Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poziv svećenicima, redovništvu i vjernicima laicima Zadarske nadbiskupije da sudjeluju u obilježavanju 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina u Privlaci.

„U duhu zajedništva, vjere i zahvalnosti, u milosnoj Jubilejskoj 2025. godini, pozivamo vas da se okupimo na obilježavanju 80. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, župnika iz Privlake, koji je svoj život položio za Krista i svoj narod. Taj svečani i molitveni spomen održat će se na dan njegove mučeničke smrti, u Privlaci, u srijedu, 26. studenoga 2025. godine“, poručuje mons. Zgrablić.

Toga dana, u 15,30 sati će biti otkrivena spomen-ploča na župnoj kući u Privlaci, iz koje je don Eugen bio na prevaru odveden do mjesta svoga mučeništva i smrti. U 16,00 sati, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Privlaci predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U 17,00 sati počinje procesija i Služba svjetla od župne kuće u Privlaci do Sebačeva, mjesta mučeništva i ubojstva don Eugena.

„Ova obljetnica je čin vjernosti i zahvalnosti Bogu, ali i izraz naše nade: spominjemo se života i žrtve Sluge Božjega don Eugena koji je u vremenima nepravde i mnogih progona ostao nepokolebljivo vjeran Kristu, Crkvi i svom narodu, sve do prolijevanja krvi; njegovo mučeništvo trajno je svjedočanstvo žive vjere, hrabrosti i pastirske ljubavi koja i danas nadahnjuje.

Svojim okupljanjem zahvalno se prisjećamo onih koji su prije nas živjeli i svjedočili vjeru te postajemo njeni svjedoci pred budućim naraštajima, želeći da ovaj događaj bude izraz zajedništva cijele Nadbiskupije, u kojem zajedno molimo za mir, pomirenje i obnovu kršćanskih vrijednosti u našim obiteljima i društvu“, poručuje mons. Zgrablić i poziva sve svećenike, redovnike i redovnice da sudjeluju u tom događaju s vjernicima iz svojih župa.

„Pozivamo sve vjernike da se u što većem broju pridruže ovom molitvenom zajedništvu, kako bismo zajedno zahvalili Bogu za život onoga koji je svoj život položio u duhu Kristove ljubavi te uputili Bogu svoje molitve za njegovo proglašenje blaženim. Neka nas ova obljetnica ohrabri da i mi u svom vremenu budemo vjerni svjedoci Evanđelja“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Foto: I. Grbić

Edukativno – kreativne radionice o temi “Upoznajmo našeg zaštitnika sv. Krševana” ususret blagdanu sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, održane su u srijedu, 19. studenog u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Na radionicama je sudjelovalo 130 djece od 4. do 8. razreda iz škola Zadarske županije. Susret je počeo molitvom sv. Krševanu za njegov zagovor.

Događaj je organiziralo Katehetsko društvo ‘Sv. Krševan’ Zadarske nadbiskupije čija je predsjednica Marina Šimičev, vjeroučiteljica u OŠ Šime Budinića. Društvo okuplja zadarske vjeroučiteljice u želji da se promiče kult čašćenja i upoznavanja sv. Krševana, suvremenika sv. Stošije, koju je tješio i hrabrio pismima dok je Stošija bila zatočena.

U želji da im se približi lik sv. Krševana i kao poticaj da se utječu njegovom zagovoru, djeca su na edukativan, zanimljiv, kreativan i zabavan način, kroz informacije, molitvu i igru, upoznali toga ranokršćanskog mučenika iz 4. stoljeća.

Djeca su sudjelovala u šest radionica: likovnoj, gdje su crtali motive sv. Krševana i bojali predmete od gipsa i gline, križeve s motivom pletera, likove sv. Krševana, sv. Stošije, rozetu katedrale; književno – literarnoj, u kojoj su djeca pisala pjesme i druge tekstove o sv. Krševanu; alkarskoj igri, jer je sv. Krševan bio vitez, prikazuje ga se kao konjanika s kopljem, kao razvijanje spretnosti i podsjećanje na viteški duh sv. Krševana; puzzle radionici, u kojoj su slagali vizualne prikaze s likom, grbom i crkvom sv. Krševana; radionici izrade magneta, u stvaranju suvenira za uspomenu i memory, gdje se odgovorima na pitanja o životu sv. Krševana slagao tekst s podacima iz njegovog života i kulta.

Radionice su povezale vjeru, kulturu i suvremene pedagoške metode. Nakon radionica održan je kviz gdje su djeca pokazala znanje o čašćenju sv. Krševana, povezanost sv. Krševana sa Zadrom, dolazak njegove relikvije u Zadar, gdje se sve nalazi njegov lik.

Prvo mjesto u kvizu osvojili su učenici OŠ Jurja Barakovića iz Ražanca, s mentorom Grgom Miškovićem, drugo mjesto OŠ Šime Budinića iz Zadra (Marina Šimičev) i treće mjesto OŠ Bartola Kašića iz Zadra (Ljiljana Elek).

Radionice su vodile vjeroučiteljice Katehetskog društva: Anita Žunić Rogić, Marta Torić, Ružica Anušić, Anica Galešić, Ana Rücker, Jelena Marcelić, Lucija Marcelić, Grgo Mišković, Blaženka Marčina i Marina Šimičev.

Kroz te aktivnosti djeca su na različite načine otkrivala tko je bio sv. Krševan, što je značio za Zadar te kako i danas može biti primjer vjere i zauzetosti za Krista. Sjemenište „Zmajević“ bilo je ispunjeno radošću, igrom i ozbiljnim dječjim promišljanjima o poruci života i svjedočanstva kršćanskih vrijednosti sv. Krševana, koji je odbio visoki vojni položaj u Carstvu kako ne bi zanijekao vjeru u Krista. Taj je događaj održan u sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

U ozračju Jubilejske godine, prva rekolekcija u novoj pastoralnoj 2025./26. godini za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu,12. studenog, u crkvi sv. Marije u Zadru. Predavanje o temi „Čistilište i oprosti u Jubilejskoj godini” održao je izv. prof. dr. sc. Boris Vulić, koji je kroz biblijske, povijesno-dogmatske i pastoralne naglaske približio smisao i aktualnost crkvenog nauka o čistilištu te praksu oprosta.

Prof. Vulić podsjetio je da su se kroz povijest pojavljivale napetosti i neka mračna tumačenja vezana uz čistilište, zbog kojih se Crkva danas kaje, ali i upozorio na opasnost zaborava sâme istine vjere. „Često smo čistili povijest čistilišta, a usput smo zaboravili čistilište,” rekao je dr. Vulić. Govoreći o Svetom pismu, naglasio je da nema izravnog „dokaza”, nego, kako je poticao papa Benedikt XVI., potrebna je kanonska egzegeza, čitanje Pisma u cjelini i u predaji Crkve.

U tom svjetlu istaknuo je dva ključna mjesta: Makabejski ustanak (Juda Makabejac): prinošenje žrtve za pale vojnike očituje vjeru da se stanje pokojnika nakon smrti može promijeniti te da toj promjeni mogu doprinijeti živi. Pavlov nauk (usp. 1 Kor 3): Krist je temelj; ono što je na njemu građeno bit će očitovano kroz oganj, a onaj tko je na Kristu gradio „neće štetovati” – slika pročišćenja i konačne provjere.

Podsjetio je i da crkveni oci u katehezama razlikuju teže i lakše grijehe te postavljaju pitanje: što je s onima koji umiru u lakom grijehu? Sv. Augustin daje jasan odgovor: duše ulaze u proces čišćenja.

Govoreći o razvoju nauka o čistilištu, prof. Vulić osobito je istaknuo Drugi Lionski sabor (1274.), koji sažeto potvrđuje da neke spašene duše nakon smrti prolaze pročišćenje te da im pomažu molitve i pobožnosti živih (sveta misa, milostinja, pokora). Time se naglašava odgovornost živih za zagovor i zajedništvo svetih.

U drugom dijelu predavanja profesor je sažeo povijest i vlastitost sakramenta pomirenja („Promjena je moguća”) te pojasnio što su oprosti: otpuštenje vremenske kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi. Pritom je važno razlikovati: krivnju (uklanja se sakramentom) i kaznu (duhovne „ožiljke” i posljedice) koju treba popraviti.

„Crkva nam preko oprosta govori: Niste sami. U zajedništvu svetih molimo da nas Gospodin oslobodi tereta posljedica, dok mi, kroz djela milosrđa, radimo na popravku nanesene štete,” poručio je predavač, istaknuvši da oprosti ubrzavaju i osnažuju proces obraćenja.

Potaknuo je na ustrajnu molitvu za duše u čistilištu, osobito kroz svetu misu, klanjanje i djela milosrđa te ohrabrio redovnice da radosno i predano žive oproštenje u svakodnevici: redovitom ispovijedi, u Euharistiji, molitvi na nakane Svetog Oca i konkretnom ljubavlju prema potrebitima.

U Jubilejskoj godini, naglasio je, oprosti su prilika za obnovu srca i zajednice – da nas milosrđe učini bržima u opraštanju, velikodušnijima u služenju i postojanijima u zagovoru za žive i pokojne.

Tekst i foto: s. Rita Maržić

U svezi nepravomoćne presude Općinskog suda u Zadru glede don Darka Marušića, Zadarska nadbiskupija u srijedu, 19. studenog 2025., izdala je sljedeće Priopćenje za javnost.

“Zadarska nadbiskupija je iz medija saznala za nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru protiv don Darka Marušića.

Napominjemo da je don Darko Marušić odlukom Nadbiskupa razriješen svih službi u Zadarskoj nadbiskupiji 17. rujna 2024., a 19. rujna 2024. izrečene su mu sljedeće mjere opreza:

1. zabrana javnog sudjelovanja u slavlju bilo kojeg sakramenta i blagoslovina;
2. zabrana odlaska u mjesta gdje je pastoralno djelovao.
3. dana 1. srpnja 2025., oduzeta mu je ovlast ispovijedanja.

Vezano za njegov crkveni status, Nadbiskupija čeka pravomoćnu presudu civilnog suda te će potom provesti odgovarajući crkveni kazneni proces.

Nadbiskupija oštro osuđuje svako kazneno djelo, a posebno ono koje uključuje zlostavljanje djece.

Izražavamo duboko žaljenje i suosjećanje prema žrtvama zlostavljanja i potičemo sve koji imaju saznanja o mogućim slučajevima zlostavljanja da to odmah prijave nadležnim institucijama”.

Zadarska nadbiskupija

Na 34. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji u utorak, 18. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Hebr, 12, 14-24

LK 23, 33-38

„Pazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa da ne unese zabunu i ne zarazi mnoge.“ (Hebr 12, 15)

Draga braćo i sestre!

Draga braćo svećenici!

Poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, pripadnici Hrvatske vojske i policije, Hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih, dragi vjernici!

1. Mjesto slobode srca

Danas, na tlu Škabrnje, u tišini molitve i sjećanja, okupljamo se pred Gospodinom u ovom euharistijskom slavlju kako bismo molili za sve pokojne u Domovinskom ratu, osobito za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Nadina i ostalih mjesta stradanja, te zahvalili Bogu za one koji su dali život za našu slobodu — i da bismo, u svjetlu Božje riječi, razumjeli što znači živjeti slobodu srca i slobodu Domovine.

Prije 34 godine ovdje je zemlja proplakala i zato je Škabrnja postala jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, simbol boli, ali i vjere koja nije posustala ni pred zločinom ni pred smrću. Škabrnja je postala mjesto sjećanja, mjesto domoljublja, ali i čišćenja duše i savjesti.

U Škabrnju se ne dolazi na današnji dan samo tugovati, prisjećati strašnih događaja prije trideset i četiri godine – iz 1991. godine, nego moliti i učiti.

Jer upravo ovdje, na ovoj zemlji natopljenoj suzama i krvlju nedužnih, uči se istinsko značenje vjere — vjere koja ne bježi od boli i smrti, nego je pretvara u molitvu; vjere koja ne prestaje ni onda kad sve ljudske riječi umuknu pred počinjenim zločinom.

Ovdje učimo da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj ponosa, nego i spremnost na žrtvu, na odgovornost, na istinu i pravednost. Ljubiti domovinu znači čuvati uspomenu na one koji su poginuli, ali i graditi budućnost dostojnu njihove žrtve — budućnost mira, solidarnosti, poštenja i bratstva.

I ovdje učimo vjerovati Bogu i onda kad se zlo pokaže u svoj svojoj snazi. Učimo da Božja šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu povjerimo ono što ljudska ruka više ne može popraviti.

Onaj tko zna vjerovati kad sve drugo zamukne, taj postaje svjetionik nade drugima. Zato Škabrnja ostaje mjesto u kojemu tuga postaje učiteljica vjere, a povjerenje u Boga – izvor snage i života.

Promatrajući Škabrnju danas, ovdje nas Bog uči da iz pepela može niknuti novi život, da iz križa raste uskrsnuće, i da se iz boli rađa sposobnost za oproštenje — ono oproštenje  koji ne briše istinu, nego oslobađa srce i otvara prostor za suživot. To potvrđuje i naša brojna nazočnost u ovoj molitvi na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

2. Gorki korijen – opasnost srca koje ne oprašta

Riječ Božja iz poslanice Hebrejima, a koju smo čuli u prvom čitanju, danas nas poziva:  „Pazite da nikakav gorki korijen ne proklija među vama“ (usp. Hebr 12, 15).

Što je taj „gorki korijen“ o kojem govori Poslanica Hebrejima? U Svetom pismu on označava ono nevidljivo, ali razorno — korijen grijeha, gorčine, ogorčenosti, mržnje, netolerancije. Korijen koji se krije u dubini srca, a zatim, ako se na vrijeme ne iščupa, izraste u stablo koje truje sve oko sebe: obitelji, zajednice, pa i cijeli narod.

Braćo i sestre, Škabrnja, kao i ostala mjesta stradanja u Domovinskom ratu, znaju što je gorčina, što je zločin. Ovdje su mnogi izgubili sve što su imali — kuću, dom, susjede, djecu, roditelje, crkvu – ni najveće ljudske i vjerske svetinje nisu ostale pošteđene – kao ni ovaj Gospin kip koji je pred nama i koji je postao simbol tog stradanja. I iako je ova rana stvarna i duboka, Božja nas riječ danas upozorava: ako dopustimo da nas gorčina vodi – pa i prema onima koji su počinili zločin, a znamo neka njihova imena, a znamo da neki i za svoj zločin nisu odgovarali, postat ćemo zatočenici i robovi gorke prošlosti i nemirne savjesti.

Nikakvo zlo koje je učinjeno ne smije postati naše mjerilo. Ako zlo rađa zlo, tada Zli pobjeđuje. Ako na nasilje odgovorimo mržnjom, onda „gorki korijen“ pusti još dublje korijene i uvuče se u dubine našeg srca — i tada više ne stradava samo ljudsko tijelo, nego i njegova duša.

Krist nas, međutim, poziva na drukčiji put: na put Božji, put potpunog oproštenja i pomirenja. Oprostiti nije lako, ali je učinkoviti lijek koji ozdravlja pojedinca i narod.  Oproštenje nije slabost, nego najveća snaga vjere. Oproštenje ne briše istinu o nepravdi i zlu, nego sprječava da ta nepravda postane naš gospodar.

Oprostiti ne znači zaboraviti, nego pamtiti s milošću, s pročišćenom savješću. Pamtiti da se zlo više nikada ne ponovi — ali i oprostiti da se srce ne okameni i duša izgubi.

3. Oprost kao djelo slobodnog naroda

Draga braćo i sestre!

Škabrnja i Vukovar, kao i sva naša mjesta stradanja u Domovinskom ratu, podsjećaju nas da sloboda nije samo politička i geografska kategorija, nego i duhovna stvarnost. Narod koji je slobodan u zemljopisnim granicama, ali zarobljen gorčinom, stalnom potrebom da prema drugome iskazuje znakove mržnje i netrpeljivosti, nije do kraja slobodan. Zato je oproštenje — koliko god bilo teško — djelo zrelog, suverenog i slobodnog naroda.

Nitko ne očekuje da se zlo zataška, nego da se preobrazi ljubavlju opraštanja. Jer pomirenje nije samo odsustvo sukoba, nego prisustvo istine, pravde i milosrđa. A oproštenje i milosrđe se događaju kad svatko od nas odluči ne zalijevati gorki korijen čije je sjeme posijao neprijatelj duša – Đavao, nego njegovati sjeme dobra koje Duh Sveti polaže u naša srca: najprije u vlastitom srcu, a zatim u obitelji, u školi, u javnom životu, u medijima, u politici, vojnim i redarstvenim snagama, u gospodarstvu. Tada se događa pravo Božje čudo — rana postaje izvor milosti, a mjesto boli postaje izvor blagoslova.

S pravom ćemo se pitati: Ali što s onima koji stalno i uporno svjesno šire laž, izokreću istinu, igraju se brojkama ubijenih i ranama mnogih, i na laži i tuđoj boli stvaraju tenzije i podjele u društvu? Što s onima koji stalno žele radikalizirati društvo sijući sjeme netolerancije i mržnje? Kako njih uključiti u oproštenje i milosrđe?

Milosrđe i oproštenje nije slabost pred zlom, nego snaga da se ne zarazimo njegovom gorčinom. Jer laž i mržnja, manipulacije i provokacije, ne čiste ni srce i ni društvo, nego zarobljavaju; ne donose pravdu, nego stvaraju nove rane.

Istina mora biti jasna, a pravda postojana i sigurna— no, srce koje ih nosi mora ostati slobodno od želje za osvetom.
Tek tada suprotstavljanje postaje svjedočanstvo, a ne nova borba za moć, po onoj starolatinskoj: „Divide et impera – Podijeli pa vladaj!“

Bez mržnje, istina dobiva vjerodostojnost, a pravda ljudskost. Tada otpor protiv zla postaje put prema ozdravljenju, a ne prema ponovnom razaranju. Oproštenje tada nije oslobađanje krivca, nego oslobađanje vlastitog srca — da zlo nema posljednju riječ.

4. Gorki korijeni današnjeg vremena

Braćo i sestre!

Ovdje, na zemlji natopljenoj krvlju i suzama, učimo također da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj, nego zavjet — zavjet vjernosti Bogu, istini, pravednosti i dostojanstvu svakog čovjeka. Ljubiti domovinu znači ne zaboraviti njezine rane, ali i ne dopustiti da te rane postanu izvor gorčine.

Jer upravo u dubini naših rana, ako nismo budni, može niknuti onaj gorki korijen o kojem govori Sveto pismo.

Gorki korijen — to je onaj otrov koji polako truje dušu i odvaja čovjeka od Boga i od bližnjih. On ne naraste preko noći, nego raste tamo gdje tlo postane suho, zapušteno i bez molitve.

On raste tamo gdje nema Boga, gdje se ne otvara srce Njegovoj riječi.

Raste gdje se ne poštuju Božje zapovijedi, gdje se grijeh opravdava, a savjest utišava.

Raste gdje se ne kaje, gdje čovjek misli da se može sam očistiti, bez Božje milosti.

Raste gdje srce ne oprašta, gdje rana postane dom gorčine, a ne mjesto ozdravljenja.

Raste gdje se čovjek zatvori u vlastitu bol i prestane gledati svjetlo, gdje više ne vjeruje da Bog može izvesti dobro i iz patnje.

Ali gorki korijen ima i drugo tlo — ono suptilnije, skrivenije.
On klija u ponosu, kad čovjek misli da je bolji od drugih.

On se hrani zavišću, kad ne znamo zahvaliti, nego se uspoređujemo i mjerimo s drugima.

On se širi u ogovaranju i kleveti, na zlonamjernoj propagandi, kad riječ više ne gradi, nego ruši.

On se učvršćuje kad tražimo pravdu bez ljubavi, istinu bez milosrđa.

I najviše buja kad zaboravimo biti Bogu zahvalni, kad više ne vidimo koliko nam je Gospodin dobra udijelio i koliko nas ljubi.

Braćo i sestre!

Bog ne želi da u nama raste gorčina, nego zahvalnost. On ne želi korijen truleži u nama, nego korijen ljubavi koji crpi snagu iz Njegova srca.

Zato, dok je još vrijeme, pogledajmo duboko u svoju nutrinu, svoje srce. Neka Duh Sveti prosvijetli našu dušu, neka iscijeli ono što je zatvoreno i tvrdo, da na mjestu gorkog korijena nikne novi život — mir, milosrđe i radost u Bogu.

Zato nas Bog, na osobiti način ovdje, u Škabrnji, i na svim drugim mjestima stradanja, poziva da prepoznamo i iščupamo taj gorki korijen iz naših srca, dok je još prikriven, da ne dopustimo da gorčina zarazi naše srce, naše obitelji, naše društvo.

5. Čišćenje pamćenja

Braćo i sestre!

Vjerovati Bogu kad sve drugo šuti znači dopustiti da On liječi ono što mi sami ne možemo izliječiti. Znači povjerovati da Njegova šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu predamo našu bol, da Mu dopustimo da je preobrazi u milost. Samo tako se vjera rađa iz tišine, a mir iz križa. Samo tako se suze pretvaraju u molitvu, a rane u svjedočanstvo vjere i ljubavi.

I zato, Škabrnja danas ne budi samo naša gorka sjećanja, nego nas poziva na trajno „čišćenje pamćenja“, kako kaže naš dragi blagopokojni sv. Ivan Pavao II. (usp. Homilija, 12. ožujka 2000.), i obraćenju srca, da nikakav gorki korijen grijeha ne raste  među nama, nego da u našim srcima raste korijen milosti — korijen oproštenja, povjerenja i ljubavi.

Jer samo tako, uz Božju milost, rane će se pretvoriti u blagoslov, a ovo mjesto stradanja ostati svjetionik vjere za naraštaje koji dolaze.

6. Zaključak – Krist liječi rane

Kada samo s Bogom, u svakom životnom križu koji nosimo, u svakoj suzi koja pada, u svakoj molitvi majke koja je izgubila dijete ili muža, Krist je prisutan. On, koji je na križu molio:  „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34), pokazao nam je da ljubav pobjeđuje i ono što je ljudski nemoguće.

I zato danas molimo:

da Gospodin iscijeli rane našega naroda,

da sačuva sjećanje i poštovanje na Hrvatske branitelje i sve poginule i umrle od posljedica Domovinskog rata,

da pročisti naše pamćenje milošću Duha Svetoga,

da utješi sve koji još traže svoje najmilije,

da ispuni srce Hrvatske zahvalnošću prema onima koji su se žrtvovali da bi mi živjeli u slobodi,

da imamo snage iščupati svaki „gorki korijen“ iz nas i svima od srca oprostiti.

Neka iz ovog mjesta – Škabrnje, raste život, a ne gorčina; nada, a ne mržnja; mir, a ne podjela; oproštenje, a ne želja za osvetom. I neka ova Sveta misa, u kojoj se spajaju sjećanje i vjera, Kristova žrtva na križu i naša u Domovinskom ratu, bude zalog naše budućnosti: da se nitko ne „sustegnemo od milosti Božje“, da nikakav „gorki korijen“ više ne uzraste među nama, nego da naš narod bude ukorijenjen u ljubavi, u Bogu, u istini.

Neka Gospodin udijeli pokoj vječni svim ubijenim i umrlima, a nama snagu da čuvamo ono što su oni posvetili svojom krvlju: život i slobodu, mir i ljubav, vjeru u Boga, domovinu Hrvatsku.

Amen.

Foto: I. Grbić

Stručni skup „Nezaboravljeni privlački župnik don Eugen Šutrin“ povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena održan je u subotu, 15. studenog u dvorani Dječjeg vrtića Sabunić u Privlaci.

Izlaganja su održali predavači: don Filip Kucelin, predstojnik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije te povjesničari, predavači sa Sveučilišta u Zadru: prof. dr. sc. Zlatko Begonja izlagao je o temi „Don Eugen Šutrin – žrtva jugoslavenskog komunizma“ i dr. sc. Luka Knez o temi „Zadarska nadbiskupija i UDB-a 1980.-ih“.

Kucelin je rekao da je Šutrin „izniman čovjek koji je u 31. godini života bio toliko zreo da je podnio mučeništvo i nije zaslužio mjesto u zaboravu, nego na oltaru. Don Eugen je primjer dosljednosti svom pozivu i ljubavi prema  domovini te može biti primjer i uzor“.

Proces beatifikacije znači memoriju na nekoga i vjerovanje da je ta osoba junački lik, da je surađivala s Božjom milošću na najizvrsniji način, rekao je don Filip. Božji narod je važan u širenju glasa svetosti ili mučeništva. Važna je i molitva po zagovoru osobe za koju se vjeruje da je živio svetački ili podnio mučeništvo. Glas o znakovima može se očitovati u ozdravljenjima ili čudima.

„Važno je naglašavati kako smo mi Hrvati narod svetaca. Važno je narodu kojeg se proglašava zločinačkim govoriti o tome da smo mi narod svetih ljudi, da prepoznamo one koji su nas zadužili svojim životom i staviti ih za uzor generacijama koje dolaze“, poručio je Kucelin.

Begonja je opisao okolnosti Šutrinovog djelovanja i ubojstva. Šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je 1939. don Eugena upraviteljem župe Molat i poslužiteljem mjesta Brgulje, što je obavljao do 1945. godine. Kao svećenik djelovao je u najtežim okolnostima Drugog svjetskog rata, kad je uspostavljen talijanski fašistički logor na Molatu koji je prestao djelovati 8. rujna 1943. godine.

Po njegovim zapisima, don Eugen je pokopao 76 osoba u Molatu. Bio je dušobrižnik u logoru, zatočenicima je pružao duhovnu skrb.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, župnik u Privlaci bio je don Ante Matacin. On je surađivao s don Eugenom u pomoći zatočenicima na Molatu. U Zadru su u ljekarnama nabavljali lijekove koje je don Eugen nosio na Molat logorašima. Begonja je opisao okolnosti Šutrinovog ubojstva i predstavio spise iz sudskog postupka.

Partizani su na blagdan Svih svetih 1944. uhitili don Antu Matacina i dosudili mu 20 godina zatvora; na traženje apostolskog administratora Zadarske nadbiskupije Mate Garkovića 1951., Matacin je pušten na slobodu, a on je 1955. pobjegao iz države.

Don Eugena su 26. studenog 1945. u Privlaci ubila dvojica partijskih aktivista,  Pere Ćurko iz Nina i Ivan Pavlović Đani iz Zatona, koji su uhićeni 10. prosinca 1945. godine.

Prema Ćurkovim navodima, Ćurko je pozvao don Eugena da izađe iz župne kuće i krene s njima dati joj posljednju pomast, jer je njegova majka na samrti zbog udara konja. Ćurko je ispalio tri metka don Eugenu u potiljak, nakon čega su njegovo mrtvo tijelo stavili u lađu, vezali kamen oko vrata i bacili u more. Tijelo je kasnije isplivalo na obalu. Istražno liječničko povjerenstvo je utvrdilo kako je don Eugen imao na leđima više modrica nanesenih tvrdim predmetom i da su metci ispaljeni jedan za drugim, u kratkom razmaku.

Tijekom istrage ubojice su rekli da su ubili Šutrina zbog Pastirskog pisma katoličkih biskupa Jugoslavije koje je izašlo tih dana, kao i da je don Eugen bio špijun u logoru na Molatu.

Ćurko i Pavlović dobili su oprost od izdržavanja kazne zatvora s 14 godina, na jednu godinu i osam mjeseci. Na traženje ubojica, „u želji za aktivnim učešćem u izgradnji socijalizma u zemlji“, pomilovani su 1950. i 1951. godine.

„Sudbina don Eugena nije samo njegova sudbina, to je sudbina hrvatskog naroda u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Represija nad Zadarskom nadbiskupijom 1980.-ih godina pokazuje kontinuitet represivnog postupanja prema Katoličkoj Crkvi od 1945. do 1990. godine“, rekao je Knez, istaknuvši da je Katolička Crkva bila glavni neprijatelj režima.

„Crkva je bedem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Problem za komunistički režim bio je i što je Zadarska nadbiskupija direktno podređena Svetoj Stolici pa se smatralo da zapadne obavještajne službe preko Vatikana djeluju razorno prema jugoslavenskom režimu“, rekao je Knez, istaknuvši da represivno postupanje ne znači samo fizičku likvidaciju. Represija se odvija i kroz nadzor, kontrolu i ucjene.

„U cijelom razdoblju 1980.-ih godina ne jenjava nadzor nad Crkvom. To pokazuje suradnička mreža UDB-e, ozvučenje telefonskih linija, kontrola poštanskih pošiljki, ozvučenje prostora. Glavni ciljevi UDB-e bili su pratiti pojedinačno djelovanje svećenika, međusobne kontakte, kontakte s Vatikanom i s hrvatskim intelektualcima, kontakte između svećenika Zadarske nadbiskupije i hrvatske emigracije, kontakte s novinarima, zasjedanja Biskupske konferencije, svećeničke rekolekcije, izdavačku djelatnost, Vjesnik Zadarske nadbiskupije. Pratili su redovničke zajednice, laičke skupine, vjerske škole i proslave, tribine, hodočašća, mise zadušnice kardinala Alojzija Stepinca i manifestacije poput Branimirove godine“, rekao je Knez.

Bile su ozvučene privatne linije svećenika, Marijana Oblaka, Pave Kere i Ivana Prenđe te službene linije Zadarske nadbiskupije, a ta se akcija provodila pod kodnim nazivom ‘Velebit’, rekao je Knez. Kontrolirale su se poštanske pošiljke za Zadarsku nadbiskupiju, bilo je tajno fotografsko, audio i video snimanje. Suradnici zadarske UDB-e snimali su proslavu Branimirove godine u Ninu 1979., provođeni su tajni i javni pretresi svećenika. Najvažniji izvor informacija bila je suradnička mreža pojedinaca koji su imali kodna imena.

Glavne obrade zadarske UDB-e 1980.-ih godina bili su Marijan Oblak, Pavao Kero, Ivan Prenđa, Milivoj Bolobanić, Joso Kokić i Joso Kero, rekao je Knez. „Ne postoji nijedan dosje svećenika Zadarske nadbiskupije, pa je pitanje jesu li ti dosjei uništeni 1990.-ih godina nakon višestranačkih izbora, kako se ne bi znalo koji ljudi su ih pratili i proganjali“, upozorio je Knez, poručivši: „U odnosu na ranija desetljeća komunističke Jugoslavije, nadzor nad Katoličkom Crkvom nije se smanjio do 1990. godine i prvih višestranačkih izbora. Situacija se promijenila nakon svibnja 1990. godine“.

Na skupu su bili i Josip Bilaver, župan Zadarske županije i Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka, koji su rekli da će podržati dodjelu zemljišta na lokaciji Sebačevo gdje je ubijen don Eugen da bude vlasništvo župe Privlaka, odnosno Zadarske nadbiskupije te kasniju izgradnju toga spomen – područja.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je svim sudionicima skupa. Rekao je da je Šutrin „ostavio duboki trag svojom predanošću, hrabrošću i ljubavlju prema Bogu, svom svećeničkom pozivu i narodu Božjem kojem je služio“ te da je njegova kratka prisutnost u Privlaci gdje je bio župnik svega šest dana postala „trajni pečat svetosti i svjedočanstva koji još uvijek živi“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, blagoslovio je novouređenu kapelu sv. Filipa i Jakova u Policijskoj upravi zadarskoj, u Centru Dragana Žunića u Zadru, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je  predvodio u srijedu, 12. studenog.

Na početku mise, mons. Bogdan je u „znak svete kupelji što nas u Kristu opra“ poškropio narod i zidove kapele blagoslovljenom vodom, a nakon propovijedi i molitve vjernika blagoslovio je oltar poškropivši ga blagoslovljenom vodom i kadeći tamjanom.

Mons. Bogdan u propovijedi je govorio o značenju te kapele kao bogoslužnog prostora u prostoru Policije te povijesti i strukturi djelovanja Vojnog ordinarijata u RH.

Biskup je pohvalio Policiju i čestitao im što su taj sakralni prostor izgradili s ljubavlju, poštovanjem i vjerom, poručivši policajcima: „To su izgradili vaša ljubav i vjera, nutarnja duhovna potreba da imate Isusa, živoga Boga u svetohraništu, u svojoj sredini gdje uvijek možete doći i s njim razgovarati, njemu se povjeriti i moliti.

Svatko osjeća u prolaznosti i krhkosti života da smo biće sastavljeno od duše i tijela. Naše tijelo ima svoje potrebe, ali i naša duša, naš duhovni život ima svoje potrebe. Trebamo puniti svoje baterije. A kapela je mjesto gdje se pune naše duhovne baterije, primaju nutarnje, duhovne snage za ići naprijed, kao ljudi, kršćani, vjernici, profesionalci, policajci“, poručio je mons. Bogdan koji je deset godina vojni biskup; drugi je vojni biskup u Hrvatskoj.

O povijesti djelovanja dušobrižništva među Hrvatskom vojskom i policijom i utemeljenju Vojnog ordinarijata u RH

„Dušobrižništvo u Hrvatskoj vojsci i policiji prisutno je stoljećima u hrvatskom narodu, na ovim prostorima. Ono je organizirano u Crkvi od njenih početaka, od cara Konstantina.

Dušobrižnici su bili organizirano prisutni u našoj vojsci i policiji na našem prostoru, dok smo bili u sastavu Austro – ugarske monarhije, pod Italijom, u drugim državnim političkim zajednicama i na počecima naše hrvatske povijesti, u vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva.

Kad se raspala Austro – Ugarska monarhija 1918. godine, jedan od prvih akata Svete Stolice bio je da su u novoj državi imenovali vojnog vikara da organizira dušobrižništvo među katoličkim vjernicima u Kraljevini SHS. Tako je bilo sve do 1945. godine.

Prvi vojni vikar bio je zagrebački svećenik Ferdo Vlašić koji je sudjelovao u radu ondašnje Biskupske konferencije, sa svim pravima, dužnostima i pravom glasa kao rezidencijalni biskup. Nije bio zaređen za biskupa, ali je imao sve ovlasti organizirati dušobrižništvo na području cijele ondašnje države i sve druge obveze, kao i drugi biskupi. Kad je on umirovljen 1930.-ih godina, ondašnji hrvatski i slovenski biskupi predložili su Svetoj Stolici da vojnim vikarom (po starom crkvenom pravu tako se ta služba tada zvala), bude imenovan beogradski nadbiskup Rafael Rodić. On je bio franjevac, svećenik, Hrvat, franjevački provincijal u Zagrebu, rodom iz požeške doline i kasnije je imenovan beogradskim nadbiskupom. On je tu službu vršio do 1936. godine, kada je pošao u mirovinu.

U to vrijeme pokušao se potpisati i nažalost, nikad ratificirati konkordat sklopljen između Kraljevine Jugoslavije i Katoličke Crkve odnosno Svete Stolice. Onda je nastao vakuum, do 1939. godine.

To je važan podatak, jer često se medijsku javnost ne izvješćuje objektivno. Papa Pio XII. je 1939. g., kad još nije počeo kod nas Drugi svjetski rat, koji je u nas počeo 1941., imenovao mladog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vojnim vikarom za Jugoslaviju, 1939. godine.

Kad je počeo rat, kad je osnovana Nezavisna država Hrvatska, Rodić je i dalje nastavio biti vojnim vikarom u Zagrebu, u novoj političkoj stvarnosti, do 1945. godine.

Na suđenju Stepincu, jedan od prigovora bio mu je, a i danas to kažu: „Bio si ustaški vojni vikar“. Nadbiskup Stepinac odgovorio je 1945. ovako: „Jesam, bio sam i na tu me službu niste vi imenovali. Imenovao me Sveti Otac i prije nego ste vi došli na vlast, a to je bilo 1939. godine. Ja sam kao pastir, zagrebački nadbiskup i kao vojni vikar vršio svoju službu prema onima koje mi je Providnost povjerila po Svetom Ocu – do danas“, istaknuo je biskup Bogdan.

„Od 1945. do 1990. godine nije bilo organiziranog dušobrižništva na našim područjima za vojsku ni za miliciju, kako su je tada zvali. Taj vakuum se premostio 1990.-ih godina kad je izbio Domovinski rat. Mnogi su sudjelovali u obrani Domovine i spontano tražili pomoć svećenika dušobrižnika: naši vojnici, policajci, branitelji. Svatko je dao svoj doprinos u obrani našeg doma i domovine.

Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman napisao je Pismo zagrebačkom nadbiskupu kardinalu  Franji Kuhariću i zamolio ga: „Izbio je rat, teški i krvavi rat. Molim Vas u svojstvu predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske da imenujete vi biskupi, odredite osobu koja će dušobrižnički organizirati pastoral za naše  branitelje, za našu vojsku, za našu policiju i sve kojima je to potrebno“.

Hrvatski biskupi izabrali su tada na svom zasjedanju pomoćnog zagrebačkog biskupa Jurja Jezerinca, da bude koordinator dušobrižništva u vrijeme Domovinskog rata.

Još nisu bili potpisani ugovori sa Svetom Stolicom, bio je rat. Kad je rat završio, pristupilo se sklapanju ugovora sa Svetom Stolicom“, podsjetio je biskup Bogdan.

Upozorio je kako se često u hrvatskoj javnosti dogodi interpretacija, kao da je to hrvatska ekskluziva, da se će poništiti ugovori potpisani između RH i Svete Stolice, kao da je to neka posebnost hrvatskog naroda, Katoličke Crkve u hrvatskom narodu i hrvatske države.

„Ugovori sa Svetom Stolicom su redovitost civiliziranog, kulturnog svijeta koji ima uređene odnose sa Svetom Stolicom, za sve svoje vjerske zajednice na određenom području, odnosno katolike.

Na mrežnim stranicama Papinskog gregorijanskog sveučilišta u Rimu / Pravni fakultet, nalazi se popis i tekst na talijanskom i engleskom jeziku svih država i svih ugovora koji su potpisani između Katoličke Crkve u dotičnim zemljama, sa Svetom Stolicom. Tu se nalaze i četiri ugovora koje je Hrvatska vlada potpisala sa Svetom Stolicom, a jedan od tih ugovora regulira dušobrižništvo Hrvatske vojske i Hrvatske policije. Ti ugovori potpisani su u prosincu 1996. godine i kasnije su ratificirani“, rekao je mons. Bogdan.

U vrijeme potpisivanja tih Ugovora, mons. Bogdan bio je na službi u Rimu te je istaknuo kako je bio sretan zbog tog čina, „svjestan da potpisivanjem i reguliranjem tih ugovora moja hrvatska domovina, moj narod, moja zemlja ima dobar smjer, dobar pravac; regulira pravno odnose u svojoj državi, kao što sve druge zapadne civilizirane države to već imaju organizirano uređeno. Bogu hvala da smo došli na tu razinu“, rekao je biskup Bogdan.

Papa Ivan Pavao II. osnovao je 25. travnja 1997. godine Vojni ordinarijat, vojnu biskupiju za RH i prvim vojnim biskupom imenovao Jurja Jezerinca, koji je do tada bio pomoćni zagrebački biskup i koordinator dušobrižništva u Hrvatskoj za vojsku i policiju. Jezerinac je umirovljen 2015. g. zbog navršene kanonske dobi te je papa Franjo imenovao mons. Bogdana drugim vojnim biskupom u RH.

Što je vojna biskupija – Vojni ordinarijat u RH i kako djeluje?

U nadležnosti vojnog ordinarija su hrvatski vojnici, hrvatski policajci i njihove obitelji. Ako vojni ordinarij ne može o njima duhovno skrbiti, crkveni propisi predviđaju da to čini mjesni biskup na čijem teritoriju dotični službenici žive.

„Vojni ordinarijat je personalna biskupija. To znači da nije teritorijalna biskupija, nego, za razliku od svake nad/biskupije koja ima svoje granice, Vojna biskupija pokriva državu dotičnog naroda, dotičnu zemlju. Stoga vojni biskup ima jurisdikciju na području cijele države“, rekao je mons. Bogdan.

Podsjetio je kako se splitski nadbiskup našalio na Bogdanovom biskupskom ređenju, rekavši mu: ‘Ti ćeš, Jure, imati jurisdikciju na nebu, zemlji, na moru i pod morem’, misleći na vojsku, policiju, zrakoplovstvo, mornaricu, mjesta  gdje borave katolički vjernici u odori hrvatskog vojnika, policajca i mornara.

Osim na državnoj razini, vojni biskup treba skrbiti i o hrvatskim policajcima i hrvatskim vojnicima u inozemstvu, u misijama, koliko je moguće. Ordinarijat je nastojao osigurati skrb gdje su brojnije hrvatske skupine vjernika, imati svećenike u Afganistanu i u baltičkim zemljama, gdje je snažna hrvatska prisutnost. Sada je veliki kontingent Hrvatske vojske na Kosovu i tamo među hrvatskim vojnicima djeluje hrvatski svećenik.

Vojna biskupija u RH ima 22 vojne kapelanije i 22 policijske kapelanije. „Kapelanija je ekvivalent župi. Na čelu kapelanije je vojni, odnosno policijski kapelan koji dušobrižnički skrbi o katolicima, vjernicima dotične vojne i policijske kapelanije. Trenutno među Hrvatskom vojskom i policijom djeluje 38 svećenika.

Kad su potpisani ugovori između Svete Stolice i RH, a tako je u svim državama, željeli smo s hrvatskom državom, vojskom, policijom, osigurati objekte, prostore za molitvu u hrvatskim vojnim i policijskim kapelanijama“, rekao je mons. Bogdan.

Izrazio je radost i čestitao što je Policija u Zadru pronašla prostor gdje će kao živa zajednica vjernika duhovno puniti svoje baterije.

Policijska kapelanija u Zadru posvećena je sv. Filipu i Jakovu koji su bili mučenici. „Filip je bio iz Betsaide, s obala Genezaretskog jezera. I Jakov je bio s tih prostora. Obojica su upoznali Isusa, pošli su za njim, vjerovali su čvrsto u Isusa u kojem su prepoznali Božjeg poslanika, Spasitelja i Otkupitelja. Ostali su mu vjerni do kraja. Josip Flavije, rimski povjesničar bilježi 62. godine, neovisno o kršćanstvu, mučeništvo sv. Jakova apostola“, rekao je mons. Bogdan.

Policajci su profesionalci, ali i obiteljski ljudi, imaju ljudske potrebe. Potrebno je povezati jedno s drugim, biti profesionalac u poslu, ali i čovjek savjesti, rekao je biskup. „Čovjek nije stroj, nego ima srce, dušu i želi biti  moralna osoba. Čovjek ima svoje vrline, kvalitete. Treba ostati na razini na poslu i kući, biti obiteljski čovjek“, rekao je mons. Bogdan i zahvalio policajcima za sve što čine.

Ostati na visini svoga zadatka je veliki izazov, istaknuo je biskup, poručivši policajcima: „Hvala vam što postojite i na svemu što činite u našem hrvatskom društvu i narodu. Kapelica je mjesto i prostor gdje stanuje Isus. Isusa ne primate za svoga podstanara, nego stanara koji bdije 24 sata pod prilikama kruha u svetohraništu i dolazite k njemu.

Tu će se slaviti sveta otajstva za vaše duhovne i tjelesne potrebe. Ne umorimo se biti Isusovi učenici koji ga slijede poput Filipa i Jakova u svim trenucima svoga života, do Božje volje“, potaknuo je biskup Bogdan.

Poručio je da je Bog izvor svega dobroga i snage u životu, a krunica najjače oružje. Poželio je svima zaštitu Majke Božje da ih čuva. Zahvalio je svima koji su doprinijeli uređenju kapele kao dara Gospodina gdje mogu jačati svoj ljudski, kršćanski i profesionalni identitet.

Na kraju mise, policijski kapelan o. Ivo Topalović zahvalio je Bogu za taj dan u kojem ih je na poseban način dotaknula njegova ljubav. Dobili su prostor gdje će Boga susretati, slaviti i s njim dijeliti vrijeme. Zahvalio je svima koji su doprinijeli uređenju kapele i poželio da ih prati zagovor sv. Filipa i Jakova.

Govor načelnika Antona Dražine: „Oni koji služe, zaslužuju poštovanje i zahvalnost“

Na kraju mise, prigodni govor održao je Anton Dražina, načelnik Policijske uprave zadarske.

Ta kapela je mjesto na kojem će se djelatnici Policije susretati u vjeri i poticati u osobnoj i zajedničkoj duhovnosti, rekao je Dražina, istaknuvši da je ta kapela mjesto zajedništva, utjehe i nade u obavljanju policijske profesije, čije je djelovanje rizično. Djelujući u zaštiti života i imovine, policajac se izlaže opasnosti vlastitog i tuđeg života, što može završiti gubitkom života, upozorio je Dražina, dodavši da je za biti potpun u obavljanju tog posla, uz materijalno-tehničku opremljenost i tjelesno stanje, važno i duhovno stanje osobe koje rađa uzore i heroje.

„Za ljude koji služe za svoju zemlju često se koristi termin profesionalci, profesionalizam. Profesionalac je stručnjak i znalac u svom poslu. U teškim trenucima, kad profesionalac prolazi kroz zahtjeve i neizvjesnost posla, snaga duha ojačana vjerom iznosi i naizgled nemoguće situacije.

S obzirom na iskustvo u Domovinskom ratu, profesionalac zna kada treba stati, ali za heroje se kaže da ne staju. U Psalmu 23 piše: ‘Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom’“, istaknuo je Dražina, rekavši da policajac predah između stalnih intervencija mora koristiti za uzdizanje na svim razinama. „Od policajca se traži posebnost, izvrsnost, moralnost i odgovornost. Pritisak toga traženja ponekad je pojačan nezahvalnošću onih kojima služimo.

Biti policajac je više od profesije – to je poziv. A poziv zahtijeva skromnost i samozatajnost življenja, rad apostola, a umiranje sveca. Zato u takvoj službi ne može biti svatko. Nadati se znači uvijek biti spreman, boriti se. Policajac treba obući oklop pravednosti, uzeti vjeru kao štit“, ohrabrio je Dražina.

Podsjetio je kako se „služba pod oružjem poštuje i u Svetom Pismu. Isus se divio kad mu je prišao rimski satnik. Satnikov odgovor Isusu pokazuje da je razumio pojam autoriteta i njegovu vjeru u Isusa. Mnogi naoružani u službi spomenuti u Novom zavjetu pohvaljeni su kao kršćani, bogobojazni ljudi, pohvalnog karaktera“.

Dražina je rekao kako „mnogi policajci iz Domovinskog rata, pogotovo iz posebnih i specijalnih jedinica, Poskoka, možda nisu znali puno o vjeri; neki su bili tradicionalni vjernici, neki nevjernici, ali svi su vjerovali u ispravnost i moralnost onoga što su radili, kroz kršćanski odgoj i kulturu u kojoj su odrastali.

Osjećali su Božju prisutnost i nutarnju snagu koja je ponekad bila jedini izlaz iz situacije. Molitva je često doprinosila da se trpljenje, muke, neizvjesnost i iščekivanja lakše podnose“, poručio je Dražina, rekavši da je u ratu vjera čuvala ljudsko, da čovjek ne postane zvijer kao i da se u hrvatskoj povijesti, nad našim narodom ostvarila Isusova riječ: „Vjera te tvoja spasila“.

„Vanjski, vidljivi element vjere i pouzdanja u Boga bila je krunica oko vrata. To je bio vidljivi znak nutarnjeg raspoloženja i uvjerenja kako je to sredstvo bez kojeg se ne može u životu pojedinca i naroda. Bog cijeni kršćane koji služe svojoj zemlji čvrstog karaktera, dostojanstveno i časno. Oni koji služe, zaslužuju poštovanje i zahvalnost“, poručio je načelnik Dražina.

U misi su koncelebrirali mons. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata, vlč. Frano Musić, biskupski vikar za pastoral u Ministarstvu unutarnjih poslova, o. Ivo Topalović, policijski kapelan u Zadru i don Darko Poljak, policijski kapelan i dekan. Uz načelnika Dražinu sa suradnicima, u misi su sudjelovali i bivši načelnici uprave, policijski službenici, djelatnici Uprave i drugi uzvanici.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

(Iv 2, 13–22)

Uvod

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre,

dragi hodočasnici iz Zadarske nadbiskupije!

Okupili smo se i ove godine povodom skorašnjeg blagdana sv. Nikole Tavelića, ovdje u Šibeniku, kako bismo zajedno u veličanstvenoj katedrali sv. Jakova zamolili prvog hrvatskog sveca – Nikolu Tavelića, da nas zagovara, zahvalili Bogu za njegovu blizinu i obnovili vjeru koja nas povezuje s Trojedinim Bogom i našim prijateljima na nebu.

Ovo naše četrdeseto hodočašće sv. Nikoli Taveliću (rođ. oko 1350. + 14. 11.1391.) je duhovni put koji prolazi kroz ovu Jubilejsku godinu – i želi biti naš put čišćenja srca, put obnove vjere, nade i ljubavi i put susreta s Bogom.

Kao što je Izraelski narod četrdeset godina hodao pustinjom prema Obećanoj zemlji, kao što i mi već četrdeset godina hodočastimo sv. Nikoli, i mi smo danas pozvani proći kroz „pustinju srca“ i dopustiti da nas Bog pročisti, da bi naš život ponovno postao živi, sveti hram Njegove prisutnosti.

1. Isus u Hramu – susret između svetog i svjetovnog

Evanđelje liturgije današnje nedjelje koje smo čuli opisuje snažan i intenzivan trenutak u Isusovom životu. Isus ulazi u Hram – najsvetije mjesto Izraelskog naroda, središte Božjeg prebivališta, mjesto posvećeno molitvi i bogoštovlju. Ali u Hramu Isus ne nalazi mjesto molitve, već trgovinu, čuje buku, gleda i sluša ljude kako pogađaju cijene. U Hramu su prodavači volova, ovaca i golubova, službenici u mjenjačnicama, sjedeći čuvaju razne valute. Sveti prostor jeruzalemskog Hrama pretvoren je u tržnicu.

U tom trenutku kaosa Isus ne ostaje pasivan. U Njegovu dušu ulijeva se sveta bol i revnost za Dom Božji. Evanđelist Ivan kaže: “I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima” (Iv 2, 15).

Isus se zauzima da se sveto mjesto namijenjeno Bogu ne pretvori u prostor računanja, trgovine, mjenjačnice i tržnice. Isus želi vratiti u srca Izraela ono što je izgubljeno: dostojanstveno mjesto boravka Boga u njihovoj sredini.

„Sve istjera iz Hrama“, kaže sv. Ivan,  „zajedno s ovcama i volovima”, i ovce i volove i trgovce, jer je čovjek jednak ovcama i volovima ako ne prepoznaje Boga gdje boravi i ne iskazuje mu poštovanje i podaje hvalu.

Ova Isusova gesta tjeranja trgovaca iz Hrama je njegov proročki čin koji nam pokazuje: Bog nije na prodaju, Boga se ne kupuje; s Bogom se ne ophodi kao s trgovcem; s Bogom se ne pogađa – Bog se besplatno daruje onima koji ga žele primiti. Bog je Ljubav i on nam se daruje bezuvjetno i besplatno.

Ljubav nije roba koju se mjeri, kupuje ili zaslužuje. Ona ne trpi trgovinu, ne poznaje kalkulacije ni pogodbe. Prava ljubav ne pita: „Što mi to koristi?“ – ona se daruje slobodno, tiho, nenametljivo, onome tko je želi primiti. Ljubav ne traži korist, ne prodaje se i ne kupuje; ne može se prisiliti ni iznuditi. Kao i Bog, ljubav je dar koji se prima otvorena srca ili se propušta. Tamo gdje se ljubav počne vagati, računati ili uvjetovati, ona prestaje biti ljubav. Prava ljubav je besplatna, čista i iskrena – i baš zato najdragocjenija, Božja, vječna.

Isus je došao očistiti naš Hram, ali i da sagradi novi Hram svoga prebivališta. Kad Židovi traže od njega znak kojim dokazuje da to smije činiti, On im odgovara: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19). Isus ne misli na kamene zidove jeruzalemskog Hrama, On misli na Hram svoga tijela.

2. Novi hram – čovjek u kojem prebiva Bog

Nakon uskrsnuća, Isusovi učenici razumjeli su Isusovu gestu i njegove riječi: On nije govorio o građevini, jeruzalemskom Hramu, nego o sebi. S Kristom uskrslim Bog više ne prebiva u hramu od kamena, nego u živom i proslavljenom uskrsnom tijelu svoga Sina.

Bog je Isusovim uskrsnućem sagradio novi Hram u kojem boravi zauvijek. U tom novom Hramu je vječno mjesto istinskog Božjeg boravka među ljudima i susreta Boga i čovjeka. U Isusu se zauvijek prinosi savršena žrtva ljubavi. U njemu će Bog i čovjek postati jedno. I tko god je uronjen u Krista, tko god je kršten, ne samo da ulazi u taj Hram, nego postaje „živi kamen“ proslavljenog Tijela Krista – Hram Duha Svetoga, mjesto gdje sva Božja ljubav prebiva. Zato nas sveti Pavao podsjeća i pita: “Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?” (1 Kor 3,16).

To je središnja istina našeg kršćanskog života: mi smo hram Duha Svetoga. Mi smo „živo kamenje Hrama Božjega“, „živi udovi“ Kristovog proslavljenog Tijela. U nama prebiva Bog – ili još bolje rečeno – mi prebivamo u Bogu. Naše srce je svetište Božje ljubavi. Naša duša je mjesto gdje se odvija susret s vječnošću.

3. Bič od užadi

Želio bih vam, braćo i sestre, večeras skrenuti pozornost na jedan detalj iz današnjeg Evanđelja. Riječ je o biču koji Isus uzima u ruke. Evanđelist nam kaže kako Isus sam plete bič od konopa kojim čisti Hram. „I načini bič od užeta…“ (Iv 2,15), kaže nam sv. Ivan. Što označava ovaj bič od užeta – konopa?

U Knjizi Proroka Hošee čitamo tekst: „Konopcima za ljude privlačio sam ih, užadima ljubavi; bio sam im kao oni koji dižu dojenče k svom obrazu, nad njega sam se sagnuo i nahranio ga“ (Hoš 11,4).

Braćo i sestre!

Bog u Svetom pismu često pokazuje čovjeku svoje lice Oca koji ljubi. U proroku Hošei čitamo riječi: „Privukao sam ih konopcima ljubavi“. To je slika Boga koji ne prisiljava, nego privlači – nježno, strpljivo, s ljubavlju, kao što otac podiže svoje dijete k svome licu da ga poljubi. To je lice Krista koje je u punini zasjalo u „biču ljubavi Sina“. Najjači konopci koji vežu ljude su međusobna ljubav. To su konopci koji ne sputavaju, nego nose „bič Božji“ koji ne prisiljava bolnim udarcima, silom, nego nas pridobiva srcem. Zar ne želimo biti dobro, zar ne želimo biti sretni, zar ne želimo da mir vlada u nama i oko nas? Nisu li to „konopci“ ljubavi kojima nas Bog privlači?

U Evanđelju vidimo drugo lice iste ljubavi: Isus ulazi u Hram, vidi da je pretvoren u tržnicu i plete bič od užadi i njime čisti kuću Očevu. Nije to Isusov bijes na trgovce, nego revnost ljubavi – ljubav koja ne može šutjeti dok se svetinja obeščašćuje, dok se dostojanstvo čovjeka svodi na „ovce i volove“. I taj bič – od istog materijala kao konopci – postaje sredstvo čišćenja i obnove.

Kad nas Bog privlači „konopcem ljubavi“ – On nas izgrađuje i oplemenjuje. Kad nas čisti „bičem ljubavi“ – On nas spašava i čini sličnima svome Sinu. „Konopci ljubavi i bič od užadi“ dvije su ruke iste Božje ljubavi: jedna nas podiže, druga nas oslobađa.

Zato, kad te Bog privlači – ne opiri se, privini se njegovom licu kamo te želi podići kao bi te poljubio i nahranio, kako slikovito kaže prorok Hošea. Kad te Gospodin ispravlja – ne bježi, jer i u blagosti i u zahtjevnosti On traži jedno: da tvoje srce opet postane hram Njegove prisutnosti.

Ali, postoji još jedan bič – onaj kojim je Isus sam bio bičevan prije muke. To je trenutak kad se Božja ljubav više ne izražava ni riječju ni djelom, nego patnjom. On, koji nas je privlačio i čistio svojom ljubavlju, sada sam prima teške fizičke udarce. On, koji je spleo bič pravednosti i ljubavi, sada prima bič nepravde i mržnje. Zašto? Da nas potpuno otkupi, da bi naš grijeh, naš prljavi hram – naša duša, bio očišćen krvlju Njegove Ljubavi. Vidiš li kako je težak naš grijeh, okorjelo naše srce, onečišćen naš Hram, kad Isus prihvaća ovu patnju kako bi nama pokazao što je za naše spasenje sprema učiniti i koliko nas ljubi?

4. Isus čisti naš hram duše

Braćo i sestre, u svjetlu ove Božje riječi, pitajmo se danas iskreno: što bi Isus danas pronašao kad bi ušao u hram našega srca, u hram naše savjesti? Što želi istjerati iz našeg srca?

Vjera ne smije postati trgovina, hram našeg srca ne smije postati tržište, a molitva ne smije biti vrijeme pregovaranja i mjenjačnica vrijednosti za vrijednost. A u toj duhovnoj opasnosti se i mi često možemo pronaći. „Bože, ti mi daj zdravlje, a ja ću platiti misu; ti mi usliši molitvu, a ja ću izmoliti krunicu; ti mi oprosti grijehe, a ja ću učiniti pokoru; ja ću ići na Misu, a ti učini da mi bude lakše u životu; ja ću ići na hodočašće sv. Nikoli, a ti mi ispuni zavjet“ – to kod Boga ne prolazi, to je trgovina.

Možda bi Gospodin u našoj duši vidio trgovce – one koji sve pretvaraju u dobit, korist, koji žele da se svaka stvar „isplati“. A Evanđelje nije isplata, nego dar. Ljubav prema Bogu nikada se ne plaća – ona se daruje bez računa.

5. Sveti Nikola Tavelić – hram ispunjen Božjom prisutnošću

U toj evanđeoskoj svjetlosti promatramo i lik svetoga Nikole Tavelića. On je bio čovjek koji je dopustio Bogu da potpuno pročisti njegov hram. Kad je kao mladi franjevac primio svećeničko ređenje, uskliknuo je: „Isuse, sad sam samo tvoj!“. U toj rečenici sažet je cijeli njegov život. On nije samo propovijedao Evanđelje, on ga je živio. Njegov hram duše nije bio pun trgovine, nego molitve. Nije bio ispunjen bukom svijeta, nego šutnjom pred Bogom.

Dvanaest godina propovijedao je po bosanskim krajevima u drugoj polovici XIV. st., među ljudima koji su često živjeli u duhovnom mraku. Bio je svjedok Evanđelja u jednostavnosti i siromaštvu, ustrajan, ponizan i miran. A kad ga je Bog pozvao da ide dalje – do Jeruzalema – on nije oklijevao. Ondje je, zajedno s trojicom subraće, odlučio svjedočiti vjeru pred muslimanskim kadijom. Znao je što ga čeka, ali nije se povukao. Kad su ga tražili da se odrekne Krista, rekao je: „Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti“. I umro je kao mučenik, s vjerom u srcu, s imenom Isusovim na usnama, 14. studenog 1391. godine. Njegov život pokazuje što znači biti živi hram Duha Svetoga. Njegov hram nije mogao srušiti ni mač, ni prijetnja, ni strah, ni vatra, ni smrt. Jer taj hram je bio sazidan na stijeni – na Kristu. Zato i danas nama svijetli kao primjer vjernosti, hrabrosti i čistoće vjere. Njegova revnost nas poziva da i mi dopustimo Bogu da pročisti naše srce.

6. Zaključak – Hram koji živi i svijetli

Draga braćo i sestre,

Isusov pogled na Hram i danas ostaje isti: On traži srce koje je slobodno, prostor koji pripada Ocu, mjesto gdje Duh Sveti može prebivati. Sveti Nikola Tavelić nam svijetli kao primjer da je to moguće – da i u našim slabostima, u našim borbama, možemo postati hram žive Božje prisutnosti.

Zato, braćo i sestre, neka ovo četrdeseto hodočašće bude vrijeme unutarnje obnove. Neka se u nama dogodi ono što se dogodilo u Hramu: da sve što je lažno, isprazno i sebično bude istjerano, a da Božja prisutnost ponovno zauzme prvo mjesto; da i nas „izjeda revnost za Dom Božji“ – revnost za molitvu, za Euharistiju, za svetost života.

Tada će i naš narod, naš dom, naša Crkva postati hram u kojem Bog prebiva. Tada će se ispuniti ono što je Isus rekao:
“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”. Jer Bog nas uvijek obnavlja, on nas uvijek podiže. I On danas, na ovom hodočašću, želi podići i obnoviti hram našega srca.

Sveti Jakove apostole, moli za nas!

Sveti Nikola Taveliću, moli za nas!

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Don Jerko Gregov, svećenik Zadarske nadbiskupije, pokopan je u četvrtak, 6. studenog ma mjesnom groblju u rodnom Preku. Sprovodi obred na groblju i misu zadušnicu u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 23, 44-46.50.52-53; 24, 1-6a (Str. 164; Br. 211)

Draga braćo i sestre!
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino i prijatelji don Jerka!

1. Sućut, molitva, vjera i zahvalnost

U ime ovdje nazočnih svećenika, cijele Zadarske nadbiskupije, kao i u osobno ime, izražavam iskrenu kršćansku sućut bratu pokojnog don Jerka, gospodinu Frani i njegovoj obitelji, nećacima u Domovini i inozemstvu, ostaloj rodbini i svim prijateljima i ožalošćenima pokojnika.

Danas nas je okupila tuga rastanka od našeg dragog don Jerka Gregova, ali još više molitva, zahvalnost i vjera na koju nas poziva ovaj trenutak.

Molitva – jer kao vjernici znamo da ljubav ne prestaje na pragu smrti. Molitva je način kako i dalje ostajemo povezani s don Jerkom. Molimo – jer ga želimo povjeriti Božjem milosrđu kako bi ušao u puninu otkupljenja. Molitva je i u trenucima susreta sa smrću izraz našeg sinovskog povjerenja da nas Bog sluša i da Bog spašava.

Okupila nas je vjera u Boga kojemu je don Jerko cijeloga života pripadao i vjerno služio, i kojemu je, vjerujemo, na kraju — poput Isusa na križu — predao svoj duh: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46).

I zahvalni smo Bogu, jer je njegov život bio dar Crkvi i narodu – zahvalni smo za njegovo svećeničko srce, za sakramente koje je dijelio, za riječi utjehe koje je izgovarao, za molitvu koju je Bogu uzdizao, za glazbu kojom je slavio Boga i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine prikazivao kao žrtvu za druge.

Svećenička služba dar je od Krista Crkvi, kako bi njegovo otkupiteljsko djelo nastavilo živjeti kroz vrijeme. Svećenik je u službi Isusa Krista koji je posrednik između Boga i čovjeka. Svećenik u ime Krista donosi oproštenje, nadu i život vječni. Kroz njegovu službu u Crkvi i po Crkvi Krist i danas liječi duše, oprašta grijehe i daruje sebe u Euharistiji – sakramentu ljubavi i izvorištu vječnog života.

Bez svećenika nema euharistije, nema ispovijedi, nema bolesničkog pomazanja – a to su sakramenti koji hrane, liječe i spašavaju dušu na putu prema vječnosti. Svećenik je, po milosti sakramenta Svetoga reda, znak da je Bog ostao s nama. Bît svećeničkog poslanja nije samo zemaljsko dobro čovjeka, nego i nebesko: on pomaže čovjeku da se spasi, da pronađe put prema Bogu, da ne izgubi dušu u zamamnostima ovoga svijeta.

Zato je svećenik u službi vječnog dobra čovjeka – on bdije nad dušama koje su mu povjerene, moli za njih, prikazuje misu za žive i mrtve, tješi, poučava Radosnu vijest, opominje i vodi prema nebu. Ujedno je u službi slave Božje, jer njegov je život neprestano upućen prema Bogu: u molitvi, u žrtvi, u naviještanju Evanđelja i slavljenju sakramenata.

Posebno danas zahvaljujemo don Jerku za prijateljstvo, svećeničko zajedništvo i bratstvo koje je živio s nama – za vjeru, podršku i blizinu koju je dijelio sa subraćom svećenicima, pokazujući da Crkva raste iz ljubavi i poniznosti, služenja i uzajamnosti. Zahvalni smo i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine pretvarao u žrtvu ljubavi za druge.

Hvala don Jerku za njegovo vjerno i ustrajno služenje u svećeničkoj službi – i u danima radosti, i u vremenima koja nisu bila laka za Crkvu; u vremenima ozbiljnih kušnji za Crkvu u Zadarskoj nadbiskupiji, u vremenima kada su drugi napuštali svećeničku službu. Upravo tada njegova postojanost u svećeničkoj službi postaje još snažnije svjedočanstvo: ostao je ondje gdje ga je Bog poslao, s pouzdanjem u Gospodina i s ljubavlju prema povjerenom narodu. U krizama, kada se vjera i duhovni poziv stavljaju na kušnju, njegova ustrajnost pokazuje koliko je dragocjeno svećeničko srce koje ostaje vjerno Kristu i Crkvi. Takva vjernost tiho gradi Crkvu, ulijeva nadu i podsjeća nas da se snaga svećeništva očituje i postojanošću u predanju Božjem pozivu i poslanju u Crkvi.

2. Smrt u svjetlu uskrsnuća

            Braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije sprovoda govori o smrti i uskrsnuću. Događaj Isusove smrti i uskrsnuća je  stvarnost koja zahvaća prošlost, ali i naš život u sadašnjosti i budućnosti. Smrt nije samo kraj ovozemaljskog života, nego trenutak susreta s Bogom. U Isusu se smrt i uskrsnuće više ne doživljavaju kao prepreka između Boga i čovjeka, nego kao vrata kroz koja ulazimo u Život. U trenutku kad Isus predaje svoj duh na križu, On ne tone u beznađe, nego se predaje u Očeve ruke. Sv. Luka bilježi njegove posljednje riječi na križu: „Isus povika jakim glasom: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Ovo su riječi izgovorene „jakim glasom“, primjećuje sv. Luka. Dakle, riječima dubokog povjerenja, a ne očaja.

A trećega dana, govori Evanđelista, u tišini zore, tamo gdje je sve izgledalo izgubljeno, događa se ono što nitko nije očekivao. Kamen je s Isusova groba odvaljen. Grob je prazan. Anđeo govori ženama koje traže Isusovo tijelo: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“  (Lk 24,5–6).

To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Zašto tražite život tamo gdje ga nema? Zašto tražite smisao u onome što je prolazno? Zašto tražite pokojnika u grobu, kad je naš Bog živih, a ne mrtvih?  „Ta nije on Bog mrtvih, nego živih; njemu svi žive,“ kaže sv. Luka (20,38).

To je nama poruka nade koja ne razočarava: da Božja ljubav ide dalje od groba; da je život jači od smrti; da posljednja riječ ne pripada bolesti, tišini, grobu – nego Bogu.

Braćo i sestre, ove riječi Evanđelja su razlog zbog kojega danas nismo ovdje kako bismo oplakivali kraj života, nego da zahvalimo na životu koji se sada ispunio u Bogu.

3. Don Jerko – hodočasnik nade

Don Jerko nas napušta u Svetoj godini 2025., Jubileju kojeg kao Crkva živimo pod geslom blagopokojnog pape Franje:  „Hodočasnici nade“… a nadahnute Riječima sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima: „Nada ne postiđuje“ (Rim 5,5).

Don Jerko – koji je cijeloga života hodio kao svećenik, kao pastir – sada završava svoje hodočašće. Postaje hodočasnik koji je stigao do izvora nade, do susreta licem u lice s Gospodinom kojega je ljubio i kojemu je vjerno i ustrajno služio.

4. Život i svećeničko služenje don Jerka

Don Jerko je živio 89 godina, a 62 godine bio je svećenik Zadarske nadbiskupije. Generacije ga pamte kao župnika i pastira: od župa Malog Iža i Sali, preko sv. Stošije u Zadru, upravitelja crkve sv. Krševana i Gospe od Zdravlja; župnika Ugljana i Lukorana, sv. Šime u Zadru, Crnog i Bokanjca. Bio je kanonik, delegat za turizam, vjeroučitelj, profesor filozofije, član zbora savjetnika, kancelar, upravitelj župa i crkava.

Ali najvažniji dio njegovog svećeništva bili su njegovo otvoreno srce, njegova  otvorena vrata ureda, ispovjedaonica, oltar, vjeronauk koji je održavao, pjesma koju je volio, i prije svega — vjerna koju je živio, molitva koju je svakog dana uzdizao Bogu.

Glazba je nosila don Jerka. Glazba je bila oblik njegove molitve srca i duše. Ugodni tonovi glazbe uzdizali su njegovo srce i dušu k Bogu, ali i mnogih drugih vjernika koji su sudjelovali u liturgijskim slavljima u kojima je don Jerko ravnao zborskim pjevanjem ili svirao na orguljama. Bio je svećenik koji je znao da liturgija nije samo obred, nego pjesma srca koje se uzdiže Bogu kao molitva.

5. Posljednje godine – najdublje posvećenje

Posljednje tri godine života proveo je u bolesničkom krevetu. U vrijeme dok su drugi svećenici slavili misu u kapelici Svećeničkog doma, on je Boga slavio u tišini svoje sobe, prikazujući sebe kao žrtveni dar. U jednom od tih trenutaka, kad sam mu nosio Svetu pričest nakon Mise u Svećeničkom domu, rekao mi je: „Drugo ne mogu, stajati na nogama, ali ću moliti za vas i svoju nemoć i bolest prikazivati za vas i našu Nadbiskupiju.“

To su riječi svećenika koji je shvatio srce Evanđelja: da se služenje ne mjeri snagom tijela i uma, nego i dubinom predanja Bogu. Kad don Jerko više nije mogao propovijedati, hodati, držati kalež —prikazao se Bogu za Crkvu.

6. Smrt koja govori – „Nije ovdje, uskrsnu“

Don Jerko je umro dan nakon svetkovine Svih Svetih i Spomendana svih vjernih mrtvih.

Umrijeti nakon ta dva liturgijska događaja simbolički znači stati na most između proslavljene Crkve na nebu i putujuće Crkve na zemlji. To su blagdani i vrijeme kad zemaljska i nebeska Crkva snažno dišu zajedno: Boga slavimo zajedno sa svim svecima koji nas kao naši prijatelji i zagovornici prate na nebu, a mi molimo za mrtve koji očekuju puninu Božjeg otkupljenja.

A don Jerko, koji je cijeli život služio Crkvi, odlazi upravo tada – kao da ga Gospodin uzima u trenutku kad Crkva najviše moli za svoje pokojne i kad nebesa najviše slave svoga Boga i Otkupitelja.

7. Zahvala i pouka

            Hvala Vam, don Jerko: za sve žrtve svećeničkog života; za ustrajnost u svećeničkom pozivu; za ljubav prema liturgiji i glazbi; za tisuće misa, krštenja, ispovijedi, sprovoda; za svaki sat vjeronauka koji ste održali, za vašu tišinu, molitvu, za vašu zadnju žrtvu u bolesti.

I ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su don Jerka pratili u bolesti i nemoći: osoblju Svećeničkog doma koje ga je s poštovanjem i strpljivošću njegovalo; medicinskom osoblju, časnim sestrama milosrdnicama, njegovateljicama. Na osobiti način zahvaljujemo s. Katarini, koja je s ljubavlju, pažnjom i vjernošću stajala uz don Jeka, vodila brigu o njemu, nosila s njim dane i noći bolesti.

Hvala vam svima što ste bili ruke i srce Crkve koje su ga pratile do posljednjeg daha ovozemaljskog života.

Braćo i sestre, i nas čeka trenutak kroz koji je već prošao don Jerko, čas smrti i odlaska s ovoga svijeta. Neka se tada i na nama ostvari ono što je Isus molio na križu te s povjerenjem i mi možemo reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).

Don Jerko, počivajte u miru Božjem. Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Proglas o početku Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji vjernicima mjesne Crkve, kojeg objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

U ozračju milosti i radosti Jubilejske 2025. godine, koju je blagopokojni papa Franjo proglasio pod geslom „Hodočasnici nade“, naša Zadarska nadbiskupija s dubokom zahvalnošću Bogu objavljuje početak Trajnog euharistijskog klanjanja — neprekidnog štovanja Isusa Krista, nazočnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru.

Ovaj svečani i osobiti događaj za našu Zadarsku nadbiskupiju započet će na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu — blagdan Gospe od Zdravlja, u petak, 21. studenoga 2025. godine, sa svečanim euharistijskim slavljem koje će predvoditi nadbiskup Milan Zgrablić u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži u Zadru s početkom u 18,30 sati.

Na ovaj blagdan Crkva s radošću promatra Mariju, potpuno posvećenu Bogu, kao živi Hram Duha Svetoga i uzor svih koji se daruju Gospodinu. U otajstvu svoga prikazanja, Marija se očituje kao ona koja je od svih ljudi najdublje sjedinjena s Kristom — s Njime povezana majčinskom ljubavlju, vjerom i poniznošću, sve do potpunog predanja. U Njoj Crkva prepoznaje zoru otkupljenja i živo svetohranište Kristove prisutnosti, Onu koja nas majčinski vodi k Isusu, prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Po završetku svete Mise, Presveti Oltarski Sakrament će biti svečano izložen na klanjanje u crkvici Gospe Maslinske na Belafuži, čime će započeti Trajno euharistijsko klanjanje — neprekinuti niz molitve, adoracije i zahvaljivanja pred Gospodinom, prisutnim među nama u sakramentalnom otajstvu svoje ljubavi.

Tako će, na dan kada se spominjemo Marijina potpunog prikazanja Bogu u Hramu, i naša nadbiskupijska zajednica ući u trajno predanje Kristu, koji ostaje s nama u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Trajno euharistijsko klanjanje neka bude živi znak kreposti nade, trajni plamen ljubavi koji će svijetliti u našoj Nadbiskupiji danju i noću, donoseći milost i blagoslov svima koji Gospodinu pristupaju sa živom vjerom.

Pozivamo sve vjernike, obitelji, zajednice i pojedince da se pridruže u bilo koje vrijeme dana ili noći ovoj trajnoj molitvi Crkve, da u tišini pred Presvetim pronađu mir, snagu i radost Evanđelja. Neka svatko nađe svoj čas milosti i svoje mjesto pred Gospodinom koji nas ljubi.

Neka Gospa Maslinska, Blažena Djevica Marija, Majka Euharistije i Majka Crkve, zagovara našu Nadbiskupiju, naše obitelji, djecu i mlade, stare i nemoćne, i vodi nas svome Sinu, da trajno rastemo u vjeri, nadi i ljubavi i donosimo rod života.

Milan Zgrablić, nadbiskup