Povodom zatvaranja Godine jubileja 2025., zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje i obred zatvaranja Godine jubileja na blagdan Svete nazaretske obitelji, u nedjelju, 28. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Današnja svetkovina Svete Obitelji, koju slavimo u ovoj katedrali sv. Stošije na samom završetku Jubilejske godine, poziva nas na sabrano, zahvalno i ponizno promatranje Božjeg djelovanja u vremenu. Ne samo onoga koje prepoznajemo u velikim događajima povijesti spasenja, nego i onoga često nenametljivog, a ipak duboko stvarnog Božjeg djelovanja u našem osobnom i zajedničkom životu. Jubilejska godina bila je darovano vrijeme, vrijeme obilja Božje milosti i oprosta, u kojem nas je Crkva pozvala da se zaustavimo, poslušamo što nam Duh govori: u obraćenju srca, u pomirenju s Bogom i ljudima, u produbljenju vjere koja je možda oslabjela ili se umorila te u obnovi kreposti nade koja nas vodi prema onome što ne razočarava i prema cilju našega života – vječnoj radosti u zajedništvu s Bogom.

2. Zato je danas, u trenutku zatvaranja Jubilejske godine, osobito primjereno i važno uputiti Bogu iskrenu zahvalnost. Zahvaljujemo mu za darovano vrijeme u kojem nas je pratio, vodio i strpljivo oblikovao. Zahvaljujemo mu za svaku milost koju smo primili, za svaki nutarnji poticaj na dobro, za svako otvaranje srca koje je donosilo mir, snagu i novu radost vjere.

Zahvaljujemo Bogu za trenutke obraćenja koji su se rađali u dubini savjesti, za putove pomirenja koji su započeli u srcima i donosili ozdravljenje našeg zajedništva. Zahvaljujemo mu za sakramentalne susrete koji su u ovoj Jubilejskoj godini postali izvor utjehe, oprosta i duhovne obnove.

Zahvaljujemo Bogu za njegovu vjernost koja nas je nosila kroz sve okolnosti života, za njegovu blizinu koja je davala smisao i u izazovima te za njegovu strpljivu prisutnost koja je otvarala prostor rastu i sazrijevanju. U zahvalnosti prepoznajemo da svako dobro, svaka istina i svaki korak prema spasenju imaju svoj izvor u Bogu.

U ovom svetom i zahvalnom trenutku, s osobitom radošću uzdižemo svoje srce Bogu i zahvaljujemo mu za dragocjeni dar potpunih oprosta koje smo tijekom Jubilejske godine primili. Zahvaljujemo mu za obilje milosti koje je Crkva, oslonjena na neiscrpno duhovno blago zasluga Krista Gospodina, Blažene Djevice Marije te svetih i blaženih, velikodušno stavila na raspolaganje vjernicima. U tim darovima prepoznajemo dubinu Božje ljubavi koja se neprestano izlijeva na njegov narod.

Zahvaljujemo Bogu za zajedništvo svetih – općinstvo svetih – koje smo na osobiti način proživljavali unutar ove godine, u kojem nitko ne hodi sam, već ga prate molitva, ljubav i vjernost onih koji su sveto živjeli i prethodili nam u vjeri. Zasluge Krista, Njegove i naše Majke Marije, svih svetih i blaženih, postale su u Jubilejskoj godini izvor duhovne pomoći – oprosta i oslobođenja od posljedica grijeha, te su mnogima donijele olakšanje savjesti, snagu za novi početak i dublje povjerenje u Božje milosrđe.

3. Mnogi su tijekom ove Jubilejske godine, na nadbiskupijskoj ili župnoj razini, kroz hodočašća, slavlje sakramenata, osobito ispovijedi i euharistije, po primanju potpunog oprosta, kroz osobnu i zajedničku molitvu te kroz konkretna djela ljubavi i milosrđa, iskusili blizinu Boga koji spašava, koji liječi rane duše, podiže pâlog čovjeka i vraća smisao životu. Zato je današnja liturgija, na sâmom završetku jubilejskog hoda Svete godine, srdačan čin zahvalnosti Bogu.

Uz to, želimo danas Bogu zahvaliti za milost sâmog otvaranja Jubilejske godine, 27. prosinca 2024., kada smo, uz sudjelovanje velikog broja vjernika i predstavnika svih župa naše Nadbiskupije, ponovno postali svjesni da je Crkva hodočasnička obitelj nade, pozvana ne zatvoriti se u sebe, nego otvoriti vrata Kristu koji dolazi.

Zahvaljujemo i za središnju proslavu Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji, u Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja 2025., kada smo, potaknuti mislima pape Franje iz Apostolskog pisma Spes non confundit – Nada ne razočarava, željeli Bogu zahvaliti upravo za krepost nade. U toj nadi prepoznali smo mnogostruko djelovanje Duha Svetoga koji neprestano potiče mnoga srca na dobro, koji rađa „mnogo dobra“ u našim obiteljima, župama, ustanovama, u životima tolikih pojedinaca koji često samozatajno – poput naših majki i očeva, bez očekivanja zahvalnosti, služe drugima, daruju se i svjedoče evanđelje djelima.

Kao vrhunac ovoga jubilejskog hoda, s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo i Nacionalno hodočašće u Rim od 5. do 11. listopada te nezaboravni susret sa Svetim Ocem papom Lavom XIV., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada. Ovaj susret bio je snažno iskustvo crkvenog zajedništva, povezanosti s Petrovim nasljednikom, Katoličkom Crkvom i potvrda vjere našega naroda. U svom govoru hrvatskim hodočasnicima pred bazilikom sv. Petra, Papa nas je podsjetio na važnu istinu: da korijeni naše vjere nisu ostali zarobljeni u prošlosti, nego da i danas donose plodove, osobito kroz svjedočanstvo obitelji. Upravo je ta Papina misao dragocjena za današnju svetkovinu Svete Obitelji – vjera se čuva, raste i obnavlja u konkretnosti svakodnevnog obiteljskog života, u prenošenju kršćanskih vrijednosti djeci i novim naraštajima. Papa nas je potaknuo da pogled uvijek držimo usmjeren u Isusa, Dobrog Pastira te da mu dopustimo da nas vodi s povjerenjem i poučljivošću, ne zaboravljajući da vjera jača kada se dijeli.

Kao poseban i osobito dragocjen događaj Jubilejske godine, za kojeg s dubokom zahvalnošću uzdižemo svoja srca Bogu, spominjem i uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u crkvi Gospe Malinske na Belafuži, koje smo započeli na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenog.

Trajno euharistijsko klanjanje stavlja u središte našeg vjerničkog života Krista koji ostaje s nama, prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, kao izvor svake milosti, utjehe i snage.

Kao važan i snažan događaj Jubilejske godine, s osobitom zahvalnošću Bogu spominjemo i spomen – slavlje 80. obljetnice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, koje smo na poseban i duboko dirljivi način proživjeli 26. studenog u Privlaci, na sâm dan njegove mučeničke smrti.

U liku don Eugena Šutrina prepoznajemo pastira koji je, u teškim i nasilnim vremenima, svjedočio evanđelje vjernošću, ljubavlju prema spasenju duše, hrabrošću i spremnošću položiti život za Boga i povjereni narod.

Tim slavljem ujedno smo spomenuli i druge ugodnike Božje, mučenike Zadarske nadbiskupije, koji su u različitim povijesnim okolnostima posvjedočili istu vjernost Kristu i Crkvi. Njihovo svjedočanstvo ostaje trajni izvor nadahnuća i nade, osobito za današnje naraštaje, jer nas podsjeća da plodnost Crkve ne proizlazi iz ljudske snage, nego iz vjernosti koja se hrani evanđeljem i daruje do kraja.

4. U ovom zahvalnom trenutku, s osobitom zahvalnošću spominjemo se svih svećenika, dijecezanskih i redovničkih, koji su tijekom Jubilejske godine bili vjerni i strpljivi poslužitelji sakramenta pomirenja i euharistije. Zahvaljujemo im za njihovu raspoloživost, za vrijeme koje su darivali, za tišinu slušanja i za riječi ohrabrenja koje su pomagale otvoriti srce Božjoj milosti. Po njihovoj službi mnogi su ponovno doživjeli blizinu Očevog milosrđa i pronašli put povratka unutarnjem miru.

Braćo i sestre!

5. Na završetku ovoga zahvalnog promišljanja, dok pred Bogom sabiremo sve što smo tijekom Jubilejske godine primili i doživjeli, postaje jasno da se darovano vrijeme milosti ne zaključuje samo liturgijskim činom zatvaranja, nego se želi nastaviti u našem životu u budućnosti. Jubilejska godina bila je put, škola vjere i hod obraćenja, u kojem nas je Gospodin strpljivo vodio, liječio rane srca, obnavljao nadu i produbljivao naše zajedništvo s Njim i međusobno.

Zato se, u svjetlu Jubilejske godine i svega proživljenoga, nameće pitanje – koji su to konkretni i trajni plodovi koje želimo ponijeti sa sobom, nakon završetka Jubilejske godine? Naravno, ne kao popis zadataka ili program, nego kao nutarnje usmjerenje srca i zajednički hod Crkve koja je iskusila Božju dobrotu i blizinu.

Kao trajni plod Jubilejske godine treba ostati u nama duh molitve zahvalnosti koja oblikuje pogled vjere i uči nas prepoznavati Božje djelovanje ne samo u izvanrednim događajima kao što je Jubilejska godina, nego ponajprije u jednostavnosti i svakodnevici života, te nas osposobljava za duhovno razlučivanje koje pomaže slušati što nam Duh Sveti govori u konkretnim životnim okolnostima, kako bismo svoje odluke i putove sve više usklađivali s Božjom voljom.

Nadaje, iskustvo Jubilejske godine treba se nastaviti u produbljenom i redovitom življenju sakramentalnog života, osobito u sakramentu pomirenja i euharistije, što se na poseban i vidljivi način ostvaruje u vjernom sudjelovanju na svetoj misi nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, kako bi vjernici i nakon Jubileja ostali trajno otvoreni Božjem milosrđu koje hrani, oprašta, liječi i podiže, te kako bi euharistijsko zajedništvo, slavljeno u ritmu crkvene godine, postajalo stalnim izvorom snage za svakodnevno svjedočenje vjere u obiteljima, na radnim mjestima i u društvu.

Plod Jubilejske godine treba biti trajno njegovanje kreposti nade koju živimo i koja ne ostaje na razini riječi ili osjećaja, nego se prepoznaje u konkretnim djelima ljubavi, karitativnom djelovanju, djelima solidarnosti i milosrđa.

U svjetlu današnje svetkovine Svete Obitelji i Papinih poticaja, jedan od najdragocjenijih plodova Jubilejske godine treba biti obnovljena svijest o važnosti i svetosti obitelji kao prvom i nezamjenjivom mjestu gdje se život i vjera živi, prenosi i sazrijeva, te gdje se Evanđelje utjelovljuje u svakodnevnim odnosima kroz strpljivost, praštanje, uzajamnu brigu i vjernost, unatoč poteškoćama i ranama koje prate obiteljski život.

Jubilejsko iskustvo potpunih oprosta i zajedništva s cijelom Crkvom – nebeskom i zemaljskom – treba donijeti trajan plod: dublju svijest pripadnosti Božjem narodu kao Mističnom Tijelu Kristovu. U tom Tijelu nitko nije isključen i nitko ne hodi sam; svatko je nošen molitvom, žrtvom i zagovorom svetih. Iz te svijesti rađa se spremnost na zajednički hod, suradnju i međusobnu odgovornost u životu župne i cjelokupne nadbiskupijske zajednice.

Kao jedan od važnih i trajnih plodova Jubilejske godine nameće se i potreba za stalnim, sve dubljim upoznavanjem vjere te ustrajnim rastom u vjeri i ljubavi, jer iskustvo primljene milosti, po svojoj naravi, traži da se razvija, produbljuje i donosi plodove u životu. Jubilej nas je podsjetio da vjera nije dovršeno stanje, nego živi odnos s Bogom koji traži trajno učenje, slušanje Božje riječi, produbljivanje poznavanja crkvenog nauka i osobno usvajanje onoga što Crkva vjeruje i živi.

U tom svjetlu, važno je razumjeti da ne napredovati u vjeri i ljubavi nije neutralno stanje, nego zabrinjavajući znak duhovnog zastoja, jer ono što se ne razvija, s vremenom slabi i gubi snagu. Jubilejska milost nas, stoga, poziva da ne ostanemo na početnim koracima, nego da u poniznosti i ustrajnosti dopuštamo Bogu da nas vodi prema zrelijoj vjeri, dubljoj ljubavi i jasnijem svjedočanstvu, kako bi naš kršćanski život, osobni i zajednički, nastavio rasti i donositi plodove na slavu Božju i na dobro Crkve i društva te spasenje naših duša.

Na kraju, završetak Jubilejske godine poziva nas da darovane milosti ne ostanu tek lijepa uspomena, nego da se pretoče u odgovorno i postojano življenje vjere koje se očituje u svakodnevnim izborima, u većoj otvorenosti Božjem vodstvu te u hrabrom i ustrajnom naviještanju i svjedočenju Evanđelja u svim okolnostima života.

Braćo i sestre!

6. Na završetku ove Jubilejske godine, dakle, okupljeni oko oltara u ovoj drevnoj katedrali sv. Stošije, pozvani smo sve primljene milosti tijekom Jubilejske godine povjeriti Svetoj Obitelji iz Nazareta. Neka nas primjer Josipa i Marije te Isusova blizina pouče da Bog i danas snažno djeluje u našim srcima, obiteljima i domovima, u našoj povijesti. Neka naše obitelji postanu mjesta molitve, mjesta međusobne ljubavi, mjesto rađanja i njegovanja života, dijeljenja vjere i nade, a Crkva – obitelj obitelji – prostor u kojem se Bog štuje, u kojem se čuva, štiti i naviješta dostojanstvo svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti.

Zagovor naših svetih zaštitnika, sv. Stošije, sv. Šime, sv. Krševana, sv. Zoila i svih ugodnika Zadarske nadbiskupije neka nas prati da obilat rod donosimo. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić

Na blagdan sv. Stjepana prvomučenika, svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u petak, 26. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Crkva sv. Šime prvotno je bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku, prije nego je u tu crkvu, iz zadarske crkve Svete Marije Velike, bilo preneseno tijelo sv. Šime u 17. stoljeću. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Nakon jučerašnje radosne proslave Kristova rođenja – Božića, Crkva nas danas vodi k svjedočanstvu života i vjere sv. Stjepana, prvog mučenika, kako bi nam jasno i nedvosmisleno pokazala da put Betlehema neizbježno vodi prema križu, ali i prema nebu koje se otvara onima koji ostaju vjerni do kraja. Križ, međutim, kako nam ga predstavlja Isus i sv. Stjepan kao i svi ostali mučenici tijekom povijesti, nije znak poraza ni negacija božićne radosti, nego njezino najdublje tumačenje: on je objava ljubavi koja ide do kraja, ljubavi koja se ne povlači pred patnjom, ne uzmiče pred nerazumijevanjem i ne prestaje ni onda kada je odbačena. Na križu se do kraja razotkriva tko je Bog – Bog koji ljubi bez uvjeta, bez računice i bez granica, Bog koji spašava čovjeka darom samoga sebe.

Zato put od jaslica do križa nije proturječje, nego jedinstveni put Božje ljubavi prema čovjeku. Dijete položeno u betlehemske jaslice u špilji i Raspeti na križu položen u kamenu grobnu stijenu isti je Gospodin, ista Ljubav koja se najprije daruje u krhkosti i malenosti, a potom se potpuno predaje na križu i poniženju, kako bi čovjeku otvorila nebo. Sv. Stjepan, gledajući Raspetoga i Uskrsloga, razumije da križ nije kraj, nego pečat bezuvjetne ljubavi, i zato ima snage na tu ljubav odgovoriti ljubavlju vlastitog života.

Slavimo, dakle, danas sv. Stjepana, čovjeka punog milosti i snage, ispunjenog Duhom Svetim, čovjeka koji je sav svoj život, ali i svoju smrt, položio u ruke Gospodina Isusa, kojega je prepoznao kao živoga i uskrsloga Gospodara povijesti i čovjekove sudbine.

Posebno je snažno i duboko značenje ovoga blagdana u ovoj crkvi, u crkvi svetoga Šimuna, čovjeka pravednika i bogoprimca, koji je u Hramu primio Dijete Isusa u svoje naručje, ali i u crkvi koja je prije nego je bila posvećena sv. Šimunu bila posvećena upravo sv. Stjepanu, čime se na jedinstven način susreću Božić i mučeništvo, betlehemske jaslice i otvorena nebesa.

Sv. Šimun, ispunjen Duhom Božjim, u Hramu gleda Dijete i izgovara riječi nade i proroštva, govoreći o svjetlu na prosvjetljenje naroda, ali i o znaku osporavanu i o maču koji će probosti Marijinu dušu; dok sveti Stjepan, također pun Duha Svetoga, gledajući u nebo, vidi istoga toga Isusa kako stoji zdesna Ocu te svjedoči da se Šimunovo proroštvo ispunilo i da „mač koji probada dušu“, kako je rekao Mariji, Isusovoj majci u trenutku prikazanja u Hramu, ne donosi smrt, nego prolaz u slavu.

Stjepan je istinski učenik Kristov jer ne samo da propovijeda Evanđelje riječima i djelima, nego ga potvrđuje vlastitim životom i vlastitom krvlju, pokazujući da vjera nije tek izgovorena istina, nego stvarnost koja zahvaća cijelo biće, čovjeka, i svaki trenutak njegovog života.

U trenutku najveće tame, nasilja i nepravde, Stjepan ostaje slobodan u srcu jer je ispunjen Duhom Svetim, i upravo tada, dok ga kamenje pogađa, on ne misli na  mržnju svojih progonitelja, nego gleda otvorena nebesa i Isusa koji stoji zdesna Ocu, čime nam potvrđuje da Bog nikada nije daleko od onih koji mu ostaju vjerni.

Molitva sv. Stjepana u času kamenovanja, molitva predanja i molitva za oproštenje, izravni je odraz Isusove molitve na križu, jer on zaziva Gospodina Isusa da primi njegov duh i moli za one koji na njega bacaju kamenje kako bi ga ubili, svjedočeći da je prava snaga kršćanina u ljubavi koja prašta i u povjerenju koje se ne slama ni pred mržnjom, ni pred nepravednom osudom, ni pred smrću.

Mučeništvo svetoga Stjepana, dakle, nije suprotnost božićnoj radosti, nego njezino najdublje ispunjenje, jer dijete položeno u jaslice dolazi upravo zato da čovjeku otvori nebo i da mu pokaže da je ljubav jača od smrti.

Već nad betlehemskim jaslicama nazire se sjena križa, u siromaštvu štalice, u Herodovu progonstvu, u Šimunovu proročanstvu, i zato ne trebamo biti iznenađeni kada Crkva odmah nakon Božića stavlja pred nas lik mučenika, kako bismo razumjeli cijenu i veličinu dara koji nam je Bog dao.

Stjepan stoji na početku dugog niza mučenika svih vremena, i njegova krv postaje sjeme novih kršćana, jer Bog i danas djeluje po onima koji su spremni izgubiti sve kako bi ostali vjerni Kristu.

I u našem vremenu, u različitim krajevima svijeta, ali i u svakodnevnim okolnostima našega života, ispovijedanje kršćanske vjere traži hrabrost, dosljednost i spremnost na žrtvu, jer živjeti Evanđelje uvijek ima svoju cijenu.

Promatrajući Dijete Isusa u Marijinom naručju i gledajući svetoga Stjepana koji mu ostaje vjeran do kraja, pozvani smo i mi moliti za milost postojane vjere, vjere koja se ne boji poteškoća, nerazumijevanja ni protivljenja, nego je spremna svjedočiti nadu koja u nama živi.

U sâmom srcu današnjeg otajstva stoji temeljna istina naše vjere: Bog je onaj koji nas prvi ljubi. U betlehemskom Djetetu Bog nam ne daruje samo nešto svoje, nego daruje samoga sebe, daruje nam svoje najveće blago – svu svoju ljubav, svoga Sina. Božić je objava Božje ljubavi koja se spušta k čovjeku, bez uvjeta i bez zadrške. A sveti Stjepan stoji pred nama kao onaj koji je tu ljubav shvatio do kraja i na nju odgovorio najradikalnije – ljubavlju, darom vlastitog života. On ne uzvraća nasiljem na nasilje, mržnjom na mržnju, nego darom samoga sebe, jer je duboko svjestan da se na Božju ljubav može odgovoriti samo jednim: ljubavlju.

U tome je veličina sv. Stjepana i njegova poruka nama danas: vjera nije tek prihvaćanje istine, nego odgovor na Božji dar, odgovor života na Ljubav. Bog nas prvi ljubi, a sv. Stjepan pokazuje da se ta ljubav ne zadržava za sebe, nego se pretače u praštanje, vjernost i predanje, čak i onda kada to vodi prema križu. Na ljubav se odgovara ljubavlju – i upravo tu započinje put koji vodi od betlehemskih jaslica do otvorenih nebesa.

Neka nas u ovoj crkvi, u kojoj se susreću Šimunovo prihvaćanje Krista i Stjepanovo potpuno predanje Kristu, Gospodin osnaži da i mi Isusa primimo u svoje srce i da ga, poput svetog Stjepana, hrabro i vjerno nosimo u svijet, sve do dana kada ćemo i mi, po Božjoj milosti, nadamo se, ugledati otvorena nebesa. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Božića, u četvrtak, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Hebr 1, 1 – 6

Draga braćo i sestre!

Svima vama ovdje okupljenima, onima koji nas prate preko Radio Zadra ili društvenih mreža, svim vašim obiteljima i onima koji su vam dragi, kao i svim ljudima dobre volje, upućujem iskrenu čestitku: sretan i blagoslovljen Božić, ispunjen mirom, svjetlom i nadom koja dolazi od Boga.

1. Božić dolazi u društvenu stvarnost obilježenu dubokim podjelama, političkim i gospodarskim pritiscima te rastućom netolerancijom prema slobodnom izražavanju vjere i kršćanskih načela. U javnom prostoru stvara se klima u kojoj se različitost doživljava kao prijetnja, a navještaj Evanđelja i svjedočanstvo vjere i molitve guraju se na rub, doživljavaju kao provokacija, žele se isključiti iz javnog prostora ili su izloženi ruglu, podcjenjivanju ili potiskivanju.

U suvremenom društvenom okviru osobito se izdvaja rastući utjecaj kulture smrti koji postupno mijenja način na koji se vrednuje ljudski život. Umjesto da se prepoznaje život kao neotuđivi Božji dar i temelj svake etike, život se sve češće vrednuje prema mjerilima korisnosti, kvalitete, samodostatnosti ili osobne procjene. Takav pogled rađa  opravdanja za pobačaj, eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo, ali i potiče ravnodušnost prema patnji, starosti, invaliditetu i ljudskoj krhkosti. U pozadini tih pojava leži duboka kriza odbacivanja Boga i shvaćanja čovjeka. Gubi se osjećaj svetosti života od začeća do prirodne smrti, a Bog se potiskuje s mjesta izvora i jamca ljudskog dostojanstva. Ta se kultura rijetko nameće otvoreno. Češće se prekriva jezikom slobode, prava i napretka. Često se zamagljuje savjest i slabi sposobnost društva da razluči dobro od zla.

2. Istovremeno, na osobnoj razini, mnogi ljudi nose teret umora, nesigurnosti i unutarnje podijeljenosti. Prisutni su bojazan i neizvjesnost od budućnosti, osjećaj nemoći pred društvenim procesima koji se doživljavaju kao nametnuti i udaljeni od temeljnih životnih vrijednosti. Nerijetko se javlja i duhovna iscrpljenost, osjećaj usamljenosti te kriza smisla, osobito ondje gdje su vjera i molitva potisnute na privatnu razinu ili gdje se potpuno zanemare.

Na obiteljskoj razini, gospodarski pritisci, nestabilnost rada i rast troškova života ozbiljno opterećuju odnose unutar obitelji. Roditelji se suočavaju s izazovima odgoja djece u okruženju koje često relativizira istinu, autoritet i trajne kršćanske vrijednosti, dok su djeca i mladi izloženi snažnim ideološkim porukama koje zbunjuju njihovo shvaćanje identiteta, života i odgovornosti. Unutar obitelji mogu se produbiti napetosti, nerazumijevanja i podjele, osobito kada članovi obitelji različito doživljavaju društvena i vjerska pitanja. Pojavljuje se i strah da će obitelj, kao temeljna zajednica života i ljubavi, biti marginalizirana ili neshvaćena.

3. U takvoj stvarnosti, društvenoj, osobnoj i obiteljskoj, Božić dolazi kao svjetlo nade koje se rađa upravo u slabosti i nesigurnosti, pozivajući svaku osobu i obitelj da ustraju u istini, međusobnoj ljubavi i povjerenju u Boga koji nam dolazi u susret.

Imajući na umu sve ove izazove i poteškoće, snažno odjekuje božićna poruka nade. Papa Benedikt XVI. u jednoj katehezi uoči Božića 2011. godine pozvao je Crkvu riječima: „Doživimo s radošću Božić koji je pred nama. Doživimo ovo čudesno događanje: Sin Božji rađa se ponovno ‘danas’, Bog je stvarno blizu svakome od nas i želi nas susresti, želi nas dovesti k sebi“ (Kateheza na općoj audijenciji, 21. prosinca 2011.). Ova papina misao usmjerava nam pogled prema srcu Božića: Bog ne ostaje udaljen promatrač ljudske povijesti, društvenih zbivanja,  ljudskih života, nego dolazi blizu svakom čovjeku kao Spasitelj, ulazi u njegovu svakodnevicu – dapače u njegov život, traži osobni susret i nudi zajedništvo koje postaje izvor svjetla, nade i života.

U takvom svijetu, iz Božića izvire snažna poruka Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Hebr 1, 1). Ove riječi Poslanice otkrivaju nam Božić kao trenutak u kojem Bog ulazi u ljudsku povijest s puninom svoje blizine. Bog sada  govori jasno, osobno i trajno; govori riječima i životom. Govori po svome Sinu koji postaje vidljivi znak Božje prisutnosti među ljudima, znak da povijest ima smjer, a ljudski život najveću vrijednost i neizmjerno i neograničeno dostojanstvo.

U svijetu obilježenom bujicom informacija, Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ, Logos, nije tek još jedan glas u mnoštvu, nego Riječ koja sabire ono što je rasuto, liječi ono što je bolesno, povezuje ono što je podijeljeno i osvjetljava put ondje gdje se pogled gubi u magli nesigurnosti i privida. U Kristovoj prisutnosti istina prestaje biti predmet nadmetanja i ponovno postaje prostor susreta, razumijevanja i odgovornosti, ljubavi i prijateljstva, slobode i odgovornosti.

4. Poslanica Hebrejima opisuje Isusa, Sina Božjega kao „odsjaj slave i otisak bića Božjega“ (usp. 1 ,3), čime nas uvodi u dubinu božićnog otajstva: u Isusu se Božja stvarnost ne skriva iza apstraktnih pojmova, nego se očituje u ljudskom tijelu, u životu koji se može promatrati, u riječi koja se može slušati, u primjeru koji se može nasljedovati. Odsjaj slave Božje govori o Svjetlu koje ne zasljepljuje čovjeka, nego prosvjetljuje; otisak bića Božjega govori o pouzdanosti i vjerodostojnosti, o tome da se u utjelovljenom Sinu susrećemo s istim Bogom koji je vjeran svojim obećanjima kroz povijest.

Ova sigurnost koju primamo Isusovim utjelovljenjem snažno produbljuje misli pape Benedikta XVI. izrečene na završetku 2011. godine: „Iz tkiva čovječanstva, rastrganog s tolikim nepravdama, zlobom i nasiljem, neočekivano izranja  radosna i oslobađajuća novost Krista, našeg Spasitelja, koji nas vodi da razmatramo dobrotu i nježnost Boga kroz tajnu njegova utjelovljenja i rođenja“ (Misa zahvalnica, 31. prosinca 2011.). Papa ovim riječima opisuje Božić kao prodor Božje ljubavi u tamu svijeta: u povijest ranjenu grijehom, nasiljem i nepravdom; opisuje kako Bog ulazi s nježnošću i dobrotom u ljudske živote, donoseći radost koja oslobađa i liječi. Utjelovljenje Sina Božjega postaje znak da tama i grijeh nemaju posljednju riječ, da Božja blizina ima snagu obnoviti čovjeka i društvo, cijeli svijet.

5. Nadalje, kada Poslanica Hebrejima kaže da Sin Božji „nosi sve snagom svoje riječi“ (usp. 1, 3), ona time otkriva duboku stvarnost božićnog događaja: svijet sa svim svojim napetostima, društvenim lomovima, nepravdama i strahovima nije prepušten slučaju, kaosu ili samovolji moćnih. Sve stvoreno ima uporište u Božjoj riječi koja održava, podupire i vodi povijest prema punini. Božja riječ nije hladna zapovijed, nego živa snaga koja daje postojanost i nadu, koja omogućuje da i u krhkim okolnostima života vidimo smisao i smjer.

U toj slici svijeta koja se nalazi u Božjim rukama, rađa se povjerenje da ljudska povijest, povijest našeg života, nije niz besmislenih događaja, nego prostor u kojem se, unatoč sporosti i otporima, očituje Božja vjernost.

Božja vjernost postaje oslonac pojedincu i zajednici, poticaj da se i u složenim vremenima živi odgovorno, strpljivo i s nadom. Božić nam tako otkriva da sigurnost ne dolazi iz kontrole nad svim okolnostima života i društvenih događanja, nego iz povjerenja u Boga koji u Sinu nosi svijet, nosi svakog čovjeka i vodi ga prema svjetlu koje ne prestaje sjati.

6. Ulomak iz Poslanice Hebrejima koji smo danas slušali u drugom čitanju otvara, dakle, prostor nade i odgovornosti. Ako je Bog progovorio u Sinu, tada ljudska riječ, odluka i djelovanje dobivaju novo mjerilo. Pozvani smo u vlastitim obiteljima, radnim sredinama i društvu graditi život na temeljima Božje riječi, graditi kulturu života i njegovog neotuđivog dostojanstva, kulturu povjerenja i dijaloga. Pozvani smo tražiti rješenja koja štite dostojanstvo čovjeka od začeća do njegove prirodne smrti, pravo na rad i sigurnu materijalnu egzistenciju; pozvani smo stvarati uvjete koji omogućuju mladima sigurnu budućnost, jačaju solidarnost sa slabijima i osnažuju zajedništvo.

Sin Božji, kojega Bog postavlja baštinikom svega, pokazuje put služenja, blizine i darivanja. Njegovo utjelovljenje nas uči da se promjena svijeta događa kroz male, vjerne korake: kroz iskrene i pravedne međusobne odnose, kroz odgovorno sudjelovanje u društvu, kroz spremnost na preuzimanje dijela tereta drugih. Božić tako postaje nadahnuće za aktivno sudjelovanje u traženju najboljih rješenja, ustrajno i strpljivo, s pogledom usmjerenim prema općem dobru.

7. Poslanica Hebrejima u ulomku današnje liturgije, govori također i o radosti neba nad Sinom koji postaje čovjekom. Ta radost prelijeva se na zemlju i postaje izvor snage za ljude. Ona osnažuje nadu da tama ne određuje posljednju riječ, da strahovi ne upravljaju budućnošću, da svjetlo ima sposobnost rasti i širiti se. U toj radosti rađa se hrabrost za zauzimanje, za odgovornost, za zajedničko traženje putova koji vode prema pravednijem i humanijem društvu.

8. Neka ovaj Božić, braćo i sestre, obnovi u nama svijest da Bog govori i danas, da govori u Sinu koji je među nama i da nas ta Riječ osposobljava za djelovanje. Neka nas potakne da u svim aktualnim izazovima prepoznamo poziv na suradnju s Božjim naumom spasenja svakog čovjeka, na mudrost i na nadu koju nam Bog daruje svojim utjelovljenjem.

S tom vjerom i povjerenjem u Boga koji se daruje, započnimo i nastavimo traženje najboljih rješenja, za dobro svakog čovjeka i za budućnost našeg društva.

Još jednom, svima želim i molim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2026. godinu.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić

Misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru na Badnjak, u srijedu, 24. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

1. Božić – Bog s nama

Draga braćo i sestre!

Sretan vam i blagoslovljen Božić! Neka se dar mira i radosti koje nam Isus poklanja svojim rođenjem prenese na vas, na vaše obitelji kod kuće, vaše najmilije po svijetu, sve bolesne, osamljene, starije i nemoćne, kao i one koji noćas služe drugima – liječnike, medicinsko osoblje, vatrogasce, pomorce, policajce, vojnike, sve one koji rade i bdiju dok mi molimo i u miru slavimo Božić.

Noćas, dok se između starodrevnih zidova ove katedrale skladno razlijeva tišina, molitva, božićna pjesma i milozvučni glas orgulja, okupljeni smo oko jednog od najvećeg i najnježnijeg otajstva naše vjere: Bog postaje čovjekom, Bog postaje Dijete, Krist se postaje jedan od nas, Bog se želi nastaniti u našim životima.

2. Milost Božja – ljepota koja otkriva našu ljepotu

U drugom čitanju noćašnje liturgije, uzetom iz Poslanice Titu, sv. Pavao izriče misao koja je srce Božića; rečenicu kratku, ali tako snažnu koja može rasvijetliti najtamnije kutke ljudske povijesti i dušu svakog čovjeka. Riječima sv. Pava: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2, 11), pred nama se otvara snaga i dubina Božjeg djelovanja koja je trajni ulazak Božje dobrohotnosti u sve što živimo i jesmo; to je trenutak u kojem se otvara novi horizont postojanja, jer Bog Isusovim rođenjem pristupa čovjeku s puninom ljubavi koja obasjava srce i omogućuje mu da opet osjeti svoju vrijednost u Božjem pogledu. Sv. Pavao nas tako uvodi u otajstvo Božića, gdje Bog govori svojom prisutnošću svoga Sina koja grli, podiže i hrabri, prisutnošću koja donosi mir i poziva na povjerenje.

U duhu ove Pavlove misli, blagopokojni papa Franjo na misi ponoćki 2019. godine, izrekao je riječi koje kao da sažimaju čitavu istinu Božića i produbljuju njezinu unutarnju nježnost. Papa Franjo kaže: „Pojavila se Božja milost. Milost je sinonim ljepote. Ove noći, u ljepoti Božje ljubavi, otkrivamo i našu vlastitu ljepotu, jer smo voljeni od Boga”. Ove Papine riječi, nadahnute Pavlovim mislima, otvaraju pogled prema izvoru svake ljudske radosti, jer govore da se u Božjoj ljubavi ne otkriva samo ljepota Boga koji nam se daruje u svom Jedinorođenom Sinu, nego i ljepota čovjeka koji ponovno prepoznaje vlastitu vrijednost, vlastitu dubinu, vlastito dostojanstvo koje Bog u njemu obnavlja. Ljepota o kojoj govori Papa nije izgled tijela ili ljudska karijera koja se rađa iz prolaznih uspjeha, pohvala ili društvenih priznanja, nego je to duboka i sigurna ljepota i istina da nas Bog promatra s ljubavlju koja ne prolazi i da iz toga pogleda izvire snaga za svaki novi korak, pa i onda kad se čini da je život pretežak ili prezahtjevan.

Kada sv. Pavao kaže da se „pojavila milost Božja“ (Tit 2, 11), ukazuje nam kako se otvara prostor u kojem čovjek može osjetiti kako ga Božja dobrota obuzima poput blaga svjetla koje se spušta na njegovu nutrinu i nježno oslobađa od opterećenja koja je nosio možda godinama; u toj Božjoj milosti čovjek ponovno otkriva da je njegov život mjesto Božjeg djelovanja i da u njemu postoji nešto iskonski lijepo što Božja ljubav stalno želi iznova rasvjetljavati i jačati. Božja Milost pokazuje da je ljudsko biće – čovjek –  od početka stvoreno za puninu života, za mir i za radost u zajedništvu s Bogom i ljudima, te da Božja prisutnost u svijetu ima snagu usmjeriti svaki ljudski korak prema toj punini.

Sv. Pavao dodaje da je milost „spasiteljica svih ljudi“ i tim riječima gradi prostor u kojem se nitko ne osjeća isključenim, jer Božja ljubav ulazi u život svakoga čovjeka, bez obzira na njegovo stanje, podrijetlo, povijest ili okolnosti; i upravo u toj sveobuhvatnosti milosti raste iskustvo da je svaki čovjek pozvan stati pred Boga s povjerenjem koje se rađa iz spoznaje da se Božja ljubav daruje jednako široko kao što se svjetlost zore daruje cijelom krajoliku, bez razlike i bez uvjeta.

3. Milost Božja odgaja

Sveti Pavao nastavlja i kaže da nas je Božja milost „odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu“ (Tit 2, 12). Ovime sv. Pavao ne opisuje samo moralni program koji čovjek treba ostvariti vlastitim naporom, nego ukazuje na put kojim Božja milost vodi čovjekovo srce, put koji se oblikuje polako, gotovo neprimjetno, poput načina na koji blaga kiša natapa suhu zemlju i priprema je da ponovno donosi plod. Riječi sv. Pavla o odgoju milosti otkrivaju da Božja ljubav ne djeluje samo kao utjeha, nego i kao snaga koja čovjeka nježno usmjerava prema kreposnom, zrelijem, uzvišenijem, plemenitijem i slobodnijem načinu života.

U činjenici da nas je milost „odgojila“ krije se cjelokupna dinamika Božjeg djelovanja: Bog pristupa čovjeku strpljivo, s neizmjernom pažnjom, poput učitelja koji zna da svaki istinski napredak dolazi iznutra, iz srca koje se otvara i prepoznaje smisao života koji mu se nudi. Milost stvara u čovjeku prostor u kojem se srce počinje oslobađati navika koje ga zarobljavaju i misli koje ga odvode od mira; kroz tu unutarnju preobrazbu čovjek sve jasnije prepoznaje ljepotu razumnog djelovanja, širinu pravednog odnosa prema drugima i dubinu pobožnosti koja nije izvanjski čin, nego život u Božjoj prisutnosti. Tako se, korak po korak, rađa život koji odgovara dostojanstvu djeteta Božjega i koji čuva slobodu srca u svijetu koji često pokušava odvući čovjeka prema površnosti, tjeskobi ili sebičnosti.

Sv. Pavao zatim podiže pogled prema budućnosti i kaže da milost u nama budi čežnju „iščekivanja blažene nade i očitovanja slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista“ (Tit 2, 13). Ovime sv. Pavao otvara prostor kršćanske nade, prostora u kojem svijet više nije zatvoren krug prolaznosti, nego put koji vodi prema punini koju Bog priprema čovjeku i svemiru. Blažena nada o kojoj govori sv. Pavao nije želja koja se rađa iz čovjekove mašte, nego tihi plamen u čovjekovom srcu koji Duh Sveti raspiruje u njemu kad se čovjek susretne s Božjom ljubavlju i spozna da život, sa svim svojim ljepotama i tminama, ima duboki smisao i konačno ispunjenje u Bogu.

U Pavlovim riječima otkrivamo da je kršćanski život istodobno duboko ukorijenjen u sadašnjosti i široko otvoren prema budućnosti: čovjek živi razumno, pravedno i pobožno ovdje i sada, dok u srcu čuva nadu koja se proteže preko granica vidljivoga i povezuje ga s Kristom koji će jednom doći u slavi. Tako se život oblikuje kao sklad između vjernosti svakodnevici i usmjerenosti prema vječnosti; kao život koji se ne boji stvarnosti, jer je uronjen u milost koja u njemu djeluje, i koja će jednom zasjati u punini.

U toj povezanosti sadašnjosti i budućnosti, Božje milosti i kreposti nade, čovjek otkriva svoje pravo mjesto pred Bogom: mjesto hoda, rasta i povjerenja; mjesto u kojem svaki korak postaje dio puta prema svjetlu koje se već pojavilo u Kristovom rođenju i koje će jednom obasjati cijelu stvarnost.

 4. Zadar – grad svjetla koje traži put

Braći i sestre!

Zadar je grad čije su ulice i zidine, kroz stoljeća, nosile tragove razaranja i obnova, grad koji je u svoj krajolik utisnuo slojeve povijesti sastavljene od ratnih rana, velikih preokreta, političkih nestabilnosti i gospodarskih lomova, ali i grad u kojem je ljudsko srce uvijek iznova pronalazilo snagu u vjeri, otvorenost za vjernost Evanđelju. U toj povijesti prepoznajemo duh kršćanske zajednice koja je rasla kroz kušnje i učila kako čuvati vjeru u Boga i ljudsko dostojanstvo, kako ne dopustiti da je obilježi tama vremena, nego da iz nje razvije novu mudrost i još dublje povjerenje u Boga koji vodi povijest.

Zato vjerujem da naš Grad, ukorijenjen u tolikim iskustvima boli i obnove, posjeduje jedinstvenu sposobnost postati mjesto još boljeg društvenog uređenja utemeljenog na evanđeoskim principima; mjesto u kojem se Bog stavlja na prvo mjesto i slavi zbog njegove ljubavi; mjesto gdje svako s Bogom prepoznaje smisao svog života; mjesto gdje se njeguje kultura poštenja i dijaloga, u kojoj se cijeni i živi istina.

I naš narod može postati mjesto u kojem vjera ne zauzima tek ulogu ukrasne tradicije, poput kuglica i lampica na božićnom drvcu koje sjaje izvana, ali ne dotiču srce. Narod u kojem advent i Božić ne postaju sezonski spektakl, još jedna inačica rimsko-poganskog „panem et circenses“ – „kruha i zabave“ – nego vrijeme istinskog iščekivanja i susreta.

Upravo zato ohrabruje dolazak velikog broja vjernika i sudjelovanje na misama zornicama. One svjedoče da advent i Božić nisu tek folklor i navika, nego živo vrijeme budnosti, čežnje i traženja Boga. Rana jutra ispunjena molitvom, sabranošću i pjesmom pokazuju snagu vjere koja nadilazi komociju i rutinu, te potvrđuju da ima ljudi koji žele Isusa staviti u središte života. Svima koji su ustrajno dolazili na mise zornice, molili i svjedočili vjeru – djeci, mladima, obiteljima, starijima –  iskrena pohvala i zahvalnost. Njihova vjernost gradi Crkvu i čini zajednicu koja ne slavi samo blagdan, nego živi njegovo otajstvo Isusovog rođenja.

Bez Isusa Krista, advent gubi svoj smjer, a Božić svoj razlog. Advent i Božić bez Isusa ostaju prazna forma koja može dodirnuti osjetila, ali ne donosi mir duše i ne spašava čovjekovu neumrlu dušu. Takav Božić ne prosvjetljuje savjest, ne potiče na kajanje, ne mijenja čovjeka, ne poziva na pomirenje, ne umnaža ljubav prema najpotrebnijima, ne potiče na prepoznavanje Krista u potrebitima. On zabavlja ljude, ali ne liječi naše rane srca; on uljepšava naša mjesta, ali ne oslobađa od ropstva naše duše; on okuplja ljude, ali ne umnaža ljubav i solidarnost.

Još je opasnije što se takav gubitak Isusa događa gotovo neprimjetno. U ime „dobre atmosfere“ izbjegava se govor o molitvi, obraćenju, kajanju i životu koji njeguje kršćanske vrline. U ime „otvorenosti svima“ potiskuje se istina Evanđelja. U ime „tradicije i dobre zabave“ zaboravlja se vjera. Tako se Krist ne progoni – On se jednostavno više ne čeka i ne prima. A advent bez iščekivanja Isusa i pripreme njegovog rođenja u našim srcima postaje karikatura samoga sebe.

Zato je nužno jasno upozoriti: ako u adventu i Božiću izgubimo Isusa, izgubili smo sve ono najbitnije. Izgubili smo Boga koji je Emanuel – Bog s nama, izgubili smo Svjetlo koje rasvjetljuje tamu života, Spasitelja koji spašava od vječne smrti; ostali smo bez  Riječi koja daje smisla svemu i svima. Bez Isusa, Božić se pretvara u zabavu, u slavlje bez spasenja, u blagdan koja je iznutra prazan jer je bez svog izvornog identiteta.

5. Zaključak

Neka se, braćo i sestre, Krist rodi u srcu svakoga od nas. Svojim rođenjem neka utješi ranjene, okrijepi umorne, ozdravi bolesne, ohrabri mlade, učvrsti u ljubavi obitelji, blagoslovi naš Zadar i našu Domovinu.

Još jednom: Sretan vam i blagoslovljen Božić – vama i vašima, blizu i daleko, bolesnima, starima, nemoćnima, svim ljudima dobre volje! Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je novopostavljeni križ s korpusom ispred župne crkve Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru, nakon mise zornice koju je predvodio u toj župnoj crkvi u ponedjeljak, 22. prosinca.

„Mise zornice nas svake godine iznova uče strpljenju. Uče nas da Božić nije događaj koji se dogodi „preko noći“, nego otajstvo koje se polako priprema u srcu, koje dozrijeva u sabranosti, molitvi, u vjernosti malim koracima svakodnevnog života“, rekao je nadbiskup.

Razmatrajući Marijin hvalospjev Veliča u navještenom evanđelju, nadbiskup je rekao da je on nastao nakon što je Bog u potpunosti promijenio Marijin život i kad je izložena velikim izazovima, pitanjima i mogućem odbacivanju. „Ipak, Marija ne zatvara srce pred Božjom riječi, nego ga otvara Bogu. Usklikom „Veliča duša moja Gospodina“ Marija priznaje da Bog postaje središte njenog života. Marija ne želi živjeti okrenuta sebi, svojim planovima i sigurnostima, nego Božjoj volji koja često vodi putem koji ne razumijemo, ali koji uvijek vodi prema životu, prema dobru, dapače, našem vječnom dobru.

Marija ne veliča sebe; ne stavlja u središte pažnje svoju osobu. Ona ne gradi sliku vlastite veličine, nego prepoznaje da je sve Božji dar, da je sve milost, da je sve djelo Boga koji se saginje nad neznatnošću svoje službenice. Upravo u toj neznatnosti započinje najveće djelo spasenja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Naglasio je da Bog kojega Marija veliča i slavi „nije daleki i hladni Bog. To je Bog koji vidi, ljubi, koji se sjeća svojih obećanja i ostaje vjeran i onda kad se čovjek umori, posrne ili izgubi nadu. U svojoj pjesmi Marija obuhvaća cijelu povijest spasenja, „od koljena do koljena“ i pokazuje nam da Bog nije Bog trenutka, nego Bog vjernosti koji sigurno vodi povijest prema ispunjenju“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da se „Marija ne boji izgovoriti riječi koje uznemiruju: govori o oholima koji su raspršeni, o silnima koji su zbačeni s prijestolja, o bogatima koji ostaju prazni. Ona zna da je Božja pravda istina koja oslobađa. Bog ruši lažne sigurnosti koje se grade na moći, položaju i samodostatnosti, ne da bi ponizio čovjeka, nego da bi mu vratio izgubljeno srce koje se više ne oslanja na Boga, nego na sebe“, poručio je mons. Zgrablić, dodavši da „Marijina vjera ne ostaje na lijepim riječima i pobožnim osjećajima, nego se pretače u konkretno služenje, u strpljivu prisutnost, u vjernost svakodnevici. Marija ostaje, jer ljubav uvijek ostaje“.

Nakon mise, nadbiskup je blagoslovio novopostavljeni križ s korpusom Isusa Krista koji se nalazi ispred župne crkve, a ovo ljeto križ i korpus bili su nehotice oštećeni prolazom jednog visokog prijevoznog sredstva.

„Križ je u komunizmu bio skinut, otuđen i uklonjen. Bio je uklonjen onda kad je križ nekima smetao, kad je vjera bila potiskivana, a Bog guran na rub društva. Ipak, Božja providnost ima zadnju riječ.

Taj isti križ, nakon više desetljeća, vraćen je samostanu i to po rukama onih koji su ga nekoć skinuli i odnijeli. Te iste osobe koje su u svom životu donijeli odluku pomiriti se s Bogom i Crkvom, vratili su križ koji su ukrali. To je i nama snažno svjedočanstvo da nijedna rana nije jača od milosti i da nijedno zlo nema posljednju riječ“, poručio je mons. Zgrablić u propovijedi mise zornice.

Originalni pozlaćeni korpus za vrijeme mise koju je bio je izložen ispred oltara na misi zornici, „kao snažni svjedok povijesti, patnje, gubitka, ali i povratka, obraćenja, oprosta i vjernosti. Križ ponovno stoji ondje gdje treba stajati – ne kao ukras, nego kao poziv na odgovor ljubavi i obraćenje. Križ postaje slika Crkve i vjernika koji su pozvani ostati uz Gospodina i kad je teško, ostati vjerni i kad se čini da je vjera slaba, krhka ili ugrožena“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Poželio je da nas „Marija, žena bdjenja i vjernosti, nauči kako se čuva ono što je sveto. Neka nas nauči ostajati uz križ, ali i vjerovati u uskrsnu snagu Boga koji ljubi, liječi i koji uvijek iznova donosi svjetlo u tamu života“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši značenje postojanja toga križa na toj lokaciji, fra Tomislav Vrsaljko, župnik Relje, rekao je da je osobito osjetio koliko taj križ znači župljanima i prolaznicima kad je primijetio kako bi se ljudi naklonili pred tim mjestom, i u vremenu kad se križ tu vidljivo nije nalazio.

Povijest postavljanja i otuđivanja križa na Relji

Korpus kojeg je blagoslovio nadbiskup Zgrablić na sadašnjem novopostavljenom križu je odljev originalnog korpusa koji se čuva u crkvi sv. Ivana Krstitelja, a nekad je bio na križu na križanju ulica Zrinsko-Frankopanske i Put Murvice. Križ na tom zadarskom raskrižju, koji je u nazočnosti papinog legata bio postavljen 1933. o jubilarnoj 1900. obljetnici Kristove smrti, bio je više puta tijekom povijesti uklanjan i korpus  s njega otuđivan.

Zadarski nadbiskup Marijan Oblak, tada umirovljeni, blagoslovio je na prvu nedjelju došašća, 30. studenog 2003., križ s korpusom koji je tada bio ponovno postavljen na izvornu lokaciju, visok 4,10 m i širok 1,30 metara.

Križ na toj lokaciji uz raskrižje na Relji komunisti su rastrgnuli na svetkovinu Duhova 6. lipnja 1954. godine. Korpus na križ te 2003. godine bio je vraćen na svoje izvorno mjesto nakon 49 godina.

Naime, dijelovi obeščašćenog križa bili su pronađeni i na obližnjoj livadi, a doživio je nekoliko progona: 21. lipnja 1954. g., dan nakon klanjanja koje je bilo pod nadzorom komunista, a vjernici su ga prikazali kao naknadu za svetogrđe, jedan mladić je provalio u crkvu, u potrazi za ostacima raspela. U provali je zanjihao konop zvona te ga je zvonjava omela u naumu.

Obnovljeni križ 1955. g. opet je postavljen, ali je bio opet bačen na tlo. Godine 1957. korpus raspela blagoslovio je tadašnji zadarski nadbiskup Mate Garković – no tada je bio postavljen na ulazu u dvorište župne crkve. Original korpusa tada je bio pohranjen na čuvanje u crkvi.

U toj prigodi kad je križ bio vraćen na svoje mjesto, župnik na Relji gdje djeluju franjevci trećoredci glagoljaši i gdje je jezgra nastanka hrvatske Franjevačke provincije trećoredaca glagoljaša u 13. st., bio je sadašnji požeški biskup Ivo Martinović, TOR.

Župa na Relji u srpnju te 2003. godine bila je proslavila 50 godina svoga postojanja. U prigodi te proslave, na poticaj tadašnjeg provincijala fra Pave Milkovića i preporuku zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, župa je 7. travnja 2003. bila uputila poglavarstvu Grada Zadra molbu za izdavanjem dozvole o ponovnom vraćanju i postavljanju križa koju je Gradsko poglavarstvo 19. rujna 2003. bilo odobrilo.

U nazočnosti brojnih svećenika, predstavnika gradske vlasti i stotine vjernika, koji su se prilozima i molitvama zauzimali za vraćanje križa, križ na svom izvornom mjestu uz zadarsko raskrižje na Relji od 2003. opet je postao simbolom; naime, roditelji su djecu bili slali da idu kupiti kruh “kod križa”.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Rođenje Isusa, Sina Božjega, oblikuje srce, obitelj i društvo

1. U ozračju svetkovine Rođenja Gospodinova, dok u našim srcima ponovno oživljava pjesma anđela „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14) i naša draga božićna pjesma „Svim na zemlji mir, veselje“, s radošću razmatramo otajstvo rođenja Isusa, Sina Božjega – Kneza mira, čije se svjetlo otajstva rođenja u punini rasprostire nad ljudskim životom, nad našim obiteljima i cijelim svijetom. U tom svjetlu rađa se svijest da Bog ulazi u povijest čovječanstva – dolazi „svojim miljenicima“ s nježnošću koja potiče i jača našu nadu, s blizinom Boga koji učvršćuje naše korake i s milošću koja nas potiče na zajedništvo, razumijevanje i miran suživot. Kristovo rođenje postaje Božja nazočnost u središtu naših dana, u iskustvima koja oblikuju našu svakodnevicu i u svim nastojanjima kojima tražimo putove dobra, istine i pravednosti.

2. U vremenu obilježenom napetostima i nesigurnostima, društveni suživot često je opterećen teškoćama i nerazumijevanjem. Političke i društvene napetosti, s pojavama različitih skandala, kriminala i korupcije, dodatno opterećuju javni prostor. Rastući utjecaj novih ideologija unosi sve više nesigurnosti u društvo. Tendencije koje potkopavaju kršćanske i općeljudske vrijednosti te stabilnost obitelji ozbiljno narušavaju temelje ljudske egzistencije.

Sve izraženije nepovjerenje u institucije i međuljudske odnose postaje ozbiljan izazov svakodnevnom životu. Našu stvarnost dodatno otežava širenje lažnih informacija putem medija i društvenih mreža, što pridonosi povećanoj polarizaciji i podjelama u društvu. Socijalne nejednakosti koje pogađaju brojne obitelji, nesigurnost radnih mjesta i gospodarske teškoće povećavaju osjećaj nesigurnosti.

Migracijski izazovi, iskustvo usamljenosti i izolacije mnogih ljudi te zabrinutost zbog budućnosti mladih naraštaja, stvaraju dodatne pritiske i otvaraju pitanja o smjeru društvenog razvoja. U takvim okolnostima javlja se snažna potreba za mirom, jasnoćom i obnovljenim povjerenjem, ukorijenjenima u vrijednostima istine i pravednosti.

U takvom složenom ozračju, obilježenom ubrzanim ritmom života, pritiscima suvremene ne/civilizacije, osjetljivosti mentalnog zdravlja i slabljenjem povjerenja u javni govor, sve snažnije raste želja za mirom koji donosi jasnoću srcu i učvršćuje put zajedništva.

3. U toj stvarnosti posebno snažno odzvanja iskustvo biblijskog pjesnika i njegov vapaj: „Samo je u Bogu mir, dušo moja“ (Ps 62, 6), koji nas poziva na povratak izvoru nutarnjeg sklada kojega Bog daruje čovjeku utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista. U tom pozivu otvara se duhovno ozračje u kojem čovjek može pronaći uporište za svoje misli, sigurnost za svoje odluke i snagu za hod naprijed, nošen mirom koji nadilazi sve nemire i vraća srce u ravnotežu. U tom pozivu otvara se, također, prostor u kojem čovjek može odložiti svoje strahove, obnoviti svoje povjerenje i dopustiti da se u njegovom srcu učvrsti trajan mir kojeg daruje sâm Bog. Taj Božji mir oblikuje naš pogled na svakodnevne izazove, donosi jasnoću u naše odluke i daje nam snagu za ustrajnost u dobru, osobito u trenucima kad se svakodnevni putovi čine složenima, a međusobni odnosi krhkima. U tom miru rađa se pouzdanje u sigurnu budućnost, učvršćuje se svijest o vrijednosti svakoga čovjeka i produbljuje se briga za dostojanstvo ljudskog života od začeća do prirodne smrti i u svim okolnostima ljudske egzistencije.

U središtu božićnog otajstva snažno se ističe dolazak Isusa Krista, Sina Božjega, čije rođenje unosi u svijet mir koji proizlazi iz Božje ljubavi i njegove trajne vjernosti spasenja čovjeka. Njegova prisutnost oblikuje našu nutrinu, obnavlja našu sposobnost za ljubav i u nama potiče otvorenost prema drugima. U susretu s Njegovim mirom raste spremnost za praštanje, raste dobrohotnost prema bližnjemu i jača osjećaj da smo pozvani biti graditelji društva koje cijeni dostojanstvo svake osobe i njeguje kulturu dijaloga. U tom ozračju Krist postaje temelj naših nastojanja da širimo dobro, da se zauzimamo za pravednost i da svjedočimo vrijednosti koje izviru iz evanđelja.

4. Bogato značenje Božića posebno se očituje u obitelji, u kojoj se čovjek uči blizini, strpljivosti, nesebičnosti i radosti zajedništva. Obitelj je prostor u kojem se rađa toplina međusobnih odnosa, u kojem se prenosi vjera i povezuje naraštaje te u kojem se oblikuje srce sposobno za povjerenje i krepost vjere, ljubavi i nade. U obiteljskom okruženju njeguje se zahvalnost za život, učvršćuje osjećaj pripadnosti i razvija spremnost za suodgovornost, što sve postaje vrijedna osnova za izgradnju skladnog društva. Božić nas potiče da prepoznamo ljepotu svakog obiteljskog trenutka i da svaku obiteljsku zajednicu obogatimo strpljivošću, razumijevanjem i međusobnom podrškom.

U duhu Božića jasno prepoznajemo i važnost kršćanske kreposti nade koja nas vodi prema novim počecima i koja osnažuje naša nastojanja da živimo s pouzdanjem u Božju prisutnost. Nada oblikuje našu sposobnost da vidimo dobro u svijetu, da vjerujemo u plodove napora i žrtve i da se, unatoč izazovima, usmjerimo prema budućnosti otvorenoj Božjem djelovanju. Ona nam daje duhovnu postojanost i nježnu hrabrost koja potiče obnovu odnosa, promiče razumijevanje i podupire ustrajnost u svakom djelu ljubavi.

5. Ove godine s osobitom zahvalnošću u srcu promatramo završetak Jubilejske godine koja završava u božićnom vremenu, na blagdan Svete Obitelji, u mjesnim Crkvama. Jubilejska godina koja se primiče završetku obogatila je našu vjeru mnogim milostima i potaknula nas na obnovu duhovnog života, kreposti nade, na djela ljubavi, na susrete koji su učvrstili zajedništvo i na korake koji su otvorili put pomirenju. Zahvaljujemo Gospodinu za sve primljene milosti i darove, za trenutke u kojima smo osjetili blizinu Duha Svetoga, za svaku obnovljenu nadu i za svako dobro djelo koje je proizašlo iz Njegovog nadahnuća. Sa zahvalnošću se sjećamo i brojnih ljudi koji su surađivali s tim nadahnućima i koji su svojim riječima, služenjem i dobrotom obogatili živote drugih.

6. Neka vam, draga braćo i sestre, ovaj Božić bude vrijeme dubokog mira, obiteljske blizine i svjetla koje ulazi u srce i obnavlja ga snagom Božje ljubavi. Neka vas prate krepost nade i jasnoća koja dolazi iz vjere, a vaši domovi neka budu ispunjeni radošću i dobrohotnošću.

Svima vama, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim i molim sretan i blagoslovljen Božić te milošću ispunjenu, nadom obogaćenu i mirom prožetu Novu godinu!

+ Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup

Božićni susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i Josipa Bilavera, župana Zadarske županije sa suradnicima, održan je u Vijećnici u Domu Zadarske županije u ponedjeljak, 22. prosinca.

U srdačnom razgovoru razmijenjena su mišljenja o aktualnim društvenim prilikama te o nastavku dobre suradnje između Zadarske županije i Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup Zgrablić zahvalio je županu i županijskim službama na dosadašnjem radu i suradnji, istaknuvši važnost zajedničkih projekata za dobro čovjeka, osobito onih usmjerenih na skrb o starim i nemoćnima.

Naglasio je kako se brojne pastoralne i karitativne aktivnosti često održavaju u tišini, u skrovitosti od šire javnosti, ali su jako vrijedne za bolesne, starije i cijelu zajednicu. U tom kontekstu istaknuo je potrebu razvoja pastoralnih i društvenih središta u većim župama.

Župan Bilaver zahvalio je nadbiskupu na suradnji u realizaciji Doma za stare i nemoćne u Preku te ga upoznao s projektima izgradnje domova za starije u Poličniku i Svetom Filipu i Jakovu, čiji se početak gradnje planira nadolazeće godine, a završetak 2027. godine. Istaknuo je i kontinuirana ulaganja u zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu, uključujući poliklinike, ambulante i pokretnu ambulantu za udaljena područja, kao i programe namijenjene djeci i mladima.

Nadbiskup je bio u pratnji don Ante Sorića, generalnog vikara Zadarske nadbiskupije. Susret je zaključen razmjenom prigodnih darova te izraženim željama za miran i blagoslovljen Božić i Novu godinu.

Zadarska županija

Foto: Zadarska županija

Božićno čestitanje svećenika, redovništva i vjernika laika, djelatnika u ustanovama Zadarske nadbiskupije kod zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića održano je u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u subotu, 20. prosinca.

„Božić je trajna Božja odluka da ostane s čovjekom, da uđe u čovjekovu povijest, u njegovu svakodnevicu, u njegove radosti i napore, strahove i nade i donese novi život. U djetetu Isusu Bog nam objavljuje svoje lice blizine koja spašava, poniznosti koja privlači i vjernosti koja ne odustaje od čovjeka ni kad je slab, grešan i umoran“, rekao je mons. Zgrablić.

Svećenike, redovnike i djelatnike u crkvenim ustanovama, Božić vraća izvoru njihovog poziva, poslanja i služenja. Božić nas podsjeća „da naše djelovanje ne proizlazi ponajprije iz struktura, planova i zadataka, nego iz osobnog i zajedničkog susreta s Bogom koji se daruje. U otajstvu betlehemske noći učimo da se prava plodnost našeg rada rađa iz nutarnje povezanosti s Gospodinom, po sakramentima, molitvi, osluškivanju Božje riječi, a ne isključivo iz vidljivih rezultata i ljudskih mjerila uspjeha“, istaknuo je nadbiskup.

Bog je počeo djelo spasenja u skromnosti betlehemske štalice, u skrovitosti obitelji, u povjerenju Josipa i Marije. „U toj Božjoj samozatajnosti prepoznajemo i vlastiti put služenja: vjernost u malim stvarima, strpljivost u ponavljanju istih zadataka, ustrajnost u službama koje su pred Bogom dragocjene i blagoslovljene za čovjeka. Božić nas uči da nijedan čin ljubavi, žrtva i iskreni napor uloženi za dobro čovjeka, nisu izgubljeni“, poručio je mons. Zgrablić.

Božić nam otkriva i da je Bog, Bog susreta. „Utjelovljenje Sina Božjeg je konkretan događaj u kojem Bog izlazi ususret čovjeku. U Isusu Bog ulazi u naš prostor i vrijeme, dijeli našu krhkost i prihvaća uvjete ljudskog života.

U tom svjetlu i naši međusobni susreti dobivaju dublje značenje. Oni nisu tek prigoda za običajnu razmjenu lijepih riječi i čestitki, nego su izraz i nastavak Božjeg djelovanja među nama. Kad susrećemo jedni druge, dijelimo radosti i terete, konkretiziramo ono što Božić naviješta: da je Bog s nama i među nama. Tako istinski susret postaje mjesto gdje se Utjelovljenje nastavlja u vremenu“, poručio je nadbiskup, rekavši kako nas Božić podsjeća da su naši susreti dar, ali i zadaća.

„Naše zajedništvo nije uvijek jednostavno ni lako; često zahtijeva strpljenje, opraštanje i spremnost na razumijevanje. No, upravo u tom naporu susreta, u izlasku iz sebe, nasljedujemo Krista koji je izišao iz božanske slave kako bi postao Emanuel – Bog s nama. Tako naš suživot postaje put rasta u ljubavi i zrelosti vjere“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da nas Božić šalje da budemo graditelji zajedništva u svakodnevnom životu: „Iz betlehemskog otajstva rađa se poziv da Crkva u svakom vremenu bude mjesto gdje se ljudi mogu susresti s Bogom i jedni s drugima te iskusiti da nisu sami, nego da nas Bog ljubi i prihvaća“.

Nadbiskup je zahvalio za sve što je Bog učinio „po nama i unatoč nama“ u godini na izmaku; za svaku župu, zajednicu i ustanovu, za osobe kojima smo bili blizu, „za poteškoće koja su nas učile povjerenju i uspjehe koji nas podsjećaju da je Gospodin izvor svega dobra“.

Otvaranje Jubilejske godine bilo je 27. prosinca 2024. godine. Na nadbiskupijskoj razini, središnja proslava Godine jubileja održana je 27. travnja na Forumu, kad je istaknuta krepost nade i „mnoga dobra“ koja „u nama i po nama, u svakom čovjeku, potiče Duh Sveti“, na poticaj pape Franje koji govori o tome u Apostolskom pismu „Spes non confundit“. „Bila je to prilika da javno kažemo: hvala Bogu za neizmjerna dobra koja od njega primamo, ali hvala i svima koji sudjeluju u ostvarenju poticaja Duha Svetoga u nama; zahvala za sva dobra, često učinjena u malim svakodnevnim gestama, ali s ljubavlju“, rekao je nadbiskup.

U Jubilejskoj godini vjernici Zadarske nadbiskupije sudjelovali su na Nacionalnom hodočašću u Rim od 5. do 12. listopada, kao „iskustvu zajedništva s općom Crkvom i papom Lavom XIV.“.

Na 110. godišnjicu rođenja Sluge Božjega don Eugena Šutrina, 26. lipnja i povodom 80. godišnjice njegove mučeničke smrti, u Luci na Dugom Otoku održan je Svećenički i Redovnički dan, a 26. studenog u Privlaci je održan susret vjernika Zadarske nadbiskupije, postavljanje spomen – ploče na župnu kuću i Hod svjetla od župne kuće do mjesta Šutrinovog ubojstva na  Sebačevu.

Jubilejska godina će završiti proslavom 28. prosinca, „u nadi i molitvi da ono što je Gospodin započeo među nama, neće ostati bez ploda“.

U 2025. godini bio je i dostojanstveni oproštaj od pape Franje koji je umro 21. travnja 2025., „pastira koji je Crkvu neumorno učio hrabroj nadi, blizini s malima i radosti Evanđelja. S vjerom i molitvom dočekali smo 8. svibnja 2025. i izbor novog pape, Lava XIV.“, podsjetio je nadbiskup.

Osobita radost bila je početak Trajnog euharistijskog klanjanja 21. studenog, u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru, kao „snažno središte duhovnog života iz kojega Crkva crpi snagu – iz Gospodinove prisutnosti koja preobražava srca“, rekao je mons. Zgrablić.

Tijekom godine u župama su bila hodočašća, duhovne obnove, duhovno-kulturna događanja i obilježavanje značajnih obljetnica. Mons. Zgrablić je nastavio 2024. godine započeti pastoralni pohod župama diljem Nadbiskupije, koje se planira dovršiti 2026. godine.

Sa zahvalnošću je istaknuo djelovanje župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, župnih Caritasa, vjeroučitelja, župnih animatora, svih vjernika laika koji konkretno utjelovljuju ljubav Boga i Crkve u vremenu i prostoru, kao i povjerenstvima Nadbiskupije na vrijednim inicijativama i događanjima kojima se obogaćuje život mjesne Crkve. U 2025. godini preminuli su don Zvonimir Ćorić (2. veljače) i don Jerko Gregov (3. studenog). Nadbiskup je zahvalio za njihov život, svećeničko služenje i svjedočanstvo vjere.

U zahvalnosti svima, poželjevši svima mirom ispunjen Božić i blagoslovljenu Novu godinu, nadbiskup Zgrablić je poručio: „Raduje nas svako dobro djelo učinjeno na slavu Božju i za spasenje duša. Neka nas Božić obnovi u vjeri, ojača u nadi i učvrsti u ljubavi. Neka Gospodin, koji dolazi u jednostavnosti i poniznosti, blagoslovi naš trud i ispuni srca mirom“.

Prigodni govor na početku susreta uputio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Rekao je da se Zadarska nadbiskupija potrudila proslaviti različite događaje u Godini jubileja i ostvariti njene smjernice među vjernicima. Podijeljeni su brojni sakramenti, svete ispovijedi i molitve za oprost od vremenitih kazni.

Tijekom 2025. godine obilježen je i jubilej 1700 godina od prvog ekumenskog sabora u Niceji. „Zahvaljujući Saboru u Niceji i Carigradu, između ostalog, ostao nam je simbol vjere: Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje molimo na nedjeljnim misama. Premda je riječ o dogmatskom tekstu, on je preporučen za osobnu meditaciju i osobnu duhovnost.

​Dobro je vratiti se tom simbolu vjere, u njemu tražiti istinu i sintezu onoga što ispovijedamo, u misi ali i u vlastitoj duhovnosti“, poručio je vikar. ​U tekstu Nicejsko-carigradskog vjerovanja je i izraz: ‘I postao čovjekom, radi nas ljudi i radi našega spasenja’.

„Nicejsko-carigradsko vjerovanje usmjerava našu vjeru na ispravan put, da posvijestimo zašto se Isus utjelovio i zašto je vječna Božja Riječ postala čovjekom. Sišao je među nas ljude da bi nam objavio Nebo, Oca, da bi nas otkupio od smrti i grijeha, da bi pobožanstvenio čovjeka, da bismo mi imali udjela u Božjem društvu“, rekao je don Ante. Istaknuo je da ljudi ne biraju biti rođeni, a Bog je to odlučio, biti rođen i čovjeku daje dar života. „Bog u Isusu Kristu odlučio je roditi se, postati čovjekom. On je jedini uzeo na sebe ljudsko tijelo radi nas ljudi i radi našeg spasenja.

​Dok mi ljudi u prigodama napasti čujemo glas iz Edenskog vrta: ‘Bit ćete kao bogovi’, Bog je odlučio biti čovjekom, radi nas ljudi i radi našeg spasenja“, istaknuo je vikar, rekavši da ljudsko dostojanstvo ne ovisi o našim ljudskim sposobnostima, darovima, zdravlju, jer ljudsko dostojanstvo nalazi se i u bolesti i u patnji.

„Ljudsko dostojanstvo raste i ovisi isključivo u odnosu na pravoga Boga i pravoga čovjeka, po uzoru na Isusa Krista. ​Netko je rekao da se rađamo kao ljudi, ali postajemo čovjekom; za biti čovjekom potreban je rad na sebi. Da bismo bili svećenici, vjernici laici dobri u obiteljskom životu, službi, najprije moramo po uzoru na Isusa Krista biti pravi ljudi. To je temelj. To nam poručuje i otajstvo Božića“, poručio je don Ante.

Čestitavši mons. Zgrabliću Božić i Novu godinu u ime vjernika laika i klerika, vikar Ante je poželio nadbiskupu: „Molim Vas da nas jačate prije svega u ljudskosti, u čovještvu, kako bismo mogli rasti po uzoru na pravoga čovjeka i pravoga Boga, Isusa Krista“.

 I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

​

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Poziv na zatvaranje Jubilejske godine župnicima, redovničkim zajednicama i vjernicima laicima u Zadarskoj nadbiskupiji. Poziv nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo svećenici i redovnici, drage sestre redovnice!

U radosti i zahvalnosti Bogu, obraćam vam se povodom zatvaranja Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji.

Svečani obred zatvaranja Jubilejske godine u mjesnoj Crkvi slavit ćemo za vrijeme svete Mise na svetkovinu Svete Obitelji lsusa, Marije i Josipa, u nedjelju, 28. prosinca 2025., s početkom u 18,00 sati, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Srdačno vas pozivam na ovo euharistijsko slavlje, zajedno s vjernicima koji su vam povjereni.

Ova Jubilejska godina bila je obilježena mnogim milosnim trenucima, a osobito želimo istaknuti tri zajednička važna događaja koji su je snažno obilježili u našoj Nadbiskupiji:

– otvaranje Jubilejske godine, 27. prosinca 2024., u crkvi sv. Šime i katedrali sv. Stošije u Zadru, uz sudjelovanje velikog broja vjernika;

– središnju proslavu Jubilejske godine i slavlje „mnogoga dobra“ koje smo proslavili euharistijskim slavljem na Forumu i procesijom oko poluotoka Zadra, na Nedjelju Božjega milosrđa, 27. travnja 2025.;

– hodočašće u Rim, susret sa Svetim Ocem te pohod rimskim bazilikama.

Uz ove događaje, Jubilejska godina bila je obogaćena i brojnim drugim slavljima, susretima i inicijativama na nadbiskupijskoj i župnoj razini, po kojima je Božja milost bila živo prisutna u našim vjerničkom zajednicama. Svjesni smo da su milosti koje smo od Boga primili tijekom ove Svete godine najveće duhovno dobro koje čovjek može primiti, dar koji nadilazi svako Ijudsko nastojanje.

Stoga je zatvaranje Jubilejske godine ujedno i dragocjena prigoda za zajedničku zahvalu Bogu za sva dobročinstva, milosti i oproste kojima nas je Gospodin obasipao tijekom ove Svete godine.

Zbog ovog važnog dogadaja, određujem da se na području Nadbiskupije na dan zatvaranja Jubilejske godine ne održavaju večernje svete mise, nego da se vjernike potakne i pozove da se, zajedno s nama, okupe na euharistijskom slavlju zatvaranja Jubilejske godine u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Podsjećam i na upute za zatvaranje Jubilejske godine koje naglašavaju: „Treba paziti da poziv na to slavlje dopre do svih vjernika”. Stoga vas bratski molim da ovu obavijest prenesete župnim zajednicama, koristeći sva raspoloživa sredstva obavješćivanja.

Zahvaljujem vam na vašoj požrtvovnoj svećeničkoj i redovničkoj službi te na svemu što ste, zajedno s vjernicima, učinili da ova Jubilejska godina bude vrijeme obraćenja, nade i duhovne obnove.

Uz srdačan bratski pozdrav i zaziv Božjeg blagoslova,

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, posjetili su u petak, 19. prosinca, Šimu Erlića, gradonačelnika Grada Zadra, u Maloj vijećnici Grada Zadra.

To je tradicionalni predbožićni susret predstavnika Grada Zadra i Zadarske nadbiskupije u duhu razmjene božićnih i novogodišnjih čestitki.

Nadbiskup Zgrablić poželio je gradonačelniku Erliću zdravlja, hrabrosti i uspjeha na poslovnom planu te zaželio svima blagoslovljen Božić i sretnu 2026. godinu.

“Neka Vas prati obilje Božjeg blagoslova, vas i vaše obitelji, ali i sve naše sugrađanke i sugrađane, diljem Zadarske nadbiskupije”, rekao je mons. Zgrablić. Gradonačelnik Erlić zahvalio je mons. Zgrabliću te mu uzvratio dobrim željama.

Na susretu je istaknuta proslava Jubilejske godine kao događaj koji je obilježio godinu na izmaku, kad su se brojni vjernici okupili na Forumu u Zadru na otvaranju Jubilejske godine. Godina jubileja će biti zatvorena u nedjelju, 28. prosinca u katedrali sv. Stošije.

Uz gradonačelnika Erlića, na susretu su bili Ante Ćurković, zamjenik gradonačelnika, Sanja Jurišić, pročelnica Upravnog odjela za poslove kabineta Gradonačelnika i Anita Gržan-Martinović, viša savjetnica – specijalistica za međunarodnu suradnju UO za poslove kabineta Gradonačelnika.

Grad Zadar