Na blagdan bl. Alojzija Stepinca u utorak, 10. veljače, svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru predvodio je hvarski biskup Ranko Vidović.

„Bl. Alojzije je svjedok čiste savjesti, jedan od najsvjetlijih likova Crkve i hrvatskog naroda, ne samo u novijoj povijesti, nego u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda“, poručio je mons. Vidović, naglasivši da je bl. Alojzije  „pravi izbor kojega trebamo nasljedovati do kraja. U tome treba biti jak. Nema osrednjosti, nema polovičnosti. Valja ići do kraja, jer takav je bio blaženi Alojzije“.

„Kao što je stup od ognja svijetlio Izabranom narodu na putu izlaska iz egipatskog ropstva do Obećane zemlje, tako je i bl. Alojzije vatreni stup kojeg je Gospodin podignuo kako bi našem narodu osvijetlio put izlaska iz ropstva komunizma u slobodu djece Božje, u slobodnoj hrvatskoj zemlji. To je svjetlo tako jako i snažno da su ga svi primijetili. Nekima je bio svijetli stup, a nekima tamni, da gledajući ne vide. Nekima je bio radost, a nekima žalost, nažalost“, upozorio je mons. Vidović, rekavši da na svjetlu sve postaje jasno.

„Svjetlo nas prokazuje i otkriva nas nama samima, a i jedne drugima. Svjetlo svijetli svima bez razlike. To što neki ne vide nije do svjetla, nego do njihove dioptrije, nutarnje“, poručio je biskup, podsjetivši na riječ apostola Ivana: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“.

„Bl. Alojzije je poslan od Boga, kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo. Silno je ljubio Boga, čovjeka i svoju domovinu. Poznato je njegovo bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Postaviti stvari drugačije, bilo bi kao da sadimo naopako, kao da lišće stavljamo u zemlju, a korijen ostavljamo vani. Takva biljka ne može opstati, ona se suši i vene, ne daje plodove života. Ona nema života ni budućnosti“, upozorio je mons. Vidović.

Istaknuo je da se ne može zanemariti Stepinčevo bogoljublje i čovjekoljublje, što neki čine. „Stepinčevo domoljublje je plod njegove ljubavi prema Bogu i čovjeku. Vrlo je bitan redoslijed Bog, čovjek, domovina. Kapica koju nosi biskup zove se solideo, a znači „samo Bogu, Bogu jedinom“. Ona se skida samo pred Bogom. Biskup, kardinal treba se klanjati jedino Bogu i nikome više“, istaknuo je mons. Vidović.

To je vidljivo kad se tijekom euharistijske službe utjelovljuje živi Krist na oltaru; onda biskup podiže kapicu s glave i ponovno je stavlja nakon pričesti, kad se hostije pohrane u svetohranište.

„Stepinac je bio živi solideo. Stepinac se doista klanjao samo Bogu i to je posvjedočio svojim životom. To je temeljna istina njegovog života. Sve drugo u njegovom životu izvire iz te istine.

Bog je naš nebeski otac, stvoritelj svega, stvoritelj čovjeka kao najvećeg od svih stvorenja, jer ga je stvorio na svoju sliku. Bog stvara čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Da bi čovjek ljubio, treba biti ljubljen. Ne može dati ono što nema. Bog je u apsolutnom smislu ljubav. Čovjek koji je stvoren na njegovu sliku, trebao bi biti ljubav“, poručio je mons. Vidović, rekavši da je Stepinac bio od Boga ljubljen i bio je sposoban uzvratiti Bogu svojom ljubavlju.

„Dakle, ljubiti Boga kao što je on njega ljubio, svojim sebedarjem. Isus nije dao nešto od sebe za nas, Isus je dao sebe. Bl. Alojzije se prepustio toj ljubavi. Dopustio je da ga sebedarna Božja ljubav  izgradi iznutra, da ga izrezbari, osposobi za ljubav. I on je postao savršena ljubav, da je mogao Bogu odgovoriti kroz ljubav prema čovjeku. Mogao je biti sebedarje za Boga, preko ljubavi prema čovjeku“, rekao je mons. Vidović.

Istaknuo je kako je Stepinac naglasio da treba razlikovati čovjeka od njegovog grijeha. „Čovjek je Božje stvorenje. Ako se mrzi i odbacuje čovjeka,  mrzi se i odbacuje sâmoga Boga. Treba ljubiti čovjeka, bez obzira kakav je, a prezirati njegov grijeh, njegovo zlo i učiniti sve da se snagom ljubavi čovjek oslobodi jada, da stekne brata kojeg će svojom ljubavlju osposobiti da i on može ljubiti. Stepinac je ljubio svakog čovjeka, sve ljude, bez razlike.

To što neki procjenitelji kažu da ipak nije dovoljno ljubio i dovoljno pomagao, to su djeca onih kojima je najviše pomagao. A takva procjena se servira zbog nekih drugih razloga“, upozorio je biskup, rekavši da je Stepinac bio čovjek ljubavi.

„Ljubio je Boga, čovjeka i svoju domovinu. Prihvatiti ga za zaštitnika i slijediti na putu života i svetosti, znači prepustiti se Božjoj ljubavi do mjere da me ta ljubav učini sposobnim u svakom trenutku uzvratiti Bogu kroz ljubav prema bližnjemu.

Jer me Bog ljubi kakav jesam, dužan sam ljubiti ljude koje mi Bog povjerava onakve kakvi jesu. Jer me Božja ljubav izgradila da budem taj koji jesam, i moja ljubav treba izgraditi drugoga, da budemo prepoznatljivi kao Božja djeca“, rekao je biskup, poručivši: „Pravi domoljub znači biti ljubav prema svakom čovjeku, bez razlike, čovjek po mjeri Isusa Krista“.

U misi su koncelebrirala petnaestorica svećenika, među kojima i bilobriški župnik don Mario Akrap. Bili Brig u Zadru je prva župa u Hrvatskoj koja je posvećena bl. Alojziju, a nakon mise puk je počastio i relikviju bl. Alojzija.

Trodnevnicu ususret Stepinčevu predvodio don Josip Kolega

Proslavi blagdana prethodila je trodnevna duhovna obnova koju je predvodio don Josip Kolega, duhovnik Biskupijskog misijskog sjemeništa ‘Redemptoris mater’ u Puli.

Don Josip je govorio o bl. Alojziju kao pastiru po Srcu Isusovom. „Alojzije je bio pastir koji je bio moćan u svojoj slabosti. Iako su ga trovali i izgladnjivali, što je bio fizički slabiji, to je duhom bivao jači i postao suobličen jedinom Pastiru, Isusu Kristu“, rekao je don Josip.

Istaknuo je da smo „i mi danas pozvani pasti ljude protiv tvrdoće oholosti i tvrdoće nepraštanja. Možda netko nije oprostio svome bližnjemu, svojoj majci, ocu, bratu, sestri. Sakramentalnim životom borimo se protiv te tvrdoće. Ponekad je potrebno dotaknuti dno i onda postati mekši, da bi nakon toga postao pastir“, poručio je don Josip, rekavši kako nam Bog preko sveca govori da smo i mi pozvani na svetost. Istaknuo je da kršćanstvo nije protiv užitka, nego ga razumije kao dar koji se ostvaruje u zajedništvu s Bogom i bližnjima. Naglasio je razliku između istinskog uživanja koje se živi u zahvalnosti, zajedništvu i služenju te sebičnog užitka koji čovjeka zatvara u egoizam i udaljava od drugih.

Nakon mise, u subotu, 7. veljače, crkveni zbor ‘Sv. Cecilija’ iz Jelse na Hvaru, pod ravnanjem dirigenta Slavka Reljića, izveo je u župnoj crkvi oratorij ‘Za križen’. Drugog dana trodnevnice, u nedjelju, 8. veljače, župljani su se spomenuli  šeste obljetnice posvete svoje župne crkve koju je 8. veljače 2020. posvetio  tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Nakon te večernje mise, koncert u crkvi održala je klapa ‘Sv. Juraj’ Hrvatske ratne mornarice.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, u petak, 6. veljače u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, u trećem dijelu skupa izlagalo je troje predavača.

Izlaganja su održali: Šime Ćurko: Obitelj i mladi u pastoralu mons. Prenđe; Ivica Jurišić: Tranzicija Caritasa Zadarske nadbiskupije iz ratnog u mirnodopsko doba; mons. Želimir Puljić: Neplanirani, ali ostvareni dolazak Ivana Pavla II. u Zadar 2003. godine.

Mons. Prenđa je govorio da za obitelj nema zamjene, koji god pogled suvremeni čovjek iznosio o obitelji, rekao je Ćurko. Zadatak Crkve je moralno i materijalno podupirati obitelji i boriti se za pravednije zakonodavstvo. Nadbiskup je tražio od klera i laika da upoznaju dokumente Crkve o nauku obitelji, da se pripremaju homilije, kateheze o obitelji.

Godinu 2004. u Zadarskoj nadbiskupiji proglasio je Godinom obitelji i rekao da svaka obitelj treba imati ABC misal, Časoslov i Bibliju. Smatrao je da treba produbiti pripremu mladih za obitelj i brak i da župnik treba na različite načine okupljati obitelj u župi. Govorio je o bračnim vikendima, poticao duhovne obnove za obitelj i tražio ozbiljan angažman župnika s obiteljima.

Isticao je da obitelji trebaju dobiti konkretnu pomoć. Promicao je susrete Zajednice obitelji s četvero i više djece koje je i osobno vodio u pastoralnom centru i služio misu za njih u katedrali. Cijenio je ulogu zajednice Pro vita i djelovanje ‘Male škole’ u Caritasu koju su polazila djeca iz obitelji s teškoćama i posjećivao ih. „Nadbiskup je sudjelovao u svemu, dolazio na sve susrete. Bio je aktivan sudionik svega što se događalo u Nadbiskupiji i kad je riječ o obitelji“, rekao je Ćurko.

Mons. Prenđa je govorio da se Bog objavio čovjeku po obitelji, da je dijalog između Boga i čovjeka počeo u obitelji i na čovjeka je u obitelji prešla stvaralačka Božja moć i briga za stvorenje. O obitelji je govorio i u svojim uvodnicima u Vjesnik, nekad je kritizirao nedovoljni angažman Crkve da se promijene neke loše statistike o stanju obitelji u društvu. Nije bio defetist, naviještao je uskrslog Krista i govorio da će Krist pomoći, istaknuo je Ćurko.

Realno je gledao stvarnost, ali i nudio rješenja. U Vrani je 2004. održan veliki susret obitelji Zadarske nadbiskupije s više tisuća ljudi. Svaki susret se detaljno pripremao, od razine župa, dekanata, do Nadbiskupije, što je operativno provodio i tadašnji generalni vikar mons. Ivan Mustać.

Godinu 2005. je proglasio Godinom mladih u Zadarskoj nadbiskupiji kada su mladi hodočastili u katedralu. Smatrao je da ne treba podilaziti mladima nego biti s njima u istini. Ohrabrivao je svećenike da priđu mladima i podsjećao kako sv. Ivan Pavao II. okuplja milijune mladih na svjetskim susretima. Na inicijativu mons. Prenđe, 2010. je održan Susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru koji je okupio 30 000 mladih. U pripremi su se diljem Nadbiskupije održavale duhovne obnove za mlade, volontere, mons. Prenđa je osobno i aktivno sudjelovao u tome. Nadbiskupa Prenđu krasila je blizina, sveprisutnost, zanimao se za ljude i što se događa, poznavao je ljude, poručio je Ćurko.

Od 2004. mons. Prenđa je bio predsjednik Hrvatskog caritasa. Zadarski Caritas je dijelio veliku materijalnu pomoć tijekom rata i bio uključen u povratak izbjeglica, uz pomoć njemačkog i talijanskog caritasa.

„Caritas je u središte svoga djelovanja  stavio čovjeka  i mogao se razvijati jer je iza njega uvijek stajala Nadbiskupija svojim materijalnim sredstvima. Nadbiskup Prenđa poticao je i podržavao projekte naglašavajući važnost Caritasa, uz euharistiju i katehezu, kao tronožac djelovanja Crkve. Govorio je da je Caritas vidljivo lice Crkve koje stavlja čovjeka u potrebi u prvi plan, vodeći se riječima Evanđelja, osobito iz Mateja, 25 poglavlje“, rekao je Jurišić. Pučka kuhinja u Zadru otvorena je 1996., a Pučka kuhinja u Benkovcu 2004., a Prenoćište za beskućnike 2007. godine. Psihološka pomoć pružana je ljudima u raznim potrebama, nadbiskup je redovito pohodio Caritas i sa svim djelatnicima i korisnicima imao susrete: s roditeljima poginulih hrvatskih branitelja, beskućnicima, korisnicima Pučke kuhinje s kojima bi i ručao, darivao je djecu u ‘Maloj školi’, svima bi pružao riječ utjehe kao pastir. U Caritasu je djelovala terapijska zajednica pripreme za odlazak ovisnika u komune, uz stalno stipendiranje srednjoškolaca  i studenata, do  osnovnih programa pomoći u odjeći i hrani.

„Za nijedan novi projekt i program koji bi Caritas pokrenuo  nije bilo straha hoće li ga nadbiskup Prenđa odobriti. Po opsegu projekata i programa, Caritas Zadarske nadbiskupije slovio je za jedan od najboljih Caritasa u Hrvatskoj. Nadbiskup Prenđa osobno je zvao djelatnike i pitao za konkretne osobe jesu li su došli po pomoć, koji su se njemu obratili direktno tražeći pomoć; rekao bi da će, ako treba, i zadnja kuna iz Nadbiskupije ići onima u potrebi“, istaknuo je Jurišić.

Mons. Prenđa je inzistirao na duhovnosti djelatnika Caritasa i podržavao njihove duhovne vježbe, dopustio je da se u Caritasu jednom tjednom služi  misa. „Inzistirao je na suradnji s lokalnom zajednicom, s gradovima, općinama i Županijom. Bilo mu je važno da i kroz to Caritas bude vidljiv u zajednici. Pred jaka crkvena vremena održavale su se konferencije za medije na kojima je osobno sudjelovao, kao i u akcijama na gradskom trgu.

U vrijeme došašća pohodio je Caritas, imao mise s djelatnicima, dolazio na obilježavanja raznih datuma, Dana volontera, dijelio obroke u Pučkoj kuhinji“, rekao je Jurišić. Mons. Prenđa je stalno poticao djelatnike na stvaranje novih programa i projekata, prema potrebi u zajednici.

„Inzistirao je na stručnosti djelatnika Caritasa u socijalnoj službi i Obiteljskom savjetovalištu. Zahvaljujući njegovoj podršci, Caritas Zadarske nadbiskupije sa svojim projektima razvio se u jedan od vodećih Caritasa u Hrvatskoj. Smatrao je da programi spadaju u područje rada lokalne zajednice, ali i Crkva je dio lokalne zajednice; odnosno, lokalna zajednica je dio Crkve, te je naglašavao važnost suradnje mjesne Crkve i lokalne zajednice, gledajući Krista u čovjeku koji je potreban bilo kakve pomoći“, istaknuo je Jurišić.

Želio je da Caritas obogati lokalno zajedništvo djelatnika i korisnika Caritasa jer smo pozvani donijeti ljudima svjetla i radosti, govorio je mons. Prenđa, smatrajući da Caritas nije samo materijalni dar, nego i darivanje svoga vremena, svoje naklonosti i razumijevanja.

Potičući suradnju s lokalnom zajednicom, nadbiskup je s ponosom govorio kako je zadarski Caritas izrastao u crkvenu ustanovu značajnog ugleda u društvu te je nabrajao projekte koje je Caritas vodio samostalno i u suradnji s lokalnom zajednicom. U Zadru je 2007. bio održan i susret predstavnika svih biskupijskih Caritasa iz Hrvatske.

„Mons. Prenđa je dao veliki razvojni zamah radu Caritasa, imao je viziju da Caritas opstaje na stručnosti ljudi koji u njemu rade. Inzistirao je na prisutnosti struke u svim područjima rada. Poticao je djelatnike na edukacije, sudjelovanje na seminarima, razmjenu iskustava i s  civilnim ustanovama, da se izbjegne stihijsko i polovično djelovanje, prepuštenost slučaju i amaterizmu, kako bi se izbjeglo neredovito i manjkavo pružanje pomoći“, istaknuo je Jurišić.

Naglasio je da je mons. Prenđu krasila „neposrednost, jednostavnost, ljudska toplina i prihvaćanje čovjeka. Njegova ljudska širina se očitovala i u njegovim susretima sa potrebitima“. Jurišić je citirao nadbiskupa Prenđu koji je govorio: „Svećenik i župnik upućeni su u stvarnost povjerenog naroda, ti su ljudi iz našeg stada. Upućuju poglede prema nama i očekuju našu pomoć. Isus nas izaziva, potiče kada kaže, ‘Dajte im vi jesti’. Puno je siromašnih na duhovnom polju i moramo davati duha, ali ljudima treba davati i kruha i ruha“.

Sv. Ivan Pavao II. pohodio je Zadar 9. lipnja 2003. godine na Forumu u Zadru, gdje se bilo okupilo 120 000 ljudi. Pohod je održan upravo na 13. godišnjicu biskupskog posvećenja mons. Prenđe. Zbog zdravstvenog stanja Pape nije mu bilo preporučeno posjetiti više gradova u Hrvatskoj. Odluci da pohodi Zadar pomoglo je i osobno poznavanje Woytile koji je kao kardinal bio u istoj radnoj grupi sa zadarskim nadbiskupom Marijanom Oblakom na Koncilu i kojem se obratio s ‘Moj prijatelj’. Ivan Pavao II. je na Forumu pohvalio djelovanje crkvenih pokreta u Zadarskoj nadbiskupiji i razvoj laikata.

Zanimljivo je i providonosno kako je 11. veljače 1996., kad je preuzeo službu ordinarija, mons. Prenđa u nastupnoj propovijedi u katedrali sv. Stošije rekao upravo ono što se ostvarilo sedam godina poslije na Forumu.

Preuzimajući službu ordinarija, mons. Prenđa je 1996. rekao: „Zapažam da Duh Sveti u Zadarskoj Crkvi u ovom času prožima duše koje se otvaraju njegovim darovima… Vjerujem jer vidim da se Kristova Crkva, predvođena papom Ivanom Pavlom II i ova mjesna Crkva okuplja Majke Marije kao ono apostoli na dan Pedesetnice. Vjerujem da nas Duh Sveti nadahnjuje, a Marijin primjer potiče kako ova Zadarska Crkva treba oblikovati i zacrtati svoj program za iduća desetljeća“.

Sv. Ivan Pavao pohodio je Zadar na blagdan Marije, Majke Crkve, na duhovski ponedjeljak. I Papa je tada koristio upravo taj kontekst kojeg je spomenuo mons. Prenđa u nastupnoj propovijedi; da u Zadarskoj nadbiskupiji prepoznaje razvijen laikat i da se kao apostoli trebamo okupljati oko Marije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, u petak, 6. veljače u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, u drugom dijelu skupa izlagalo je pet predavača.

Održana su izlaganja: Elvis Ražov i Arijana Mračić: Visoka teološko – katehetska škola (VTKŠ) u Zadru i uloga mons. Prenđe; Ante Sorić: Teološko – pastoralne poruke iz pastirskih poslanica nadbiskupa Prenđe; Radomir Jurić: Sjećanje vjernika laika na mons. Prenđu; Marijana Mohorić: Katehetski dani Zadarske nadbiskupije u svjetlu smjernica mons. Prenđe i Bojan Rizvan: Teološko – pastoralna vizija svećeništva Ivana Prenđe.

Mons. Prenđa je vodio dugi, desetogodišnji proces traženja sponzorstva za VTKŠ-a  prema KBF-u u Zagrebu koji je nailazilo na  pravne teškoće. Velik je  bio kadrovski problem, nedostatak doktora znanosti, rekao je Ražov. Mons. Prenđa je osobno tražio predavače diljem Hrvatske i sam je revno predavao nekoliko kolegija na VTKŠ-u. Svoje zadnje predavanje „Uvod u otajstvo Krista i povijest spasenja“ mons. Prenđa održao je tri dana prije svoje smrti, 22. siječnja 2010. godine.

Reformom visokih katoličkih učilišta prema Bolonjskom procesu, umjesto pokroviteljstva traži se povezanost s KBF-om. Promijenjena je i forma studija, traži se uvođenje preddiplomskog i diplomskog studija i status VTKŠ-a 2009. mijenja se u Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru te se institucionalno povezuje s tom nadležnom ustanovom.

VTKŠ je 2001. bio preseljen iz zgrade sjemeništa u Novi kampus Sveučilišta, jer je mons. Prenđa želio da škola bude među studentima, da edukativna i odgojna prisutnost Crkve bude prisutna u sveučilišnom životu.

Mons. Prenđa je isticao važnost duhovnosti vjeroučitelja i studenta pa je na njegovu inicijativu organiziran mjesečni Dan duhovnosti na VTKŠ-u;  obuhvaćao je predavanje, molitvu i razgovor. Organizirala su se hodočašća studenta, predstavljanja knjiga, časopisa, skupovi, seminari, doškolovanje za katolički vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama. Od 1992. g., tijekom 21 godine rada bilo je upisano 18 generacija studenta, ukupno njih 318. Zadnja generacija VTKŠ-a je upisana 2010., a do 2013. je diplomiralo 137 studenta.

Nadbiskup je brinuo i za gostujuće profesore koji su stanovali u sjemeništu i uvijek je želio da dnevnica profesora VTKŠ-a bude veća od civilne sveučilišne dnevnice. Organizirao je zajedničke večere i ručkove početkom i krajem godine za sve profesore. Svjestan da se odaziv za zvanja događa u kasnoj dobi, vidio je i VTKŠ kao mjesto na kojem studenti razlučuju o svom duhovnom zvanju. Tako se od početka VTKŠ-a za svećeničko ili redovničko zvanje odlučilo 19 studenta, istaknuo je Ražov.

Sorić je rekao kako u poslanicama mons. Prenđe dominira pastoralni, praktični dio nad teološkim. Pisao ih je uz posebna crkvena vremena, blagdane, pastoralne proglase godina, svećeničke skupštine. Obrađivao je društvene teme, socijalnu osjetljivost, karitativno djelovanje koje s riječi brzo prelazi na djelovanje. Imaju i pedagošku karakteristiku, jer je mons. Prenđa cijeli život zapravo bio odgojitelj. Nadbiskup u poslanici piše biblijski tekst, ovisno o vremenu Crkve, potom ga teološki, egzegetski tumači i  konkretizira u kontekstu Zadarske nadbiskupije, rekao je Sorić.

Njegov stil i govor je razumljiv, pitak. U poslanicama predstavlja program Zadarske nadbiskupije, daje praktične savjete s poticajem i prijedlogom da mu se narod i svećenici pridruže u djelima. Bio je pragmatičan, konkretan, praktičan, istaknuo je Sorić, rekavši da je nadbiskupu Prenđi ključna riječ u poslanicima – ‘obnova’. Koristi je i u kasnijem tranzicijskom vremenu, ističe da materijalnu obnovu mora pratiti duhovna obnova pojedinca, zajednice. Sorić je citirao mons. Prenđu da „svetost ne lebdi u nedostupnoj sferi apstrakcije. Ona se događa. Bog nam je svoju svetost pokazao vrlo konkretno. Postao je čovjekom u Isusu iz Nazareta i prošao zemljom čineći dobro“.

Iako je bilo teško poratno vrijeme, Katehetski dani su se ustrajno održavali, istaknula je Mohorić. Na njima su razmatrane aktualne teme, poput ovisnosti, pa sakramenti kršćanske inicijacije, sakrament potvrde i sve s njim povezano, katehetska metodologija i pastoral, motivacija učitelja i učenika, mladi, obitelj. Nadbiskup je želio da teme nađu odjeka u životu Nadbiskupije, svećenika.

Mons. Prenđa koji je 2000. utemeljio Katehetski ured Zadarske nadbiskupije bio je prisutan na svih 14 katehetskih dana tijekom svoje službe. Uvijek je imao vrlo sadržajan i strukturiran govor, sudjelovao je u svim trenucima Katehetskog dana, predavanjima i radu po skupinama, okruglom stolu, diskusiji i u završnoj riječi dao je daljnje upute, smjer, istaknula je Mohorić.

Prvi Katehetski dan 1996. g. imao je 40 sudionika, a kasnije čak 220 sudionika. Termin kerigmatska kateheza u vrijeme mons. Prenđe kojeg je koristio uopće nije bio uobičajen naglasak za katehezu u katehetskim govorima, istaknula je Mohorić. Naglašavao je važnost svjedočenja, intenzivan duhovni život, potrebu poznavanja prilika, formacije kateheta, povezanost s mjesnom Crkvom i biskupom, ulogu zajednice u župi, svećenika i suradnju svih subjekata kateheze.

„Mons. Prenđa u svojim govorima bio je vrlo konkretan, odlučan i jasan, jako oslonjen na Božju riječ, njegova vizija svećeništva ima snažnu biblijsku utemeljenost“, rekao je Rizvan, proučavajući govore mons.  Prenđe na svećeničkim skupštinama zadarskom prezbiteriju.

Isticao je važnost duhovnosti svećenika da trajno svjedoče svoje pripadanje Kristu u svakodnevnom životu te zajedništvo prezbiterija kao put ostvarenja  kvaliteta, nasuprot individualizmu i izolacionizmu. Važno je zajedništvo između biskupa i svećenika u iskrenom dijalogu, pomoć svećenika  nadbiskupu savjetom, pa i kritikom prožetom dobrom namjerom i ljubavlju.

Poticao je svećenike na proces vlastitog obraćenja, stalnog čišćenja. „Važno je obratiti se osobito u odnosu prema novcu, posjedovanju dobara, svjetovnom prestižu, površnom prijateljstvu s moćnicima ovoga svijeta, jer to je kamen spoticanja kod solidnih vjernika“, citirao je Rizvan mons. Prenđu koji je kritizirao komotnost, nerad, bezidejnost, „oslanjanje na sigurnost novca koja omogućuje visoki standard, a može značiti zbogom pastirskom povjerenju u Duhu“.

Nadbiskup je pozivao svećenike na autentičan život i rekao da autoritet položaja koji je nekad u društvu bio vrednovan, više ne može imati značaj, nego da treba izgrađivati autoritet koji dolazi iz osobnosti. Opominjao je mentalitet u kojem svećenici ne podupiru jedni druge, nego ponekad obeshrabruju i podcjenjuju.

Mons. Prenđa je govorio da svećenici ne smiju preuzeti ulogu laika i svećeništvo svesti na legalizam, činiti minimalno u svojim župnim dužnostima, ne brinući za druge i cjelinu života u Nadbiskupiji.

Upozoravao je na funkcionalizam svećenika, da ne smiju biti distancirani i virtualni župnici. „Obični ljudi moraju vidjeti da se njima vraćamo, ne možemo ih selektivno voditi s distance, govorio je mons. Prenđa. Naglašava važnost suradnje s kurijom.

Isticao je da svećenik trajno evangelizira sebe i svijet, da u najtežim moralnim pitanjima treba donijeti nauk evanđelja. To su obrana života od začeća do prirodne smrti, predbračni moral mladih, vjernost u braku, u pitanjima homoseksualnosti, socijalne nepravde – da u evangelizaciji uvijek treba biti vjeran stavovima evanđelja i Crkve“, poručio je Rizvan.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, održanom u petak, 6. veljače, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru, u prvom dijelu skupa održano je šest predavanja.

Izlagači su govorili o temama: Josip Radojica Pinčić: Biografske crtice iz djetinjstva, mladosti i župnička služba Ivana Prenđe; Zdenko Dundović: Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, 1990. – 2010.; Srećko Petrov: Uloga zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe u poslijeratnoj obnovi Zadarske nadbiskupije; mons. Milan Zgrablić: Neki naglasci u pastoralu duhovnih zvanja u svećeničkoj i biskupskoj službi mons. Ivana Prenđe; Mladen Fuzul: Poruke nadbiskupa Prenđe Hrvatskoj vojsci; Marinko Duvnjak: Nova evangelizacija, crkveni pokreti i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji.

Mons. Prenđa je bio 68. zadarski nadbiskup i 112. pastir Zadarske Crkve kojega su u narodu zvali „biskup s osmijehom“. „Mons. Prenđa ostavio je Zadarskoj nadbiskupiji i Crkvi u Hrvata velike darove i tragove u duhovnoj i materijalnoj baštini. Javno je izricao i samokritički stav pred svećenstvom i pukom. Bio je svjestan da se unutar Crkve javlja kritički glas nekih poteza klera. Njegovi stavovi aktualni su i u današnjem trenutku“, rekao je Pinčić.

Mons. Prenđa je upozoravao „kako i neki vjernici misle da su svećenici i biskupi u Hrvatskoj, postigavši materijalnu sigurnost, prestali biti osjetljivi za ugrožene skupine te ne umiju čitati znakove vremena. Bio je svjestan da svako biće, grupa i narod prolaze kroz razdoblja sumnje, obeshrabrenja, klonuća. Govorio je, tko se može pohvaliti da uvijek istim intenzitetom živi Radosnu vijest i sigurnost u Božjoj blizini“, rekao je Pinčić.

Mons. Prenđa je govorio kako „treba naučiti prepoznavati pozitivne stvarnosti među nama da nas ne bi mimoišle. To je pozitivan zamah preko kojega djeluje Duh Sveti. Kao propovjednik nije bio distanciran od čovjeka, slušatelja, nikakvo rutinsko ili automatsko ponavljanje tumačenja Božje riječi. Uvijek je govorio novo, aktualno, s osjećajem za situaciju i trenutak. Ulazio je, prilazio i ponirao u svakodnevnicu osobe, okolnosti i vremena.

Bio je darovan krepošću susretljivosti, uvijek je ulazio u srž i srce čovjeka. Govorio je: ‘Samo radite, stvarajte, sredstva neće biti problem’“, poručio je Pinčić, istaknuvši da je mons. Prenđa kao životvorni kršćanski optimist bio bez površnosti, uporan, nije isprazno tješio. Mons. Prenđa je 24 godine bio rektor sjemeništa Zmajević. Pohađao je domove i poznavao obitelji sjemeništaraca od trenutka kad su izrazili želju za ulazak u sjemenište te svećenike u župama.

„Nadbiskup Prenđa je do kraja svoga života, svojim duhom, zapravo bio rektor sjemeništa. Bio je iznimno mudar čovjek, izrazito svjestan okolnosti u kojima živi. Svakodnevno je pratio što se događa, na razini opće i mjesne Crkve i u pastirskoj brizi za svećenstvo i narod. Narod je doista volio, domovinu je neizmjerno volio“, rekao je Dundović.

Pozivao je svećenike da ne rade samo za svoju korist, nego iz ljubavi prema ljudima koje im je Bog povjerio. „Može se činiti da je to uobičajen govor, ali ljudi osjete govorite li nešto iz ljubavi i uvjerenja. Doista je vidljiva njegova briga pastira u ljubavi prema Crkvi, domovini, svećenstvu i narodu“, istaknuo je Dundović.

„Komunikativnost je mons. Prenđi bila svojstvena: u odnosu prema medijima, svećenicima i najjednostavnijim ljudima, bez osporavanja njihove vrijednosti. Znao je prepoznati u čovjeku njegove karakteristike. Mislim da je to jedna od važnih osobina vođa, prepoznati čovjekove osobine i vidjeti ih kao prednost u radu, suradnji, timskom zalaganju, gledajući u svetost života kao cilj svega“, naglasio je Dundović, istaknuvši Prenđin poticaj: „Nemojmo dopustiti, svećenici i laici, da nam vjera postane dežurstvo“.

Mons. Prenđa preuzeo je Nadbiskupiju u teškim posljedicama Domovinskog rata, s tisućama prognanika, porušenim župama i više od stotinu srušenih i oštećenih crkvenih objekata. Bili su raketirani katedrala sv. Stošije, sjemenište, Nadbiskupski dom i Svećenički dom.

„Unatoč tim teškim ranama, ne želim prenaglašavati strahote koje smo proživljavali. Više želim biti čovjek i vjernik nade“, citirao je Petrov mons. Prenđu, koji je na pitanje kako će sve uspjeti obnoviti, govorio: „Sinko, sve će biti u redu“. Novac nikad nije smatrao problemom, i osobno je išao u svijet pitati dobročinitelje sredstva za obnovu.

Mons. Prenđa je obnovio više od stotinu porušenih i oštećenih crkvenih zdanja. Petrov je istaknuo veliku ljubav mons. Prenđe za katedralu za koju je rekao: „Nikada više katedrala neće biti zatvorena. Može se raditi, ali će uvijek u njoj biti misa“. Uveo je u nju novo ozvučenje, novu rasvjetu, nove crkvene klupe, uređena je kapela sv. Stošije, izgrađena grobnica zadarskih nadbiskupa, uredili su se kameni portali, izgrađena nova sakristija, vjeronaučna dvorana i velebne orgulje. Mons. Prenđa je kupio novu zgradu Ordinarijata za urede, izgradio novu zgradu Klasične gimnazije, temeljito obnovio nadbiskupsku palaču, puno oltara, slika, kipova i više od 73 nova zvona.

„Živimo od onoga što je nadbiskup Prenđa radio“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je pastoral duhovnih zvanja trajno nosio život mons.  Prenđe kao svećenika i biskupa. U nastupnoj propovijedi kao ordinarij rekao je da mu je prioritet prezbiterij: „kvalitetan, duhovan, kompetentan, učen, dostatan, složan“.

Dugogodišnja služba rektora i odgovornosti u animiranju zvanja odrazila se i na njegovo djelovanje u za to nadležnim tijelima HBK. Promicao je koncilski lik svećenika koji izvire iz ekleziologije Drugog vatikanskog sabora, u čijem je temelju Božja ljubav koja se „očitovala prema svijetu u stvaranju, prema Izraelu u odabranju, a prema svakome u pozivu i odabranju. Svećeničko zvanje nije ljudska inicijativa, nego odgovor na Božju riječ. Ta ljubav stvara novo, a to novo u čovjeku je poziv na služenje“, rekao je mons. Zgrablić o Prenđinom razmatranju poziva. Istaknuo je i njegovo isticanje općeg svećeništva vjernika, da su krštenici izabrani narod, sveti puk koji pripada Bogu.

Mons. Prenđa je govorio da „biti svećenik znači biti s drugim i za druge. Zajedništvo s biskupom je temeljeno na sakramentu Svetog Reda, obilježeno povjerenjem, suradnjom i poslušnošću, što je jamac apostolskog pogleda. Pastoral zvanja dotiče evangelizaciju, jer bez poziva Crkva riskira ostati bez navjestitelja i služitelja otajstva spasenja“, prenio je nadbiskup Zgrablić Prenđine poruke.

„Mons. Prenđa nije svodio zvanje na pojedinačne akcije, administrativne mjere ili pragmatične strategije za povećanje broja kandidata, jer bi takav pristup zanemario bît duhovnog poziva“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da je mons. Prenđa smatrao da pastoral zvanja započinje obraćenjem i obnovom vjere samih pastira, jer „bez unutarnje promjene onih koji su već pozvani nije moguće očekivati rađanje novih poziva. On tvrdi da pastoral zvanja počinje najprije od svakog svećenika, čime odgovornost za stanje zvanja ne prebacuje na apstraktne društvene ugodnosti ili na zlo vrijeme, nego ga vraća u središte mjesne Crkve. Crkva, prema njegovim riječima, najprije poziva onim što živi, a potom onim što govori, jer način života pastira i zajednice postaje prvi navještaj poziva“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Fuzul je podsjetio kako je mons. Prenđa „uvijek imao dobrodušan osmijeh. Koliko god bila teška situacija, s ljudskim zagrljajem stvorio bi ugodnu atmosferu. Stao je uz Hrvatsku vojsku pružajući moralnu i duhovnu potporu braniteljima što je bilo važno hrvatskom vojniku. Uvijek je pogodio bît stvari“, istaknuo je Fuzul. Rekao je da vojsku i mons. Prenđa povezuju njegovo geslo ‘Ljubiti Crkvu’ i neslužbeno vojničko geslo ‘Ljubiti domovinu’.

„Ljubeći Crkvu Hrvati su kroz povijest uspjeli sačuvati svoj identitet. To je više od gesla, to je viša razina razumijevanja ljudi među sobom. Pred akciju ‘Maslenica’ časnicima je održao izlaganje o etici u ratu. Dao je moralno jamstvo za generala Antu Gotovinu u prilog njegove nevinosti dok je bio u Haagu. Kao čovjek istine nije šutio kad se obezvrjeđivala žrtva za domovinu. Isticao je vrijednosti i značaj Hrvatske vojske, obilazio vojarnu u Zemuniku, primao najviše razine vojske i puno podržavao branitelje“, rekao je Fuzul, istaknuvši Prenđine riječi da branitelji ne smiju biti samo spomen, nego naša moralna obveza.

Duvnjak je kao srednjoškolac upoznao mons. Prenđu na seminaru za evangelizaciju Tomislava Ivančića na kojem je i nadbiskup sudjelovao. „Imao je osjećaj za mlade koji su tražili Boga i vodio ih je u svoje župe u Bukovicu, nama je to bilo zanimljivo. Bio je duboko ukorijenjen u stvarnost“, rekao je Duvnjak.

Mons. Prenđa je djelovanje crkvenih pokreta promicao u duhu Drugog vatikanskog sabora koji je isticao da se Crkva treba stalno obnavljati. „Pratio je sve što se događa na razini univerzalne Crkve, u promijenjenim okolnostima koje je on duboko osjećao kao čovjek koji je temeljno bio na terenu. Bio je u gradu i na periferiji, na otocima“, rekao je Duvnjak. Mons. Prenđa je i osobno bio spreman zamijeniti nekog svećenika da služi misu, ako je župnik negdje trebao ići.

„Bio je blizak i vidio je da se događaju epohalne promjene na koje Crkva odgovara Koncilom. Nadbiskup je bio u tijeku svih događanja. Često je obilazio kongregacije. U susretu s biskupima u svijetu, u kongregacijama  se raspitivao za njihova iskustva sa zajednicama. On je sve to pratio“, istaknuo je Duvnjak.

Mons. Prenđa je shvaćao da je institucija i hijerarhija Crkve povezana s karizmom, s pozivom, a da proroci nisu vezani uz neki stalež. „Imao je sveti nemir da treba navijestiti svim ljudima evanđelje i osjećao se odgovornim za to. Sudjelovao je osobno na susretima pokreta i želio je odgojiti vjernike laike da mogu porasti u vjeri i izvršiti svoje poslanje“, rekao je Duvnjak.

„Mons. Prenđa je bio vrlo dobro upoznat što dokumenti Crkve, Pape govore ne samo teoretski, nego je to proživljavao na vrlo životnoj razini. Bio je svjetski čovjek. Nije bio zatvoren u svoju biskupiju, nego je doživljavao širinu koju Crkva ima i htio je da se sve to odrazi i u Zadarskoj nadbiskupiji koju je vodio“, rekao je Duvnjak, govoreći o djelovanju crkvenih pokreta koji su upravo za vrijeme mons. Prenđe, zbog njegovog osobnog zalaganja i podrške zajednicama, doživjeli svoj najveći procvat i uzlet.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa  mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, u petak, 6. veljače, u sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, prigodne uvodne govore nakon zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, održali su prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i Šime Erlić, gradonačelnik Grada  Zadra.

„Nadbiskup Prenđa s osobitom radošću pratio je obnovu Sveučilišta u Zadru, svjestan da Sveučilište ne predstavlja samo obrazovnu instituciju, nego i kulturno, znanstveno, identitetsko središte Zadra i zadarskog područja. Podrška mons. Prenđe razvoju Sveučilišta bila je odraz njegovog dubokog uvjerenja da vjera i znanje, Crkva i akademska zajednica mogu i trebaju zajedno služiti čovjeku i općem dobru“, rekao je fra Bojan Rizvan, moderator prvog dijela skupa.

Naime, zadarski nadbiskup Marijan Oblak i njegov nasljednik mons. Prenđa, još kao koadjutor, kao crkveni autoriteti javno su se zalagali i zauzimali za obnovu statusa Sveučilišta u Zadru na mnogim razinama u državi, što se i ostvarilo 2002. godine.

U ime akademske zajednice s kojom je nadbiskup Prenđa surađivao na više razina i u brojnim događajima i projektima, rektor Faričić podsjetio je da su važni i zemunički rodni korijeni mons. Prenđe koji su ga također odredili kao osobu, sa sposobnostima otpornosti i izdržljivosti u teškim situacijama.

Biskupsko geslo mons. Prenđe ‘Ljubiti Crkvu’ važno je za njegov svećenički poziv, ali i za sve laike koji su članovi Crkve. „Crkva nije samo hijerarhijski sustav, nije neka udruga građana. Crkvu je ustanovio Isus Krist, a to znači da nas ona zahvaća i izvan vremenitih domašaja i okvira, institucija, udruga ili bilo kakvih drugih asocijacija. To je zajednica vjernika u kojoj hijerarhijski svatko ima svoju ulogu, a uloga i zadaća onih koji su više pozicionirani je tim veća. Zbog toga su veći i izazovi i problemi“, rekao je Faričić, dodavši da se lako radovati uspjesima. Podsjetivši na izreku „Pobjeda ima puno očeva, poraz nijednoga“, rekao je da se treba nositi s problemima koji zahvaćaju Crkvu i pojedinca, a za to je mons. Prenđa bio itekako osposobljen.

„Nažalost, često smo svjedoci, u različitim sustavima, i na Sveučilištu, kako ego čovjeka često biva napuhan do takvih razmjera, da stavlja po cijenu sve druge; kako bespoštedni karijerizam nadjačava zdravu ambiciju koja je zasnovana u pripovijesti o talentima: ako ti je dano, ludo bi bilo to ne upotrijebiti. Pri upotrebi talenata osoba ne smije zanemariti sebe, ali pitanje je jesmo li spremni sudjelovati u dijeljenju dobra i koje je zadovoljstvo onoga koji dariva. A nadbiskup Prenđa je puno darivao“, poručio je Faričić. Mons. Prenđa nije na temelju svog visokog položaja umanjivao ljude da bi sebe uzvisio; dapače, podizao je druge u njihovom dostojanstvu, radu, razvoju sposobnosti i napredovanju.

„Nadbiskup Prenđa živio je u vrlo zahtjevnom vremenu brutalne agresije na Hrvatsku kada je najprije kao nadbiskup koadjutor pomagao ordinariju Oblaku, a kao ordinarij od 1996. godine, mons. Prenđa zaista je imao veliku i ključnu ulogu u obnovi Zadarske nadbiskupije, u obnoviteljskom zamahu. Ali, ne u obnovi onoga što je samo opipljivo i vidljivo, sakralnih objekata, putem Caritasa. Vrlo je važna obnova duha, a to se ne događa jednom, pa prestaje, nego na obnovi duha treba stalno raditi. U onim trenucima ona je možda bila intenzivnija“, rekao je rektor Faričić.

Podsjetio je da se mons. Prenđa zalagao i za položaj mjesne Crkve u okrilju hrvatske organizacije Katoličke Crkve koja je univerzalna. „Ali je prepoznao i cijenio je ne samo zato što je bio izraziti domoljub. Volio je svoj zavičaj, volio je cijelu Hrvatsku, volio je cijelu Crkvu. Zbog toga su i bila njegova nastojanja da, ako se to i ne dogodi, opet pozicionira nekadašnji status Zadarske nadbiskupije. Bez obzira što ta njegova nastojanja nisu uspjela, ipak su oni koji su to pomno proučavali i od strane Hrvatske biskupske konferencije, koji su bili zaduženi sve proučiti; ako nije moguće postići onaj najviši status, ipak su biskupi bili svjesni doista jednog sui generis položaja Zadarske nadbiskupije i da bi sadašnji status trebalo sačuvati “, rekao je Faričić, koji se u to i osobno uvjerio jer je bio član svjetovnog dijela toga Povjerenstva.

„Proučavajući lik nadbiskupa Prenđe, prigoda je da proučavamo i sami sebe u vremenima kad je mons. Prenđa predvodio Zadarsku Crkvu“, poručio je rektor Faričić.

„Nadbiskup Prenđa ostvarivao je i kvalitetnu i plodnu suradnju između Nadbiskupije i grada Zadra. Ta suradnja utemeljena je na međusobnom uvažavanju, dijalogu i zajedničkoj brizi za čovjeka i opće dobro. Ta je suradnja svjedočila kako Crkva i grad, svatko iz svoje odgovornosti, mogu zajedno graditi prostor dostojanstva, solidarnosti i nade“, rekao je moderator Rizvan, najavljujući govor  zadarskog gradonačelnika Šime Erlića.

Erlić je rekao da mu je osobita čast predstavljati upravu Grada na skupu o sjećanju na mons. Prenđu „kojeg pamtimo kao čovjeka iz naroda, pa i oni koji nisu u njegovo vrijeme obavljali neku funkciju“. Erlić je bio dijete u razdoblju Prenđinog djelovanja, no „svi znamo koliki je respekt u Zadru, u zadarskom narodu, u cijeloj županiji, Nadbiskupiji, izazivao mons. Prenđa koji je kao osoba zadužio i grad Zadar i Zadarsku županiju“, istaknuo je Erlić. Podsjetio je na Prenđino djelovanje u području razvoja Sveučilišta, Katoličke gimnazije, sjemeništa i „kroz razdoblje koje je bilo izrazito izazovno i teško za hrvatsku državu u cjelini, ali i za Zadar i Zadarsku županiju“.

„Kad je mons. Prenđa postao ordinarij 1996., nakon pobjede i slobode koja je ostvarena krvlju hrvatskih branitelja i velikom žrtvom u hrvatskom narodu, suočavamo se s razdobljem deprimiranosti u narodu, s razmjerima agresije na Hrvatsku, naših krajeva, zaleđa. Zadar je bio bombardiran, bez vode, struje, a mnoga sela u zadarskom zaleđu spaljena, mnogi ubijeni, nestali, prognanici.

Takvo razdoblje obilježilo je njegovo doba izgradnje ne samo u materijalnome, nego u onome što je hrvatskom narodu tada bilo najpotrebnije – u izgradnji duha, vjere u Boga, vjere da se može ići naprijed, da se može izgraditi svoja neovisna, slobodna, prosperitetna hrvatska država, grad, županija; da hrvatski čovjek može biti u središtu toga projekta, u suradnji s Crkvom, s vjerom u Boga“, rekao je gradonačelnik Erlić, istaknuvši da je to bila i zadaća i dio životnog puta mons. Prenđe.

Podsjetio je da su se u tom razdoblju gradile autoceste, brze spojne ceste, tada su nastale zadarske sportske dvorane, ŠC Višnjik, lokacije Pozdrav suncu i Morske orgulje na zadarskoj rivi, novi Maslenički most koji je bio srušen, početak izgradnje luke u Gaženici. Brojne izgrađene društvene i javne institucije i projekte mons. Prenđa je blagoslivljao u poratnoj obnovi.

U razdoblju djelovanja nadbiskupa Prenđe, „Zadar i Zadarska županija od devastiranog područja afirmiraju se u grad i županiju u uzletu, koji postaju prosperitetno mjesto života u koje je vraćen duh zajedništva, duh razvoja. Nadbiskup Prenđa je zasigurno s Božje, crkvene strane imao svoj snažan doprinos upravo u izgradnji toga duha našeg naroda i zato smo mu itekako zahvalni“, poručio je Erlić.

Istaknuo je Prenđin direktan, osoban doprinos i u izgradnji nove zgrade Klasične gimnazije i njegovo snažno zastupanje autonomije zadarskog sveučilišta kao važne strateške stvarnosti za razvoj grada i županije. „Mislim da bi mons. Prenđa danas bio zadovoljan razvojem naše županije i grada“, rekao je Erlić. Naveo je primjer njegovog rodnog mjesta Zemunik, kakav je bio za vrijeme Domovinskog rata i u poraću, a kakav je danas.

„Općina Zemunik, mjesto, selo, kao prigradsko naselje odiše ljubavi prema Bogu, ali i zanosom s puno mladih, prosperitetnih obitelji koji tamo žive, grade kuće. U Zemuniku je sada najteže doći do terena i zemljišne čestice da se može graditi kuća i kupiti zemlja, tamo se dogodio pozitivan i afirmativan skok nakon Domovinskog rata. To je primjer onoga što smo kao narod prošli,  a u čemu je nadbiskup Prenđa imao itekako svoju zaslugu. Na tome mu velika hvala. Neka nas vodi njegova poruka ljubiti Crkvu. Neka i nama na funkciji njegov životni put bude apsolutna inspiracija u našem radu. Hvala mu na svemu“, poručio je gradonačelnik Šime Erlić.

Na skupu su, između ostalih, bili i šibenski biskup Tomislav Rogić, Ingrid Melada, predsjednica Županijske skupštine Zadarske županije, Miljenka Prenđa Sarić, sestra nadbiskupa Prenđe i njegov nećak Ante Župan, zamjenik pročelnika Ureda župana Zadarske županije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, održan je u petak, 6. veljače, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru. Na početku toga skupa, prigodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Želimire!
Poštovani i dragi biskupe Tomislave!

Poštovani gospodine rektore Zadarskog sveučilišta, profesore Faričiću!

Poštovani generalni vikaru, don Ante!

Poštovana i draga braćo svećenici, časne sestre, cijenjeni predavači i sudionici simpozija, dragi prijatelji!

Srdačno vas pozdravljam na početku znanstvenog – stručnog skupa Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu uz spomen 30. obljetnice početka njegove nadpastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji i 16. godišnjice njegove smrti, okupljene pod geslom koje sažima njegovo životno opredjeljenje i djelo: „Ljubiti Crkvu“.

Danas smo se okupili upravo u ovoj zgradi Sjemeništa u kojoj je mons. Prenđa proveo najveći dio svoga života. Za mene je to osobito snažno mjesto sjećanja na nadbiskupa Prenđu. Imao sam milost provesti ovdje pet godina, dvije kao sjemeništarac i tri kao odgojitelj upravo u vrijeme njegove službe rektora u sjemeništu i imenovanja za nadbiskupa koadjutora 1990. godine.

I danas, dok hodam ovim hodnicima, imam gotovo osjećaj da će rektor Prenđa u nekom blagom polumraku ove velike zgrade iznenada proviriti iz nekog kutka i svojim prepoznatljivim, očinskim glasom reći: „O, sinko, tu si!“ ili, udarajući se po čelu: „Za majku milu, što tu radiš!?“.

Svećenička i nadbiskupska služba mons. Prenđe ostavila je, nesumnjivo, dubok i trajan trag u životu Zadarske nadbiskupije. Taj se trag oblikovao u vremenima i u godinama teških kušnji, osobito u postkoncilskom razdoblju u Zadarskoj nadbiskupiji, kada su mnogi napuštali svećeničku službu, a svi sjemeništarci i bogoslovi napustili sjemenište. U tim okolnostima on je ostao postojan u vjeri i vjeran svom svećeničkom pozivu, bez gorčine i bez straha, hrabro noseći odgovornost promicatelja duhovnih zvanja.

Upravo tada, uvjerio sam se istražujući njegovu pismenu ostavštinu, s još većom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, nastavio je promicati duhovna zvanja, uvjeren da Crkva živi od vjernosti i povjerenja u Božji poziv.

Ovdje u Sjemeništu, pod njegovim vodstvom, odgajalo se ne samo za svećeništvo, nego za život. Iz ovoga su Sjemeništa izlazili ne samo budući svećenici, nego i mnogi mladići koji su, noseći ono što su ovdje primili, postali odgovorni očevi, intelektualci i zauzeti vjernici laici u društvu. Nadbiskup Prenđa znao je da se Crkva gradi strpljivo – od srca čovjeka – i zato je ovom mjestu ostavio dio sebe. Nas je odgojitelje češće poticao: „Braćo, zahvaćajte, kad vidite da nešto nije dobro razgovarajte, objasnite, potaknite. Ako ne reagirate, sjemeništarci će misliti da to odobravate“.

Nutarnja snaga mons. Prenđe očitovala se i u teškim ratnim i poratnim godinama Domovinskog rata i poraća, kada se s posebnom predanošću posvetio obnovi razorene crkvene baštine: sjemeništa, katedrale, biskupske palače, crkava i župnih kuća. Ova obnova nije bila samo materijalna, nego duboko duhovna – znak nade, ustrajnosti i povjerenja u Božje vodstvo Crkve koja, unatoč svim kušnjama, ostaje uz svoj narod.

Jednako je snažno mons. Prenđa promicao apostolat laika, svjestan da je Crkva živa i plodna ondje gdje vjernici laici preuzimaju svoju odgovornost u obitelji, društvu, kulturi, medijima i javnom životu. Ohrabrivao je njihovo aktivno sudjelovanje u poslanju Crkve, potičući svijest da svaki krštenik ima svoje mjesto i zadaću u izgradnji Božjega naroda.

U tom duhu može se prepoznati i njegova otvorenost prema novoj evangelizaciji – naviještanju evanđelja suvremenom čovjeku, u promijenjenim okolnostima i izazovima vremena. Osnivanje Katoličke gimnazije, briga za odgoj mladih te trajno ulaganje u formaciju vjernika svjedoče o pastiru koji je znao gledati unaprijed, tražeći nove putove vjere, dijaloga i svjedočenja.

Posebno mjesto u njegovom djelovanju zauzima i veliki karitativni rad s izbjeglicama i prognanicima, u kojima je prepoznavao lice Krista patnika. Ljubav prema Crkvi za njega nikada nije bila apstraktna, nego konkretna i djelotvorna ljubav prema čovjeku.

I danas, često možda i ne primjećujući i ne razmišljajući, živimo od njegovog rada, truda i duhovne baštine koju nam je ostavio: od ljudi koje je oblikovao, od struktura koje je postavio, od institucija i zgrada koje je temeljito obnovio, neke i kupio, od povjerenja koje je ulagao u laike i od prostora slobode i odgovornosti koje im je otvorio. Baština mons. Prenđe nije sva pohranjena u arhivima i nije prekrivena prašinom i mirisom starog papira, nego živi u konkretnim osobama i zajednicama Zadarske nadbiskupije, u prostorima u kojima ugodno radimo i živimo.

Današnji znanstveni – stručni skup je, stoga, sigurno više od čina sjećanja na mons. Ivana Prenđu. Ovo je čin zahvalnosti Bogu i odgovornog promišljanja o nasljeđu koje nam je ostavio.

Na kraju, želim uputiti iskrenu zahvalnost svim predavačima koji su prihvatili sudjelovanje na ovom znanstvenom skupu. Svojim znanjem, istraživačkim trudom i osobnim pristupom pridonijet ćete da lik i djelo nadbiskupa Ivana Prenđe ne ostanu samo predmet sjećanja, nego poticaj za dublje razumijevanje i odgovorno nasljedovanje. Vaš doprinos pomaže nam da njegovu baštinu čitamo u svjetlu današnjih izazova i da iz nje crpimo nadahnuće za život i poslanje Crkve danas.

Neka nas primjer nadbiskupa Ivana Prenđe potakne da i mi, svatko u svome poslanju, živimo njegovo geslo – „Ljubiti Crkvu“: vjerno, zauzeto i otvoreno djelovanju Duha Svetoga.

Svima vama želim plodan i zanimljiv rad ovog skupa, uz molitvu da nas ovo zajedničko promišljanje još više učvrsti u zahvalnosti Bogu za dar života i služenja mons. Ivana Prenđe.

Hvala vam i dobro došli.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Dan posvećenog života koji je okupio redovnice i redovnike djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji, proslavljen je u nedjelju, 1. veljače, svečanim misnim slavljem koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Misa je počela blagoslovom svijeća i procesijom sa svijećama nadbiskupa, svećenika i puka oko crkve sv. Šime.

Na uočnicu blagdana Svijećnice, na koji se naviješta kako su Marija i Josip došli prikazati Isusa u hramu i kako je tada Šimun u Isusu prepoznao Mesiju, nadbiskup je istaknuo da tu misu slavimo u crkvi u kojoj se nalazi tijelo sv. Šimuna, u duhu „njegovanja vjere, strpljivog iščekivanja i susreta s Bogom, kako bismo u ozračju molitve i duhovne budnosti promislili o otajstvu života, vjere, poziva i posvećenja“.

Starac Šimun je „cijeloga života strpljivo čekao Spasitelja, osluškivao glas Duha Svetoga i ostao vjeran Božjem obećanju, sve do trenutka kada je u Djetetu Isusu ugledao Spasitelja svijeta, Svjetlost na prosvjetljenje naroda“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da nam primjer sv. Šimuna pokazuje kako „Božja veličina čovjeka ne leži u brojnosti, u društvenom položaju ili ljudskim uspjesima, nego u poniznom, strpljivom i vjernom srcu koje se prepušta vodstvu Duha Svetoga i koje zna prepoznati Boga u jednostavnom, malenom i otajstvenom“.

„U  svetom trenutku susreta u jeruzalemskom Hramu, dok starac Šimun u svoje naručje prima Dijete Isusa, otkriva se dubina njegove vjere, očituje se njegova otvorenost djelovanju Duha Svetoga, dolazi do izražaja njegova nutarnja sloboda i njegova spremnost da Božje djelovanje prepozna i prihvati i onda kada dolazi u obliku koji ne odgovara ljudskim očekivanjima – malom djetetu. To nas poziva da i mi budemo ljudi budna srca, otvoreni poticajima Duha Svetoga, sposobni vidjeti Božje djelovanje u svakodnevici“, potaknuo je nadbiskup.

U kontekstu Dana posvećenog života i pročitane Božje riječi po apostolu Pavlu: „Gledajte, braćo i sestre, sebe – pozvane!“ (1 Kor 1,26), nadbiskup je rekao da je to osoban poziv svakome da zastane, uđe u tišinu vlastitog srca te prije nego govori o drugima i prosuđuje Crkvu i svijet, „pogleda najprije sebe u svjetlu Božjeg poziva, Božje milosti i veličine čovjeka u Božjim očima“.

„Pavlovo ‘Gledajte’ nije prostorno gledanje okom ili promatranje okoline, nego duboko gledanje srcem koje uključuje našu osobnost, sjećanje na vlastite početke, na vlastitu krhkost, slabosti i ograničenja, ali istodobno i na Božju dobrotu, strpljivost i ljubav koja nas je pozvala upravo takve kakvi jesmo“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da „Bog nije čekao da postanemo dobri, pametni ili mudri, kako bi nas izabrao, nego nas je pozvao u našoj ograničenosti, slabosti, nesavršenosti i u našoj ljudskoj ranjivosti“.

„Zato nas Pavao poziva da ne gledamo svoja postignuća, svoje uspjehe ili svoje vještine, svoje znanje, nego nas podsjeća da kršćanski identitet ne započinje onim što činimo, nego onim što smo od Boga primili – jer Božji poziv dolazi prije našeg djelovanja, Božja milost nas susreće prije naših zasluga, a Božja ljubav nas dotiče prije našeg odgovora“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi svetog Ivana: „Prvi nas je ljubio“ (1 Iv 4, 19) i kad nam prenosi Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16).

Apostol Pavao „vrlo realno podsjeća da među pozvanima nema mnogo mudrih, snažnih ili plemenitih po ljudskim mjerilima (usp. 1 Kor 26), kao da želi s naših lica skinuti maske savršenosti, svetosti, samodostatnosti, važnosti ili duhovne nadmoći, kako bismo pred Bogom ostali u istini – kao ljudi potrebni Božje pomoći, slabi, grešni, potrebni spasenja, ali istodobno oni koje On bezuvjetno ljubi, koje je za sebe izabrao i pozvao“, rekao je nadbiskup. Zato su te Pavlove riječi „duboko egzistencijalna istina koja želi preobraziti način na koji gledamo sebe, Boga i vlastiti život“.

Ako Pavao kaže da je od Boga da mi jesmo u Isusu, „tada je temelj našeg identiteta izvan nas samih. Nismo sami sebi ishodište, nismo projekt koji se gradi vlastitim umijećem i snagama, niti zbroj uspjeha, padova ili duhovnih rezultata. Mi smo Božji dar. Postojimo jer nas je Bog pozvao u život. To znači da kršćanski život ne započinje naporom, nego prihvaćanjem Božje milosti; ne dokazivanjem, nego povjerenjem; ne samoizgradnjom, nego predanjem“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da „Krist nije dodatak našem životu, duhovna nadogradnja ili pomoć u kriznim trenucima, nego sadržaj svega što jesmo i što nam nedostaje. U njemu Bog odgovara na našu najdublju glad za smislom i životom“.

Nadbiskup je razmatrao Pavlovu riječ: „Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ (1 Kor 1 ,30-31).

Pavao kaže da je Krist „naša mudrost“. To nije „intelektualna nadmoć ili pamet po ljudskim kriterijima, nego mudrost koja zna smisao života, koja vidi dalje od prolaznog, prepoznaje križ i žrtvu kao put života. Kad smo rastrgani, kad ne znamo kojim putem krenuti, kad nam se život čini nelogičan, Krist ostaje Božja mudrost koja nas nosi, čak i onda kad mi ne razumijemo“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Kad Pavao kaže da je Krist „naša pravednost“, „oslobađa nas tereta stalnog opravdavanja samih sebe: pred drugima, Bogom, čak i pred vlastitom savješću. Pravednost više nije nešto što moramo zaslužiti ili dokazati, nego dar koji nam Bog daruje. Bog nas u Kristu prihvaća i prije nego se obratimo, ljubi nas i prije nego se kajemo i mijenjamo“, rekao je nadbiskup.

Pavlova riječ da je Krist „naše posvećenje“, znači da „svetost nije savršenstvo bez pukotina, nego život koji se stalno iznova prepušta Bogu. To je put u kojem naši padovi ne znače kraj, nego priliku da se još dublje oslonimo na Njega. Posvećenje nije bijeg od vlastite slabosti, nego dopuštanje da Bog upravo tu slabost preobražava“, poručio je predvoditelj slavlja.

Krist je „naše otkupljenje“ znači da „On ne briše samo krivnju, nego razbija okove prošlosti, oslobađa od straha, srama i tereta koji nas vežu. Ondje gdje mi vidimo nepovratne pogreške, Bog vidi mjesto svoga zahvata. Otkupljenje znači da ništa u našem životu nije izgubljeno, ako sve predamo Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Pavlov zaključak „Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ je snažna poruka slobode. „Jedino čime se možemo ‘ponositi’ je da pripadamo Kristu. Ne možemo se ponositi sobom, nego Kristom. Ne možemo se hvaliti  i ponositi svojim djelima, nego Božjom, Kristovom milošću. Upravo u tom poniznom, ali radosnom ‘hvalisanju’ Gospodinom, kršćanin pronalazi mir, jer više ne mora biti izvor vlastite vrijednosti. Nosi ga snaga spoznaje da ga Bog ljubi, poziva i po Kristu otkupljuje u sili Duha Svetoga“, rekao je mons. Zgrablić.

Poželio je da nas svijeća nošena u procesiji podsjeti na Krista koji je Svjetlo našeg života i kako se „svjetlo ne čuva skrivajući ga, nego goreći, darujući se i izgarajući iz ljubavi – jer vjera se čuva življenjem, a ljubav raste žrtvom“.

„Neka nas starac Šimun nauči strpljivosti vjere, a sveti Pavao nauči gledati srcem, kako bismo ga s tim svjetlom vjere ponijeli u svoje domove, u Crkvu, svijet i u svaku tamu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Za vrijeme mise, redovnice i redovnici obnovili su svoje redovničke zavjete. Nadbiskup je zahvalio redovništvu na svemu što čine i žive na slavu Boga, na daru njihovog života u služenju za dobro ljudi i Crkve.

Na kraju mise, žene iz novoosnovanog Sestrinstva Gospe Varoške djelatne u svetištu sv. Šime izrekle su molitvu pristupanja u to novo sestrinstvo pred prisutnim vjernicima i nadbiskupom Zgrablićem koji je zaključno blagoslovio njihovo pristupanje Gospinom sestrinstvu.

 I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Noć muzeja’, najveća muzejska manifestacija u Hrvatskoj, održana je u petak, 30. siječnja, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru, jedinstvenoj ustanovi crkvenih umjetnina u Hrvatskoj.

Manifestacija je počela predstavljanjem izložbe „Sakralna umjetnost u radovima likovne kolonije Zmajević“ koja obuhvaća djela sa sakralnim motivima trideset akademskih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva, sudionika kolonije ‘Zmajević’ koji se godišnje okupe na stvaralaštvu u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru, čiji je voditelj akademski slikar Mate Ljubičić. Izložbu je otvorio, dobrodošlicu posjetiteljima i prigodnu riječ uputio dr. sc. don Ante Sorić, ravnatelj SICU-a, a umjetnik Ljubičić bio je posjetiteljima na raspolaganju u pojašnjavanju izloženih slika.

Brojni posjetitelji svih generacija, među kojima i mnogi roditelji s djecom, razgledali su i stalni postav SICU-a koji obuhvaća 210 eksponata, a datiraju od kraja 8. st. do 18. st., od predromanike do kasnog baroka. Za posjetitelje je bilo organizirano stručno vodstvo tijekom kojeg je doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, u grupama svakih sat vremena, posjetitelje provela kroz SICU i pojašnjavala im značenje izloženih umjetnina, među kojima su mnogi vrijedni relikvijari, slike i kipovi.

Posjetitelji su razgledali i izložbu ‘Kralj Koloman i Zadar’ autorice kustosice  Knežević, na kojoj su izloženi digitalni preslici čuvenih zadarskih rukopisa koji se nalaze u arhivima i knjižnicama Europe. Ta izložba pokazuje kako izgleda interijer kapele na prvom katu zvonika crkve Sv. Marije koji je po svom križno-rebrastom svodu i konstrukciji među najvećim ostvarenjima hrvatske srednjovjekovne arhitekture. Rekonstruirani kapiteli sačuvani u dvorani kapitula benediktinskog samostana sv. Marije i kapeli zvonika su prvi put predstavljeni kao replika na toj izložbi. Svod u kapeli zvonika je najstariji datirani križno – rebrasti svod u Europi.

‘Noć muzeja’ pokazuje reprezentativne umjetnine i nudi nove aktivnosti u SICU-u . „Ovogodišnja ‘Noć muzeja’ je bez određene teme, s ciljem da se svim muzejima omogući sudjelovanje sukladno njihovim mogućnostima i vlastitom izboru tematike koja ih trenutno zaokuplja. SICU kao kulturna ustanova potiče istraživanje, kreativnost i inovativnost u valoriziranju vrijedne sakralne baštine sa zadarskog područja“, rekla je kustosica Knežević. Istaknuvši važnost da se značenje vrijednosti izloženih umjetnina prenese mlađim naraštajima, naglasila je ljepotu uključenosti posjetitelja u radionice, izložbe, „da se educiraju i s lijepom uspomenom odu iz SICU-a“, rekavši da ljude oplemenjuje duhovnost koja je u temelju nastanka umjetnina u SICU-u.

Potaknuti dolaskom brojnih posjetitelja prošlih godina, SICU je i ove godine za ‘Noć muzeja’ priredio raznoliki interdisciplinarni program, namijenjen svim dobnim skupinama. U želji da uključe i mlade u događanja u SICU-u, tijekom ‘Noći muzeja’ organizirane su radionice za osmoškolce, srednjoškolce i  studente, koji su kroz edukativan program i stručna vodstva istražili bogatu povijest Zadra te su ono što su vidjeli, sami reproducirali i radili predmete.

Polaznici radionice su kroz interaktivnu priču o kralju Kolomanu otkrivali zadarsku povijest te pomoću umjetne inteligencije vizualizirali spomenike iz prošlosti. Učenici su izradili jednostavne 3D modele inspirirane povijesno-umjetničkim motivima, ispisali su ih na 3D printeru i predstavili posjetiteljima.

Radionica “Oživljavanje baštine: Kralj Koloman i Zadar kroz AI i 3D print” ostvarili su voditeljica, prof. Martina Perić, profesori i učenici Prirodoslovno-grafičke škole Zadar (1., 2. i 3. razred, smjer medijski tehničar i web dizajner), pokazujući izradu 3D modela odabranih eksponata, među kojima su bile i skulpture sv. Krševana i sv. Stošije, čije su originalne skulpture talijanskih majstora iz 18. st. izložene u SICU-u.

Anamarija Ivković, ravnateljica Prirodoslovno-grafičke škole, istaknula je da je ‘Noć muzeja’ lijepa prigoda da se djeca osjećaju ugodno u muzeju, da dolaze u muzej gdje mogu i nešto novo naučiti, na suvremeni način oblikovati drevnu baštinu. Ta škola treću godinu surađuje sa SICU-om održavanjem radionica i svojih izvannastavnih aktivnosti. „Lijepo nam je tu boraviti, naši učenici tu uživaju. Posjećenost je velika, građani mogu upoznati muzej i vidjeti kako surađujemo s kulturnim ustanovama“, rekla je Ivković.  Pojasnila je proces rada 3D printera koji je izradio skulpturice zadarskih svetaca zaštitnika.

U likovnoj radionici “Ornament na tri načina” djeca su reinterpretirala ornament srcolikih palmeta iz kapitularne dvorane samostana Sv. Marije na tri načina, korištenjem tri nesvakidašnje likovne tehnike prikladne djeci i mladima: 3D olovka, gravura u mekanoj metalnoj foliji i visoki tisak u stiroporu. U radionici su sudjelovali studenti Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru, uz mentorstvo izv. prof. dr. art. Marine Đira te učenici Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru. Voditeljice toga projekta su izv. prof. dr. art. Marina Đira i kustosica Knežević.

SICU se nalazi u sklopu benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru te su posjetiteljima o umjetninama govorile i koludrice samostana sv. Marije koje se nazivaju „čuvaricama Zlata i srebra Zadra“. Koludrica s. Ivana Sikirić pokazala je vještinu izrade čipke s batićima za što je pohađala tečaj u Belgiji.

Po svom postavu SICU je prepoznat i u svijetu te je sudjelovao na pedesetak međunarodnih izložbi sa svojim umjetninama kao vrijednim primjercima iz muzejske djelatnosti. U 2025. godini kada se obilježilo 1100 godina Hrvatskog kraljevstva, na velikoj izložbi ‘U početku bijaše kraljevstvo’ u Klovićevim dvorima u Zagrebu, bilo je izloženo i sedam artefakta iz stalnog postava SICU-a; od toga su se tri prije nalazila u Škrinji sv. Šime u Zadru: kalež, kruna hrvatsko – ugarske kraljice Elizabete Kotromanić i dio vela kraljice.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Noć muzeja’ u petak, 30. siječnja, održana je prvi put u Muzeju benediktinskog Samostana sv. Margarite u Pagu.

Posjetitelji su sa zanimanjem razgledali izložene vrijedne eksponate na paškoj Izložbi crkvene umjetnosti. Vidjeli su kako se izrađuje paška čipka, što su prezentirale iskusne čipkarice Jasna Magaš i Marijana Paro i mlade čipkarice koje nastavljaju tradiciju šivanja te osobite rukotvorine ženskih ruku. Posebno zanimanje izazvalo je digitalno šivanje čipke, što je obradovalo najmlađe posjetitelje.

U samostanskom muzeju posjetitelji su razgledali brojne izložene vrijedne liturgijske predmete, crkveno ruho, knjige i relikvijare. U Muzeju se nalazi i jedna od najvrjednijih relikvija u Hrvatskoj, Relikvijar Svetog Trna Kristove krune, koja se trenutno nalazi na restauraciji. To je autentični trn za kojeg se vjeruje da potječe s krune koju je Isus Krist nosio tijekom svoje Muke, a koji je 1443. godine povjeren na čuvanje sestrama benediktinkama u Pagu. Značajno je da relikvija Svetog Trna, uz trnovu krunu koja se čuva u pariškoj katedrali Notre-Dame, ima potvrdu Vatikana o autentičnosti.

Na ulazu u benediktinski Muzej posjetitelji su vidjeli veliki mramorni reljef lava svetog Marka iz 16. stoljeća, simbola Venecijanske Republike koji se nekad nalazio nad gradskim vratima u Pagu.  U prizemlju zgrade predstavljena je ljepota paške čipke, uz mogućnost „šivanja“ vlastite digitalne paške čipke.

Muzej Samostana sv. Margarite je polovicom 2026. godine od Ministarstva kulture i medija RH zaprimio Rješenje da su ispunjeni svi zahtjevni uvjeti za osnivanje muzeja vjerske zajednice u sastavu Samostana Sv. Margarite. Nakon zaprimljenog Rješenja, Muzej Samostana sv. Margarite upisan je u Upisnik javnih i privatnih muzeja u RH te je postao jedina muzejska ustanova na području grada Paga. Trenutno se uz pomoć Ministarstva kulture i medija RH i Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova uređuje prvi kat muzejske zgrade, čime će se zaokružiti koncept toga jedinstvenog kulturno – turističkog sadržaja i ujedno postaviti temelji razvoja vjerskog turizma grada i otoka Paga.

Hrvatsko muzejsko društvo organizira manifestaciju ‘Noć muzeja’ od 2005. godine. Idejne začetnice manifestacije su mr. sc. Vesna Jurić Bulatović i mr. sc. Dubravka Osrečki Jakelić. Od 2007. godine, ‘Noć muzeja’ prerasla je u nacionalnu manifestaciju u koju se uključuje sve više muzeja i gradova, pa tako i grad Pag. Prema evidenciji, Muzej paških benediktinki tijekom ‘Noći muzeja’ posjetilo je 168 posjetitelja. Tu manifestaciju u gradu Pagu organizirala je TZ Grada Paga.

Tekst i foto: Samostan sv. Margarite u Pagu

Prva rekolekcija u 2026. godini za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu, 21. siječnja, u Samostanu sv. Marije u Zadru. Duhovno i teološko izlaganje o svetom Augustinu kao učitelju zajedništva i poniznosti održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž.

Predavač je počeo izlaganje dirljivim primjerom iz Augustinovog života – pismom koje je svetac uputio djevojci Florentini. Budući da je bila jako sramežljiva, u njeno ime pisala je majka.

Augustinov odgovor otkriva njegovu duboku poniznost: odgovorit će ako zna, a ako ne zna, uputit će na onoga koji zna. Iako kaže da ne voli poučavati, ipak poučava tako da učenik sam dođe do istine i više ne treba učitelja, jer je, kako ističe, oholost stalna opasnost i za učitelja i za učenika.

Ključ uspjeha u poučavanju, naglašava Augustin, je uzajamna ljubav učitelja i učenika. Iz tih uvodnih misli, Raguž je pozvao redovnice da zavole svetog Augustina kako bi mogle dublje razumjeti njegovu misao o redovničkom životu.

Potom je razmatrao četiri stupa Augustinove vizije redovništva. Prvi stup je odnos kontemplacije i akcije – „sveta dokolica“.

Sveti Augustin kontemplaciju naziva „svetom dokolicom“, odnosno svetim slobodnim vremenom koje je vrijeme ljubavi prema Istini. Ona traži samoću, molitvu i studij. No, upozorava predavač, to vrijeme lako može skliznuti u ispraznost i lijenost – danas često u obliku pretjeranog boravka na Internetu ili u besciljnoj komunikaciji. Ako djelovanje ne proizlazi iz ljubavi prema Kristu, nego iz traženja osobne časti, ono postaje prazno. Tko izgubi slatkoću kontemplacije, akcija mu postaje teret.

Drugi stup je „jedno srce i jedna duša“. Temelj redovničkog života, prema Augustinu, je ideal prve kršćanske zajednice (Dj 4, 32–37). Uvijek treba dati prednost zajedničkom nad osobnim. Riječ je o „javnoj ljubavi“ – ljubavi koja služi drugima, za razliku od privatne, sebične ljubavi. Središte tog zajedništva je euharistija. Tko u zajednici traži samo svoje interese, ne razumije euharistiju. Redovnik je onaj koji se sjedinio s drugima i odrekao svoga.

Raguž je to snažno oslikao slikom Kristove haljine: ako svatko traži samo svoj dio, haljina se razdire i Krist se ne može cjelovito nositi svijetu. Izdvajanje iz zajednice Augustin smatra pogubnim. Kao lijek, predavač je ponudio jednostavan, ali duboki savjet: „Ako te pritišće život u zajednici – migriraj Kristu u molitvi.“

Treći stup Augustinove vizije redovništva je nositi bremena jedni drugih. U zajednici se kršćanska zrelost očituje u sposobnosti nošenja tuđih slabosti. Ako je netko nepravedan – budi strpljiv; ako je brbljav – budi šutljiv. No, ni to nije dovoljno: potrebna je utjeha. Lakše se nosi bol kada se međusobno tješimo. Augustin ne traži savršenstvo, nego spremnost pomoći drugome. Svaka sestra ima dar koji druga nema. Otkrivajući dobro u drugome, oslobađamo se vlastite oholosti.

Četvrti stup je ljubav prema čovjeku i tišina s Bogom. „Redovnici ne mogu ne ljubiti čovjeka, a mogu bez čovjeka“ rekao je Raguž. Jer, govoreći o anakoretima – pustinjacima, predavač je istaknuo da oni ne bježe od ljudi, nego iz dubokog zajedništva s Bogom postaju korisni za ljude. Danas su, u tom smislu, anakoreti i oni koji žive u zajednici, ali su duboko ukorijenjeni u molitvi i razmatranju. Takav život isključen je od zavisti i traženja vlastite slave, jer redovnik zna da ništa nije njegovo. Gdje nema zavisti, tamo je složna razlika.

Na kraju izlaganja, Raguž je podsjetio kako smo svi u neprestanoj napasti oholosti. Lijek je jednostavan, ali zahtjevan: molitva i život za druge. Tko iskreno moli i daruje se bližnjima, ne može ostati zarobljen u oholosti, jer tada Krist postaje središte svega.

Na završetku duhovno bogate rekolekcije, redovnice Zadarske nadbiskupije izrazile su zahvalnost dr. sc. Ivici Ragužu na nadahnutom i poticajnom izlaganju koje je, oslonjeno na misli sv. Augustina, otvorilo nove horizonte razumijevanja redovničkog života. Riječi predavača bile su snažan poziv na dublju ljubav prema Kristu, vjernost zajedništvu i ustrajnost u poniznosti.

Tekst i foto: s. Rita Maržić