Svečano misno slavlje na blagdan sv. Josipa radnika u župnoj crkvi sv. Josipa radnika u Zemuniku Gornjem u petak, 1. svibnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo važnost duhovne dimenzije rada i sustvaralačke suradnje čovjeka s Bogom u ostvarenju njegovog životnog poziva. Sv. Josip je primjer kako rad biva važan i ozbiljan, ali istodobno prožet vjerom, poručio je nadbiskup, dodavši da takav rad „postaje uravnotežen odnosom punog povjerenja s Bogom i usmjeren prema ljubavi. Na tom putu čovjek radi marljivo i odgovorno, ali zadržava unutarnju slobodu, jer zna da njegov život ima dublji smisao koji ne ovisi o materijalnom uspjehu, nego o vjernosti Božjem planu, smislu života i Bogu koji je konačni cilj njegovog postojanja“, poručio je mons. Zgrablić. Tako čovjek, nositelj rada, kroz svoj trud izražava što jest – slika Božja, ljubljeno dijete Božje i sudjeluje u velikom stvarateljskom djelu koje Bog povjerava čovjeku, pozivajući ga da svijet ne samo koristi i iskorištava, nego da ga obrađuje s ljubavlju i čuva s odgovornošću, rekao je nadbiskup.

Takvo poimanje rada rađa dubljim razumijevanjem kršćanskog poziva koji zahvaća cijeli život, pa i rad, „jer vjera ne ostaje zatvorena u molitvi ili liturgiji, nego se proteže na sve dimenzije svakodnevice, prožima odnose, odluke i rad te daje smisao i onome što se čini malim i neznatnim“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip poučava duhovnosti rada koja „oblikuje srce koje zna prepoznati Božju prisutnost u svakodnevnim zadacima, koje prihvaća odgovornost ozbiljno i s predanjem, ustraje i kad se čini nemogućim, ostaje vjerno i kad se čini da trud prolazi nezapaženo, koje u svemu traži priliku da očituje ljubav prema Bogu kroz savjesnost, poštenje i strpljivost.

U svjetlu vjere, i najjednostavniji poslovi, koji se ponavljaju iz dana u dan i mogu postati monotoni, zadobivaju novu dubinu. Rad tako postaje dio većeg Božjeg plana koji nadilazi trenutak, dio puta koji vodi prema ispunjenju i života usmjerenog prema Bogu“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Sv. Josip u svojoj skrovitoj i vjernoj službi pokazuje put koji traži vjernost Božjem pozivu. „Tako rad zadržava svoju vrijednost, jer postaje sudjelovanje u Božjem stvaralačkom djelu koje traje i danas, u kojem Bog uključuje čovjeka kao suradnika, koji svojim rukama, umom i srcem doprinosi izgradnji svijeta koji nosi trag Stvoriteljeve dobrote“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Sv. Josip uzdržava Svetu obitelj, u skromnosti nazaretske radionice preuzima odgovornost za kruh i sigurnost onih koje mu je Bog povjerio, u jednostavnosti svoga stolarskog zanata osigurava svakodnevni život za Isusa i Mariju. Takav rad „nije obilježen samo zaradom, brojčanim uspjehom i priznanjem, nego samozatajnom postojanošću, strpljivošću i dubokom unutarnjom snagom koja izvire iz ljubavi i vjere prema Bogu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da takva jednostavnost često ostaje skrivena svijetu.

U tom kontekstu, naglasio je da „dostojanstvo rada ne proizlazi iz njegove vidljivosti, iz veličine ostvarenja i priznanja koje čovjek može primiti, nego iz dubine nakane koja ga pokreće, iz Božjeg plana koji ga nadahnjuje i iz svijesti da rad postaje dio odnosa s Bogom koji vidi u skrovitosti, prepoznaje vjernost i blagoslivlja što je učinjeno s predanjem za Dobro i žrtvom za drugoga“, poručio je nadbiskup. Takav rad biva „prostor u kojem čovjek ne oblikuje samo svijet, nego i vlastito srce, svoje stavove, svoju vjernost i sposobnost darivanja. Tako svaki napor, odgovornost i ustrajnost postaju prilika za rast u svetosti, u kojoj se život usklađuje s Božjom voljom i ono naizgled obično i koje se svakog dana ponavlja, može se preobraziti u susret s Bogom koji djeluje u skrivenosti i jednostavnosti.

U takvom razumijevanju rada čovjek se ne promatra podložnim ekonomskim zahtjevima rada, da se gubi u ritmu obveza, nego kao svjesna i slobodna osoba koja svojim odlukama oblikuje život te u svoje djelovanje unosi razum, srce i savjest i prepoznaje da njen rad ima smisao, jer je povezan s njenim dostojanstvom koji proizlazi od Boga i pozivom kojeg mu je Bog uputio“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo potrebu prepoznavanja rada kao prostora susreta s Bogom gdje se oblikuje čovjekovo srce i gdje se svakodnevica puna obveza i briga prožima smislom koji nadilazi produktivnost i napor.

Sveti Josip u nazaretskoj svakodnevici, u radu koji je bio samozatajan, postojan i odgovoran prema Isusu i Mariji, pokazuje „ljepotu rada koji proizlazi iz ljubavi i prožet je sviješću o Božjoj prisutnosti i vodstvu u životu. Takav rad ne iscrpljuje čovjeka u nutrini, nego ga izgrađuje, oblikuje i vodi prema punini života“, naglasio je nadbiskup.

Upozorio je na opasnost da rad izgubi svoju dublju dimenziju i bude sveden na mjerljive rezultate, učinkovitost, zaradu, korist i povećavanje produktivnosti. Tada se vrijednost osobe procjenjuje prema onome što proizvodi i postiže u očima društva.

„Takvo shvaćanje dovodi do isključivanja i previđanja onih koji ne mogu sudjelovati u tom ritmu – bolesnika, starijih, osoba s invaliditetom i djece – kao da njihova vrijednost ovisi o njihovoj produktivnosti. Time se prešućuje temeljna istina: čovjekovo dostojanstvo ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest“, poručio je nadbiskup.

„Kad se rad promatra isključivo kroz produktivnost i isplativost, blijedi svijest o čovjeku obdarenom dostojanstvom koje ne ovisi o učinku ni o materijalnoj koristi, nego izvire iz njegove bîti da je stvoren na Božju sliku i da ga je Bog pozvao u život zbog ljubavi.

Zato dostojanstvo bolesnika koji ne mogu raditi, staraca čija snaga slabi, osoba s invaliditetom suočenih s ograničenjima ili djece koja se razvijaju, ostaje jednako i neumanjeno. Njihova prisutnost podsjeća društvo da vrijednost života nije u proizvodnji, nego u  postojanju i odnosu s Bogom i drugim ljudima“, poručio je nadbiskup.

Kad se rad pretvara u zahtjev koji ne poznaje granice, u ritam „još više i brže“, tada ne ostavlja prostor za odmor, prijateljske odnose, za brigu o slabijima, razumijevanje, molitvu i duhovni život. U takvom svijetu ugroženi su oni koji ne mogu pratiti taj tempo, jer su gurnuti na rub ili se smatraju teretom za društvo, upozorio je mons. Zgrablić.

„U logici „više i brže“ osoba počinje osjećati da ga vlastiti rad pritišće, zarobljava i oduzima mu slobodu. U radu kao isključivoj produktivnosti čovjek se udaljava od sebe jer prestaje slušati dubinu vlastitog srca i razlikovati bitno od prolaznoga. Prestaje prepoznavati vrijednost krhkosti, ovisnosti i međusobne povezanosti vidljivih u životu bolesnih, starijih, djece i osoba s invaliditetom. Time se gubi i sposobnost prepoznavanja prisutnosti Boga koji poziva na zajedništvo. Rad tada više ne izgrađuje osobu, nego je troši; ne vodi prema punini zajedništva s Bogom i međusobno, nego vodi prema iscrpljenosti.

Razlog takvog izobličenja rada je u zaboravu osobne duhovne dimenzije. Kad iz rada nestane svijest da je on sudjelovanje u Božjem djelu, kad se izgubi pogled prema Bogu kao konačnom cilju, rad ostaje zatvoren u granicama ovoga svijeta i preuzima ulogu koja mu ne pripada“, upozorio je nadbiskup, rekavši da tada rad postaje mjera vrijednosti života, a oni koji ne mogu „proizvoditi“ bivaju obezvrijeđeni.

„No, dostojanstvo svake osobe, bez obzira na snagu, zdravlje, dob ili sposobnosti ostaje uvijek isto i neotuđivo, jer je ukorijenjeno u njenoj bîti darovanoj od Boga Stvoritelja i Isusovom djelu otkupljenja. Neka nam sveti Josip Radnik pomogne da u radu prepoznamo Božji dar i poziv, da u svakodnevici otkrijemo prostor susreta s Bogom i da u svemu što činimo ostanemo vjerni Bogu koji nas vodi putem koji ima svoje ispunjenje u vječnosti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju s kipom sv. Josipa kroz središte mjesta. Bio je to prvi pohod nadbiskupa Zgrablića toj župnoj crkvi za koju je zemunički župnik don Gašpar Dodić rekao da je zadnjih godina uloženo u njenu obnovu, zahvaljujući i sredstvima Općine Zemunik Donji na čelu s načelnikom Ivicom Šarićem koji je također bio na tom misnom slavlju.

Zemunik Gornji je rodna župa zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe čiji se kip nalazi na trgu na početku ulice koja vodi prema župnoj crkvi sv. Josipa Radnika.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Na blagdan bl. Jakova Zadranina, u ponedjeljak, 27. travnja, svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je fra Stipe Nosić, gvardijan zadarskog samostana sv. Frane.

Misi je prethodila procesija u kojoj je fra Stipe nosio relikviju bl. Jakova Zadranina koju je 1926. godine samostanu sv. Frane u Zadru, u kojeg je bl. Jakov ušao kao brat redovnik, darovao franjevački samostan u Bitetttu gdje je bl. Jakov djelovao do svoje smrti, i gdje se nalazi njegovo neraspadnuto tijelo.

Procesija u kojoj su nošeni i Evanđelistar, slika bl. Jakova i crkveni barjaci iz pučke tradicije samostana sv. Frane krenula je iz crkve sv. Frane, središnjim dijelom ulice Zadarskog mira 1358., sjeverozapadnim dijelom zadarske rive, preko lokacije Morskih orgulja, Prilazom hrvatske čitaonice, u crkvu sv. Frane. Za vrijeme procesije pjevane su pučke pjesme i moljene litanije bl. Jakovu, a po završetku procesije, prije mise, puk je počastio relikviju bl. Jakova, čija se stogodišnjica postojanja u samostanu sv. Frane spominje 2026. godine.

.

Blagdan bl. Jakova prvi put proslavljen procesijom s njegovom relikvijom

Na ovogodišnji blagdan prvi put je održana procesija i nošena relikvija bl. Jakova koja se sto godina nalazi u zadarskom samostanu sv. Frane. Na tom relikvijaru piše: „Iz tijela blaženog Jakova iz Bitetta, redovnika, građanina Zadra”. Njenu autentičnost je 23. studenog 1926. potvrdio Petar Dujam Munziani, apostolski upravitelj Zadarske nadbiskupije.

Drugu Jakovljevu relikviju zadarskom samostanu sv. Frane darovali su franjevci iz Bitetta 1989. godine, kad su hodočastili u Jakovljev rodni Zadar. U tom moćniku nalazi se prah tijela bl. Jakova, ugrađen u brončani umjetnički prikaz procvjetalog štapa blaženika. Na tom relikvijaru piše: „FRATRES BITECTI JADERAE FRATRIBUS RELIQUIARIUM CUM PULVERE B. JACOBI CORPORIS DONO ATTULERUNT, 18 IUNII 1989“ (Franjevci Bitetta franjevcima Zadra. Relikvijar s prahom tijela blaženog Jakova poklanjaju, 18. lipnja 1989.).

Uz moći, franjevci su tada samostanu sv. Frane darovali i sliku bl. Jakova, ulje na platnu, autora Guida Sale. Ta slika i moćnik nalaze se sada na zidu u crkvi sv. Frane i dostupni su vjernicima za čašćenje.

„Možemo reći da se bl. Jakov Zadranin vratio u svoj grad. Bl. Jakov vratio se „na velika vrata“ u svoj rodni Zadar u nedjelju, 5. svibnja 2024., kada su franjevci iz Bitetta došli u Zadar s moćnikom, Prst blaženika, kojeg svake godine svečano nose u tradicionalnoj procesiji u Bitettu. Tada je u procesiji zadarskim ulicama za relikvijom bl. Jakova bilo nekoliko tisuća ljudi“, podsjetio je fra Stipe u propovijedi, predstavivši bl. Jakova u kontekstu nekih povijesnih činjenica.

„Talijani su priznavali da je bl. Jakov rodom iz Dalmacije. Oni ga zovu Beato Giacomo Illirico da Bitetto (blaženi Jakov Ilirac iz Bitetta), jer je veliki dio života proveo u Bitettu. Ppapa Klement XI. ga je 1700. proglasio blaženim i tada je u službeni popis blaženika ušao s imenom blaženi Jakov Ilirik (Beato Giacomo Illirico), a u doba u kojem je živio, imenom Ilirik označavalo se Hrvata.

Dvjesto godina kasnije, breveom Leona XIII. iz 1892., Zadarskoj nadbiskupiji odobren je njegov liturgijski kult, čime je potvrđeno da je Jakov rođen u Zadru. Hrvati ga zovu blaženim Jakovom Zadraninom i s tim imenom uvršten je u Časoslov i Misal franjevačkih zajednica hrvatskog jezičnog područja, s tekstovima za njegovo liturgijsko štovanje“, rekao je gvardijan Nosić.

Nosić je naveo i novije inicijative u promicanju čašćenja bl. Jakova među vjernicima u Zadru. Od srpnja 2023. godine, svakog 27.-og u mjesecu, što je datum Jakovljevog blagdana, u crkvi sv. Frane u Zadru večernjom misom slavi se mjesečni spomen bl. Jakova. Od 2024. godine, u Zadru su održana tri Likovna natječaja „Blizu je, blizu“ o prikazu motiva iz života bl. Jakova u kojem sudjeluju djeca iz zadarskih škola i vrtića. Zbog toga je i u klaustru zadarskog samostana sv. Frane 2024. otvorena „Soba blaženog Jakova“ u kojoj su izloženi likovni radovi djece o bl. Jakovu, sudionika toga natječaja. Dječji vrtić „Radost“ u Zadru objavio je 2026. slikovnicu „Putevima dječaka Jakova – Blaženi Jakov Zadranin“ u kojoj su objavljeni dječji radovi o blaženiku.

„Prema izjavi fra Sebastijana Flè, koji je u zadarski samostan došao 1919. i u kojem je tada s talijanskim franjevcima boravio nekoliko godina, zapisano je kako je blagdan fra Jakova slavljen u crkvi sv. Frane, kada se u crkvu stavljala blaženikova slika koja je tada čuvana u blagovaonici samostana. Ta slika uništena je u bombardiranju samostana u Drugom svjetskom ratu, kad je oštećena i blagovaonica“, rekao je fra Stipe.

Pozicija bl. Jakova Zadranina

Jakov je rođen u Zadru 1400., prezivao se Varingez, kako je sačuvano u talijanskim franjevačkim arhivima, (Varinac najbliže odgovara hrvatskoj verziji), od oca Leonarda i majke Beatrice (Blaženke). Kršten je u crkvi sv. Marije Velike, koja se nalazila na mjestu kod sadašnje tržnice u gradskoj luci na poluotoku.

Knjigu ‘Pozicija Beato Giacomo da Bitetto‘ napisao je u promicanju njegove svetosti Filipo Marino Cavalieri, u izdanju Svetišta bl. Jakova u Bitettu, 1999. godine. U Poziciji piše: „Od šezdesetak godina svoga redovništva, četrdeset ih je u razmacima proveo u Bitettu, a desetak u Cassano Murge i kraće vrijeme u Bariju i u Corvensanu. Umro je vrlo star u Bitettu, 1496. i pokopan je na samostanskom groblju. Dvadesetak godina nakon smrti, oko 1515., pronađeno mu je, na čuđenje svih, tijelo potpuno neraspadnuto“. Knjigu Pozicije na hrvatski je preveo nekadašnji provincijal fra Alfonz Orlić, koji je kao provincijal više puta posjetio Bitetto. Pozicija otkriva kako je Jakov ušao u red 1436. – 1437., rekao je gvardijan Nosić.

Upozorio je da taj podatak treba uzeti s rezervom. „U Red se ulazi sa svečanim zavjetima. Jakov je otišao u Italiju prateći provincijala na kapitul, pa je tamo ostao. Jakov je u samostanu u Zadru bio tercijar, brat bez zavjeta koji je nosio habit, što je u to doba bio čest slučaj. Kao takav, mogao je pratiti provincijala fra Nikolu iz Trogira na Kapitul koji se 1430. održavao u Asizu“, rekao je fra Stipe.

Bl. Jakov Zadranin bio je franjevac opservant

Podsjetio je da su u to vrijeme u Franjevačkom redu bile rasprave i podjele oko načina nasljedovanja sv. Franje. Opservanti su bili za strogo opsluživanje Pravila sv. Franje, da žive bez udobnosti, vlasništva i institucionalnog bogatstva. Konventualci su smatrali da franjevci mogu posjedovati imovinu kako bi mogli služiti Crkvi i društvu.

„Red se nekoliko desetljeća kasnije, 1517., i službeno  podijelio na opservante i konventualce. U tom smislu, lomove je doživio samostan sv. Frane u Zadru, jer su u Jakovljevo vrijeme u njemu živjeli konventualci i opservanti. Zbog napetosti među njima, na traženje fra Nikole iz Trogira, koji je kao opservant bio gvardijan franjevačkog samostana na Ugljanu, papa Eugen IV. dozvolio je 1442. da se izgradi samostan sv. Križa izvan zidina Zadra u kojeg su prešli opservanti. Papina bula o tome sačuvana je u samostanu sv. Frane. Dvanaest godina poslije, zbog opasnosti od Turaka, samostan je srušen. Opservanti su se vratili u samostan sv. Frane, što je bulom odredio papa Nikola V. 1454. godine, u kojoj piše da se franjevci presele u samostan sv. Frane. Papina bula je izdana 20. ožujka 1454., a čuva se u samostanu sv. Frane.

Naslijeđene obiteljske nekretnine unovčio je za izgradnju samostana sv. Križa izvan zidina Zadra

Prema dokumentu u Zadarskom arhivu, kojeg je našao fra Petar Runje, Jakov je u oporuci iz 1437., po kojoj je naslijedio dosta nekretnina, nazvan opservantom. Iako je bio u Italiji, po pravomoćnosti te oporuke koja je izvršena desetak godina kasnije, novac od prodaje imovine dao je za izgradnju opservantskog samostana sv. Križa, rekao je gvardijan Nosić, istaknuvši: „Da je Jakov bio na strani onih koji su željeli izvornije živjeti franjevaštvo, dokazuje da je živio baš u opservantskim samostanima u Apuliji: u Cassano Murge, Bariju, Corvensanu i Bitettu, što je dokumentirao i rukopis iz Firenze“.

U tom kontekstu, naglasio je da je i „na slici Gospe od Milosti, koja se nalazi u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru, a na kojoj je sačuvan izgled zadarskog samostana sv. Križa, Jakov naslikan među vodećim opservantima Reda, kod fra Jakova Markijskog i fra Ivana Kapistrana, koji su kao i Jakov u doba nastanka te slike još bili živi“.

„Fra Augustino da Ponzone piše da je Jakova vidio, upoznao i iskazao mu poštovanje u Apuliji u siječnju 1488. u samostanu u Bitettu za vrijeme kanonske vizitacije koju je obavljao tadašnji generalni vikar cismonstanskih opservanata o. Ivan de Sestri, kojem je fra Augustin bio tajnik“, rekao je Nosić.

U samostanskom arhivu sv. Frane u Zadru, u staroj bilješci o blaženicima i biskupima Franjevačke provincije sv. Jeronima je i ime Jakova, o kojemu piše: „Brat Jakov, po rođenju Ilirik, Slaven iz Zadra, zavjetovani laik, proslavio se bezbrojnim i velikim čudesima. Njegovo časno tijelo, premda je čak sto godina ležalo mrtvo, ostalo je potpuno, neraspadnuto i posve neiskvareno“. U toj bilješci navedeno je da je tekst uzet iz knjige Menologium Franciscanum njemačkog franjevca Fortunata Hueber, tiskanoj u Münchenu 1698., dakle prije Jakovljeva proglašenja blaženim“, rekao je fra Stipe.

„Providnost je htjela da Jakov dospije u Italiju gdje je izvornije živio franjevački poziv. Iako se ulaskom u Red odrekao imovine, nije izbjegavao ići u prošnju za samostan, kako je tada bio običaj. Nije se bojao ni kuge, koja je u to doba vladala u kraju gdje je živio, nego je posjećivao bolesne.

Bio je skroman i nije se posebno isticao, osim pobožnim i svetim životom, što su uočila njegova subraća i ljudi koji su tražili da za njih moli. Uglavnom je molio u kapelici posvećenoj Gospi koju je narod nazivao „Benedetta“ i prema kojoj i danas gaje posebno štovanje. Obrađivao je vrt i kuhao za braću te su sačuvane mnoge priče o njegovim kulinarskim sposobnostima. Brojna su svjedočanstva kako je imao srca za ljude u različitim potrebama. Volio je životinje, jednom je zaštitio zeca koji se, bježeći od lovaca, sakrio pod njegov habit.

Jakov je postao Božji ugodnik po čijem zagovoru se događaju čudesa. Više od pet stoljeća poslije njegove smrti, njegovi zadarski sugrađani mole da se po njegovu zagovoru dogodi čudo da ga Crkva proglasi svetim“, poručio je gvardijan Nosić, koji je na kraju mise puk blagoslovio Jakovljevom relikvijom, koja se za vrijeme mise nalazila ispod slike bl. Jakova u crkvi.

Pjevanje glagoljaških napjeva na misi predvodio su članovi KUD-ova Radovin, Rtina i Ražanac, pod vodstvom Ivice Dundovića. Prije početka procesije izmoljena je zagovorna molitva bl. Jakovu, sa zazivom da  blagoslovi obitelji i djecu koje je Jakov osobito pomagao.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na blagdan bl. Jakova Zadranina, zaštitnika Bitetta u južnoj talijanskoj regiji Apuliji, središnje koncelebrirano misno slavlje u ponedjeljak, 27. travnja, na trgu ispred svetišta bl. Jakova Zadranina u Bitettu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ovogodišnje slavlje je i u znaku spomena 530. godišnjice od smrti bl. Jakova Zadranina (1496.-2026.) koji je rodom Zadranin, iz središta grada Zadra na poluotoku, a svoje redovništvo počeo je u samostanu sv. Frane u Zadru u kojeg je bio ušao kad je imao dvadeset godina.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je fra Marcu Valleti, čuvaru samostana u Bitettu, na pozivu da predvodi to misno slavlje i za bratski doček, „konkretan znak zajednice koja ujedinjuje franjevačku obitelj i cijelu Crkvu“.

Uz franjevce i druge apulijske svećenike, u misi je koncelebrirao i biskup Miro Relota, vojni ordinarij u BiH, koji je svojevremeno bio čuvar franjevačkog svetišta u Bitettu, vodio je kauzu kanonizacije bl. Jakova Zadranina i zaređen je za svećenika 1991. godine kao član Franjevačke provincije sv. Mihaela arkanđela u Apuliji u biskupiji Bari Bitonto, u kojoj je djelovao bl. Jakov.

Mons. Zgrablić pozdravio je predstavnike civilnih i vjerskih vlasti, svećenike, redovnike i redovnice i brojne vjernike koji su sudjelovali u misnom slavlju, koje je bilo vrhunac proslave nakon devetnice bl. Jakovu održane od 17. do 26. travnja u Jakovljevom svetištu.

Svakog dana Devetnice bile su različite teme nagovora: obitelj, vjernici laici, volonteri, poljodjelstvo, bolesni, proslavljena Crkva u nebu, franjevačka obitelj, Marija – stvarnosti koje su sve povezane s djelovanjem bl. Jakova Zadranina (1400.-1496.), koji je u samostanu u Bitettu djelovao najduže, četrdeset godina, od svojih oko šezdeset godina redovništva.

„Božanska providnost nikada ne napušta znakove svoje prisutnosti u povijesti, jer Bog nastavlja djelovati u vremenu ljudi s diskrecijom i vjernošću, ispreplićući ljudske događaje sa svojim planom spasenja“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da i primjer čašćenja bl. Jakova pokazuje kako „vjera nije statično nasljeđe, nego živa stvarnost koju treba stalno oživljavati“.

Nadbiskup je uvodno u propovijedi razmatrao riječ bl. Jakova „Ite secure“ – „Idi sigurno“, koje su bile značajne upravo u životu biskupa Relote, prilikom prihvaćanja njegove službe biskupa te mu je, nazočnom u Bitettu, nadbiskup Zgrablić poželio daljnji blagoslov i pratnju bl. Jakova.

„Bl. Jakov i danas nastavlja pratiti put Crkve. Na dan kada je objavljeno imenovanje za biskupa, 21. studenoga 2025., mons. Relota nije zaboravio bl. Jakova, već je dao lijepo svjedočanstvo jednostavnim riječima duboke odanosti.

Tada je mons. Relota ispričao što se dogodilo u Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu, kada ga je nuncij pozvao obavijestiti da ga je Sveti Otac imenovao vojnim ordinarijem. „Na tu vijest otišao sam u kapelu nuncijature i ne znam koliko sam vremena ostao sam pred Presvetim Sakramentom. Prvo je došla velika oluja, zatim lagani vjetar i konačno tišina. I tada mi je na um došla misao o bl. Jakovu iz Zadra, koji je do svoje smrti obavljao svoju misiju u Bitettu. Kao da sam čuo njegove riječi, koje je često ponavljao onima koji su ga tražili savjet: „Ite secure! – Idite sigurno!“. Ustao sam i vratio se nunciju, koji me strpljivo čekao s osmijehom. Rekao sam: Ako je ovo volja Svetog Oca, evo me!““, ispričao je nadbiskup Zgrablić u propovijedi misnog slavlja mnoštvu talijanskih vjernika, poručivši: „To jednostavno, a intenzivno svjedočanstvo pokazuje kako bl. Jakov nije samo lik iz prošlosti, nego živa duhovna prisutnost koja nastavlja govoriti, usmjeravati i podržavati one koji se pouzdaju u Boga. Riječi „Idite sigurno“ nisu samo uspomena na bl. Jakova, nego postaju aktualna riječ koja proizlazi iz života potpuno ukorijenjenog u Bogu i nastavljaju odjekivati u srcu Crkve“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, rekao je nadbiskup, još bolje se shvaća značenje navještenog Evanđelja o Dobrom Pastiru, „jer samo tko živi u dubokoj zajednici s Kristom može sigurno voditi druge, ne oslanjajući se na vlastite snage, nego na povjerenje u Providnost. Bl. Jakov, u svojoj poniznosti, bio je upravo to: čovjek sjedinjen s Bogom i zato je znao pokazati put drugima – ne složenim riječima, nego jednostavnošću onoga koji se u potpunosti pouzdaje u Gospodina“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da i danas riječ bl. Jakova “Ite secure – Idi sigurno” „postaje poziv za svakoga od nas: da idemo naprijed u životu bez straha, da s povjerenjem prihvatimo Božju volju, da ne bježimo pred poteškoćama“, kao što čini plaćenik u prispodobi odnosa prema stadu, „nego da ostanemo postojani, kao Dobri Pastir, u vjernosti i ljubavi prema Bogu“.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je zajednici u Bitettu „koja s vjernošću, ljubavlju i ustrajnošću, stoljećima čuva pobožnost prema bl. Jakovu, održavajući njegov spomen živim i čineći njegovo svjedočanstvo još uvijek djelotvornim u životu Božjeg naroda“. Nadbiskup je rekao da nas primjer takvog velikog, vjernički predanog čašćenja bl. Jakova, koje postoji među vjernicima u Italiji, „duboko potiče, osobito ako iskreno i ponizno razmotrimo da je u njegovom rodnom gradu Zadru štovanje blaženika djelomično zaboravljeno, gotovo zasjenjeno prolaskom vremena i povijesnim promjenama, dok u Bitettu nastavlja cvjetati kao živa i plodna tradicija“, poručio je mons. Zgrablić.

Prispodoba o Dobrom Pastiru u navještenom evanđelju po Ivanu je ključ i za razumijevanje života bl. Jakova, rekao je nadbiskup. „Isus se prikazuje kao Dobri Pastir koji poznaje svoje ovce jednu po jednu, voli ih osobnom i konkretnom ljubavlju i daje svoj život za njih, pokazujući tako da se prava ljubav ne mjeri riječima ili osjećajima, nego sposobnošću da se potpuno daruje“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da u tom svjetlu, razlika koju Isus ističe između pravog pastira i plaćenika postaje još jasnija.

„Dok plaćenik bježi pred opasnošću jer mu ovce zapravo nisu važne, Dobri Pastir ostaje, suočava se s rizikom i daje sebe, otkrivajući tako da je srce kršćanske ljubavi potpuni dar sebe. Ta je logika utjelovljena u životu bl. Jakova, koji je bez pompe i traženja priznanja živio svaki dan u vjernosti, molitvi i ljubavi prema bližnjemu, dok u jednostavnosti svoga života nije postao stvarni odraz Dobrog Pastira“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da se evanđeoska slika Dobrog Pastira  izvanredno utjelovila u jednostavnom i poniznom životu bl. Jakova.

Iako bl. Jakov „nije obavljao prestižne dužnosti ni ostavio važna pisana djela, živio je franjevački život ispunjen poniznim službama, obavljajući svakodnevne zadatke poput kuhara, prosjaka, vrtlara, portira i sakristana, pretvarajući tako jednostavnost običnog života u istinski put svetosti.

U tom smislu, prva velika poruka koju nam bl. Jakov prenosi tiče se svetosti u malim stvarima. Svojim vlastitim životom, bl. Jakov nas uči da život velik pred Bogom ne čine izvanredna djela, nego ljubav s kojom se obavljaju najjednostavnije i svakodnevne radnje – i da svaki čin, čak i najskriveniji i naizgled beznačajan, postaje mjesto susreta s Bogom, ako se živi u vjeri i predanosti“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da to za nas „predstavlja snažan izazov, jer smo često skloni tražiti veličinu u vidljivom uspjehu, u posjedu, u vidljivosti i priznanju, zaboravljajući da Bog gleda srce čovjeka, a ne izgled“.

Druga važna poruka koja proizlazi iz života bl. Jakova je središnje mjesto molitve u životu čovjeka, rekao je nadbiskup. „Bl. Jakov je bio duboko uronjen u živi i neprekidni odnos s Bogom, u molitvu koja nije bila formalna ili površna, već toliko intenzivna da ga je ponekad vodila u ekstazu, i koja mu je omogućavala da svaki trenutak dana živi u prisutnosti Gospodina.

Bl. Jakov živio je u vremenu poput našeg, obilježenom žurbom, odvlačenjem pažnje i rastresenošću: njegovo svjedočanstvo snažno nas podsjeća na potrebu za ponovnim otkrivanjem tišine, unutarnjeg života i osobnog dijaloga s Bogom, bez kojih kršćanski život gubi svoj najdublji korijen“, upozorio je mons. Zgrablić.

Uz molitvu, život bl. Jakova nudi nam i svjedočanstvo konkretne i hrabre ljubavi koju je on očitovao i tijekom razdoblja kuge koja je bila pogodila Bitetto, 1482. godine. Bl. Jakov bio je već star, ali „nije oklijevao ostati uz bolesne, pružajući im pomoć i tješeći ih, dok su mnogi drugi bježali iz straha. To nas uči da autentična dobrota ne ostaje na riječima, već se prenosi u konkretne geste bliskosti i služenja, posebno prema onima koji pate, koji su sami, zaboravljeni, podsjećajući nas da je svatko tko je obilježen boli, sâmi lik Isusa Krista“, rekao je nadbiskup.

Iz života bl. Jakova proizlazi i poruka o potrebi „potpunog povjerenja u Božju providnost, jer je bl. Jakov živio potpuno predan Bogu. Upravo to povjerenje  omogućavalo mu je da se sa svakom situacijom suočava sa spokojem i nadom, postajući sredstvo utjehe i svjetla za druge“, rekao je nadbiskup. Bl. Jakov imao je dar savjeta te je mons. Zgrablić istaknuo da su se ostvarila mnoga proročanstva bl. Jakova koja je rekao drugim ljudima, pa i vojvodi Andrei Matteu Acquavivi, čijeg je sina bl. Jakov ozdravio i koji je, na poticaj bl. Jakova, kao odmetnik od kralja, ipak ponizno otišao kod kralja, pokajao se za svoj pobunjenički čin, primio pomilovanje te još dobio naslov kneza od kralja. I to pokazuje da „tko živi u zajedništvu s Bogom, postaje sposoban čitati povijest s pogledom osvijetljenim vjerom“, rekao je mons. Zgrablić.

Sve poruke iz života bl. Jakova „pronalaze svoje središte i izvor u euharistiji u kojoj Krist, Dobri Pastir, i dalje daruje svoj život za nas i poziva nas da od našeg postojanja učinimo dar za druge, slijedeći primjer bl. Jakova.

Molimo zagovor bl. Jakova da i mi možemo živjeti istinsku vjeri u jednostavnosti, svakodnevnu i duboku molitvu, konkretnu ljubav i nepokolebljivo povjerenje u Providnost, kako bi naš život postao, poput života bl. Jakova, svijetlo svjedočanstvo Božje ljubavi u svijetu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio vjernike u Bitettu da se uz ovogodišnji blagdan bl. Jakova, u Zadru spominje i stota godišnjica postojanja relikvije bl. Jakova Zadranina. Franjevački samostan u Bitettu je prije sto godina, 1926. godine, darovao relikviju bl. Jakova samostanu sv. Frane u kojem je bl. Jakov počeo svoje redovništvo u svom rodnom Zadru, „kao znak pobožnosti, ali i duhovnog poziva upućenog cijelom narodu Zadra i Hrvatske To je i znak vremena, poziv da se vrati korijenima duhovnosti i da se ponovo otkrije svetost kao sastavni element vlastitog kršćanskog identiteta, osobnog i zajedničkog.

Ta relikvija predstavlja živu prisutnost bl. Jakova koji poziva na sjećanje i ponovno otkrivanje vlastitog kršćanskog identiteta, jer sveci nikada ne pripadaju samo povijesti, nego nastavljaju pratiti put Crkve“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i biskup Relota sudjelovali su i u velikoj svečanoj procesiji kroz Bitetto u kojoj se nosi veliki relikvijar u kojem je prst bl. Jakova Zadranina. U sredini povorke, ispred relikvije bl. Jakova, kao predvoditelj slavlja kroz središte grada hodio je nadbiskup Zgrablić, u pratnji fra Marca Vallete, čuvara samostana u Bitettu.

Valetta je zahvalio mons. Zgrabliću na dolasku i doprinosu u duhovnoj povezanosti Bitetta i Zadra, po životu bl. Jakova Zadranina te je uputio srdačne pozdrave Zadranima i cijelom hrvatskom narodu koji je njima u Bitettu, Italiji, franjevcima i sveopćoj Crkvi, darovao blaženika Jakova hrvatskog, zadarskog roda. Misno slavlje i procesiju u Bitettu izravno je u svom TV prijenosu prenosila televizija TRM Network.

Pohod nadbiskupa Bitettu na blagdan bl. Jakova ujedno je odgovor i na poziv kojeg je bivši gvardijan samostana u Bitettu, fra Vincenzo Dituri uputio mons. Zgrabliću kad je pohodio Zadar 2024. godine. Dituri je tada donio u Zadar relikviju, prst bl. Jakova iz Bitetta te je kroz središte Zadra 5. svibnja 2024. održana svečana procesija s tom relikvijom i svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru, koje je bio predvodio nadbiskup Zgrablić.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Idea Foto Bitetto

Bdjenje za duhovna zvanja ususret Nedjelji dobrog pastira održano je u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru u četvrtak, 23. travnja.

Prigodni nagovor na početku susreta uputio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, rekavši da je molitveno bdjenje za duhovna zvanja milosni trenutak u kojem Crkva s pouzdanjem osluškuje Gospodinov glas koji i danas poziva radnike u svoju žetvu.

„Duhovno zvanje raste u zajednici koja živi evanđelje, koja njeguje odnose povjerenja i koja velikodušno daruje sebe drugima kroz služenje, jer upravo takvo zajedništvo postaje plodno tlo na kojem Bog nastavlja sijati sjeme novih poziva“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da otajstvo poziva nadilazi ljudske planove i rađa se iz Božje ljubavi.

U tom kontekstu, podsjetio je na misao blagopokojnog pape Franje: „Poziv je plod koji dozrijeva na dobro obrađivanoj njivi uzajamne ljubavi koja se pretvara u uzajamno služenje, u kontekstu autentičnog crkvenog života. Nijedan poziv ne rađa se ili živi sam za sebe. Poziv se rađa iz Božjeg srca i niče u dobrom tlu vjerničkog naroda, u iskustvu bratske ljubavi.“

Molitveno bdjenje uoči Nedjelje Dobrog Pastira i povodom 63. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja „poziva nas na još dublju svijest o snazi nastojanja, jer u molitvi otvaramo svoja srca djelovanju Duha Svetoga koji oblikuje, nadahnjuje i vodi one koje Gospodin poziva.

Molitva za duhovna zvanja predstavlja trajni izvor nade i snage Crkve. Molitva rađa osjetljivost za Božji poziv, jača spremnost na odgovor i izgrađuje zajednicu koja s ljubavlju prati i podupire svaki put posvećenja. U tom svjetlu, još snažnije dolazi do izražaja svijest o odgovornosti cijele Crkve za dar duhovnih zvanja, osobito svećeničkih, koja su nezamjenjiva u životu vjerničkog naroda“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da „svećenik po otajstvu svetog reda djeluje „in persona Christi“, postajući vidljivi znak Kristove prisutnosti i djelovanja u zajednici te po njegovoj službi Krist nastavlja posvećivati, poučavati i voditi svoj narod“.

„U toj svijesti još jasnije se otkriva kako svaki vjernik sudjeluje u odgovornosti za duhovna zvanja, jer zajednica vjere diše puninom života kad svi njeni članovi prepoznaju ljepotu i važnost Božjeg poziva te ga podržavaju molitvom, riječju i primjerom života.

Takva svijest prožima cijelu Crkvu i uključuje svakoga, od obitelji koje svojim svjedočanstvom stvaraju prvo tlo vjere, preko župnih zajednica koje njeguju i prate rast poziva, do pojedinaca koji u tišini srca prinose svoje molitve i žrtve za nove radnike u Gospodnjoj žetvi“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da zato svijest o važnosti svećeničkog zvanja produbljuje našu zauzetost u molitvi i pastoralnoj brizi, „jer po službi svećenika Crkva prima sakramente kao izvore milosti koji hrane i izgrađuju vjernički život, a po sakramentima se očituje i živi sama otajstvena stvarnost Crkve kao zajednice spasenja“.

Nadbiskup je istaknuo da takvo razumijevanje rađanja zvanja potakne „spremnost cijelog Božjeg naroda da molitvom, svjedočanstvom života i ohrabrenjem prati rađanje i sazrijevanje novih poziva, kako bi zajednica uvijek bila obdarena službenicima koji u Kristovo ime i snagom njegovog Duha daruju život Božjem narodu i učvršćuju njegovo jedinstvo u vjeri i ljubavi“.

Mons. Zgrablić je zahvalio svima koji „trajno i vjerno mole za duhovna zvanja te ih svojom molitvom, primjerom života i dobrotom prate i podupiru na njihovom putu, jer svaka molitva, uzdignuta Gospodinu u vjeri i pouzdanju, postaje dragocjeni dar za cijelu Crkvu i snažna potpora onima koje Bog poziva“.

Nadbiskup je poželio da nas to bdjenje „još snažnije poveže u ljubavi i služenju, učvrsti u nama pouzdanje u Gospodina koji neumorno poziva i u našim srcima zapali trajnu gorljivost za molitvu i pastoralnu brigu za duhovna zvanja, kako bi Crkva uvijek bila obogaćena darom onih koji s radošću i vjernošću služe Bogu i narodu“.

Na bdjenju je o svom pozivu svjedočio don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru. Bulat je potaknuo na molitvu da se u srcu mladih koje Bog poziva probudi želja da odgovore na Božji poziv. Kao mladić on se bio udaljio od ministriranja i molitve, smatrao je dovoljnim ići nedjeljom na misu i ispovjediti se dva puta godišnje. Odazvao se pozivu prijatelja da dođe na susret molitvene zajednice u rodnom Omišu. Na jednom tom susretu osjetio je kao da su u toj prostoriji  samo on i Isus koji mu govori: „Zašto tako živiš, zašto si se udaljio od mene? Znaš da te ja čekam, znaš da te ljubim“.

To mu je ostalo tako snažno u srcu, da se počeo udaljavati od starog društva i sve više dolaziti na molitvenu zajednicu. Onda se u njemu javilo i pitanje što ako ga Gospodin poziva, no u početku je mislio da toga nije dostojan i dovoljno dobar. Zamolio je Gospodina da mu u godinu dana pokaže ima li poziv; da u njemu raste ljubav prema tome, ako to Bog želi. Znao je samo da želi živjeti u zajednici, biti redovnik. Prijatelj mu je preporučio razgovor s duhovnikom koji je bio salezijanac te je ušao u zajednicu salezijanaca u Zagrebu 28. listopada, na isti datum kad je godinu dana prije zamolio Boga da mu pokaže u godinu dana ima li poziv za svećenika.

„Gospodin nas prije svega susreće po ljubavi. Onome koga poziva, stavlja u srce svoju ljubav da prihvati poziv. Meni se najprije dogodilo iskustvo da me Gospodin silno ljubi, unatoč grijesima i slabostima i to mi je pokazao na puno načina. Dogodio mi se susret ljubavi koja se daje na križu i srca koje čezne za ljubavlju“, rekao je Bulat, istaknuvši da osoba osjeća radost ako se odazove u zvanje u koje je Bog poziva: svećeničko, redovničko ili obiteljsko. Nakon desetogodišnje salezijanske formacije, zaređen je za svećenika 2025.godine. „Možda nekoga Gospodin poziva po vašoj žarkoj molitvi. Baš žarko molite da taj koga Gospodin poziva, smogne snage reći: ‘Da, Gospodine, ja znam da me ti ljubiš i da me pozivaš’“, potaknuo je don Ante Bulat vjernike.

Nakon svjedočanstva Bulata, održano je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Za vrijeme klanjanja, prigodna razmatranja čitali su članovi Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta. Pjevanje za vrijeme klanjanja predvodio je Zbor mladih crkve sv. Pavla pod vodstvom Luke Kotlara. Završni blagoslov s Presvetim uputio je don Roland Jelić, župnik bokanjačke župe sv. Šimuna i Jude Tadeja u kojoj se nalazi i crkva sv. Pavla. Don Frane Šindija, predstojnik Povjerenstva za mlade, obavijestio je o odlasku oko 400 mladih iz Zadarske nadbiskupije na nacionalni susret mladih u Požegu 2 i 3. svibnja. Don Ante Sorić, predstojnik Povjerenstva za zvanja, zahvalio je svima koji su sudjelovali na Bdjenju.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

O temi „Stvaralačka moć riječi u svjetlu Svetog pisma“ izlagao je izv. prof. dr. sc. p. Arek Krasicki, predavač biblijskih kolegija na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u ponedjeljak, 20. travnja.

Božja djelatnost je da Bog stvara. Bog je Adamu dao ovlasti da bude sustvaratelj, rekao je Krasicki, poručivši da je uskrsnuće stvaranje iznova, u sili odozgor, najveća energija koja je zahvatila cijeli svijet.

„Kad Bog stvara cijeli svemir, svijet, on udahnjuje u njega cijelu svoju energiju, cijelo svoje biće. Kad je čovjek usmjeren na Boga, onda će imati njegovu snagu. Ako sam ‘spojen’ s Bogom, u meni je njegova sila, njegov sjaj, zato što sam Božje dijete, Božja slika i prilika“, rekao je Krasicki, dodavši da je bitna povezanost s Bogom kako bismo bili napojeni božanskim; kao što se dobiva struja koja ide iz elektrane, a voda dolazi iz vodovoda.

„Čovjek koji odlazi od Boga, gradi Babilonsku kulu. Želi uzdići svoje ime,  napraviti nešto veličanstveno, kako bi pokazao da može sve učiniti bez Boga.

Zato je potreban Duh Sveti koji će ljude vratiti Bogu. Bog je postao čovjekom kako bi na sebe preuzeo našu slabost, grešnost i vratio nas na početak, kad je sve bilo u miru. Nakon grijeha ništa nije u miru. Zato je morao doći Isus koji sve podiže i čini sve novo – riječju“, poručio je Krasicki, rekavši da Bog postupa poput lončara, koji iznova popravlja oblik gline, kada ona ne uspije.

„Kao što Bog Otac stvara riječju, tu je prisutan Isus u djelu stvaranja svijeta, poosobljena mudrost, tako Isus čini sve novo, riječju i djelima. Bog stvara  riječima i dijelima. Adamu je trebala pomoć, u čovjeku. Dakle, riječ se obistinjuje u zajedništvu“, rekao je Krasicki.

Bog nam je dao jezik da možemo komunicirati, ali da se najprije njegova riječ utjelovi u nama. „Bog stvara svojom riječju, ali ima veliko povjerenje u čovjeka. Zato je važno koliko mi držimo čistima naše riječi, koliko je riječ oblikovana u nama. Dok smo s Bogom, naši dijalozi i susreti će biti kakvima ih Bog želi, ispunjeni mirom.

Bog se nikada ne umara. Nakon djela stvaranja, Bog nije zapustio svijet. Bog i danas stvara, a čini to po ljudima“, poručio je Krasicki, dodavši da je Očeva izgovorena riječ i danas s nama. Istaknuo je da dok čovjek izgovara blagoslov nad drugima, vraća se mir koji dolazi od Boga, povezanost između Boga i čovjeka, postaje zajednica ljudi u kojoj je utjelovljena Riječ – Isus koji je rekao, gdje je dvoje, troje okupljeno u njegovo ime, tu je On nazočan. Krasicki je naglasio da čovjek pripada Bogu, podsjetivši da Isus kaže: „Bez mene ne možete ništa učiniti“.

Stoga i u našem ljudskom stvaralaštvu i zauzimanju neće biti mira dok ne dozivamo Riječ – sâmog Gospodina. Krasicki je potaknuo da se u obitelji  moli zajedno, razgovara o Gospodinu; tada će silaziti mir i riječ će se širiti kao stvaralačka.

„Riječ ima veliku moć. Među nama djeluje i ljudska riječ koja nas podiže i daje nam snagu. Kad nam netko nešto loše kaže, tužni smo. Kad nam netko lijepo kaže, ta riječ doprinosi ostvarenju više mogućnosti i postaje stvaralačka u nama“, rekao je Krasicki.

Podsjetio je kako je Isus došao među dvojicu učenika na putu za Emaus kad su razgovarali o Isusu, o uskrsnuću. „Koliko u našim razgovorima ima prostora za Isusa? Koliko bi bilo lakše, kad bismo u sve pozivali sâmoga Boga? Natapajmo sebe Božjom riječju. Božja riječ je slador, med za naše nepce.

Kad čitamo Božju riječ, natapamo cijelu obitelj Božjom riječju i tada silazi ta energija koja pokreće cijeli svijet. Bog je stvorio svijet i čovjeka svojom riječju. Biblija nas ne informira, nego Biblija nas formira“, poručio je Krasicki.

Na susretu su govorili i doc. dr. sc. Branimir Vukosav, s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru i prof. dr. sc. Marijana Kresić Vukosav s Odjela za lingvistiku Sveučilišta u Zadru.

„Čovjek riječima, kroz komunikaciju stvara određene aspekte svoje stvarnosti. Ultimativno stvara Bog koji je Riječ koja nije sredstvo i nužno glas, nego osoba. Jezik ima moć ne samo odražavati, komunicirati nešto, nego i stvarati svijet u kojem živimo. Jezik je jedan od načina na koji postajemo Božji suradnici: kroz govor, molitvu, blagoslov, imenovanje nekoga, nečega“, rekao je geograf Vukosav. Npr., prostor je konkretna stvarnost kojoj dajemo značaj jezikom, imenujemo ga, prisvajamo na neki način, postaje dio nas.

Potaknuo je na odgovornost pri izgovaranju riječi koje „uzimamo zdravo za gotovo, ali riječi su puno dublja i slojevitija stvarnost, jer riječi nas mogu spojiti, razdvojiti, razoriti, povezati s Bogom ili otuđiti od Boga“ i istaknuo: „Referentna točka za svaku našu riječ je Riječ“.

Lingvistica Vukosav istaknula je razliku između Božje stvaralačke riječi i ljudske sustvaralačke riječi. Rekla je da se u suvremenim raspravama u znanosti, osobito u humanističkim i društvenim znanostima, daje velika moć jeziku, polazeći od toga da čovjek pomoću jezika, komunikacije, može stvoriti što god želi, pa i svoj vlastiti identitet.

Pritom je upozorila na rodni identitet kojeg osoba može sama odrediti bez obzira na svoje prirodne, biološke datosti i spol, ako to ustvrdi vlastitom odlukom i kroz to što to samo izkomunicira, kao i pomoću nekih medicinskih postupaka. „Tu se čovjeku daje moć koja nadilazi ono što je Bog postavio kao granice i mogućnosti čovjekovog stvaranja.

Problem nekih suvremenih teorija je pretpostavka da je cijela stvarnost koja nas okružuje čovjekova konstrukcija. To čovjeku daje veliku moć, jer ako nešto poželimo ili imamo predodžbu da nešto želimo, to možemo i izgraditi, postići.

Iz perspektive jezika to ima smisla do određene mjere. Kao ljudi možemo pomoću riječi oblikovati značenja, unutar društva stvarati institucije pomoću komunikacije, naš identitet se djelomično izražava i gradi kroz jezik. Problem nastaje kad se kaže da je sve konstrukcija, da je čovjek sve izgradio“, upozorila je Vukosav, upitavši: „Ako je sve subjektivno, kako razlikujemo istinu od pogreške? Ako je stvarnost proizvod jezika, kako objasniti prirodne zakone?“. Rekla je da „znanost ima svoje granice, ne može dati odgovor zašto svijet uopće postoji, zašto postoji nešto, a ne ništa, zašto je stvarnost uređena i spoznatljiva“.

„Iz perspektive jezika, čovjeku je dan jezik da pomoću njega može unutar društva i s obzirom na društvene uvjete ostvarivati govorne činove. Možemo nešto obećati, na nešto se obvezati, nekome nešto narediti, nekoga ili nešto imenovati – sve to pomoću jezika. U lingvistici se to naziva teorijom govornih činova.

Kad čovjek koristi jezik u te svrhe, uvijek radi s nečim što već postoji. On ne stvara bez obzira na neke prirodne i društvene datosti, bez obzira na materiju, zakone prirode i stvarnost, pa i društvenu, barem ne izravno i proizvoljno“, rekla je Vukosav. Naglasila je da čovjekova moć stvaranja ima granice, a čovjek je Božji sustvaratelj. „Ako prihvatimo da postoji prvi Stvoritelj koji je iznad čovjeka, razlika je jasna. Bog stvara stvarnost, a čovjek stvara unutar te dane prirodne, materijalne i društvene stvarnosti“, poručila je Vukosav.

Susret je održan u sklopu Festivala znanosti na Sveučilištu u Zadru čija je ovogodišnja tema „Energija koja pokreće svijet“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Prosudbeno povjerenstvo Trećeg likovnog natječaja „Blizu je, blizu“ s prikazima motiva o životu bl. Jakova Zadranina izabralo je dvanaest likovnih radova koje je proglasilo najuspješnijima, u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u ponedjeljak, 20. travnja.

Na trećem likovnom natječaju sudjelovalo je 17 odgojno – obrazovnih ustanova: vrtića i osnovnih škola te jedna srednja škola, a djeca iz tih 17 ustanova izradila su sveukupno 301 rad kojeg su poslali na natječaj.

Tema ovogodišnjeg natječaja bila je „Čašćenje blaženog Jakova Zadranina – stoljeće tihe prisutnosti moći i nebeskog zagovora bl. Jakova u Zadru (1926. – 2026.)“, u spomen na stotu godišnjicu kako je relikvija bl. Jakova darovana samostanu sv. Frane u Zadru iz svetišta bl. Jakova Zadranina u talijanskom gradu Bitettu, gdje je blaženik djelovao četrdeset godina, do svoje smrti i gdje se u samostanu čuva njegovo neraspadnuto tijelo.

U prosudbenom povjerenstvu bili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane u Zadru, don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, slikar Valentino Radman, prof. (Zadarska županija), profesori Inga Budimir i Marko Perić (Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zadar),  Lucija Sekula (Narodni muzej, Zadar) te fra Pavle Ivić i fra Anselmo Stulić, redovnici samostana sv. Frane u Zadru.

Među dvanaest nagrađenih radova su tri rada iz dječjeg vrtića, osam iz osnovnih škola i jedan rad iz srednje škole.

Od tih dvanaest slika, Povjerenstvo je jednoglasno odlučilo da likovni rad OŠ Jurja Dalmatinca iz Paga bude tiskan na sličici sa zagovornom molitvom bl. Jakovu na poleđini; tu sličicu će dobiti sva djeca, sudionici Natječaja. To je likovni rad kojeg su naslikali Vito Škoda, Dorotea Škoda i Tara Paladina, učenici 7. razreda  OŠ Jurja Dalmatinca u Pagu, čija je mentorica s. Marija Matanović.

Preostali nagrađeni radovi su: tri rada iz Dječjeg vrtića „Radost“ – PO “Vruljica”; to su šestogodišnji Ivano Perica i Mara Volarević te petogodišnji Frane Erceg. Njihove mentorice su Ksenija Medini i Vanja Petrović.

Nagrađeni radovi učenika iz osnovnih škola su: Lucija Zorić (3. r.) i Maria Miloš (5. r.) iz OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, PŠ “Crvenice” Bukovica, Tomislavgrad, BiH, mentorica: Ana Zorić; Vice Belak (2. r.), OŠ  Jurja Šižgorića, Šibenik, mentorica: Helena Šarić; Toni Bukulin (1. r.), OŠ Šimuna Kožičića Benje, Zadar, mentorica: Snježana Diklan; Antonela Bulić (1. r.), OŠ Zadarski otoci, Zadar, mentorica: Željka Diklan; Karla Rončević (7. r.),  OŠ Bartula Kašića, Zadar, mentorica: Jolida Klarić; Tia Perinčić (8. r.), OŠ Stanovi, Zadar, mentorica: Sonja Špadić i Tonka Srzić (5. r.), OŠ Zadarski otoci, Zadar, mentorica:  Sunčica Ivin Mikulić.

Među srednjoškolcima, nagrađena je Mihaela Pandža (2. r.) iz Elektrotehničke i ekonomske škole, Nova Gradiška, čija je mentorica Antonija Grozdanović Pranjić.

Iz dječjih vrtića koji su sudjelovali na Natječaju pristigla su sveukupno 42 rada. Sudjelovali su zadarski vrtići: Jordanovac, Radost – PO Bili Brig (predškolci), Sunce i Radost – PO Vruljica.

Iz osnovnih škola od 1. do 4. razreda na Natječaj je pristiglo 185 radova. Sudjelovali su učenici iz zadarskih osnovnih škola: Zadarski otoci, Bartol Kašić, Šimuna Kožičića Benje, Bartol Kašić – PŠ Bokanjac, Bartol Kašić – PŠ Žerava, Stanovi – PŠ Crno, OŠ Franka Lisice, Polača, OŠ Jurja Šižgorića, Šibenik i zadarska župa Gospe Loretske u Arbanasima.

Iz osnovnih škola od 5. do 8. razreda na Natječaj su pristigla 73 rada. Tu su sudionici zadarske škole Zadarski otoci, Stanovi, Bartol Kašić, OŠ Galovac, OŠ Jurja Dalmatinca, Pag i OŠ Fra Mijo Čuić Bukovica – PŠ Crvenice, Tomislavgrad, BiH.

Od učenika srednjih škola, na Natječaju je sudjelovala Elektrotehnička i ekonomska škola, Nova Gradiška.

Članovi Povjerenstva zahvalili su i čestitali svim sudionicima natječaja, djeci i mentorima, osobito dvanaest nagrađenih.

Okupljanje sudionika natječaja i dodjela nagrada će biti u nedjelju, 26. travnja s početkom u 19,00 sati u samostanu sv. Frane u Zadru, kad će se predstaviti likovni radovi na izložbi u Spomen – sobi bl. Jakova u klaustru samostana sv. Frane.

U Organizacijskom odboru Natječaja bili su fra Stipe Nosić, Davor Barić, Željka Diklan, Lenka Radić, Anamarija Botica Miljanović i Marko Perić. Natječaj su organizirali „Muzej u školi – Baština i kultura mira“ pri OŠ Zadarski otoci i Franjevački samostan sv. Frane u Zadru, uz suorganizaciju Udruge glagoljaša Zadar. Koordinatorica događaja je Anamarija Botica Miljanović, učiteljica savjetnica i voditeljica projekta „Muzej u školi – Baština i kultura mira“.

Anamarija Botica Miljanović / I.G.

Foto: A. Botica Miljanović

Katolička gimnazija Ivana Pavla II. Zadar obratila se učenicima osmih razreda koji su pred odlukom upisa u srednju školu i njihovim roditeljima da se upoznaju s radom njihove škole i mogućnošću upisa jednog od tri smjera u toj školi.

„Uskoro se bliže prve prijave u sustav te prijave odabranih srednjoškolskih programa. Pred učenicima osmih razreda je velika odluka, stoga objavljujemo da se sve informacije o našoj školi mogu saznati na mrežnoj stranici https://www.gimnazija-ivanapavla.hr/ i na profilima društvenih mreža koje Gimnazija ima na Facebooku, Instagramu i TikToku“, poručila je s. Ana Lipovac, ravnateljica Katoličke gimnazije.

Katolička gimnazija nudi tri srednjoškolska smjera: program klasične, prirodoslovne i opće gimnazije.

Za program klasične i opće gimnazije bodovi koji se vrednuju su prosjek svih zaključnih ocjena svih predmeta od 5. do 8. razreda OŠ; uspjeh u 7. i 8. razredu OŠ iz hrvatskog jezika, matematike, prvog stranog jezika, povijesti i geografije, a predmet po izboru škole je biologija.

Za program prirodoslovne gimnazije bodovi koji se vrednuju su prosjek svih zaključnih ocjena svih predmeta od 5. do 8. razreda OŠ; uspjeh u 7. i 8. razredu OŠ iz hrvatskog jezika, matematike, prvog stranog jezika, biologija i kemija, a predmet po izboru škole je fizika.

Pravo na izravan upis ili dodatne bodove ostvaruju kandidati na osnovi rezultata koje su postigli u znanju iz hrvatskog jezika, matematike, prvog stranog jezika, povijesti, geografije, biologije i kemije. Natjecanje po izboru škole je vjeronaučna olimpijada – natjecanje iz vjeronauka.

Klasična gimnazija je za učenike koji imaju sklonosti, želje i ljubavi više upoznati pravo, filozofiju, povijest, teologiju, književnost, jezike i kulturu. Prirodoslovnu gimnaziju preporučuju učenicima s afinitetima za medicinu, farmaciju, inženjerstvo, biologiju, matematiku. Opća gimnazija je za sve koji žele široko obrazovanje iz svih područja, s mogućom fakultativnom nastavom.

Među razlozima zašto upisati Katoličku gimnaziju, u školi ističu njegovanje kršćanskih i humanističkih vrijednosti, nastavu samo u jutarnjoj smjeni i suvremenu opremljenost školu praktikumima i nastavnim sredstvima.

Katolička gimnazija povezuje svoju bogatu tradiciju kao najstarija odgojno-obrazovna ustanova u Zadarskoj županiji sa suvremenim obrazovanjem, a smještena je u povijesnoj jezgri središta Zadra na poluotoku.

„U Katoličkoj gimnaziji Ivana Pavla II. redovita i fakultativna nastava, izvannastavne aktivnosti, dodatna i dopunska nastava te pripreme za maturu izvode se u jutarnjoj smjeni što, uz dobru lokaciju, uvelike olakšava učenicima organizaciju dana. Prednost je i velika sportska dvorana u kojoj se izvodi nastava Tjelesne i zdravstvene kulture, također u sklopu rasporeda redovne nastave. Nastava se izvodi u suvremeno opremljenim školskim učionicama i praktikumima kemije/biologije, fizike i informatike. Na raspolaganju su i kuhinja, dnevni boravak te velika knjižnica. U potpunosti je zastupljen stručni nastavnički kadar iz svih predmeta, a u školi rade stručni suradnici pedagog i psiholog“, istaknula je ravnateljica Lipovac, rekavši da se u školi njeguju izvrsnost i intelektualna znatiželja.

Odgoj i obrazovanje u gimnaziji obogaćeni su brojnim izvannastavnim aktivnostima i terenskom nastavom. „Uz dodatnu i dopunsku nastavu iz temeljnih nastavnih predmeta, djeluju i dramska skupina, kreativna radionica ‘Amfora’, učenička web redakcija, školski zbor, likovna radionica, mladi knjižničari, volonterski klub ‘Kapljica’, redakcija školskog lista, English club, ekološka grupa, mladi geografi itd.

Škola promiče socijalno angažirani rad, volonterske i ekološke djelatnosti i edukativne sadržaje i izvan škole, za što je dobila brojne nagrade i priznanja. Tijekom nastavne godine profesori dodatno rade s maturantima pripreme za državnu maturu“, istaknula je s. Ana.

Gimnazija surađuje s različitim školama, kulturnim i obrazovnim institucijama, udrugama i pojedincima te je u gimnaziji i vježbaonica za studente Filozofskog fakulteta iz mnogih školskih predmeta. Škola je i domaćin županijskim i državnim natjecanjima.

Brojne terenske nastave organiziraju diljem Hrvatske te redovitu nastavu u prirodi. U sportskoj dvorani i teretani izvodi se fakultativna nastava korektivne gimnastike i fitnessa.

„Posebnost naše Gimnazije su i studijska putovanja za sve učenike škole u redovitim destinacijama: Rim, Barcelona, Prag, Atena. Učenici imaju prilike sudjelovati u brojnim organiziranim aktivnostima prema svojim afinitetima te na natjecanjima iz svih predmeta“, rekla je ravnateljica, istaknuvši da Gimnazija priprema učenike za uspješan nastavak školovanja na sveučilištima u Hrvatskoj i inozemstvu, obrazujući i odgajajući pojedince za društvo u kojem žive.

Obrazovni sadržaji prožeti su humanim i srdačnim odnosima te u Gimnaziji djeluju tri školska humanitarna fonda; najpoznatiji je „Gorušičino zrno“ kojim se materijalno pomažu učenici slabijeg imovinskog stanja za vrijeme srednje škole i studija, organiziranjem različitih humanitarnih akcija.

Rastu u kršćanskoj zrelosti učenika doprinose i jednodnevne i višednevne duhovne obnove. Tri puta tjedno, učenicima u školi je dostupan duhovnik.

„U skladu s naukom Katoličke Crkve, škola osobitu pozornost pridaje odgoju za trajne životne i općeljudske vrijednosti, za prihvaćanje i poštovanje različitosti te je škola otvorena učenicima svih vjerskih svjetonazora. Potaknuta idejama i entuzijazmom sv. Ivana Pavla II., Katolička gimnazija nastavlja odgajati i obrazovati nove generacije pod geslom ‘Zajedno stvarajmo bolji svijet’“, poručila je ravnateljica, s. Ana Lipovac.

I.G.

Foto: Katolička gimnazija Ivana Pavla II. Zadar

Župljani župe Rođenja BDM iz Privlake hodočastili su u subotu, 18. travnja u Luku na Dugi otok, rodno mjesto Sluge Božjeg don Eugena Šutrina koji je bio župnik u Privlaci.

Hodočašće 115 vjernika počelo je misom u privlačkoj župnoj crkvi koju je predvodio privlački župnik don Žarko Relota. Plovidba brodom od Privlake do Luke trajala je dva i pol sata.

Na putu prema Dugom otoku Privlačanci su se zaustavili ispred lokacije Sebačevo u Privlaci, kod mjesta na kojem je u more bilo bačeno tijelo don Eugena, nakon što su ga 26. studenog 1945., u noći, ubila dvojica komunista. Na tom mjestu molitvu je predvodio župnik Relota, a u ime župljana, vijenac u more bacio je Gašpar Begonja, načelnik Općine Privlaka.

Roko Surić, privlački župljanin, na brodu je pročitao životopis don Eugena i ulomke iz svjedočanstva osobe koja je još živa, a 1945. godine je bio desetogodišnji dječak, župljanin Privlake.

On u svom svjedočanstvu – dopisu kojeg je poslao Zadarskoj nadbiskupiji, piše kako se sjeća dolaska don Eugena u Privlaku kao župnika i njegove prve mise koju je kao privlački župnik slavio na svetkovinu Krista Kralja, 24. studenog 1945. godine. Taj svjedok je napisao i što se govorilo među narodom kad su čuli da je Šutrin ubijen, svega šest dana nakon što je došao u Privlaku za župnika te kako su bile napete okolnosti tih dana u Privlaci, u tom vremenu komunističke represije. To je svjedočanstvo prvi put pročitao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u propovijedi mise koju je predvodio u Luci na Dugom otoku na korizmenom hodočašću Zadarske nadbiskupije 29. ožujka 2025. godine, povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena.

Privlačka župljanka Emina Kršlović na brodu je pročitala pjesmu “Golub mira i ljubavi” koju je napisala 2008. godine.

Po dolasku u Luku, hodočasnike iz Privlake pozdravila su zvona lučke župne crkve sv. Stjepana, a vjernici su pjevali pjesmu ‘Do nebesa nek se ori’, autora o. Petre Perice koji je mučenički ubijen na Daksi, a bio je duhovnik don Eugena.

Hodočasnike su dočekali lučki župnik don Frane Šindija i župljani. Svi su se okupili kod grobnice don Eugena koja se nalazi na groblju pokraj župne crkve sv. Stjepana, gdje je molitvu odrješenja za pokojne predvodio župnik Šindija.

Privlački župljani na grob don Eugena položili su mramornu Spomen – ploču na kojoj, ispod znaka križa, piše: „Nezaboravljenom privlačkom župniku don Eugenu Šutrinu, povodom 80. godišnjice mučeničke smrti, župljani Privlake“.

U znake zahvale za njegovu župničku službu u Privlaci gdje je i ubijen, Privlačanci su donijeli u Luku i uokvireni portret don Eugena, sliku križa i cvijeće. Susret je bio u duhu molitve i zahvale za Šutrinovu mučeničku žrtvu i hrabro svjedočanstvo vjere u teškim okolnostima Drugog svjetskog rata. Nakon molitve kod groba, lučki župljani i hodočasnici okrijepili su se u druženju ispred župnog dvora.

Privlačanci su htjeli hodočastiti u Luku u studenom 2025., no tada ih je  omelo nevrijeme, pa su to učinili pet mjeseci poslije. Povod je 80. godišnjica mučeničke smrti don Eugena Šutrina koji je nositelj skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces beatifikacije.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Andrijana Surić

Treći likovni natječaj pod nazivom „Blizu je, blizu!“ o prikazu prizora iz života bl. Jakova Zadranina, u kojem sudjeluju djeca iz vrtića te osnovnih i srednjih škola iz Zadarske nadbiskupije, u znaku je stote godišnjice postojanja relikvije bl. Jakova Zadranina u Zadru.

Tema ovogodišnjeg natječaja je „Čašćenje  blaženog  Jakova Zadranina – Stoljeće tihe prisutnosti moći i nebeskog zagovora bl. Jakova u Zadru (1926.- 2026.)“. Povod toj temi je obilježavanje sto godina od dolaska moći bl. Jakova u Zadar 1926. godine iz svetišta bl. Jakova Zadranina u Bitettu, čiji je bl. Jakov nebeski zaštitnik, grad u kojem je bl. Jakov djelovao najduže, četrdeset godina, do svoje smrti i gdje u samostanu počiva njegovo neraspadnuto tijelo.

Na dokumentu uz moćnik bl. Jakova piše: „Iz tijela blaženoga Jakova iz Bitetta, redovnika, građanina Zadra”. Autentičnost relikvije je 23. studenog 1926. potvrdio Petar Dujam Munzani, apostolski upravitelj Zadarske nadbiskupije.

Cilj likovnog natječaja čiji radovi u prosudbeno Povjerenstvo na adresu OŠ Zadarski otoci, Zadar, trebaju prispjeti do ponedjeljka, 20 travnja, je bolje upoznati i više častiti bl. Jakova Zadranina, čuvati zahvalni spomen na život bl. Jakova, obnoviti njegov lik i djelo među Zadranima i u hrvatskom narodu; upoznavanje zavičajne povijesti, kulturne i vjerske baštine Zadra te poticaj na utjecanje bl. Jakovu kao zagovorniku u potrebama. Bl. Jakov (1400.-1496.) umro  je na glasu svetosti i brojni vjernici svjedoče o uslišanjima po njegovom zagovoru.

Djeci je predloženo da na radovima mogu prikazati kao motiv crkvu u kojoj se časti bl. Jakov, lik blaženika, procesiju s moćnikom, tragove štovanja blaženika: moćnici, freske, slike, samostane u kojima je služio, mjesto u svom domu, školi, vrtiću,  posvećen bl. Jakovu. Na dnu ili uz rub likovnog rada će biti riječ na glagoljici, npr. Zadar, Blizu je, blizu, blaženi Jakov, Slavni sine vjernog Zadra, Bitetto, Klicat će Jakov.

Najbolji učenički rad će biti tiskan kao sličica s molitvom za kanonizaciju bl. Jakova Zadranina i dobit će je sva djeca i mentori, sudionici likovnog natječaja. Učenik slika ili crta u tehnici po izboru: olovka, tuš i metalno pero, tempera, akvarel, grafika, kartonski tisak, linorez, kolaž i kombinirane tehnike.

Nagradit će se dvanaest najboljih likovnih radova koje će vrednovati stručno povjerenstvo. Izložba najuspješnijih likovnih radova i dodjela nagrada će se održati u samostanu sv. Frane u Zadru, u Spomen – sobi bl. Jakova Zadranina, nakon svečane večernje mise na blagdan bl. Jakova Zadranina, u ponedjeljak, 27. travnja.

Likovni natječaj organiziraju Muzej u školi – Baština i kultura mira u OŠ Zadarski otoci i Franjevački samostan sv. Frane u Zadru. Suorganizator je Udruga glagoljaša Zadar. Koordinatorica događaja je Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, voditeljica “Muzeja u školi – Baština i kultura mira”.

Pokrovitelji likovnog natječaja su Franjevački samostan sv. Frane u Zadru, OŠ Zadarski otoci / DFS Donatići pri „Muzej u školi“ i Udruga glagoljaša Zadar, Grad Zadar, Zadarska županija, Narodni muzej Zadar, Sveučilište u Zadru, Škola primjenjene umjetnosti i dizajna, Zadar.

U organizaciji Natječaja su fra Stipe Nosić, Davor Barić, Anamarija Botica Miljanović i Željka Diklan.

Vjernici Bitetta s talijanskim franjevcima donijeli su u Zadar 1989. godine sliku bl. Jakova i još jednu relikviju bl. Jakova, prah drveta koje je izraslo iz štapa bl. Jakova koji je bio ostavljen u samostanskom vrtu. U toj svečanosti sudjelovao je tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak.

Prst bl. Jakova iz svetišta bl. Jakova u Bitettu donijeli su talijanski franjevci 2024. godine kad je u Zadru 5. svibnja održana velika procesija s tom relikvijom koja se osobito svečano časti u velikoj procesiji u Bitettu na Jakovljev blagdan, 27. travnja. Glavna ulica koja od svetišta do katedrale sv. Mihovila Arhanđela u Bitettu zove se bl. Jakov Zadranin.

Proces Jakovljeve beatifikacije počeo je 1629. godine. Papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 29. prosinca 1700. i odobrio njegovo štovanje za cijeli Franjevački red. Papa Leon XIII. dopustio je njegovo štovanje u Zadarskoj nadbiskupiji. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. godine Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova. U Časoslovu i Misalu franjevačkih zajednica hrvatskog jezičnog područja nalaze se tekstovi za njegovo liturgijsko štovanje. Dio iz Himna Božanskog časoslova blaženiku u čast glasi: „Slavni sine vjernog Zadra, čast i slava si Asiškog Franje, sâm Gospodin te sa hrvatskih žala, na obale Apulje doveo. Ti kod Svevišnjeg premnogo možeš, moli Jakove, moli se za nas. Od mladosti si Mariji Majci, čisto srce posvetio svojoj. I u zanosu ljubavi  nježne, divio si se ljepoti toj“.

U svijetu je dvadesetak crkava posvećeno bl. Jakovu Zadraninu: u SAD-u (New York), Kanadi (Toronto), Albaniji, u Njemačkoj njegovo ime nosi i hrvatska katolička misija u  Göppingenu, gdje se u crkvi Krista Kralja časte moći i tu se nalazi srebreni reljefni, portret blaženika, rad fra Joakima Gregova; u franjevačkom samostanu Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda u Subotici u Vojvodini nalazi se portret blaženika iz 1794. godine.

Vitraj bl. Jakova Zadranina nalazi se u Žaboriću pokraj Šibenika, autora akademskog slikara Mile Skračića, a naručitelj vitraja hrvatskih svetaca i blaženika koji su tu postavljeni 2003. je fra Drago Ljevar. Nekad je u samostanskoj blagovaonici sv. Frane u Zadru bila slika na platnu s likom blaženika, koja je uništena u bombardiranju Zadra 1944. godine.

Povodom prvog likovnog natječaja „Blizu je, blizu“, u samostanu sv. Frane u Zadru je 2024. godine, uz podršku gvardijana fra Stipe Nosića, otvorena  Spomen soba Bl. Jakova u kojoj su izloženi dječji radovi, sudionika Natječaja, s prizorom bl. Jakova.

Bl. Jakov rođen je u Zadru 1400. godine. Kršten je u crkvi Svete Marije Velike na poluotoku u Zadru. S dvadeset godina ušao je u samostan sv. Frane. Pratio je provincijala 1438. godine na generalni kapitul Franjevačkog reda u Italiju i ostao u Franjevačkoj provinciji sv. Nikole, sa sjedištem u Bariju glavnom gradu Apulije. Djelovao je u raznim apulijskim samostanima. Bio je jako marljiv u svakodnevnim poslovima, kao kuhar, sakupljač milostinje, vrtlar, vratar i sakristan.

Za vrijeme pošasti kuge u Bittetu, 1483. brinuo je o zaraženim bolesnicima, a osobito je pomagao djeci u nevolji. Bio je veliki štovatelj Majke Božje, pobožan u razmatranju Kristove muke, u dugotrajnoj molitvi, kontemplaciji i strogoj pokori. Njegova subraća i narod su već za života bl. Jakova svjedočili o čudima koja su se događala po njegovom svetačkom, redovničkom djelovanju.

Ines Grbić / Anamarija Botica Miljanović

O temi „Slika muškarca i oca u svećeničkom pozivu“ izlagao je dr. sc. fra Josip Serđo Ćavar na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 15. travnja, u dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

„Duhovno očinstvo koje svećenik ima kao nezasluženi dar je znak Božjeg očinstva. Došlo je do krize Boga zato što je malo zdravih, normalnih autoriteta u Crkvi, društvu, obitelji. Nedostaje očeva, da bi ljudi mogli spoznati Boga Oca“, poručio je Ćavar, rekavši da i čašćenje svetaca treba voditi vjernike bliže Bogu Ocu.

„Moje iskustvo je da većina vjernika nema pristup Bogu Ocu, ne časte Boga Oca, odnosno, boje se Boga oca, jer su nas tako odgajali, govoreći: ‘Bog će te kazniti’. Kako ću vjerovati u toga Boga? Odgajali su nas preko straha u odnosu s Bogom Ocem“, upozorio je Ćavar, rekavši da svećenik nije otac u prirodnom smislu, nego je otac svima.

Istaknuo je kako se od svećenika očekuje da su iskusni u duhovnom životu, prokušani u duhu; da su i sami svećenici prošli vrijeme osame, molitve, posta.

„Očinstvo je stav srca. Imamo li srca jedni za druge, za ljude koji su nam povjereni, u njihovim pitanjima, problemima, patnjama, nevoljama? Mi ih rađamo za novi život u Kristu, kako je Pavao rekao u svojim poslanicama. Zato naš život ide prema davanju, razdavanju života“, istaknuo je Ćavar.

Mnogi autori navode da se rasipa svećenička uloga, a jača funkcionalni pogled na svećenika; kao da su svećenici postali vršitelji neke sociološke uloge, osobito u zapadnoj Europi, rekao je predavač.

„Puno je organizacije, postajemo djelatnici religijskog servisa, menadžeri, ali u tome nam prijeti da zaboravimo bitno, na otajstvo. Djelovanje se gurnulo u prvi plan, a zapostavilo se biti.

Znamo se natjecati u pastoralnom aktivizmu, tko ima više programa, tko više gradi. Kao da svećeništvo zadnjih šezdeset godina slijedi logiku socijalnih prihvaćenosti, društvenih povlastica ili čak političke moći. Za takvog svećenika se kaže da je poduzetan, snalažljiv. Sve više se govori o svećenicima menadžerima, da trebaju ostvariti neki projekt, upravljati materijalnim dobrima“, rekao je Ćavar, u tom kontekstu govoreći o svećeniku kao humanitarnom radniku, vrsnom organizatoru. Pritom je istaknuo poruku pape Benedikta XVI.: „Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi, kako bi odgovorila potrebama čovjeka“.

„Ako se služba u Crkvi živi isključivo kao socijalna uloga, ona s vremenom postaje sterilna, besplodna, egocentrična, lišena kršćanskog identiteta. Opasnost za svećenika nije nedostatak moći i znanja, nego nedostatak unutarnje dosljednosti, podijeljenosti između onoga što svećenik propovijeda i živi“, upozorio je Ćavar, upitavši kako sâmi svećenici vrednuju svoje svećeništvo.

Naveo je primjer „svećenika graditelja“, koji može pomisliti da njegovo svećeništvo „baš puno ne vrijedi“, ako nije podignuo zvonik ili dvoranu.

Pitanje je i kako je svećenik prihvaćen u društvu, kaže se da se svećenika više tolerira, nego što ga se poštuje. U odnosu na nekad, u suvremenosti  svećenika se manje doživljava kao važan doprinos životu zajednice, izgubljen je neupitni autoritet svećenika, rekao je Ćavar, dodavši da ljudi zaziru od „klerikalne moći“ i uopće od autoriteta. „Od 20. stoljeća je kriza autoriteta jer su toliki zloupotrijebili svoj autoritet, pa i u Crkvi“, rekao je predavač. Istaknuo je da ljudi nisu naivni, obrazovani su i prepoznaju ako im se prilazi ‘odozgor’.

„Papa Franjo govori o tri zla koja hrane jedan drugoga kod svećeničkog života: kriza identiteta: tko smo, što smo? Opadanje gorljivosti: kakva je moja gorljivost za to što radim te naglašeni individualizam. Imamo li vremena za zajedništvo, dijeljenje, za razgovor jedni s drugima i s vjernicima“, potaknuo je Ćavar.

Upozorio je na važnost govora o afektivnosti svećenika, odgoju za emocije i načinu komuniciranja, istaknuvši da je afektivnost svećenika „veliko područje kojem se nije pridavalo dovoljno važnosti, a o tome se počelo govoriti“.

„Nije problem u dogmama, Katekizmu ni u kolegijima koje položimo,  manualima, nego u našoj ljudskosti. Mislim da je glavni svećenički izazov naša ljudskost, potreba zrelosti u tom području. Kakvi smo u svojoj ljudskosti?

Afektivno zrela osoba ne boji se svojih raspoloženja i emocija, nego ih u sebi registrira i izražava na primjeren način. Hrabro se suočava s problemima. Afektivno zrela osoba ima ravnotežu između hladnoće i glave i topline i srca“, poručio je Ćavar, upozorivši da se nedostaci u afektivnom dijelu mogu nadomjestiti s nečim lošim, poročnim.

„Svećenika treba krasiti pozitivna i čvrsta svijest o vlastitom muškom identitetu i sposobnost uspostave zrelih odnosa s drugim osobama i skupinama. O tome govori Kongregacija za katolički odgoj u smjernicama za psihološke odlike kleričkih kandidata“, rekao je Ćavar.

Upozorio je da se nekada teži krutosti, u društvu je i sve više muškaraca koji su neodlučni, plahi, imaju problema u svojim afektima, svom seksualnom identitetu. „Život osobe traži trajan trud i rad na sebi. Nitko ne može pripremiti svećenika da uredi svoj život na dobar način, ako se sam ne potrudi za svoj duhovni život, za svoje odnose, posao, obveze. Dobri odnosi s Bogom i bližnjima izvlače nas iz egzistencijalnih teškoća“, poručio je Ćavar.

Rekao je i da treba govoriti o samoći svećenika. Mladi svećenici krenu s  entuzijazmom, nekad ne bude plodova, ne dobiju podršku starijih kolega, pa se obeshrabre. „Izdržati napetosti u sebi je znak zrelosti. Napetost osobu vodi i k razvoju. Kad se traži dublje predanje u službi, kao da se nekad preplašimo, neki napuste službu, mijenjaju biskupiju“, upozorio je Ćavar, rekavši da obveze u župi „troše svećenika“ i bilo bi dobro da svećenik ima zdravi hobi.

Rekao je da je svećenicima potrebna i emocionalna strana života i dobar sugovornik. Svećenik puno sluša druge o njihovim problemima, u ispovjedi, a i svećenik treba imati osobu s kojom bi podijelio svoje duhovne borbe. Osim kad se ispovijeda, poželjno je podijeliti teškoće s kolegom, razviti odnos povjerenja između svećenika, da mogu jedni drugima pričati o svojim teškoćama, nekome se povjeriti, starijem svećeniku s iskustvom.

Govoreći o dvostrukoj empatiji za Boga i bližnjega, Ćavar je rekao da „nitko ne može biti duhovni otac nekom drugom, dok sam nije bio duhovni sin“.

Rekao je da dosljedan svećenik priznaje svoje strahove nekoj osobi. Nekad svećenik odabire posao i službu za koje zna da ih može obavljati dobro i lako, pa se ne daje potpuno i ne približava svom rastu. „Zato su naši životi relativno sigurni, udobni, ali duhovno mrtvi. Nedostaje im živosti, dubine, inspirativne snage. Zato su važni odnosi, jer odnosi stvaraju najveće radosti.

Koliko se istinski susrećem s drugima? Tko s nekim može korisno provesti vrijeme, zaštićen je od pada“, poručio je Ćavar, dodavši kako stručnjaci kažu da su mnoge bolesti povezane s odnosima.

„Komunikacija s drugima stvara signale u našem mozgu. Negativna, agresivna komunikacija čini nas siromašnijima i utječe  na mozak i stanice. Važno je govoriti o našim odnosima i o komunikaciji s Bogom. Komunikacija s Bogom hrani i našu komunikaciju međusobno, s ljudima i susretima. Milost je kadra učiniti nevjerojatne stvari u naravi, ali narav bez milosti ostaje grijehom ranjena narav“, poručio je Ćavar.

Upozorio je da ako svećenik udalji Boga iz svoga života, „igra socijalnu ulogu pred samim sobom, pred očekivanjima društva, župe, biskupa i vjernika. Ako maknemo Boga, rad svećenika postaje filantropizam, gluma, a naš caritas ateistički humanizam. Bog od nas traži da nam jedno uho bude na njegovom, Božjem srcu, a drugo uho na srcu naroda kojem služimo.

To je njegova slika svećeništva – poput ljubljenog učenika čuti Gospodina, čuti svijet. Jedno uho sluša Gospodina, drugo uho sluša čovjeka koji je došao s problemom. Za duhovnika se kaže da je Božji razvođač, Bog – osoba“, poručio je Ćavar.

Rekao je da je celibat srce duhovnog očinstva, a ostvaruje se u dragovoljnom predanju Bogu i služenju ljudima.„Celibat je plodnost. Svećenik mora sebe negdje investirati, dati. Inače postajemo prazni. Po celibatu ostvarujemo ono što sakramentalno i objektivno predstavlja služba svećenika. Celibat je dijeljenje života. Plodan celibat vodi svećeničkoj, pastoralnoj djelotvornosti“, poručio je Ćavar, rekavši da je svećenik pozvan svima se davati.

„Nema rasta gdje se ne investira. Potrebno je širenje unutarnjih kapaciteta. Pitanje je i motiva s kojima je svećenik došao u zvanje. I motivi za zvanje se moraju pročišćavati, jačati, preoblikovati i na njima treba raditi.

„Nesretni život započne neprimjetno i ne izgleda dramatično. To je mlakost, a mlakost je tiho gašenje.  To često prijeti.  Nije upadljiv pad, nego polagano udaljavanje. Nije otvoreno odbacivanje, nego postupno slabljenje ljubavi. Gospodin ne kori zbog slabosti, nego zbog ravnodušnosti“, poručio je Ćavar.

Rekao je da su i svećenici djeca svoga vremena u kojem je sveprisutan narcizam, gdje se ljudi okreću oko samih sebe. „Narcizam je zaljubljenost u samog sebe. Narcis posvećuje sebi puno empatije, a to bismo trebali davati jedni drugima. Narcizam je bolest srca, ‘iskrivljeno’ srce. Narcis se lako uvrijedi, često odgovara s poniženjem, ima manjak samokritičnosti. Ljudi ga puno ne zanimaju, osim ako on od toga ima koristi“, rekao je Ćavar.

Upozorio je na sklonost da svećenik pita što mu se sviđa, a ne što je važno za njegov razvoj, svećeništvo, pri čemu zaboravlja što je bitno.

„Za pronalaženje životnog smisla treba zaboraviti na sebe, uzdići se iznad sebičnosti i usmjeriti na nešto ili nekoga iznad sebe. U samotranscendenciji čovjek zaboravlja sebe. Sveci su potpuno nadišli sebe. Pozvani smo na svetost.

Bitno poslanje svećenika je da se usmjeri iznad sebe, na susret s drugim čovjekom“, potaknuo je Ćavar, rekavši da je povratak duhovnom očinstvu ljekovit u identitetu svećenika.

Upozorio je i na krizu blizine u odnosu s ljudima.  Važno je da svećenik razluči poticaje duha u drugima, da prati, osluškuje,  usmjeri, a ne da kaže drugome što treba raditi. Ljudima treba dopustiti da se izreknu i onda ih usmjeriti.

Papa Benedikt XVI. poticao je na traženje susreta s ljudima. „U srcu Crkve i u Kristovom srcu ima mjesta za svakoga. Ljudi to mogu otkriti po našem posvećivanju njima. Uložiti sav život u spasenje povjerenih duša, preuzeti odgovornost za drugoga.

„Svećenik koji iz života vjernika ne crpi nadahnuće za svoj život, pastoral, osobnu molitvu, ohladi ljude za sebe i Boga. Trebamo približavati ljude Bogu. Prijateljevanje s Bogom i braćom ljudima je poziv svećenika.

Najvažniji smo kao posrednici Božjeg milosrđa, da i mi imamo iskustvo predati Bogu svoje rane i slabosti, umjesto da ih skrivamo i njima se opravdavamo“, potaknuo je Ćavar, rekavši da se kroz duhovno vodstvo svećenički profil jača i produbljuje.

Predavač je istaknuo važnost odvijanja procesa u ljudima, u svećenicima, u zajednicama koje su im povjerene. Potaknuo je da se napusti način autoritativnog vodstva i davanje gotovih, brzih odgovora.

Ići ususret drugima, više nego čekati da oni dođu nama. Biti Crkva koja izlazi, po tome se svećeništvo može obnoviti. Biti Božja prisutnost u svijetu  je izvor svećeničke radosti koju ne može pomutiti napast, grijeh ili trend ovoga svijeta“, poručio je Ćavar.

Iz svoje prakse kroz studij i kao odgojitelj bogoslova, Ćavar je upozorio kako smatra da se u formaciji nedovoljno radi na tome da se svećenici formiraju kako bi bili duhovna pratnja ljudima i zajednicama. Smatra da je u formaciji velik naglasak na teologiji, polaganju predmeta, spekulativnom dijelu, iako je to važno.

Ćavar smatra „gorućim pitanjem“ formaciju vjernika laika „koji se bude i kojima je Drugi Vatikanski koncil dao puno prostora“, smatrajući jako važnim da svećenici prate i pomažu sazrijevanje vjernika lajka. I to je razlog potrebe govora o duhovnom očinstvu, jer to uključuje da svećenici budu zreli ljudi, istaknuo je Ćavar, smatrajući da „ima bjegova u nezrelost“. U molitvenom dijelu rekolekcije, euharistijsko klanjanje u sjemenišnoj kapeli predvodio je don Slavko Ivoš.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić