Ciklus glazbene pasionske baštine ‘Korizma u zadarskim crkvama’ završen je u subotu, 12. travnja u crkvi sv. Frane u Zadru, kada su nastupili KUD-ovi Radovin, Sv. Šime – Rtina, Fortuna – Ražanac i Pučki pivači Tkona i Novigrada.

Večer je počela zajedničkom izvedbom pjesme ‘Puče moj’ svih izvođača, unošenjem križa u pratnji ferala iz klaustra u crkvu. Potom su izvedene pjesme glagoljaške tradicije i napjeva iz Zadarske nadbiskupije: Ja se kajem, Dan večere, Častimo te Križu sveti, O jeziče, Djeca židovska, Mali plač, Barjaci kreću kraljevi, Križu sveti, Ispovidajte se, Plač Jeremije proroka, Jeruzolime, Posljednica, Smiluj se meni, Bože, Slava, čast i hvala ti, Božansku ljubav slavimo i Blagoslovio nas Bog.

Ivica Dundović, voditelj tih KUD-ova, istaknuo je dragocjenost baštine koju su nam ostavili preci, rekavši da smo je pozvani odgovorno čuvati i prenositi  generacijama, u molitvi i zahvali Bogu koji nas izbavlja iz zla i oslobađa od grijeha. Korizmene pučke pjesme su molitva, izraz utjehe i snage koja nam je potrebna kako bismo razumjeli dublje značenje Kristove muke i ljubavi. U pripremi za Uskrs, otvaramo srca kako bismo se susreli s neizmjernom žrtvom Krista na križu, rekao je Dundović.

Sudionicima se na kraju koncerta obratio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Ciklus pasionske baštine bio je „hod kroz prostore svetosti, baštine i zajedništva, hod srca koje traži, vjeruje, nada se i ljubi. Svaka postaja bila je susret s Bogom i čovjekom, s Kristovom mukom kroz ljepotu naše pasionske baštine“, rekao je mons. Zgrablić. Zahvalio je svima koji su pjesmom „približili bogatstvo našeg naroda: njegovu vjeru, tugu i molitvu pretočenu u riječ, pjesmu i zov pred križem“.

Pasionska tradicija „izražava vjeru naših predaka, u njoj je sačuvana povijest i vatra nade koja je mnoge grijala kroz kušnje, ratove, bolesti i osobne križeve. Nada ukorijenjena u Kristovoj muci i uskrsnuću potrebna nam je i danas“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Povjerenstvu za kulturu Zadarske nadbiskupije s predstojnikom don Damirom Šehićem na organizaciji toga ciklusa u suradnji s Koncertnim uredom Zadar i svetištem sv. Šime, glazbenicima i voditeljima  meditacija o Kristovoj muci te domaćinima, župnicima i redovnicima koji su otvorili vrata svojih crkava i svoga srca.

Nadbiskup je poželio da nas u danima Velikog tjedna prati Krist koji je prošao kroz muku i smrt da bi nam darovao novi život. Ujedno je zahvalio svima koji su se uključili u Korizmenu humanitarnu akciju Zadarske nadbiskupije čijim će se prilozima pomoći opremanje odjela paliativne skrbi Psihijatrijske bolnice na Ugljanu. „To pokazuje da pasionska duhovnost ne ostaje u emociji, nego prerasta u konkretno djelo ljubavi prema slabima i potrebnima svakog konkretnog znaka žive nade. Time svjedočimo da križ nije kraj, nego mjesto gdje se rađa novi život“, rekao je mons. Zgrablić.

Koncert je održan i u sklopu programa programa ‘Županijski dani 2025.’ Zadarske županije. Prigodne riječi uputila je i voditeljica Vlatka Vučić Marasović, rekavši da je taj koncert „duhovni hod kroz stoljeća, kroz pjesmu, molitvu i stihove naših predaka. U vremenu posta, molitve i sabranosti, vraćamo se svojim korijenima, vjeri i baštini koja živi i u glasu, zvuku koji su kroz stoljeća odzvanjali pod svodovima naših crkava“.

„Pasionska baština je protkana vjerom i patnjom, nadom i ljepotom i poziva nas da, poput Krista, nosimo svoj križ s vjerom i ljubavlju. To je baština naših predaka koju s ponosom čuvamo i prenosimo dalje. Korizma je vrijeme koje nas poziva na povlačenje u dubinu vlastite duše, gdje možemo dublje promisliti o snazi ljubavi, patnje i otkupljenja“, poručila je Marasović, rekavši da u svijetu buke i nemira, pasionska djela pokazuju kako je patnja put do svjetla, molitva snaga, a Krist je s nama i ljubi nas do kraja.

Na koncertu su bili i fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane.

Tijekom tri korizmene subote nastupili su Pučki pivači Kaštel Lukšić u crkvi sv. Mihovila (5. travnja), Condura Croatica i mo Ivo Nižić u crkvi sv. Šime (29. ožujka) te Pučki pivači KBF Zagreb i mo Joško Ćaleta u nedjelju, 23. ožujka u katedrali sv. Stošije u Zadru, koji su izveli tradicionalne pučke pjesme i napjeve o Kristovoj muci iz različitih dalmatinskih krajeva.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 9. travnja, izlaganje o temi „Kriteriji razlučivanja u duhovnom vodstvu“ održao je p. Sebastijan Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

„Duhovna pratnja treba osobama da bi posložile svoj život, da bi ga utvrdili prema spasenju, da bi iskoristili svoje kreposti i upoznali svoj identitet, da bi se povezali s Gospodinom, ušli u dubinu i onda bili samostalni da vode svoje obitelji, odgoj djece, poslove ili se odlučili za svećenički ili redovnički život“, rekao je p. Sebastijan.

Duhovna pratnja nije savjetovanje, ispovijedanje ni liječenje trauma. To  podrazumijeva drugačiji pristup i metode. „Duhovna pratnja znači pratiti nekoga do trenutka samostalnosti, mogućnosti da osoba sama ‘posloži’ svoj život i da može živjeti svoj identitet. To je zajednički hod tijekom nekog razdoblja života. Smisao je da se dušu vodi u snažnu povezanost s Kristom, da savjest, slobodna volja, pamet, razum budu usklađeni s Gospodinom“, rekao je p. Sebastijan.

Između svećenika koji prati i onoga koga se prati postoji podrška, ali poštivanje, nemiješanje u život. „Ruka nije na srcu osobe da se kontroliraju osjećaji, niti na pameti da se kontroliraju odluke, nego na ramenu kao podrška. Svećenik je tu da prati, podržava, pomaže – ali ne da odlučuje umjesto drugoga“, istaknuo je Šujević.

U procesu praćenja važna je iskrenost osobe, da pristane izreći se, biti jasna i poslušna izvršiti neku uputu, ako je dobije. Ako se toga ne pridržava, troši se  vrijeme, iscrpljuje, a osoba zapravo želi samo potvrdu da je to što radi dobro – no, nije spremna na promjenu, upozorio je Šujević.

Ako osoba u nekom trenutku nije spremna za promjene, može se pratiti kad bude spremna mijenjati život prema Kristu. Važno je da osoba bude dobronamjerna. Netko može doći s interesom, da manipulira, kontrolira, zbog emotivne ili financijske koristi, upozorio je provincijal.

„Osoba koju se prati pozvana je učiniti čin vjere, vjerovati da Bog djeluje, da želi biti dio Crkve, da zaista želi predati život Kristu i podložiti ga vječnom spasenju“, istaknuo je Šujević.

Svećenik koji prati nije gospodar ljudskog života, spasitelj i nema sve odgovore, nego vodi osobu da ona sama dođe do odgovora i neke odluke.

„Osobu treba osposobiti da živi samostalno, da ne dolazi kod svećenika kao na mjesto gdje će se prenijeti svoj jaram, a ne napredovati. Treba izbjeći da osobi postane navika da uvijek želi doći kod svećenika kad joj treba neka odluka, pa će učiniti što on kaže. To ne pomaže osobi da raste, da postane samostalna i slobodna“, upozorio je Šujević.

Susret tijekom praćenja odvija se do pola sata, da ne ode u širinu priče o onome što nije povezano s tim susretom.

Važno je i slušati – ne samo riječi, nego prepoznavati pokrete koji se događaju u duši osobe. „Na tome se temelji i razlučivanje. Treba učiti aktivno slušati, pomoći drugima da primijete svoje iskustvo Boga. Ključno je pomoći osobi da prepozna što Bog radi u njenom životu“, istaknuo je p. Sebastijan. Kad osoba prepriča svoje iskustvo, da joj se s pitanjima pomogne doći do odgovora kako je Bog to učinio, koji je uzrok te radosti; da osobi i iznutra Gospodin svojim duhom potvrdi da je tu bio prisutan, da počne učiti i prepoznavati Gospodina i osluškivati ga.

Kada čovjek doživi Gospodina, što može biti u Božjoj riječi, nekom životnom, svakodnevnom doživljaju, sv. Ignacije kaže: ako je u tome Gospodin, ako je njegova prisutnost osobu utješila, obradovala, rasvijetlila, neka osoba ostane u tom trenutku i produbi ga. „Nemoj samo proći i uzeti samo površinske plodove, kad možeš ubrati još plodova. Tu onda osoba produbljuje iskustvo Boga, a s iskustvom Boga i njen odnos s Gospodinom postaje živ; od znanja i teorije, postane iskustveni odnos“, istaknuo je p. Sebastijan.

No postoje i suhoća, malodušnost, razočaranje, ljutnja, srdžba, izgubljenost, smušenost. Osobu treba dovesti da prepozna i ta iskustva, da se zna postaviti, da se ne preplaši; da se ne da zahvatiti panikom, tjeskobom ili tim pokretima koji mogu biti od ega ili đavla, pa zavodi osobu.

Tijekom praćenja osobu se uči kako razgovarati, prijateljevati s Gospodinom, kako obogatiti taj susret. Ključno je upućivati osobu na život s Kristom, da iskustvo Boga postane eksplicitno; da osoba može doživjeti da je u nečemu stvarno bio Gospodin, da ga nauči prepoznavati, poručio je Šujević.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić svećenicima na rekolekciji predstavio je životopis Josipa Motušića, kandidata za trajni đakonat Zadarske nadbiskupije koji je također bio na rekolekciji. Motušić je otac četvero djece, aktivan u pastoralu župe Uznesenja BDM u Zadru, zaposlen kao pomoćnik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret župnih kateheta Zadarske nadbiskupije o temi „Kateheza kao ‘laboratorij dijaloga’” održan je u utorak, 18. ožujka u dvorani župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

To je drugi susret župnih kateheta kojega je organiziralo Povjerenstvo za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije s predstojnicom s. Marijanom Mohorić.

Na temelju svjedočanstva, primjera dobre prakse i iskustvenog učenja, sudionicima je bilo omogućeno usvojiti mogući model u oblikovanju katehetskih susreta. Susret je okupio suradnike u župnoj katehezi koji na bilo koji način sudjeluju u procesu kršćanske formacije ili to žele činiti ubuduće, kao i za župne suradnike koji vode katehezu odraslih, mladih i djece u župi.

S. Marijana predstavila je značajke i odrednice kateheze kao laboratorija dijaloga, kako se ona praktično provodi. Naime, izraz laboratorij koji se primjenjuje u formaciji etablirao se u svim područjima obrazovanja odraslih i predložen je i kao model formacije u novom Direktoriju za katehezu, „kao formacijska praksa u kojoj se vjera uči čineći, vrednovanjem proživljenih iskustava, doprinosa i izričaja svake osobe, s ciljem transformacijskog učenja. Taj prijedlog smješta se u kontekst govora o kriterijima formacije kateheta i povezan je s konstatacijom da je „iskustvo zapravo formacijski laboratorij u kojem je učenje najdublje“, istaknula je Mohorić.

Direktorij za katehezu to predstavlja kao „laboratorij dijaloga“ u kojem „osluškivanje potreba ljudi, pastoralno razlučivanje te konkretna priprema, provedba i vrednovanje putova vjere, predstavljaju momente trajnog formacijskog laboratorija za pojedine katehete“, istaknula je s. Marijana.

Prvi korak u strukturi katehetskog susreta kao ‘laboratorija dijaloga’ je osobna molitva, a to znači dati prostora Bogu. „Kateheta je pozvan odvojiti deset minuta za individualnu molitvu i razmišljanje o temi. To se može potaknuti ili olakšati čitanjem Evanđelja ili drugog duhovnog teksta, vođenom kontemplacijom, poticajnim uvodom, pitanjima za razmišljanje, radnim listom s vodećim pitanjima i tekstom“, opisala je s. Marijana.

Uloga molitve u duhovnom razgovoru je razlika u odnosu na neke druge procese. „Dolazimo na razgovor moleći za unutarnju slobodu da se uključimo u proces. Radimo na pretpostavci da Duh Božji djeluje u svijetu, u Crkvi, u našem poslanju i u svakom čovjeku“, rekla je s. Marijana.

Nakon prikupljanja i dijeljenja onoga što se čulo u razgovoru s Bogom te onoga što se čulo u skupini, slijedi razlučivanje i kretanje naprijed. „Ako je ono što vam se događa u molitvi u suprotnosti s onim što je objavio Isus Krist, onda to nije djelo Duha Svetoga“, upozorila je s. Marijana.

Drugi korak predstavlja prvi krug primanja i dijeljenja, kada sudionici dijele plod molitve. „To se odvija na način da sudionici govore, ne svatko više od dvije do tri minute, govore naizmjence u smjeru kazaljke na satu. Razmotre se koji su bili glavni pokreti, osjećaji i uvidi koji su došli tijekom vremena molitve, a svako dijeljenje započinje rečenicom: „U današnjem molitvrnom razmišljanju… shvatio sam… doživio sam… osjetio sam““, navela je Mohorić.

Treći korak je drugi krug primanja i dijeljenja, kad se daje prostora bližnjima. U tom dijelu svi govore jednu do dvije minute, naizmjence, u smjeru kazaljke na satu. „Svatko razmotri što mu se istaknulo kao najupečatljivije i što je osjećao dok je slušao druge, što misli što Duh Sveti govori dotičnoj osobi i grupi, a započinje npr. rečenicom: U glasovima skupine čuo sam… zamijetio sam… osjećam…““, pojasnila je Mohorić.

Razmatrajući namjerno govorenje i slušanje, s. Marijana je istaknula da će svaka osoba više slušati, nego govoriti i to slušanje treba biti bez osuđivanja. „Vještina dubokog slušanja uključuje obustavu svakog osuđivanja, smirivanje uma i fokusiranje na drugu osobu. To uključuje poštivanje osoba, podjelu svoje nepodijeljene pažnje kako bi zaista razumjeli što drugi govore. Slušamo više od riječi, ono što dolazi iz srca“, potaknula je Mohorić.

Četvrti korak je treći krug primanja i dijeljenja, u duhu „gradimo“ zajedno. „Tu se odvija slobodan razgovor, bez posebnog redoslijeda; može potrajati i deset minuta, ali sudionici mogu odlučiti ako će im trebati više ili manje vremena, ovisno o situaciji. Tu je vrijeme za postavljanje pitanja, slušanje, dijalog, razlučivanje, donošenje odluka. Uviđa se postoji li opći konsenzus, neslaganja. Voditelj pomaže sažeti, donijeti neke zaključke“, rekla je s. Marijana.

Upozorila je da je kritično i namjerno govorenje. „To znači razmišljati prije nego što progovorite, pažljivo birati riječi i uključuje molitvu prije nego progovorite. Ljudi mogu vježbati razvijanje svjesnosti o onome što govore, kada to govorite i zašto. Govor tijela je važan, kao i ton glasa“, rekla je s. Marijana.

Mohorić je predstavila i značajke „Razgovora u Duhu“, polazišta i korake kao dinamike moći rasuđivanja u sinodalnoj Crkvi. Pritom je Mohorić citirala papu Franju koji kaže: „Susret i slušanje nisu sami sebi svrha, ostavljajući sve onako kako je bilo prije. Naprotiv, kad uđemo u dijalog, dopuštamo da nas izazovu, da napredujemo na putu. I na kraju, više nismo isti; mi smo promijenjeni“. „Kad grupa uđe u duhovni razgovor, ostavlja prostor za djelovanje Duha Svetoga. Gradi osjećaj zajedništva i povjerenja. Povećava međusobno poštovanje. Pruža priliku ljudima da govore bez prekida, ali poštujući vrijeme. Izbjegava se da jedna osoba dominira razgovorom“, rekla je s. Marijana.

„Razgovor u Duhu je metoda duhovnog razgovora u kojem se izmjenjuju trenuci tišine, molitve i slušanja, s trenucima dijaloga i prepoznavanja ‘koraka’ na koje sudionike ‘poziva’ Duh Sveti.

Koraci molitvenog dijaloga su: osobna priprema u molitvi s promišljanjem o vlastitom budućem doprinosu predmetu koji se razmatra, susret započinje molitvom, zajedničko slušanje Božje riječi, slušanje odjeka, vrijeme molitve i šutnje, razmjena u kojoj svatko dijeli ono što mu se najviše svidjelo ili što je u njemu izazvalo najveći otpor, pa opet vrijeme molitve i šutnje, dijalog na temelju onoga što je prije prenošeno i doživljeno kako bi se „razlučio i sakupio“ plod razgovora u Duhu; pritom je potrebno prepoznati intuicije i podudarnosti do kojih su sudionici došli, ali i nesklade, prepreke i pitanja koja su se pojavila te zaključno molitvena zahvala“, navela je s. Marijana.

Nakon navedenih smjernica, sudionici su ih, čitanjem biblijskog teksta, proveli u dijaloškom radu u skupinama kateheta te su kasnije predstavili kako je izgledala „kateheza kao laboratorij dijaloga“ u svakoj skupini.

Na početku susreta, vjeroučiteljica Ana Rücker iz zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji predstavila je svjedočanstvo o svom radu u župnoj katehezi, s konkretnim izazovima koji prate rad s vjeroučenicima u župi.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Trodnevno korizmeno euharistijsko klanjanje održano je u katedrali sv. Stošije u Zadru od nedjelje, 6. do utorka, 8. travnja, u spomen na 40 sati Isusove muke.

Ta korizmena pobožnost koja u sebi povezuje otajstvo raspetoga i uskrsloga Isusa specifična je i osobito prisutna u Dalmaciji. Prema jednom talijanskom izvorniku, korizmeno klanjanje kojim se želi štovati Isusova muka u spomen na 40 sati Isusove agonije i smrti na križu, počela je upravo u Zadru u Srednjem vijeku, odakle se proširila u Veneciju i cijelu ondašnju Mletačku republiku.

Klanjanje je započinjalo na Treću korizmenu nedjelju u crkvi sv. Šime u Zadru, na Četvrtu korizmenu nedjelju održavalo se u crkvi sv. Marije kod zadarskih benediktinki, na Petu korizmenu nedjelju bilo je u katedrali sv. Stošije, a nakon svetkovine Uskrsa u crkvi sv. Frane u Zadru. Nekad je bio i popis svećenika koji su sudjelovali u klanjanju. Pobožnost u katedrali započinjao je zadarski nadbiskup koji bi na završetku trodnevne pobožnosti uputio puku blagoslov s Presvetim.

U Zadru je postojala i Bratovština 40-satnog klanjanja čija je matrikula  pohranjena u Arhivu Zadarske nadbiskupije. U 16. i 17. st. u velikoj euharistijskoj pobožnosti tijekom Velikog tjedna u gradu Zadru sudjelovali su pripadnici crkvenih i svjetovnih razina.

Tradicija korizmenog klanjanja na zadarskom poluotoku, tzv. Quarantore čuva se do danas. Klanjanje se održava tri dana od Gluhe korizmene nedjelje u katedrali sv. Stošije, od 16.30 do 18,30 sati. U crkvi sv. Marije kod benediktinki održano je u nedjelju prije, od 30. ožujka kad je bilo cijeli dan, zatim u ponedjeljak 31. ožujka i u utorak 1. travnja, kad je bilo od 16 do 18 sati, u čemu su sudjelovale i koludrice.

U najavi klanjanja i za vrijeme njega oglašavala su se zvona katedrale i crkve sv. Marije, i na taj način označujući prisutnost živoga Boga izloženoga puku u Presvetom oltarskom sakramentu u tim crkvama.

Vjernici su pohodili katedralu i u tišini molili pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom na glavnom oltaru. U zadnjoj polovici sata klanjanja, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je pjevanje Davidovog Psalma 51 – ispovijed raskajanog grešnika, koji osobito potiče na promišljanje i kajanje za grijehe.

„Vrijeme pri završetku korizme je prigoda za osvrt kako smo živjeli korizmu. U tom smislu, pomaže i biti na samotnom mjestu, pred Gospodinom, u crkvi kao oazi duhovnog promišljanja, osobne molitve i zahvale za primljene milosti“, rekao je katedralni župnik Pinčić, istaknuvši da Isus svraća pogled na Božje milosrđe koje može nadići svaki grijeh.

„Bog je milostiv, dobrostiv i poziva na obraćenje. I sv. Pavao kaže: ‘Što je za mnom, to je prošlost’. Bog želi da se obnovimo u duhu, vjeri i da idemo ususret Uskrsu kao novi ljudi“, poručio je don Josip, potaknuvši vjernike da prikažu sebe Isusu takvi kakvi jesu, sa svim svojim slabostima, nedostacima i grijesima koje Isus uvijek iznova oprašta u pokajanju čovjeka.

Već samo biti pred Isusom, u tišini i klanjanju je veliki čin koji djeluje na dušu osobe. Važno je da smo u prisutnosti Gospodina, da se približimo Isusu koji želi biti blizu čovjeku, da ne iščezne iz naših srca, poručio je katedralni župnik Pinčić.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je Međubiskupijsko sjemenište na Šalati u Zagrebu u petak, 11. travnja, na poziv zagrebačkog rektora vlč. Matije Pavlakovića te je predvodio na tzv. Žalosni petak, posljednji petak u korizmenom vremenu koji je tjedan dana prije Velikog petka, pobožnost križnog puta. U privremenom bogoslužnom prostoru sjemenišne svečane dvorane na zagrebačkoj Šalati, nadbiskup je predvodio i večernje euharistijsko slavlje. Suslavili su rektor Pavlaković i duhovnik vlč. Luks Premelč, uz služenje sjemenišnog magistra đakona vlč. Ivana Čusa.

To je bio prvi službeni pohod mons. Zgrablića toj drevnoj instituciji zagrebačke crkvene pokrajine nakon njegovog biskupskog posvećenja 25. lipnja 2022. godine i preuzimanja službe zadarskog nadbiskupa 14. siječnja 2023. godine.

Na početku misnog slavlja, riječ dobrodošlice mons. Zgrabliću uputio je rektor Pavlaković. Zahvalio je nadbiskupu na dolasku i brizi oko pastorala duhovnih zvanja koju vrši u povjerenoj Nadbiskupiji, o čemu svjedoče i dvojica sjemeništaraca s područja grada Zadra. Rektor Pavlaković je upoznao nadbiskupa s trenutnim životom i aktivnostima u Sjemeništu. Poželio je nadbiskupu da ga vodi i jača Gospodin, po zagovoru Presvete Bogorodice i svetih Krševana, Šime i Stošije, zaštitnika Zadarske nadbiskupije.

„Kao uspomenu na ovaj pohod, poklanjamo Vam kip bl. kardinala Alojzija Stepinca, rad akademskog kipara Vida Vučaka, želeći Vam da, poput bl. Alojzija, uvijek naviještate Radosnu vijest koja oslobađa istinom križa i Uskrsnuća, ljepotom Utjelovljenja u krilu Djevice Marije te snagom Duha Svetoga, koji sve čini novim“, zaključio je vlč. Pavlaković.

Zahvalivši rektoru sjemeništa na pozdravu i poklonu dobrodošlice, nadbiskup Zgrablić je pozdravio nazočne svećenike, đakona, sjemeništarce i vanjske suradnike. Izrazio je radost zajedništva koju osjeća posjećujući srce jedne biskupije, a to je sjemenište – mjesto odluke i sazrijevanja duhovnog poziva; mjesto posebne Božje blizine i naklonosti. Pozvao je okupljene na sabranost srca koja je bitan preduvjet za susret sa živim Bogom u slavlju koje prikazuje na nakanu novih i svetih duhovnih zvanja u Crkvi u Hrvata.

U homiliji je nadbiskup Zgrablić zahvalio odgojiteljima na njihovom predanom radu u sjemeništu, a potom i Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je prigrlila zadarske sjemeništarce koji svoju duhovnu i intelektualnu formaciju ostvaruju unutar šalatskog sjemeništa i gimnazije. Evocirajući svoje uspomene na vrijeme kada je i sâm bio odgojitelj u Pazinu i Zadru, ohrabrio je odgojitelje da budu i dalje strpljivi u radu s povjerenim kandidatima, jer rezultati njihovog odgoja i truda s pitomcima će biti vidljivi tek s protokom vremena. Naglasio je kako svakodnevno u svojim molitvama prati sve sjemeništarce i raduje se njihovom putu da budu ono što u svom srcu žele, jer to i Bog želi za njih.

U osvrtu na liturgijska čitanja petka petog korizmenog tjedna (Jr 20, 10-13; Iv 10, 31-42), naglašavajući kako je stol Božje riječi preobilan, nadbiskup je istaknuo dva bitna detalja iz Ivanovog evanđelja, a vežu se uz trajno napredovanje u dobru i spremnost na žrtvu, ako se čovjek trudi činiti dobro. Pozvao je sjemeništarce da svaki dan budu bolji u onome što rade, istaknuvši da se u osobi duhovnika i u suradnji s njime mogu zapitati što mogu bolje učiniti za svoju dušu.

„Otkrivajte bisere koje vaša duša posjeduje. Živite od vjere, a ne od osjećaja“, poručio je mons. Zgrablić okupljenim sjemeništarcima. Nadalje, govoreći o spremnosti na žrtvu, sjemeništarcima je približio život don Eugena Šutrina, zadarskog svećenika koji je umro na glasu svetosti, a ove godine navršava se 80. obljetnica njegove mučeničke smrti.

Pozvao je sjemeništarce da napreduju u svetosti života, osobnoj izgradnji i da, ako se odluče za put prema svećeništvu, svećeništvo „žive čitavim srcem, zauzimajući se uvijek za dobro ljudi kojima će jednog dana biti poslani; jer naša vjera nije spektakl, već duboko življenje s Kristom“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Ljepoti misnog slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem i skladnim pjevanjem uz orguljašku pratnju prof. Božidara Ljubenka, vanjskog suradnika u Sjemeništu.

Nadbiskup Zgrablić svoj boravak na Šalati zaključio je za stolom sjemenišne obitelji. Tu su ga pozdravili sjemeništarci uz prigodni govor generalnog duktora Jerka Solde, zahvalivši mu za njegov pohod te su mu u ime zajednice darovali tradicionalni promotivni poklon Sjemeništa.

Susretu zadarskog nadbiskupa sa šalatskim sjemeništarcima i odgojiteljima nazočile su i ravnateljica Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Zagrebu prof. Ljuba Duvnjak te vanjska suradnica u odgoju sjemeništaraca s. mr. Beata Prkačin, članica Hrvatske provincije uršulinki Rimske unije.

vlč. Matija Pavlaković

Foto: Sjemenište na Šalati, Zagreb

Župljani župa Sali, Žman i Luka na Dugom otoku darovali su Zadarskoj nadbiskupiji u četvrtak, 10. travnja, maslinovo ulje koje će biti posvećeno na Veliki četvrtak u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Dugootočani su dovezli oko 70 litara ulja leutom ‘Marijeto’ iz Sali, čiji je vlasnik Ivica Orlić. Nakon dvosatne plovidbe do Zadra, na gatu zadarske rive dočekao ih je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Zgrablić će posvetiti to ulje na Misi posvete ulje na Veliki četvrtak u katedrali, kada će ga svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji odnijeti u svoje župe.

Nadbiskup je zahvalio darovateljima koje je predvodio don Frane Šindija, župnik Sali, Luke i Žmana, istaknuvši da je maslinovo ulje jedan od nezamjenjivih znakova koje se koristi u slavlju četiri sakramenta za spasenje duša, što je bitno u komunikaciji s Bogom koji je osobito prisutan u sakramentima.

S tim uljem će biti pomazani svi koji se ove godine u Zadarskoj nadbiskupiji budu krstili i krizmali, kao i bolesnici pri bolesničkom pomazanju. To se ulje koristi i na ređenjima i pri posveti oltara, odnosno crkve. Nadbiskup je zahvalio Dugootočanima na velikodušnosti dara ulja, plodu zemlje i rada ljudi, da se može koristiti u cijeloj Nadbiskupiji.

Don Frane Šindija, župnik tri dugootočke župe zahvalio je župljanima kojima je čast da su i ove godine, drugu godinu zaredom, rado darovali ulje za župe u Nadbiskupiji.

Od 70 litara ulja, Šindija i župljani dio ulja stavili su u tri posude u kojima bude ulje za posvetu na Veliki četvrtak u katedrali sv. Stošije. Mons. Zgrabliću posude s uljem predali su Mišel Basioli iz župe Uznesenja BDM u Salima, Rajko Didović iz župe sv. Ivana Glavosjeka u Žmanu i Jure Picić iz župe sv. Stjepana u Luci.

Ta predaja ulja nadbiskupu je u spomen i na običaje naših predaka koji su u prošlosti, kad je maslinovo ulje bilo osobito dragocjeno za nabaviti, donosili ulje zadarskom nadbiskupu koji ih je dočekivao na rivi u Zadru. „Ljudi su radosnog srca prikupili i darovali ulje, za svetu nakanu, a obnavljamo i što su naši preci nekad radili“, rekao je Jure Picić.

Dugootočani se tradicionalno bave maslinarstvom i imaju kvalitetno ulje. Nakon dočeka na rivi, nadbiskup Zgrablić i gosti otišli su u Nadbiskupski dom gdje je mons. Zgrablić počastio dobročinitelje i zadržao se s njima u susretu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Trodnevno četrdesetsatno korizmeno klanjanje (Kvarantore) Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu završeno je u utorak, 8. travnja u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

U nedjelju, 6. travnja, pobožnost koja se sastojala od klanjanja, mise i nagovora predvodio je don Mate Kujundžić, u ponedjeljak, 7. travnja, đakon Frano Bešlić a u utorak, 8. travnja, don Damir Stojić.

Don Damir je u katehezi razmatrao značenje sedam Isusovih riječi na križu, istaknuvši da je to Isusova oporuka njegovim nasljedovateljima.

Riječi Isusa dok je visio na križu su: Oče, oprosti im, ne znaju što čine; Zaista,  kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju; Ženo, evo ti sina, evo ti majke; Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?; Žedan sam; Dovršeno je i Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.

Smisao tih riječi don Damir je opisao na način: „Opraštajte jedni drugima. Nemojte nikad izgubiti nadu. Budite zajedno. Čuvajte svoje zajedništvo. Nemojte nikad izgubiti pouzdanje. Imajte vjeru i pouzdanje, Bog sve vodi. Ljubite i služite jedni drugima. Život koji imaš i koji dolazi od Boga ima smisla, ide nekamo. Bog vodi tvoj život. Budi slobodan. Hodite u svjetlu istine kao slobodna djeca Božja. Budite slobodni od zla, da biste činili dobro“, poručio je don Damir.

Stojić je istaknuo kako je Isus okupljao Židove koji su bili raspršeni, doživjeli su tri progonstva. Raspršili su se i učenici kad je bio u Getsemaniju te Isus i u času svoje smrti tvori zajedništvo.

Vapaj „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije znak očajavanja, rekao je Stojić. Nego, tu Isus kao pobožni Židov koji su molili psalme, citira Psalam 22, a to je Psalam za umiruće. Nastavak toga Psalma pokazuje da je to pobjednička pjesma. Moliti tako u času smrti značilo je imati pouzdanje i vjeru.

Isusova riječ ‘Žedan sam’ izražava potrebu, ali je i puno dublja, u kontekstu Psalma ‘Žeđa duša moja za tobom’. „Isus nama na kraju svog života poručuje zašto je došao – zato što te voli. Zato što žeđa za tobom. Druga božanska osoba je došla iz silne ljubavi prema nama, jer žeđa za nama“, poručio je Stojić.

Isusova poruka ‘Žedan sam’ povezana je s riječima ‘Dovršeno je’. Jer, nakon što je rekao ‘Žedan sam’, Isus je dobio ocat za popiti, što je izazvalo da kaže ‘Dovršeno je’.

„Kad je Isus rekao ‘Dovršeno je’, mislio je da je dovršeno ono što je započeto na Veliki četvrtak, obredno, kad nam je dao obred euharistije, a na Veliki petak je na krvavi način povezao obred. Kad slavimo misu, uprisutnjuje se Kristova žrtva. Kad je rekao ‘Dovršeno je’, Isus je mislio na novo svećenstvo i novi obred – euharistiju. To Isusovo ‘Dovršeno je’ znači – Ja vodim povijest. Život ima smisla“, poručio je Stojić.

Isusova riječ: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ pokazuje da u trenu kad bi čovjek pomislio da Isus raspet na križu nema ništa, on daje ono što ne može od njega biti oduzeto. Isus je slobodan i daje svoj duh.

„Time nam Isus poručuje da i mi budemo slobodni. Samo osoba koja posjeduje sebe, može se predati. Nije sloboda kad radiš što hoćeš. To je anarhija. Danas ima toliko ovisnosti, ljudi rade što hoće, a zapravo nisu slobodni. Zato svima poručujem: Ako ne možeš reći Ne, tvoj Da ništa ne znači. Sloboda je kad posjeduješ sebe i kad se možeš predati, za dobro. Isus poručuje da se slobodno predaje. Kada misle da su mu sve oduzeli, Isus kaže: ‘Predajem duh svoj’“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu za mlade i studente u Zadarskoj nadbiskupiji predvodio je don Roko Kaštelan u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 9. travnja.

„Kršćanstvo nije samo skup zapovijedi, nečega što čovjek treba činiti. Kršćanstvo je put kojim trebamo hoditi, koji će me osloboditi i koji će mi darovati život vječni“, poručio je don Roko, rekavši da čovjek nije sposoban živjeti bez grijeha u ovom životu. Biti svet je Božje djelo i Bog nam želi dati sebe u potpunosti.

Istaknuo je primjer Marije koja, koliko god joj bilo teško vidjeti kako njen sin Isus trpi na Križnom putu, ona ostaje uz Isusa, plače, šuti, ne napušta ga, premda ne zna kamo to sve vodi. I Marija daje svoj život.

„Isus dolazi ususret nama i pita nas: Želite li biti slobodni? Vjerujete li da nas Bog može osloboditi od svega lošega, da Bog može ući u naš život i darovati nam sve što je potrebno kako bismo bili sretni, zadovoljni, ispunjeni njime i njegovim tijelom, krvlju, njegovim životom, radošću i njegovim duhom koji će nas voditi kroz ovaj život“, poručio je don Roko, rekavši da je krv znak života.

Potaknuo je mlade da otvore svoje srce Isusu kojem mogu reći: „Gospodine, ne znam kako to učiniti i ne znam što želiš od mene, ne poznajem te, ali dajem ti se, došao sam. Čuo sam za tebe i želim te dohvatiti, zagrliti. Želim da me utješiš i da mi pokažeš da me ljubiš, da nisam sam, nisam napušten. Da sam zaista tvoje dijete. To nas oslobađa i Gospodin zajedno s nama prolazi kroz ono što je potrebno proći“, ohrabrio je don Roko.

Istaknuvši važnost slobode od grijeha, Kaštelan je istaknuo Isusovu riječ: „Tko čini grijeh, rob je grijeha“.

„Rob ne ostaje puno u kući onoga tko ga posjeduje jer ga vlasnik proda, zamijeni ga, postane mu beskoristan. Mi nismo u takvoj kući. Mi nismo u kući gdje ćemo biti izbačeni, u kući koja nema svrhu, koja ima rok trajanja. Mi smo sinovi i kćeri Božje u ovom svijetu i to svijetu trebamo pokazivati, govoriti, davati nadu da živi.

Ne možemo riješiti sve probleme, ali možemo donositi ljubav. Ne možemo riješiti sve patnje ovoga svijeta, ali možemo pokazivati tko je izvor našeg života. Dajmo Gospodinu sebe, svoje srce, svoj život, svoje grijehe i uđimo u ono što nam on želi dati, a to je život vječni“, potaknuo je don Roko mlade, poručivši: „Isus zna tko smo mi, ali znamo li mi tko je on“.

Tijekom susreta brojni mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Don Roko je  predvodio misno slavlje, potom je održao katehezu, a onda klanjanje pred Presvetim. Pjevanje je predvodio Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru, pod vodstvom Luke Kotlara.

Susret je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Korizmena duhovna obnova za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 9. travnja, u crkvi sv. Marije u Zadru, kod benediktinki.

O temi „Osobno razlučivanje“ govorio je p. Sebastian Šujević, provincijal  Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Na početku susreta, redovnice su molile molitvu za sedam darova Duha Svetoga koju je sastavio bl. Alojzije Stepinac, a uvodni pozdrav sestrama uputila je s. Rita Maržić iz samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

Šujević je razmatrao smisao i temeljne aspekte duhovnog razlučivanja prema pravilima sv. Ignacija Loyolskog. Sv. Ignacije je svoje mistično iskustvo pretočio u  Duhovne vježbe, koje su cjelovito vođene duhovnim razlučivanjem (br. 169-198). U njima su dvije serije pravila, „da se na neki način osjete i prepoznaju različiti pokreti koji se izazivaju u duši: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo“ (DV, br. 313-336).

Originalnost Ignacijevog doprinosa kršćanskoj duhovnosti je u činjenici da je on ukazao na nutarnju vezu između razlikovanja duhova i izbora, odnosno duhovnog rasta. Ta nutarnja veza ovisi o načinu kako osoba moli, živi i djeluje.

„Razlučivanje duhova zapravo je način da se prepoznaju različiti pokreti koji se pojavljuju u duši kao i njihovi ‘izvori’, ako su dobri da ih prigrlimo ili ako su zli, da ih odbacimo. U sâmom središtu riječi razlučivanje je riječ ‘luč’, što znači svjetlo“, rekao je p. Sebastijan. U tom kontekstu, istaknuo je da se u razlučivanju traži Božje svjetlo, kako bi se jasnije vidjelo koji duh nadahnjuje određene pokrete u duši i oblikuje stanja u kojima se osobe mogu naći te da se prepozna ono što je bolje i to prigrli, kako bi se uredio život prema Božjoj volji.

Pritom, sv. Ignacije podsjeća na tri moguća stanja koja mogu biti obilježena tim prijelazima: prvo, iz zla u gore (vrtlog grijeha koji vodi uništenju); drugo, iz zla u dobro (proces obraćenja) i treće, iz dobra u bolje (nastojanje oko napredovanja u svetosti, sazrijevanje u stavu trajnog obraćenja). Te procese prati dinamika duhovnog života obilježena utjehom ili suhoćom. Za jednu i drugu postoje jasni indikatori koje je sv. Ignacije izložio u knjizi duhovnih vježbi.

Postoje i tri koraka uočavanja poticaja koji vode u dublje razlučivanje, rekao je Šujević. Prvi korak zahtijeva svjesnost o pokretima srca. Drugi korak je dublja spoznaja poticaja u nama, a treći je preuzimanje odgovornosti, s obzirom na spoznato stanje.

U tu svrhu, p. Sebastijan je podsjetio na duhovnu vježbu dnevnog ispita savjesti koji se preporuča činiti o polovici dana i prije polaska na počinak. U procesu razlučivanja može pomoći nekoliko koraka: dobro postavljeno pitanje, osobna molitva, dijeljenje s drugima (duhovni razgovor), uvođenje više molitve, razmatranje o tome gdje Duh vodi neku osobu te traženje potvrde „odozgor“.

U jednoj od kateheza o razlučivanju, papa Franjo je istaknuo da je razlučivanje „umijeće koje se može usvojiti i koje ima svoja pravila. Ako se dobro usvoji, omogućuje da živite duhovno iskustvo na sve ljepši i uređeniji način. Prije svega, razlučivanje je Božji dar koji se uvijek mora tražiti, ne pretpostavljajući da smo stručnjaci i samodostatni“.

Duhovna obnova zaključena je molitvom Večernje. Uslijedila je prilika za sv. ispovijed te druženje u samostanskom refektoriju, u zahvalnosti Bogu za mjesečni susret redovnica koji je u svrhu duhovne formacije i potiče njihovo zajedništvo.

s. Marijana Mohorić, SCJ

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: s. Rita Maržić

Na Zavjetni dan sv. Šimi, u utorak, 8. travnja, misno slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru predvodio je vlč. Ivan Benaković, bibličar s KBF-a iz Đakova.

U duhu stvarnosti svjetla i susreta koji opisuju odnos sv. Šime i Isusa u jeruzalemskom hramu, Benaković je potaknuo vjernike da stave svoje dubine pred Božje svjetlo, donesu to u Božje ruke i da otkrivaju kako Bog  djeluje u našoj stvarnosti u konkretnim okolnostima života, u susretu s drugim. „Važno je koliko je naša vjera živa. I kad ne molimo, Bog je djelatan, doživljavamo Božju djelatnost, a osobito kada moliš i trudiš se biti pošten, čestit, molitelj – da vidiš da te to mijenja i oblikuje tvoju osobu. Zato je veliko uvijek iznova otkrivati Božju stvarnost, ulaziti u ono što je Bog, kako Bog istinski djeluje u našoj stvarnosti“, poručio je vlč. Ivan.

„Starac Šimun prima u ruke Isusa Krista koji donosi novost. To je susret staroga i novoga. Bog nije teorija, Bog je živa stvarnost, Bog ima tijelo.

I mi u našem životu Boga najviše susrećemo u tjelesnosti, u odnosu. Upravo u odnosima najviše i griješimo, u obitelji, na radnom mjestu, u društvu“, rekao je vlč. Ivan, istaknuvši važnost susreta i odnosa s ljudima.

Ako mi sami doživimo Božje djelovanje u svom životu, onda možemo živjeti iz iskustva toga susreta, poručio je propovjednik. Upozorio je da mnogi nisu iskusili Božju djelatnu snagu u svom životu, nemaju iskustvo da Bog zaista jest. „Kada iskusiš da je Bog doista živ, da djeluje, nećeš se od njega odvajati. Zato je važno na dublji način živjeti vjeru, ne na površan, vanjski, teatralni, nego iz dubine onoga što ti jesi, doživljavati Boga. On i danas djeluje.  Aktualan je“, poručio je vlč. Ivan.

Čitanje iz Djela apostolskih opisuje konkretan primjer susreta osobe sa Svjetlom. „Pavao ne bi mogao učiniti ništa u svom životu da na putu za Damask nije susreo Kristovo svjetlo, uskrsloga Krista koji ga je radikalno promijenio, u dubini njegove osobe. Pavao je obraćenik i mogao je naviještati Krista svuda po svijetu, poganima i Židovima.

Bog se nije objavio samo židovskom narodu, nego i poganskim narodima.  Isus je stvarnost koja se tiče svakoga, ne samo jednog naroda, nego svih naroda“, istaknuo je Benaković.

„Zato je važno biti širok, otvoren. Susret Isusa i Šimuna uči otvorenosti. Biti otvoren za nešto o čemu ne znaš. Mnogi ne vjeruju jer ne poznaju Krista, Crkvu. Starac Šimun je otvoren za novost koju Bog daje, za novi život i Kristovo svjetlo koje će raspršiti sve staro i tamno“, rekao je Benaković, poručivši kako Duh Božji ne daje da Kristovo otajstvo propadne već više od 2000 godina.

Susret Isusa i Šimuna događa se u hramu, „u mjestu gdje bi svi drugi ljudi trebali prepoznati u Isusu nešto sveto i lijepo. A to se ne događa“, upozorio je vlč. Ivan, rekavši da je to „ironija“ poruke i događaja iz Lukinog teksta.

„Jedan jedini starac u hramu prepoznaje Isusa. I mi toliko boravimo u crkvi, a jesmo li uspjeli među ljudima koji nas okružuju stvoriti osobni odnos s Bogom“, upitao je Benaković, rekavši da pojedinac je dio zajednice vjernika, ali mora sâm stvarati intimni dijalog s Bogom, a ne se „utapati u masi“.

Potaknuvši vjernike na predanje Bogu i dubinu odnosa s njim, Benaković je rekao kako Šimun pokazuje da „moramo predati cijelo svoje biće Bogu. Poruka Šimuna je i da čovjek treba ostarjeti s Kristom, u crkvi, s molitvenikom i krunicom u ruci“.

Potaknuo je vjernike da više misle hoće li se svidjeti Bogu, nego ljudima i da udalje od sebe ono što priječi da budu novi ljudi za neprolaznu Božju stvarnost.

„Mora umrijeti u nama stari čovjek, da bi se rodio novi čovjek. Moramo obući Krista, da bismo živjeli vječno. Čudesno je imati susret sa svecem, s onim tko je postigao svetost, a ti si na to pozvan.

Trebaš doći u tu stvarnost nebeske slave. Moli sveca da te zagovara pred Bogom, da i ti možeš biti pravedan, bogobojazan, živjeti istinske kršćanske vrijednosti i doći jednom u vječno zajedništvo s Bogom“, potaknuo je vlč. Ivan.

Osmog u mjesecu u crkvi sv. Šime osobito se moli za zdravlje po zagovoru sv. Šime i prikazuju nakane koje vjernici upućuju njemu za zagovor.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Goto-galeriji, klikom na slike / Foto: I. Grbić