Dragi Božji narode Zadarske nadbiskupije!

S dubokom tugom, ali i čvrstom nadom koju crpimo iz Uskrsloga Krista, prenosimo obavijest da je na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025., Gospodin pozvao k sebi Svetog Oca, papu Franju.

U 9:45 sati, kardinal Kevin Farrell, komornik Apostolske komore, objavio je njegovu smrt iz Doma svete Marte sljedećim riječima:

„Predraga braćo i sestre, s dubokom žalošću moram objaviti smrt našega Svetog Oca Franje. U 7:35 ovog jutra, rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je kako vjerno, hrabro i univerzalnom ljubavlju živjeti evanđeoske vrijednosti, osobito u korist najsiromašnijih i najisključenijih. S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer pravog učenika Gospodina Isusa, povjeravamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Boga Jedinoga i Trojedinoga.”

Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio, 17. prosinca 1936., u Buenos Airesu, bio je prvi papa iz Latinske Amerike i prvi isusovac na Petrovoj stolici. Izabran je za papu 13. ožujka 2013. godine i ostat će upamćen po jednostavnosti, suosjećanju i hrabrom navještaju Evanđelja.

Njegovo geslo „Miserando atque eligendo” – „Pogledom milosrđa ga izabra” – bilo je temelj njegova djelovanja. Govorio je životom, a svojim odlaskom upravo na dan kad Crkva slavi Kristovu pobjedu nad smrću, ostavio nam je još jednu snažnu poruku: smrt nije kraj, nego prijelaz k punini života u Bogu.

Zahvalimo Gospodinu za dar njegova života i neumornog služenja Crkvi i svijetu. Pozivam sve vjernike naše Zadarske nadbiskupije da se ujedine u molitvi za pokoj njegove duše. Neka ga milosrdni Gospodin primi u svoje vječno kraljevstvo, a nama udijeli srce budno za evanđelje koje je papa Franjo cijelim srcem živio, svjedočio i naviještao.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 20. travnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise, mons. Zgrablić poškropio je puk blagoslovljenom vodom u znak obnove krsnih obećanja, a na kraju mise udijelio je papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Uskrsnuće – temelj nove stvarnosti

Braćo i sestre,

od srca vam svima želim blagoslovljen i radostan Uskrs! Neka uskrsli Krist unese mir u vaša srca, svjetlo u vaše domove i novu nadu u vaše živote. U ovoj velikoj svetkovini pobjede života nad smrću, neka nas ispuni vjera da ništa više nije izgubljeno – jer On živi! Krist je uskrsnuo!

Uskrsnuće Isusa Krista temelj je naše vjere. Ali lako se dogodi da Uskrs svedemo na nešto što se tiče samo našeg osobnog spasenja: “Isus je uskrsnuo, i zato ću i ja jednog dana uskrsnuti.” To nije pogrešno, ali je – premalo. Jer Uskrs nije samo događaj koji mijenja našu osobnu sudbinu, to je događaj koji mijenja cijeli svijet.

Uskrsnuće je prvi čin nove stvarnosti, novog stvaranja. Sv. Augustin je rekao: “Kristovo uskrsnuće je naša nada; njegova slava je naša budućnost” (Sermo 229P). U toj jednoj rečenici sadržana je istina Uskrsa: ono što se dogodilo Kristu, događa se i nama koji Mu pripadamo. Njegovo uskrsnuće je zalog naše preobrazbe, ne samo jednom u budućnosti, nego već sada u životu koji živimo po vjeri. Uskrs nije samo povratak u život, nego preobrazba života. Krist ne ustaje iz groba onakav kakav je bio prije smrti. On dolazi preobražen, proslavljen. I to je ključno: Uskrs nije povratak u život prije smrti, nego početak novog života. Početak nečeg sasvim novog.

To novo ne zahvaća samo Krista. U Njemu, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Papa Franjo je u homiliji na Uskrs 2020. godine rekao: “Uskrs znači da Krist živi. Ne samo da je jednom uskrsnuo, nego živi sada, i korača s nama. U smrti nije nestalo sve, počelo je nešto novo” (Trg sv. Petra, 12. travnja 2020.).

Upravo to: uskrsnuće nije kraj priče, nego početak preobrazbe svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je kao sjeme novog svijeta, novog života, posađeno u ovaj svijet. U Njemu, u Kristu Uskrslom, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Sveti Pavao govori da “sva stvorenja uzdišu i muče se u porođajnim bolima” (Rim 8,22), čekajući otkupljenje. A otkupljenje počinje s Kristovim uskrsnućem. To također znači da se Božji plan ne odnosi samo na našu dušu, nego i na tijelo, na povijest, na zemlju, na sva stvorenja, na svemir. Uskrsnuće Kristovo je kao sjeme novog svijeta zasijanog u ovaj svijet.

2. Suuskrsnuće s Kristom

Zato nas danas sveti Pavao u Poslanici Kološanima, čije smo riječi slušali u drugom čitanju, poziva: “Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3,1-2).

Ove Pavlove riječi osobito odjekuju u kontekstu Jubilejske godine u kojoj se nalazimo, a koja nas podsjeća da smo pozvani biti “hodočasnici nade”. Težiti za onim gore ne znači bježati od svijeta, nego živjeti u svijetu s pogledom usmjerenim prema Bogu, prema dobru, prema onome što Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima. Hodati kao hodočasnici nade znači slijediti put koji nije uvijek lak, ali je ispunjen smislom, jer nas vodi k punini života. To je svakodnevno usmjerenje prema onome što oplemenjuje, što gradi zajedništvo, što donosi mir i radost, i što nas sve više suobličuje Kristu. Drugim riječima, ako smo uistinu zahvaćeni Uskrsom, onda i naši pogledi, naši prioriteti, naši životi moraju biti drugačiji. Ne bježimo iz ovoga svijeta, ne skrivamo se u njemu i zatvaramo u sakristije, ali u njemu više ne živimo po starim zakonima tame i sebičnosti, samo tjelesnosti i propadljivosti. U nama se već vidi trag novoga.

A što znači „suuskrsnuti s Kristom“? To znači da je naše srce, naša volja i naš cijeli život već sada zahvaćen Njegovim uskrsnućem, da participiramo u njegovom novom životu. To nije samo obećanje za budućnost – to je stanje sadašnjosti. Sv. Pavao će u Poslanici Galaćanima za sebe reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). To nije neko  mistično Pavlovo iskustvo, nego živa vjera u Krista Uskrsloga, njegovu ljubav u nama i naše otkupljenje. To je nova stvarnost koju je Bog po Kristu, svome ljubljenom Sinu, učinio za svu svoju djecu.

Po krštenju participiramo u smrti i uskrsnuću Kristovu, i mi smo prešli iz smrti u život. U duhovnom smislu, mi smo već prošli kroz Uskrs – sada nam preostaje naučiti živjeti iz te stvarnosti. Suuskrsnuti s Kristom znači imati novo mjerilo, novi pogled, novu osjetljivost, novi život. Gdje svijet vidi gubitak, od sada, u svjetlu Kristovog uskrsnuća, vjernik vidi priliku za vjernost. Gdje svijet vidi smrt, kršćanin zna da Bog tu može donijeti život.

Sv. Pavao tvrdi: “Ta umrijeste…” – što to znači? O kakvoj je tu smrti riječ, kad smo još živi? Ne govori o fizičkoj smrti, nego o duhovnom umiranju: umiranju starome čovjeku, sebičnosti, grijehu, navezanosti na ono prolazno, umiranju ispraznim zabavama ovoga svijeta. Umrijeti u tom smislu znači raskinuti s logikom svijeta koji se vrti oko samo vlastitog „ja“. To znači da smo se po krštenju i vjeri već odrekli onog života koji je živio bez Boga ili protiv Boga.

Umrli smo načinu postojanja koji je bio zatvoren u sebe – da bismo mogli primiti novi život u Kristu (usp. Gal 2,20). Zato više ne živimo mi, nego Krist živi u nama. Ova smrt staroga čovjeka u nama nije tragedija, nego, dapače, oslobođenje. Ona je uvjet da uskrsnuće zaista postane naše.

Priča mi ovih dana jedan student, iz male naše župe, da je jednom upitao svoju babu kako je ona uspjela u tako teškim okolnostima života. Kaže ona njemu: „Sinko moj, ti znaš kako mi je bilo teško. Dida ti je rano umra, a ja ostala s troje dice, sama. Tvoj ćaća najstariji. Tribalo je dicu prehranit, obuć, školovat. A plaća mala, zemlja škrta, a ja sama… Ja san ti se svaki dan Bogu molila. Nekad više, nekad manje, ali san svakog jutra najprije Isusu rekla: ‘Isuse, nemoj me ni danas ostaviti samu’. I nije, sinko moj. Nikad me nije napustija, niti me razočara. I tako san ti ja s Božjom pomoći dicu svoju na noge podigla, školovala i starost dočekala.“

U ovoj jednostavnoj vjernosti svakodnevici vidi se snaga uskrsloga Krista. Ne radi se o velikim riječima, nego o malim koracima vjere, u kojima smrt sebi otvara prostor životu u Bogu i s Bogom.

3. Skriveni život u Kristu

Braćo i sestre!

Sv. Pavao nam, nadalje, govori o ovoj Poslanici i kratkom ulomku iz današnje liturgije, da je naš život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). To nas podsjeća da kršćanska nada nije bijeg iz svijeta, nego duboko ukorijenjena vjera da Bog neće napustiti ono što je stvorio, nego da će sve stvoreno preobraziti. To znači da smo već sada primili novi život, da smo suuskrsli s Kristom, da je On, koji je Glava našeg mističnog Tijela, već u Bogu. Ovdje, u ovoj stvarnosti, već počinje novo stvaranje.

Zato Crkva nije samo zajednica koja čeka nebo, vječnost, život poslije smrti. Crkva je zajednica koja živi iz budućnosti – ali sada. Narod Božji – Crkva, u svom životu već nosi znakove tog uskrslog svijeta: u Euharistiji, sakramentima, u oproštenju, u ljubavi koja ne traži svoje, u solidarnosti sa siromašnima i potrebitima, u brizi za stvoreni svijet. Svaki čin dobrote, svaki čin milosrđa, svako zauzimanje za pravdu, za mir, za život – sve to ima smisla, jer Krist je uskrsnuo. Jer tama je već poražena, iako to još nije u potpunosti vidljivo.

Kršćanin ne zatvara oči pred patnjom, zlom i smrću. Ali mi gledamo sve to očima Uskrsa – znamo da to nije kraj, da to nema zadnju riječ. Zato naša nada nije naivna. Nije to prazna utjeha: „Bit će dobro“, “Sve će biti u redu”. Naša nada je ukorijenjena u stvarnom događaju: Krist, koji je ubijen, sada živi. I to nije samo Njegova pobjeda – to je početak pobjede koja zahvaća sve.

Pavao nas podsjeća: “Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3, 3-4). Ovo je srce naše nade: naš pravi život nije više ovdje podložan propadljivosti, nego skriven s Kristom – i tek će se u potpunosti očitovati kad On ponovno dođe, u susretu s Njime.

Da je naš život skriven s Kristom u Bogu znači da naše pravo postojanje, naš identitet, naša punina – više nisu određeni samo onim što se vidi, samo ovozemaljskim. Naš život nije sveden na uspjeh, status, zdravlje, ni na bol i neuspjehe. Naš život sada ima svoje uporište u Bogu, u Kristu, u uskrsnuću, u najjačoj snazi života. I to je istina koju svijet ne vidi, ali vjera prepoznaje i koja daje bogatstvo i smisao našem životu. To znači da već sada pripadamo budućnosti, iako nam svakodnevica još uvijek nosi križ. To je sigurnost koju nitko, ni grijeh, ni nevolja, ni tjeskoba, ni golotinja, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt… (usp. Rim 8, 35) ne može uzeti, oteti i uništiti – jer je skrivena u Bogu.

Život skriven s Kristom nije skrivanje od stvarnosti, nego duboka ukorijenjenost u Božju prisutnost. To je život koji ne traži slavu ovoga svijeta, nego vjernost Onome koji nas poznaje po imenu. To je život koji se ne temelji na prividima, nego na istini Uskrsa.

4. Poteškoće uskrsnog života i hrabrost vjere

Ali znamo, braćo i sestre, da nije lako uskladiti svoj život s tom novom snagom uskrsnuća. Suvremeni čovjek suočen je s brojnim zaprekama: duhovna površnost, ubrzani ritam života, stalna izloženost medijima koji promiču vrijednosti daleke Evanđelju, svijet koji nameće hedonizam kao ideal života, borba za uspjeh i samodostatnost koja ostavlja malo prostora za Boga. Osjećaj izgubljenosti, tjeskobe, pa i besmisla, često paralizira našu volju da živimo kao djeca svjetla, djeca uskrsnuća.

Tu su i dublje unutarnje zapreke: nepovjerenje prema Bogu, rana nevjere da nas On stvarno može promijeniti, pa i navika na vlastite grijehe. Uskrsna vjera traži hrabrost – da ostavimo ono staro i krenemo putem koji vodi prema gőre, prema Onome koji sjedi zdesna Bogu.

Kako to nadvladati? Kako Uskrs učiniti našom svakodnevnom stvarnosti? Kako uskrsnom snagom prožeti našu svakodnevicu? Prije svega – redovitom molitvom i življenjem sakramenata. Nije dovoljno samo za Božić i Uskrs ići na Misu. U sakramentima nas Krist dotiče i mijenja iznutra. A to je proces našeg duhovnog života koji ne smijemo zaustaviti i koji traje cijeli život.

Zatim, uskrsnom stvarnošću prožimamo život razmatranjem Božjih otajstava o Kristovom životu i njihovog značenja za nas.  Sv. Luka nam kaže za Blaženu Djevicu Mariju: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ ( Lk 2, 19). Potrebno je, dakle, događaje iz Isusovog života, uvijek iznova pohranjivati u srce i tu o njima prebirati – razmatrati.

Uvijek pijemo istu vodu, ali svaki put ona ima u nama drugi, novi učinak. I bez nje nam nema života. Tako je i s Božjom riječju. Potom, konkretnim odlukama koje vode k jednostavnijem, iskrenijem i nesebičnijem životu. Našem uskrsnom životu doprinosi traženje zajedništva s onima koji vjeruju – jer vjera se ne živi u osami. Ta udovi smo jednog Mističnog Tijela Kristova. I konačno – ustrajnošću. Nema uskrsnuća bez križa, ali svaka ustrajna vjernost Bogu već je sudjelovanje u novom životu.

Zato, braćo i sestre, slavimo Uskrs ne samo s pjesmom, boljim ručkom, slobodnim danom, zabavom, opuštanjem, putovanjem… nego sa životom. Ne samo s osjećajima, nego s djelima. Jer ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo, onda ne možemo više živjeti kao da nije uskrsnuo. Ne možemo se miriti s nepravdom, s mržnjom, s laži, s očajem. Pozvani smo živjeti kao djeca Uskrsa, kao ljudi nove stvarnosti, ljudi novog života.

Braćo i sestre,

Uskrs je više od proslave jednog čuda. To je proglašenje početka obnove svega. To je Božji “Da” ovom svijetu – ali ne svijetu kakav jest, nego kakav može postati po Njegovoj milosti. I mi smo pozvani biti dio toga. Pozvani smo biti „radnici uskrsnuća“. Jer Krist nije samo uskrsnuo za nas. On je uskrsnuo s nama i za svijet.

5. Molitva za uskrsni dar

Neka uskrsli Krist, Gospodar života, pošalje svima nama snagu da ostanemo vjerni, hrabri i radosni u svjedočenju novoga života. Neka u našim srcima uskrsne mir, u našim domovima ljubav, a u našoj svakodnevici hrabrost za dobro. Molimo Gospodina da u svima nama živi svjetlo njegova Uskrsa – i da nikad ne klonemo – jer On je s nama, živ i prisutan, sada i u vijeke vjekova.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki petak, 18. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Muke Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme Službe, pjevana je Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju noseći križ od katedrale, u pratnji četiri ferala, Kalelargom, središtem Zadra, do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem. Za vrijeme procesije, puk je pjevao prijekore ‘Puče moj’, pod vodstvom Katedralnog zbora sv. Stošije.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre!

Danas je dan šutnje. Dan u kojem Crkva ne slavi euharistiju. Dan kad ne čujemo zvuk zvona, nema pjesme „Slava Bogu na visini“. Danas slavimo Obred Muke Gospodnje. Ali, slavlje ovdje ne znači veselje, nego duboko razmatranje – suočavanje s istinom o Bogu koji se daje do kraja i o čovjeku koji odbacuje vlastitog Spasitelja.

I dok stojimo pred križem, dok slušamo izvještaj muke, Bog nam progovara na način koji nije agresivan, niti nametljiv. On nam govori iz šutnje križa. A u toj šutnji čuju se poruke koje odjekuju kroz stoljeća, i danas – možda više nego ikada – moramo ih čuti.

Danas bih htio izdvojiti tri poruke koje proizlaze iz liturgije Velikog petka, a koje govore upravo današnjem čovjeku – čovjeku zbunjenom, umornom, gladnom smisla.

Prva poruka:

1. Isusova patnja otkriva tvoju vrijednost

„Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama…“ (Iz 53, 3), piše prorok Izaija.

Na križu visi ne samo čovjek, nego Bog koji trpi s nama. I to je prva i možda najpotresnija poruka križa: Nisi sam u svojoj patnji.

Danas živimo u kulturi koja patnju skriva, ignorira ili maskira. Mnogi umiru daleko od obitelji, najbližih i najdražih: u bolnicama i domovima. Društvo i mediji nas potiču da budemo sretni, uspješni, mladi, lijepi, produktivni – a sve drugo se potiskuje. Bol, depresija, osamljenost, starost, nemoć, postaju nešto čega se sramimo. A Krist – Bog sam – uzima baš to na sebe. Ne zato što to mora, nego zato što želi biti blizu svakome tko trpi.

Papa Benedikt XVI. piše: „Križ nas uči da patnja nije besmislena. Ona može postati mjesto susreta – gdje Bog ne stoji iznad čovjeka, nego pokraj njega.“ (Križni put, 2005.).

U vrijeme kad mnogi osjećaju da ne vrijede ako nisu savršeni, ako nemaju uspješan posao, skladnu obitelj, ‘idealno’ tijelo – križ im poručuje: Vrijedan si jer te Bog voli. Toliko da je za tebe pretrpio križ. Tvoja rana, bol, samoća nije sramota – ona je mjesto gdje Bog želi ući. Čak i tvoj grijeh je mjesto gdje Bog želi ući i djelovati kao liječnik, spasitelj.

Papa Franjo je rekao: „Isus nije spasio svijet prekrasnim riječima, nego svojim trpljenjem. Svojim ranama. Odatle dolazi nada.“ (Homilija, Cvjetnica 2016.).

Druga poruka:

2. Istina traži hrabrost – ne peri ruke kao Pilat

„Što je istina?“ – pita Pilat, i ne čeka odgovor (Iv 18, 38). To nije samo povijesno pitanje. To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Pilat nije pitao zato što je tražio istinu. Pitao je da bi pokazao distancu, ironiju, ravnodušnost. Bio je dovoljno pametan da zna da je Isus nevin – ali nije bio dovoljno hrabar da ga spasi. I zato pere ruke.

A kad bolje pogledamo – koliko smo puta i mi Pilat? Koliko puta znamo što je ispravno, ali biramo šutjeti? Koliko puta prepoznamo laž, nepravdu, zlo – ali kažemo: “To nije moj problem.” Koliko puta želimo biti „neutralni“ da se slučajno nekome ne zamjerimo? Da zadržimo mir, ugled, komfor.

I tako peremo ruke. I kažemo: „Nisam ja kriv.“ Ali u dubini znamo da jesmo. Jer znamo istinu – ali nismo stali uz nju.

Živimo u vremenu koje sve relativizira. Danas se riječ “tolerancija” često koristi kao poziv na šutnju. Ne izlaži se. Nemoj reći što misliš. Nemoj isticati svoju vjeru. Budi „otvoren“, ali samo ako to znači da nećeš nikoga „uznemiriti“ istinom.

Ali križ nije neutralan. Križ je jasan i oštar. Križ ne ostavlja prostor za kalkulaciju.
Na križu nije visjela ideja. Nije visjela ideologija. Na križu je visio Sin Božji koji je Istina i tko je govorio Istinu, živio Istinu – i ljubio do kraja.

Zato nam papa Franjo snažno kaže: „Na Veliki petak u svakom vremenu dolazi trenutak odluke: ili s Kristom ili protiv Njega. Nema neutralnosti.“ (usp. homilija na Veliki petak 2018.).

To je i naš trenutak. Naš Veliki petak. Jer istina i danas ima cijenu. Ako kažeš da je ljudski život svet i nepovrediv u svom dostojanstvu od začeća do prirodne smrti – nećeš dobro proći. Ako kažeš da je abortus ubojstvo – nećeš moći ostati miran, doživjet ćeš agresivnu osudu. Ako se zauzmeš za čistoću – bit ćeš ismijan. Ako se zauzmeš za poštenje, brak, obitelj, vjeru – možda ćeš biti proglašen „konzervativcem“ i „zaostalim“. Ako kažeš da ne može sve biti relativno – reći će ti da si netolerantan. Ako kažeš da je spol prirodna, Božja datost, može te netko optužiti za diskriminaciju.

Ali, istina ne ovisi o tome koliko je popularna ili o tome što većina misli. Istina ne traži aplauz. Istina traži čovjeka. Traži tvoje srce i tvoj „Da“.

I zato nas današnje Evanđelje ne pušta na miru. Postavlja pitanje: Jesam li spreman stati uz istinu kad je nepopularna? Jesam li spreman reći istinu kad će me to koštati? Jesam li spreman biti s Kristom – i onda kad Njega razapinju?

Pilat je imao izbor. I mi ga imamo. On ga je prodao za mir u karijeri, za ugodan život, za jedan dan bez pobune.

A mi? Zašto mi prodajemo svoj „da“ Kristu? Za mir u društvu?, za “sviđaš mi se” na društvenim mrežama?, za komfor?, za šutnju koja nas ostavlja ravnodušnima?

Braćo i sestre, danas nije dan za kompromise. Danas gledamo Istinu koja visi na križu. Istinu koja ne optužuje, nego spašava. Istinu koja ne manipulira, nego ljubi. Istinu koja ne šuti – ni kad zna da će zbog toga biti ubijena. Isus je beskompromisna Istina.

I zato na Veliki petak nije dovoljno samo „biti dobar“, jesti ribu, a ne meso, malo postiti i ići u crkvu. Veliki petak traži odluku: s Kristom – ili protiv Njega. Nema sredine. Nema neutralnosti. Nema pranja ruku.

I treća poruka koju želim izdvojiti ovog Velikog petka:

3. Oprost oslobađa – a ne praštati je nova zarobljenost

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34). To su prve riječi Isusa s križa. Prve! U trenutku neizdržive boli, izdaje, napuštenosti – On ne viče, ne optužuje, ne traži osvetu. Ne pita: „Zašto baš ja?“, ne zaziva osvetu. Umjesto toga – moli. I to ne za sebe, nego za one koji ga ubijaju.

Zastanimo na trenutak i razmislimo: tko bi od nas, prikovan za križ, uz neopisive boli, pod izrugivanjem i mržnjom, imao snage izgovoriti – Oprosti?

Oproštenje nije slabost. To je najdublja snaga. Oproštenje je pobjeda ljubavi nad mržnjom, odgovor Boga koji ne gubi dostojanstvo, čak ni kad ga ljudi gaze.

Danas često govorimo o pravima, o pravdi. I to je važno. Ali ako se zaustavimo samo na pravdi, bez milosrđa, pretvaramo se u hladne sudce. Pravda bez srca lako sklizne u osvetu. U mjeru: „Koliko si ti meni, toliko ću ja tebi“. Ali Bog nije takav.

Oproštenje je središte Evanđelja. Ne radi se o zaboravu. Oproštenje ne zacjeljuje rane. Oprostiti ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Oproštenje znači odlučiti da neću hraniti zlo. Da neću dopustiti da me rana pretvori u nekoga tko ranjava druge.

Oproštenje je čin slobode. To je prekid lanca nasilja. To može učiniti samo jak čovjek – onaj koji ne dopušta da mržnja uđe u njegovo srce. Slabi se osvećuju. Snažni opraštaju.

Papa Franjo nas neprestano poziva na milosrđe. On kaže: „Opraštati ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Opraštati znači pustiti da ljubav bude jača od zla.“ (Misericordiae Vultus, 2015.).

Krist oprašta ne zato što su ga ljudi zamolili. Oni ga i dalje vrijeđaju. I dalje ga ponižavaju. Ali On oprašta – jer to je Njegovo srce. Jer Božja ljubav ne ovisi o ljudskom ponašanju. On oprašta jer je Ljubav sama. I to oproštenje ima snagu mijenjati svijet, jer je Krist našu krivnju preuzeo na sebe i oproštenjem prekinuo lanac zla za nas.

To je poruka i poziv nama danas. Jer svi mi imamo svoje križeve. Imamo ljude koji su nas ranili: u obitelji, u Crkvi, u društvu. Nije moguće živjeti a da nekoga ne povrijedimo ili da netko ne povrijedi nas. Svi nosimo iskustvo razočaranja, prevare, povrede. I imamo dvije mogućnosti: zatvoriti se u ljutnju – ili otvoriti se oproštenju.

Ne kažemo da je lako oprostiti. Ali kažemo da je moguće – jer nas je Krist prvi učio kako, jer je On prvi nama oprostio. Oproštenje ne mijenja prošlost. Rane ostaju, ali oproštenje mijenja budućnost. Oslobađa nas. Daje nam snagu da ne budemo robovi vlastitih rana. Daje nam srce koje je slobodno voljeti, unatoč svemu.

Braćo i sestre, Krist nas s križa ne optužuje – nego oprašta i zove nas da činimo isto: da u obitelji, u župnoj zajednici, u društvu – budemo nositelji oproštenja, a ne optužbi i osvete;  da budemo ljudi koji prekidaju lanac zla; da ljubav bude jača od boli.

Zato se večeras pitajmo: Kome ja još nisam oprostio? Koji teret nosim u srcu koji me veže uz prošlost? Jesam li spreman pustiti, oprostiti – i biti slobodan?

Krist s križa moli za mene i za tebe: „Oče, oprosti im…“ Jesmo li spremni učiniti isto?

Zaključak

Braćo i sestre!

Veliki petak nije samo povijesni događaj. To je stvarnost. To je ogledalo. Gledajući Isusa na križu, gledamo sebe. U njegovim ranama vidimo svoje. U njegovoj molitvi za oproštenje čujemo snažan poziv na novi početak.

I zato, neka nas ove tri poruke ponesu: Bog ulazi u tvoju bol, grijeh – nisi sam. Istina te čini slobodnim – ali traži tvoju hrabrost. Oprost nije gubitak – oprost je uskrsnuće iznutra.

Nemojmo samo slušati Isusovu Muku, nego živimo odgovor. Neka naš odgovor na križ ne bude ravnodušnost, nego vjera. Ne bježanje, nego predanje. Ne šutnja kao kod Pilata, nego molitva i ljubav kao kod Krista.

I ne zaboravimo: Križ ne govori: „Kraj“. Križ šapuće: „Uskoro.“

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Misu Večere Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme mise, nadbiskup je oprao noge dvanaestorici predstavnika gradskih župa.

Nakon mise, nadbiskup je odnio Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale i zadržao se u klanjanju. Potom je Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Branimira Buturića pjevao Gospin plač i puk je ostao u klanjanju i molitvi.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre,

večeras stojimo na početku svetog trodnevlja. Ušli smo u onu noć kad je Krist dao samoga sebe, kad se Bog duboko sagnuo do čovjeka, kad je započelo otajstvo ljubavi koja ide do kraja. Ova noć nije samo spomen na jedan povijesni događaj.  Ovo je noć u kojoj prepoznajemo: tko je Bog, tko smo mi, i što znači ljubiti do kraja.

Ova sveta večer u katedrali sv. Stošije, u našem Zadru, u Jubilejskoj godini koju proživljavamo pod geslom “Hodočasnici nade”, pita nas: Kamo idemo? Lutamo li bespućima života ili hodočastimo prema jasnom cilju? Od čega živimo? Što nam daje snagu za ovo jedinstveno i neponovljivo putovanje života? Što nas nosi kroz dane, kroz padove, povrede, kroz neizvjesnosti? Kako se zaštititi od oluja i opasnosti koje nam prijete na putu? Gdje je lijek za naše rane? Gdje se obnavlja snaga da hodamo dalje?

Odgovor je jednostavan, ali ne lak: Euharistija.

1. “Ovo činite meni na spomen” – izvor i središte života Crkve

U Prvoj poslanici Korinćanima čuli smo Pavla, večeras u 2. čitanju, kako prenosi prvo svjedočanstvo o euharistiji, starije čak i od izvještaja Evanđelista:

„Ovo je tijelo moje – za vas.

Ovo činite meni na spomen.
Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.
Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 24-25).

Ove Isusove riječi nisu samo sveta uspomena. One su testament Božje vjernosti. Krist nije rekao: „Sjetite me se kad vam bude lijepo ili kad vam bude teško, ili nemojte me zaboraviti“, nego: „Uzmite, jedite, pijte – Ja sam s vama – za vas.“

I baš zato što Euharistija nije puko sjećanje, nego živa Kristova prisutnost, uprisutnjenje, posadašnjenje Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuća za nas, ona je temeljna točka oko koje se sve u kršćanskom životu okreće. Bez Euharistije, vjera postaje ideologija. S Euharistijom – vjera postaje život, novi život, život uskrsnuća.

Sv. Augustin nas poziva: „Prepoznajte u kruhu ono što je visjelo na križu, i u kaležu ono što je poteklo iz njegova boka… To je ono što vam je Krist ostavio da se sjećate Njega“ (Propovijed 227).

U Euharistiji ne primamo nešto od Krista – primamo Krista samoga. Raspetog, uskrslog, živog. Onog koji se za nas utjelovio. Onog koji se u nama nastanio. Onog u kojeg smo se u krštenju obukli. Onaj s kojim smo po vjeri suuskrsli. U euharistijskom slavlju Kruh koji se lomi je Tijelo predano, čaša koju pijemo je Krv izlivena – za tebe, za mene, za nas.

I zato sv. Ignacije Antiohijski, mučenik prvih kršćanskih vremena, koji vjeruje da je za nas Krist dao život, ne shvaća Euharistiju samo kao dar, nego i lijekom: „Euharistija je lijek besmrtnosti, protuotrov da ne umremo, nego da živimo vječno u Isusu Kristu“ (Poslanica Efežanima, 20).

Braćo i sestre, ovaj svijet nam nudi mnogo “lijekova” – za tjeskobu, za stres, za umor, za usamljenost, za psihičke i fizičke boli i poteškoće. Ali Euharistija je jedini lijek koji liječi uzrok – a ne samo simptome. I to one najveće i najteže bolesti – grijeha i smrti. Liječi ranjeno povjerenje, očaj, praznine, sebičnosti. Ne briše križeve, ali daje snagu da ih nosimo. Ne poništava smrt, ali hrani klicu besmrtnosti i uskrsnuća koja je po vjeri i krštenju usađena u našu smrtnost.

2. Euharistija – snaga hodočasnika nade

U ovoj Jubilejskoj godini Crkva nas poziva da budemo „hodočasnici nade“. A hodočasnik ne hoda zato što sve razumije, nego zato što slijedi put dobra koji Bog po Duhu Svetom nadahnjuje u njegovom srcu. Hodočasnik hoda jer vjeruje da nije sam. On se ne oslanja na sebe, nego na Onoga koji ga vodi, onog koji ga privlači svojom dobrotom. I baš tu Euharistija postaje naša hrana za put kojim moramo ići. Ne možemo život zaustaviti.

Kao što je Izraelski narod imao manu u pustinji, tako nama, novom Božjem narodu, Krist daje svoj kruh, sebe, svoju krv i tijelo, kruh živi, kruh koji je s neba sišao, u pustinji našeg vremena. “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6, 51), rekao je Isus. Daje nam Kruh vječne ljubavi. Svaka misa, svaki oltar, svaki komad posvećenog kruha postaje nevidljiva ruka koja nas podiže, hrani, tješi, nosi, podsjeća: nisi sam, ideš prema cilju, prema ostvarenju nade koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Nudi nam se: evo ti okrepe, evo ti jela i pića da živiš zauvijek.

U svijetu u kojem je sve više buke, Euharistija nas vraća tišini. U svijetu u kojem se gubi smisao, Euharistija ga vraća. U vremenu zbunjenosti, ona ostaje sigurni kompas: ne vodi te ideologija, nego prisutan Krist.

I zato nije slučajno da u ovoj Jubilejskoj godini, Crkva upravo ovog mjeseca, 27.  travnja 2025., sprema još jedan veliki dar: kanonizaciju blaženog Carla Acutisa, mladog sveca našega vremena, koji je svojim životom pokazao što znači živjeti iz Euharistije.

Carlo je umro 2006. godine, sa samo 15 godina. Bio je običan mladić: volio je tehnologiju, nogomet, računala, informatiku. Ali njegova nutrina bila je ukorijenjena u nečem puno dubljem: u svakodnevnoj svetoj misi, u klanjanju pred Presvetim, u pobožnosti prema euharistijskom Isusu. Nazvao je Euharistiju: „Autocesta koja najbrže vodi u nebo“.

U svijetu koji često nudi stranputice, on je pronašao brzu, jasnu i sigurnu rutu – Krista u Euharistiji koji vodi u nebo.

I sada, samo 19 godina nakon smrti, Carlo će biti proglašen svecem. Njegov život nije bio dug, ali je bio ispunjen. On nas podsjeća da svetost nije rezervirana za samostane i posebne, nego za sve, ovdje i sada – i da sve počinje s Euharistijom.

Zar to nije nada? Zar to nije poziv mladima – da ne čekaju “kasnije” da bi Boga shvatili ozbiljno, nego da ga sada otvore srcu? Zar to nije poziv roditeljima, obiteljima, svakome od nas – da Euharistiju ne shvaćaju kao dodatak, nešto usput, samo ponekad, privilegij pojedinaca, nego kao temelj našeg života, i to vječnoga?

3. Euharistija nas preobražava

Euharistija, braćo i sestre, nije samo dar koji primamo. Ona je i poslanje koje nas mijenja. Krist nam ne kaže: „Uzmite i čuvajte.“ Nego: „Uzmite i dijelite.“

U obredu pranja nogu, koji ćemo večeras obaviti, vidimo konkretan izraz Euharistije. Krist ne samo da daje kruh, Sebe, učenicima – On im pere noge. On, Učitelj i Gospodin, uzima pregaču i čini što su radili robovi i sluge.

To je logika Euharistije: ne hraniti se i ostati isti, nego hraniti se i služiti. Isus ne traži savršenost i bezgrešnost od nas. On traži srce koje je spremno služiti i ljubiti kao On.

Veliki četvrtak i ova sveta služba nas pita: Hoćeš li i ti postati Euharistija za druge?

Hoćeš li postati kruh koji se lomi – za suprugu, za supruga, za djecu, za susjeda?
Hoćeš li biti vino koje se prolijeva – u vremenu, strpljenju, milosrđu? Hoćeš li prati noge – i onima koje ti je teško gledati u oči?

4. Crkva iz Euharistije živi – i samo iz nje može biti znak nade

Braćo i sestre,

ako Crkva zaboravi Euharistiju, zaboravila je tko je. Ako kršćanin ne živi iz Euharistije, onda vjera postaje prazna navika, sterilna tradicija. Ali, kad Euharistija postane izvor, kad se dođe na Misu ne da se “obavi obveza”, nego da se susretne Onaj koji daruje život, da se nahrani i napoji Životom, tada se događa ono što sv. Ignacije govori da je euharistija lijek besmrtnosti, da ne umiremo, nego živimo u Isusu Kristu.

Zato neka ova sveta večer ne ostane samo u lijepom obredu. Neka ova sveta večera dotakne našu svakodnevicu. Neka Euharistija koju primamo, na kojoj sudjelujemo, bude promjena u načinu kako ljubimo, radimo, praštamo, hodimo, živimo.

U vremenu tame, Euharistija je svjetlo.
U svijetu bez nade, Euharistija je smjer.
U vremenu straha, Euharistija je sigurnost.

Zato smo hodočasnici nade – jer ne hodamo prazni i gladni. Hodamo nahranjeni Kristom.

Krist nam večeras kaže:
„Ovo je Tijelo moje – za tebe.“
„Ova je Krv – za tvoje rane, tvoje slabosti, tvoju budućnost.“

Nemoj to samo čuti. Uzmi, prihvati i živi euharistiju. I ne zaboravi – Krist ostaje s tobom. Do kraja. I još dalje.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svećenička obećanja dana na ređenju.

Svećeništvo je otajstvo u kojem Bog djeluje po svećenicima i kada su umorni, izgubljeni ili prazni, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za dar duhovnog poziva. „U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego Bog. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada krstimo, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. To otajstvo ne smijemo izgubiti iz vida čak ni kad svećenik postane ‘rutina’, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Otajstvo svećeništva ne smije se idealizirati kao da je odvojeno od svakodnevice, upozorio je nadbiskup. „Naprotiv, Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima, u krsnim i vjenčanim radostima, u slavlju prvih pričesti i krizme“, poručio je nadbiskup svećenicima, istaknuvši potrebu blizine svećenika s Bogom, s biskupom, sa subraćom svećenicima i s narodom. Time se utjelovljuje Božja blizina narodu.

Srce svećeništva je „predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, kad je zgodno, kad smo raspoloženi, na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje“, naglasio je mons. Zgrablić.

Svećenik Bogu predaje svoje čovještvo. „Nije riječ o tome da netko ‘radi za Boga’, već da postane prikladna osoba kroz koju Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Tim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. To predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje ‘Kristovo’, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva“, poručio je nadbiskup, rekavši da se preko svećenika kao puta Božje milosti „događa susret između Boga i čovjeka. To je duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno“.

Svećenik je upravitelj svetih otajstava. U tom velikom Božjem povjerenju svećenici nisu gospodari Božjeg naroda ni vlasnici sakramenata. „Sluge smo ‘beskorisne’, ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. Ono što nam je povjereno nadilazi nas same: Riječ Božja, euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje Božjeg naroda. Zato: ne improvizirajmo, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima“, potaknuo je nadbiskup svećenike, naglasivši da svećeništvo „nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih“.

Nadbiskup je istaknuo don Eugena Šutrina kao primjer bezuvjetne vjernosti koji je „bio spreman riskirati i izgubiti život samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi. Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. Zato je on danas nama veliki izazov i naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja. Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da nosimo Presveto ne samo rukama, nego životom“.

Potaknuo je svećenike da imaju srce poput don Eugena, bl. Miroslava Bulešića i bl. Alojzija Stepinca: „Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita: ‘Što će biti sa mnom?’, nego: ‘Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?’. Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da hrabrost i predanje svećenike drže budnima u službi.

Nadbiskup je zahvalio svećenicima za molitve i kad su bili umorni, za sakramente koje su podijelili iz srca, ne iz dužnosti, za obrisane suze, sprovode održane s dostojanstvom i suosjećanjem, za utjehu po kojoj netko nije izgubio vjeru, za žrtvu koju su podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, za dobro koje su učinili a da to nitko, osim Boga, nije primijetio, za uvredu i klevetu koju su oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

„Vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije“, poručio je mons. Zgrablić svećenicima.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da mole za nova duhovna zvanja i za Bogu posvećene osobe, „da znaju Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznaju lice Krista“.

„Bez svećenika nema Euharistije i sakramenata. Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika. Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo proslavljenog Krista“, poručio je mons. Zgrablić vjernicima.

Nadbiskup je čestitao i za služenje zahvalio don Dariju Tičiću za 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šimi Periću 60. godišnjicu svećeništva.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića | Zadarska nadbiskupija

Na veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise, svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svoja svećenička obećanja dana na ređenju. Mons. Zgrablić posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Oče nadbiskupe Želimire!

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

dragi bogoslovi i sjemeništarci,

danas, na Veliki četvrtak, Crkva nas okuplja u samom srcu liturgijske godine: u svetom vazmenom trodnevlju. Danas slavimo ustanovu Euharistije i svećeništva.

To nije samo spomen na prošlost, nego poziv da se mi svećenici obnovimo u svom identitetu. Veliki četvrtak je dan kada se Krist, na Posljednjoj večeri, potpuno darovao – i upravo taj čin postaje temelj našeg poslanja. Svećenik nije samo onaj koji slavi Euharistiju, nego onaj koji živi Euharistiju.

1. Obljetnice i sjećanja

U ovoj svetoj Misi danas želimo posebno u molitvu uključiti našu subraću koji tijekom ove godine slave obljetnicu svećeništva. Don Dario Tičić obilježava srebreni jubilej, 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šime Perić obilježava dijamantni jubilej, 60. godišnjicu svećeništva.

Dragi slavljenici, don Dario i mons. Šime, zahvalni smo Gospodinu što ste kroz desetljeća ostali vjerni svom pozivu, služeći Njegovoj Riječi, Njegovim Otajstvima i narodu s predanošću, ljubavlju i ustrajnošću.

Uz srdačne čestitke povodom vaših jubileja, molimo da Vas i dalje prate Božji blagoslov, zdravlje i snaga na svakom koraku, a plodovi Vašeg rada neka budu na slavu Božju vaše vječno spasenje. Nastave donositi utjehu, mir i nadu svima koje susrećete.

Također, danas mislimo i na našeg pokojnog subrata don Zvonimira Čorića koji nas je napustio ove godine, na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače, u 65. godini života. Gospodin neka mu bude vječna radost.

Molitvom želimo biti u ovom trenutku i s našom subraćom svećenicima koji privremeno djeluju izvan Nadbiskupije ili nastavljaju postdiplomski studij.

Radujemo se što ovo slavlje dijelimo i s četvoricom naših bogoslova i dvojicom naših sjemeništaraca koji su na školovanju u Zagrebu. Dragi bogoslovi i sjemeništarci, neka vas Gospodin prosvjetljuje u vašem izboru životnog poziva, kako biste jasno spoznali Božju volju za životni poziv i bili blagoslov u ovom svijetu.

2. Dar i otajstvo svećeništva

Ove godine, 2. travnja, obilježena je 20. godišnjica smrti pape, sada svetog, Ivana Pavla II. On nam je kao duhovnu baštinu ostavio sjajne misli i poruke o svećeništvu. Zaustavimo se na početku ovog našeg promišljanja na nekoliko njegovih misli o svećeništvu na ovaj sveti dan Velikog četvrtka i svetoj misi na kojoj ćemo obnoviti naša svećenička obećanja i posvetiti ulja za podjelu sakramenata i za druge svete obrede.

Svećeništvo je ponajprije dar koji nijedan od nas nije zaslužio. Nitko nije svećenik sam po sebi. Bog je taj koji poziva – unatoč našim slabostima, nesavršenostima, pa i ranama. Poziva nas ne zato što smo bolji ili pametniji od drugih, nego zato što u nama, očito, vidi srce koje može ljubiti, ruke koje mogu blagoslivljati, oči koje mogu gledati čovjeka s milosrđem, volju koja može slušati njegov glas.

Danas, uz obnovu svećeničkih obećanja, naša srca Bogu zahvaljuju za ovaj veliki dar duhovnog poziva.

Svećeništvo je i otajstvo. Otajstvo u kojem Bog djeluje po nama, i onda kad smo umorni, izgubljeni ili prazni. U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego On. I upravo zato svećeništvo nikad ne prestaje biti čudo. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada nekoga prozovemo imenom i krstimo ga u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. I to je otajstvo koje ne smijemo izgubiti iz vida, čak ni kad svećenik postane „rutina“, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje.

Ipak, to otajstvo ne smijemo idealizirati u smislu da je ono odvojeno od svakodnevice. Naprotiv – Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima punih suza, u krsnim  i vjenčanim radostima, u odrazu dječje nevinosti, u slavlju prvih pričesti i krizme.

Papa Franjo nas u više navrata podsjeća da svećenik mora biti čovjek blizine – blizine s Bogom, blizine s biskupom, blizine sa svojom subraćom svećenicima i blizine s narodom. U homiliji na Veliki četvrtak 2022. rekao je: „Svećeništvo se ne može zamisliti bez te blizine, jer u njoj se utjelovljuje Božja blizina svom narodu“.

3. Svećenik – osoba koja se daruje

Sveti Ivan Pavao II. u Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 1992. napisao je:
„Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe“.

To je srce svećeništva – predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, ne kad je zgodno, ne samo kad smo raspoloženi, ne na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje.

Postati svećenik je slobodan čin predanja. Ne možemo postati svećenici „na silu“, već u slobodi gdje dajemo ono najosobnije: svoje čovještvo. Dakle, cijelu svoju osobu, identitet, osjećaje, razum, volju, tijelo i duh. Nije riječ o tome da netko “radi za Boga”, već da postane prikladna osoba kroz koje Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda i preobražavajućoj milosti sakramenta svetog reda, svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Ovim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. Ovo predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje “Kristovo”, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva.

Papa kaže kako se svećenik daruje “kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja…”. Svećenik postaje put Božje milosti. Krist po svećeniku dolazi ljudima, osobito kroz sakramente. On je poslužitelj Euharistije, Pomirenja, Krštenja… preko njega se događa susret između Boga i čovjeka.

Znamo kako je ovo duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno. Svećenik, dijeleći sakramente, ne djeluje u svoje ime, već „in persona Christi“ – u osobi Krista. Zato moramo živjeti u svakodnevnoj unutarnjoj suobličenosti Kristu, da njegova prisutnost postaje providonosna, uočljiva, čak sveta.

Papa nadodaje: “…čineći od njega gotovo drugog sebe.” To je otajstveno jedinstvo svećenika s Kristom. Svećenik ne postaje Krist u ontološkom smislu, ali postaje njegov živi odraz, i takvog ga vjernici prepoznaju. U liturgijskoj službi, u propovijedanju, u svakodnevnom življenju – pozvani smo biti alter Christus: drugi Krist. To nije samo poziv na moralnu sličnost, nego na duhovnu preobrazbu – kroz milost koju donosi sveti red u snazi i milosti Duha Svetoga.

Kad sam bio župnik u Rovinju, polazeći od župne kuće prema crkvi koja se nalazila udaljena nekoliko stotina metara na brežuljku, prolazio sam uskom uličicom koja je na sredini imala mali trg. Na tom trgu svakog dana predvečer susreo sam djecu u igri. Kad su me djeca vidjela, pa čak i u žaru igre, počela su vikati: „Hvaljen Isus! Hvaljen Isus!“. Penjući se jednom polako po vrućini do crkve prije samog trga, u uskom prolazu, ugledao me prvi jedan mali dječak od oko tri godine. Sjedio je pored bake na pragu kuće u kojoj su stanovali njegovi roditelji, djed i baka. Bili su muslimanska obitelj. Kad me mali ugledao, skočio je na noge, potrčao prema ostaloj djeci koja su se igrala na trgu i stao vikati: „Ide hvaljen Isus! Ide hvaljen Isus!“.

Riječi ovog djeteta čista srca postavljaju i nama pitanje: Jesmo li mi svojim svećeničkim životom i poslanjem „Hvaljen Isus“? Da li ljudi vide naša dobra djela svećeničke službe i života i slave Oca našega koji je na nebesima? (usp. Mt 5, 16).

4. Svećenik – upravitelj svetih otajstava

U Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 2001., sv. Ivan Pavao II. podsjeća:
„Upravitelj nije vlasnik, već onaj kome vlasnik povjerava svoja dobra da njima upravlja pravedno i odgovorno“.

Kakvog li velikog Božjeg povjerenja prema nama! Povjerava nam svoja dobra, a većih dobara od njegovih ne postoji. Mi nismo gospodari Božjeg naroda. Nismo ni vlasnici sakramenata. Sve što činimo, činimo u Njegovo ime. Sluge smo „beskorisne“ (usp. Lk 17, 10.), ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. A ono što nam je povjereno, nadilazi nas same: Riječ Božja, Euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje naroda Božjega. Zato: ne improvizirajmo, ne posustajmo u vršenju dobra, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima.

Razmatrajući danas o svećeništvu, ponovno otkrivamo da naše svećeništvo nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih. To je duboko osobna i sveta stvarnost, istovremeno izazovna i ona koja nas ispunja mirom.

5. Sluga Božji don Eugen Šutrin – bezuvjetna vjernost

Draga braćo svećenici,

ove godine se sjećamo našeg brata u svećeništvu, člana našeg prezbiterija, koji nije izabrao lakši put. Prije osamdeset godina, 26. studenog 1945., Sluga Božji don Eugen Šutrin mučki je ubijen. Bio je do kraja vjeran svome pozivu. Imao je, zasigurno, ozbiljnog razloga biti zabrinut zbog noćnog izlaska iz sigurnosti župne kuće i poći s nepoznatim mladićima koji ga pozivaju da podijeli bolesničko pomazanje njihovoj majci koju je, navodno, konj udario kopitom. Bio je spreman riskirati i izgubiti život – samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, uzeo Sveto bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Ušao je u tamu. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi.

Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. I zato je on danas nama veliki izazov. One je naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati. I nije to jedino ogledalo u kojem možemo vidjeti herojski ostvareno svećeništvo.

U vremenu kad nas često mami pretjerana briga za prostore slobode i opuštanja, udobnost, putovanja i život bez obveza, kada nas obuzima duh kritizerstva, umora i pesimizma, i kada svoje obveze doživljavamo kao „puki privjesak vlastitog života“ (Evangelii gaudium, 78) – don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, biti čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja.

Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo. Budimo  svećenici poput don Eugena Šutrina, don Srećka Lovretića, don Janeza Kranjca, don Ivana Tičića i drugih Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Budimo poput bl. Miroslava Bulešića, bl. Francesca Bonifacia, bl. Alojzija Stepinca i drugih blaženih uzora. Imajmo srce poput njih. Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita “Što će biti sa mnom?”, nego “Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?”

Don Eugen i drugi naše Sluge Božje, blaženici i sveci, dali su svoj život. Mi danas možemo dati svoju vjernost, svoju blizinu, svoju žrtvu, svoju ustrajnost. Neka nas njihova hrabrost i predanje drže budnima u našoj službi.

Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da svaki dan nosimo Presveto – ne samo rukama, nego životom.

6. Zahvala i poziv na molitvu

Draga braćo svećenici,

vi ste krsnom vodom zalijevali milosne početke i blagoslovima ispratili završetke života. Vi ste molili i kad nitko nije znao, tješili kad su drugi šutjeli, dijelili „Kruh živi“ koji je s neba sišao i kruh nade kad su drugi nudili prazne riječi. Vi ste ti koji ste stajali uz postelje umirućih. Vi ste ustrajno naviještali riječ Istine i Života u zgodno i nezgodno vrijeme. Vi ste vodili računa o materijalnim dobrima, kako bi mogli sačuvati našu dragocjenu duhovnu i kulturnu baštinu i predati je budućim naraštajima.

Zato vam danas zahvaljujem:

• za svaku molitvu, izrečenu i kad ste bili umorni i kad vam se nije dalo,
• za svaku radosnu vijest koju ste navijestili ljudima kad je njima bilo najteže,
• za svaki sakrament koji ste slavili i podijelili iz srca, ne iz dužnosti,
• za svaku suzu koju ste obrisali, svaku nadu koju ste probudili,
• za sve sprovode koje ste održali s dostojanstvom i suosjećanjem,
• za svaku riječ utjehe koja je nekome bila ključna da ne izgubi vjeru,
• za svaku žrtvu koji ste podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
• za svako dobro koje ste učinili, a da to nitko, osim Boga, primijetio nije,
• za svaku uvredu i klevetu koju ste oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

Ne zaboravite – vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije!

7. Poziv na zajedništvo vjere i molitve

Draga braćo i sestre, dragi Božji narode,

danas, dok se u ovoj svetoj misi blagoslivlja ulje kojima ćemo kroz cijelu godinu pomazivati krštenike, krizmanike, bolesnike, one koji se posvećuju za službu Bogu, posvećivati oltare i crkve, želim vam iz srca zahvaliti. Hvala vam što ste tu, što ste dio ove žive Crkve i što svojom vjerom, nadom i molitvom nosite i nas svećenike.

Ujedno vas želim zamoliti: molite za nas Bogu posvećene osobe: svoje svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Molite za one koje poznajete i koji su u župničkoj službi svoga poslanja, kao i za one koji možda tiho služe u bolesti, starosti, nemoći, samoći i žrtvi. Molite da ostanemo vjerni, ponizni i radosni službenici Evanđelja, da znamo Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznamo lice Krista.

Molite i za nova duhovna zvanja – da Bog probudi srca mladih i da se u njima rodi hrabrost za „Da“ koje mijenja život. Molite za naše bogoslove i sjemeništarce da ustraju na putu duhovnog poziva i odole mnogim pomamama ovoga svijeta. Bez svećenika nema Euharistije, nema sakramenata.

Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi Božje svjetlo i spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika.

Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Mi smo vaše ruke kad se molimo, vaša srca kad Boga slavimo. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo Proslavljenog Krista.

Neka nas sve blagoslovi i prati Gospodin Isus Krist, Veliki Svećenik, a Marija Majka Isusova i Majka Svećenika, Majka naša, neka nas sve čuva – i svećenike i vas – u svom majčinskom zagrljaju.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

Dragi Božji narode Zadarske nadbiskupije!

U ozračju Jubilejske 2025. godine koju Crkva proživljava pod geslom „Hodočasnici nade“, stojimo pred najvećim otajstvom naše vjere: pred praznim grobom, pred Anđelom – Riječju Božjom, koja kaže: „Nije ovdje, uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6). I doista: Isus je uskrsnuo. Uskrs nas uči da je nada više od naših lijepih želja. Ona je snaga koja se rađa iz vjere u Boga koji ne ostavlja čovjeka, koja ulazi u svaki dio njegovog života, u sve lijepo i dobro, ali i u tamu grijeha i smrti, i iz nje izvodi svjetlo života. Kristovo uskrsnuće nije tek događaj prošlosti – ono je prisutno danas, živo, stvarno i djelotvorno.

Uskrs – siguran znak nade

Uskrs je sigurni znak nade koja pobjeđuje i koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). U vremenu kada se mnoge nade urušavaju, kada ljudi gube povjerenje u institucije, u međuljudske odnose, pa i u budućnost, Kristovo uskrsnuće ostaje kao stijena na kojoj možemo graditi život sa sigurnošću. To nije utopijska nada, nego ona koja se rađa iz Života, pa upravo zato i može stati pred svaku ljudsku bol i prazninu i reći: „Ne boj se, nisam te zaboravio.“

Uskrs nije samo liturgijska proslava jedanput godišnje – to je prekretnica čovječanstva. Uskrs mijenja pogled na sve: na život, na smrt, na čovjeka. Jer ako je Krist uskrsnuo, a jest, onda svako učinjeno dobro ima smisla, onda nijedna tuga nije konačna, nijedan poraz nije bez smisla, nijedan križ nije uzaludan. Uskrs otvara vrata koja čovjek sâm ne može otvoriti (usp. 1 Kor 15, 20 -25). Pruža odgovor na pitanje koje nosi svatko od nas: Ima li nešto više? Ima li smisla sve ovo što živimo? Ima li smisla činiti dobro? Odgovor je: Da – jer On živi! Krist je nakon smrti ustao na novi i proslavljeni život. Zato je Uskrs najveći događaj i osobni poziv svakome: dopusti da te Krist povede na put u puninu života, iz tame u svjetlo.

Temelj vjere – uskrsli Krist

Za kršćane, Uskrs je temelj vjere (usp. 1 Kor 15, 12 – 18). Da nije bilo uskrsnuća, Crkve ne bi bilo. Isus bi nam bio samo povijesna osoba kao mnogi drugi učitelji i filozofi. Ali, učenici su Uskrsloga Isusa vidjeli, dotaknuli njegove proslavljene rane, blagovali s njim nakon njegove smrti i uskrsnuća, slušali njegovu riječ, primili njegov mir, osnažili se njegovom obećanom silom Duha Svetoga. I to ih je promijenilo. Od ustrašenih ljudi postali su navjestitelji Radosne vijesti, svjedoci koji su za tu istinu Isusova uskrsnuća bili spremni umrijeti. I umrli su svjedočeći za to. I mi danas, dvije tisuće godina kasnije, ne vjerujemo u ideju – vjerujemo u živog Krista koji je uskrsnuo i koji u Crkvi i po Crkvi hoda s nama, koji nam govori kroz evanđelje, koji se daruje u euharistiji, koji djeluje u sakramentima, čiji odraz lica možemo prepoznati u svakom čovjeku, koji nas vodi putem punine života. Vjeru i nadu koje su ljubavlju zaogrnuli Sluge Božje don Eugen Šutrin, don Janez Kranjc, Ivo Mašina i toliki drugi ugodnici Božji, zapečatili su krvlju svjedočanstvo o vjernom prenošenju Isusova uskrsnuća i snage njegovog spasiteljskog djelovanja.

Uskrsna nada usred izazova današnjeg vremena

No, naša vjera nije izvan života – ona se živi usred svakodnevnih borbi. Danas se suočavamo s mnogim izazovima: duhovna praznina, relativizam i ravnodušnost kao novi oblici agresivne diktature, ozbiljno narušavanje dostojanstva ljudske osobe, gubitak želje i smisla za životom i prenošenjem života, narušavanje ljudskog dostojanstva, društvene nepravde, iseljavanje mladih, rast obiteljskih kriza, osiromašenje mnogih, površnost i umor u međuljudskim odnosima. Sve to, i mnogo toga drugoga, može nas dovesti do obeshrabrenja. No, Uskrs nam govori: „Ne bojte se!“. Krist je uskrsnuo da nas podigne upravo iz tih rana. Da kaže svakome tko trpi, tko je razočaran, tko nosi križ: „Nisi sam. Ja sam s tobom“.

Svako dobro – uskrsni znak

Na Uskrs prepoznajemo kako je svaki čin dobrote, poštenja i ljubavi znak, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je uskrsli Krist poslao (usp. Rim 5, 5). I zato, zahvaljujem svima koji, unatoč poteškoćama, nastavljate živjeti s vjerom i ljubavlju. Roditeljima koji uče djecu živjeti čestito i moliti. Supružnicima koji ustraju u vjernosti. Mladima koji traže put prema istini. Starijima koji strpljivo svjedoče vjeru. Svima koji rade pošteno, koji pomažu drugima, koji ne zatvaraju srce pred potrebnima. Vi pokazujete da uskrsna snaga u vama djeluje – ne spektakularno, nego tiho, u srcima i rukama ljudi koji vjeruju da se dobro isplati, da se nijedno učinjeno dobro ne može izgubiti, nego da se s Bogom pretvara u blagoslov života.

Neka uskrsna svjetlost dotakne sve

Na poseban način želim reći: Sretan Uskrs svima onima koji su razočarani, koji trpe, koji su bolesni, koji su sami. Neka vas Krist dotakne svojom blizinom. Isus je i sâm prošao kroz tamu, kroz napuštenost, kroz bol – i nije ostao u grobu. On je i danas uz vas. Možda ga ne prepoznajete odmah, ali on hoda uz vas, kao što je hodao s učenicima na putu u Emaus (usp. Luka 24, 13 – 25).

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje, želim i molim da ovaj Uskrs donese mir u srce, nadu u dušu i radost ljubavi u domove. Budimo i mi hodočasnici nade – ljudi koji vjeruju, ljube i grade. Neka snaga Uskrslog Gospodina uđe u naša srca, naše obitelji, u naše zajednice, u naše društvo – i neka u svemu bude više uskrsnog života.

Na tom putu uskrsne nade, neka svatko donese mnogo roda – dobrote, vjernosti, praštanja i ljubavi – kako bismo jednom, u zajedništvu sa svima svetima, mogli zauvijek slaviti Boga ispunjeni  vječnom radosti, gdje suze i bol prestaju, a radost ne prolazi.

Sretan Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Sudionicima 7. konferencije o palijativnoj skrbi održanoj u Petrčanima od petka, 11. do nedjelje, 13. travnja obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Pokrovitelji događaja koji je okupio predavače iz Hrvatske i svijeta bili su Ministarstvo zdravstva RH, Zadarska županija, Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Hrvatska liječnička komora.

Mons. Zgrablić zbog obaveza nije mogao nazočiti tom „važnom i vrijednom događaju“ te je prigodni govor nadbiskupa pročitao don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije.

„Zadarska nadbiskupija s posebnom pažnjom podržava ovu Konferenciju jer palijativna skrb nije tek segment medicine, već cjeloviti pogled na čovjeka – na njegovo tijelo, dušu i dostojanstvo. Tema ‘Razmišljajmo palijativno’ poziva nas da se, unatoč brzini suvremenog svijeta, zaustavimo i pogledamo lice onih koji trpe. Poziva nas da ne okrećemo glavu od boli, nemoći, starosti ili smrti, nego da u tim trenucima budemo prisutni – ljudski i kršćanski“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši da Crkva u liturgiji govori i moli: „Vjernima se život ne oduzima, nego mijenja“, nadbiskup je istaknuo da nam tu nadu daje vjera u uskrsnuće Kristovo te da u njoj „vjernici pronalaze snagu i mir i u najtežim trenucima života i umiranja“.

„Razmišljati palijativno znači ne bojati se govoriti o bolesti, trpljenju i kraju života. To nije širenje straha, već pokušaj da se otkrije dublji smisao – da život, u kršćanskom razumijevanju, ne prestaje smrću, već se u patnji i smrti preobražava“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je da je papa Benedikt XVI., tijekom posjeta bolnici ‘Fondazione Poliambulanza’ u Bresci 13. svibnja 2011. g., rekao: „Patnja je dio ljudske egzistencije, ali može postati prostor u kojem sazrijevamo, u kojem se učimo ljubavi i konkretnoj solidarnosti te postajemo svjesni toga koliko smo potrebni jedni drugima“.

„Papine riječi ne pozivaju na pasivnost, nego na dublje razumijevanje patnje kao mogućnosti za rast u suosjećanju, zrelosti i duhovnosti – za onoga koji pati i za one koji ga prate. To je poziv na razumijevanje patnje kao prilike za unutarnju preobrazbu – za novi odnos prema sebi, Bogu i drugima. Palijativna skrb ne uklanja bol sama po sebi, ali joj daje novo značenje: pokazuje da nijedan trenutak života, pa ni onaj najteži, nije besmislen i da se ljudsko dostojanstvo ne umanjuje u bolesti i umiranju“, poručio je nadbiskup Zgrablić, zahvalivši svima koji su i u palijativnoj skrbi u službi Bogu i čovjeku.

Nadbiskup je zahvalio Psihijatrijskoj bolnici Ugljan i njenom ravnatelju, dr. sc. Mladenu Mavaru, „na plodonosnoj suradnji sa Zadarskom nadbiskupijom i na doprinosu liječnika te ustanove u dva znanstvena skupa o temi palijativne skrbi i brizi za starije i bolesne koje je organiziralo nadbiskupijsko Povjerenstvo za bolnički pastoral.

Mons. Zgrablić čestitao je organizatorima Konferencije što su „hrabro i odgovorno otvorili tu važnu temu. Kraj ovozemaljskog života ne smije biti prepušten zaboravu ili tišini – to je trenutak kada čovjek najviše treba čovjeka. Crkva ostaje uz one koji su na tom putu, promičući nepovredivo dostojanstvo svake osobe od začeća do prirodne smrti“, rekao je nadbiskup.

Konferencija se održala u korizmenom vremenu, „u kojem Crkva poziva na dublje promišljanje o smislu i spasonosnoj vrijednosti Kristove, ali i naše vlastite patnje i umiranja – to je i poziv na palijativno razmišljanje, u svjetlu vjere i nade“, rekao je mons. Zgrablić te svima poželio blagoslovljen Uskrs, „dan pobjede života“.

„Uloga i današnji izazovi svećenika u pastoralu palijativne skrbi“

Izlaganje „Uloga i današnji izazovi svećenika u pastoralu palijativne skrbi“ na konferenciji održao je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Svećeničko služenje u pastoralu obuhvaća i osobe u stanju neizlječivih bolesti. Uloga duhovnog vodstva bolesnih osoba može višestruko ublažiti stanje te  kršćanskom nadom ojačati osobu koja trpi.

Kristološka dimenzija katoličke vjere osmišljava patnju te daje ohrabrenje ljudskom nošenju križa i usmjerava ga prema transcendentalnoj stvarnosti“, rekao je don Ante, istaknuvši da „stanje bolesti, sagledavano kroz svjetlo vjere i Evanđelja, omogućuje osobi koja trpi u slobodi prihvatiti trenutno stanje, ali i dati drugačiji pristup kvalitetnijeg života“.

Sorić je istaknuo da blizina svećenika puno znači čovjeku koji trpi te da duhovno vodstvo usmjerava osobu prema vječnosti, prema spasenju cjelovitog čovjeka. Rekao je da je pastoral palijativne skrbi važna služba za svakog svećenika jer je sâm Krist okupljao bolesne, liječio i prihvaćao njihove nevolje na sebe.

„Kristološka dimenzija patnje vraća nadu osobama koje boluju od neizlječivih bolesti, a u isto vrijeme otvara i perspektivu života vječnoga i priprema ih za susret s transcedentalnim“, rekao je Sorić. Istaknuo je da osobu treba prihvatiti u njenom bolesnom stanju, ali i s obzirom na njenu prošlost i identitet osobe.

Naime, upravo je palijativna skrb osobito usmjerena na komunikaciju s pacijentom, s članovima obitelji i drugim zdravstvenim djelatnicima, kako bi se za pacijenta pronašla najbolja metoda skrbi i liječenja, kao i da se kroz razgovore zaliječe teške emocije koje prate takve situacije.

„Osobe koje onemoćaju psihički i fizički imaju potrebu pred kraj života, u starosti, ponoviti, opet iznijeti, nekome ispričati svoj vlastiti identitet. Imaju potrebu potvrde svoga identiteta. Stoga se ne smije izostaviti važan dio slušanja osobe u susretu s njom, a to zahtjeva puno strpljivosti. To je ujedno i preduvjet za izgradnju povjerenja između svećenika i pacijenta, pri čemu nastaje plodno tlo na koje se potom nastavlja liturgija riječi i sakramenti“, istaknuo je don Ante.

Iz pastoralnog iskustva, Sorić je rekao da sâme bolesne osobe najčešće traže duhovnu blizinu i prisutnost svećenika. Podsjetio je pritom na rečenicu Marte Isusu: „Učitelju, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro“.

„U užurbanosti vremena, brojnim obvezama i posvećenosti svim dobnim skupinama u župi, u pastoralu se gubi najviše prioritet ljudske blizine najpotrebitijima. U tome se još više ističe odgovornost cijele župne zajednice, jer upravo ona po svom općem svećeništvu može biti produžena Kristova ruka u palijativnoj skrbi te otkrivati Kristovo lice kod najpotrebitijih“, poručio je Sorić.

Predavač je istaknuo i predrasude s kojima često oboljeli i njihove obitelji pristupaju svećeničkom pozivu, upozorivši pritom na dva ekstrema: „svećenik (kao) pogrebnik i svećenik (kao) čudesni izlječitelj“.

„Predrasuda ‘svećenik pogrebnik’ znači da se svećenika zove već u trenucima kad je dijagnosticirana bolest i na samrti, a duhovnost puno može pomoći u počecima bolesti, a ne tek kad je sve gotovo“, rekao je don Ante, podsjetivši pritom na čestu frazu ljudi u Dalmaciji: ‘Bija mu je pop i gotovo je’.

„Drugi ekstrem također frustrira svećenika, jer se od svećenika očekuje da zauzme ulogu fizičkog iscjelitelja, što nije njegova uloga. Duhovnost nije alternativna medicina niti alternativa medicini, a svećenik nije alternativa liječniku ni obrnuto. Nego, medicina i duhovnost trebaju koračati zajedno jer imaju uzvišene ciljeve – spasenje čovjeka, svatko u svojoj nadležnosti, poštujući vlastite ograničenosti i kategorije, okvir djelovanja“, rekao je Sorić, istaknuvši: „Upravo je područje palijativne skrbi divno područje sinteze i suradnje liječnika u brizi za psihičko i fizičko zdravlje osobe te svećenika u brizi za duhovno zdravlje pacijenata, osoba čije smo dostojanstvo pozvani poštovati do zadnjeg trenutka njihove prirodne smrti“, poručio je don Ante.

Organizatori konferencije su Psihijatrijska bolnica Ugljan,
Dom zdravlja Zadarske županije, Sveučilište u Zadru, Opća bolnica Zadar, uz stručnu potporu Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora.

Psihijatrijska bolnica Ugljan je prva bolnica u Hrvatskoj koja je osnovala Odjel za liječenje palijativnih duševnih bolesnika i slavi 70. obljetnicu rada. U Domu zdravlja Zadarske županije intenzivno se razvija sustav izvanbolničke palijativne skrbi. Opća bolnica Zadar napravila je velike iskorake u organizaciji palijativne skrbi. U Zadru se uskoro otvara hospicij, a Sveučilište u Zadru priprema edukativne programe za palijativnu skrb.

Teme konferencije

Na konferenciji se predstavio cjeloviti, holistički pristup palijativnoj skrbi, što znači pacijenta sagledavati kao cjelovitu osobu, ne samo njegovo fizičko zdravlje, nego i dušu i očuvanje njegovog dostojanstva. Potreban je multidiscipliniran pristup različitih profesija te su sudionici razmijenili praktična iskustva u radu. Sagledano je stanje palijativne skrbi u Hrvatskoj te problemi i izazovi na putu njenog razvoja.

Palijativni pristup trebao bi prožimati rad svakog zdravstvenog radnika koji se susreće s palijativnim pacijentom te se izlagalo o temama: perspektive razvoja hrvatske palijativne skrbi i vodstvo u razvoju palijativne skrbi (PS), mobilni specijalistički palijativni tim u izazovnim vremenima, koordinacija u mobilnom palijativnom timu, obiteljski liječnik i palijativni bolesnik, pedijatrijska palijativna skrb, iskustva palijativnih odjela u općim bolnicama, domovi za starije kao ustanove za pružanje PS-a, duhovna palijativna skrb, patronažne sestre u palijativnoj skrbi, zdravstvena njega i rehabilitacija palijativnog bolesnika, volonteri, ljekarništvo, istraživanje i znanstveni rad u palijativnoj skrb, psihološka, socijalna i hospicijska palijativna skrb, etičke dileme i kontrola simptoma u palijativnoj medicini, obrazovni programi za palijativnu skrb.

Predsjedatelji Organizacijskog odbora, Vitomir Višić, dr.med. i Ante Ivančić, dr.med., istaknuli su da će se odjeci te konferencije osjećati u svakodnevnom radu i nastojanjima na unaprjeđenju kvalitete palijativne skrbi u svim sredinama zdravstvenog, odnosno palijativnog djelovanja.

Ines Grbić

Foto: Konferencija o palijativnoj skrbi

Na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje, 13. travnja, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Slavlje je počelo okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je mons. Zgrablić blagoslovio maslinove grančice. Potom su se nadbiskup i puk uputili u procesiji s maslinovim grančicama do katedrale sv. Stošije gdje je pjevana Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Luki.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

1. Krhkost ljudskog srca i vjernost Božje ljubavi

Danas, na Cvjetnicu, započinjemo najsvetije dane liturgijske godine – Veliki tjedan. Ovo je tjedan u kojem Crkva ulazi u središnje otajstvo naše vjere: Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Danas slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali u istom trenutku slušamo i njegovu Muku. U jednom dijelu liturgije –  Službi riječi, u ovoj sv. Misi, prelazimo od klicanja „Hosana Sinu Davidovu“ do povika „Raspni ga!“ – od palminih grana do križa.

Ova napetost u liturgiji izražava duboku istinu o ljudskom srcu. Kako brzo naše oduševljenje može prerasti u razočaranje, naša vjera u sumnju, a naša ljubav u izdaju. Ipak, ono što je još dublje i snažnije od nestalnosti ljudskog srca jest vjernost Božje ljubavi koja snažno dolazi do izražaja u liturgiji Muke Gospodnje.

2. Kristova muka – Božja blizina u ljudskoj patnji

Kristov ulazak u Jeruzalem i njegova muka govore nam da

Bog ne stoji po strani, da nije neki daleki promatrač naših patnji. On nije Bog koji nam je poklonio život i ostao daleko od nas. On ulazi u povijest, ulazi u našu ljudsku dramu – ne tek površno, nego do dna. U Isusu Kristu, Bog je postao solidaran s nama. Ne samo u svečanim i lijepim trenucima, već i u neprihvaćenosti, našoj hladnoći i ravnodušnosti, grijehu, trpljenju, izdaji, križu, pa čak i smrti.

Nema tame u koju Krist nije zakoračio, nema boli koju nije osjetio, nema križa koji nije ponio. On je u Kristu naše boli na se uzeo. U muci nije se protivio niti uzmicao. Leđa je podmetnuo onima koji su ga udarali i obraz onima što su mu bradu čupali. Lica svoje zaklonio nije od pogrde i pljuvanja (usp. 1. čit: Iz 50, 4-7). Sve je to učinio radi nas ljudi i radi našega spasenja.

Krist je snaga naše kršćanske nade, one koja želi i očekuje dobro, one koja nas neće razočarati. Bog nije samo Bog slave i pobjede, nego i Bog suze, boli i tišine, slabosti i grijeha. Isus ne bježi od muke, ne zaobilazi križ – on ga prihvaća, grli, i time pokazuje da nas nikada ne ostavlja same. U svakom našem trpljenju, On je tu – ne kao netko tko promatra, nego kao netko tko s nama nosi teret, jer nosi nas i naš teret. Krist u Getsemanskom vrtu prolijeva krvavi znoj zbog unutarnje borbe, zbog osjećaja napuštenosti i težine koja mu pritišće dušu. Na križu izgovara riječi koje odzvanjaju svakim ljudskim očajem: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46) – i upravo u tim riječima Bog postaje bliži svakome tko pati, tko se osjeća sam i zaboravljen.

3. Križ – znak ljubavi, ne poraza

Kristova muka pokazuje da spasenje nije priča o patnji, nego put koji prolazi kroz bol da bi je preobrazio i pretvorio u spasenje. Križ tako postaje znak Božje ljubavi, a ne osude. U Isusovu slobodnom prihvaćanju križa otkrivamo ljubav koja ide do kraja – ljubav koja ne postavlja uvjete, ljubav koja prašta čak i u času najveće nepravde. Isus na križu za nas moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34).

Otajstvo Kristova križa postao je vrhovni znak Božje ljubavi prema čovječanstvu. Križ, nekoć instrument sramote i kazne, preobražen je u izvor spasenja i milosti.

Papa Benedikt XVI. je tijekom Križnog puta u Koloseumu, 22. travnja 2011. godine, rekao snažnu poruku: “Križ nam govori o vrhunskoj Božjoj ljubavi i poziva nas danas da obnovimo svoju vjeru u snagu te ljubavi”.  To je smisao i ove današnje liturgije: obnoviti vjeru u snazi Kristove ljubavi darovane u muci i smrti na križu. Stoga, križ nije simbol poraza, već pobjede ljubavi nad grijehom i smrću. Isusova žrtva na križu očituje ljubav koja se daruje do kraja, ljubav koja ne poznaje granice.

U enciklici Bog je ljubav (Deus Caritas est), papa Benedikt XVI. piše: “U priznavanju središnjeg mjesta ljubavi, kršćanska vjera je zadržala srž izraelske vjere, dok joj je istovremeno dala novu dubinu i širinu”. Ljubav je temeljna i središnja vrijednost naše vjere – ne tek jedna od vrlina, nego sama bît Boga. Sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici sažeto kaže: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8).

4. Slavni put ljubavi

Isusov slavni ulazak u Jeruzalem je početak slavnog puta ljubavi Božje u Kristu Isusu. Ljudi su ga dočekali s palminim i maslinovim granama i radosnim poklicima, ali samo nekoliko dana kasnije tražili su njegovu smrt. No, znamo:

Božja ljubav nije ovisna o ljudskom prihvaćanju ili slavi. Ona ostaje vjerna, čak i kad se suoči s ljudskom nestalnošću, nezahvalnošću i zlobom. Božji darovi su neopozivi.

Možemo puni nade reći: Krist je ušao u svaki kutak naše stvarnosti. Ništa ljudsko nije mu strano. I upravo zato možemo vjerovati da ni naša muka, ni naša patnja, ni naši grijesi, ni naše tame nisu kraj.

Jer, gdje je Krist bio, to je otkupio, ondje više nema beznađa – ostaje sjeme uskrsnuća, koje čeka da izraste u novi život.

Kristov križ je srce naše vjere. Ni naš križ u zajedništvu s njime nije poraz, nego pobjeda. On postaje drvo života, izvor nove nade. Isusova muka ne završava u tami groba, nego vodi prema svjetlu uskrsnuća. I zato križ ne donosi očaj, nego otkupljenje, ne kraj, nego novi početak. Bog želi, pa i ono najgore što čovjek može učiniti –  grijeh, nasilje, mržnju, smrt – preoblikovati u oruđe spasenja.

Na nama je da se Kristu povjerimo, njemu predamo sve svoje grijehe i slabosti. Na nama je da pustimo Krista u svaku poru našeg života te zahvalno i ponizno prihvatimo njegovu milost spasenja. Na nama je da prihvatimo put obraćenja.

5. Hodočasnici nade u Jubilejskoj godini

U ovom duhu možemo razumjeti i poruku Jubilejske godine 2025., koju Crkva slavi pod geslom „Hodočasnici nade“. Papa Franjo nas poziva da u svijetu ranjenom ratovima, u nesigurnostima, političkim previranjima, svijetu siromaštva i duhovnih praznina, u klimatskim promjenama i raznim ekološkim i duhovnim zagađenjima, budemo svjedoci nade koja dolazi od Boga, svjedoci nade koja raste iz križa Kristova. Jubilej je milosno vrijeme kada nas Crkva poziva da se vratimo izvorima vjere, da obnovimo svoj odnos s Bogom i jedni s drugima.

U tom kontekstu, riječi svetog Pavla snažno odzvanjaju: „Nada ne razočarava, jer je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetome“ (Rim 5,5). Ta nada nije površna utjeha niti bijeg od stvarnosti, nego duboka sigurnost da Bog drži naš život u svojim rukama, čak i onda kad sve izgleda izgubljeno. U papinoj enciklici „U nadi spašeni“ stoji zapisano: „Tko se nada, već je spašen; tko se nada, već posjeduje Božju budućnost u sadašnjosti“ (Benedikt XVI., Spes Salvi, br. 3).

Pozvani smo, braćo i sestre, živjeti ovu Kristovu uskrsnu stvarnost već sada, usred svijeta koji često ne vidi svjetlo. Mi, kršćani, pozvani smo biti znakovi nade, znak svjetla, ne zato što smo naivni, nego zato što znamo da uskrsnuće dolazi kroz križ.

Draga braćo i sestre!

Uđimo u Veliki tjedan, ne samo liturgijski, nego i srcem. Ne samo da bismo se prisjetili onoga što je bilo, nego da bismo dopustili da Krist i danas uđe u naš Jeruzalem – u našu dušu, u naše obitelji, u naše zajednice, u naš Zadar, u naš svijet. Neka nas njegov križ ne plaši, jer znamo da iza križa dolazi uskrsno jutro. I neka nas ova Jubilejska godina potakne da obnovimo svoj hod vjere, kao hodočasnici nade, koji ne žive iz straha, nego iz ljubavi, iz vjere i pouzdanja u Boga koji spašava.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku

Foto: Ines Grbić