički rad djece i odgojiteljica, DV ‘Sunce’ – MO ‘Ciciban’, mentori: Anka Radaš, Olivera Hrabrov i Ivana Zubak; Iris Radas (4. r.), OŠ Šimuna Kožičića Benje – PŠ Diklo, mentor: Suzana Lončar-Menoski; Roko Ukalović (4. b), OŠ Zadarski otoci, mentor: Željka Diklan; Antonio Katačić (4. b), OŠ Zadarski otoci, mentor: Željka Diklan; Klara Babara (8. b), OŠ Stanovi, mentor: Cecilija Pedić; Anći Divković (8. d), OŠ Bartula Kašića, mentor: Ljiljana Elek; Ivan Maroević (8. a), OŠ Barutla Kašića, mentor: Jolida Klarić;  Viktorija Klapan (5. r.) OŠ Braće Radić, Pridraga, mentor: Miljana Ćavar Radić i Robert Sikirić (6. r.), OŠ Stjepana Radića, Bibinje, mentor: Miljana Ćavar Radić.

Članovi stručnog žirija koji su izabrali pobjednika bili su:  fra Stipe Nosić, gvardijan zadarskog samostana sv. Frane, Tihana Magaš, pročelnica Upravnog odjela za odgoj i školstvo u ime Grada Zadra, dr. sc. don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko- katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, Valentin Radman, akademski slikar, predstavnik Kulturnog vijeća Zadarske županije, Inga Budimir, akademska slikarica i Marko Perić, akademski grafičar, profesori u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru, Ivica Šimurina, ing. grafičke tehnologije, profesor u Prirodoslovno – grafičkoj školi Zadar.

Miljanović, koordinatorica natječaja i predsjednica Organizacijskog odbora, zahvalila je svim sudionicima, djeci i mentorima, na podršci obiteljima i školama, što su dionici u promicanju glasa svetosti i pobožnosti bl. Jakovu i preko likovnog natječaja, koji djecu potiče i na zagovornu molitvu bl. Jakovu.

Zahvalila je fra Tomislavu Šanku, kustodu Kustodije sv. Jeronima, pročelnici Magaš, Aniti Gržan Martinović iz Uprave Grada Zadra te članovima Organizacijskog odbora, gvardijanu Nosiću, Davoru Bariću, ravnatelju OŠ ‘Zadarski otoci’ i Željki Diklan.

Pokrovitelji natječaja su Grad Zadar, Zadarska županija, Narodni muzej Zadar, OŠ Zadarski otoci / Dječja kolklorna skupina Donatići pri „Muzej u školi“ i Udruga glagoljaša Zadar.

Miljanović je istaknula da je na ovogodišnji blagdan bl. Jakova Zadranina, 27. travnja, u Zadru održana središnja proslava Godine Jubileja kada je u procesiji s relikvijama fra Anselmo Stulić iz samostana sv. Frane nosio relikviju bl. Jakova Zadranina, koja je u samostan sv. Frane došla 1926. g. iz Bitetta.

„Bilo je to drugu godinu zaredom da je relikvija bl. Jakova prošla ulicama njegovog rodnog Zadra u procesiji, nakon što je njegova relikvija, Prst. Bl. Jakova iz svetišta u Bitettu, prvi put nošena u procesiji 5. svibnja 2024. godine.

Ove godine Jubileja, relikvija bl. Jakova upravo na njegov blagdan, pridružila se u procesiji poluotokom Zadra zajedništvu relikvija drugih svetaca i blaženika, zaštitnika Zadra i u sveopćoj Crkvi, što smatramo providonosnim i kako nam bl. Jakov Zadranin postaje sve bliži, i u javnom čašćenju u Zadru“, poručila je Miljanović.

Istaknula je radost da je veličina bl. Jakova prepoznata i na nacionalnoj razini Crkve u Hrvatskoj, jer će se bl. Jakov predstaviti na manifestaciji ’17. dani hrvatskih svetaca i blaženika’ u Križevcima u nedjelju, 25. svibnja.

Proglašenje pobjednika 2. likovnog natječaja i dodijeljene nagrade bile su u klaustru zadarskog samostana sv. Frane nakon misnog slavlja koje je u crkvi sv. Frane, na uočnicu blagdana bl. Jakova Zadranina, u subotu, 26. travnja, predvodio fra Tomislav Šanko.

U propovijedi je fra Tomislav istaknuo važnost blizine u životu čovjeka koju je odjelotvorio i bl. Jakov. Podsjetio je na situaciju iz života bl. Jakova kada se mali zec, bježeći pred lovcima, sakrio pod njegov habit. Na pitanje gdje je zec, bl. Jakov mudro je odgovorio: „Blizu je, blizu”, štiteći život životinji, a pritom ne izgovorivši laž.

Fra Tomislav je to povezao s evanđeoskom prispodobom o skrivenom blagu i dragocjenom biseru, istaknuvši da je istinsko blago života u stvarnoj blizini s Bogom i s ljudima. Blizina nije samo fizička prisutnost, nego duboka povezanost u patnji i radosti. Osobito je važna za djecu, koja tu blizinu trebaju iskusiti u svojim obiteljima. „Život je uspješan i vrijedan koliko uspijemo stvoriti i prenijeti iskustvo blizine. Blizina Kraljevstva Božjeg ostvaruje se upravo kroz naše međuljudske odnose i stvara istinski mir“, rekao je fra Tomislav, istaknuvši: „Pravo, skriveno blago života često je zakopano na ‘njivi’ svakodnevice, a potraga za njim zahtijeva trud i ustrajnost“.

Šanko je potaknuo roditelje i djecu da budu ljudi Božje blizine, koji svojim životom i djelovanjem ostavljaju trag blizine, kao što je činio i bl. Jakov. „Svetost se ne očituje u nepogrešivosti, već u trajnom življenju Božje blizine u svim okolnostima života“, rekao je Šanko, istaknuvši da i taj natječaj i promicanje čašćenja bl. Jakova koje svake godine okuplja sve više vjernika, potiče na dublje življenje blizine s Bogom i jednih s drugima.

Nakon mise, kroz klaustar samostana održana je procesija tijekom koje je fra Tomislav nosio relikvijar bl. Jakova, koji je za vrijeme mise bio postavljen na oltaru.

„Cilj natječaja u čast bl. Jakova je obnova njegovog lika i djela, upoznavanje zavičajne povijesti te upoznavanje kulturne i vjerske baštine grada Zadra. Djeca koja sudjeluju u natječaju pogledaju prilog o bl. Jakovu i upoznaju njegov život.

Ove godine prikazali su blaženika u njegovom rodnom Zadru. Prijedlog je bio da budu vidljivi prepoznatljivi dijelovi i građevine srednjovjekovnog Zadra. Prizori blaženika mogli su biti u njegovom radu u samostanskom vrtu, u brizi oko priprave jela za braću franjevce, blaženik u molitvi u samostanu sv. Frane, u procesiji Zadarskog mira iza zadarskog procesijskog križa. Kako je blaženik imao dar zanosa i levitacije, moglo ga se prikazati iznad Zadra kako štiti rodni grad, ili kako u lađi kreće na put za Italiju, a u pozadini je Zadar kojeg napušta. Prepustili smo slobodnoj dječjoj mašti izbor motiva na temu blaženika i Zadra“, rekla je Miljanović.

Autori su na radu napisali i neku misao na glagoljici koja obilježava život bl. Jakova. Likovni radovi su naslikani, nacrtani ili oblikovani na papiru. Korištena sredstva su olovka, tuš i metalno pero, tuš i kist, lavirani tuš, tempera, akvarel, grafika, kartonski tisak, linorez, kolaž i sve kombinirane tehnike. Nakon usmjerenog opažanja, analiziranja i razgovora o motivu, poticaju vizualnog istraživanja bl. Jakova, djeca su naslikala ili nacrtala motiv bl. Jakova u likovnoj tehnici po izboru na formatu papira A4.

Miljanović iz OŠ „Zadarski otoci“ godinama marljivo radi na povezivanju učenika s bogatom poviješću, duhovnošću, baštinom i identitetom Zadra. Organizira manifestacije ‘Zadarski mir’, ‘Zadarska alka’, ‘Igre dida moga’, ‘Humanitarni korizmeni kros’ te ‘Čestitka voljenom gradu’ i promiče glas svetosti bl. Jakova, potičući učenike na istraživanje i izražavanje kroz umjetnost u prikazivanju njegovog lika.

Kroz projekt „Muzej u školi“, Miljanović omogućuje učenicima učenje i stjecanje znanja izvan učionica, kroz interaktivne šetnje gradom i susrete sa znamenitostima, čime djeca razvijaju razumijevanje i poštovanje prema svojoj zajednici. Njen rad prepoznat je i na europskoj razini, pa je OŠ ‘Zadarski otoci’ uključena u Europsku mrežu mjesta mira. „Zahvaljujući njenoj predanosti, učenici razvijaju svijest o važnosti očuvanja kulturne i duhovne baštine, postajući aktivni sudionici u oblikovanju identiteta Zadra“, poručili su franjevci iz samostana sv. Frane u Zadru, u zahvalnosti Miljanović na suradnji koju ostvaruje sa samostanom sv. Frane u promicanju franjevačke duhovnosti i bl. Jakova Zadranina.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: ‘Muzej u školi’ OŠ ‘Zadarski otoci’ i suradnici projekta ‘Blizu je, blizu’

O temi „Pedagogija zajedništva, preuzimanja odgovornosti i praštanja“ izlagala je doc. dr. sc. Dijana Nenadić Bilan na rekolekciji svećenika Zadarske nadbiskupije u srijedu, 14. svibnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Tri temeljna načela odgoja za zajedništvo su načela odnosa, slobode i odgovornosti te praštanja. „Zajedništva nema bez odnosa, komunikacije. Načelo odnosa temelji se na definiciji bitka, što je osoba. Osoba je biće u odnosu i osoba je ono što treba biti kad ostvaruje mogućnost odnosa s drugima. Čovjek postaje to što je zahvaljujući odnosima s drugima. Bît ljudske egzistencije je u usmjerenosti prema drugome. Čovjek dobro funkcionira kad je usmjeren izvan sebe, prema drugome“, istaknula je Bilan, rekavši da se zajednica rađa iz međusobnih odnosa pojedinaca koji pripadaju zajednici. Osoba i zajednica su u uskoj vezi, uzajamno se izgrađuju, nadopunjuju.

Predavačica je istaknula razliku između zajednice i mase. „Masa ne trpi  individualnost, u masi je svaki pojedinac jednak, što znači da nema ni odgovornosti. Zajednica je zajednica ravnopravnih različitih individua, od kojih svatko ima vlastitu odgovornost. Zajednica ne lišava pojedinca osobne odgovornosti, kao što to čini masa. U zajednici je svatko različit, a u masi smo jednaki“, rekla je Bilan.

Govoreći o načelu slobode i odgovornosti, istaknula je da je čovjek slobodno biće, ali je uvjetovan mnogim vezanostima koji su naša „hvatišta za slobodu“.

„Prave slobode nema bez odgovornosti. Čovjek je biće odgovora. Riječ odgovor postoji u riječi odgovornost“, istaknula je Bilan, citiravši Viktora Frankla: „Život ima karakter pitanja, a naša egzistencija je karakter odgovora. Čovjek odgovara na život koji mu je darovan“.

Načelo opraštanja je temeljno načelo u življenju kvalitetne zajednice. Jer, „život u zajednici traži puno prilagođavanja, prihvaćanja različitosti, tolerancije; tu je puno sukoba, nerazumijevanja, šumova u komunikaciji. U puno svakodnevnih situacija treba oprostiti ili tražiti oprost“, istaknula je Bilan.

U društvu koje usmjerava na egocentričnost, predavačica je opisala kako djelovati u odgoju za zajedništvo na temeljima logoterapijskog pristupa čije su karakteristike otkriti smisao svoga života, svoga poziva, a pitanje je i je li osoba otkrila nadsmisao.

„Ni smisao nije dovoljan, da bi osoba bila ispunjena. U logoterapiji se gleda na čovjeka kao na cjelinu, na duh, dušu i tijelo koji se prožimaju i nadopunjuju u jednoj cjelini. Treća karakteristika je usmjerenost prema zajednici, da osoba funkcionira dobro u odnosima. I usmjerenost prema budućnosti; što je smisao moje budućnosti, koje resurse imam, koji mi nedostaju. Pritom je važna sloboda volje, da osoba otkrije da ima slobodu i da ima volje preuzeti odgovornost“, rekla je Bilan.

Važno je da imamo osjećaj smisla, jer imati osjećaj smisla je pokretačka snaga čovjeka. Kad nema smisla, trenutno ili dugoročno, pojavljuju se neuroze. Besmisao je izvor suvremenih neuroza i često su praćene stanjem dosade i praznine. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji, istaknula je Bilan, naglasivši da je važno da smisao bude za sve, i druge ljude u okruženju, ne samo za pojedinca.

„Najčešće se kaže da je logoterapija liječenje smislom. Frankl je bio skloniji da se pojam terapija ne bi trebao shvaćati kao liječenje, nego kao prevencija, njegovanje. Grčka riječ terapeia znači služenje, njega. Dakle, logoterapeut bi bio njegovatelj, koji pomaže osobi, zajednici obnoviti smisao i otkriti nadsmisao. Logoterapija daje ono što nedostaje svim drugim psihoterapeutskim pravcima, a to je da otkriva duhovnu dimenziju osobe i zajednice. Frankl to uspoređuje s automobilom. Kod auta, karoserija je kao tijelo, motor je psiha, a onaj koji vozi, dirigira kojim pravcima voziti je duhovna dimenzija“, opisala je Bilan.

Logoterapija proširuje vidno polje, usmjerena je prema uočavanju višeg smisla u nekoj situaciji i prema uočavanju drugih vrijednosti od onih koje su nas dovele u dotičnu situaciju. „Jer, mi smo skloni osobito pod traumama, problemima, strahovima, sužavati naše vidno polje; emocije nadrastu razum i pojedu volju, pa ni ono što znamo da treba napraviti, ne činimo.

Istraživanja pokazuju da su zaštićene osobe koje su osvijestile smisao svoga svakodnevnog dana i života, unatoč rizičnim čimbenicima u osobi i oko nje. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji“, poručila je Bilan. Frankl kaže: „Smisao je spas od otrovnog daha traume i spas od zaglavljenosti u prošlosti“.

Naime, „mnogi psihoterapeutski pravci znaju ostati zaglavljeni u prošlosti, pričaju samo o ranom djetinjstvu, nisu sposobni okrenuti se sadašnjosti, a kamoli budućnosti“, upozorila je Bilan.

Valja otkriti smisao trenutka, a smisao je da bude smisao za sve, ne samo za pojedinca, za sebe. „Nego da je to dobro i za sve oko mene. Ako je smisao samo za mene, onda je besmisleno, jer nisam stvoren da bude samo meni dobro. U logoterapiji, bît ljudske egzistencije je u postizanju nadsmisla, u nadilaženju samog sebe, u otkrivanju Boga, u okristovljenju“, poručila je Bilan.

Frankl kaže: „Ne postoji ništa na ovom svijetu što čovjeka može bolje osposobiti  da nadiđe vanjske teškoće i unutrašnje borbe, od svjesnosti da u životu ima neku zadaću, misiju“.

„Dijelovi duhovne dimenzije čovjeka su potraga i čežnja za višim smislom u životu, za Bogom, nadilaženje sebe i sloboda volje. Svjesnost da sam slobodno biće i da mogu slobodno odabrati, da imam pravo izbora i da u tome moram biti odgovoran“, poručila je Bilan.

Prema logoterapiji koja upućuje na zajednicu, osoba se može ostvariti ako izlazi ususret drugome i Bogu kojima će služiti i koji je služe.

„To nije lako. Za to je potrebna odluka, sloboda i odgovornost. Logoterapija je usmjerena prema zajedništvu, upućuje prema drugome, bez drugoga nema izlječenja“, rekla je Bilan.

Vrijednosti davanja, primanja i stava

Karakteristika logoteraije je i poseban sustav vrijednosti. Smisao našeg života  ostvaruje se kroz vrijednosti. Bilan je istaknula odgovornost kao etičku vrijednost koja je preduvjet za sve ostale vrijednosti. Postoje tri skupine vrijednosti: davanje, odnosno dijeljenje, primanje i stav.

Kad nešto dajem zajednici, kad živim za nešto i nekoga, sebe ostvarujem kad se dajem, darivam. Problemi nastaju kad se počinjem zatvarati i baviti sobom. U logoterapiji se smatra da je davanje najviši izraz moći i snage čovjeka.

Druga skupina vrijednosti su primanje. Lijepo je kad primamo, trebamo i želimo primati, to nas ispunjava. Primamo od Boga, ljudi, ljepote u prirodi, šetnje, umjetničkog djela. Naš život u zajednici bi se trebao sastojati od primanja i davanja, da bi zajednica ispunila smisao“, poručila je Bilan.

Uvjeti za razvoj zajedništva na temelju logoterapije su volja za smislom i slobodna volja. U razvoju zajedništva bitna je slobodna volja; ne sloboda od nečega, nego sloboda za nekoga, za nešto, za zajedništvo. Sloboda je da zauzmem stav prema zadatostima zajednice u kojoj se nalazim.

Postoje tri stupa koja podržavaju smisao života. „Prvi stup su vrijednosti davanja, djelovanja, ostvaruju se u stvaralačkim, radnim sposobnostima. A sve se temelji na ritmu. U zajednici je potreban ritam susreta, razgovora, druženja. Ritam je prvo iskustvo čovjeka dok smo još u majčinoj utrobi – tada smo osjećali ritam otkucaja majčinog srca, ritam disanja, hodanja. Po dolasku na svijet, ritam hranjenja, spavanja, u školi ritam rada, odmora, slobodnih aktivnosti. Tako se nastavlja na radnom mjestu i u svakoj zajednici.

Važno je da u zajednici zadržimo zdrav ritam, da imamo zdrav ritam redovitih susreta, razmjene druženja i razgovora. Nema zdrave zajednice bez redovitosti razgovora. Kvaliteta odnosa mjeri se kvalitetom komunikacije. A komuniciram kad se nađem u susretu s nekim. Iz nedostatka ritma proizlazi poslije nedostatak sigurnosti, raspada zajednice, reda, strukture“, upozorila je Bilan.

Kod stvaralačkih sposobnosti, pojedinac treba uočiti u zajednici što treba učiniti. „Zajednica traži moj angažman i moje djelovanje. Treba pitati kako mogu pridonijeti zajednici, tko traži savjet, pomoć, susret, razgovor, kad se trebam povući, otići u tišinu“, potaknula je Bilan. Zajednica traži angažman pojedinca. Svatko je pozvan svojim emotivnim, kognitivnim, kreativnim, radnim, financijskim sposobnostima doprinijeti zajednici.

Drugi stup na kojem stoji smisao života i naše zajedništvo su vrijednosti primanja koje se ostvaruju doživljajnim sposobnostima, a temelje se na toplini.

„Mi trebamo primiti od drugih. Trebamo se otvoriti drugome, zajednici. Zatim slušanje, čuti drugoga, povjerenje u drugoga i povjerenje u zajednicu, prihvaćanje drugoga i zajednice te zahvalnost – to su doživljajne sposobnosti.

Temelje se na toplini – to je ozračje, ono nešto između ljudi, u zraku, atmosfera. Bez topline ne bismo mogli živjeti u trenutku začeća, trebala nam je redovitost u toplini. Kažu da bi dijete umrlo, ako bi razlika u toplini bila veća od pet stupnjeva.

Svatko je potreban pažnje, brige, ljubavi. To je važno, jer ako čovjek uočava što mu drugi daje, ostvaruje doživljajne vrijednosti i kroz njih smisao sebe u zajednici. To će polučiti dobrobiti za osobu i za zajednicu“, poručila je Bilan.

„Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem i boli“

Treći stup na kojem počiva njegovanje zajedništva je konstantnost. „To su vrijednosti stava koje se ostvaruju putem sposobnosti za patnju, a temelje se na stalnosti. Znači znati izdržati, otpornost, moći biti bez ičega, ako stanje zajednice to zahtjeva u nekom trenutku, izdržati nerazumijevanje.

Vrijednosti stava dolaze do izražaja u teškim situacijama, traumama, neprijateljstvima, svađama, sukobima, bolestima, u nemoći, kada se kao osoba ne možemo ostvariti u zajednici, jer je neka osoba teška. Ali, bez obzira što se ne možemo ostvariti, možemo imati stav prema toj situaciji i donijeti odluku u smjeru nekog smisla kojeg smo izvukli iz situacije. Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem, boli i patnjom“, poručila je Bilan.

Vrijednosti za patnju su superiorne, teško ih je razvijat i pristajati na njih iz dana u dan. No, mi smo skloni uklanjati frustraciju kao da je ona izvor problema. Frustracija i teškoća su izazov u gradnji najviših, najznačajnijih vrijednosti“, poručila je Bilan.

„Osmisliti patnju i pronaći smisao patnje dovodi do prihvaćanja patnje i do početka radosnog trpljenja. Zato je važna vrijednost stava kod nepromjenjivih i teških situacija u zajednici. Vrijednost za patnju je suprotna očajavanju“, istaknula je predavačica.

Bilan je potaknula na razmatranje uz pitanja: Jesam li otkrio osobni poziv na smisao? Koji je smisao moga života u zajedništvu, zbog čega sam tu, za što i za koga sam tu, iz kojeg razloga sam tu, s kojim ciljem?

„Svatko od nas treba iskusiti slobodu izbora i odgovornost izbora. Kako donosimo odluke, jesu li odluke donesene s aspekta odgovornosti za sebe i za zajednicu? Praštam li, podnosim li probleme u zajednici, jer zajedništvo se ne može graditi bez patnje i problema koje nam zadaju drugi.

Kako se postaviti ako mi je loše u zajednici? Nekad su okolnosti i ljudi oko mene loši, ali koji je moj stav prema tome? To je važno. Kako ću se onda odnositi prema tim ljudima? Onda je to moj odgovor prema životu, prema Bogu i prema sebi. To je onda odgovorno življenje, to je izbor kojeg mogu učiniti i kojem se mogu učiti“, poručila je Bilan.

Osoba ili zajednica je u ravnoteži kad se sva tri stupa: davanje, primanje i stalnost, drže uspravno. Kad stupovi popuste, dolazi do loma, raskida, odlaska iz zajednice. „U suvremenom svijetu najčešće je napukao treći stup, patnje, vrijednost stava. Ali, zajednica može uz veliki napor i žrtvu održati zajednicu, bez obzira što je treći stup napuknuo, ako se prva dva stupa drže“, poručila je Bilan.

Osoba je u ravnoteži ako ima slobodnu volju. Ako je napadnuta slobodna volja, nema ravnoteže jer osoba nije odgovorna. Kad se oduzima pravo izjašnjavanja članu ili pravo odluke, gdje može odlučivati, u autoritarnoj zajednici, osoba nije u ravnoteži jer je napadnuta volja za smislom, prisutni su besmislenost, posljedično dosada i praznina.

Bilan je govorila o potrebi utemeljenja pedagogije zajedništva koja kao izolirana pedagogijska disciplina još nije utemeljena. U pedagogiji se smatra da je vrhunac društvenog odgoja zajednički odgoj koji se može provoditi kao odgoj u zajednici i cilj je odgoj zajednice.

Premda su u Nacionalnom kurikulumu u RH naglašene temeljne vrijednosti: znanje, solidarnost, identitet i odgovornost, u pedagoškoj stvarnosti to je daleko od istine, osobito solidarnost, upozorila je Bilan.

„Već postoji mogućnost da roditelji organiziraju nastavu kod kuće, izvući dijete iz zajednice i prema definiranim nastavnim planovima podučavati djecu kod kuće, a na kraju djeca dolaze polagati ispit. Što to znači u odgoju zajedništva djeteta?

Godine 2019. izašao je Pravilnik o organiziranju produženog boravka djece u školi. U tom slučaju, djeca se izvlače iz obitelji i ostavlja ih se gotovo cijeli dan u školi, bez roditelja. Pozitivne su namjere, no krajnji cilj po zajedništvo nije dobar, a smatram da je zajedništvo temeljna vrijednost našeg života uopće“, upozorila je Bilan.

Iz rada u praksi, primjećuje se kako su „djeca prezaštićena, razmažena te se u startu vidi kako se ne izgrađuju osobe koje će biti sposobne dati ljubav, podnijeti bol, patnju.

Logoterapija naglašava bezuvjetnu vjeru i bezuvjetni smisao života na zemlji. Na toj spoznaji je Vikotr Frankl utemeljio logoterapiju. Dakle, život ne gubi smisao ni pod kojim uvjetima“, poručila je dr. sc. Dijana Nenadić Bilan.

Ines Grbić

Više slika u Galeriji / Foto: I. Grbić