O temi „Pedagogija zajedništva, preuzimanja odgovornosti i praštanja“ izlagala je doc. dr. sc. Dijana Nenadić Bilan na rekolekciji svećenika Zadarske nadbiskupije u srijedu, 14. svibnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Tri temeljna načela odgoja za zajedništvo su načela odnosa, slobode i odgovornosti te praštanja. „Zajedništva nema bez odnosa, komunikacije. Načelo odnosa temelji se na definiciji bitka, što je osoba. Osoba je biće u odnosu i osoba je ono što treba biti kad ostvaruje mogućnost odnosa s drugima. Čovjek postaje to što je zahvaljujući odnosima s drugima. Bît ljudske egzistencije je u usmjerenosti prema drugome. Čovjek dobro funkcionira kad je usmjeren izvan sebe, prema drugome“, istaknula je Bilan, rekavši da se zajednica rađa iz međusobnih odnosa pojedinaca koji pripadaju zajednici. Osoba i zajednica su u uskoj vezi, uzajamno se izgrađuju, nadopunjuju.

Predavačica je istaknula razliku između zajednice i mase. „Masa ne trpi  individualnost, u masi je svaki pojedinac jednak, što znači da nema ni odgovornosti. Zajednica je zajednica ravnopravnih različitih individua, od kojih svatko ima vlastitu odgovornost. Zajednica ne lišava pojedinca osobne odgovornosti, kao što to čini masa. U zajednici je svatko različit, a u masi smo jednaki“, rekla je Bilan.

Govoreći o načelu slobode i odgovornosti, istaknula je da je čovjek slobodno biće, ali je uvjetovan mnogim vezanostima koji su naša „hvatišta za slobodu“.

„Prave slobode nema bez odgovornosti. Čovjek je biće odgovora. Riječ odgovor postoji u riječi odgovornost“, istaknula je Bilan, citiravši Viktora Frankla: „Život ima karakter pitanja, a naša egzistencija je karakter odgovora. Čovjek odgovara na život koji mu je darovan“.

Načelo opraštanja je temeljno načelo u življenju kvalitetne zajednice. Jer, „život u zajednici traži puno prilagođavanja, prihvaćanja različitosti, tolerancije; tu je puno sukoba, nerazumijevanja, šumova u komunikaciji. U puno svakodnevnih situacija treba oprostiti ili tražiti oprost“, istaknula je Bilan.

U društvu koje usmjerava na egocentričnost, predavačica je opisala kako djelovati u odgoju za zajedništvo na temeljima logoterapijskog pristupa čije su karakteristike otkriti smisao svoga života, svoga poziva, a pitanje je i je li osoba otkrila nadsmisao.

„Ni smisao nije dovoljan, da bi osoba bila ispunjena. U logoterapiji se gleda na čovjeka kao na cjelinu, na duh, dušu i tijelo koji se prožimaju i nadopunjuju u jednoj cjelini. Treća karakteristika je usmjerenost prema zajednici, da osoba funkcionira dobro u odnosima. I usmjerenost prema budućnosti; što je smisao moje budućnosti, koje resurse imam, koji mi nedostaju. Pritom je važna sloboda volje, da osoba otkrije da ima slobodu i da ima volje preuzeti odgovornost“, rekla je Bilan.

Važno je da imamo osjećaj smisla, jer imati osjećaj smisla je pokretačka snaga čovjeka. Kad nema smisla, trenutno ili dugoročno, pojavljuju se neuroze. Besmisao je izvor suvremenih neuroza i često su praćene stanjem dosade i praznine. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji, istaknula je Bilan, naglasivši da je važno da smisao bude za sve, i druge ljude u okruženju, ne samo za pojedinca.

„Najčešće se kaže da je logoterapija liječenje smislom. Frankl je bio skloniji da se pojam terapija ne bi trebao shvaćati kao liječenje, nego kao prevencija, njegovanje. Grčka riječ terapeia znači služenje, njega. Dakle, logoterapeut bi bio njegovatelj, koji pomaže osobi, zajednici obnoviti smisao i otkriti nadsmisao. Logoterapija daje ono što nedostaje svim drugim psihoterapeutskim pravcima, a to je da otkriva duhovnu dimenziju osobe i zajednice. Frankl to uspoređuje s automobilom. Kod auta, karoserija je kao tijelo, motor je psiha, a onaj koji vozi, dirigira kojim pravcima voziti je duhovna dimenzija“, opisala je Bilan.

Logoterapija proširuje vidno polje, usmjerena je prema uočavanju višeg smisla u nekoj situaciji i prema uočavanju drugih vrijednosti od onih koje su nas dovele u dotičnu situaciju. „Jer, mi smo skloni osobito pod traumama, problemima, strahovima, sužavati naše vidno polje; emocije nadrastu razum i pojedu volju, pa ni ono što znamo da treba napraviti, ne činimo.

Istraživanja pokazuju da su zaštićene osobe koje su osvijestile smisao svoga svakodnevnog dana i života, unatoč rizičnim čimbenicima u osobi i oko nje. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji“, poručila je Bilan. Frankl kaže: „Smisao je spas od otrovnog daha traume i spas od zaglavljenosti u prošlosti“.

Naime, „mnogi psihoterapeutski pravci znaju ostati zaglavljeni u prošlosti, pričaju samo o ranom djetinjstvu, nisu sposobni okrenuti se sadašnjosti, a kamoli budućnosti“, upozorila je Bilan.

Valja otkriti smisao trenutka, a smisao je da bude smisao za sve, ne samo za pojedinca, za sebe. „Nego da je to dobro i za sve oko mene. Ako je smisao samo za mene, onda je besmisleno, jer nisam stvoren da bude samo meni dobro. U logoterapiji, bît ljudske egzistencije je u postizanju nadsmisla, u nadilaženju samog sebe, u otkrivanju Boga, u okristovljenju“, poručila je Bilan.

Frankl kaže: „Ne postoji ništa na ovom svijetu što čovjeka može bolje osposobiti  da nadiđe vanjske teškoće i unutrašnje borbe, od svjesnosti da u životu ima neku zadaću, misiju“.

„Dijelovi duhovne dimenzije čovjeka su potraga i čežnja za višim smislom u životu, za Bogom, nadilaženje sebe i sloboda volje. Svjesnost da sam slobodno biće i da mogu slobodno odabrati, da imam pravo izbora i da u tome moram biti odgovoran“, poručila je Bilan.

Prema logoterapiji koja upućuje na zajednicu, osoba se može ostvariti ako izlazi ususret drugome i Bogu kojima će služiti i koji je služe.

„To nije lako. Za to je potrebna odluka, sloboda i odgovornost. Logoterapija je usmjerena prema zajedništvu, upućuje prema drugome, bez drugoga nema izlječenja“, rekla je Bilan.

Vrijednosti davanja, primanja i stava

Karakteristika logoteraije je i poseban sustav vrijednosti. Smisao našeg života  ostvaruje se kroz vrijednosti. Bilan je istaknula odgovornost kao etičku vrijednost koja je preduvjet za sve ostale vrijednosti. Postoje tri skupine vrijednosti: davanje, odnosno dijeljenje, primanje i stav.

Kad nešto dajem zajednici, kad živim za nešto i nekoga, sebe ostvarujem kad se dajem, darivam. Problemi nastaju kad se počinjem zatvarati i baviti sobom. U logoterapiji se smatra da je davanje najviši izraz moći i snage čovjeka.

Druga skupina vrijednosti su primanje. Lijepo je kad primamo, trebamo i želimo primati, to nas ispunjava. Primamo od Boga, ljudi, ljepote u prirodi, šetnje, umjetničkog djela. Naš život u zajednici bi se trebao sastojati od primanja i davanja, da bi zajednica ispunila smisao“, poručila je Bilan.

Uvjeti za razvoj zajedništva na temelju logoterapije su volja za smislom i slobodna volja. U razvoju zajedništva bitna je slobodna volja; ne sloboda od nečega, nego sloboda za nekoga, za nešto, za zajedništvo. Sloboda je da zauzmem stav prema zadatostima zajednice u kojoj se nalazim.

Postoje tri stupa koja podržavaju smisao života. „Prvi stup su vrijednosti davanja, djelovanja, ostvaruju se u stvaralačkim, radnim sposobnostima. A sve se temelji na ritmu. U zajednici je potreban ritam susreta, razgovora, druženja. Ritam je prvo iskustvo čovjeka dok smo još u majčinoj utrobi – tada smo osjećali ritam otkucaja majčinog srca, ritam disanja, hodanja. Po dolasku na svijet, ritam hranjenja, spavanja, u školi ritam rada, odmora, slobodnih aktivnosti. Tako se nastavlja na radnom mjestu i u svakoj zajednici.

Važno je da u zajednici zadržimo zdrav ritam, da imamo zdrav ritam redovitih susreta, razmjene druženja i razgovora. Nema zdrave zajednice bez redovitosti razgovora. Kvaliteta odnosa mjeri se kvalitetom komunikacije. A komuniciram kad se nađem u susretu s nekim. Iz nedostatka ritma proizlazi poslije nedostatak sigurnosti, raspada zajednice, reda, strukture“, upozorila je Bilan.

Kod stvaralačkih sposobnosti, pojedinac treba uočiti u zajednici što treba učiniti. „Zajednica traži moj angažman i moje djelovanje. Treba pitati kako mogu pridonijeti zajednici, tko traži savjet, pomoć, susret, razgovor, kad se trebam povući, otići u tišinu“, potaknula je Bilan. Zajednica traži angažman pojedinca. Svatko je pozvan svojim emotivnim, kognitivnim, kreativnim, radnim, financijskim sposobnostima doprinijeti zajednici.

Drugi stup na kojem stoji smisao života i naše zajedništvo su vrijednosti primanja koje se ostvaruju doživljajnim sposobnostima, a temelje se na toplini.

„Mi trebamo primiti od drugih. Trebamo se otvoriti drugome, zajednici. Zatim slušanje, čuti drugoga, povjerenje u drugoga i povjerenje u zajednicu, prihvaćanje drugoga i zajednice te zahvalnost – to su doživljajne sposobnosti.

Temelje se na toplini – to je ozračje, ono nešto između ljudi, u zraku, atmosfera. Bez topline ne bismo mogli živjeti u trenutku začeća, trebala nam je redovitost u toplini. Kažu da bi dijete umrlo, ako bi razlika u toplini bila veća od pet stupnjeva.

Svatko je potreban pažnje, brige, ljubavi. To je važno, jer ako čovjek uočava što mu drugi daje, ostvaruje doživljajne vrijednosti i kroz njih smisao sebe u zajednici. To će polučiti dobrobiti za osobu i za zajednicu“, poručila je Bilan.

„Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem i boli“

Treći stup na kojem počiva njegovanje zajedništva je konstantnost. „To su vrijednosti stava koje se ostvaruju putem sposobnosti za patnju, a temelje se na stalnosti. Znači znati izdržati, otpornost, moći biti bez ičega, ako stanje zajednice to zahtjeva u nekom trenutku, izdržati nerazumijevanje.

Vrijednosti stava dolaze do izražaja u teškim situacijama, traumama, neprijateljstvima, svađama, sukobima, bolestima, u nemoći, kada se kao osoba ne možemo ostvariti u zajednici, jer je neka osoba teška. Ali, bez obzira što se ne možemo ostvariti, možemo imati stav prema toj situaciji i donijeti odluku u smjeru nekog smisla kojeg smo izvukli iz situacije. Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem, boli i patnjom“, poručila je Bilan.

Vrijednosti za patnju su superiorne, teško ih je razvijat i pristajati na njih iz dana u dan. No, mi smo skloni uklanjati frustraciju kao da je ona izvor problema. Frustracija i teškoća su izazov u gradnji najviših, najznačajnijih vrijednosti“, poručila je Bilan.

„Osmisliti patnju i pronaći smisao patnje dovodi do prihvaćanja patnje i do početka radosnog trpljenja. Zato je važna vrijednost stava kod nepromjenjivih i teških situacija u zajednici. Vrijednost za patnju je suprotna očajavanju“, istaknula je predavačica.

Bilan je potaknula na razmatranje uz pitanja: Jesam li otkrio osobni poziv na smisao? Koji je smisao moga života u zajedništvu, zbog čega sam tu, za što i za koga sam tu, iz kojeg razloga sam tu, s kojim ciljem?

„Svatko od nas treba iskusiti slobodu izbora i odgovornost izbora. Kako donosimo odluke, jesu li odluke donesene s aspekta odgovornosti za sebe i za zajednicu? Praštam li, podnosim li probleme u zajednici, jer zajedništvo se ne može graditi bez patnje i problema koje nam zadaju drugi.

Kako se postaviti ako mi je loše u zajednici? Nekad su okolnosti i ljudi oko mene loši, ali koji je moj stav prema tome? To je važno. Kako ću se onda odnositi prema tim ljudima? Onda je to moj odgovor prema životu, prema Bogu i prema sebi. To je onda odgovorno življenje, to je izbor kojeg mogu učiniti i kojem se mogu učiti“, poručila je Bilan.

Osoba ili zajednica je u ravnoteži kad se sva tri stupa: davanje, primanje i stalnost, drže uspravno. Kad stupovi popuste, dolazi do loma, raskida, odlaska iz zajednice. „U suvremenom svijetu najčešće je napukao treći stup, patnje, vrijednost stava. Ali, zajednica može uz veliki napor i žrtvu održati zajednicu, bez obzira što je treći stup napuknuo, ako se prva dva stupa drže“, poručila je Bilan.

Osoba je u ravnoteži ako ima slobodnu volju. Ako je napadnuta slobodna volja, nema ravnoteže jer osoba nije odgovorna. Kad se oduzima pravo izjašnjavanja članu ili pravo odluke, gdje može odlučivati, u autoritarnoj zajednici, osoba nije u ravnoteži jer je napadnuta volja za smislom, prisutni su besmislenost, posljedično dosada i praznina.

Bilan je govorila o potrebi utemeljenja pedagogije zajedništva koja kao izolirana pedagogijska disciplina još nije utemeljena. U pedagogiji se smatra da je vrhunac društvenog odgoja zajednički odgoj koji se može provoditi kao odgoj u zajednici i cilj je odgoj zajednice.

Premda su u Nacionalnom kurikulumu u RH naglašene temeljne vrijednosti: znanje, solidarnost, identitet i odgovornost, u pedagoškoj stvarnosti to je daleko od istine, osobito solidarnost, upozorila je Bilan.

„Već postoji mogućnost da roditelji organiziraju nastavu kod kuće, izvući dijete iz zajednice i prema definiranim nastavnim planovima podučavati djecu kod kuće, a na kraju djeca dolaze polagati ispit. Što to znači u odgoju zajedništva djeteta?

Godine 2019. izašao je Pravilnik o organiziranju produženog boravka djece u školi. U tom slučaju, djeca se izvlače iz obitelji i ostavlja ih se gotovo cijeli dan u školi, bez roditelja. Pozitivne su namjere, no krajnji cilj po zajedništvo nije dobar, a smatram da je zajedništvo temeljna vrijednost našeg života uopće“, upozorila je Bilan.

Iz rada u praksi, primjećuje se kako su „djeca prezaštićena, razmažena te se u startu vidi kako se ne izgrađuju osobe koje će biti sposobne dati ljubav, podnijeti bol, patnju.

Logoterapija naglašava bezuvjetnu vjeru i bezuvjetni smisao života na zemlji. Na toj spoznaji je Vikotr Frankl utemeljio logoterapiju. Dakle, život ne gubi smisao ni pod kojim uvjetima“, poručila je dr. sc. Dijana Nenadić Bilan.

Ines Grbić

Više slika u Galeriji / Foto: I. Grbić

Na otvaranju manifestacije ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. Zadar u ponedjeljak, 19. svibnja, u sportskoj dvorani te škole, prisutnima se obratio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Poštovani ravnatelju don Ante!

Poštovani profesori, učenici, roditelji, prijatelji škole,

srdačno i radosno vas pozdravljam povodom Dana škole i važnog trenutka u životu naše gimnazije. Od ovih dana, Klasična gimnazija Ivan Pavao II. postaje Katolička gimnazija Ivan Pavao II. – novo ime koje označava ne samo promjenu u nazivu, nego i otvaranje nove stranice u zajedničkom radu, rastu i poslanju.

Ova promjena odražava širenje i razvoj naše gimnazije. Uz dosadašnji gimnazijski klasični smjer i opću gimnaziju, otvara se program prirodoslovne gimnazije. Time ova gimnazija omogućuje mladima da prema svojim sklonostima, interesima i talentima biraju put koji ih najbolje priprema za život, studij i odgovorno djelovanje u društvu.

No, ono što ovu školu čini posebnom nije samo struktura programa, koji je, uostalom, kao i u drugim gimnazijama, već duh koji treba prožimati svaki segment  obrazovanja, a to je cjeloviti kršćanski odgoj.

U vremenu kada naši učenici prolaze kroz osjetljive godine sazrijevanja, ova gimnazija preuzima odgovornost biti više od obrazovne ustanove. Želi biti prostor rasta, sigurnosti i usmjerenja, prostor gdje se vjera i razum ne suprotstavljaju, već nadopunjuju.

To se želi ostvariti kroz duhovni odgoj koji pomaže mladima u izgradnji osobnog odnosa s Bogom. Kroz molitvu, sakramente, razmatranje i čitanje Svetog pisma gdje učenici uče prepoznati Božju prisutnost u svakodnevici i razvijaju savjest koja ih vodi kroz život.

Ova gimnazija želi oblikovati mlade kroz jasan kršćanski moralni odgoj u ispravnim stavovima prema dobru i zlu, istini i pravednosti u skladu s evanđeljem Isusa Krista. Ovdje se treba učiti poštenju, odgovornosti i samodisciplini. Ova škola želi pripremati mlade za izazove današnjeg društva s jasnim, kršćanskim kompasom.

Važan je i intelektualni razvoj u kojem se njeguje kroz visoke obrazovne standarde, ali i kroz vjeronauk koji povezuje vjeru s poviješću, znanošću i kulturom. Intelektualni razvoj koji potpomaže kritičko razmišljanje i etično korištenje znanja.

Odgoj i obrazovanje u ovoj gimnaziji želi voditi računa  o emocionalnom i psihološkom razvoju mladih kroz razumijevanje i prihvaćanje svakog učenika – kroz rad s mentorima, stručnim službama, kroz razgovor i zajedništvo. Učenici trebaju u ovoj školi pronaći rješenje kako se nositi kroz krizna razdoblja, kako graditi zdravu sliku o sebi i odnosima s drugima.

Važan je i socijalni odgoj po kojem se mladi uključuju u crkvenu i širu zajednicu – kroz liturgiju, karitativne i volonterske akcije. Tako učenici uče služiti drugima, razvijaju osjećaj pripadnosti i uče kako mijenjati svijet – malim, ali iskrenim koracima.

Ne smijemo zaboraviti kako ova škola odgaja za slobodu i odgovornost. Ova gimnazija ne želi nametati nikakvu ideologiju, već pratiti, voditi i učiti učenike kako prepoznati Istinu, birati Dobro (Istina i Dobro pisano velikim slovom), donositi zrele odluke i pronaći svoj životni poziv.

Dragi učenici,

vi ste središte svega ovoga. Ova škola postoji radi vas – da vam pomogne rasti, sazrijevati, sanjati i vjerovati. Neka vas novo ime škole podsjeća na širinu mogućnosti i dubinu poziva na koje ste pozvani.

Zanimljivo je podsjetiti se i na značenje sâmih riječi koje u novom nazivu nosi ova škola. Riječ „katolički“ dolazi od grčke riječi „katholikos“, što znači „univerzalan, sveobuhvatan“. Upravo to odražava duh ove škole – otvorenost prema cjelovitoj istini, odgoj i obrazovanje koji zahvaćaju cijelu osobu: tijelo, razum, srce, dušu i savjest.

Riječ gimnazija potječe iz grčkog izraza „gymnasion“, što je u antičko doba označavalo mjesto tjelesnog, intelektualnog i moralnog odgoja. Danas, u našem kontekstu, gimnazija nije samo prostor znanja, nego i oblikovanja karaktera, duha i odnosa prema drugima.

Povežemo li ove korijene riječi „katholikos“ i „gymnasion“ s misijom ove škole, vidimo da naziv katolička gimnazija sažima upravo ono što ova gimnazija živi: školu koja obrazuje za život – s vjerom, s Bogom Isusa Krista, znanjem i odgovornošću, usmjereno prema istinskoj slobodi i služenju drugima.

Katolička gimnazija Ivan Pavao II. neka ne bude samo još jedna škola više, jedan smjer više. Ona neka bude zajednica prijateljstva, vjere, znanja i života.

Neka nas u našem radu i dalje molitvama prati i nadahnjuje primjer svetog Ivana Pavla II. koji je volio mlade, volio našu domovinu Hrvatsku, vjerovao u snagu mladih i nikada nije prestajao ponavljati: “Ne bojte se!”.

Sličnim pozivom, tijekom svoje prve molitve “Kraljice neba”, 11. svibnja 2025., papa Lav XIV. obratio se mladima riječima: “Mladima kažem: Ne bojte se! Odgovorite pozivu Crkve i Krista Gospodina!”.

Na kraju želim svima vama – učenicima, profesorima i svim djelatnicima škole – blagoslovljen rad, mnogo uspjeha i nadahnuća u svemu što činite.

Od srca vam čestitam Dan škole! Hvala vam!

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar, 19. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić

Knjigu ‘Fra Toma Ilirik Vranjanin – protagonist predtridentske katoličke obnove’, u utorak 13. svibnja, u župnoj crkvi sv. Nediljice u Vrani, predstavili su prof. dr. sc. Ivan Bodrožić i autor knjige prof. dr. sc. Mladen Parlov, obojica s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.

Knjiga od 372 stranice sadrži devet poglavlja, fotografije u boji i sažetke na talijanskom, engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Sadržaj je napisan u povijesnoj i teološkoj cjelini.

Povijesnu cjelinu čine prva četiri poglavlja: Fra Toma Ilirik u povijesnim izvorima i literaturi (tu je i podpoglavlje: Fra Toma Ilirik u enciklopedijama, rječnicima i leksikonima); Životni put fra Tome Ilirika, Djela fra Tome Ilirika i Pisma fra Tome Ilirika.

U teološkoj cjelini je pet poglavlja: Fra Toma Ilirik – štovatelj Imena Isusova i Blažene Djevice Marije; Fra Toma Ilirik – polemičar; Lik svećenika u misli fra Tome Ilirika; Fra Tomine pohvale braku i obitelji; Fra Toma – utemeljitelj marijanskih svetišta i Zaključak.

Autor je opisao raznovrsno djelovanje fra Tome i njegov doprinos Crkvi i duhovnosti u 15./16. stoljeću, kada je Ilirik bio „kapitalan autor“ u Europi i  jako je privlačio ljude.

Fra Toma je rođen u Vrani između 1450. i 1460., a umro je na glasu svetosti 1527. ili 1528. u Carnolesu, u južnoj Francuskoj, kao veliki čudotvorac i  veliki prorok. Papa Klement VII. ga je1527. imenovao za čuvara pravovjerja. Bio je protuluteranski polemičar i obnovitelj Crkve te je propovijedao diljem Europe.

„Fra Toma Ilirik je jedini Hrvat kojeg su dvojica papa, Leon X. i Klement VII. imenovali za apostolskog propovjednika, dakle, da odgovara samo Papi, s dozvolom da svugdje po svijetu može propovijedati, dijeliti Božji blagoslov te su ga imenovali za općeg inkvizitora. Nije mi poznato da je neki drugi Hrvat dobio takve ovlasti od Svete Stolice, kao Toma Ilirik“, istaknuo je Parlov.

Podsjetio je da u 16. st. ima svega nekoliko Hrvata koji su „odskočili i obilježili  veliki dio europskog prostora. To su Marko Marulić, no on nije poznavao Ilirika; Marulić je svojim spisima zadivio Europu i odgojio generacije naraštaja i Juraj Draganić koji je bio na dvoru fiorentinskog vladara i odgajao je Lorenza Magnifica, napisao je filozofske spise i bio značajan.

Parlov je u knjizi dokazao da Ilirik nije Talijan iz Osima, gdje je odrastao i bio u samostanu, kako su neki smatrali, nego da je Hrvat rodom iz Vrane, bez obzira zvali ga Ilirik ili Shiavone, kako su to zvali Talijani. Zaključuje i da je važno da je franjevac, nevažno je li opservant ili konventualac.

Na temelju povijesnih izvora i vlastitih promišljanja povijesnog konteksta, Parlov argumentira kako su ljudi iz Vrane pred osvajanjima Turaka bježali u Italiju, pa tako i fra Toma.

„Trebalo je  popraviti praznine ili što je bilo pogrešno, pojasniti nejasno iz fra Tominog života. Don Mladen donosi utemeljene zaključke o njegovom rođenju i sigurne informacije o onome što je pouzdano. Služi se izvorima, ali ima i vlastita promišljanja izvora. Ilirik je rođen iza polovice 15. st. te Parlov pokazuje argumente zašto se opredjeljuje da je njegova domovina iz Vrane, kad ljudi pred Turcima bježe u Italiju“, rekao je Bodrožić.

Parlov je koristio puno izvora, fra Tome i drugih autora

„Parlov rekonstruira životni put fra Tome, rođenje i mladenaštvo, redovnički poziv i propovijedanje, hodočašća i misionarsku aktivnost. Prati ga u njegovim putovanjima u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, u njegovoj domovini, u Zadru i Dubrovniku gdje je također propovijedao“, istaknuo je Bodrožić.

Autor opisuje i odnos fra Tome prema luteranstvu, svećeništvu, braku i obitelji, čime se voditi u bračnoj ljubavi, kontekst i percepciju problema ili teološkog sadržaja u vremenu njegovog življenja i teološke argumente. Svaka tema ima povijesno teološki kontekst, npr. luteranizam.

Parlov opisuje kontekst vremena u kojem je fra Toma živio, kako je rastao u razmišljanjima u odnosu prema papinstvu, „kako je luteranizam izazvao fra Tomu da se još vjernije postavi prema Katoličkoj Crkvi, nego u prvi mah kad je fra Toma imao možda širih razmišljanja“, rekao je Bodrožić.

Autor postavlja teološke argumente, pravi kontekst vremena  i kruženja ideja onoga vremena. Analizira veličinu i značaj Ilirika i pokazuje koliko je fra Toma bio izvoran, a koliko se oslanjao na druge teološke autoritete. Bio je učen čovjek koji je čitao druge autore.

Ilirik je bio „potkovan u teologiji, a Parlov ukazuje koga je fra Toma slijedio. Navodi i ostale autore, teologe, koncile i koncilske odredbe i fra Tomine uzore u određenim temama“, rekao je Bodrožić.

U knjizi je autor objavio puno tekstova fra Tome, dokumentirao je svako poglavlje i teme o kojima je fra Toma pisao. U svakom poglavlju knjige su prilozi koji rasvjetljavaju što je Ilirik istraživao: Breve pape Klementa VII. koji imenuje fra Tomu općim istražiteljem; pismo papi Hadrijanu VI. i pismo papi Klementu VII.; Pobožni govor o BDM, fra Tomin spis o izboru pape, fra Tomin savjet ispovjednicima, Apostolsko pismo pape Pia XII. kojim crkvu Notre Dame de Acachon uzdiže na rang manje bazilike.

„Parlov je koristio puno izvora, fra Tome i drugih autora, što je obogatilo knjigu da nije samo suhoparna rasprava, nego se tekst čita s lakoćom. Osjeti se oduševljenje don Mladena dok je istraživao Ilirika“, istaknuo je Bodrožić.

Parlov pokazuje da je Ilirik aktualan i za naše vrijeme, jer su neke vrednote svevremenske, naglasio je predstavljač. Npr., fra Toma savjetima o braku pokazuje koliko je važno znati birati bračnog druga. Donosi sedam pravila kako bi to trebalo funkcionirati i čime se voditi u bračnoj ljubavi, ti savjeti su i danas aktualni, poručio je Bodrožić.

Fra Toma Ilirik – peti učeni Europljanin teolog koji je bio odgovorio na Lutherovo krivovjerje

Parlov je pojasnio izgled naslovnice knjige koja prikazuje fra Tomu kako dolazi na magarčiću u Toulouse. U sredini naslovnice je prikaz kako fra Toma propovijeda, a desno je fra Toma u molitvi, meditaciji. Temelj njegovog propovijedanja je IHS, Marija, Bog. Na naslovnici je i plakat kojeg je 1519., za vrijeme njegovih propovijedi u Toulouseu, objavio jedan od trojice tuluških pisara, a lijepo sažima poslanje Tome Ilirika, rekao je Parlov.

„Fra Toma je bio Božji čovjek, putujući propovjednik, siromašak, gorljiv za Isusa, Crkvu i spasenje duša. Motiviralo ga je isključivo spasenje duša i Božja slava. Išao je od Osima do Compostele pa natrag do Svete Zemlje, preko Sicilije i sjevera Njemačke, stalno propovijedajući i potičući ljude na obraćenje da se vrate Bogu“, rekao je Parlov.

Kad je počela luteranska hereza 1517., a Luther je izopćen 1521., Ilirik se žalio u jednoj knjizi kako nitko ne odgovara na Lutherove postupke. Stoga je u samostanu kojeg je utemeljio i bio je posvećen 1521., fra Toma 1522. napisao knjigu u obranu papinske vlasti; zatim, godinu dana poslije toga, napisao je knjigu o obrani Katoličke Crkve protiv luterana.

„Izvan Njemačke, fra Toma je bio peti autor po redu koji se bavio odgovorom na Lutherovo krivovjerje. Objavio je spis proroštva i ljude je privlačio kao magnet“, istaknuo je Parlov.

Na njegove propovijedi u gradiću pokraj Toulousa koji je imao 6000 stanovnika, došlo je 30 000 ljudi, cijela pokrajina i biskup. „Ljudi su u prisutnosti Ilirika doživljavali nazočnost Boga i njegove proročke riječi, događala su se masovna obraćenja“, istaknuo je Parlov.

Kad je Ilirik propovijedao u Toulousu šest mjeseci, najveći porok toga vremena bilo je kockanje. Propovijedao je o kockanju i onda su gradske vlasti donijele odluku da se svi objekti za igre na sreću javno spale na trgu, a 32 ljudi koji su izrađivali kalupe za kockanje, bavili se tim poslom, izgubili su posao.

Gradska vlast je donijela odluku i da se te ljude obešteti i prekvalificira, pa su neki postali stolari, postolari. Gradska vlast je, pod utjecajem fra Tominih propovijedi, odlučila i na pet gradskih vrata staviti Kristov monogram IHS jer je fra Toma propovijedao u Ime Isusovo, rekao je Parlov. I te propovijedi su objavljene u knjizi, svaka je teološki traktat.

Nauk fra Tome je aktualan i danas. „Na sinodalnom putu u Njemačkoj, jedna od tema rasprave bilo je ministerijalno svećeništvo; u jednom trenutku se počelo raspravljati jesu li svećenici uopće potrebni u Crkvi. To je luteranizam koji niječe sakrament Svetog reda. Toma govori i o tome, o Lutherovom nauku i pojašnjava zašto je to pogrešno. To se i danas događa u Katoličkoj Crkvi. Njegov nauk je i danas aktualan“, rekao je Parlov, poručivši vranskim vjernicima: „Možete biti ponosni da je fra Toma Ilirik iz Vrane, ponosite se njime! Vrana nije imala tako velikog čovjeka – Toma Ilirik Vranjanin. Budite ponosni na to!“.

Knjiga na kojoj je Parlov radio skoro dvije godine je rezultat znanstvenog rada projekta KBF-a u Splitu i predstavlja važan doprinos razumijevanju duhovne i književne baštine toga velikana. Cilj toga projekta je da hrvatski narod u Tomi Iliriku, poznatom teologu i polemičaru, dobije još jednog blaženika hrvatskog naroda, istaknuo je Parlov, u želji da se nastavi proces njegove beatifikacije pokrenut 1612. godine, a proces je prestao iz Parlovu nepoznatih razloga.

U tisku je trenutno i druga knjiga o fra Tomi, njegova pisma, a Parlov završava rad i na fra Tominoj knjizi o papinskoj vlasti.

Poticaj na kult čašćenja fra Tome Ilirika u Vrani i šire

Na kraju predstavljanja, dr. sc. don Damir Šehić rekao je da je Parlov svoju oduševljenost Ilirikom vjerno prenio na cijelo okruženje kolega na KBF-u u Splitu.

„Don Mladen je podignuo lik fra Tome iz pepela i pokazao ga nama. Da njega nije bilo, ne bi bilo ovih otkrića o fra Tomi, postavljanja njegove slike ni spomen-ploče u crkvi u Vrani“, istaknuo je Šehić u zahvalnosti Parlovu.

Prisutnima je Šehić izrazio želju da se u Vrani pokuša učvrstiti kult prema Tomi Iliriku kao svjedoku vjere, franjevcu koji je ostavio duboki trag u Crkvi. „Fra Toma može donijeti duh sv. Franje, a to su poniznost, naviještanje Evanđelja, ljubav prema domovini i svom vlastitom porijeklu“, poručio je Šehić. Podršku i odgovornost Vranjana u afirmaciji Ilirika izrazio je i vranski župnik Srećko Petrov.

Milivoj Kurtov, načelnik Općine Pakoštane, također nazočan na događaju, podržao je konkretno projekt popularizacije Ilirika te je rekao da će i ubuduće to činiti, najavivši i održavanje manifestacije Dani fra Tome Ilirika.

Nakon predstavljanja knjige, misno slavlje u župnoj crkvi u Vrani predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na kraju mise, nadbiskup je blagoslovio sliku s likom fra Tome, rad akademske umjetnice Iris Mihatov Miočić i spomen-ploču fra Tomi, postavljene u vranskoj crkvi sv. Nediljice.

Događaj su organizirali dr. sc. Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije i KBF Sveučilišta u Splitu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

VRANA: Nadbiskup Zgrablić blagoslovio sliku i spomen-ploču fra Tomi Iliriku

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 14. svibnja u crkvi sv. Marije u Zadru. O temi „Pedagogija zajedništva, odgovornosti i praštanja“ izlagala je doc. dr. sc. Dijana Nenadić Bilan koja se bavi pedagoškim savjetovanjem i radionicama te logoterapijom.

Bilan je istaknula kako je sve više potrebno govoriti o pedagogiji zajedništva koja nije jasno utemeljena. Upozorila je na tzv. „pedagošku nemoć“ koja se uočava u nedostatku odgovarajuće suradnje učitelja, roditelja i odgojitelja, a nužna je za pozitivan učinak rasta i sazrijevanja.

Bilan je navela tri načela pedagogije zajedništva: načelo formiranja odnosa (ja – ti – mi), načelo slobode i odgovornosti te načelo praštanja. Prvo načelo temelji se na definiciji samoga bitka. Čovjek je biće u odnosu prema drugome i prema Bogu, on je ono što jest zahvaljujući svima s kojima je imao prilike doći u odnos. Pritom je istaknula i razliku između mase i zajedništva, naglasivši kako masa ne trpi osobnost te oduzima odgovornost i slobodu.

Drugo načelo odnosi se na čovjekovu slobodu koja nije apsolutna, ne lebdi slobodno u zrakopraznom prostoru, već ima i određene uvjetovanosti, tzv. „hvatišta“ za slobodu. Slobode nema bez odnosa. Odgovornost čovjeka odnosi se na njegovu jedinstvenost. Također, svaki čovjek postoji kao odgovor na situacije u kojima živi. Čovjek je biće odgovora i u tom odgovoru leži njegova odgovornost.

Tumačeći drugo načelo, Bilan je navela misli Viktora Frankla koji je rekao da život ima karakter pitanja, a naša egzistencija karakter odgovora. Načelo praštanja vezano je uz život u zajednici koji traži puno prihvaćanja u različitosti, sposobnost rješavanja problema, kvalitetnu komunikaciju. To je prigoda za osobni rast.

U realizaciji zajedništva nailazimo na brojne probleme: usamljenost ljudi, krizu smisla, utjecaj medija, funkcioniranje obitelji. U suvremenom društvu na vrhu piramide je samopotvrđivanje, sve je usmjereno autocentrično, a zanemareni su odnosi. Istraživanja pokazuju da se svaka peta osoba u Hrvatskoj osjeća usamljeno. Ljudi žive u egzistencijalnom vakuumu, a mediji utječu na osobe tako da na njih vrše pritisak da sebe poistovjete i usklađuju se sa vođama na platformama. U obiteljima je velik broj rastava, a radno vrijeme odvlači ženu od uloge majke u obitelji, rekla je Bilan.

U drugom dijelu predavanja, predavačica je govorila o preventivnom djelovanju na temelju logoterapijskog pristupa. Navela je osnovne karakteristike logoterapije, čiji je utemeljitelj bio austrijski liječnik Viktor Frankl.

U logoterapiji se polazi od smisla, na čovjeka se gleda kao na jedinstveno biće. Logoterapija je usmjerena na zajedništvo, jako naglašava slobodu volje i odgovornosti te navodi vrijednosti koje nam pomažu u definiranju smisla. Frankl nije volio upotrebu riječi „liječenje“, već je želio da to bude preventivno njegovanje zdrave zajednice. Bilan je istaknula kako je nju osobno oduševila logoterapija, jer uključuje i duhovnu dimenziju.

Ukratko je izložila sustav vrijednosti u logoterapiji kojeg se može podijeliti u tzv. tri stupa: vrijednost darivanja, vrijednost primanja i vrijednost stava. Prva se odnosi na to da živimo za nekoga, druga da živimo od drugih, od Boga, a treća vrijednost je iznad primanja i davanja te ju je teško ostvariti, jer nema veze s ugodom.

Zatim je pojasnila koji su uvjeti za razvoj zajedništva. Moramo imati volju za smislom zajedništva. Frankl je tumačio kako je važno tražiti, moliti za bezuvjetnu vjeru, da život ne gubi smisao ni pred kojim uvjetima. Vrijednost davanja temelji se na pravilnom ritmu druženja, zajedništva i povlačenja u osamu. Ritam je nešto što smo prvi put osjetili već u majčinoj utrobi!

Stup vrijednost primanja temelji se na toplini primanja od drugih. Ovdje je važno otvoriti se, vidjeti druge i biti zahvalan. Stup vrijednosti stava je sposobnost za patnju, konstantnost, moći izdržati i biti otporan, na vrijeme pustiti potrebno, odreći se sebe te izdržati nerazumijevanje. Pritom su najveći problem emocije koje zamračuju razum. Skloni smo izbjegavati frustracije i probleme, a upravo po tome rastemo. Ako dugo patimo, valja osmisliti smisao patnje.

Bilan je prikazala i po čemu možemo prepoznati je li osoba u ravnoteži ili u neravnoteži. Osoba je u ravnoteži kada se svi stupovi dobro drže, za što je potreban veliki trud i napor. Kada je, pak, napadnuta slobodna volja i kad imamo autoritativnog vođu, osoba ne može izreći svoje mišljenje, izreći što osjeća i podijeliti dobro i loše. Treba se otvoriti, pomoći ljudima da imaju pravo izreći kako se osjećaju. Također, kad je napadnut smisao i kad smisao nije po Božju, u čovjekovom životu dolazi do besmisla.

Predavačica je redovnicama postavila i nekoliko pitanja za razmišljanje: koja su temeljna pitanja zajedništva, postoji li osobni poziv za smisao – zašto, za koga te je potaknula na odgovorno življenje.

S. Rita Maržić, članica Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života Zadarske nadbiskupije, počela je rekolekciju uvodnom molitvom i rekla da rad dr. Bilan nije samo akademski, nego je prožet i osobnim iskustvom i radom s potrebitima. Zamolila je redovnice da putem e-maila ispune anketu o vrednovanju dosadašnjih susreta, kao smjernice za organiziranje sljedećih rekolekcija.

Nakon izlaganja, redovnice su molile Večernju i imale mogućnost za sakrament pomirenja. Druženje su nastavile u prostoru samostana benediktinki uz prigodnu okrepu.

s. M. Rafaela Dominis

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: s. Rita Maržić

U župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u nedjelju, 11. svibnja, prvi put održan je Obiteljski dan u osobiti spomen na krštenja djece u razdoblju od 2015. do 2025. godine u Zemuniku Donjem.

Obiteljsko euharistijsko slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi predvodio je don Gašpar Dodić, župnik Zemunika Donjeg, a nakon mise održano je zajedničko druženje obitelji u šatoru pokraj župne crkve.

U Godini jubileja, don Gašpar se na osobiti način želio obratiti obiteljima i okupiti ih u zajedništvo i slavlje vjere na spomen krštenja, pod geslom: ‘Gospodine, zapali ponovno svjetlo našega krštenja!’. Roditelji su s djecom i kumovima na misu donijeli i krsnu svijeću djeteta.

„Vjeru koju smo dobili na krštenju treba njegovati, razvijati do zrelosti kako bi urodila plodom. Svjetlo vjere koje smo dobili na krštenju treba paziti da se ne ugasi. Ono treba svijetliti svima, da vide ljepotu krštenja i ljepotu vjere, radost što smo djeca Božja“, poručio je don Gašpar.

Broj krštenja u zadnjem desetljeću u Zemuniku Donjem po godinama je: 2015. (16); 2016.(16); 2017.(18); 2018.(19); 2019.(22); 2020.(16); 2021.(25); 2022.(15); 2023.(18); 2024.(17): 2025. (5, do 11. svibnja.). Sveukupno, u Zemuniku Donjem zadnjih deset godina kršteno je 187 djece.

„Zadnje riječi koje je Gospodin na ovoj zemlji uputio učenicima su:  ‘Idite, učinite mojim učenicima sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ‘. Biti kršten znači biti sjedinjen s Bogom, kad u novom postojanju pripadamo Bogu, bivamo uronjeni u Boga. Drugim riječima, krštenje je prvi stupanj uskrsnuća: uronjeni u Boga, već smo uronjeni u neuništivi život, počinje uskrsnuće. Zato smo zahvalni Bogu što nam je dao taj dar, Bogu koji nam je dao sebe, djecu i obitelj. Naš izazov je istinski živjeti taj dar, u post-krsnom hodu, živjeti u velikom Božjem ‘Da’ i tako živjeti dobro“, poručio je don Gašpar. Zahvalio je očevima i majkama na daru roditeljstva i daru života djeci.

Na tu Nedjelju Dobrog Pastira, don Gašpar je u propovijedi govorio o Isusu, Dobrom Pastiru, izboru novog Pape te ulozi roditelja, majke i oca koji su također poput pastira djece, u svojoj obitelji.

Roditelji, kao i Isus s ljudima kojima daruje vječni, božanski život, imaju suživot s djecom, služe im, hrane ih. „Nad Crkvom i nad svakim vjernikom uvijek bdije dobri Pastir koji nas poznaje i zove po imenu da nas, pa i kroz patnje i suze, dovede u mir i radost blaženog života. Ne dokida naše suze, ali ih briše da jasnije vidimo slavu i blaženstvo koje nas čeka“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da je svatko od nas pastir prema ljudima koje nam Gospodin povjerava. „Svaki odnos uključuje odgovornost osobe kao Pastira, prema djeci, roditeljima, prijateljima. Svi smo mi na svoj način, u ​​našim odnosima, pastiri, pozvani voditi, svjedočiti, štititi, poučavati, ispravljati, davati život i vršiti tu službu. I moramo naučiti poznavati ljude koje nam Bog povjerava“, rekao je don Gašpar. Upozorio je da su obitelji podvrgnute brojnim pritiscima koji je nastoje uništiti. Podsjetio je da je i u prošlosti bilo teškoća, no  majke i očevi imali su snage i životnosti svladavati protivne i razorne sile koje su ih čuvale u vjerničkom i bračnom životu. Više primjerom, nego riječima, prenosili su djeci vjernost Bogu i bračnom savezu, obiteljsku molitvu, nedjeljnu misu i život vjere koja se kao dar prima i raste u zajednici, rekao je don Gašpar, istaknuvši: „Čovjek može u obitelji doživjeti oslobođenje od straha ili samoće i time iskusiti spasenje“.

Vjera se ne odvija mimo svagdanjeg života i ne svodi se samo na molitvu i misu, upozorio je don Gašpar. „Vjera je način života, način kako održavamo naše odnose. Poučavati se u vjeri znači učiti živjeti; čovjeka tada obuhvaća pouzdanje, intimnost i brižljivost koja ga upućuje na Božju prihvaćenost i Božju vjernost“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da roditelji i svojim stavom, ponašanjem stvaraju ispravan odnos djece prema Bogu kojega zovemo Ocem; pokazuju svojim predanjem i požrtvovnošću da život nije svrha samom sebi, već služenje drugima, u obitelji se djeca odgajaju bratstvu i razumijevanju.

Potaknuo je da se obiteljski život gleda u duhu vjersko – religioznog sadržaja koji podrazumijeva zajednički objed, razgovore, slavlja i blagdane, igru, svakodnevne oblike ophođenja, opraštanja. „Sve to nalazi pravi smisao i dubinu značenja u sakramentima, molitvi i stvara ispravan stav u svijetu“, rekao je don Gašpar.

Za vrijeme mise, don Gašpar je krstio Jonu, drugo dijete u novodoseljenoj obitelji Roka i Ivane Miočić. Svi vjernici obnovili su krsna obećanja s upaljenim svijećama koje su donijeli u spomen na svoje krštenje.

Meditacija majke Marine Surjan

Nakon svete pričesti, meditaciju je izrekla Marina Surjan, majka sedmero djece. „Željela bih naučiti voljeti sebe kao što me Bog voli, vidjeti sebe onako kako me on vidi, već procvjetalu, ostvarenu, ispunjenu. Htjela bih ne postavljati zapreke, ne prigovarati, ne tražiti pljesak ili zadovoljštinu, jer ja sam dijete Božje u Sinu. I ustati svako jutro i usmjeriti svoje misli na novu, golemu, zadivljujuću istinu: voljena sam.

U protivnom, ako toga nema u obitelji, sve velike i lijepe riječi koje će dijete slušati na vjeronauku u školi ili u crkvi kao: Otac, ljubav, praštanje, lomiti kruh, bit će kao ‘prazna kutija’, riječ bez smisla i značenja. Ja to ne zaslužujem, nisam učinila ništa da se ovo dogodi. To se dogodilo jer se Bog odlučio objaviti, otkriti me meni samoj. Želim dopustiti da sve stvari budu nove u meni; možda ponovnim otkrivanjem velikog znaka pripadnosti Njemu koji je bio moje krštenje; taj blagoslovljeni dan kad sam bila uronjena u Božji život“, poručila je Marina Surjan.

Čestitke djece na Majčin dan

Uz proslavu Majčinog dana, molitve i čestitke majkama izreklo je troje djece.   Katarina Paleka recitirala je pjesmu ‘Majka’: „Kuća bez majke je vatra bez plamena, livada bez ljubičice, nebo bez sunca. Gdje je majka, dijete je mali kralj, djevojčica je mala kraljica, kuća je tako lijepa“.

Molitvu za majku izrekla je Domenika Stura: „Gospodine, odredio si da čovjek dolazi na svijet po svojim roditeljima. Oni su mi dali život, odgajali me, hranili i odijevali. Potičeš me da im za to uzvratim svojom ljubavlju. Zahvaljujem ti za svoju majku. Blagoslovi je i nagradi za svaki pripravljeni zalogaj i odijelo, za svaku riječ koju me naučila, za svaku žrtvu, za sve. U moje srce udahni iskrenu ljubav i pravo poštovanje prema mojoj majci, da bih joj na taj način pokazala zahvalnost za sve što je za me učinila“.

Luka Marušić je poručio: „Našem narodu daj mnogo velikodušnih, odgovornih i svetih majki, koje će biti svjesne da sudbina našeg naroda počiva u njihovim rukama, pa će postojano moliti potrebnu snagu kako bi u Božjem strahu kršćanski mogle odgojiti djecu, koja će biti Bogu vjerna i savjesno vršiti svoje dužnosti“.

Na misi su pjevali i troje djece, Roko, Matija i Karmen iz obitelji Štefice Laure i Marina Paripović. U misi je sudjelovao i KUD sv. Kate iz Zemunika.

Zahvale suradnicima u organizaciji proslave

Don Gašpar je obitelji povjerio zaštiti Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, da ih blagoslovi, čuva i brani od zla.

Župnik Dodić zahvalio je svima koji su doprinijeli proslavi Obiteljskog dana. Izrazio je veliku zahvalnost donatoru i pokrovitelju te proslave, Općini Zemunik i načelniku Ivici Šariću, na njegovoj velikodušnosti, materijalnoj i duhovnoj podršci. Načelnik Šarić je dodatno osobno počastio djecu ćevapima i inače podupire život župe. Općina Zemunik je najnovije donirala i sredstva za novu rasvjetu u župnoj crkvi u Zemuniku Gornjem.

Župnik je zahvalio za organizaciju i logistiku Snježani Ćurković i drugima u Općini, članovima župnog ekonomskog i pastoralnog vijeća, župnog Caritasa i njihovim volonterima, majkama koje su priredile slastice i kolače.

Ususret proslavi, don Gašpar je obiteljima u župi poslao poziv na dolazak, u kojem je poručio: „Djeca su najvažnije što nam je povjereno. Djecu razumjeti, susretati ih s pažnjom, paziti ih i ljubiti, najbolje je što možemo činiti. Ako ih tako susrećemo, njihova je i naša sreća da se njihov život može razvijati.

Djeca ne predstavljaju ‘jake’ ovoga svijeta. Ali, i kad su mala i nejaka, djeca su već ljudi; ne postaju ljudi tek kad odrastu. Djeca su osobnosti odmalena i znaju više o sebi i o svijetu, nego odrasli mogu zamisliti. Naravno, postoji neravnoteža između odraslih i djece, u iskustvu, znanju i mogućnostima. Stoga djeca trebaju našu potporu“, poručio je don Gašpar.

Nakon mise, za sve sudionike u šatoru pokraj crkve priređen je zajednički ručak uz pečenje i druženje. Župljani su izrazili veliko zadovoljstvo i pohvale održavanju takvog susreta na kojeg su došli i pojedinci koji inače redovito ne pohode crkvu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Štefica Paripović

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je spomen-ploču i sliku fra Tome Ilirika u župnoj crkvi sv. Nediljice u Vrani u utorak, 13. svibnja, za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u toj crkvi.

U misi su koncelebrirali dr. don Mladen Parlov, autor knjige o fra Tomi Iliriku koja je predstavljena prije mise, dr. don Šimun Bilokapić, dekan KBF-a u Splitu, dr. don Ivan Bodrožić, dr. don Damir Šehić, vranski župnik Srećko Petrov i još petorica svećenika. Nadbiskup je zahvalio Parlovu koji je svojim „istraživačkim radom, trudom i ljubavlju otkrio i približio široj javnosti lik i djelo Ilirika, velikog i časnog sina Vrane, jednog od svjetlijih sinova našeg naroda, zemljak sv. Jeronima“, koji je „izazvao pozornost gdje god se pojavio, neumorno propovijedao, pisao teološke traktate i osnivao marijanska svetišta u Arcachonu, Carnolèsu i Avigliani“.

„Fra Toma Ilirik rođen je u Vrani između 1450. i 1460. godine. Kao dijete, s roditeljima bježi pred turskim navalama u Italiju, u blizinu Loreta. Tamo ulazi u franjevački red gdje raste kao propovjednik, misionar i čudotvorac. Umro je krajem 1527. ili 1528. godine u Carnolèsu, u južnoj Francuskoj“, rekao je mons. Zgrablić.

Ilirik je bio važna osoba na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Parlov ga je u knjizi predstavio kao čovjeka „žestoke i impulzivne naravi, iznimno nadarenog i učenog, pučkog propovjednika, vrsnog teologa, čudotvorca i proroka, kao pokornika koji je provodio asketski, isposnički život. Prožimala ga je duboka ljubav prema ljudima i Crkvi kojoj se stavio na raspolaganje“, rekao je nadbiskup.

Ploča Ilirika je „znak povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Podsjeća nas da je i iz našeg naroda Bog podizao ljude velike vjere, ljubavi i odanosti Crkvi. S ponosom ističemo da je fra Toma Ilirik iz našeg kraja, iz Vrane. Ponosni smo jer je svojim životom, znanjem i svetim djelom ostavio trag u hrvatskoj, ali i u europskoj povijesti Crkve. Njegovo propovijedanje, teološka jasnoća i svjedočenje vjere pokazuju nam kakve veličine mogu izaći iz, naizgled, malenih sredina“, istaknuo je nadbiskup.

U duhu Božje riječi iz Djela apostolskih, kad apostoli i učenici i raspršeni u progonu nisu odustali nositi Radosnu vijest, nadbiskup je rekao: „Progon, iako plod ljudske zlobe, postaje prigoda da se Evanđelje još više širi, da dopre do novih krajeva i srca. Upravo zbog progona apostola i prvih učenika, Radosna vijest je vrlo rano stigla i do naših krajeva, donoseći svjetlo vjere među naše pretke. Bog nije uzrok zla i progona, ali na svako zlo odgovara većim darom svoje milosti. Kad zlo pokušava ugasiti vjeru, Bog to koristi da plamen vjere plane šire i jače. Njegovo milosrđe i snaga Radosne vijesti uvijek nadilaze tamu ljudske zlobe“, poručio je nadbiskup, rekavši da je takvim duhom bio prožet i fra Toma Ilirik.

„Kao dijete prognan zbog turskih navala, nije izgubio vjeru. Naprotiv, ona je u njemu sazrijevala, rasla i oblikovala ga u velikog misionara i teologa. Njegov život bio je poput žara koji se ne gasi, nego gdje padne, zapali novi plamen vjere.

Fra Toma je slušao glas Dobrog Pastira, slijedio ga vjerno, ne štedeći sebe. Poput Isusa, nije ostavljao stado u opasnosti, nego je hrabro širio istinu vjere u najtežim vremenima. Brinuo se za zbunjene i slabe, usmjeravao one koji su tražili put te propovijedima i spisima branio stado od duhovnih opasnosti. Nije bježao od prijetnji, nego je ostajao, tješio, poučavao i spašavao“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da „nismo dovoljno čuvali uspomenu na tog velikana duha. Njegovo ime dugo je ostalo u sjeni, mnogima nepoznato. Uz ponos, osjećamo i obvezu: čuvati njegovo nasljeđe, učiti iz njegovog primjera i prenositi ga budućim naraštajima“, potaknuo je nadbiskup.

Fra Toma je bio most između naroda, kultura i vremena. „Vjera koja prožima i uzdiže kulturu i čovječanstvo bila je snaga koja je nosila fra Tomu. Njegova vjera nije razarala svijet oko sebe, nego je gradila mostove među narodima, idejama i srcima. Putovao je Europom, ali korijen mu je bio u Vrani. I danas, kad su ljudi povezaniji tehnikom, a udaljeniji srcem, potrebni su nam takvi mostovi vjere, istine i ljubavi“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Evanđelje treba povezivati vjeru i razum, slobodu i istinu, osobno dostojanstvo i zajedničku odgovornost. To je i doprinos miru i suživotu, jer „gdje se gradi most između različitih identiteta, može postojati uzajamno poštovanje, dijalog i zajednička budućnost“.

„Evanđelje nas uči da ljubav, istina i pravednost nisu vlasništvo jednog naroda ili jedne kulture, nego su dar za cijelo čovječanstvo. Graditi mostove znači prepoznati ono što nas povezuje, a ne samo ono što nas dijeli i tako surađivati na putu mira koji vodi prema Bogu. Današnje hereze nisu samo krive nauke o Bogu, nego i pogrešna shvaćanja čovjeka: da je on samodostatan, da je smisao u prolaznom uspjehu, da može biti sretan bez Boga. Fra Toma bi i danas bio aktualan, jer bi jasnoćom vjere i snagom Duha odgovarao na izazove relativizma, individualizma i duhovne praznine. Njegova žarka vjera i danas nam je putokaz kako živjeti puninu Evanđelja u svijetu koji sve više zaboravlja svoje korijene“, poručio je mons. Zgrablić.

Poželio je da nam primjer fra Tome bude poticaj da nas zanima ono što je i njemu bilo najvažnije, što je odvažno i vjerno prenosio i svjedočio: slava Božja i spasenje duša; „da budemo čvrsti u vjeri, kao što su bili apostoli, prepoznatljivi po djelima, kao što je bio fra Toma, spremni svjedočiti Evanđelje bez straha, stida, kamo nas Providnost pošalje; da budemo graditelji mira, živeći s Kristom koji je mir naš“.

Na spomen – ploči koja je postavljena na lijevom zidu crkve kod ulaza u crkvu sv. Nediljice piše: „Fra Toma Ilirik. Rođen u Vrani između 1450. i 1460. Franjevac, pokornik, čudotvorac i prorok, profesor teologije, protuluteranski polemičar i obnovitelj Crkve; kao apostolski i pučki propovjednik propovijedao je diljem Europe: od Compostele do Svete Zemlje, od Sicilije do Njemačke. Papa Klement VII., 13. 1. 1527., imenuje ga za čuvara pravovjerja. Umro je 1527. ili 1528. u Carnolesu, u južnoj Francuskoj. Franjevački red ga slavi kao blaženika 13. svibnja”.

Autorica umjetničke slike Ilirika s križem u ruci, veličine 100 x 150 cm, akril  na platnu, koja se nalazi na desnoj strani zida župne crkve je akademska umjetnica Iris Mihatov Miočić iz Zadra.

Na misi je pjevao zbor ‘Chorus Sancti Simeoni’ iz svetišta sv. Šime, pod vodstvom Mihovila Buturića.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Leopolda Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U duhu navještenog Evanđelja, nadbiskup je razmatrao Isusa Dobrog Pastira i sv. Leopolda koji ga je vjerno slijedio. „Isusovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno, cijelim bićem, do krvi. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On daje sebe. Takav je Isus Pastir – on ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. Isus kao Dobri Pastir je stvarnost koja je živjela i u sv. Leopoldu“, rekao je nadbiskup.

Isus Dobri Pastir neprestano traži čovjeka, osvaja ljubavlju blizine i predanosti; to čini razliku između pastira i najamnika. „Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. Isusova božanska ljubav ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je proživljavao tu dinamiku ljubavi između Pastira i stada“, istaknuo je nadbiskup.

Govorio je i o značenju slobode, jer živimo u vremenu koje puno govori o slobodi: izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. „Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i čini nas sličnima Bogu. No, današnja kultura često slobodu svodi na površnost: “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“. Sve se relativizira, postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i istina“, upozorio je mons. Zgrablić, govoreći o duhu relativizma, ravnodušnosti i lažne slobode.

„U takvom mentalitetu čovjek ne nalazi mir i sigurnost, nego zbunjenost i nesigurnost. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, uplašio i oduzeo našu individualnost, nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ustrajno poziva u dubinama srca i savjesti osobe“, rekao je nadbiskup, poručivši da nam Isus dolazi reći što sloboda uistinu jest.

„Prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle“, istaknuo je nadbiskup, upozorivši da nije sve glas istine i svako ‘Svi tako čine’, put u slobodu. Svaki privlačni izbor nije put koji vodi u život i mir savjesti.

Ljudi često krenu putem koji se činio ‘slobodnim’, a završi ranama koje nam uzrokuju bol. Odbace Boga misleći da nas On sputava, a onda osjete kako nas vlastita sloboda guši i porobljava, upozorio je nadbiskup, istaknuvši da Krist ne dolazi čovjeka zarobiti, nego osloboditi od lažnih sloboda i iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji.

„Isus ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, nego nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo. U hodu za Isusom Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju“, poručio je mons. Zgrablić.

Mnogi ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. „Ne žele se odreći lažnih sigurnosti i u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje sa samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali, glas Dobrog pastira nas vraća nama samima, punini našeg života i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da se često ne slijedi Isusa jer „nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit“. Služenje, odricanje nije privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

„Zato je važno nositi duh sv. Leopolda, očistiti srce, osluškivati što nam Duh nadahnjuje, u nutrini se susresti Bogom – čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu i vodi u prostranstva slobode“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da je sv. Leopold „znao prepoznati glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu čovjeka. Čuo ga je u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše, u suzi kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se u tome što je služio čistoći srca. Zato je sv. Leopold i mogao biti odraz Isusa, Dobrog Pastira“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Leopold poznavao je dušu čovjeka i slušao ljude srcem. „Nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihovog bića, prepoznavao njihove rane, nesigurnosti, osjetio je čežnju njihovog srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom“, rekao je nadbiskup.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa po kojem su mnogi ponovno susreli Boga. „Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima, liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada“, poručio je mons. Zgrablić.

Znajući da njegovo poslanje ima vječni smisao, Leopoldova vjernost nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio. Sv. Leopold je poput mosta posredovao Božje milosrđe u vrijeme podjela i političkih napetosti i bio Božja nježnost u vremenu osude, rekao je nadbiskup.

Sv. Leopold u Padovi je „neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica postala je svetište pomirenja, simbol onoga što papa Franjo naziva: ‘Mjesto milosrđa gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane’. Sv. Ivan Pavao II. nazvao je sv. Leopolda “herojskim svjedokom Božjeg milosrđa i zaštitnikom ispovjednika“, podsjetio je mons. Zgrablić, rekavši da je svetost Leopolda bila u dubokoj povezanosti s Kristom, Dobrim Pastirom, čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

„To je i nama poziv da osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje i zove po imenu“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da se Isusov glas prepoznaje u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara.

„Srce kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje ‘duhovno uho’ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. Sv. Leopold nas poziva da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista i mi budemo znak Dobrog Pastira“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku u Dubravi na pozivu da predvodi to slavlje. Podsjetio je da je sv. Leopold od 1897. do 1900. godine bio gvardijan u kapucinskom samostanu u Zadru, služeći i u crkvi Gospe od Zdravlja.

I.G.

ZAGREB: Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

U župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama u petak, 9. svibnja, proslavljeno je trostruko slavlje: 18. godišnjica posvete kistanjske župne crkve sv. Nikole, blagdan prijenosa kostiju sv. Nikole u Bari i krštenje Katarine, devetog djeteta u obitelji Bože i Ane Antić.

Tim trostrukim povodom, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole predvodio je don Franjo Glasnović, župnik Vodica i vodički dekan. U misi su suslavili kistanjski župnik don Stipe Mustapić i sedam svećenika iz Zadarske nadbiskupije i Šibenske biskupije, a sudjelovali su brojni župljani i Janjevci pridošli iz Dubrovnika i drugih mjesta.

Don Franjo je rekao da je zajednička odrednica sva tri liturgijska slavlja toga dana – čovjek. „Čovjek je put Crkve. Čovjek se po krštenju preporađa i suobličuje Kristu i nastoji postati kristolik. Od prvih kršćanskih vremena do danas vrijedi sintagma: kršćaninom se ne rađa, već se kršćaninom postaje. Po krštenju čovjek postaje Božje dijete i dionik zajedništva Crkve“, istaknuo je don Franjo.

Nadalje, rekao je da je Crkva živa zajednica vjernika koja gradi kamenu crkvu, Božji hram u kojem se okuplja slaviti Gospodina i njegova otajstva. Pozvao je vjernike da se kao “živo kamenje ugrađuju u duhovni dom za sveto svećenstvo” te da budu i ostanu ono što su postali i jesu po krštenju: „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviještaju silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“.

U nastojanju življenja vjere i vjerničkom hodu, sv. Nikola biskup je primjer ljubavi prema Bogu i čovjeku, zaštitnik kojega vjernici iz Janjeva stoljećima slave kao svoga zaštitnika.

„Najvažnije u životu i odgoju, a to je i najteže, je odgojiti čovjeka koji će živjeti ljudske i kršćanske vrijednosti kao što su to živjeli naši stari i preci, nasljedujući sv. Nikolu“, rekao je don Franjo. Pozvao je sve da uvijek u središte života stave čovjeka, jer čovjek je put Crkve, a obitelji koje su otvorene Božjem daru života neka budu “put Crkve i naroda.“.

Don Franjo je čestitao roditeljima Ani i Boži Antić na krštenju Katarine, devetog djeteta u njihovoj obitelji i zahvalio im na ukazanom povjerenju što im je kao rođak mogao krstiti njihovo dijete. Pozvao ih je da budu hrabri svjedoci Božje ljubavi i da djecu i dalje odgajaju u ljudskim i kršćanskim vrijednostima.

Župu Kistanje nastanjuju Janjevci koji se osobito utječu zagovoru svoga zaštitnika sv. Nikole. Kistanje od 2015. godine imaju relikvijar u kojem se nalazi ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetlu tekućinu koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole.

Posmrtni ostaci sv. Nikole preneseni su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole počivalo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

don Franjo Glasnović

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Župa Kistanje

Blagdan Gospe Loretske svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u subotu, 10. svibnja. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije, jer u toj župi djeluju salezijanci.

„Majka nas okuplja da nam progovori što je važno i odlučujuće za naš život i spasenje. Ona želi da budemo s njenim Sinom Isusom. Stavlja nas pred njega i poziva nas da osluškujemo što nam njen Sin Isus želi reći, da to i učinimo, jer to usrećuje i spašava“, poručio je don Milan, čestitavši blagdan Gospe Loretske osobito majkama.

Bog je kroz povijest učinio mnoge zahvate preko Marije za svoju djecu, poput čudesnog prenošenja Nazaretske kućice u Trsat i Loreto, rekao je don Milan. „Kuća iz Nazareta postala je simbol vječne Božje želje – biti s nama. Loretska kućica, sveta kuća iz Nazareta, nije važna zbog zidova, nego zbog onoga što se u njoj dogodilo – zbog vjere Marije i njenog otvorenog srca“, istaknuo je don Milan, rekavši da nas tome uči i blagdan Gospe Loretske – Bog preko Marije traži mjesto u našem životu, traži dom u našim srcima, obiteljima, zajednicama.

Stoljeća svjedoče o prisutnosti Marije među arbanaškim vjernicima koju su zazivali njihovi preci i oni u izazovima života. I nije im uskratila svoju majčinsku pratnju, zaštitu u kušnjama i nevoljama, jer gdje je Marija, ondje je i Isus, poručio je provincijal.

Čašćenje Marije svjedoči o dvojakoj ljubavi: Isus nam daje Majku i Marija nam daje svoga Sina, rekao je don Milan, istaknuvši da nam Marija i Isus daruju spasenje. „Najveće čudo koje Marija čini u našem životu je ne izgubiti iz vida put našeg spasenja, a to je njen Sin Isus Krist“, naglasio je provincijal. Podsjetio je pritom na Pavlovu riječ: „Bog surađuje na dobro s onima koji ga ljube, da budu suobličeni slici Sina njegova; jer koje pozva, te želi i spasiti, da sudjeluju s njime u proslavi“.

„Marija nam najbolje može pokazati svu ljepotu spasenja, a Isusovu ljubav prema nama možemo prepoznati i jer nam je svoju Majku dao za majku i to u najdramatičnijem času, kad je umirao na križu“, rekao je don Milan. Isus nas i danas poziva da uzmemo Majku k sebi, u svoju kuću i obitelj.

„Marija vodi k Isusu, donosi Isusa. Marija žuri k Elizabeti i donosi radost u kojoj Elizabeti izgovara riječi koje kršćani ponavljaju stoljećima u molitvi Zdravo Marijo. U Elizabetinoj kući Marija izriče hvalospjev Veliča koji je odjek pristanka na suradnju s Bogom. Taj hvalospjev govori o ljepoti Marijine duše. Marija to govori dok je Isus u njenoj utrobi, nevidljiv, ali stvarno prisutan“, rekao je don Milan.

Zbog Isusove prisutnosti razlijeva se radost, Ivan igra u drugoj utrobi. „Nevidljiva Isusova prisutnost sve ispunjava smislom i radošću. Snagom i djelovanjem Duha Svetog i mi primamo Isusa u sakramentima. Nevidljiv je, ali prisutan. Marija nas uči kako živjeti s Duhom Svetim. Ljubav je prvi pokazatelj je li Duh Sveti na djelu“, rekao je don Milan, upitavši umijemo li prepoznati ljubav, Božju ljubav prema nama, i po Marijinoj prisutnosti. Uzimamo li s ljubavlju Isusove zapovijedi, umijemo li ga prepoznati u životu?

Ako poput Marije osluškujemo Duha Svetoga, tišinu, pohranjujemo događaje u svom srcu i budemo poslušni Bogu, i mi možemo donijeti plodove za sebe i za druge, poručio je provincijal, podsjetivši na Božju riječ: „Evo, činim sve novo“.

„Marija nije znala što je čeka, ali je znala tko je zove, tko nudi suradnju. Ona ne traži garancije ni sigurnost – nego vjeruje. Njen pristanak nije izraz slabosti, već hrabrosti vjere“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Marija nas privlači ljepotom duše, vodi nas Isusu i upućuje prema spasenju. Marija je svjedokom dvostrukog čuda koje joj je objavio anđeo: ona je začela Sina Božjega po Duhu Svetom i njena rođakinja Elizabeta u starosti je začela Ivana Krstitelja.

Razmatrajući susret dviju trudnica, od kojih jedna, jako stara, nosi Krstitelja, a druga, jako mlada, nosi Spasitelja, don Milan je rekao da ta životna stanja, dobi ne priječe Bogu da učini velike stvari.

„Bog se rado služi manjkavostima ljudi za svoje planove. Obje se raduju zbog suradnje s Bogom. Ono što im se događa govori da je Bog stvarno među nama. To je tajna Božjeg utjelovljenja. I nas uče radovati se Bogu, makar, kao i one, pred problemima“, poručio je provincijal, istaknuvši: „Danas je našem narodu toliko potrebno Marijino ‘Da’ u svijetu u kojem se često govori ‘Ne’ Bogu, ‘ne’ životu i ‘Ne’ poslanju“.

I u braku je Bog ostavio stvarnu mogućnost za svoju prisutnost, rekao je don Milan. „U otajstvu trudnoće događa se stvarno ‘Da’ ili ‘Ne’ Bogu i životu. U bračnom činu, sjedinjenju, kad se događa začeće, prisutan je sâm Bog. On udahnjuje život i dušu u svoje novo stvorenje. Boga se ne može vidjeti, ali On je tu. Samo On udahnjuje život i besmrtnu dušu i za svakoga od nas je rekao: ‘Neka bude’. Tim činom Bog čini roditelje svojim suradnicima u stvaranju“, naglasio je don Milan, rekavši da bez roditelja i bez Boga ne može započeti ni jedan život; s roditeljima počinje nešto što je zauvijek, jer je duša besmrtna.

„Važno je toga biti svjestan, jer to više nije samo naše, već i Božje i On je zainteresiran da ta suradnja uspije. Tu je skrivena ogromna snaga za sve što vas čeka u životu. Tu je križ i težina, ali i čast i dostojanstvo“, poručio je don Milan.

Suvremeni svijet na brojne načine Bogu i životu kaže ‘Ne’, upozorio je provincijal. U Hrvatskoj je službeno potvrđenih oko 8 tisuća namjerno učinjenih pobačaja u bilo kojoj fazi trudnoće.

„Ako tako godišnje nestane po jedan manji gradić u ovako malom narodu, možemo li se uopće više zvati kršćanskim narodom“, upitao je don Milan. Upozorio je i da se spirala stavlja u tijelo žene „na mjesto gdje bi začeto ljudsko biće trebalo naći svoje gnijezdo i živjeti; međutim, nađe da je to mjesto zauzeto i nažalost umire. Tako je njemu uskraćeno ono što netko drugi ima u izobilju. Tamo gdje je Bog rekao: ‘Neka bude’, čovjek kaže: ‘Neće biti’.

Tim činom čovjek, ako je kršćanin, uskraćuje sebi mogućnost pričesti, jer bi to bio dodatni grijeh svetogrđa. Dok god je spirala u utrobi, ne može biti svete pričesti jer ubija čovjeka u startu, kad je gotovo nevidljiv. Na sličan način funkcionira i pilula koju također medicina olako ponudi, ne pitajući se što Bog misli o tome. Kršćanin ne može to se ne pitati. Jer i ovdje je u opasnosti vječno spasenje“, upozorio je don Milan, ohrabrivši: „Bog spašava svijet i ostvaruje svoj plan, a mi možemo biti dio te povijesti“.

Podsjetio je da je Gospa Loretska zaštitnica pilota, zrakoplovstva i svih koji putuju, jer kuća iz Loreta simbolizira putovanje vjere: kuća koja hodi, Marija koja prima Riječ i kreće putem služenja.

„I mi smo pozvani biti pokretne kuće Božje, da nosimo Krista gdje god idemo, poput Marije koja je nakon navještenja pohitala k Elizabeti“, potaknuo je don Milan.

Poželio je da Gospa postane ogledalo i našeg doma kao mjesta gdje se moli, sluša Božja riječ i ljubi u jednostavnosti. „Ako u svom srcu, poput Marije, izgovorimo svoje: ‘Neka mi bude’, tada Bog i u nama može učiniti čudesna djela“, poručio je don Milan, u želji da primimo milosti i darove Duha Svetoga za obnovu povjerenja u Isusa i njegovu majku Mariju koja hoda s nama kroz život.

Nakon mise, provincijal Ivančević predvodio je procesiju s kipom Gospe Loretske kroz Arbanase u kojoj tradicionalno sudjeluje više tisuća vjernika iz raznih dijelova Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: Boris Mužanović

Susret voditelja i predstavnika župnih caritasa Zadarske nadbiskupije te djelatnika Caritasa Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 3. svibnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Pozdravnu riječ uputio je don Darijo Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije. Ohrabrio je članove župnih caritasa i zahvalio im za njihovo djelovanje. U kratkom duhovnom nagovoru istaknuo je zajedničku odgovornost i služenje potrebitima u duhu kršćanske ljubavi.

Cilj toga susreta je unaprjeđenje rada župnih caritasa, primjena novih alata i jačanje međusobne suradnje.

Predstavljena je implementacija e-Caritas aplikacije koja je digitalni alat za unaprjeđenje evidencije korisnika i komunikacije između župnih caritasa i nadbiskupijskog Caritasa. Objašnjene su osnovne funkcionalnosti te plan koraka implementacije.

Dogovoreno je da je srijeda poslijepodne najprikladniji termin za edukaciju o aplikaciji. Edukacija će se organizirati kad se steknu potrebni preduvjeti, a voditelji će biti obaviješteni o terminu održavanja toga susreta.

Glede osnaživanja rada župnih caritasa, predstavljen je novi obrazac za prijavu korisnika, s ciljem bolje strukture i transparentnosti u radu. Prikazan je i način vođenja korisničkih dosjea, uz primjere iz prakse. U raspravi su podijeljena iskustva iz različitih župa i dane korisne preporuke za unaprjeđenje pristupa korisnicima.

Predstavljeno je djelovanje Obiteljskog savjetovališta kao oblika stručne potpore župnim caritasima u radu s obiteljima i pojedincima u potrebi. Naglašena je mogućnost upućivanja korisnika Savjetovalištu te važnost međusobne suradnje i komunikacije.

Voditelji su informirani o aktivnostima nadbiskupijskog Caritasa, uključujući podjelu hrane putem socijalnih samoposluga te dostavu gotovih obroka korisnicima, kako bi ih mogli pravovremeno upućivati na dostupne oblike pomoći.

Najavljena je duhovna obnova za voditelje župnih caritasa krajem rujna, a informacije i prijave će se koordinirati putem nadbiskupijskog Caritasa.

Predstavljen je okvirni program obnove te ciljevi: jačanje duhovne dimenzije voditelja, zajedništvo i osnaženje za daljnji rad. Prikupljeni su prijedlozi i iskazan interes za sudjelovanjem. Sudionici su upoznati s planiranim koracima implementacije e-Caritas aplikacije i pozvani na suradnju pri edukaciji. Novi obrazac i korisnički dosjei su preporučeni da se uvedu kao standardizirani alati rada s korisnicima.

Izražena je želja za redovitijim susretima ovakvog tipa, kako bi se osnažila mreža župnih caritasa. Susret je zaključen zajedničkom molitvom i blagoslovom kojeg je podijelio ravnatelj Matak, naglašavajući važnost duhovne dimenzije karitativnog djelovanja.

Josip Motušić