Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u nedjelju, 28. rujna, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić  blagoslovio je tri slike u toj župnoj crkvi.

Nakon mise, mons. Zgrablić i benkovački župnik don Anđelko Buljat, svečano su otkrili kameno postolje na kojem se nalazi reljef, brončani odljev stare benkovačke župne crkve Male Gospe u spomen na dvije jubilejske godišnjice u Crkvi i 160 godina od posvete nekadašnje župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu koja je bila srušena u Domovinskom ratu.

Autor slika je Josip Ilić, župljanin iz Benkovca. S oslikanim motivima don Anđelko je želio povezati benkovačko okruženje sa središtem u Benkovcu. U apsidi crkve kod krstionice slika prikazuje sv. Ivana Krstitelja dok krsti Isusa u rijeci Jordanu. To je povezano s Benkovačkim selom koje slavi Rođenje sv. Ivana Krstitelja, kad bude misa kod njegove kapele i procesija s njegovim kipom.

Kod svetohraništa je slika s motivom dvojice učenika s Isusom koji im se pridružuje na putu za Emaus. Kod krstionice je sv. Ilija prorok kojeg slavi novo naselje Kukalj u Benkovačkom selu gdje je izgrađena kapelica njemu u čast.

U prezbiteriju, križ na zidu u sredini župne crkve povezuje Benkovac s predjelom Buković gaj gdje se slavi Uzvišenje Svetog Križa, kad bude misa, procesija i klanjanje križu. Predio Miranje Gornje slavi Gospu od krunice. Slikama s navedenim motivima župnik Buljat želio je povezati mjesta oko Benkovca koja gravitiraju župi, kad vjernici dođu u župnu crkvu da vide zaštitnika svoga mjesta kojeg posebno časte.

Akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi je autor brončanog reljefa postavljenog na kameno postolje koje se nalazi pri ulazu na trg ispred benkovačke župne crkve.

„Htjeli smo postaviti spomenik da ostane trajno u sjećanju našim vjernicima i budućim pokoljenjima, da znaju o svojoj povijesti. Njome smo htjeli povezati tri jubileja: jubilej Svete godine 2025., 1100 godina Hrvatskog kraljevstva i 160 godina od posvete župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu“, rekao je župnik Buljat. Taj spomenik podigli su župljani Benkovca 2025. godine, a na njemu su uklesana i slova u spomen na ta tri jubileja.

Na vrhu kamenog postolja je križ u sjećanje na jubilejsku 2025. godinu, a na vrhu spomen ploče je uklesan hrvatski grb u znak na 1100 godina Hrvatskog kraljevstva.

Prvotna župna crkva Rođenja BDM u Benkovcu bila je izgrađena 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Crkva je bila u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX.

Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi 3. rujna 1992. srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen te se po povratku vjernika počela graditi nova župna crkva. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu srušene crkve gdje je izgrađena sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

„Srušena župna crkva bila je oličenje Benkovca i vjernika prošlog vremena. Ta crkva bila je u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo 130 generacija. Nakon rušenja 1992., pobunjeni Srbi su bili odnijeli njen ruševni materijal i temelje, želeći zatrti ikakav spomen da je na tom mjestu bila crkva, želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika“, rekao je župnik Buljat.

Brončani reljef prikazuje pročelje nekadašnje župne crkve, oko nje je motiv zelenila jer se crkva nalazila u parku. U gornjem desnom uglu je prizor Gospe kao zaštitnice Benkovca koja bdije nad tim gradom. Pri dnu reljefa, ispred otvorenih vrata crkve, prikazani su vjernici kako ulaze u crkvu; poruka da su bili stradali crkva i ljudi, ali i da su obnovljeni crkva i ljudi.

Kršnjavi je uz rub reljefa stavio prizor pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Spomen 160 godina od posvete župne crkve koju su bili izgradili hrvatski katolici, tijekom 2025. godine bio je obilježen s više događaja u Benkovcu. Bila su održana predavanja, duhovne obnove, oratoriji, znak žive župne zajednice.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je tu nedjelju Benkovac kao završetak svoga pastirskog pohoda Benkovcu koji se dogodio nakon 18 godina.

„Susret biskupa s vjernicima, zajednicama i pojedincima je važan za učvršćivanje vjere i duhovnog života vjernika laika“, rekao je župnik Buljat, u zahvalnosti mons. Zgrabliću za susret u tjednu prije te nedjelje s članovima molitvenih zajednica, župnih vijeća i zborova, kad je nadbiskup upoznao duhovno i materijalno stanje u župi.

Nadbiskup je zahvalio don Anđelku na ustrajnom dugogodišnjem radu, pastoralnim i liturgijskim suradnicima, vjeroučiteljima, ministrantima, katehetama, članovima župnih vijeća, zborova, volonterima Caritasa i „svima koji čine da župa bude mjesto čašćenja Boga i živa zajednica“.

„Župna zajednica je providonosno mjesto iscjeljenja naše ravnodušnosti gdje po snazi molitve i sakramenata, slušajući Božju riječ, mijenjamo sebe. U župi se čovjek uči gledati svijet Božjim očima i srcem koje ljubi. Tu naše srce postaje osjetljivo na Božje, gdje nas Riječ Gospodnja mijenja iznutra. U župi se susrećemo s bližnjim i učimo se gledati ga kao brata i sestru, kao dar i priliku da rastemo u ljubavi. Nevolje, kušnje i križevi postaju poziv na dobrotu, djelotvornu ljubav, na oslobađanje od sebičnosti i da budemo više nalik Ocu koji je milosrdan.

U župi učimo jedni drugima nositi terete, radovati se kad drugi uspijevaju i tješiti kad padaju. U župi djeca rastu u vjeri, mladi pronalaze smjer u vremenu kad im svijet nudi tisuću putova i iluzija. Stariji nalaze  dostojanstveno mjesto i poštovanje, njihova mudrost i iskustvo osvjetljavaju put generacijama. Obitelji pronalaze podršku i snagu za svakodnevne izazove. Siromašni, bolesni i ostavljeni pronalaze toplinu i dostojanstvo jer nisu zaboravljeni, nego ljubljeni“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je župa „puno više od zgrade, ureda i rasporeda misa – župa je živi organizam, srce koje kuca Kristovim srcem. To je škola evanđelja, mjesto susreta s Bogom i ljudima, prostor gdje se uči iznova početi, rasti u vjeri“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da ne podcjenjuju što znači biti dio župne zajednice, poručivši: „U svijetu koji gubi osjetljivost, vaša blizina, molitva, vaša otvorena vrata doma i srca možda su jedina vrata pred kojima netko  neće ostati sam. Bog ne traži da riješimo sve probleme svijeta. Ali traži da ne postanemo slijepi, da ne budemo ravnodušni, srca tvrda. Krist traži od nas da vidimo i da djelujemo, da imamo hrabrosti suosjećati, pa i kada to boli“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da „župna zajednica bude mjesto susreta, zajedništva i spasenja, dom u kojem svi osjećaju da ih Bog ljubi i u kojem svi slave Boga“.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Susret članova crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u crkvi sv. Frane u Zadru u četvrtak, 2. listopada.

Misno slavlje predvodio je fra Andrija Bilokapić. Istaknuvši da Crkva uvijek treba obnovu, čemu doprinosi djelovanje crkvenih zajednica, Bilokapić je naveo primjere kako je u Starom Zavjetu Nehemija bio pozvan obnoviti židovski hram, sv. Franjo je bio pozvan obnoviti Crkvu Božju, kao i sv. Mala Terezija.

Fra Andrija je upozorio da je „zapuštena kateheza o Crkvi te da rijetki doživljavaju Crkvu kao majčinu utrobu koja nas preporađa za Kraljevstvo Božje, kako su govorili crkveni oci“.

Isus nije napisao Evanđelja. „Jedino što je ostalo od Isusa Krista je zajednica vjernika, da trajno uprisutnjuje otajstvo Boga, da nas trajno preporađa. Cilj Crkve je naše pobogovljenje“, poručio je fra Andrija.  No, „Crkva je i narušena i zato nam trebaju male zajednice koje će biti svjesne svoje crkvenosti i naći mjesto gdje smo zaista veliki“, istaknuo je propovjednik u duhu pitanja iz navještenog Evanđelja, „Tko je najveći?“.

„Čovjek je jedincat, neponovljiv, Božji hram, djelo Božjih prstiju. To je najvažnije. Isus ispravlja naše krivovjerje koje nam društvo nameće i devastira nas s time, pitanjima tko je najveći, najbolji, najpametniji“, upozorio je Bilokapić.

Veličina pred Isusom je malenost, postati kao dijete, jer je i sâm rekao, „Ako ne postanete kao dijete, nećete u Kraljevstvo nebesko“.

„Isus se poistovjećuje s djetetom. Kaže, ‘Tko primi malo dijete, mene prima’. Veličina djeteta je što ima povjerenja u roditelje, što je darežljivo, što se odmah pomiri, zna oprostiti, nije zlopamtilo. Nalazi sigurnost u svojim roditeljima. Tako kršćanin nalazi sigurnost u svome Bogu. Nismo veliki po sebi, nego po mjeri Božjoj, zato što možemo ući u Božji život“, istaknuo je fra Andrija, potaknuvši vjernike da prihvate malenost, a to se događa kada čovjek prihvati biti sluga.

„Isus je došao služiti. Gospa je službenica, sv. Franjo je službenik. Njegove značajke su što je siromah i što je malen. Sve je razdao, što god ima pripada drugima, ne njemu. Ne smatra ništa svojim, svima je dužnik i svima služi. Zato je sv. Franjo čudesan obnovitelj Kraljevstva Božjeg, a to je temeljni stav svakog kršćanina“, naglasio je fra Andrija, rekavši da najveći u našem životu nisu oni koji pobjeđuju na natjecanjima, festivalima, u sportu: „Najveći je onaj koji je sluga. Roditelji služe djeci. I kad brane i kad zapovijedaju djeci, uvijek su im prijatelji i sluge“.

Isusov poziv na obraćenje znači da se odreknemo naše samodopadnosti, naših lažnih sigurnost, lažnih užitaka. „Imajte povjerenje da će vas onaj koji vas je čudesno i predivno stvorio, dovesti do sve vaše punine. A punina je naše pobogovljenje. Naše je postati savršen kao Bog, ljubiti kao Bog, živjeti u zajednici sa Svetom Trojicom“, rekao je fra Andrija, dodavši da obratiti se znači uskladiti svoju misao, svoje djelovanje s Isusom, a Isus je malen. „Isus napušta božansku slavu i postaje mali čovjek. Njegova malenost i veličina došla je do izražaja na križu. Daje svoj život za druge i prašta onima koji ga mrze.

Isusova malenost je i u euharistiji. Svaki dan dolazi na oltar i on je malen, siromašan, poslušan. Veličina Marije je što je neznatna službenica. Službenica je svome Sinu i svima nama. Veličina je u služenju. U životu su nam najveći oni koji su nam služili“, poručio je fra Andrija, rekavši da sve koji se stavljaju drugima u služenje, koji žive otajstvo ljubavi darujući se, prate i anđeli.

„Kraljevstvo Božje je u malenosti i zajedništvu. Mi jedni drugima nismo konkurencija. Mi smo jedni drugima nadopuna. Bez tebe, drugoga, nisam cijeli. Ljudi koji prihvaćaju služenje slijede stope Isusa i radosno postaju sluge. Imaju milost služiti.

Majka ima milost, tata ima milost služiti svom djetetu. To je Božji zapis u našem srcu. Ako se život ne daruje, izgubi se. Gdje je život darovan, pretvori se u vječnost“, poručio je fra Andrija.

Kad je zajedništvo narušeno, a institucije Crkve okoštale, obnovi Crkve doprinose zajednice koje zajedno čitaju Božju riječ, zajedno dijele poklad vjere. „Mi smo svi zajedno otajstvena, božansko – ljudska ustanova, ne pojedinci“, poručio je fra Andrija, rekavši da su potrebni vjernici koji će istinski dijeliti vjeru u otajstvo kršćanskog zajedništva.

Bog je sv. Franji poslao braću, pa sestre, pa obitelji i tako je osnovao tri zajednice unutar Crkve. „To je Crkva u gibanju, Crkva u pokretu. Zajednica nije svrha samoj sebi, nego to je Crkva u bojama, različitih boja, kao mozaik“, rekao je fra Andrija, dodavši da su crkvene zajednice različite boje u mozaiku jednog tijela, Crkve.

Nagovor fra Bojana Rizvana o molitvi krunice

Susret zajednica počeo je nagovorom fra Bojana Rizvana, predstojnika Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta.

Fra Bojan je potaknuo na njegovanje duha crkvenosti među zajednicama i da budemo kao djeca. „Želimo biti očevi, majke, želimo nekoga voditi, a Krist nas poziva da budemo kao djeca; da imamo poniznost, malenost prihvatiti različitosti na koje nas Gospodin poziva“, rekao je fra Bojan. U nagovoru je govorio o značenju molitve krunice, u duhu poziva pape Lava XIV. na molitvu za mir u svijetu tijekom listopada.

„Molitva krunice je važna u životu Crkve i vjernika, ne samo kao pobožnost prošlih vremena, nego kao živi izraz vjere koji je i danas aktualan. Krunica nas poziva da stanemo, usporimo i izbacimo površnost; da u molitvi s Marijom uronimo u Kristov život i otajstva spasenja“, rekao je fra Bojan, dodavši da nas „brzi ritam života odvaja od bitnoga, zatvara oči za potrebite. Usmjereni samo na sebe i sebične rezultate“.

„Otajstva krunice pozivaju nas da promatramo Kristovu prisutnost u svijetu: njegovo utjelovljenje, propovijedanje, muku i uskrsnuće. Taj ritam, molitva i razmatranje, pomažu da ne ostanemo površni molitelji, nego da srce bude uključeno, da tražimo Božje lice i dopustimo Božjoj riječi da djeluje u nama“, rekao je fra Bojan.

Sv. Ivan Pavao II. nazvao je krunicu “škola Marijinog pogleda”. To je pogled koji uči da gledamo život i svijet očima vjere. Papa Pio XII. govorio je o krunici kao “duhovnom oružju protiv zla”, osobito u razdobljima ratova.

Krunica je „bičevanje đavla. Ako želimo utjecaju đavla stati na kraj u našem životu, u tome nam može pomoći oružje krunice. Krunica je duboka katolička pobožnost koja ima svoje uporište u tradiciji, magisteriju i duhovnoj praksi, zajedništvu Crkve. Papa nas je prozvao da molimo za mir jer krunica uistinu može biti oružje mira. Istaknuo je da je krunica konkretan način da ‘postanemo vjerni instrumenti pomirenja u svakodnevnom životu’”, rekao je fra Bojan, istaknuvši da „mir kreće od nas, od naših stavova, postupanja, od onoga kako se mi ponašamo.

Ako smo spremni prihvatiti mir, onda ćemo mir očitovati i u našem djelovanju. Krunica nas potiče da budemo nositelji mira, da molitva bude snaga; nije pasivnost, nego osjetljivost za patnje svijeta“, rekao je fra Bojan, dodavši da molitva krunice nije “privatna stvar”, nego zajednički crkveni projekt, molimo zajedno. Crkva potiče da krunica ne bude samo navika, nego molitva s nakanom, s osjećajem solidarnosti s onima koji stradavaju.

„Za mir u svijetu potrebno je da srce bude mirno. Krunica nas uči smirenju: kroz ponavljanje i kontemplaciju, naše misli i brige se smiruju, razbistruju.

Kad molimo otajstva Kristove muke i uskrsnuća, natječemo se s unutarnjim nevoljama, strahovima, sumnjama, napetošću i učimo vjerovati da Bog može preobraziti i ono najmračnije.

Kad župe, obitelji, zajednice mole krunicu za mir, stvara se molitveni lanac povezanosti. To nije izolirana, nego zajednička molitva pred Bogom“, poručio je Rizvan, rekavši da je forma krunice jednostavna, a krije neizmjernu dubinu: vodi nas u srce Kristovog otajstva i poziva nas da molimo srcem.

„Crkva je kroz papinska učenja i tradiciju uvijek vrednovala krunicu kao snažno sredstvo molitve, kontemplacije i duhovne borbe.

Neka nas Gospa, Kraljica mira, zagovara pred Božjim prijestoljem, da Božja milost preoblikuje srce svakog čovjeka i sukobe u prilike mira. Molitva omekšava naše srce da bismo mogli biti oni koji će se pomiriti, da bismo mogli donijeti riječ pomirenja i očitovati pomirenje u našim zajednicama i obiteljima“, poručio je fra Bojan.

Nakon nagovora fra Bojana, molitvu otajstava svjetla krunice predvodili su članovi Franjevačke mladeži iz župe Srca Isusova u Zadru. Te djevojke i mladići sami su napisali nakane i uvode u razmatranja, prožete sa životom.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Prigodom proslave 310. obljetnice gradnje župne crkve sv. Nikole biskupa u Crnom, župljani župe sv. Nikole Crno hodočastili su u Bari na grob sv. Nikole, čije se relikvije čuvaju u kripti Bazilike sv. Nikole.

Hodočašće je bilo trodnevno, od 24. do 26. rujna 2025. godine. Skupina od 38 hodočasnika putovala je avionom iz Zadra u Bari u ranim jutarnjim satima. Po dolasku u Bari posjetili su nekoliko crkava na putu prema katedrali sv. Sabina gdje su izmolili krunicu te razgledavali crkvu i lijepu kriptu.

Slavili su svetu Misu u 12 sati u kripti bazilike sv. Nikole na oltaru ispod kojega se nalazi tijelo sv. Nikole. Na kraju sv. Mise blagoslovili su novi barjak sv. Nikole koji je izrađen u prigodi spomenute obljetnice.

Poslijepodne nekoliko hodočasnika posjetilo je i rusku pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Bariju. Sv. Nikola se jednako časti na Istoku i na Zapadu. Katolička Crkva ustupila je jedan dio crkve u kripti sv. Nikole pravoslavnoj Crkvi koja je posvećena kao pravoslavna kapelica s ikonostasom. To se dogodilo 1966. godine u znak sjećanja na uklanjanje anatema (7. prosinca 1965.) koje su izrečene nakon Istočnog raskola 1054. godine. Sv. Nikola je stoga izrazito ekumenski svetac.

Drugi dan hodočašća, 25. rujna, putovali su autobusom u svetište sv. Mihaela na brdu Gargano koje je udaljeno oko 160 kilometara od Barija. U špilji gdje se četiri puta, od 5. do 17 st.,  ukazao arkanđeo sv. Mihael, slavili su sv. Misu u 11,45 sati. Na ulazu u crkvu stoji biblijski tekst: “Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” (Post 28,17).

Evanđelje blagdana sv. Arkanđela donosi razgovor između Isusa i Natanaela u kojem mu Isus obećava da će gledati otvorena nebesa i anđele kako “uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega” (Iv 1,51). Ukazanje sv. Mihaela otvara to mjesto za Božju prisutnost koji oprašta grijehe i uslišava molitve po zagovoru svetih anđela.

Nakon ručka u Hotelu Casa del Pelegrino, nastavili su put prema San Giovanni Rotondu gdje je živio i umro sv. Padre Pio. Mjesto je udaljeno oko 25 km zapadno od bazilike sv. Mihaela u Gargano. Trebalo im je oko pola sata vožnje. Posjetili su Crkvu Gospe od Milosti i novu crkvu gdje se u kripti nalazi tijelo sv. Pija iz Pietrelcine. Tijelo je izloženo u staklenoj vitrini vjernicima na čašćenje.

Treći dan hodočašća, 26. rujna, posjetili su svetište blaženog Jakova Zadranina u Bitettu koje je udaljeno oko 18 kilometara jugoistočno od Barija. Trebalo im je malo manje od pola sata vožnje do svetišta.

Slavili su svetu Misu u 10,15 sati u crkvi u kojoj se lijevo od oltara, u pokrajnoj kapelici, čuva njegovo tijelu u staklenoj vitrini. Nakon sv. Mise posjetili su muzej koji prikazuje njegov život i općenito život u samostanu u 15. stoljeću.

U obližnjem restoranu Il Gardino di Melody su ručali i nakon ručka su se uputili autobusom u Materu. Stari grad Matera ili dio koji se naziva Sassi je nastanjen već u 8. stoljeću prije Krista, a poznat je po svojim špiljskim naseljima iskopanima u mekanom vapnencu. Godine 1993. uvršten je u UNESCO-vu svjetsku baštinu. Popularno je mjesto za snimanje filmova s religijskom tematikom. Među mnogobrojnim filmovima koji su tamo snimljeni je i film Pasija (2004.) redatelja Mel Gibsona, u kojem je Isusa glumio Jim Javiezel.

Na povratku prema zračnoj luci svratili su u grad Altamuru koji je udaljen 45 kilometara jugozapadno od Barija. Poznat je po posebnoj kvaliteti kruha zvanoga Pane di Altamura, a prodaje se po mnogim gradovima Italije.

U zračnu luku stigli su poslije 20 sati te su se kasnim letom iz Barija vratili u Zadar. Pratio ih je zagovor sv. Nikole biskupa naslovnika župe Crno, sv. Mihaela arkanđela i blaženog Jakova Zadranina kojima zahvaljuju za duhovnu pratnju i dalje se utječu da ih svojim molitvama zagovaraju kod Gospodina kojemu župljani Crnog zahvaljuju za to hodočašće povodom 310. obljetnice gradnje crkve sv. Nikole u Crnom.

don Elvis Ražov

Više slika u Foto – galeriji / Foto: župa Crno

Članovi Organizacijskog odbora za pripremu obilježavanja 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina u Privlaci (1945.-2025.) održali su pripremni sastanak s don Antom Sorićem, generalnim vikarom Zadarske nadbiskupije, u salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 1. listopada.

Članovi Odbora predstavili su vikaru Soriću koncept obilježavanja toga događaja koji je od važnosti za cijelu Zadarsku nadbiskupiju, jer je don Eugen Šutrin nositelj skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je u Zadarskoj nadbiskupiji pokrenut proces njihovog proglašenja blaženim.

U suradnji i uz podršku Zadarske nadbiskupije, privlački župljani obljetnicu će obilježiti s više događaja pod nazivom „Nezaboravljeni privlački župnik“, jer je don Eugen ubijen u župi Rođenja BDM u Privlaci  26. studenog 1945. godine, gdje je bio župnik svega šest dana.

„Kao župljani Privlake želimo dostojanstveno obilježiti tu visoku i okruglu obljetnicu jer u Privlaci smo jako povezani s don Eugenom; od trenutka kad se dogodilo ubojstvo i saznanja što se dogodilo, kad je bila zavladala ogorčenost događajem, a imamo veliku ljubav prema tom svećeniku i poštovanje prema njegovoj žrtvi. Naša ljubav prema don Eugenu održala se i u vrijeme komunizma, do danas, jer smatramo da je on naš župnik, iako je na Nebu“, rekao je Roko Surić, član Organizacijskog odbora. Svaki dan u župnoj crkvi u Privlaci vjernici zajedno mole za proglašenje blaženim don Eugena nakon molitve krunice, neposredno prije mise, kao i osobno.

Višednevnim obilježavanjem privlački vjernici pokazuju kako nisu dopustili  da iščezne uspomena na njihovog nedužno ubijenog svećenika. „Generacijama se spominjemo njegovog svjedočanstva i žrtve. Molimo da primjer njegovog života i mučeništva i danas bude ohrabrenje i izvor snage u nasljedovanju siromašnog i poniznog Krista“, istaknuo je Surić.

U subotu, 15. studenog,  u velikoj dvorani dječjeg vrtića ‘Sabunić’ u Privlaci održat će se stručni skup na kojem će predavači održati izlaganja o životu u ratnom i poratnom vremenu, o životu i mučeničkoj smrti don Eugena te  kako se provodi i načelno izgleda tijek procesa beatifikacije u Crkvi. Nakon izlaganja će se prikazati dokumentarni film ‘Hrvatski mučenici’ redatelja Jakova Sedlara o stradanju svećenika Crkve u Hrvata u vrijeme komunizma.

U subotu, 22. studenog, privlački župljani hodočaste iz Privlake u Luku na Dugi otok, u rodno mjesto don Eugena, gdje se pored župne crkve sv. Stjepana nalazi grob u kojem je pokopan don Eugen.

Na putu brodom iz Privlake prema Luci položili bi vijenac u more na mjesto gdje su dvojica ubojica, komunističkih službenika, bacili tijelo don Eugena nakon što su ga bili ubili, no tijelo pokojnog don Eugena je bilo isplivalo na obalu. Time se želi povezati dva mjesta, Luka gdje je don Eugen rođen i Privlaka gdje je završio njegov ovozemaljski život.

Središnji događaj spomen obilježavanja je dan don Eugenovog ubojstva, 26. studenog, kad se u Zadarskoj nadbiskupiji misom i molitvom u Privlaci i Luci godinama obilježava godišnjica Šutrinove smrti.

U srijedu, 26. studenog, na 80. godišnjicu Šutrinovog ubojstva, misu u 16 sati u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, nadbiskup će predvoditi procesiju vjernika sa svijećama od župne crkve u središtu Privlake do mjesta Šutrinovog ubojstva, putem od dva kilometra, do lokacije Sebačevo.

Osim bogoslužnog čina, dodatna simbolika te procesije je i znak spomena na zadnje ovozemaljske korake putem kojim je prošao i župnik don Eugen. Svakih 30 metara putem će se postaviti svijeća, 80 svijeća, koje simboliziraju koliko je godina prošlo od Šutrinove mučeničke smrti. Kod spomen obilježja na mjestu ubojstva nadbiskup će predvoditi molitvu odrješenja za pokojne.

Obilježavanju 80. godišnjice 26. studenog prethodi višednevna duhovna obnova u župnoj crkvi, u kojoj bi večernje misno slavlje predvodili nekadašnji privlački župnici i svećenici na osobiti način povezani s Privlakom.

Na sastanku je istaknuto i da se potaknu vjernici na molitvu za širenje glasa svetosti o don Eugenu koje bi vodilo i do osvjedočenog čudesnog uslišanja molitve po zagovoru don Eugena.

Članovi Organizacijskog odbora su don Žarko Relota, privlački župnik i petorica privlačkih župljana: Roko Surić, Mate Zanki, Marin Banović, Mile Mustać i Ive Surić. Na sastanku je bio i Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka koja podržava obilježavanje te obljetnice u svojoj sredini, u dobrodošlici svim vjernicima da u te dane pohode Privlaku i iskažu pijetet don Eugenu Šutrinu.

Ines Grbić

Više slika u Foto – galeriji / Foto: I. Grbić

Temeljem poziva pape Lava XIV. na molitvu krunice za mir u svijetu tijekom listopada, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je dopis svim župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji u kojem ih poziva na intenzivnije širenje pobožnosti i duhovnosti krunice u listopadu među vjernicima.

Podsjećajući na Papin poziv na općoj audijenciji u Vatikanu, 24. rujna vjernicima cijelog svijeta: ,,Pozivam sve da svaki dan u mjesecu koji je pred nama mole krunicu za mir – osobno, u svojoj obitelji i u svojoj zajednici”, nadbiskup Zgrablić potiče svećenike da u župama  svakog dana u listopadu potaknu vjernike na zajedničku molitvu krunice, osobito prije ili nakon svete mise.

„Potaknite i ohrabrite obitelji da svakodnevno u svojim domovima zajedno mole krunicu. Podsjetite vjernike da je krunica ‘molitva mira’, osobito u vremenu nesigurnosti, sukoba i ratova. Podsjetite na važnost molitve krunice u Domovinskom ratu. Održite kateheze, kratke nagovore iii homilije o otajstvima krunice i njenom značenju“, poručuje mons. Zgrablić svećenicima glede intenzivnijeg širenja duhovnosti krunice tijekom listopada koji je u Crkvi inače posvećen molitvi krunice.

Podsjećajući da je Lav XIV. najavio i zajedničku molitvu krunice za mir u subotu, 11. listopada u 18 sati na Trgu sv. Petra u Rimu, u sklopu Jubileja marijanske duhovnosti, čime „Papa želi potaknuti cijelu Crkvu na jedinstvo u molitvi i na obnovu povjerenja u snažan zagovor Blažene Djevice Marije“, nadbiskup poziva svećenike i vjernike da se odazovu pozivu Svetog Oca i u subotu, 11. listopada, u 18,00 sati, organiziraju u župi zajedničku molitvu krunice za mir.

Poziva svećenike neka potaknu vjernike „da se u ovo vrijeme moli po toj nakani u obiteljima. Neka listopad bude mjesec u kojem ćemo cijelu našu Nadbiskupiju obuhvatiti molitvom krunice za mir u svijetu, obraćenje grešnika i obnovu Crkve“, poručuje nadbiskup Zgrablić svećenicima i vjernicima u Zadarskoj nadbiskupiji.

I.G.

Foto: I. Grbić / Hodočašće Zadarske nadbiskupije 2024. godine u Kotor, otočić Gospe od Škrpjela

Na blagdan sv. Jeronima u petak, 30. rujna, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u župnoj crkvi sv. Jeronima u Vlašićima na otoku Pagu svečano misno slavlje, a nakon mise procesiju s kipom sv. Jeronima kroz mjesto.

„Blagdan sv. Jeronima podsjeća na temeljno, da Crkva živi od Božje riječi. Bez Svetog pisma, Evanđelja, bez Božjeg glasa, bili bismo poput putnika koji putuje bez svjetla i karte. Sv. Jeronim, crkveni naučitelj i prevoditelj, čovjek burnog temperamenta i neumorne marljivosti, cijeli život stavio je u službu da Božja riječ bude svima razumljiva i dostupna“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Jeronimova rečenica: “Nepoznavanje Svetog pisma znači nepoznavanje Krista” izazov za svakoga: „koliko poznajem Krista, koliko dopuštam Kristu da mi progovori kroz Sv. Pismo, koliko dopuštam da mi Božja riječ oblikuje misli, srce i djela? Jesam li uopće svjestan važnosti Sv. Pisma?“.

Tekstovi koje su sastavili Isusovi učenici su važni kako bismo upoznali Kristov život, a poznavati Krista i biti u komunikaciji s njim je bitan dio našeg kršćanskog života, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno Evanđelje i Lukin zapis: “Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu” (Lk 9, 51), nadbiskup je rekao da je taj događaj Isusove odlučnosti „nova stranica u Isusovom životu i Evanđelju“.

Do tada je Isus propovijedao u Galileji, opraštao grijehe, ozdravljao bolesne, okupljao učenike. Od tada je krenuo na put u Jeruzalem, upravno i religiozno središte Židova gdje je Isus doživio odbacivanje, muku i smrt.

Nadbiskup je pojasnio što znači da je Isus “sa svom odlučnošću” krenuo prema Jeruzalemu. „Grčki izvorni tekst koristi izraz koji doslovno znači “učvrstio je svoje lice” ili “utvrdio svoje lice” prema Jeruzalemu. To znači da se svjesno usmjerio, da nije dopustio kolebanje, da je čvrsto usmjerio svoje srce prema Očevoj volji.

Ta Isusova odlučnost je izraz Njegove ljubavi koja ide do kraja. Njegova odlučnost je znak njegove slobode: on ne ide u Jeruzalem jer ga okolnosti guraju, nego jer želi dovršiti svoje poslanje koje mu je Otac povjerio. Njegova odlučnost je izraz njegove potpune vjernosti Ocu i ljubavi prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je pred sobom poslao glasnike, učenike koji su putem došli u pokrajinu Samariju, gdje Samarijanci nisu željeli primiti Isusa. „Tu dolazi reakcija učenika Jakova i Ivana – žele oganj s neba, Božju kaznu. Isus ih je prekorio, jer put koji je on odlučio slijediti nije put osvete, nego milosrđa. Njegova odlučnost nije želja da pobijedi neprijatelje, nego da ih spasi“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da se i u tom događaju vidi koliko je važno poznavati Krista, kako bismo i mi u sličnim okolnostima učinili što i Isus.

To je velika poruka i nama, naglasio je nadbiskup, jer i mi često, „kad nas netko povrijedi ili ne prihvati, poželimo ‘vatreni odgovor’; u srcu nosimo osudu, prezir, želju da ‘im se vrati’. Isus nas poziva da poput njega ‘utvrdimo svoje lice’, ali ne u tvrdokornosti i inatu, nego u vjernosti ljubavi. Da idemo do kraja u opraštanju, strpljenju i ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Jeronim je primjer da „postanemo ljudi koji znaju krotiti svoje reakcije, koji ne traže osvetu, nego mir. Sv. Jeronim nas uči da je put preobrazbe put kroz Božju riječ. Njegov život bio je pun borbi – s vlastitim karakterom, sa strastima, s ljudima. Poznata je Jeronimova uzrečica: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“. Na mnogim slikama prikazan je kako se kamenom udara u prsa. Sv. Jeronim  je uvijek iznova posezao za Pismom, prepuštao se da ga oblikuje Božja riječ“, rekao je nadbiskup, istaknuvši važne poruke sv. Jeronima za naš život: upoznavati Sveto pismo, dopustiti da nas Božja Riječ oblikuje i svjedočiti Božju Riječ životom.

„Jeronim nije prevodio Bibliju iz dosade ili da zaradi. On je znao da je Božja riječ hrana za dušu. Zato i mi ne smijemo ostati površni. Ne možemo živjeti od nekoliko stihova, prispodoba, događaja iz Biblije koje čujemo na vjeronauku ili misi. Poznavanje Pisma nije hobi nego duhovna potreba koja hrani našu dušu i omogućuje nam upoznati Boga, sebe i drugoga. Božja Riječ donosi duši mir“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je vjernike da svaki dan pročitaju Evanđelje dana, neku misao; u obitelji nedjeljom pročitati odlomak Svetog pisma, proučavati psalme i u njima moliti, čitati knjigu po knjigu u Bibliji.

„Jer, kad poznajemo Pismo, poznajemo i Krista. Čitanje Svetog pisma nije isto što i čitanje vijesti ili romana. Biblija nije samo informacija, ona nas oblikuje, formira, preobražava. Ona nas izaziva, propituje, ponekad i ‘reže’ u srce kao mač s dvije oštrice“, istaknuo je nadbiskup, podsjetivši na riječ iz  Poslanice Hebrejima: „Živa je, uistinu, Riječ Božja; oštrija je od svakog dvosjeklog mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i namisli srca“ (Hebr 4, 12).

„Sv. Jeronim, koji je bio poznat po svom ‘oštrom jeziku’, znao je da ga Riječ poziva na obraćenje. Zato je išao u pustinju, činio pokoru. Pustio je da ga Riječ mijenja“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da čitajući Sveto pismo, ne tražimo „samo lijepe citate koji nas tješe, nego i one koji nas pozivaju na obraćenje, kajanje, na promjenu života. Božja riječ uči nas strpljenju, praštanju, hrabrosti, poniznosti. Kad je uzmemo ozbiljno, ona nas oblikuje u ljude koji sve više sliče Kristu“, poručio je nadbiskup, rekavši da svi možemo svojim životom postati “živo evanđelje”. To znači raditi pošteno, biti strpljiv, braniti dostojanstvo čovjeka, oprostiti kad bismo najradije uzvratili, u teškim vremenima drugima donositi nadu jer je crpimo iz Božje riječi, poručio je nadbiskup.

„Potaknuti Isusovim primjerom, pozvani smo ‘krenuti sa svom odlučnošću’, ili kako kaže originalni grčki tekst, ‘učvrstiti svoje lice’ – ne u tvrdokornosti, nego u vjeri. Kao što je Isus odlučno krenuo prema Jeruzalemu, i mi smo pozvani s istom odlučnošću krenuti putem vjere, Kristovim putem, putem koji nije uvijek lagan, ali vodi u puninu života.

Da bismo imali tu snagu, potrebno nam je da nas Riječ Božja svakodnevno hrani, preobražava i da kroz nas progovara drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić. Zamolio je zagovor sv. Jeronima da nam podari ljubav prema Svetom pismu; da nas Jeronimova ljubav za Božjom riječi nadahne da i mi rado čitamo Bibliju, da u njoj tražimo Krista i nosimo ga drugima. „Tako će i naš život postati hod prema Jeruzalemu – prema susretu s Bogom licem u lice, zauvijek“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

I. G.

Foto: Župa Vlašići

Na znanstvenom simpoziju „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“, u subotu, 27. rujna u Interpretacijskom centru pomorske baštine u Tkonu na otoku Pašmanu, drugog, završnog dana njegovog održavanja održano je pet izlaganja.

U sklopu treće sesije o temi „Rogovska opatija: uspon i kriza“, Tomislav Galović (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest) održao je izlaganje „Libellus Policorion – Rogovski kartular: temeljni izvor za najraniju povijest samostana sv. Ivana Evanđelista u Biogradu / sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu (11. – 12. stoljeće)“, a  Antun Nekić (HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Zadru) izlaganje o temi „Kontekst, uzroci i posljedice mletačkog pohoda 1125.“.

Galović je predstavio kako Libellus Policorion – Rogovski kartular vezano uz samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu sadržava važno diplomatičko gradivo koje oslikava politički i društveni razvoj Hrvatskog kraljevstva u drugoj polovici 11. st. te je tom pitanju i posvećena većina historiografskih istraživanja i propitivanja.

Kartular donosi i veliki dio gradiva o razvoju zemljišnog posjeda samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kao stvarnog i pravnog sljednika spomenutog, u razvijenom Srednjem vijeku. Temeljni dio kartulara sadržava isprave i popise samostanskih posjeda od 1060. do 1369. godine i to prvo biogradskog sv. Ivana Evanđeliste, a zatim ćokovskog sv. Kuzme i Damjana.

U kartular je upisano sveukupno 138 isprava i zapisa. Od toga, razdoblju od 11. do 14. st. pripadaju 133 isprave i zapisa. Za čak 103 isprave i zapisa u kartularu ne postoji sačuvan predložak. Ondje gdje postoji predložak, raspolaže se sa samo 9 izvornika i 23 prijepisa.

Povijesni i diplomatički slojevi Libellus Policorion – Rogovskog kartulara odaju njegovu slojevitost. Najstariji sloj čini tzv. liber traditionum 11. stoljeća, što odgovara razvitku te diplomatičke i narativne skupine povijesnih izvora. Za većinu isprava koje pripadaju 12. stoljeću, njihova diplomatička forma ne odgovara vremenu njihovog navedenog nastanka. Galović je predstavio sadržaj i naglasio važnost kartulara kao temeljnog izvora za najraniju povijest toga kraljevskog benediktinskog samostana (monasterium regale).

Nekić je opisao kako je mletačko zaposjedanje i rušenje Biograda 1125. godine bio obračun s gradom za kojeg mletačke kronike kažu da se prkosno odupirao duždu Dominiku Michieleu, za razliku od Splita i Trogira koji su se mirno, ponovno, podvrgnuli pod duždevu vlast.

U odgovoru na pitanje je li rušenje Biograda imalo i dublju pozadinu, jer je to bilo mjesto u kojem su Arpadovići od 1102. godine krunidbom stjecali legitimitet za vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom, Nekić je razmotrio i preispitao ideje o Arpadovićima kao dalekim, „nesposobnim“ vladarima sa sjevera te o Veneciji kao grabežljivom lavu koji oduvijek ima iste težnje, a to je ovladavanje cijelom istočnom Jadranskom obalom.

Preispitivanje te dvije dominantne slike hrvatske historiografije omogućuje da se relativno mala količina izvornog materijala iz prve polovice 12. st. koja govori o postupcima Arpadovića, Venecije i dalmatinskih gradova razmotri na drugačiji način, čime je postala jasnija i sudbina Biograda 1125. godine.

U sklopu četvrte sesije o temi „Ćokovac: nasljeđe i novi početak“, Nikolina Uroda (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split) izlagala je o temi „Otočni samostani u Dalmaciji: duhovnost u prostoru izolacije“, Božana Maletić (Pontificio Istituto di Archeologia Cristiana, Rim) o temi „Ćokovac i preobrazba kasnoantičkih utvrda u samostane: dinamika prostora i moći na istočnom Jadranu“, a Trpimir Vedriš (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest) o temi „Podrijetlo i širenje kulta sv. Kuzme i Damjana na Jadranu“.

Uroda je opisala kako dalmatinski otoci od kasne antike imaju značajnu ulogu u oblikovanju kršćanske duhovnosti na istočnom Jadranu. Prema sv. Jeronimu, već u 4. st. na otocima borave asketski pojedinci i religijske zajednice koje traže osamu, molitvu i kontemplaciju.

U europskom kontekstu gdje nedostaje prirodna pustinja, izolirani otoci poprimaju njenu duhovnu funkciju i simboliku. Takvo prostorno okruženje pogodovalo je razvoju anahoretskog i cenobitskog monaštva. Ujedno, otočna izolacija štitila je samostanske zajednice od svjetovnih sukoba i omogućavala veću autonomiju.

Redovnički život na otocima bio je potican i od strane crkvene i svjetovne elite, koja je prepoznavala njegovu vrijednost u duhovnom, kulturnom i gospodarskom smislu. Od 11. st. sve je češće osnivanje samostana na otocima, često zbog propasti starijih samostanskih središta. Tako je benediktinski samostan sv. Silvestra na Biševu, osnovan u 11. st., napušten krajem 13. st., kad se redovnici sele u Komižu na Visu.

Sličan proces dogodio se i sa samostanom sv. Ivana Evanđelista iz Biograda, koji je nakon razaranja preselio na Pašman. Tijekom Srednjeg vijeka, otočni samostani postali su duhovna i kulturna središta, mjesta prijenosa znanja, pismenosti i tradicije. Iako se njihova funkcija kroz povijest mijenjala, ostali su trajan simbol povezanosti duhovnosti i prostora, tihe postojanosti u krajoliku izolacije.

Maletić je rekla kako lokalitet Ćokovac predstavlja paradigmatski primjer složene prostorne i funkcionalne evolucije kasnoantičkih utvrda duž istočne Jadranske obale. Arheološki ostaci nekih od njih ukazuju na dugotrajan proces u kojem se izvorna obrambena uloga postupno preoblikovala i prilagodila monaškim potrebama, često se oslanjajući na temelje ranije sakralne arhitekture.

Iako nije riječ o univerzalnoj pojavi, Ćokovac pokazuje kako su određene utvrde postale važna središta nove duhovne artikulacije, istovremeno oblikujući pejzaž kasnoantičke Dalmacije. Analiza toga preobražaja pruža dublji uvid u dinamiku reinterpretacije prostora i njegovih značenja u promjenjivim društvenim i institucionalnim okvirima, gdje se utvrde kao kompleksni entiteti prilagođavaju potrebama zajednice na prijelazu iz kasne antike u rani Srednji vijek. Stoga proučavanje Ćokovca i sličnih primjera obogaćuje spoznaje o regionalnim obrascima transformacije te produbljuje razumijevanje nastanka postantičkih krajolika moći, identiteta i duhovnosti.

Vedriš je rekao da sveti zaštitnici ćokovske crkve sv. Kuzme i Damjana potiču pitanje vremena njene prvotne posvete i njenog podrijetla prije preseljenja biogradske monaške zajednice na Pašman. Povezivanje izvornog titulara s ranobizantskom utvrdom dopušta smještanje te posvete u specifičan kronološki kontekst.

Naime, čini se da kult sv. Kuzme i Damjana nije na kršćanskom Zapadu bio poznat prije ranog 6. stoljeća. Ostaci najranije hagiografije i kulta sugeriraju niz transformacija koje su doprinijele višeslojnosti njihovog najranijeg kulta. Oslanjajući se na utvrđenu činjenicu širenja štovanja para svetih iscjelitelja na Sredozemlju u vrijeme vladavine cara Justinijana, Vedriš je istražio podrijetlo i početke kulta u Carigradu, širenje u Rimu te konačno pojavu na Jadranu.

Određivanje kronologije i okolnosti širenja kulta dopuštaju smještanje poznatih jadranskih primjera posvete crkava sv. Kuzmi i Damjanu u ambijent obnove bizantske vlasti na Jadranu nakon Gotskih ratova. Ravenskobizantski okvir  carske vlasti na istočnoj Jadranskoj obali dopušta usporedbu s ostalim svecima istog kulturnog horizonta.

Sudionici simpozija drugog dana njegovog  održavanja posjetili su samostan na Ćokovcu. Tim Simpozijem počelo je obilježavanje 900 godina djelovanja benediktinaca na Ćokovcu u nadolazećem petogodišnjem razdoblju, a završetak proslave Jubileja će biti 2029. godine.

Petogodišnje obilježavanje benediktinske prisutnosti na Ćokovcu podudara se istovremeno s petogodišnjim spomen – hodom Opatije Montecassino koja će obilježiti 1500. obljetnicu svoga osnivanja od strane sâmoga svetoga Benedikta 529. godine.

U ovom tekstu objavljeni su sažeci izlaganja čiji su autori izlagači na Simpoziju / I.G.

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom simpoziju „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“, u petak, 26. rujna u Gradskoj vijećnici u Biogradu n/m, prvog dana njegovog održavanja održano je osam izlaganja.

U sklopu prve sesije o temi „Biogradski samostani: nove spoznaje“ izlaganja su održali Mladen Ančić (Sveučilište u Zadru) o temi „Biogradski samostan sv. Ivana kao monasterium regale“, Ana Jordan Knežević (Stalna izložba crkvene umjetnosti, Zadar) o temi „Nova ubikacija biogradskih samostana“ te Ivan Josipović (Sveučilište u Zadru) o temi „Predromanička i romanička crkvena plastika iz Biograda“.

U sklopu druge sesije o temi  „Institucije: Rogovska opatija u kontekstu“, izlagali su Ivan Majnarić (Hrvatsko katoličko sveučilište)  i Maja Hučić (Hrvatski institut za povijest) o temi „Rogovska opatija u svjetlu crkvene i redovničke obnove 11. stoljeća“, Zrinka Nikolić Jakus (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) o temi „Ženski benediktinski samostani 11. st. u komparativnoj perspektivi“, Ana Čizmić Grbić (Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu) o temi „Benediktinci, liturgija i glazba u srednjovjekovnoj Dalmaciji – tragom izgubljenih izvora 11. i 12. stoljeća“, a  Luka Kuhar i Marija Kuhar (Kulust Savjetovanje, Zagreb) predstavili su mrežnu stranicu Iubilaeum Rogovense.

Ančić je upozorio na razvoj pojma monasterium i povezao to s kompleksom pitanja i problema pri upotrebi pojma „kristijanizacija Hrvatske Kneževine“. Na to se nadovezuje i pitanje kako je u toj Kneževini instaliran tip crkvene institucije u historiografiji poznat pod nazivom Eigenkirche. Ančić je ukazao na slučajeve u kojima se raspoznaje vladarska uloga i intervencija u uspostavljanju redovničkih zajednica i njihove funkcije u ranosrednjovjekovnom Hrvatskom kraljevstvu. U taj kontekst postavljen je i  biogradski samostan sv. Ivana, odnosno njegov sljednik, samostan sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu.

Jordan Knežević predstavila je bogatu ostavštinu istraživača i arheologa don Luke Jelića (1864.-1922.) koja se čuva u arhivu Arheološkog muzeja u Splitu, gdje se nalaze brojni crteži, rukopisi, dokumenti, tlocrti, karte i fotografije sakralnih objekata sa šireg zadarskog prostora. U jednom dijelu te vrijedne arhivske građe nalaze se i neobjavljeni rukopisi koji se odnose na biogradske spomenike. U Jelićevim Izvještajima s istraživanja u Biogradu od 1902. do 1905. donose se podaci o biogradskim crkvama, gdje autor ubicira njihove položaje te bilježi pripadajuće crkvene titulare. Osobito su značajne „radne“ fotografije i crteži, budući da se na temelju njih danas mogu jasnije tumačiti ostaci nekadašnjih biogradskih crkava. Knežević je proučila opširnu Jelićevu dokumentaciju i vlastitim istraživanjima doprinijela rasvjetljavanju povijesnih slojeva u gradnji sakralnih objekata, kao i novoj ubikaciji biogradskih ranosrednjovjekovnih bazilika sv. Ivana Evanđeliste i sv. Tome te benediktinskih samostana, koji su podignuti u vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.

Josipović je izlagao o nastanku predromaničke i ranoromaničke crkvene plastike iz Biograda u vrijeme kad je taj grad bio važno središte ranosrednjovjekovne hrvatske države na Jadranu. O njegovoj važnosti govori i da je bio centar starohrvatske županije Sidrage te da je u njemu 1102. godine za hrvatskog kralja okrunjen ugarski kralj Koloman. No, ‘zlatno doba’ Biograda nije dugo potrajalo jer su ga 1125. Mlečani osvojili i u potpunosti razrušili, pa više nikad nije dosegao važnost koju je imao tijekom druge polovine 11. i prve četvrtine 12. stoljeća.

Naime, organizirani razvoj Biograda osobito se veže uz hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.) koji je u gradu krajem pedesetih i tijekom šezdesetih godina 11. stoljeća utemeljio i bogato obdario dva benediktinska samostana, muški Sv. Ivana Evanđelista (kasnije samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu) i ženski Sv. Tome. Arheološkim istraživanjima na prostoru grada otkriveni su ostaci obiju samostanskih bazilika i biogradske katedrale koja se nalazila na položaju Glavica, istočno od današnje župne crkve sv. Anastazije.

Ostaci biogradske ranosrednjovjekovne skulpture i nekoliko ulomaka romaničke kamene plastike dominantno su povezani s navedenim trima građevinama i s vremenom u kojem je Biograd doživio vrhunac svoje važnosti u nacionalnoj povijesti. O toj skulpturi nije puno pisano. Unatoč nedostatku pravilnog dokumentiranja, manjku podataka o vremenu i mjestu pronalaska, disperziranosti pronalazaka po gradu, njegovom zaleđu i otocima, uništenju u kasnijim razaranjima grada, stilska i ikonografska raznovrsnost skulpture ujedno predstavlja izazov u pokušaju njenog stilsko-morfološkog vrednovanja. U nedostatku većeg broja pisanih izvora, Josipović je doprinio rasvjetljavanju svih aspekata povijesnog, kulturnog i društvenog razvoja Biograda tijekom ranog i na početku razvijenog Srednjeg vijeka.

Razmatrajući trendove crkvene i redovničke obnove 11. stoljeća u Europi, Majnarić i Hučić predstavili su njihove moguće iskaze na području Kraljevine Hrvatske i Dalmacije putem dva pristupa. Problematizirali su suvremeno historiografsko poimanje i tumačenje redovničke obnove, ponajprije tradicionalno poimanje homogenizacije redovničkog života putem institucionalizacija upravljanja, ujednačavanje liturgijskih praksi i redovničke kulture uopće, s ciljem trajnog nastojanja za umanjivanjem sekularnog utjecaja na redovničke zajednice, često promoviranog iz okrilja istaknutih redovničkih centara i djelovanjem karizmatika.

S druge strane, taj pristup često je zapostavljao uvažavanje lokalnog konteksta te različitih oblika organizacije i vjerskih praksi među redovničkim zajednicama. Jedan od središnjih produkata oba ta pristupa u poimanju obnove je zamah dokumentiranja ili transformacija od memorije k pisanoj riječi, čime su samostani postali čuvari sjećanja i mjesta oblikovanja identiteta. Izlagači su razmatrali mjesto redovničkih zajednica, osobito Rogovske opatije u hrvatskoj i dalmatinskoj prošlosti 11. stoljeća.

Jakus je predstavila kako je tijekom vladavine Petra Krešimira IV. u kratkom razdoblju osnovano više ženskih i nekoliko poznatih muških benediktinskih zajednica. Zajedničke karakteristike svih poznatih ženskih samostana je da su osnovani tijekom sedmog desetljeća 11. stoljeća, da se njihov osnutak može vezati uz crkvenu reformu koja je uzela maha na hrvatskim prostorima nakon 1060. godine, da su djelovali unutar značajnih gradova na dalmatinskoj obali te okupljali pobožne udovice i djevojke iz redova gradske elite. Zajednička im je osobina i da su se uglavnom pokazali dugovječnijima od muških benediktinskih zajednica te postali svojevrsni statusni simbol i mjesto memorije lokalne aristokracije. Iako je biogradski samostan sv. Tome stjecajem povijesnih okolnosti najkraće djelovao te ostao bez pisanih izvora, njegovo osnivanje i djelovanje može se promatrati u kontekstu navedenih karakteristika. Jakus je predstavila okolnosti osnivanja i djelovanja ženskih benediktinskih zajednica te mjesto ženskog benediktinskog samostana Sv. Tome među njima.

Čizmić Grbić opisala je kako je glazba kroz molitvu kao temelj monaškog života prožimala svakodnevicu srednjovjekovnih benediktinskih zajednica. Već je u Reguli sv. Benedikta potanko propisana struktura pjevanja u Božanskoj službi (pogl. 8-19), a ti su se obrasci u dnevnom bogoslužju zadržali i nadograđivali kroz cijeli Srednji vijek. O toj bogatoj tradiciji danas svjedoče sačuvani rukopisi i fragmenti koji sadrže liturgijske napjeve.

Grbić je predstavila najranije srednjovjekovne liturgijsko-glazbene izvore iz benediktinskih samostana na području Dalmacije. To su rukopisi nastali u razdoblju od 10. do 12. st., pisani pretežno beneventanskim pismom i notacijom. Smještanjem izvora u širi europski društveni i povijesni kontekst monaštva te temeljem usporedbe sa srodnim tradicijama u inozemstvu, Grbić je prikazala ulogu glazbe u benediktinskoj liturgiji kakva se najvjerojatnije izvodila u dalmatinskim samostanima.

Pritom je naglasila veze između monaških zajednica na širem biogradskom području i u Europi. Kroz prizmu transfera pjevane tradicije razmotrila je pitanja usmene predaje te odnosa prema pisanim izvorima, uključujući njihovu povezanost s djelatnošću skriptorija na području Dalmacije.

Prvog dana simpozija, sudionici su uz stručno vodstvo razgledavali povijesne lokalitete u Biogradu n/m i lokalitet Rogovo s crkvom sv. Roka.

Taj simpozij je prvi u nizu događaja u sklopu proslave velikog petogodišnjeg Jubileja benediktinskog samostana na Ćokovcu, od početaka djelovanja njegovih prethodnika po benediktincima u samostanu sv. Ivana u Biogradu.

Samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu je jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj koji je tim simpozijem počeo obilježavanje 900. obljetnice svoje benediktinske prisutnosti na brdu Ćokovac pokraj Tkona na otoku Pašmanu (1129.-2029.).

U ovom tekstu objavljeni su sažeci izlaganja čiji su autori izlagači na Simpoziju / I.G.

Foto: I. Grbić

Povodom proslave 180. godišnjice župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, svečano misno slavlje na blagdan sv. Kuzme i Damjana u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici u subotu, 27. rujna, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sadašnja župna crkva proširena je 1845. godine na temelju prethodne. U pisanim dokumentima Slivnica se spominje 1301. god., a prema pronađenim tragovima, područje je naseljeno od kamenog doba.

„Spomen 180. godišnjice obnove i proširenja crkve je svjedočanstvo vjere koja se prenosila s koljena na koljeno, kroz ratove i suše, ali i kroz mnoge radosti i blagoslove, milosti i darove, molitve i sakramente, kroz slušanje i tumačenje Riječi Božje“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu na tom velikom daru i što nas i dalje okuplja kao živu Crkvu, kako to zdanje ne bi bili samo zidovi i krov, klupe i oltari.

U vremenu u kojem se lako zaboravlja Božje, sveto i vječno, tom obljetnicom činimo suprotno – sjećamo se graditelja koji su tu crkvu podigli s vjerom i ljubavlju, naših djedova i baka koji su tu slavili Boga i utjecali mu se s povjerenjem, rekao je nadbiskup.

Podsjetio je da su mnoge generacije u toj i prethodnoj crkvi molile, krstile djecu, slavile mise, opraštale se od svojih dragih, slavile radosti i nosile tuge.

Kao što su naši preci podigli crkvu na starim temeljima, ta obljetnica je prigoda obnoviti temelje vjere, ljubav prema Bogu i Crkvi kako bismo ostavili trag vjere za buduće generacije, rekao je nadbiskup te pohvalio i najnoviju materijalnu obnovu župne crkve ususret ovom župnom jubileju.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus poziva da se ne bojimo  onih koji ubijaju tijelo, nego onih koji mogu dušu i tijelo pogubiti u paklu, nadbiskup je rekao da je velik dio našeg života oblikovan strahom.

„Pitamo se: Što će ljudi reći? Hoće li me sredina osuđivati i odbaciti ako živim pošteno, vjerujem iskreno? Hoće li me drugi ismijavati ako se javno prekrižim, pomolim? Hoću li izgubiti posao ako stanem na stranu poštenja, istine i želim se zauzeti za pravdu? Hoću li izgubiti mir ako se suprotstavim grijehu?

To nas vodi prema zatvorenosti i nemiru duše, prema šutnji i kompromisu. Ne čujemo više Božji glas „Ne boj se“ kojeg uskrsli Krist izgovara učenicima, jer stalno razgovaramo sa svojim strahovima“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da prava opasnost nije gubitak statusa, zdravlja ili ovozemaljskog života, nego gubitak duše.

Isus kaže: “Ne bojte se onih koji vas ogovaraju, vrijeđaju, ne razumiju; koji vas mogu poniziti ili izbrisati s društvene scene. Jer to nije prava prijetnja“.

Mnogi kršćani, poput sv. Kuzme i Damjana, mogli su ići u miru pred sudove, mučitelje i smrt, jer su znali da oni mogu slomiti njihove kosti, ali ne njihovu vjernost, ljubav prema Bogu i ne mogu ušutkati istinu; mogu „ubiti tijelo“, ali ne mogu „ubiti dušu“, rekao je nadbiskup.

„Sv. Kuzma i Damjan nisu se bojali prefekta Lysiasa, upravitelja u Egeji u 4. st. u Maloj Aziji ni Dioklecijanove vlasti, smrti ni mača. Bili su liječnici i s tom cijenjenom službom mogli su birati lagodan život, ali nisu. Odabrali su vjernost Bogu, Krista i postali su svjetionici hrabrosti predanja Kristu za sve naraštaje.

U Kuzmi i Damjanu vidimo čvrste i žive dokaze da se, ako treba, isplati izgubiti sve ako sačuvaš čistu savjest, neokaljanu i Bogu vjernu dušu. Jer tijelo prolazi, ugled blijedi, društveni položaj se ruši. Svaka bolest, poraz i neuspjeh imaju kraj. Ali, duša je besmrtna i ide pred Boga, gdje neće biti važno što si i koliko posjedovao, nego što si sve bio spreman dati, što si dobro učinio – da ostaneš vjeran Stvoritelju koji te ljubi“, poručio je mons. Zgrablić.

Braća liječnici Kuzma i Damjan „nisu liječili samo tijelo, nego su ranjenim i izgubljenim ljudima pokazivali put k Bogu. I nisu svoj trud i znanje naplaćivali, jer nisu služili sebi, nego Kristu. Kad su ih mučili tražeći da se odreknu Krista, mogli su odustati od vjere, povući se, prilagoditi se okolnostima u kakvima je i većina drugih ljudi živjela; mogli su spasiti svoj mladi život, ali nisu. Nisu se bojali onih koji mogu ubiti tijelo. Njihova vjera bila je jača od straha, prijetnje i mučenja“, istaknuo je nadbiskup.

U svijetu gdje se često mjeri sve po korisnosti i profitu, sveti Kuzma i Damjan „podsjećaju da najvrijednije u životu ne dolazi s materijalnom zaradom, naplatom. Ljubav, milosrđe, nada se ne prodaju, time se ne trguje po principu „Dam da daš“ ili „Kako ti meni, tako ja tebi“. Te vrline se daruju, kako bi se umnožile dijeleći. Kuzma i Damjan liječili su bez naknade zato što su razumjeli da ljudska bol traži više od lijeka; traži suosjećanje, vjeru, ljubav, Boga“, poručio je mons. Zgrablić.

Oružje današnjih “progonitelja tijela” su „oružje riječi, javno mnijenje, pritisci, liberalna ideologija, opasnosti iz raznih političkih i odgojno – obrazovnih procesija, institucija i medija.

Ideja da nema istine koja vrijedi za sve, da je sve stvar osobnog mišljenja ili osjećaja; kad sve postane relativno, kad svatko ima “svoju istinu”, gubi se zajednički temelj na kojem gradimo život i društvo“, upozorio je nadbiskup.

Iz relativizma proizlazi „diktatura ravnodušnosti“, prema papi Franji. „Ako ništa nije istinito, apsolutno dobro ili zlo, onda nam je svejedno. Gubimo osjećaj za pravednost, prestajemo reagirati na nepravdu, okrećemo glavu od patnje bližnjega i govorimo: “Neka svatko živi kako hoće, mene se to ne tiče”, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da se u društvu često izruguje sveto, ismijava molitva. „Čistoća i bračna vjernost nazivaju se naivnošću, tko se trudi odgajati djecu u vjeri osjeća kao da pliva protiv struje. Djecu se već od malena uči da nema razlike između dobra i zla, da svatko sam stvara svoju istinu, pa čak i da može birati svoj spol, a vjernost Kristu i autentični navještaj Evanđelja označava se kao ekstremizam desničara“, upozorio je nadbiskup.

„I mi ponekad osjećamo strah biti drugačijima. Radije šutimo pred zlom, nepravdom, abortusom, eutanazijom, nego da se jasno izjasnimo za život, pravednost, za Krista, poštovanje Boga. Radije se prilagodimo kako bismo bili prihvaćeni i ne bismo izazvali osudu okoline“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da je kušnja „hoćemo li se prilagoditi svijetu ili ostati vjerni Kristu, Bogu, obitelji, Evanđelju? Hoćemo li žrtvovati istinu radi prividnog mira i ugode ili ćemo i uz cijenu neprihvaćanja, stati na stranu Krista?“.

„Prvi kršćani su mijenjali svijet, ali ne mačem, oružjem, politikom, silom, relativizmom i ravnodušnošću. Mijenjali su ga svojim životom. Oni su doista živjeli Evanđelje. Slavili su Krista uskrsloga: radosno slavili euharistiju, zajedno molili, živjeli u osluškivanju poticaja Duha Svetoga. Brinuli su za siromašne, hranili gladne, tješili bolesne. Nisu ubijali nerođenu djecu, a spašavali su odbačenu. Njihove male zajednice bile su oaze Božjeg djelovanja, ljubavi i solidarnosti.

Tako su, bez oružja i nasilja, promijenili lice velikog Rimskog Carstva, urušili robovlasnički sustav. Njihov autentični kršćanski identitet bio je najjače oružje. Njihova hrabrost vjere bila je njihova snaga, a beskompromisna ljubav prema Kristu i bratu čovjeku bila je njihova revolucija“, poručio je nadbiskup, rekavši da i nas danas Krist zove na isto.

„Vjera traži da mijenjamo društvo promjenom vlastitog života, da naš život postane evanđelje koje drugi mogu čitati, da se ne bojimo biti drukčiji, jer tada postajemo Kristovi.

Ako Bogu ostanemo vjerni, Isus nam ne obećava da ćemo biti pošteđeni boli, trpljenja, nerazumijevanja, ali obećava da ćemo biti spašeni. Božje obećanje je naša sigurnost, štit protiv svakog straha. Zbog te nade sveci se nisu bojali bolesti, siromaštva, osude ni smrti. Znali su da sve to prolazi, a Krist ostaje zauvijek“, poručio je predvoditelj slavlja.

Potaknuo je na molitvu sv. Kuzmi i Damjanu „da nas iscijele od bolesti tijela, ali i od umora duše, od beznađa, sebičnosti i straha.

Neka nas nauče kako sačuvati duhovno zdravlje, kako liječiti svijet dobrotom, strpljenjem i istinom i da se ne bojimo onih koji mogu ubiti tijelo; jer život s Bogom ne završava smrću, nego tek tada počinje u punini radosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Govor don Luke Šustića

Slivnički župnik Luka Šustić rekao je da ta crkva nije tek djelo ljudskih ruku, nego prije svega plod vjere naših predaka. „Oni su u vremenu koje nije bilo lako ni bogato imali hrabrosti i snage sagraditi hram u kojem će se okupljati narod Božji, moliti, primati sakramente i crpiti snagu za život. Ta njihova žrtva, predanost i vjera su nas održale do danas, i zato im hvala.

Kroz 180 godina crkva je bila svjedok mnogih suza i radosti, krštenja i vjenčanja, molitava za zdravlje, snagu, oproštenje i za pokojne. Tolike su se generacije tu hranile Kristovom riječju i Tijelom, gradeći zajedništvo koje traje i danas.

I mi se želimo uključiti u taj lanac vjere zahvaljujući Bogu za prošlost, svjesni da smo i mi danas odgovorni vjeru prenijeti u budućnost“, rekao je don Luka, poželjevši da obljetnica bude poticaj da vjeru ne doživljavamo samo kao tradiciju, nego kao živu snagu koja nas vodi, ujedinjuje i daje smisao životu.

„Neka obljetnica ne bude samo pogled u prošlost, nego i poticaj za budućnost, da čuvamo vjeru i gradimo zajedništvo u župi, kao što su to činile generacije prije nas“, poručio je župnik Šustić.

Don Luka je poželio da ta proslava bude izvor radosti i duhovne snage te da nas Gospodin, po zagovoru sv. Kuzme i Damjana, učvrsti u vjeri, obogati ljubavlju i daruje ustrajnošću u svakodnevnom životu.

„Krist je živi kamen na kojem je sagrađena crkva, ali i naš život i naša zajednica. Neka nam uvijek bude kuća molitve, utočište mira i znak vjere u  Slivnici“, poručio je don Luka. Potaknuo je na molitvu za sve koji su ugradili svoje živote u župu gradnjom, molitvom, svjedočanstvom vjere i za sve koji su nam prenijeli vjeru, kao i za pokojne župljane.

Don Luka je zahvalio svim župljanima i dobročiniteljima, onima koji su kroz povijest svojim trudom, molitvom i žrtvom gradili i čuvali tu crkvu i svima koji danas nastavljaju to djelo.

Na misi su bili i predstavnici Općine Posedarje s načelnikom Ivicom Klancem. Uz župljane, glagoljaško pjevanje predvodili su članovi KUD-ova Radovin, Rtina i Ražanac pod vodstvom Ivice Dundovića.

Don Luka je zahvalio pjevačima, ministrantima, čitačima i svima koji su  pomogli u pripremi proslave radom, molitvom i dolaskom.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipovima sv. Kuzme i Damjana kroz središte Slivnice koja se nalazi uz obalu Velebitskog kanala i Novigradskog ždrila.

Ususret blagdanu, Trodnevnicu od srijede, 24. do petka, 26. rujna u župnoj crkvi predvodili su nekadašnji župnici Slivnice: Anđelko Buljat, Božo Barišić i Jerolim Lenkić. Večernjem misnom slavlju prethodili su molitva krunice i ispovijed, a u četvrtak je bilo klanjanje pred Presvetim, kad je pjevanje animirala zajednica ‘Misionari svjetla’ sa Smiljevca u Zadru.

Misno slavlje i procesiju izravno je u svom programu prenosila Laudato televizija te su proslavu iz Slivnice putem televizijskog prijenosa mogli vidjeti brojni u domovini i svijetu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Vinka Paulskog, u subotu, 27. rujna, misno slavlje u kapeli Svećeničkog doma ‘Zmajević’ u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, jer u tom domu djeluju sestre milosrdnice.

Čestitavši sestrama blagdan sv. Vinka, utemeljitelja Družbe milosrdnih sestara, nadbiskup je rekao da je on njima uzor, ali je svima Božji dar kroz njegovu  karizmu koja je i dalje živa.

U svetačkom životu sv. Vinka prepoznaje se lice Krista koji se daruje, koji se „predaje“, kako kaže navješteno blagdansko evanđelje „i koji traži da ga nasljedujemo riječima i djelima, cijelim životom“, poručio je mons. Zgrablić.

Riječi: „Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke“ (Lk 9,44) „Isus izgovara dok ga svi slave, dok ljudi gledaju njegova čudesa i slušaju njegove riječi, dok osjećaju divljenje. On izgovara riječi koje želi da i nama prodru u srce: ‘Nemojte se zavaravati: ljudska slava nije cilj. Cilj je darivanje, cilj je predanje života’“, rekao je nadbiskup, dodavši da učenici to nisu razumjeli. Bojali su ga se i pitati o tome.

„Bili su zbunjeni, možda i razočarani. Ta nije to bio njihov plan. Ali upravo tu, u toj tišini nesporazuma, započinje prava škola nasljedovanja Isusa. Ne slijedimo Isusa samo kad je sve jasno i lijepo, niti kad nas drugi tapšaju, nego i kad sve do kraja ne razumijemo – a ostajemo; kad je teško – a ne odustajemo, nego njemu prikazujemo svoju žrtvu; kad ne znamo odgovore – a i dalje služimo.

Takvu logiku Kristove ljubavi duboko je razumio sveti Vinko Paulski. Iako je mogao ostati u krugu učenih, privilegiranih u društvu, on je dopustio da ga Krist zahvati, preobrazi i šalje. I krenuo je k ranjenima, među bolesne, prezrene, zaboravljene, nemoćne. I tu je našao Krista. Jer Krist koji se predaje u ruke ljudi, nalazi se upravo u onima koje svi drugi odbacuju, u onima koji su „najmanji“ (usp. Mt 25, 31-46)“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Poželio je redovnicama da im blagdan sv. Vinka bude okrepa i poticaj u služenju. Život redovnica često nije lagan, a „zajedništvo zna biti vrlo zahtjevno i nezahvalno. Osim toga, prate vas tjelesni napori, duhovne kušnje, često osjećaj neshvaćenosti. Ipak, u svemu tome, Krist je tu. Rekao je da će biti predan ljudima, dao se i vama“, istaknuo je mons. Zgrablić u duhu Isusove rečenice: „Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke“.

Razmatrajući koje su to ruke, nadbiskup je rekao: „Neke ruke izdaju Isusa, neke mu prijete, neke ga bičuju i krune trnovom krunom, druge ga pribijaju na križ. Ali, neke ga njeguju, tješe, grle, njemu služe, skidaju s križa, polažu u grob. To su svete ruke Marije, njegove Majke. To su ruke žena koje su ostale pod križem trpljenja; ruke sestara milosrdnica kroz stoljeća; ruke koje nisu slomljene težinom križa, nego su njime osnažene“, poručio je nadbiskup, rekavši da je Isus i sestrama dao svoje poslanje; darovao im je svoju ljubav, priliku da ga dodiruju u onima kojima služe.

„Zato, drage sestre: hvala vam što vaše ruke nisu samo vješte u poslu, nego i blagoslov u vašem služenju i redovničkom pozivu. Hvala što u Domu ne brinete samo za higijenu i druge obveze, nego donosite i srce, toplinu i vjernost karizmi svetog Vinka.

Prihvatile ste karizmu koju je živio sv. Vinko, i to ne samo razumom, nego srcem i cijelim životom. U redovničkom posvećenom životu, u skrovitosti, požrtvovnosti, poniznosti, u stalnoj dostupnosti, vi danas nastavljate ono što je sv. Vinko započeo. I Crkva vam je na tome zahvalna“, rekao je mons. Zgrablić redovnicama.

Zahvalio im je što su u Svećeničkom domu „prisutne kao pogled Božjeg milosrđa. Hvala što niste samo pomoć onima koji žive u  Domu, nego često jedina prisutnost koja razumije tišinu, bol, starost, nemoć, umor i osamljenost, možda neki put i nezahvalnost. Hvala što svjedočite da je ljubav moguća bez računice. Hvala vam što nas, baš poput sv. Vinka, podsjećate: ne spašavaju svijet ideje, mudre rasprave i polemike, nego ljudi koji ljube“, rekao je nadbiskup obraćajući se sestrama milosrdnicama.

Nadbiskup se obratio i svećenicima, rekavši da njihovo poslanje nije prestalo, iako više nisu u aktivnoj službi i često vidljivi u javnosti.

„Danas više ne govorite puno s ambona, ali možete svjedočiti iz svoje sobe, svjedočite svojom strpljivošću, molitvom, prihvaćanjem svojih i tuđih slabosti, svojim trpljenjem. Možete to činiti s osmijehom koji ohrabruje i pogledom koji prihvaća, a ne osuđuje i kritizira. U Domu u zajedništvu s drugima, i dalje naviještate evanđelje životom koji se darovao i zato vam hvala“, rekao je nadbiskup svećenicima. Zahvalivši svećenicima, poželio je da im blagdan sv. Vinka bude prigoda za zahvalu i utjehu.

Govoreći o Svećeničkom domu kao mjestu susreta milosrđa i zahvalnosti, nadbiskup je istaknuo da se u Domu susreću oni koji poslužuju i oni kojima je to potrebno, sestre i svećenici, po čemu se „događa tiho čudo Crkve koja diše kroz milosrđe i zahvalnost“, a „Krist se i danas daje u sakramentu, bolesti, trpljenju, u slabosti, njezi, tišini“.

Neka sv. Vinko Paulski zagovara sve nas, da ne bježimo od evanđelja kad postane zahtjevno i teško, da se ne bojimo Krista koji se predaje i da imamo hrabrosti svakodnevno opraštati jedni drugima, ne nositi gorčinu u srcu i voljeti jedni druge kao što nas On ljubi, do kraja i bezuvjetno“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

I.G.

Foto: I. Grbić