Povodom središnje proslave Jubilejske godine u župi sv. Lovre u Lukoranu − 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.), lukoranski župnik Marko Dokoza uputio je Pismo župljanima, prijateljima župe sv. Lovre te ljudima dobre volje koji su povezani s Lukoranom na otoku Ugljanu.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na ovogodišnji blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza. Vrijeme do te proslave u Lukoranu bilo je u zahvali za primljene milosti i u molitvi za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika, a ljeti se taj broj višestruko poveća.

Don Marko u Pismu sabire što je učinjeno tijekom župne Jubilejske godine u Lukoranu koja je počela na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., kada je svečano misno slavlje lukoranskoj u župnoj crkvi sv. Lovre predvodio Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

„Od tada do danas prošlo je jedanaest mjeseci obilježenih molitvom, zahvalnošću i obnovom. U molitvenom zajedništvu prikazivali smo Bogu Gospinu krunicu u listopadu, pobožnost za duše u čistilištu u studenom, zornice u Adventu te tradicionalni blagoslov obitelji na završetku kalendarske godine, sa željom da Božji blagoslov ispuni svaku kuću u Lukoranu“, piše župnik Dokoza.

Materijalna obnova župne crkve sv. Lovre

Uz obnovu duhovnog, crkvenog zajedništva, župnik je inicirao i uz podršku župljana i Zadarske nadbiskupije proveo i materijalnu obnovu župne crkve sv. Lovre. Na početku Jubilejske godine 2024., Dokoza je potpisao sa Šimom Erlićem, tadašnjim ministrom regionalnog razvoja i europskih fondova ugovor o zamjeni prozora u lukoranskoj crkvi. Radove u vrijednosti od 35.000 eura koji su bili završeni do Božića 2024., sufinancirala je Općina Preko, uz podršku načelnika Jure Brižića.

„Povijesni datum bio je 7. travnja 2025., kad je potpisan ugovor za obnovu krova lukoranske župne crkve sv. Lovre, u vrijednosti 133.000 eura. Zahvalni smo tadašnjem ministru Erliću i Zadarskoj nadbiskupiji na pomoći u ostvarenju toga velikog djela. Osobito smo radosni što smo se u svakom trenutku mogli osloniti na naše mlade. Oni su se pobrinuli da se pokretni crkveni inventar izmjesti, a nepokretni zaštiti. Izvođač Bino Commerce počeo je s prvim radovima u lipnju 2025., otkrivanjem krova i izradom betonskog vijenca. Slijedilo je postavljanje čelične konstrukcije (podizvođač Gelo-Mont), pokrivanje crijepom i izrada stropa“, izvijestio je don Marko župljane.

Duhovna obnova u župi Lukoran

Don Marko pohvaljuje i „živu Crkvu u pokretu“ očitovanu i u molitvi župljana. Zahvaljujući mladima iz Udruge ‘Jarac’ uređena je i crkva sv. Lovre na lukoranskom groblju, gdje se za vrijeme obnove župne crkve sv. Lovre služe bogoslužja. „U crkvi sv. Lovre na groblju smo, nakon 165 godina, slavili sakrament sv. Potvrde kojeg je podijelio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U slavlju Jubileja nismo ostali u granicama naše župe. Bili smo hodočasnici nade i pridružili smo se cijeloj Crkvi u slavlju Godine Jubileja 2025. hodočašćem u Rim. Na Čistu srijedu hodočastili smo u baziliku sv. Lovre u Rimu, gdje smo pred relikvijama zaštitnika naše župe počeli korizmu molitvom pokore i kajanja za osobne i generacijske grijehe, moleći Gospodina da primi našu skromnu zadovoljštinu. U duhu te molitve, svakog korizmenog utorka izlagali smo Presveti Oltarski Sakrament u župnoj crkvi sv. Lovre, moleći za oproštenje i obnovu“, poručio je don Marko.

Vrijedan duhovni događaj bila je i izvedba Hvarskog pučkog kazališta, koje je u lukoranskoj župnoj crkvi uprizorilo “Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika” na čakavskom, što su sudionici doživjeli potresnim i dostojanstvenim prikazom.

Zbog korijena župe Lukoran povezanih s benediktincima, na blagdan sv. Benedikta, 11. srpnja 2025., župljani su hodočastili u crkvu sv. Krševana i samostan sv. Marije u Zadru, gdje su s benediktinkama i vjernicima iz svojih susjednih župa Preko i Sutomišćica-Poljana obnovili sjećanje na benediktince sv. Krševana, prve dušobrižnike Lukorana. Prisjetili su se i zajedničkih korijena, jer su do 15. stoljeća Lukoran, Preko i Sutomišćica – Poljana bili jedna župa.

Osnivanje župe Lukoran povezano je s benediktincima

Završnicu lukoranske župne Jubilejske godine obilježava trideset dana molitve i posta za duhovne potrebe lukoranske župe te Devetnica sv. Lovri. Vrhunac slavlja je u nedjelju, 10. kolovoza, na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika, kada će svečano misno slavlje i procesiju s kipom sv. Lovre predvoditi opat Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Naime, povijest župe Lukoran povezana je s benediktincima. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su u Lukoranu u Srednjem vijeku počeli duhovnu skrb i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine, a 1075. je prvi spomen župe Lukoran. Župa Lukoran je na početku svoga postojanja prije devet i pol stoljeća obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: Lukoran, Sutomišćica – Poljana i Preko.

Nekoliko godina prije posvete nove, sadašnje župne crkve sv. Lovre, izgorjela je stara župna crkva sv. Lovre na groblju, pa je trebalo graditi novu crkvu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom te je podignuta sadašnja župna crkva sv. Lovre. Povjesničar Bianchi piše 1879., godinu dana nakon posvete lukoranske župne crkve, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Prigodom posvete lukoranske župne crkve, papa Pio IX. poklonio je Lukoranu kalež kojeg je dobio iz jedne župe u Francuskoj te ga župa Lukoran i sada posjeduje.

„Dragi župljani, prijatelji i dobročinitelji, Jubilej je trenutak sjećanja, ali još više – trenutak obnove. Zahvaljujemo vam na svemu što ste učinili u ovih godinu dana i pozivamo vas da nam se pridružite u središnjoj proslavi 10. kolovoza 2025., kako bismo Bogu zahvalili za primljene milosti i s vjerom nastavili prema tisućljetnoj obljetnici župe“, poručuje Dokoza u Pismu župljanima povodom 950 godina prvog spomena župe Lukoran, uz poruku da ne postoji mala župa, nego je važan svaki čovjek, vjernik u svakoj sredini.

Sredstva za obnovu crkve još uvijek se prikupljaju na poseban račun za tu svrhu:

Župa sv. Lovre Mučenika, HR7824070001500025855

Poziv na broj: HR99 / Opis plaćanja: Za obnovu crkve

Ines Grbić

Foto: Misa na početku župne Godine Jubileja I. Grbić / Obnova crkve: M. Dokoza

Blagdan Gospe Karmelske svečano je proslavljen u župi sv. Mihovila u Galovcu u srijedu, 16. srpnja, gdje je taj blagdan drugotna župna svetkovina.

Svečano misno slavlje za vanjskim oltarom pokraj župne crkve predvodio je don Stanislav Wielinski, nekadašnji župnik Galovca. Uz galovačkog župnika don Antu Sorića, suslavili su još dvanaestorica svećenika.

„Okupljeni s Marijom, želimo mudrost, da dođe Duh Sveti, da osjetimo njegovu snagu. Želimo osjetiti logiku djelovanja našeg Boga. To se najviše vidi u životu Marije, ponizne službenice iz Nazareta koju je Bog odabrao za majku svoga sina“, rekao je don Stanislav.

Podsjetio je da su u 12. st. pustinjaci živjeli na brdu Karmel na mjestu gdje je prije boravio prorok Ilija i gdje se dogodio odgovor na vjeru u Božju objavu.

„Brda su zanimljiva. To je slika ljudskog i božanskog djelovanja. Na brdu je Isus govorio evanđelje“, rekao je Wielinski, podsjetivši na brda Sinaj, Golgotu, Karmel, brdo u Galovcu sa sv. Mihovilom.

Don Stanislav je rekao da se primanje milosti od Boga događa po ljubavi. Podsjetio je na riječ Isusa sv. Faustini Kowalskoj, da je Isus tužan kad ne primamo milosti sakramenata.

Istaknuo je da treba ljubiti unatoč – slabosti, grijeha, boli, starosti osobe, a ne voljeti nekoga jer je taj slavan, lijep, sposoban, dobar.

Misi je prethodila procesija s Gospinim kipom kroz mjesto kojeg su prije više od 100 godina donijeli pomorci iz obitelji Jovančević te podsjeća na vjernost i pobožnost predaka.

Na uočnicu Gospe Karmelske, u utorak, 15. srpnja, u župi je održan Karmel-fest, kad je izvedena predstava pod nazivom „Gospa Škapulara u našem selu“. U predstavi su sudjelovala galovačka djeca: Luka Batur je glumio djeda Ljubu, Lana Burčul baku, nevjestu Lana Raspović, Luka Raspović sina Božu, a Mihovil Šare glumio je sina svećenika.

Ideju, tekst i režiju predstave potpisuje Lucija Kvartuč koja je mjesecima marljivo radila s glumcima na probama.

Predstava je na jednostavni i iskreni način opisala život i vjeru galovačkih predaka; kako se u kući štovala Gospa, kako se molilo, radilo, a vjera bila temelj obitelji. U ponosu na tradiciju župe i ljude koji je i sada s ljubavlju čuvaju, Galovčani su prikazali život predaka uz smijeh, suze i emocije. Nakon predstave, nastupio je Zbor mladih Belafuža te tri gospođe iz Poljske.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa Galovac

Na blagdan sv. Benedikta, u petak, 11. srpnja, svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Marije u Zadru kod zadarskih benediktinki, predvodio je don Marko Dokoza, župnik Ugljana i Lukorana.

Dokoza je najnovije i duhovnik učenika i djelatnika Osnovne glazbene škole sv. Benedikta u Zadru, čije su osnivačice zadarske benediktinke samostana sv. Marije.

Don Marko je uvodno podsjetio na povezanost župa čiji je on župnik s benediktinskom karizmom. Naime, 2025. godine, župa sv. Lovre u Lukoranu spominje se 950 godina od prvog spomena župe.

„Župa Lukoran je prije 950 godina obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: sv. Lovre – Lukoran, sv. Eufemije, Sutomišćica – Poljana i Gospe od Ružarija – Preko. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su tamo u Srednjem vijeku započeli s duhovnom skrbi i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine. Godine 1075. je prvi spomen župe Lukoran“, rekao je don Marko, najavivši svečanu proslavu župne svetkovine sv. Lovre u Lukoranu za mjesec dana.

Don Marko je u propovijedi razmatrao što su Benediktov genij i njegova duhovnost učinili kroz povijest te aktualizirao kako nam i u čemu sv. Benedikt i danas može biti učitelj.

„Kad se sv. Benedikt u 6. st. povukao u osamu, kad je pisao svoje Pravilo i osnivao prvu benediktinsku zajednicu, u svijetu se događao raspad sustava. Rimsko carstvo nalazilo se u dubokoj krizi. Početak te krize bilo je urušavanje carstva iznutra. Stup, temelj rimskog društva bila je obitelj. Obitelj je do te mjere bila svetinja, da je zajednički obiteljski dom bio nepovrediv. Nitko nije smio ući u tuđu kuću, bez poziva, čak ni vlasti“, rekao je Dokoza.

Podsjetio je kako se već u Benediktovo doba u Rimu događalo ono što se događa i u našem sadašnjem vremenu: neuredan život, pobačaji te se nestabilnost koja je bila u obiteljima prenijela na društvo.

„Smjenjivali su se carevi, nastao je nered u vojsci i na granicama. Dolazili su nepoznati, strani narodi i prodirali u Rimsko carstvo. Koliko sličnosti s događajima u našem društvu danas, 1500 godina kasnije!? Zar nije u ovo naše vrijeme, urušavanjem obitelji, došlo do toga da se urušava i cijelo europsko društvo koje, kad se pisao europski ustav, nije željelo sebe priznati kršćanskim niti spomenuti sv. Benedikta – a znamo što su sv. Benedikt i njegovo Pravilo značili i znače za cijelu europsku povijest i europsku kulturu“, upozorio je don Marko.

Istaknuo je i značenje i vrijednost Benediktovog gesla ‘Moli i radi’.

„Sv. Benedikt je želio da njegovi monasi fizički rade. I to je bila revolucija, još u ono vrijeme – jer za Rimljane i za Grke bilo je sramota fizički raditi. Fizički rad bio je za robove.

Kad Benedikt kaže da jedan svećenik, jedan monah, opat treba fizički raditi, uzeti motiku u ruke, doslovno, ili finiji oblik rada po kojem su benediktinci bili osobito poznati, prepisivati manuskripte, što je jako težak i zahtjevan, minuciozan rad – to je učinio sv. Benedikt i to je pokrenulo revoluciju u Europi. Jer, gdje god su došli Benediktovi monasi i monahinje, poučavali su narod kako na najbolji način obrađivati tlo, uzgajati pojedine vrste koje su prikladne za pojedina područja. Tako su i u području poljodjelstva napravili revoluciju.

Naučili su ljude kako se mogu prehraniti svojim rukama, i to na najbolji mogući način, da iz zemlje, biljaka izvuku najbolje. To je početak Benediktove revolucije.

Kasnije, kako samostani postaju veći, snažniji, u njima se uče razni zanati, ljudi se okupljaju oko samostana, dolaze živjeti u blizinu samostana, žele učiti od monaha. Neki gradovi su nastali upravo tako, oko opatije, oko samostana. Onda polako ta umijeća postaju rafiniranija, sve finija i dalje se razvijaju.

Samostanske knjižnice postaju sve bogatije, samostanske škole postaju sve poznatije i na vrhuncu Srednjeg vijeka, na vrhuncu Benediktove revolucije imamo Sveučilište – kršćanski proizvod par excellence“, istaknuo je don Marko.

Podsjetio je kako su u 18. st. tijekom Francuske revolucije njeni protagonisti „željeli prosvijetliti narode, no ti prosvjetitelji su iz Benediktovog ‘Ora et labora’ izbacili ‘Moli’ – i ode sve nizbrdo.

Pa jedna revolucija, druga, treća, industrijska, digitalna, sad revolucija umjetne inteligencije. Je li to stvarno bila revolucija na dobro? Ja mislim da ne.

Poboljšali su se neki segmenti našeg života, ali u trenutku kad se izbacilo ‘moli’, idemo nizbrdo. I vratili smo se opet u vrijeme 5. i 6. stoljeća, kad se osjećamo nesigurno, kao što su se rimski građani, zaštićeni snagom velikog i moćnog Rimskog carstva, bili osjećali nesigurno“, rekao je don Marko.

Istaknuo je da se sv. Benedikt nije bojao naroda koji su bili došli u Europu, a koje su u ono vrijeme nazivali poganima, barbarima. Benedikt i njegovi nasljednici su ih polako primali u samostane, prenosili im antičku i kršćansku kulturu.

„Tako su nastali današnji narodi Europe koje poznajemo. I mi smo nekad bili barbari. Ali, bili su jedan sv. Benedikt i njegova braća, koji su bili toliko zaljubljeni u Isusa, toliko puni Duha Svetoga, da su znali kako prenijeti i tim narodima ono što je spasonosno i što vodi u život vječni.

Zato u ovom tako izazovnom vremenu, u kojem se puno toga urušava, imamo sv. Benedikta kao primjer. Imamo Benediktovu opciju koju možemo nasljedovati. A to je da ponovno osvijestimo važnost fizičkog rada“, poručio je don Marko.

Podsjetio je kako je Benediktinski red imao dvije velike reforme, a obje su se odnosile baš na potrebu fizičkog rada. Najprije reforma sv. Bernarda i kasnije u Francuskoj reforma koja je krenula iz samostana La Trappe, od kuda i potječe naziv redovnika trapista.

„Jer su se monasi u međuvremenu opustili, pa su vidjeli da je lakše leći u fotelju i čitati knjižice. I što se onda događa? Urušava se ono što je temelj njihovog života. Jer tamo gdje nema napora, fizičkog napora, najčešće duh luta – i onda i zaluta.

Dakle, to nam je prva pouka. Druga pouka koju nam ostavlja sv. Benedikt je koliko je važno da se uvijek vraćamo dobrom štivu. Da ne dopustimo da nas hrani samo ono što slušamo na televiziji, što čitamo u novinama, na portalima. Nego da se  hranimo dobrim štivom, od Svetog Pisma nadalje“, potaknuo je don Marko.

Istaknuo je da su kod sv. Benedikta važni i zajednica i stabilnost, odnosno izgradnja jedne zajednice. „Da budemo uključeni u ono što se događa u našoj zajednici. Da ne živimo pored, za sebe, nego da budemo aktivni i odgovorni dionici društva u kojem jesmo.

Svi koji dođu sa strane, ne treba ih se onda bojati, jer čovjeku je u prirodi da traži bolje. Ako su benediktinci uspjeli obratiti nas, jer i mi smo nekad bili pogani, barbari, kako nećemo mi, ako budemo oduševljeni za Isusa, kao što su bili sv. Benedikt i njegova braća i sestre – narodima koji dolaze u Europu prenijeti radost Evanđelja koju su nama Benedikt i brojni misionari donijeli u naša srca“, potaknuo je don Marko.

Poželio je da nam blagdan sv. Benedikta, zaštitnika Europe, bude „trenutak ohrabrenja, prosvjetljenja i svjesnosti da je situacija u kojoj se nalazimo teška, prvenstveno zato što smo dopustili da se raskopaju naše obitelji, zato što smo povjerovali da se može živjeti samo s ‘Radi’, a bez ‘Moli’; situacija je teška jer smo dopustili da se urušava kultura koju je izgradila kršćanska vjera.

Sve to su naše bolne činjenice, ali to nas ne treba obeshrabriti, baciti u očaj. Ne trebamo se prepustiti strahu, nego možemo slijediti svijetli primjer sv. Benedikta i s povjerenjem u Gospodina započeti novu Benediktovu revoluciju u ovom našem vremenu“, poručio je don Marko Dokoza.

Don Marko je došao u Zadar sa skupinom vjernika iz Lukorana, Ugljana i iz župe Sutomišćica – Poljana, koje je pak vodio njihov župnik Filip Kucelin. Uz sudjelovanje na misi s benediktinkama, tijekom dana pohodili su SICU Zadar i crkvu sv. Krševana u kojoj im je o značenju i povijesti te crkve, uz koju je djelovao nekad muški benediktinski samostan i skriptorij, govorio don Zdenko Dundović.

Jutarnje misno slavlje u crkvi sv. Marije predvodio je don Šime Perić, kapelan zadarskih benediktinki sv. Marije.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Bernard Kotlar

Mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, proslavio je zlatnu misu u nedjelju, 13. srpnja, pokraj kapele Majke Božje Kraljice Mira u rodnom mjestu Rastoki.

Misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Batelju za svećenika je zaredio papa, sveti Pavao VI., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, 29. lipnja, svete jubilarne 1975. godine.

O povezanosti mons. Batelje sa Zadarskom nadbiskupijom

Mons. Batelja po svom djelovanju povezan je i sa Zadarskom nadbiskupijom. Mons. Batelja je začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1987. do 1991. bio je duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

S obzirom na odlazak dijela svećenika iz klera Zadarske nadbiskupije 1970.-ih godina, na molbu zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka i tadašnjeg rektora zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ Ivana Prenđe, kardinal Franjo Kuharić bio je poslao mons. Batelju kao pomoć u razvoju i obnovi duhovnih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji, za službu duhovnika u Sjemeništu, prvotno je bilo rečeno „na godinu dana, dok se ne snađu“.

Na predstavljanju knjige “Svjedok čiste savjesti – Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja”, autora Jurja Batelje, u četvrtak, 5. lipnja 2025., u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, mons. Batelja je rekao da mu je kardinal Kuharić „želio povjeriti službu blizu sebe“, no onda mu je došla zamolba Oblaka i Prenđe za pomoć u zadarskom sjemeništu.

„Kardinal Kuharić nastupio je tada kao otac i kao majka i rekao mi: ‘Znaš, ta je Crkva teško ranjena. A ranjeniku moramo pomoći. Pa ako u tvojem srcu ima toliko plemenitosti da želiš otići iz Zagrebačke nadbiskupije na jedno vrijeme, sto put bilo blagoslovljeno. Znam kamo te šaljem i vodit ću računa o tebi’.

I tada se dogodio moj zakoračaj u Zadar. Kad god je mogao, Kuharić je došao u Zadar među đake u sjemeništu, slikao se s nama, misio, govorio i mene opominjao na ono što je provodio tadašnji prefekt u sjemeništu, Milan Zgrablić (sadašnji zadarski nadbiskup, nap.).

Mons. Zgrablić je vodio đake na izlete, a meni je Kuharić stalno govorio: „Uzmi djecu, mlade, vodi ih na vrhunce. Neka osjete žrtvu, neka se znaju penjati prema visinama  i neka znaju promatrati tijek zvijezda na nebu“, rekao je mons. Batelja na predstavljanju svoje knjige u Zadru. (Ines Grbić)

Propovijed nadbiskupa Zgrablića na zlatnoj misi mons. Jurja Batelje prenosimo u cijelosti.

XV. nedjelja kroz godinu

Lk 10, 25-37

Pozdrav

Poštovani zagrebački nadbiskupe i metropolita, mons. Dražene, poštovana subraćo biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni Božji narode, draga braćo i sestre, sve vas srdačno pozdravljam u ovom slavlju vjere, zahvalnosti i svećeničke postojanosti. Srdačno pozdravljam i rodbinu našega Zlatomisnika, sve njegove prijatelje i uzvanike, vjernike ove župne zajednice, kao i sve nazočne koji ste danas došli podijeliti radost ovog svećeničkog jubileja. S osobitom radošću i najsrdačnije pozdravljam našeg zlatomisnika, mons. Jurja Batelju i zahvaljujem na pozivu i časti da Vam se u ovom svečanom euharistijskom slavlju mogu obratiti s nekoliko prigodnih riječi.

1. Pedeset godina – pedeset puta “Evo me!”

Dragi i poštovani Zlatomisniče!

Današnje euharistijsko slavlje prigodom pedesete obljetnice svećeništva odvija se u Vašoj rodnoj župi, u zajednici u kojoj ste rođeni i iz koje ste ponikli, zajedno s nazočnim vjernim pukom, biskupima i subraćom svećenicima, redovnicima i redovnicima, Vašim nekadašnjim đacima – sjemeništarcima, od kojih su mnogi danas svećenici te želi ponajprije biti slavlje obilne Božje milosti u Vašem životu i zahvala za Vašu vjernost Bogu, Crkvi i Domovini.

Današnje slavlje nije tek spomen – broj, nije samo svečani trenutak, nego živi spomen Božjeg djelovanja u jednom konkretnom životu. Pedeset godina svećeništva znači pedeset godina svakodnevnog predanja, molitve, žrtve i vjernosti. To je put ispisan koracima u vjeri, u molitvi, u radu, u tišini i zauzetosti, u radosnim i teškim trenucima.

Bogu zahvaljujemo za Vaš životni put od Rastoka, preko Petrovine, Interdijecezanske srednje škole i sjemeništa, bogoslovije u Zagrebu, pa do Rima, gdje Vam je sâm papa, sv. Pavao VI., 29. lipnja 1975., podijelio svećenički red u Rimu. Svaki daljnji Vaš korak kroz pedeset godina nosio je ono svećeničko “Da” Gospodinu koje ste izrekli na svećeničkom ređenju. Vaš život je bio trajna potvrda poziva: “Evo me, Gospodine, tvoj sam svećenik”.

Vaše “Evo me” postalo je vidljivo u svakoj Vašoj službi: kao župnika, studenta, profesora, duhovnika, rektora sjemeništa i zagrebačke katedrale, propovjednika, voditelja duhovnih obnova i vježbi, znanstvenika i postulatora, kanonika i ispovjednika. To “Evo me” bilo je i ostalo Vaše svjedočanstvo – duboko svećeničko, odgovorno i nadahnuto.

Svećeništvo je dar, ali i poslanje. Vi ste to poslanje shvatili ozbiljno, cjelovito i u potpunoj predanosti. Vaša služba nije bila samo čast, nego svakodnevna obveza služenja i dijeljenja sebe uz žrtve odricanja. Svećenik nije tek onaj koji nosi kolar oko vrata i prigodno oblači misnicu, nego onaj koji nosi narod Božji u srcu i Krista u svome cijelom biću: u svom srcu, u svojoj duši, u svome umu, u cijeloj svojoj snazi. Vi ste upravo takav svećenik.

2. “Gospodine, u tebe se uzdam” – temelj svećeničke postojanosti

Dragi Zlatomisniče!

Geslo blaženog Alojzija Stepinca, „Gospodine, u tebe se uzdam“, nije Vam bilo strano. Ono je postalo Vaš nutarnji kompas, putokaz u radu, propovijedanju, poučavanju, u znanosti, u svjedočenju. Vaše pouzdanje u Boga dalo Vam je snagu da prepoznate u Stepincu istinu i da mu posvetite najveći dio svog životnog i znanstvenog rada.

Nakon svećeničkog ređenja u Rimu došli ste ponovno u Domovinu, gdje niste tražili lagodan život, nego istinu. Svoje poslijediplomske studije u Rimu iskoristili ste kako biste dublje razumjeli duhovnost i mariologiju bl. Alojzija Stepinca. Marljiv i uporan rad na magisteriju, doktoratu, u akademskim stupnjevima, Vaša predavanja – sve je to bilo u vidu što boljeg služenja Crkvi i istini o onome koga ste prepoznali kao svjetionik vjere – mučenika hrvatskog naroda, bl. Alojzija.

Vaš rad na postupku beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca bio je i ostaje veliko svjedočanstvo bogoljublja i domoljublja. Braniti istinu o Stepincu ne znači samo govoriti o provjerenim povijesnim činjenicama, raskrinkavati mnoge laži i zlonamjerne klevete koje su o njemu napisane i izgovorene, već naviještati istinu o Bogu koji djeluje i govori kroz pravednike, blaženike i svece. U Stepincu se susreću herojska vjernost Evanđelju i ljubav prema Bogu, ljubavi prema Crkvi i papi, Petrovom nasljedniku te vlastitom narodu – a Vi ste upravo kroz taj rad pomogli mnogima da to otkriju i zavole.

Vaša povezanost s blaženim Alojzijem Stepincem nije bila samo znanstvena, već duboko osobna i duhovna. Kroz njegov život i svjedočanstvo oblikovali ste i vlastiti duhovni profil. Vaš rad i postojanost podsjećaju na Stepinčeve riječi: “Kad bismo htjeli prodati obraz i dušu, danas bismo odmah primali odlikovanja. Ali uvijek nama svima i mora biti memento ona Kristova: ‘Ta što koristi čovjeku, ako sav svijet stekne?’”. Vi ste izabrali ono što ostaje – istinu i vjernost Crkvi, Kristu i svome hrvatskom narodu.

Vaš govor i napisane riječi uvijek su bili na strani onih vrijednosti koje je i Stepinac žrtvom branio: prvi Trojedini Bog i po njemu Crkva, zatim dostojanstvo obitelji, istinu o čovjeku i o narodu. Poput Stepinca, i Vi ste mogli reći: “Ja znam zašto trpim. Radi se o pravima Katoličke Crkve. Ja sam za nju spreman svaki čas umrijeti”.

Zato, kao što je Stepinac znao da bez jakih i moralno zdravih obitelji nema jake Hrvatske, tako ste i Vi, kroz sve što ste radili, gradili temelje za duhovno i moralno zdravu zajednicu. I u tom duhu, podsjećaju nas Stepinčeve riječi: “Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!”.

Vaš primjer nije ostao nezamijećen. On ostaje kao putokaz i ohrabrenje u ovom vremenu koje vapi za jasnoćom i istinom. Ustrajnost u duhovnom životu, na koju nas je Stepinac neumorno poticao riječima: “Nema važnije zadaće u životu pojedinca negoli vlastita duhovna izgradnja”, bila je i ostaje vidljiva nit Vašeg svećeničkog hoda.

Vaša vjera nije ostajala zatvorena u privatnoj pobožnosti, već se pokazivala u svakom segmentu djelovanja, u skladu sa Stepinčevim načelom: “Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja”.

U duhu Stepinčevog poziva: “Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru, bit će sretan!”, Vi u baštinu generacijama ostavljate ono najdragocjenije – pouzdanje u Boga, ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, ljubav prema Crkvi, prema bl. Alojziju Stepincu, prema svecima i blaženicima, prema svome hrvatskom narodu.

3. Znanstveni rad

Vaš znanstveni i duhovni doprinos procesu beatifikacije Alojzija Stepinca pomogao je brojnim vjernicima da dublje shvate kako je svetost uvijek i svjedočanstvo ljubavi prema Bogu, Crkvi i odgovornost za narod. Time ste gradili most između vjere i domovine, između svetosti i svakodnevice.

Sve to potvrđuje Vaš dosadašnji iznimno bogat znanstveni i publicistički opus.

Naime, mons. Juraj Batelja napisao je i objavio 47 knjiga (ne „knjižica“, nego „knjižurina“ od 300, 500, 600 stranica!). Za tisak je pripremio, prigodnim slovom i bilješkama popratio 16 knjiga propovijedi, prigodnih nagovora, pisama kardinala Alojzija Stepinca. Među njima su i  dnevnici krašićkog župnika Josipa Vranekovića, u kojem je opisan i život sužanjstva bl. Alojzija u Krašiću. Uz rad na kauzi za proglašenje blaženim i svetim kardinala Alojzija Stepinca i Sluge Božjega Josipa Langa, objavio je 23 izvorna znanstvena rada, 15 preglednih znanstvenih radova, 22 nekategorizirana članka te mnogobrojne vijesti i prikaze njegovih knjiga u znanstvenim i popularnim časopisima. Održao je 14 priopćenja na znanstvenim skupovima. Napisao je brojne članke u službenim Vjesnicima više (nad)biskupija, u Leksikonima i stručnim časopisima. Objavljena su njegova 28 članaka u Glasu Koncila, 152 u Glasniku blaženoga Alojzija Stepinca. Napisao je i objavio 45 propovijedi i predavanja koja je održao, kako na crkvenim slavljima, tako i na svjetskim skupovima u Bruxellesu, Kijevu, Rimu i drugdje.

4. Postulator – biti Samarijanac u vjeri i istini

            Braćo i sestre!

Pred otajstvom svećeničkog poziva koji traje već pedeset godina, i danas snažno odzvanja pitanje iz Evanđelja liturgije današnje nedjelje (usp. Lk 10, 25-37): „Tko je moj bližnji?“. Na ovo jednostavno, ali duboko pitanje, Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu – čovjeku čije je srce prepoznalo nevinost i patnju, koji je stao pred bol i djelovalo s ljubavlju. Dok svećenik i levit prolaze, Samarijanac zastaje. Dobri Samarijanac vidi, osjeća i djeluje.

Danas, kada se osvrćemo na pet desetljeća svećeničkog služenja mons. Batelje Bogu, Crkvi i ljudima, to isto pitanje odzvanja veoma snažno: Tko je moj bližnji?

U svakom susretu s čovjekom, u cjelokupnom svome duhovnom pozivu, svećenik je pozvan biti milosrdni Samarijanac. Ne vršiti svećeničku službu poput milosrdnog Samarijanca, znači proći mimo nepravde i zla, propustiti priliku za milost i ljubav; zaobići znači zatvoriti srce za Božju ljubav. No, zastati, prepoznati problem, podignuti osobu, ispraviti nepravdu, zauzeti se za žrtvu, iskazati milosrđe – to je svećenička služba u punini svoga smisla.

U posebnom ozračju služenja, postulator kauze bl. Alojzija Stepinca nosi zadaću Samarijanca u duhovnom smislu. Kao što je Samarijanac zastao pred ranjenim čovjekom, tako Postulator zastaje pred svjedočanstvom mučeništva, istine i vjere blaženog Stepinca. Rad na kauzi blaženog Alojzija nije samo povijesni proces; to je milosrdno zalaganje za istinu, za dostojanstvo onoga koji je progonjen radi pravednosti.

Kao što je Samarijanac zalio rane uljem i vinom onome koji je upao među razbojnike, Postulator svojim radom zalijeva rane povijesti istinom i ljubavlju prema žrtvi i Crkvi. Poslanje Postulatora nije puko administrativno niti isključivo pravno; ono je znak milosrđa prema ranjenoj istini na koju su ruke digli „razbojnici“ puni mržnje prema Bogu i Crkvi i svemu što je Božje, prema  povijesnoj pravdi koja je ponekad zataškavana, često iskrivljena mnogim lažima i podmuklim podmetanjima, a ponekad i zanemarena ili zaboravljena. U toj ulozi, Postulator je glas onih koji su nijemi pred nepravdom, ruka koja podiže ono što je oboreno, svjetlo koje razotkriva ono što je skriveno u sjeni povijesti istine.

Svaki korak u tom procesu svjedoči o blizini onima koji su trpjeli za vjeru, o prepoznavanju istine koja je ranjena, ali ne i poražena. To je uloga Samarijanca u duhovnoj dimenziji – ne samo pomoći, nego iscijeliti rane istinom i ljubavlju. Poput Samarijanca, Postulator ne prolazi pored povijesne nepravde, ne okreće glavu od progonjenih i nepravedno optuženih, nego staje, podiže istinu i vraća dostojanstvo onima kojima je ono bilo oduzeto.

5. Zahvalno sjećanje – temelj vjere i pouzdanja

Dragi Prelate!

Sjećanje na Božja djela u Vašem životu i Vašu suradnju s njegovim poticajima nije hvalisanje zbog prošlosti ili laskanje zbog interesa u budućnosti, nego snaga i poticaj u sadašnjosti. Zahvalno se sjećati znači, siguran sam, za Vas i za svakoga od nas, prepoznavati tragove Božjeg djelovanja u vlastitom životu i povijesti te osjetiti Božji poticaj za djelovanje na vlastitom putu života.

U Vašem slučaju, to sjećanje poprima osobitu snagu. Svojim ste predanim znanstvenim radom omogućili cijeloj Crkvi da se sjeća života blaženoga Alojzija Stepinca u punoj istini, u punom sjaju, u nepokolebljivoj vjernosti Bogu, Petrovom nasljedniku, Crkvi i svome narodu. I ne samo Crkvi u Hrvatskoj, nego i daleko izvan njezinih granica. Pronašli ste, skupili, preveli na više jezika, obradili i sustavno prikazali više od 40 000 stranica arhivske građe o Blaženiku, iz koje je proizašla “Pozicija” – temelj beatifikacijskog postupka kardinala Stepinca.

Taj veliki pothvat uključivao je mukotrpno istraživanje u 165 crkvenih i državnih arhiva u domovini i svijetu. Na osnovi te građe oblikovana je “Pozicija” – djelo od 5 380 stranica raspoređenih u šest svezaka – koje je postalo presudno za odluku Dikasterija za kauze svetaca za proglašenje blaženim Alojzija Stepinca.

Ovome treba pridodati i Vaš rad na proučavanju teološke i medicinske znanosti koji se odnose na bl. Alojzija, kao i svjedočanstva čudesnog uslišanja koje se dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca.

Kruna toga velikog rada i nastojanja bila je svečana beatifikacija blaženoga Alojzija Stepinca, koju je 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na veliku radost milijuna vjernika,  proglasio sveti papa Ivan Pavao II., izražavajući time indirektno i Vama najviše crkveno priznanje za uloženi trud i istinu koja je iz ove beatifikacije proizišla.

Vaše svećeničko djelovanje nije ostalo samo na molitvi, iako ste uvijek naglašavali njezin prioritet u životu, nego se pretočilo u rad, u svjedočenje, u predavanje, duhovne nagovore, u knjige. I to nas sve poučava: vjera raste kad se sjećamo što je Bog već učinio u povijesti i u našem životu i zbog toga i njega danas slavimo i njemu zahvaljujemo. Bog je i danas u središtu naše pažnje i zahvale.

6. Svećeništvo kao služenje Istini i narodu

Ovom prigodom posebno Vam želimo zahvaliti za Vaš dugogodišnji doprinos u odgoju više generacija svećeničkih kandidata. Kao duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, profesor i rektor Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati, znali ste usmjeravati mlade živote prema odgovornosti, zrelosti i ustrajnosti u duhovnom pozivu. Vaš svećenički primjer, Vaša razboritost i dubina vjere ostavili su neizbrisivi trag u srcima mnogih mladih ljudi koji su se, nadahnuti Vašim vodstvom, ohrabrili za Krista i svećeništvo.

Vaše svećeništvo nije bilo zatvoreno u sakristiju. Bilo je živo, uključeno, jasno i razborito. Bili ste uz narod i kada je trebalo propovijedati, i kada je trebalo predavati, i kada je trebalo braniti istinu u javnosti.

Kao profesor na Institutu za kršćansku duhovnost, predavali ste desetljećima na KBF-u, odgajali nove generacije svećenika, poticali duhovna zvanja, vodili katedralu, bili član brojnih vijeća, odbora, komisija u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

U svakom tom zadatku nosili ste ono što Vas oblikuje: ljubav prema Bogu i Crkvi, Istini i hrvatskom čovjeku.

7. Domoljublje kao čin vjernosti Bogu

Vaše domoljublje, poštovani mons. Batelja, snažno se podudara s duhovnim rodoljubljem koje je svjedočio i Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. On je rekao: „Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti, kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima”.

Upravo takvo rodoljublje uočavamo i u Vašem djelovanju – ono koje ne isključuje, nego gradi; koje se ne hrani netrpeljivošću, nego istinom; koje se ne odvija u pljački materijalnih dobara, nego u žrtvi vlastitog odricanja; koje se ne nameće u glasnom vikanju i udaranju u prsa, nego u poniznom služenju. Gradili ste rodoljublje koje ne dijeli, nego pomiruje. Vi ste svojim služenjem Crkvi i narodu pokazali da ljubav prema Domovini ide ruku pod ruku s univerzalnim kršćanskim vrednotama. Vaša ljubav prema hrvatskom narodu nikada nije bila zatvorena, nego je disala u punini vjere i ljubavi prema svakom čovjeku.

8. Potvrda rada i svjedočenja

Vaše bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, mons. Batelja, prepoznato je kroz značajna crkvena, državna i lokalna priznanja.

Naime, na prijedlog Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, Sveti Otac Ivan Pavao II. iskazao je mons. Batelji posebno priznanje: dana 3. siječnja 1996. godine odlikovao ga je naslovom prelata Njegove Svetosti. Za izniman doprinos u pripremi i provedbi drugog državnog i pastoralnog posjeta Svetog Oca Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, 2., 3. i 4. listopada 1998. godine, odlikovan je, 19. listopada 1998. Redom kneza Branimira s ogrlicom, koje se dodjeljuje za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, za izgradnju Republike Hrvatske i razvitak odnosa Republike Hrvatske i drugih zemalja. Samo dan nakon toga, 20. listopada, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, dodijelio je mons. Batelji Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom, i to upravo za njegovo neumorno istraživanje i prikazivanje života i djela kardinala Stepinca, čime je doprinio istini, duhovnosti i nacionalnom identitetu.

Ni Vaš rodni kraj, Zlatomisniče, nije ostao nijem na Vaše djelo – Grad Jastrebarsko, iz kojeg ste krajolika započeli svoje životno putovanje, dodijelio Vam je Nagradu za životno djelo, 13. studenoga 2003. godine.

Zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić, uvrstio je mons. Batelju 30. lipnja 2005. u Zbor kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Zbog predanog rada i zauzetosti za dobro Crkve i u Zadarskoj nadbiskupiji, mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup, imenovao je 21. prosinca 2015. godine mons. Batelju počasnim članom Stolnog kaptola Zadarske nadbiskupije.

Vaš napredak, poštovani Prelate, na akademskom putu, papino priznanje, kanoničke službe, priznanje predsjednika Republike Hrvatske i lokalnih vlasti, iznimno bogati opus Vaših radova, potvrda su uvažavanja Vašeg teološkog, duhovnog, pastoralnog, domoljubnog i povijesnog doprinosa životu Crkve i ugledu Republike Hrvatske.

To nisu samo simbolična i formalna priznanja. To su ponajprije znakovi zahvalnosti Bogu i potvrde da je Vaš rad imao domet i značaj – i za Crkvu i za Domovinu.

U vremenu kada se domoljublje često karikira ili zloupotrebljava, Vaše domoljublje bilo je čisto, prokušano i evanđeosko. Ljubiti narod ne znači zatvarati se u granice njegovog teritorija, nego moliti za njega, braniti istinu o njemu, pomagati mu da duhovno raste. To ste radili ustrajno i odlučno.

Kao promicatelj istine o Stepincu, kao čovjek koji je stajao iza povijesne beatifikacije, kao pisac, župnik, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik, propovjednik i znanstvenik – svojim djelima ugradili ste domoljublje u srce Crkve.

9. Hodočasnik nade

Papa Benedikt XVI. jednom je rekao da svećenik nije tek službenik Crkve, već čovjek koji je “uronjen u misterij Boga” i iz toga izvora crpi snagu za svoje poslanje (usp. Susret s rimskim klerom, Lateranska bazilika, 13. svibnja 2005.). Vi ste, poštovani Zlatomisniče, kroz sve ove godine svećeničke službe svjedočili upravo tu dubinu: svećeništvo kao život prožet Božjom prisutnošću, neprestano služenje otajstvu milosti koju ste primili.

U duhu Jubilejske 2025. godine koju je proglasio blagopokojni papa Franjo, pod geslom “Hodočasnici nade”, i ovo Vaše slavlje postaje znak nade. Hodočašće koje ste proživjeli – od Rastoka do Zagreba i Rima, od učionica do propovjedaonica, od ispovjedaonice do ureda, od arhiva do tiskare, od igrališta do crkve, od katedre do Dikasterija, od Zagreba do Dubrovnika, od Zadra do Varaždina, od Poreča do Đakova i Vukovara, od Njemačke, Švicarske i Kanade do Australije – pokazuje širinu i dubinu Vašeg svećeničkog djelovanja. U učionici ste poučavali, s propovjedaonice nadahnjivali, u ispovjedaonici dijelili Božje milosrđe, u slavlju sakramenata povezivali ljude s Bogom, u arhivima tražili povijesnu istinu, u tiskarama i knjigama je prenosili, na igralištima se približavali mladima, a u crkvi predvodili Božji narod i služili u spasonosnim otajstvima. Sve te postaje Vašeg životnog hodočašća nisu bile vanjski zadaci, nego unutarnji put – put vjere, služenja i nade. Vi ste hodočasnik nade u ovom vremenu. I kao takvoga, Crkva Vas treba i danas.

Ova pedesetogodišnjica Vaše svećeničke službe nije kraj. To je nova etapa. Bog Vas, zasigurno, ne prestaje pozivati i poticati na djelovanje. Vaš rad, Vaše znanje, životna mudrost i iskustvo, Vaše molitve i Vaše prisustvo još su dragocjeni, pa makar morali biti primjereni Vašoj životnoj dobi i Vašem zdravlju.

Crkvi i danas trebaju svećenici poput mons. Batelje – mudri, odani, radini, razboriti, vjerni.

Vi ste, dragi Prelate, hodočasnik koji je prešao duge staze u prostranstvima svećeničke službe, ali hod se nastavlja. Još imate što dati. Još imate što svjedočiti. Još Vam glas nije izgubio snagu. I još imate za koga moliti i žrtvovati se. I zato Vam kažem: Hvala, i ostanite s nama.

Zaključak

Novoizabrani papa Lav XIV. održao je svoju prvu homiliju 9. svibnja 2025. u Sikstinskoj kapeli, dan nakon što je izabran za 267. nasljednika svetog Petra. Tijekom te homilije, pred okupljenim kardinalima, citirao je svetog Ignacija Antiohijskog koji je zapisao: “Tada ću zaista biti učenik Isusa Krista, kada svijet više ne vidi moje tijelo”.

Ova izjava svetog Ignacija, napisana na njegovom putu prema mučeništvu u Rimu, poslužila je Papi kao snažna slika poniznosti i predanja koje bi trebali karakterizirati svakog duhovnog pastira u Crkvi. Papa Lav XIV. je istaknuo da ove riječi ne odražavaju samo Ignacijevu spremnost na mučeništvo, već i opću obvezu svih koji vrše službu u Crkvi da “se maknu kako bi Krist ostao”, “učine sebe malenima kako bi On bio poznat i proslavljen” te se „potpuno daruju kako bi svi imali priliku upoznati i ljubiti Isusa Krista”.

Neka, kao zaključak, ove homilije i nas vodi ova misao i želja svetog Ignacija, istaknuta od pape Lava XIV.

Braćo i sestre!

U ovom slavlju pedesete obljetnice svećeništva, zahvaljujemo Bogu za dar života, vjernosti i služenja mons. Jurja Batelje. Zahvaljujemo Bogu i za sve milosti koje je kroz njega udijelio svojoj Crkvi, za riječi koje je izgovorio, za knjige koje je napisao, za duše koje je poučio, liječio i ohrabrio.

Dragi Zlatomisniče!

U duhu Jubilejske godine i gesla “Hodočasnici nade”, Vaš nas život i poslanje uči da se nada rađa iz vjere, iz ustrajnosti, iz svakodnevnog predanja Bogu. Vi ste, hodočasteći prostranstvima svećeničkog služenja, prešli velike udaljenosti. U svemu tome bio je Krist – koji je Početak i Svršetak svakog svećeničkog puta.

Neka Vam Gospodin kojem vjerno služite, podari i dalje zdravlje i snagu, radost i mir. Neka Vas Majka Božja Bistrička, na čiji blagdan obilježavamo ovu obljetnicu, trajno prati svojom majčinskom blizinom. A svima nama neka ovo slavlje bude poticaj da obnovimo vlastito predanje Bogu i da s pouzdanjem gledamo u Krista, koji neće, ako ostanemo uz Njega, razočarati našu nadu koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom kojeg nam je On poslao (usp. Rim 5, 5).

Preporučujemo Vas, poštovani Zlatomisniče, u moćni zagovor blaženog Alojzija Stepinca, čiju ste duhovnost vjerno slijedili i čiju ste svetost života odlučno i argumentirano branili i promicali. Neka Vas njegov primjer i nadalje nadahnjuje, a njegov zagovor prati u svakom danu života. Od srca Vam želimo, a po toj nakani i molimo, da zajedno s Vama doživimo radost dana kada će Crkva svečano proglasiti svetost Alojzija Stepinca, a Slugu Božjega Franju kardinala Kuharića uzdići na čast oltara.

Na kraju ove homilije, neka odjekne i Vaša vlastita vjera i molitva, kojoj ste ostali vjerni pedeset godina, a sažeta je u riječima koje ste nadahnuto domislili i zapisali u mladomisničkom žaru na mladomisničkoj sličici i na poleđini pozivnice za ovu svećeničku obljetnicu:

“Vjerujem.

Krist je jamac svete službe,

meni što je slabom daješ.

Proslavljen nek` u njoj budeš,

vječno Ti što jesi i ne prestaješ”.

Amen.

Arhivske slike, s događaja u Obrovcu 2024. godine (I. G.): Relikviju bl. Alojzija Stepinca, dar Zagrebačke nadbiskupije župi Obrovac, u nedjelju, 23. lipnja 2024., u oltar župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio, postavio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na misi je propovijedao mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze. 

U Foto-galeriji su slike sa zlatne mise u Rastokima, preuzete s mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije. Foto: Matija Grgas

Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu u župi sv. Jurja u Viru od utorka, 8. do četvrtka, 10. srpnja. Don Damir je predvodio misno slavlje i imao propovijed, nakon mise održao je nagovor, potom je predvodio klanjanje pred Presvetim.

Don Damir je, između ostaloga, govorio o utemeljenju Crkve po apostolima, rekavši da popis apostola kojeg su zabilježili evanđelisti šalje poruku.

„Kad je evanđelist Matej pisao popis apostola u 1. st., ljudi su poznavali apostole. Iz toga teksta zapravo ‘iskače’ njihova slabost. To su bili slabi ljudi, grešnici. Kad bi neki poslodavac, ili čak bogoslovija birala kandidate, možda bi oni odbili sve te ljude, s karakteristikama koje su apostoli imali. Tu leži duboka poruka“, istaknuo je don Damir, opisavši osnovne osobine apostola.

„Šimun Petar je uvijek prvi na potpisu, što znači da je prvi među jednakima. On je glava, danas Papa. Petar je bio impulzivan, imao je nevjerojatan temperament. Bio je slab u vjeri, više puta nije vjerovao. Imao je veliki strah pod pritiskom, a bio je vrlo rječit. Rekao je: ‘Gospodine, ja s tobom idem u smrt’, a Isus mu je rekao: ‘Još večeras ćeš me zatajiti’. Dakle, slabić.

Drugi na popisu je Andrija, Petrov brat. Prema usmenoj crkvenoj predaji, on je možda imao osjećaj manje vrijednosti. On je prvi apostol koji je upoznao Isusa. I u toj svojoj dobroti, on dovodi brata Šimuna. I Isus kaže Petru: ‘Ti si Petar stijena’. Mislim da je Andrija malo trpio zbog toga. Jer on je prvi upoznao Isusa, on je prvi doveo Šimuna i prijatelje Isusu i on pada u drugi plan.

Jakov, sin Zebedejev htio je vatru nad jedno mjesto, kad nisu prihvatili Isusa. Bio je vrlo ambiciozan, kao i njegov brat. Njihova majka je pitala Isusa da budu lijevo i desno od Isusa. Filip je uvijek spor da razumije. Od svih detalja u Evanđelju, kad Isus poučava, Filip zadnji shvaća što se događa. Možda je Filip intelektualno bio malo ‘skučen’.

Bartolomej je imao predrasude, najprije nije mogao Isusa prihvatiti, jer je Isus iz Nazareta. U ono vrijeme, Nazarećani nisu bili dobri ljudi. Toma je sumnjao, bio je skeptičan, udaljio se od zajednice nakon smrti Isusa. Ne bi vjerovao, dok ne vidi.

Matej je bio okorjeli grešnik, carinik, to je bila najniža vrsta među Židovima u to vrijeme i varao je svoj narod. Jakov je bio anonimac, nije se isticao u ničemu. Juda Tadej je, poput Filipa, često bio konfuzan, sporo je shvaćao stvari. Šimun zelot, revnitelj, bio je isključiv, žestoke naravi, politički radikal. Juda Iškariotski krao je iz zajedničke blagajne i izdao Isusa.

Na njima je Isus utemeljio i ustanovio svoju Crkvu. Kad bismo mi birali, kad bismo imali poduzeće, garantiram da ove ljude ne bismo izabrali. Jer gledamo ljudskim očima.

Ali, evanđelje otkriva puno dublje o apostolima i o našoj Crkvi. Svatko je doživio i nešto loše u Crkvi, ali Crkva je Isusova. On je izabrao te ljude“, rekao je don Damir, istaknuvši da je od početka Crkva bila slaba.

„Često čujem da je prije bilo bolje. No, vremena se nisu promijenila, vremena su ista. Ali, Isus je zaglavni kamen, on je temelj Crkve, on je ustanovio Crkvu. Crkva je sveta, ne toliko zbog nas, nego zbog Isusa koji je jedini svet, izvor svake svetosti i koji posvećuje nas po svojoj prisutnosti u sakramentima.

Zato ne napuštam Crkvu. Jer ona je Isusova Crkva. Crkva je slaba, ali njen utemeljitelj je Isus Krist, a on dokazuje svoju svemoć i ljubav upravo preko nas slabih“, poručio je Stojić, istaknuvši da ljudi koji slabo žive vjeru nisu jamci naše vjere, nego jamac je Isus Krist.

„Slabi, grešni ljudi ne umanjuju vrijednost evanđelja i Isusove Crkve. Zato je to važno razlikovati, jer mnogi su se sablaznili ili razočarali unutar Crkve zbog nekog svećenika. Ne opravdavam to, ali branim evanđelje i našu Crkvu jer je ona sveta zbog Isusa Krista.

Zato mislim da je Isus namjerno birao slabiće, kao da je njima htio reći: ‘Nećete vi graditi, ja gradim svoju Crkvu. I kao dokaz tome, biram ove slabiće, jer ja ću se preko njih proslaviti’.

Zato je izabrao 12 Galilejaca, fizičkih radnika, a bilo je i intelektualaca. Međutim, Isus se proslavio. Isus od nas ne traži da budemo savršeni, bez grešaka, nego traži da budemo vjerni i sveti.

Bog ne poziva one koji su sposobni, kvalificirani, nego osposobljava one koje je on pozvao. Jedino što traži je da kažemo: ‘Gospodine, vjerujem. Ne razumijem, ali vjerujem’.

U povijesti Crkve mnogi sveci su izrekli svoje ‘Da’ i ‘Vjerujem; ne razumijem, ali neka mi bude’ i onda dragi Bog nastupa. Dopuštaš Bogu da bude Bog u tvom životu. A kad to dopustiš, Bog čini čudesa, on preobražava“, poručio je don Damir.

Rekao je da „nije sve idealno u Crkvi, ali na oltar dolazi Isus koji posvećuje i jedini je svet.  Bog je spreman sakriti se u beskvasnom kruhu, bez okusa, On, tvorac svemira, pa može nešto i od nas učiniti.

Crkva je opstala dvije tisuće godina ne zbog naše sposobnosti, nego jer je začetnik Isus Krist. I Crkva će opstati i vrata paklena je neće nadvladati“, poručio je don Damir, zaključivši: „Isus se nije odrekao Crkve u uskrsno jutro nakon drame Velikog petka, kad su ga svi napustili. I dao je autoritet apostolima.

Naše slabosti, padove i greške Bog okreće na dobro, jer on vodi povijest – ne mi. Nekad to ne vidimo. To je dodatni razlog da vjerujemo i kažemo Gospodinu da želimo biti dio njegove priče“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: Župa Vir

Priručnik “Formacija za katehetsku službu: Razvoj i temeljna načela” autorice izv. prof. dr. sc. Marijane Mohorić, objavljen je u nakladi Sveučilišta u Zadru.

Autorica Mohorić, predavačica na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, u knjizi je opisala razvoj katehetske službe koji je slijedio tijek povijesnog razvoja crkvenih zajednica, što je utjecalo na različito poimanje identiteta kateheta i njihovu formaciju. Središnja tema knjige je razvoj poimanja katehetske službe, s naglaskom na formaciju kateheta u razdoblju od 1965. do 2021. godine. Taj period omeđuju dva značajna događaja: Drugi vatikanski koncil (1965. – 1965.) i ustanova službe katehetâ motuproprijem pape Franje Antiquum ministerium (2021) – taj događaj okrunio je dinamičnu evoluciju pitanja i traženja odgovora povezanih s angažmanom vjernika laika u katehetskoj djelatnosti Crkve, čemu je poseban zamah dao papa Pavao VI. 1970.-ih godina.

Nakon analize toga procesa, predstavljen je temelj katehetske službe (poziv katehete), regulatorni teološko-eklezijalni aspekti i nadahnjujući kriteriji za formaciju kateheta. Slijedi obrada pet dimenzija formacije kateheta. Njih se ne smatra kompetencijama, već komplementarnim područjima formacije koja čine osnovu za razvoj kompetencija u integralnoj perspektivi. To stajalište napose se razrađuje u četvrtom poglavlju, gdje se donosi razrada konceptualne pozadine kompetencijskom pristupu u formaciji kateheta.

Naposljetku, ukazuje se na neke moguće metodološke izbore, a motiv njihovog predlaganja je koherentnost s temeljnom naravi formacije kateheta, ali i kršćanske formacije općenito.

U promišljanjima o navedenim temama slijedio se interdisciplinarni pristup. Usidreni u teologiji, autorica je tražila dijalog s odgojnim znanostima i onima o komunikaciji. Taj tronožac čini osnovu katehetike kao znanosti. Rezultat nisu planovi za formaciju župnih kateheta, već fundamentalni obzori njihove moguće izrade.

Knjigu se može kupiti u sveučilišnoj knjižari Citadela u Zadru te preko web shop-a, po cijeni od 20,00 €. Online izdanje knjige nalazi se na platformi Morepress.

M. M.

Na Zavjetni dan sv. Šime, u utorak, 8. srpnja, vlč. Ivan Vučak, župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, predvodio je misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru. Osmi u mjesecu je Zavjetni dan kad se u zadarskom svetištu sv. Šime osobito moli za bolesne i druge potrebe.

Evanđelist Luka u svom tekstu ističe „dvije vrlo važne karakteristike koje puno govore“, rekao je Vučak. Evanđelist piše da je Šimun bio „pravedan i bogobojazan“.

„Evanđelje i za sv. Josipa kaže da je bio pravedan. To znači da su bili ljudi čiste savjesti, da su izvršavali Božji zakon. Možemo li mi za sebe reći da smo pravedni“, upitao je vlč. Ivan, potaknuvši da se „zaista zapitamo kakva je moja pravednost pred Bogom, na koji je način ja živim“. Šimun je bio bogobojazan u smislu dara Duha Svetoga, straha Božjeg, a to znači da je čovjek malen, ponizan, da stoji pred Gospodarem Neba i Zemlje. Biti bogobojazan znači živjeti po Božjim zapovijedima i služiti Bogu, poručio je vlč. Ivan.

Vučak je potaknuo da učinimo ispit savjesti; možemo li reći da živimo po evanđelju, Božjim zapovijedima, da prikazujemo Bogu žrtvu i molimo, da idemo na misu, da se redovito ispovijedamo i pričešćujemo, da vršimo volju Božju, a ne svoju? Mogu li za sebe reći da sam čovjek koji neće živjeti po svojoj oholosti, nego kad donosim odluke za svoj život, da će to koristiti cijeloj zajednici, braći i sestrama, ljudima koji me okružuju“, poručio je vlč. Ivan. Upozorio je da je naša ljudska narav krhka i slaba, griješimo i padamo te smo potrebni Božjeg milosrđa.

„Bogobojazni Židov imao je više od 600 zakona, pravila, uredbi, o tome što mora, odnosno što ne smije izvršavati. Zakon je propisivao ženi, pa i Mariji, da ne smije odmah nakon rođenja djeteta, odnosno poroda, doći u hram, nego se mora očistiti – zato što ideš u dodir sa svetim, s nadnaravnim“, rekao je vlč. Ivan, dodavši da je Marija u Isusu rodila Boga, ali i čovjeka.

Svaki put kad je čovjek u dodiru sa životom, kad se izvršava Božja zapovijed ‘Plodite se i množite i zemlju napučite’, čovjek sudjeluje u Božjoj stvaralačkoj moći i nastavlja Božje djelo stvaranja, donosi život, istaknuo je Vučak.

U duhu stava kako je živio sv. Šime, Vučak je potaknuo vjernike da se zapitaju: Iščekujem li ja utjehu Izraelovu, da Isus dođe u moj život, da Marija porodi Sina u mom životu – mogu li to reći za sebe? Kojeg duha ja nosim na sebi? Jesam li hram Duha Svetoga?, razmatrao je vlč. Ivan.

Istaknuo je da je važno da osoba dođe Isusu onakva kakva je i da mu donese svoje grijehe koje će Isus uništiti svojom predragocjenom Krvi koja se već prolila za Isusovog obrezanja i prikazanja u jeruzalemskom hramu. „Hoću li ja proliti svoje grijehe“, potaknuo je na razmatranje vlč. Ivan, istaknuvši važnost čašćenja Presvete Krvi Kristove koja se osobito štuje u srpnju i po kojoj su otkupljeni grijesi ljudi.

Ines Grbić

Prvoj generaciji osmaša Katoličke osnovne škole Ivo Mašina, 8.a razreda koji je imao 23 učenika, uručene su svjedodžbe na svečanosti u predvorju te škole u ponedjeljak, 30. lipnja.

Tijekom postojanja te škole, to je prva generacija osmaša koji su završili osnovnoškolsko obrazovanje šk. god. 2024./2025., a tu katoličku školu pohađali su od 5. do 8. razreda. Na svečanosti su se okupili učenici, roditelji, nastavnici i djelatnici škole. Na prozivku razrednice, svjedodžbe je učenicima uručio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji je održao i prigodni govor.

Nadbiskup je istaknuo značenje dvije riječi, Hvala i čestitka. Riječ Hvala nije samo izraz pristojnosti, bontona, rekao je nadbiskup. Kad nekome kažemo Hvala, to znači da i drugi ima udjela u dobru koje smo doživjeli i do čega smo došli, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da najprije Bogu kažemo Hvala, jer Bog prvi nama nešto daruje. „Bog nam daruje život, talente, sposobnosti. Kad smo suradnici s dobrotom koja nas obuzima, koja je oko nas i koja je puno toga učinila za nas, onda otvaramo srce da živimo u istini našeg života“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je učenike da zahvale i za roditelje po kojima im je Bog dao život i koji su im pomogli, kao i nastavnicima koji su se tijekom školovanja zalagali i pratili ih da učine nešto dobro, da napreduju, budu više ljudi, da razvijaju svoje sposobnosti i darove.

„Kad srce otvorimo za riječ Hvala: Bogu, najbližima, ljudima oko nas, naše srce otvara se za dobrotu. Hvala nas otvara za dobro našeg srca, povezuje nas u ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić.

Druga riječ je čestitka. Korijen te riječi čest, čestica, znači da čovjek ima udjela u onome za što je zahvalio. U tom kontekstu, učenici su doprinijeli  završetku osnovne škole svojim pohađanjem nastave, imali su udjela svojim učenjem, pažnjom, suradnjom sa sadržajima koje im je škola htjela pružiti.

Nadbiskup je čestitao učenicima na trenutku primanja svjedodžbi i ostvarenom uspjehu te roditeljima na podršci u izboru katoličke škole za njihovu djecu, kao i djelatnicima koji su pratili učenike i ugradili sebe u njihov život. Poželio im je Božji blagoslov u daljnjem životu i školovanju, da surađuju s Božjim milostima koje Gospodin daruje i s ljudima koji ih vole; da se razvijaju, postaju samostalni, zreliji i da kršćanske vrijednosti prenose drugima.

Don Roland Jelić, ravnatelj katoličke škole, rekao je da je taj dan ispunjen emocijama, radošću, ponosom i sjećanjem. Istaknuo je da je katolička škola „dom u kojem se uče znanje, poštovanje, odgovornost i vjera“ te da su djeca u toj školi odrastali kao učenici i kao ljudi.

Jelić je zahvalio i Ivani Maruni, profesorici geografije i razrednici te generacije osmaša te svim učiteljima. Podsjetio je na životne vrijednosti naslovnika škole, Ive Mašine, istaknuvši njegovu hrabrost i vjernost istini, po cijenu gubitka ovozemaljskog života.

„Hrabrost je braniti slabijega kad ti svi kažu da se makneš, priznati istinu kad to nešto u životu i košta. Mašina se nije bojao živjeti ono što vjeruje. Ne bojte se biti drugačiji u ovom svijetu. Ne bojte se biti Kristovi, nositi vrijednosti sa sobom u nove škole, među svoje prijatelje“, ohrabrio je Jelić učenike, rekavši da su bili prijatelji i podrška jedni drugima.

Zahvalio je roditeljima na povjerenju i što su dopustili učiteljima škole biti dijelom njihovog odgoja. Poželio je djeci da ih vodi vjera, srce otvoreno za ljude i pogled usmjeren u vječno; da im primjer bude Ivo Mašina, da i oni budu hrabri, pošteni, vjerni svojoj savjesti i svjetlo svijeta.

U prigodnom obraćanju, razrednica osmaša Ivana Maruna zahvalila je svima u školi na suradnji. Istaknuvši kako su joj učenici na kraju škole zahvalili što nije odustala od njih, Maruna je rekla da nije smjela ni mogla odustati od njih, jer su dragocjeni i dobila je povjerenje njihovih roditelja u svom radu, da sudjeluje u njihovom odgoju.

Učenik Luka Zubak zahvalio je razrednici Maruni što ih je učila kako biti ljudi. „Na ovoj prijelaznici vašeg života, želim vam poručiti – I kad vam bude najteže, nemojte odustati od sebe, kao što ni ja nisam odustala od vas, jer ste dragocjeni i vrijedni u Božjim očima. Bog vas beskrajno ljubi“, poručila je razrednica Maruna osmašima.

Učenik generacije je David Tokić. Maruna je navela njegove višegodišnje uspjehe na natjecanjima iz informatike, robotike, Engleskog i drugih aktivnosti, kao i da je nacionalni ispit iz Engleskog jezika riješio sa stopostotnom točnošću.

Prigodni program počeo je himnom Lijepa naša koju je izvela učenica Karla Ivanković u klavirskoj pratnji Silvane Milišić Šoše, profesorice Glazbenog odgoja. Zbor učenika otpjevao je himnu škole, u klavirskoj pratnji Šoše i učenika Leonarda Radosa za gitarom.

Kroz program je vodila Ana Bišćan, prof. Hrvatskog jezika. Čestitala je učenicima, rekavši da su uspješno završili jednu etapu svoga života te im je poželjela uspješan daljnji put u životu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Sara Anzulović, Marina Šegota

Na zavjetnu svetkovinu sv. Nediljice u Vrani, središnje svečano misno slavlje u nedjelju, 6. srpnja, za vanjskim oltarom u vranskom svetištu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Nediljica je ranokršćanska mučenica, rođena 287. u Trapeu na Kalabriji, a u vjernosti i ljubavi za Krista položila je svoj život 6. srpnja 303. godine.

„Sv. Nediljica nije diplomirala teologiju, nije imala društveni ugled, ali imala je najvrijednije – povjerenje u Krista i srce koje nije bilo podijeljeno. Ona nije izabrala kompromis, nije se izgubila u buci carskog poretka ni pokleknula pred ‘vukovima’. Znala je tko je, kome pripada i bila je spremna za žrtvu“, poručio je mons. Zgrablić. Upozorio je da mladi često traže uzore na pogrešnim mjestima, stoga odvažnost i vjernost sv. Nediljice imaju osobitu snagu. „Ona govori da svetost nije rezervirana za stare, učene, jake, nego za one koji imaju otvoreno srce i hrabrost reći ‘Da’ Bogu.

Sv. Nediljica je bila janje među vukovima. Najjače oružje te mlade djevojke bilo je vjera u Krista i čistoća srca. Mogla se povući, odreći Krista, ali izabrala je ostati vjerna Kristu, makar je to značilo žrtvu vlastitog života. I ta žrtva nije bila uzaludna“, naglasio je nadbiskup.

Potaknuo je da, po primjeru sv. Nediljice, „tražimo dubinu Božjeg plana u svijetu i sebi“. „Ne očekujmo da će okolnosti biti lake. Isus nas šalje u svijet bez oružja kojeg je čovjek konstruirao. Naša snaga, naše ‘oružje’ je Krist. On je naš mir. Naše srce puno Boga je naša snaga“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da budemo Božji radnici, a ne promatrači.

„Kad nas svijet pokuša zaustaviti, ušutkati, neka nas još više ojača vjera da nismo sami i da mir koji donosimo ima lice Raspetog i Uskrslog. Isus nas ne šalje same. On je Dobri Pastir koji ide pred nama. Kad nas Isus šalje, On nam daje snagu svoje ljubavi, svoga Duha Svetoga i daje nam hrabrosti da se ne bojimo, da budemo vjerni“, poručio je predvoditelj slavlja.

Razmatrao je navješteno Evanđelje u kojem Isus šalje drugu skupinu od 72 učenika, govori o velikoj žetvi i malobrojnim radnicima te poziva i šalje  učenike da budu radnici na Njegovoj njivi i glasnici Kraljevstva Božjega.

„Broj 72 nije slučajan. U hebrejskoj tradiciji, to je broj naroda poznatih u to vrijeme i znači kao da Isus kaže da sve narode poziva i šalje, to uključuje svakoga. Dvanaestorica apostola označavaju dvanaest plemena Izraela i upućuju na Božji plan da obnovi Izabrani narod; sedamdeset i dvojica predstavljaju širenje Božjeg plana i Božje obnove na cijeli svijet, govori o sveobuhvatnosti Božje ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus nas ne poziva da samo vjerujemo u istine koje nam objavljuje, nego nas poziva i šalje da budemo djelatni, da budemo vrijedni radnici na njegovoj njivi, naglasio je nadbiskup, rekavši da je stav otvorenosti i nutarnji dijalog s Bogom u kojem čovjek svaki dan pita Boga što mu je činiti, srce kršćanskog života i molitve.

„Budimo spremni čuti što nam Bog želi poručiti. U svemu što činimo tražimo Božje lice i slušajmo Njegov glas. Jer onaj koji Boga sluša, ne luta. Tko Boga posluša, hodi sigurnim putem života. Tko svoje darove stavlja u službu drugih, umnaža ono što je primio, kao vjerni sluga koji umnoži talente. Tko s Bogom započne dan, zna da napor oko dobra nije uzaludan, ako je Gospodin uz njega“, poručio je nadbiskup.

Kada živimo u zajedništvu s Bogom, možemo Isusovim, Božjim pogledom gledati na svijet. „To je važno, jer naš pogled je površan, zamućen našom ograničenošću, egoizmom, grešnošću. Isus ne gleda svijet površno, nego prodire duboko u ljudsko srce, vidi smisao koji je Bog ugradio u svako stvorenje. On zna i vidi Istinu.

Isus ne gleda svijet samo očima tijela, ne vidi samo pustoš u svijetu, nego ponajprije žetvu. Isus govori o potencijalu koji je već u nama i oko nas. To znači da svijet nije izgubljen slučaj, nego zrelo polje. U tom polju ima i kukolja, ali više žita. Svijet je polje puno dobrih plodova“, rekao je nadbiskup.

Bog je zasijao puno dobrog sjemena na njivu života, a ta njiva nije „apstraktno polje“, nego to je srce čovjeka, obitelj, radno mjesto, susjedstvo, društvene mreže, kultura; svi prostori gdje ljudi traže smisao i gladni su ljubavi, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da pogledamo ljude čija je duša ranjena, umorna te su žedni čuti da nisu zaboravljeni, iskusiti da ih Bog ljubi i da Bog u njima već djeluje po svom Duhu.

„Dolazimo kao suradnici onoga što je Gospodin već pripremio, zasijao i dao da raste. Prije nego što šalje učenike, Isus im kaže da mole: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Molitva  je temelj našeg životnog poslanja. Ako poslanje ne raste iz molitve, ako ne izvire iz odnosa s Bogom, ono će postati aktivizam, tradicija, rutina, ideologija, fanatizam“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da nas molitva „čisti, usklađuje s Gospodinom, daje nam Njegove oči i Njegovo srce“.

„Moliti za radnike na njivi Gospodnjoj znači priznati da to nije samo naša odluka ni samo naša žetva, nego Njegova; da to nije naše djelo, nego suradnja s Njegovim planom. Moliti Gospodara žetve znači staviti sebe u ruke Boga koji jedini vidi cijelu sliku, koji poznaje dubine ljudskih srca i zna kamo treba poslati“, poručio je nadbiskup.

Nakon poslanja, Isus učenicima kaže da ih šalje kao janjce među vukove. Poslanje koje Isus daje učenicima nije lagano, bez opasnosti.

„Isus ne uljepšava stvarnost u svijetu, ne zavarava i ne obmanjuje, ne skriva istinu koja nas okružuje. On zna da ćemo susresti otpor, nerazumijevanje i moguće nasilje.

‘Janjci’ koje Isus šalje ostaju vjerni Božjoj ljubavi i kad ih se progoni. Vukovi su gdje vlada nepravda, gdje se pokušava ušutkati glas istine. Vukovi ne podnose svjetlo jer ih ono razotkriva“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Krist nas šalje da budemo svjedoci mira koji se ne kupuje šutnjom, kompromisima ili zaobilaženjem istine, već mira koji dolazi iz vjernosti Evanđelju.

Nisu svi prijatelji mira kojeg Isus donosi, jer Isusov mir zahtijeva promjenu načina života, obraćenje srca. Isusov mir razotkriva nepravdu, ruši zidove sebičnosti i pohlepe. Zato su neki radije prijatelji ‘vuka’, moći, interesa, zatvorenosti, nego prijatelji Istine“, upozorio je nadbiskup. Zazivajući zagovor sv. Nediljice, potaknuo je da u Kristu pronađemo središte i smisao života te će tada i naš život postati navještaj Kraljevstva nebeskog.

Vranski župnik Srećko Petrov pozvao je vjernike da i tijekom godine pohode vransko svetište i utječu se zagovoru sv. Nediljice. Na nje blagdan koji se slavi prve nedjelje u srpnju, Vranu pohodi tisuće vjernika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Tijekom dana slavljene su još tri blagdanske mise. Petrov je podsjetio da je ove godine osobito afirmiran lik fra Tome Ilirika, rodom iz Vrane, po predstavljanju knjige Mladena Parlova te postavljanju velike fra Tomine slike i spomen – ploče u vransku župnu crkvu sv. Mihovila.

I.G.

Foto: I. Grbić