Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poziv svećenicima i vjernicima Zadarske nadbiskupije na molitvu za mir u svijetu u zajedništvu s papom Lavom XIV.

Nadbiskup je pozvao kler i Božji narod u mjesnoj Crkvi da se „u duhu zajedništva i odgovornosti za dar mira u svijetu“ pridruže inicijativi pape Lava XIV., koji će u bazilici sv. Petra u Vatikanu, u subotu 11. travnja, s početkom u 18 sati, predvoditi Molitveno bdjenje za mir u svijetu. Mons. Zgrablić pozvao je svećenike da organiziraju zajedničku molitvu u svojim župama u isto vrijeme kad se Bdjenje bude održavalo u bazilici, „kako bismo se kao Crkva ujedinili u vapaju za mirom“.

Istaknuvši da je Papa „uputio očinski poziv svim vjernicima da se ujedine u molitvi za tako potreban mir u svijetu“, nadbiskup ističe da su „na osobit način pastiri Božjeg naroda pozvani biti predvodnici u molitvi za dar mira i svjedočanstvo nade u uskrslog Krista, darovatelja potpunog mira“.

Mons. Zgrablić potiče svećenike da na nakanu Svetog Oca prikažu misu za mir u svijetu, uvrste poseban zaziv za mir u Molitvu vjernika, organiziraju euharistijsko klanjanje nakon mise na tu nakanu, u duhu vazmenog vremena mole zajedno s pukom slavna otajstva krunice i mole krunicu Božjeg milosrđa, uoči Nedjelje Božjeg milosrđa.

U poticaju vjernicima, nadbiskup ističe da je Papin poziv upućen svima, „Crkvi kao narodu koji vjeruje i nada se – da budemo ustrajni molitelji i svjedoci nade u uskrslog Krista, darovatelja pravog mira. Mi u našoj domovini nosimo posebno iskustvo boli, razaranja i patnje iz vremena Domovinskog rata.

Sjećamo se koliko nam je u tim teškim trenucima značila molitva, osobna, obiteljska i zajednička, ali i molitvena podrška sv. Ivana Pavla II. i vjernika iz cijelog svijeta. Ta duhovna blizina i zajedništvo bili su izvor naše snage, nade i utjehe. Upravo iz tog iskustva pozvani smo danas još snažnije odgovoriti na poziv Svetog Oca kako bi bili graditelji mira, najprije molitvom“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Pozvao je vjernike da se okupe u svojim župnim zajednicama i uključe u zajedničku molitvu Crkve, „kako bismo se u isto vrijeme ujedinili u vapaju za mirom“ te potiče da na nakanu mira mole osobno, zajedno i u obitelji.

„Neka naša molitva, proizašla iz vlastitog iskustva trpljenja i Božje blizine, bude snažan zagovor za sve koji danas trpe zbog rata i nasilja kako bi zavladao tako potreban mir u svijetu. Neka uskrsli Gospodin ispuni srca svih ljudi svojim mirom, a svakoga od nas učini njegovim vjernim oruđem mira. Neka naša molitva bude znak jedinstva i pouzdanja u uskrslog Gospodina, koji jedini daruje pravi i trajni mir“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Proljetni seminar za svećenike Vojnog ordinarijata u RH počeo je sa svojim održavanjem u utorak, 7. travnja u Zadru, kao dio programa permanentnog obrazovanja svećenika koji su policijski i vojni kapelani u Hrvatskoj, predvođeni vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom.

Na tom četverodnevnom susretu koji sadrži liturgijsko – molitvenu, duhovnu i kulturnu komponentu, sudjeluju trideset i trojica svećenika iz svih dijelova Hrvatske gdje se nalaze vojne i policijske kapelanije.

U srijedu, 8. travnja, jutarnje misno slavlje u katedrali sv. Stošije predvodio je vlč. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata. Poslijepodne, 8. travnja, svećenici su sudjelovali na molitvi Večernje u crkvi sv. Marije u Zadru, koju su pjevali s benediktinkama, a Večernju je predvodio biskup Bogdan.

U nagovoru tijekom Večernje, mons. Bogdan je rekao kako je  providonosno da svećenici sudjeluju u molitvi u zajednici Bogu posvećenih osoba, uzdižući zajedno molitve Gospodinu za Crkvu, svijet i brojne potrebe pojedinaca i naroda.

Mons. Bogdan je rekao da je na području Zadra i Zadarske nadbiskupije niknuo hrvatski, nacionalni, kršćanski i vjernički identitet koji se oblikovao i organizirao na prostoru hrvatskog primorja od Solina i Nina, starokršćanskih biskupija kao što su Salonitanska sa sjedištem u Saloni,  Zadarska nadbiskupija ranoga kršćanstva i druge hrvatske biskupije u kojima je kršćanstvo prisutno od svojih početaka.

Biskup je izrazio poštovanje povijesti zadarskog kraja, upitavši što bi nam sve ispričali, kad bi mogli govoriti, stupovi crkve sv. Marije, što se sve kroz stoljeća događalo na hrvatskom prostoru i u tom samostanu, „gdje sestre benediktinke neprekinuto mole, uzdižu svoju dušu, svoj um i svoje srce Bogu, za potrebe svoje redovničke zajednice, Nadbiskupije, Crkve u našem narodu i potrebe sveopće Crkve“.

Razmatrajući pročitano čitanje iz Poslanice Hebrejima koje govori o Kristu, jedinom najboljem, vrhovnom i glavnom velikom svećeniku, biskup je rekao da su starozavjetni svećenici prinosili žrtve paljenice i klanice u hramu i tako iskazivali čast Bogu za svoje molitve.

I svećenici Vojnog ordinarijata obnovili su svećenička obećanja na Veliki četvrtak, kao kler u drugim biskupijama, „da se sjećaju ustanovljenja svećeničkog reda, svoga rođendana, kad je rođen i definiran identitet svećenika. Mi participiramo na Kristovom svećeništvu. Ucijepljeni smo, pricijepljeni smo na Krista, velikog svećenika i prinosimo svoje molitve i žrtve u narodu koji nam je povjeren, u specifičnoj sredini Hrvatske vojske i policije “, rekao je mons. Bogdan, naglasivši: „Toliko nam je potreban mir u ovim teškim i opskurnim vremenima“.

„Molite za nas, da možemo kao svećenici u ovom vremenu, uvijek čvrsto biti povezani s Kristom, velikim svećenikom i posvećivati naš narod među povjerenim vjernicima. Mi smo ista Crkva. Dišemo istim plućima, kuca nam isto srce Crkve za duše koje su nam povjerene“, rekao je biskup u obraćanju koludricama, dodavši da svećenici djeluju u istom narodu kao i redovnice, ali među vjernicima koji su čuvari reda i mira u hrvatskom narodu i na granicama hrvatske države.

Zahvalivši koludricama na molitvenom ozračju zajedničke molitve, mons. Bogdan je potaknuo sestre da mole za svećenike i za sve koji su im povjereni, „da kao svećenici budemo uvijek sluge Krista, da nam On bude model, učitelj, uzor, nadahnuće i jedina snaga. Vas je održala vaša duhovnost, molitva, posvećenost Bogu, povezanost s Bogom. To je garancija sigurne budućnosti i našeg opstanka“, poručio je mons. Bogdan koludricama.

Istaknuo je da su zadarske benediktinke stoljećima, od kralja Krešimira i utemeljiteljice samostana Čike i Vekenege, čuvarice kulture, duhovnosti, identiteta i kršćanskih vrijednosti našeg naroda.

Biskup je podsjetio da je takav proljetni seminar 2025. godine održan u Splitu, također u uskrsnom vremenu, kad su i svećenici Vojnog ordinarijata tim pohodom obilježili godišnjicu održavanja Splitskih crkvenih sabora i 1100. obljetnicu Hrvatskog kraljevstva.

„Željeli smo upoznati početke kršćanstva na našim prostorima iz rimskih vremena, starorimske Salone, starokršćanske korijene i temelje hrvatske kulture, našeg identiteta; potom svetište Gospe od Otoka gdje je pokopana hrvatska kraljica Jelena, Zadranka i druge lokalitete iz hrvatske povijesti, iz  prve srednjovjekovne hrvatske države.

Drugi dan susreta slavili smo misu u katedrali sv. Dujma gdje su održani Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine, kad je Papa Ivan X. uputio Pismo tadašnjem splitskom, salonitanskom nadbiskupu, kralju Tomislavu i knezu Zahumlja, kad pozdravlja taj Sabor i daju upute o Saboru“, podsjetio je mons. Bogdan.

Biskup je zahvalio benediktinkama na prijemu za taj zajednički molitveni susret i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije koja je domaćin seminara, rekavši da je vikar Sorić „poduzeo sve što je trebalo da se susret ostvari u Zadru“.

Na kraju Večernje, srdačnu dobrodošlicu u Zadar i SICU u ime zadarskih koludrica Svete Marije svećenicima je izrazila č. m. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije, rekavši da im je drago što su u zajedništvu imali priliku moliti službu Večernje.

„Samostan sv. Marije diči se dugom, tisućgodišnjom i neprekinutom tradicijom koja prema nekim izvorima seže od 10. stoljeća, ali nije mlađi od prve polovice i 11. stoljeća. Već 1066. godine na sâm Božić, hrvatski kralj Petar Krešimir IV. dodijelio je samostanu neke posjede te kraljevsku slobodu, povelju koju je predao opatici Čiki. Od toga datuma dokumentirano je i postojanje našeg samostana. Samostan je kroz stoljeća i burnu povijest ostao vjersko i kulturno središte, a koludrice su sačuvale relikvije i ostale dragocjene liturgijske predmete“, rekla je opatica Čizmin.

Tijekom Drugog svjetskog rata, samostan i crkva sv. Marije bili su srušeni i zapaljeni bombama, ali koludrice su uspjele sačuvati svoje živote. Nakon gotovo tri desetljeća progonstva, 1970. godine koludrice su se vratile u obnovljeni samostan sv. Marije.

Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar u kojoj je izloženo sakralno blago koje pripada Zadarskoj nadbiskupiji i benediktinskom samostanu otvorena je 1976. godine, a crkva sv. Marije je obnovljena 1980. godine, podsjetila je č. m. Anastazija.

Opatica je poželjela svećenicima da ih prati zagovor i zaštita sv. Benedikta, Marije i blagoslov Presvetog Trojstva. Istaknula je da je kip Pieta, umrli Krist u rukama majke Marije koji se nalazi na pokrajnjem oltaru crkve sv. Marije, jedini ostao sačuvan, netaknut u oštećenju srušenog samostana u Drugom svjetskom ratu. Večernja je završena zajedničkom molitvom pjevanjem „Kraljice neba, raduj se!“.

Uz stručna vodstva, svećenici tijekom boravka u Zadru upoznaju sakralnu i kulturnu baštinu Zadra i Zadarske nadbiskupije. Prvog dana susreta, u utorak, 7. travnja, posjetili su zvonik katedrale sv. Stošije i prošetali središtem Zadra i rivom.

U srijedu, 8. travnja, upoznali su se s drevnom poviješću katedrale sv. Stošije. Posjetili su crkvu Gospe od Zdravlja, samostan sv. Frane i njihov franjevački muzej i Arheološki muzej u Zadru. Razgledali su umjetnine u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar – SICU, crkvu sv. Šime i tijelo sv. Šimuna koje se nalazi u škrinji u toj crkvi te su počastili svečevu relikviju.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Uskrsni Emaus tradicionalno je proslavljen na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, na Skradinskom buku u Nacionalnom parku Krka u Šibenskoj biskupiji. Svečano slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U misi su sudjelovali i vjernici iz nekih župa Zadarske nadbiskupije. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

(Lk 24, 13-35)

Terapija nade na putovima našega života

Draga biskupe Tomislave! Draga braćo svećenici! Draga braćo i sestre!

Danas se nalazimo na izletu, na putu – i to ne samo do slapova rijeke Krke, ne na bilo kakvom putu, već na onom koji vodi iz Jeruzalema u Emaus. To je put kojim su koračala dvojica Isusovih učenika, ali to je, zapravo, i put kojim hoda svaki od nas kada se osjeća poraženim, depresivnim, razočaranim ili neshvaćenim.

Zamislimo tu scenu: dvojica muškaraca, nakon što je njihov učitelj Isus, kojeg su slijedili izvjesno vrijeme, ubijen i pokopan, na uskrsno jutro, hodaju pognutih glava, udaljavajući se od Jeruzalema, od mjesta gdje su se njihove nade raspršile poput praha na vjetru. Evanđelist sv. Luka kaže da su bili „snuždeni“ (24, 17) – lica su im bila oborena, pogled bez sjaja, korak težak – srce još teže, kao da svaki novi korak još dublje potvrđuje njihov poraz. Ne odlaze samo iz grada, nego kao da bježe i od vlastitih razočaranja, od događaja koje ne razumiju i koji su slomili njihova očekivanja.

Njihov razgovor je pun gorčine i nemoći: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24, 21), bilježi njihov razgovor sv. Luka. U toj kratkoj rečenici sabrano je toliko neizrečenih snova, planova i vjere koja se činila sigurnom, a sada se urušila u kratko vrijeme kao kula od karata. „Nadasmo se“, kažu – u prošlom vremenu. Kao da kažu: bilo je lijepo dok je trajalo, ali sada je sve nepovratno gotovo. Koliko li samo srušenih snova i želja, koliko tuge, koliko neuspjeha i razočaranja nosi ta rečenica koju i mi tako često izgovaramo u svojim životima – kad se raspadnu naši odnosi, kad nas iznevjere ljudi u koje smo vjerovali, kad se molitve čine neuslišane, kad se čini da Bog šuti. Nitko od nas nije izuzet od ovog iskustva.

Ove riječi učenika „nadamo se“ izraz su slomljenih očekivanja, razočaranja je su slijedili osobu koja nije ispunila njihova očekivanja – misli su, ali i ispovijest srca koje još uvijek pamti kako je bilo nadati se. I upravo zato, ona nije samo kraj jedne nade – nego početak prostora u kojem Bog ponovno progovara.

No, upravo u taj prostor tuge, izgubljene nade, razočaranja, nepozvan i diskretan, ulazi netko treći. Ulazi uskrsli i proslavljeni Isus.

I ne dolazi s odgovorima koji bi odmah uklonili bol i „kamen sa srca“. Ne dolazi s čudom koje bi u trenu izbrisalo njihova razočaranje. Dolazi kao suputnik. Hoda s njima. Sluša ih. Pita. Razgovara. Izgleda kao stranac. Traži i dopušta im da izreknu svoju tugu i razočaranje do kraja. I tek tada, polako, tijekom zajedničkog hoda počinje otvarati njihove oči i njihova srca.

Braćo i sestre, možda se i mi danas ovdje, na ovim slapovima Krke, nalazimo na takvom putu. Okruženi ljepotom prirode, snagom vode koja neprestano teče i obnavlja se, donosimo u sebi i svoje umore, pitanja, razočaranja, možda i izgubljene nade. Dolazimo iz različitih mjesta Šibenske biskupije i drugih krajeva naše domovine, ali svi nosimo isto ljudsko iskustvo: iskustvo traženja smisla, težine „kamena na srcu“, želje da se i naša srca zagriju i čežnje za susretom i promjenom koja nas mijenja i daje novu snagu života.

I upravo zato je ova sveta misa Emaus našega života. Ovdje, na putu, u lomljenju kruha, u riječi koja se naviješta, uskrsli Gospodin ponovno dolazi među nas. Možda ga ni mi ne prepoznajemo odmah kao ni učenici koji su dugo vremena živjeli s njime. Možda nam je pogled još uvijek zamućen brigama i ranama, nestvarnim očekivanjima. Ali On je tu – Uskrsli Isus – strpljiv, nenametljiv, vjeran, naš suputnik.

Na Uskrsni ponedjeljak Crkva nas ne vraća u spektakl praznoga groba, nego nas vodi na put – jer vjera nije samo trenutak, nego hod kroz cijeli život. Hod u kojem nas Krist susreće upravo onda kada mislimo da je sve izgubljeno.

Zato danas ne moramo skrivati svoje „A mi se nadasmo…“. Možemo ga donijeti pred Gospodina. Jer upravo iz tog priznanja započinje susret s Uskrslim. Upravo na tom putu razočaranja rađa se nova nada – nada koja više ne počiva na našim očekivanjima, nego na Njegovoj prisutnosti.

I možda ćemo, poput učenika iz Emausa, na kraju i mi moći reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (usp. Lk 24, 32).

Isus kao suputnik i tumač Pisma

Evanđelist Luka nam kaže da im se Isus približio i hodao s njima, „ali prepoznati ga – bilo je uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24, 16). Kako je to moguće? Papa Franjo nam objašnjava da je to zato što su njihove oči bile „zastrte tugom i očajem“ (Generalna audijencija, 30. travnja 2014.). Oni su očekivali Spasitelja pobjednika, moćnog kralja koji će silom riješiti njihove probleme, a dobili su križ. Isus tada započinje ono što papa Franjo naziva „terapijom nade“ (Generalna audijencija, 24. svibnja 2017.). On ih ne grdi grubo zbog njihova stanja duha, već ih prvo sluša, pita, traži da razgovaraju s njime o njemu samome, putuje strpljivo i naporno s njima cijeli dan. Naš Bog nije nametljiv; on nam daje vremena da izbacimo svu gorčinu iz srca.

Tek nakon što su izrekli svoju bol i razočaranje, Isus preuzima riječ i inicijativu. On postaje, kako kaže papa Benedikt XVI., „prvi egzeget“ koji im otvara Pisma  (Aperuit Illis, 6.). On im pokazuje da Isusova patnja nije bila pogreška u Božjem planu, već njegov vrhunac ljubavi. Papa Lav XIV. nas podsjeća da Isus ne koristi „specijalne efekte“ da bi nas uvjerio u nešto, već strpljivo objašnjava da bol nije nijekanje obećanja, već put kroz koji je Bog očitovao mjeru svoje ljubavi. Isus im daje novi ključ za tumačenje povijesti: ono što je izgledalo kao poraz, zapravo je pobjeda.

Srce koje gori i oči koje se otvaraju

Dok su učenici hodali s Isusom, a da nisu znali da je to On, njihova su srca počela „grijati se, gorjeti“ (usp. Lk 24, 32), kako sami kažu. To nije bio samo emocionalni zanos, već unutarnje postupno prosvjetljenje. Isusovo tumačenje proročanstava Pisma bilo je poput neočekivane objave – poput ukazanja –  koje prosvjetljuje i tješi. No, ni same Isusove riječi nisu bile dovoljne da im „se otvore oči“. Tek kada su sjeli s njime za stol, kada je Isus uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao im – njihove su se oči otvorile.

Taj trenutak lomljenja kruha je ključan. Upravo ta gesta molitve i lomljena kruha ponovno otvara oči srca učenicima i osvjetljava viziju zamagljenu očajem. U tom trenutku sve postaje jasno: zajednički put, nježna i snažna riječ, svjetlo istine, srce koje se grije. Isus nestaje iz njihova vidokruga, ali ostaje u njihovim srcima. Lijepo kaže sveti Augustin, a prenosi nam papa Benedikt: „Imati Krista u vlastitom srcu daleko je više nego imati ga u svojoj kući“ (Generalna audijencija, 11 travnja 2007.).

Emaus u našoj svakodnevici

Draga braćo i sestre!

Iskustvo Emausa se neprestano obnavlja u Crkvi i u našim životima. Današnji čovjek često živi u stanju razočaranja i depresije. Mnogi se osjećaju kao da hodaju u mraku, bez horizonta na vidiku, žive  kao da je zid ispred njih. Isus nam danas poručuje: „Idi naprijed, ja sam s tobom“.

U ovom hodu Isus nas ne ostavlja bez duhovne okrepe koja nam je nužna na putu života. Isus nam na ovom putu za okrepu nudi čak dva obilna stola, puna duhovne hrane: stol Riječi i stol Euharistije. Kada otvorimo Bibliju, osobito Novi zavjet, s darom razumijevanja koji nam daje Duh Sveti, mi ne čitamo samo neku staru knjigu, već dopuštamo Bogu da nam objasni naše vlastite situacije, naše patnje i naše radosti. A kada pristupamo pričesti, mi primamo samoga Uskrsloga koji „otvara naše oči srca“, „lomi – žrtvuje“ svoj život za nas kako bismo i mi hodili u novosti života pupot učenika koji su se sasvim drugačiji vratili iz Emausa u Jeruzalem.

Što su učinili učenici nakon što su prepoznali Isusa? Nisu ostali u Emausu uživati u miru počinka i noći nakon cjelodnevnog napornog hoda. „U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“ (Lk 24, 33), kaže nam sv. Luka. Radost Uskrsnuća se ne može zadržati za sebe. To je pre veliki događaj da bi se mogao zatvoriti samo u jedno srce. I mi smo pozvani biti glasnici svjetla i radosti Uskrsa.

Zato, braćo i sestre, najprije prepoznajmo Isusa u suputniku, u onom koji hoda uz nas. On hoda s onima koji su obeshrabreni i pognutih glava – a često je to svaki od nas. Budimo i mi oni koji slušaju tuđe priče s ljubavlju, kao što je Isus slušao učenike na putu od Jeruzalema do Emausa – i to cijeli dan!

Nadalje, molimo od Gospodina dar razumijevanja. Molimo Duha Svetoga da nam otvori oči za dublje značenje događaja u našem životu i u Isusovu životu, da u njegovoj Riječi zagrijemo naša „snuždena srca“, te da već i u križevima vidimo sjeme uskrsnuća.

I kao treće, vratimo se u svoju zajednicu, svoju obitelj, među naše prijatelje i znance. Ne dopustimo da nas razočaranje izolira. Vratimo se u „Jeruzalem“ – u svoju župu, u svoju obitelj – s viješću da je Gospodin doista uskrsnuo i promijenio naša srca!

Zaključak

Braćo i sestre, neka neočekivana radost učenika iz Emausa bude jasan podsjetnik za nas kada postane teško. Uskrsli je taj koji radikalno mijenja našu perspektivu, ulijevajući nadu koja ispunjava prazninu tuge.

Neka Gospodin i s nama ostane, ne samo danas, nego i zauvijek.

Amen.

Foto: Ivo Kronja

Na svetkovinu Uskrsa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 5. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Isusovo uskrsnuće nam progovara o Božjoj snazi, ali i o dubokoj istini o nama, našim ranama, našim traženjima i našoj budućnosti, naglasio je nadbiskup, rekavši da uskrsnuće Isusa Krista predstavlja središte naše vjere i izvor nade koji prodire u sve dimenzije našeg života.

U svjetlu uskrsnog jutra, nadbiskup je istaknuo tri snažne i povezane poruke koje oblikuju kršćanski pogled na svijet i život: nada koja pobjeđuje strah, milosrđe koje preobražava rane i novi život koji se očituje u djelovanju.

Te međusobno povezane poruke Uskrsa odgovor su na najdublje čežnje i izazove čovjeka koje „otkrivaju put kojim Bog ulazi u ljudsku stvarnost, ne ostajući udaljeni promatrač, nego postaje blizak suputnik koji vodi prema punini života. Nada otvara srce i daje snagu za korak naprijed, milosrđe liječi i obnavlja odnose, a novi život donosi konkretnu promjenu koja zahvaća svakodnevicu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu nesigurnosti, ratnih razaranja, kriza, mnogih pitanja, briga i napetosti, ubrzanih promjena, „uskrsna poruka dolazi kao snažna Božja prisutnost koja unosi duboki mir i sigurnost, jer se ne oslanja na prolazne okolnosti, nego na čvrsti temelj Božje vjernosti i ljubavi prema čovjeku“.

„U svjetlu Isusovog uskrsnuća, pozvani smo promatrati vlastiti život iz nove perspektive u kojoj svaka situacija, pa i ona obilježena patnjom, neizvjesnošću ili križem, zadobiva dublji smisao i usmjerenje prema punini života koja nadilazi granice vidljivoga i prolaznoga. Kristovo uskrsnuće otvara horizont koji nadilazi granice vremena i prostora, uvodeći nas u otajstvo života koji ima svoje ispunjenje u zajedništvu s Bogom. U toj stvarnosti, putovi koji se čine teški i zahtjevni zadobivaju novo značenje, jer postaju mjesta susreta s Bogom koji nas prati, koji hoda s nama, podiže nas kad padnemo i vodi prema punini smisla i života.

Uskrsli Krist, kao pobjednik nad grijehom i smrću je svjetlo koje rasvjetljuje svaki ljudski korak i pouzdani oslonac koji učvršćuje naše srce u trenucima kušnje“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da Uskrs predstavlja predokus punine života koji se nastavlja i nakon prijelaza kroz smrt, otkrivajući duboku povezanost između sadašnjeg trenutka i vječnosti koja već započinje u  čovjeku otvorenom Bogu.

Iz uskrsne nade, koja u nama budi povjerenje i otvara naš pogled prema punini života, rađa se poziv na preobrazbu osobnih i zajedničkih životnih rana kroz snagu ljubavi i milosrđa koje izviru iz Kristova uskrsnuća, naglasio je predvoditelj slavlja.

Uskrsli Krist ne dolazi učenicima brišući tragove trpljenja, nego noseći svoje rane prožete slavom. „Rane uskrslog Krista nisu izbrisane, nego pretvorene u znakove pobjede ljubavi koja nadilazi svaku izdaju, grijeh, svaku našu slabost, ljudsku ograničenost, čak i smrt.

Upravo u Isusovim preobraženim ranama učenici prepoznaju sigurnost njegove prisutnosti i snagu njegove ljubavi koja ostaje vjerna i kada čovjek posrne“, poručio je mons. Zgrablić. Naglasio je da „Isusove rane koje su bile znak užasne boli i odbačenosti, u svjetlu uskrsnuća postaju znak preobražene stvarnosti, mjesto dubokog susreta Boga i čovjeka, gdje svaka ljudska rana može zadobiti novo značenje i postati početak ozdravljenja“.

Potaknuo je da „gledajući Kristove rane, i mi otkrivamo vlastite rane u novom svjetlu i pronalazimo snagu da ih prihvatimo, predamo Bogu i dopustimo da ih Bog dotakne svojom ljubavlju i snagom svoga uskrsnuća“.

„U svijetu mnogih podjela i rana u obiteljima, narodima i unutar nas samih, ta uskrsna poruka je snažan poziv na hrabrost praštanja, na spremnost za pomirenje i izgradnju odnosa koji se ne temelje na egoizmu, zatvorenosti i nepovjerenju, nego na istini, strpljivosti i ljubavi koja gradi. Praštanje u tom svjetlu postaje čin duboke snage, a pomirenje put koji vodi prema slobodi srca i obnovi zajedništva“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da promatrati vlastite rane u svjetlu Božje prisutnosti znači kako ništa ne ostaje zatvoreno u boli, nego sve može biti obuhvaćeno ljubavlju koja obnavlja.

„Iz pomirenja i obnovljenih odnosa koji se rađaju iz susreta s uskrslim Kristom i iz snage njegovog milosrđa, izvire poziv na novi život koji se ne zadržava na razini osjećaja ili trenutnog nadahnuća, nego se ostvaruje u konkretnosti svakodnevice, u svakom trenutku i odnosu. Taj novi život započinje u dubini bića gdje čovjek prihvaća dar Božje blizine i ljubavi te se širi na sve dimenzije života, oblikujući način razmišljanja, govora i djelovanja“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da susreti učenika s uskrslim Kristom produbljuju vjeru, proširuju horizonte srca i otvaraju čovjeka za hod u kojem se život postupno preobražava.

Vjernik postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća kroz sakrament krštenja, ulazeći u život koji se neprestano obnavlja, raste i u sebi nosi klicu vječnosti. „Krštenje otvara put novom identitetu djeteta Božjega te uvodi čovjeka u zajedništvo koje nadilazi granice prostora i vremena. U tom zajedništvu svaki trenutak života postaje mjesto susreta s Bogom i prilika za rast u ljubavi.

Novi život u Kristu uskrslom očituje se u djelima ljubavi koja prepoznaju potrebe bližnjih, u spremnosti na služenje koje nadilazi vlastite interese, u zauzetosti za pravednost koja gradi društvo dostojno čovjeka i u velikodušnosti kojom se vlastiti darovi stavljaju u službu cijele zajednice“, poručio je nadbiskup.

„Kršćanski život tako postaje vidljivo svjedočanstvo, poziv na kršćansku autentičnost koja se očituje u usklađenosti vjere i života, na svetost koja raste u svakodnevnim izborima, u poniznosti koja otvara prostor drugima, u postojanoj vjernosti i radosti služenja koja obogaćuje onoga koji daje i onoga koji prima“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da sve ispuni uskrsna radost koja izvire iz Kristove proslave.

Uskrs nas poziva na budnost srca i otvorenost za djelovanje milosti koja preobražava, na odgovornost za svijet i hrabrost da budemo nositelji promjene koja započinje u našoj osobnosti. Svaki čin dobrote, ohrabrenje, nastojanje oko pravednosti i istine postaje odraz uskrsne snage koja djeluje s velikom snagom, poručio je nadbiskup, u želji da svjetlo uskrslog Krista vodi naše korake, učvršćuje naše zajedništvo i nadahnjuje nas za život koji je dar drugima.

Poželio je da uskrsna stvarnost zahvati naša srca i oblikuje naš pogled, naše odluke i odnose, kako bismo nosili nadu gdje vlada nesigurnost, gradili pomirenje gdje su podjele i svjedočili novi život gdje se traži smisao. Uskrsli Krist svojim svjetlom uskrsnuća obasjava čitav svijet, rekao je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao Uskrs, osobito „bolesnicima, osobama s invaliditetom i svima koji u različitim službama bdiju nad našom sigurnošću i zdravljem, darujući svoj život za dobro nas“.

Na kraju mise, nadbiskup je udijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom. Pjevanje na misi predvodili su Katedralni zbor sv. Stošije i Capella Sanctae Anastasiae pod vodstvom Dragana Pejića i Luke Čačića.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Vazmeno bdjenje na Veliku subotu, 4. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Bdjenje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije ispred katedrale.

Hvalospjev Uskrsnoj svijeći otpjevao je don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. Za vrijeme bdjenja vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je poškropio puk blagoslovljenom vodom.

„Dok se u toj noći i liturgiji slavi otajstvo Isusovog uskrsnuća, rađa se nova zora života koja zahvaća cijeli svijet i svakoga od nas te uvodi u dubinu i nezaustavljivu snagu Božjeg djelovanja u životu“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da u svetosti te noći, dok nas još obavija tama, pred nama već titra svjetlo Uskrsa koje najavljuje preobrazbu svijeta.

„Vazmeno bdjenje otvara prostor u kojem Bog nezaustavljivo djeluje, snažno i sveobuhvatno, zahvaćajući srce svakoga od nas i povijest spasenja u jedinstvenom susretu svjetla i života“, poručio je nadbiskup, naglasivši da je Kristovo uskrsnuće pobjeda života nad smrću, svjetla nad tamom i ljubavi koja se daruje do kraja.

Razmatrajući simboliku uskrsne svijeće i nove vatre te povezanost križa i uskrsnuća, nadbiskup je rekao da je blagoslov vatre koja se pali izvan zidova crkve znak novog početka koji dolazi od Boga. „Iz te vatre pali se plamen uskrsne svijeće, a iz uskrsne svijeće razlijeva se svjetlo na sve svijeće u crkvi koje narod drži u rukama, stvarajući zajedništvo svjetla koje povezuje sve okupljene u jedno Svjetlo, mistično Tijelo uskrslog Krista“, rekao je mons. Zgrablić.

„Vatra koja gori simbolički govori o stvaranju koje se obnavlja, o početku koji nosi dah prvog stvaranja kada Bog iz tame izvodi u svjetlo, a uskrsna svijeća postaje znak Krista koji izlazi iz tame groba, noseći u sebi pobjedu života, dok se svjetlo širi s jedne svijeće na drugu kao živi prijenos uskrsne milosti koja zahvaća svakog pojedinca otvorenog srca i ujedinjuje zajednicu vjernika u istom otajstvu Kristovog uskrsnuća“, naglasio je nadbiskup.

Pojašnjavajući simboliku plamena koji gori, mons. Zgrablić je rekao da plamen „istovremeno rasvjetljuje i troši se – daruje sebe, šireći toplinu i svjetlost. U tom darivanju otkriva se duboka povezanost križa i uskrsnuća kao jedinstvene stvarnosti Kristove ljubavi koja se potpuno predaje.

U tom svjetlu postaje razumljivo da se iz darivanja rađa svjetlost, da iz Kristove žrtve izvire nova svjetlost života te da svatko tko prima to svjetlo postaje njegov nositelj, osobito po krštenju u kojem Bog u čovjeku pali svjetlo novog života i uvodi ga u zajedništvo uskrsne radosti“, rekao je nadbiskup. Poželio je da svijeća u rukama probudi u vjernicima svijest da primamo svjetlo Krista uskrsloga koje nas preobražava te poziva na život u kojem darivanje drugome postaje izvor radosti i snage našeg života.

Razmatrajući krsnu službu, nadbiskup je rekao da je voda simbol krštenja kao „silaska u more smrti“ i novi izlazak, koja u sebi nosi snagu početka i prijelaza. Ujedno je spomen na put Izraela kroz Crveno more, događaj u kojem se kroz veličinu opasnosti i nesigurnosti rađa put slobode, oblikovan Božjom prisutnošću i djelovanjem koje vodi i spašava.

„Voda se tako pojavljuje kao otajstveni prostor susreta granica života i smrti, kao mjesto u kojem Krist ulazi u dubinu ljudske sudbine, zahvaćajući sve što pripada prolaznosti, slabosti i smrtnosti te iz te dubine izvodi novi život koji se daruje svima koji u njega ulaze i koji u njemu pronalaze novi početak“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„U biblijskom iskustvu voda nosi dvostruko značenje, jer se otkriva kao more koje može biti prijeteća sila, kao prostor koji nadilazi ljudsku sigurnost i označava smrt. U toj simbolici postaje slika Kristovog silaska u dubinu smrti, gdje on poput Izraela koji prolazi kroz Crveno more ulazi u srž ljudske egzistencije, da bi iz te dubine uskrsnućem otvorio put života i darovao novu stvarnost postojanja.

Krštenje se u tom svjetlu i simbolici vode očituje kao događaj preobrazbe u kojem čovjek ulazi u Kristovo otajstvo, sudjeluje u njegovom prijelazu kroz smrt u život i prima dar novog rođenja. Taj novi život razvija se kroz svakodnevne odluke, kroz vjernost koja sazrijeva i stalni povratak Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgija Vazmenog bdjenja kao pobjede nad smrću progovara snagom znakova svjetla, vode, kruha i vina, s pjesmom uskrsne radosti, tvoreći „duboki duhovni sklad u kojem se postupno otkriva istina o Bogu koji djeluje u svijetu, u ljudskoj povijesti i u životu svakoga od nas, zahvaćajući stvarnost na način koji nadilazi ljudsko razumijevanje, ali dotiče srce i preobražava ga“, naglasio je predvoditelj slavlja.

U svakodnevnom životu susrećemo iskustvo patnje, prolaznosti, težine grijeha i tame našeg srca. „Upravo u toj stvarnosti našeg života sjaji svjetlo uskrslog Krista koje prodire u najdublje slojeve naše ljudske egzistencije, donoseći nadu koja obnavlja i smisao koji vodi prema punini života.

Krist nam se objavljuje kao svjetlo koje zahvaća ljudski život i čini ga sjajnim iznutra. U svjetlu Kristovog uskrsnuća, dok se u susrećemo s nevinom patnjom i smrću, otkrivamo dubinu tame koja prati ljudski put, a istodobno nam se u uskrsnuću očituje snaga Kristovog svjetla koje prodire upravo ondje gdje se ljudskim pogledom nazire najveća tama, donoseći preobrazbu i novu perspektivu postojanja“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se svjetlo uskrsnuća širi upravo ondje gdje naše srce traži smisao i gdje podižemo pogled prema Bogu, otkrivajući da život zadobiva novu dubinu u susretu s Kristom koji vodi prema punini života.

„Svjetlo koje smo primili, voda koja nas je dotaknula, Riječ koja je odjeknula i snaga euharistije koja nas je okrijepila tvore jedinstveno iskustvo susreta s Uskrslim. Iz tog susreta rađa se poslanje koje zahvaća cijeli naš život i poziva nas da svjetlo Krista uskrsloga postane vidljivo u našim djelima, riječima i u našoj ljubavi, kako bi svijet mogao prepoznati da Krist živi i djeluje među nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao svetkovinu Uskrsa.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Službu Muke Gospodnje na Veliki petak, 3. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na križu se događa vrhunac Božje objave, vrhunac ljubavi koja ide do krajnjih granica darivanja. Križ govori o ljubavi koja se daruje, o snazi koja se očituje u predanju i o životu koji pobjeđuje, rekao je nadbiskup, dodavši da u svim teškim Isusovim okolnostima: krvavom znoju, bičevanju, trnovoj kruni na glavu, pribijanju na križ, krvarenju, izrugivanju – Bog govori darom samoga sebe. „Isus pokazuje slobodu i odlučnost darivanja. Isus govori opraštanjem i potpunim predanjem Ocu nebeskom. U Isusovom predanju i prihvaćanju Božje ljubavi da nam pokaže koliko je daleko za nas spreman ići, blista Božja ljubav koja ima snagu preobraziti sve i dotaknuti i najmračnije slojeve ljudskog bića“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Na križu se otvara početak novog života – djelovanje Božje ljubavi koja nas, kad je prihvatimo, obnavlja iznutra. Ta Ljubav donosi oprost, gradi i podiže. U toj svetoj stvarnosti čovjek otkriva da je zahvaćen Božjom prisutnošću koja ga nosi, jača i ispunja mirom. U dubini Kristove patnje sjaji sigurnost da je Bog blizu, da daruje samoga sebe i ulazi u svaku našu životnu situaciju, kako bi je ispunio svjetlom i darovao joj novi život“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se u susretu s Isusovim križem otvara istina o čovjeku koji je pozvan na preobrazbu života.

„Pred takvom Božjom ljubavlju rađa se hrabrost za prihvaćanje vlastite krhkosti,  kako bi se otvorili daru Božje ljubavi koji nas obnavlja. Krist na križu ulazi u dubinu ljudske patnje u kojoj pronalazi prostor za potpuno predanje Ocu, pretvarajući svaki trenutak boli i poniženja u čin molitve, povjerenja i predanja Ocu. Isusove raširene ruke prikovane na križ obuhvaćaju cijeli svijet, izražavajući bol i otvorenost, trpljenje i darivanje, ljudsku slabost i božansku snagu ljubavi“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši kako križ poziva svakoga da svoje patnje, borbe i križeve „iskoristi kao priliku za mjesto susreta s Bogom, prostor u kojem se rađa molitva i oblikuje srce sposobno za ljubav. Patnja, proživljena u zajedništvu s Kristom, poprima novo značenje i postaje put koji vodi prema dubljoj povezanosti s Bogom i s ljudima“.

Križ je u ljudskoj povijesti i rimskom svijetu bio znak osude i poniženja, kazne i smrti, a „u svjetlu Kristovog vazmenog otajstva postaje stablo života koje donosi plodove nade i pomirenja. U svakodnevnom životu, kad se suočavamo s teškoćama, neizvjesnostima i borbama, križ postaje svjetlo koje pokazuje put i daje snagu za ustrajnost. U njemu prepoznajemo obećanje života koji nadilazi prolaznost i otvara perspektivu vječnosti, u kojoj suze pronalaze svoje ispunjenje u Božjoj blizini“, ohrabrio je nadbiskup.

Istaknuvši da je Isusovo otvoreno srce izvor sakramentalnog života, rekao je da iz probodenog Isusovog srca na križu izviru krv i voda, znakovi života koji se daruje i nastavlja u životu Crkve kroz sakramente, osobito krst i euharistiju. „U probodenom Srcu Isusovom nalazimo snagu koja obnavlja, milost koja liječi i prisutnost Duha Svetoga koji vodi i jača vjernike. Otvoreno Kristovo srce postaje mjesto susreta između Boga i čovjeka u kojem se rađa novi život i gdje se vjernik može napajati iz izvora milosti. U tom daru prepoznajemo dubinu Božje blizine koja ostaje trajno prisutna u životu Crkve i svakog pojedinca“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuvši na suobličenje Kristu kroz put križa, nadbiskup je rekao da nas Veliki petak poziva na osobni odgovor, na ulazak u otajstvo križa i prihvaćanje Kristovog puta koji vodi prema preobrazbi života. „Promatranje raspetog Isusa otvara naš pogled srca i omogućuje dublje razumijevanje vlastitog života, vlastitih odnosa i vlastitih križeva i izazova života. Put Kristovog križa postaje škola ljubavi, prostor u kojem se uči praštanje, strpljivost i vjernost, u kojem se obiteljski i osobni križevi mogu promatrati u svjetlu Kristove ljubavi. Pritom vjernik otkriva snagu koja dolazi od Boga i omogućuje nadvladavanje poteškoća“, naglasio je nadbiskup, poželjevši da Kristov križ bude snaga našeg života.

Kristova ljubav koja se do kraja daruje na križu poziva svakoga da ide njegovim putem, da ga nasljeduje u vjernosti, predanju i svakodnevnom životu, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na zahvalnost Isusu i odluku da Kristovu ljubav živimo u svakodnevici obitelji, na poslu i među ljudima koje susrećemo.

Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu u katedrali sv. Stošije pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru. Solisti u pjevanju pučkih napjeva tijekom obreda Velikog petka bili su Duje Stanišić, Luka Čačić i Josip Mamut.

Nakon obreda u katedrali, nadbiskup Zgrablić nosio je križ u procesiji od katedrale sv. Stošije, središtem grada do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bogatstvo koje nam Isus daruje na Veliki četvrtak očituje se u trostrukom daru euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi koji ne ostaje zatvoren u sebi, nego se neprestano daruje i umnaža u životima onih koji ga primaju otvorenog srca te čine jedinstvenu cjelinu božanskog života koji nas vodi prema punini zajedništva s Bogom i ljudima, rekao je nadbiskup.

Dar euharistije je otajstvo trajne, žive i djelatne Kristove prisutnosti među nama u kojoj Gospodin ne ostaje tek uspomena, nego stvarnost koja zahvaća sadašnji trenutak, darujući se uvijek iznova kao kruh života, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da se iz euharistije kao izvora neprestano napajamo.

Euharistija je „mjesto gdje se dotiču nebo i zemlja, vrelo gdje čovjek pronalazi snagu za hod kroz svakodnevicu, lijek besmrtnosti jer nas čvrsto povezuje s uskrslim Kristom, stol zajedništva na kojem Krist sabire svakoga od nas u jedno tijelo. Euharistija je posadašnjenje Kristove žrtve i uskrsnuća i trajna prisutnost njegove ljubavi među nama, kruh života koji hrani dušu i jača vjeru, izvor milosti iz kojeg crpimo snagu za dobro, svjetlo koje rasvjetljuje put kroz tamu svakodnevice, zalog vječnog života i predokus nebeske gozbe“, rekao je mons. Zgrablić.

Po svom daru ministerijalnog svećeništva Krist nastavlja svoje djelovanje u vremenu: on i dalje govori, oprašta, liječi, posvećuje i vodi narod, poručio je nadbiskup, rekavši da je svećenik pozvan biti znak te Kristove prisutnosti: most koji povezuje Boga i čovjeka, ali i ljude međusobno.

„Isusovo služenje nije vlastito ostvarenje, nego darivanje sebe za druge; to je ustrajno, često nevidljivo svakome, ali plodno darivanje. U tom daru očituje se Božja vjernost koja ne napušta svoj narod, nego ga trajno prati i podiže, vodeći ga kroz vrijeme prema punini spasenja“, rekao je predvoditelj slavlja.

Isusova zapovijed ljubavi nije apstraktni ideal, nego konkretan put koji se svakodnevno otvara pred svakim vjernikom. „Taj put traži hrabrost, izlazak iz sebe i spremnost na darivanje te vodi prema istinskoj slobodi i radosti. Ljubav postaje mjerilo kršćanskog života i prostor u kojem se očituje prisutnost Boga. U toj zapovijedi čovjek otkriva svoju najdublju istinu – da je stvoren za odnos, za zajedništvo, darivanje. Ljubav koja izvire iz Boga ima snagu preobražavati nas: ona liječi naše rane, nadilazi podjele i oblikuje svijet prema mjeri Božjeg kraljevstva“, istaknuo je nadbiskup.

U jedinstvu Božjih darova euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi ljepota Božjeg plana ostvaruje se u povijesti spasenja, ali i u konkretnosti svakodnevnog života Crkve i svakoga od nas, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „euharistija izvor snage koji preobražava srce i zajednicu, svećeništvo služenje koje čuva i posreduje tu milost, a ljubav plod koji taj dar čini vidljivim u svijetu“, nadbiskup je rekao da ta tri dara nisu odvojene stvarnosti, nego tri lica iste božanske ljubavi koja se daruje i poziva. U njima Bog dolazi k nama, ostaje s nama i vodi nas, dok se ne ostvari punina zajedništva u kojem će ljubav biti sve u svemu.

U Isusovoj poniznoj gesti pranja nogu učenicima očituje se stvarnost koju slavimo u euharistiji, rekao je nadbiskup. „Krist koji se daruje kao kruh života prilazi čovjeku, saginje se i dotiče njegovu svakodnevicu, njegove noge, njegov životni hod. Njegova prisutnost je bliska, ponizna i konkretna. U simbolici pranju nogu euharistija prelazi u život i postaje čin ljubavi koja se potpuno daruje, dotiče ljudsku krhkost i pretvara je u mjesto susreta s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: Krist svojim primjerom pokazuje kako izgleda vodstvo koje izvire iz blizine i služenja, a ta logika zahvaća svakoga tko po krštenju sudjeluje u njegovom životu i poslanju.

Uzor svećeništva u gesti pranja nogu postaje mjerilo svakog oblika služenja u Crkvi i obitelji, istaknuo je nadbiskup. U toj gesti susreću se i nadopunjuju dva oblika sudjelovanja u Kristovom svećeništvu: službeno svećeništvo koje vodi i posvećuje i opće svećeništvo vjernika koje prožima svakodnevicu i svijet. U toj zajedničkoj dinamici služenja, Crkva raste kao zajednica u kojoj svatko ima svoje mjesto, a svi zajedno odražavaju lice Krista koji se daruje, rekao je mons. Zgrablić.

„Ministerijalno svećeništvo u tom činu pronalazi služenje koje daruje, podiže i prepoznaje dostojanstvo svakog čovjeka. Pastir ostaje blizu svom narodu i prati ga, utjelovljujući Kristovu prisutnost koja vodi i okuplja.

Opće svećeništvo svih vjernika, darovano u krštenju, poziva svakog krštenika pretvarati svoj život u dar, u prinos ljubavi koji se uzdiže Bogu kroz konkretna djela dobrote, služenja i vjernosti. U pranju nogu taj poziv postaje jasan i blizak: svaki vjernik prima poslanje biti znakom Kristove ljubavi u svijetu, da svojim rukama, riječima i srcem dotiče život drugih“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da je Isusov čin pranja nogu „škola svećeništva za sve, u kojoj se uči kako živjeti blizinu, prepoznati potrebu drugoga i kako ljubav pretvoriti u konkretan čin. U toj školi svatko otkriva da sudjelovanje u Kristovom svećeništvu znači živjeti za druge, darivati se i graditi zajedništvo koje ima svoj izvor u Bogu“.

Krist dolazi kao dar i ostaje Božja prisutnost među nama te je nadbiskup potaknuo neka dopustimo da nas oblikuje njegova blizina, da nas njegovo darivanje osposobi za život koji postaje dar za druge i učvrsti u vjernosti, kako bi naš život postao odraz ljubavi koja se daruje i u svijetu svjedoči ljepotu Božje prisutnosti.

Mons. Zgrablić je za vrijeme mise oprao noge dvanaestorici predstavnika iz župa grada Zadra, a nakon mise odnio je Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale, gdje je puk ostao u klanjanju i molitvi.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je posvetio ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici Zadarske nadbiskupije obnovili su svoja svećenička obećanja što predstavlja povratak izvoru poziva, svjesni da njihovo „Da“ nije jednokratan čin, nego trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio o svećeničkoj vjernosti temeljem apostolskog pisma „Vjernost koja rađa budućnost“ pape Lav XIV. Razmatrao je vjernost na sedam razina: vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem, preobražava u darivanje, kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu, rast kroz trajnu formaciju, koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu te poslanje koje se otvara drugima i otvara budućnost.

„Naš duhovni poziv nije počeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao ondje gdje smo bili, s našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima. Susret s Božjim pozivom koji se dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili kratkotrajni emocionalni poticaj, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, volju i srce, jer smo u njemu prepoznali da je u središtu našeg života Isus i da jedino u njemu naš život dobiva pravi smisao i puninu“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da kad svećenik zaboravi početak i dar primljenog Božjeg poziva, izgubi i smjer svećeničkog života i počne živjeti kao da sve ovisi o njemu, što odvede od bitnoga u svećeničkom životu.

„Svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego on je slobodan i nezasluženi Božji dar“, rekao je nadbiskup. Upozorio je da poziv nije priznanje sposobnosti svećenika, nego izraz Božje blizine; „nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo“.

Duhovni poziv ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima i postati  privatan, da se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja svećenike iznutra potiče da idu prema drugima, da postaju mostovi, a ne zapreke; da budu znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje“.

Svećenička vjernost nije jednom postignuto stanje koje se čuva kao stečeno i dovršeno, već živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji uvijek iznova poziva, traži i obnavlja, ne dopuštajući da odnos s Njim postane rutina ili navika bez srca, istaknuo je nadbiskup.

To znači svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na Isusovo pitanje „Ljubiš li me?“, svjesni da se odnos s njim ne podrazumijeva, nego se svakodnevno bira, živi i obnavlja, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je svećenička vjernost dinamična, otvorena, spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

Poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice, nego je po svojoj naravi zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima se dijeli isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da se svećeničko bratstvo ne bira prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, ono nije dodatno ili sekundarno u odnosu na službu, nego je bitni dio identiteta svećenika i traži da ga svećenici prihvate, čuvaju, izgrađuju, njeguju i žive.

Papa Lav XIV. upozorava na napast individualizma koji pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, zajedničko i usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova. I svećenik može osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito gdje je svećenička služba opterećena brojnim odgovornostima, rekao je nadbiskup.

Svećenici su pozvani graditi i svećeničko bratstvo, „ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoća, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema osamljenima, bolesnima ili iscrpljenima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego odluka volje i znak autentičnosti vjere, povjerena zadaća. Svećeništvo uključuje druge. Svećenik ne djeluje u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da svećenik nije pozvan biti okrenut sebi, nego je po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema povjerenom narodu i svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

„Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Vjernost svećeničkom poslanju može ugroziti napast učinkovitosti u kojoj se vrijednost osobe mjeri njenim postignućima, „pa svećenik može vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu“, upozorio je nadbiskup.

Napast je i povlačenje u sebe i malodušnost, kad suočen s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, svećenik gubi hrabrost, zatvara se u sebe i odustaje od punine poslanja, prihvaćajući minimalizam – samo ono što mora, što osiromašuje njihov život i službu, rekao je mons. Zgrablić.

Između „aktivizma bez duše i povlačenja bez nade“, Krist poziva na put „radosne i gorljive službe“, kaže Papa, koja ne proizlazi iz „naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje“, naglasio je nadbiskup, upozorivši da svjedočanstvo svećenika može otvoriti srce za duhovni poziv, ali i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali i ugasiti želju.

„Kristovo pitanje „Ljubiš li me?“ nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da svećeništvo bude vjernost koja traje, rađa plodovima svetosti i ne čuva Božje darove za sebe, nego ih daruje drugima.

I. G.

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Foto: Ines Grbić

„I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20)

 Braćo i sestre!

1. Stvarnost svijeta obilježenog poteškoćama

Uskrs nas svake godine ponovno okuplja oko najveće istine kršćanske vjere: Isus Krist je uskrsnuo! Ova čudesna, neočekivana i važna vijest odjekuje kroz stoljeća i ulazi u svaku životnu situaciju. Događaj Isusova uskrsnuća ne dolazi u svijet bez rana, nego upravo u svijet obilježen križem, patnjom i nesigurnošću.

Svi osjećamo težinu vremena u kojem živimo. Svijet se suočava sa zastrašujućim ratovima i nasiljem koji razaraju narode i obitelji. Mnogi ljudi žive u gospodarskoj nesigurnosti, bojazni za radno mjesto i dostojanstven život. Društva su obilježena podjelama, nepovjerenjem i agresivnim riječima koje sve teže pronalaze put do pomirenja. Tehnološki napredak donosi mnoge do sada gotovo neslućene mogućnosti, ali istodobno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti među ljudima. Sve više je onih koji, unatoč materijalnom obilju, osjećaju unutarnju prazninu i gubitak smisla.

Uz te društvene poteškoće, svatko od nas nosi i osobne poteškoće: neizvjesnost, nemire zbog raznih uzroka, bolest, starost, gubitak voljenih osoba, nepravde, razočaranja ili brige za budućnost svoje djece. Ponekad se čini kao da je tama jača od svjetla i kao da su pitanja života veća od odgovora koje imamo.

2. Uskrs – Božji odgovor na ljudsku dramu

Upravo u takvu stvarnost svijeta ulazi uskrsni navještaj: „Uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6). Isusovo uskrsnuće nije ideja ili bijeg od života, a niti pobožna utjeha koja želi potisnuti patnju. Naprotiv, Kristovo uskrsnuće je Božji odgovor na najveću i najdublju ljudsku dramu života. U Isusovom uskrsnuću Bog pokazuje da posljednju riječ u povijesti nema nemir i zlo, nego ljubav; nema smrt, nego život.

Zbog toga kršćanski život ne bi smio izgledati kao „korizma bez Uskrsa“ (Evangelii Gaudium, 6). Postoje razdoblja u kojima nas život pritišće težinom križa, postoje trenuci tuge, tjeskobe i neizvjesnosti. Ipak, u srcu vjernika mora ostati nešto što nitko ne može oduzeti: vjera i čvrsto pouzdanje u Božju vjernost i djelovanje u vremenu i svakom životu.

Na to je snažno podsjećao papa sv. Ivan Pavao II., koji je govorio o „optimizmu Uskrsa“. Taj optimizam ne znači zatvarati oči pred problemima svijeta ili osobnim poteškoćama i križevima. On znači vjerovati da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo brzi izlaz iz poteškoće i križa. To je pogled vjere koji nam omogućuje da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, na sadašnjost s predanošću, a na budućnost s povjerenjem. U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ, već snaga Duha Svetoga koja je jača od svakog zla i smrti.

Uskrs nam također otkriva i svjedoči da je ljudska potraga za smislom duboko povezana s otajstvom Kristovog uskrsnuća. Sveti Otac Lav XIV. ističe da je uskrsna poruka „najljepša, najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula u povijesti“ (Generalna audijencija, 5. studenog 2025.). Ta vijest o Isusovom uskrsnuću je jedini odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za smislom pred licem zla, patnje i smrti.

Od uskrsnog jutra Isus se naziva imenom Živi. On nije samo povijesna osoba iz prošlosti, nego Gospodin koji je živ i prisutan među nama. On je poput Zvijezde Sjevernjače (Lav XIV., Generalna audijencija, 5. studenog 2025.), koja pokazuje smjer našim često zbunjenim i kaotičnim životima. Kada se suočimo s događajima koje ne razumijemo ili koje teško prihvaćamo, Krist Uskrsli ostaje onaj prema kojem možemo s punim povjerenjem usmjeriti svoj put.

Uskrs je u svojoj bîti Evanđelje – Radosna vijest: objava da je Božja ljubav pobijedila grijeh i da je život jači od smrti. Ta Božja pobjeda je snaga koja i danas preobražava ljudska srca. Ona nas potiče da ne dopustimo da nas obeshrabre podjele, mržnja ili beznađe.

3. Poziv na život u snazi uskrsnuća

Zato Uskrs nije samo blagdan koji izvanjski slavimo, nego i poziv na novi način života prožet snagom Kristovog uskrsnuća. Uskrs je snažan poziv vjernicima da u svijetu budemo svjedoci nade: da u vremenu nepovjerenja njegujemo povjerenje, dijalog i blizinu; da u vremenu diktature ravnodušnosti i relativizma budemo ljudi suosjećanja i vjernosti Evanđelju; da u vremenu straha budemo nositelji povjerenja u Boga koji nam daruje mir.

Svaki mali čin dobrote, svaka riječ ohrabrenja, svako opraštanje i svaka gesta ljubavi znak su da uskrsni život već sada raste među nama.

Uskrs nas podsjeća da nijedna noć nije bez kraja i da iza svakog Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin, čak i u najtežim trenucima života, može živjeti s nadom koja ne razočarava, s optimizmom usred poteškoća.

4. Optimizam koji nadilazi tamu

Isusove učenike, nakon Njegove muke i smrti, obuzeli su strah i tjeskoba, nemir i nesigurnost, a u neočekivanom susretu s uskrslim Gospodinom doživjeli su preobrazbu srca. Sv. Ivan nam to svjedoči riječima: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20). Ta radost učenika bila je ispunjena sigurnošću da je Bog vjeran svojim obećanjima i da Ljubav ima posljednju riječ nad svakom patnjom i tamom, grijehom i smrću.

I mi smo danas pozvani živjeti isti uskrsni optimizam – vjeru koja vidi dalje od tame i prepoznaje Božju nazočnost u svakodnevici. Uskrsli Krist dolazi ususret i našem vremenu, našim obiteljima, našem društvu i čitavom svijetu, darujući mir, obnavljajući nadu i jačajući nas da budemo svjedoci njegovog života.

Neka nas susret s Uskrslim ispuni radošću učenika, da i mi postanemo nositelji svjetla i nade ondje gdje živimo i djelujemo.

S tom nadom, radošću i uskrsnim optimizmom, od srca svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsli Gospodin ispuni vaša srca mirom, obnovi vašu nadu i daruje snagu vašim obiteljima, našem društvu i cijelome svijetu.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

„U zagrljaju trostruke ljubavi – Razgovor sa Slugom Božjim Ivom Mašinom, 65 godina poslije (1927. – 1961. – 2026.)“ naziv je knjižice u izdanju Zadarske nadbiskupije koju je priredio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Ive Mašine (1961.-2026.).

Nadbiskup Zgrablić osmislio je koncept na način da razgovor vodi Šime, ime koje simbolički predstavlja dalmatinsko podneblje, Ivin dom i zavičaj. Ujedno, Šime je imenjak sv. Šimuna koji predstavlja „lik budnosti i svjedočenja, prepoznaje prisutnost svetoga u povijesti. U tom svjetlu, ime Šime predstavlja glas zajednice koja pamti svoje velikane, čuva spomen na njih i prenosi dalje na nove generacije“, rekao je mons. Zgrablić.

Šime postavlja pitanja Mašini o njegovom odnosu prema Bogu, vjeri, Crkvi, obitelji, domovini, slobodi i drugim vrijednostima, a Ivini odgovori pokazuju kakav je čovjek i katolik bio Mašina u konkretnim situacijama svoga života, potvrđujući svoje bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje – to je ta „trostruka ljubav“ koju je mons. Zgrablić istaknuo i u nazivu knjižice.

„U središtu Ivinog života je trostruka ljubav: prema Bogu, čovjeku i domovini. Ta ljubav ne može se razdvajati, jer iz istog izvora crpi snagu. Ljubav prema Bogu za Ivu je značila osobni odnos, molitvu, sakramente i prihvaćanje Krista kao puta i uzora. Iz te vjere proistjecala je nutarnja čvrstoća i rad na vlastitom karakteru.

Ljubav prema čovjeku očitovala se u poštovanju dostojanstva svake osobe, u osjetljivosti prema patnji, u toplini prema obitelji i prijateljima. U svojim zapisima pokazuje brižnost prema majci, nježnost prema djevojci, suosjećanje prema gladnima i poniženima. Srce mu je osjetljivo i u trenucima kada sâm trpi.

Ljubav prema domovini u njemu poprima konkretan oblik: rodni Preko,  Hrvatska u svim svojim sastavnicama: narod, povijest, jezik, kultura. Ta ljubav nije bila plod ideološkog zanosа, nego svijest o odgovornosti prema nasljeđu i budućnosti. Ona je tražila istinu, slobodu i moralni temelj društva.

Razgovor želi pokazati kako se te tri ljubavi u njegovom životu stapaju u jednu cjelinu. Vjera hrani ljubav prema čovjeku, a ljubav prema čovjeku produbljuje ljubav prema domovini. Iz te povezanosti izrasta snaga koja ga nosi kroz progon, zatvor i mučeničku smrt 1961. godine“, istaknuo je nadbiskup.

Temeljem brojnih autobiografskih podataka i povijesnih činjenica zapisanih u knjizi i Zborniku o životu Ive Mašine i njegovim osobnim zapisima i pismima, a sačuvano je 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, mons. Zgrablić je priredio pitanja koja potiču odgovore u kojima Ivo govori o sebi od svoje najranije dobi u rodnom i obiteljskom okruženju u Preku na otoku Ugljanu, opisuje svoje odrastanje, školovanje i studiranje; zatim, kako je izgledao njegov molitveni i sakramentalni život duboko ucijepljen u Božju riječ i redovitost svakog vremena crkvene, liturgijske godine, ne samo o blagdanima; kako je angažirano djelovao u aktivnostima za slobodu hrvatskog naroda, kako su ga privodile komunističke vlasti te kako je provodio dane u zatvoru u Staroj Gradiški.

Konkretne situacije iz Ivinog života i njegova postupanja, odnosno odgovori koji su gotovo u cijelosti temeljeni na Ivinim vlastitim zapisima, pokazuju kako je Mašina nasljedovao Krista i u čemu i nama može biti primjer za nasljedovanje.

U razgovoru su navedene mnoge činjenice iz života Mašine koje su nepoznate široj javnosti. „Taj razgovor postaje poziv na razmišljanje: Šime postavlja pitanja, Ivo odgovara iz svoga (zapisanog) iskustva, a čitatelj je pozvan prepoznati vlastiti put i dati svoj odgovor.

U tom trostrukom susretu – Boga, čovjeka i domovine – otvara se prostor za osobnu odluku i za život koji se gradi na vjernosti. Tako nastaje susret koji nadilazi granice jednog naraštaja. Pitanja dolaze iz sadašnjosti, odgovori izviru iz prošlosti, a smisao se oblikuje u srcu onoga koji čita, ujedno kao smjerokaz za budućnost“, istaknuo je nadbiskup. Povodom 65. obljetnice Ivinog prijelaza u puninu Vječnosti, taj razgovor želi biti i poruka za nas danas.

„Obljetnice pozivaju na sabranost i zahvalnost, otvaraju prostor da se život koji je prekinut nasiljem sagleda u njegovoj cjelini i dubini. Želja je da se Ivin inspirativni i poticajni put približi mnogima, osobito mlađim naraštajima koji u njegovom iskustvu mogu pronaći oslonac i nadahnuće“, poručio je mons. Zgrablić, pojasnivši da je dijalog izabran kao forma jer odgovara Ivinom unutarnjem svijetu.

„Ivini zapisi, dnevnici i pisma svjedoče o trajnom razgovoru sa samim sobom, s Bogom i s vremenom u kojem je živio. U njima se izmjenjuju pitanja savjesti, ispiti karaktera, traženja smisla i odlučne potvrde vlastitih odluka. Razgovor omogućuje da taj nutarnji pokret postane vidljiv i čujan, da se život ne promatra samo izvana, nego da se osjeti iznutra.

Ivin životni put postaje pitanje upućeno čitatelju na čemu gradi svoj karakter. Koje vrijednosti su temelj mojih odluka? Jesam li spreman ostati vjeran savjesti i kada to traži žrtvu? U tom susretu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, trostruka ljubav postaje izazov i nadahnuće za svako vrijeme, u kojem živimo i ono koje dolazi“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Knjižicu od osamdeset stranica u tiskanom obliku mons. Zgrablić dijeli u različitim prigodama i susretima u Nadbiskupiji i pojedincima na dar, u promicanju glasa mučeničke smrti i svetačkog života Mašine koji je kao vjernik laik dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Mašina je bio perspektivni student povijesti u Zagrebu, najbolji u svojoj generaciji, kojeg su komunističke vlasti uhićivale i onemogućavale da diplomira te su ga i ubili u zatvoru u Staroj Gradiški, 20. studenog 1961. godine.

Knjižica je dostupna i u digitalnom izdanju na poveznici mrežne stranice Zadarske nadbiskupije U zagrljaju trostruke ljubavi | Zadarska nadbiskupija

I. G.