Dan posvećenog života koji je okupio redovnice i redovnike djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji, proslavljen je u nedjelju, 1. veljače, svečanim misnim slavljem koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Misa je počela blagoslovom svijeća i procesijom sa svijećama nadbiskupa, svećenika i puka oko crkve sv. Šime.

Na uočnicu blagdana Svijećnice, na koji se naviješta kako su Marija i Josip došli prikazati Isusa u hramu i kako je tada Šimun u Isusu prepoznao Mesiju, nadbiskup je istaknuo da tu misu slavimo u crkvi u kojoj se nalazi tijelo sv. Šimuna, u duhu „njegovanja vjere, strpljivog iščekivanja i susreta s Bogom, kako bismo u ozračju molitve i duhovne budnosti promislili o otajstvu života, vjere, poziva i posvećenja“.

Starac Šimun je „cijeloga života strpljivo čekao Spasitelja, osluškivao glas Duha Svetoga i ostao vjeran Božjem obećanju, sve do trenutka kada je u Djetetu Isusu ugledao Spasitelja svijeta, Svjetlost na prosvjetljenje naroda“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da nam primjer sv. Šimuna pokazuje kako „Božja veličina čovjeka ne leži u brojnosti, u društvenom položaju ili ljudskim uspjesima, nego u poniznom, strpljivom i vjernom srcu koje se prepušta vodstvu Duha Svetoga i koje zna prepoznati Boga u jednostavnom, malenom i otajstvenom“.

„U  svetom trenutku susreta u jeruzalemskom Hramu, dok starac Šimun u svoje naručje prima Dijete Isusa, otkriva se dubina njegove vjere, očituje se njegova otvorenost djelovanju Duha Svetoga, dolazi do izražaja njegova nutarnja sloboda i njegova spremnost da Božje djelovanje prepozna i prihvati i onda kada dolazi u obliku koji ne odgovara ljudskim očekivanjima – malom djetetu. To nas poziva da i mi budemo ljudi budna srca, otvoreni poticajima Duha Svetoga, sposobni vidjeti Božje djelovanje u svakodnevici“, potaknuo je nadbiskup.

U kontekstu Dana posvećenog života i pročitane Božje riječi po apostolu Pavlu: „Gledajte, braćo i sestre, sebe – pozvane!“ (1 Kor 1,26), nadbiskup je rekao da je to osoban poziv svakome da zastane, uđe u tišinu vlastitog srca te prije nego govori o drugima i prosuđuje Crkvu i svijet, „pogleda najprije sebe u svjetlu Božjeg poziva, Božje milosti i veličine čovjeka u Božjim očima“.

„Pavlovo ‘Gledajte’ nije prostorno gledanje okom ili promatranje okoline, nego duboko gledanje srcem koje uključuje našu osobnost, sjećanje na vlastite početke, na vlastitu krhkost, slabosti i ograničenja, ali istodobno i na Božju dobrotu, strpljivost i ljubav koja nas je pozvala upravo takve kakvi jesmo“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da „Bog nije čekao da postanemo dobri, pametni ili mudri, kako bi nas izabrao, nego nas je pozvao u našoj ograničenosti, slabosti, nesavršenosti i u našoj ljudskoj ranjivosti“.

„Zato nas Pavao poziva da ne gledamo svoja postignuća, svoje uspjehe ili svoje vještine, svoje znanje, nego nas podsjeća da kršćanski identitet ne započinje onim što činimo, nego onim što smo od Boga primili – jer Božji poziv dolazi prije našeg djelovanja, Božja milost nas susreće prije naših zasluga, a Božja ljubav nas dotiče prije našeg odgovora“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi svetog Ivana: „Prvi nas je ljubio“ (1 Iv 4, 19) i kad nam prenosi Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16).

Apostol Pavao „vrlo realno podsjeća da među pozvanima nema mnogo mudrih, snažnih ili plemenitih po ljudskim mjerilima (usp. 1 Kor 26), kao da želi s naših lica skinuti maske savršenosti, svetosti, samodostatnosti, važnosti ili duhovne nadmoći, kako bismo pred Bogom ostali u istini – kao ljudi potrebni Božje pomoći, slabi, grešni, potrebni spasenja, ali istodobno oni koje On bezuvjetno ljubi, koje je za sebe izabrao i pozvao“, rekao je nadbiskup. Zato su te Pavlove riječi „duboko egzistencijalna istina koja želi preobraziti način na koji gledamo sebe, Boga i vlastiti život“.

Ako Pavao kaže da je od Boga da mi jesmo u Isusu, „tada je temelj našeg identiteta izvan nas samih. Nismo sami sebi ishodište, nismo projekt koji se gradi vlastitim umijećem i snagama, niti zbroj uspjeha, padova ili duhovnih rezultata. Mi smo Božji dar. Postojimo jer nas je Bog pozvao u život. To znači da kršćanski život ne započinje naporom, nego prihvaćanjem Božje milosti; ne dokazivanjem, nego povjerenjem; ne samoizgradnjom, nego predanjem“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da „Krist nije dodatak našem životu, duhovna nadogradnja ili pomoć u kriznim trenucima, nego sadržaj svega što jesmo i što nam nedostaje. U njemu Bog odgovara na našu najdublju glad za smislom i životom“.

Nadbiskup je razmatrao Pavlovu riječ: „Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ (1 Kor 1 ,30-31).

Pavao kaže da je Krist „naša mudrost“. To nije „intelektualna nadmoć ili pamet po ljudskim kriterijima, nego mudrost koja zna smisao života, koja vidi dalje od prolaznog, prepoznaje križ i žrtvu kao put života. Kad smo rastrgani, kad ne znamo kojim putem krenuti, kad nam se život čini nelogičan, Krist ostaje Božja mudrost koja nas nosi, čak i onda kad mi ne razumijemo“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Kad Pavao kaže da je Krist „naša pravednost“, „oslobađa nas tereta stalnog opravdavanja samih sebe: pred drugima, Bogom, čak i pred vlastitom savješću. Pravednost više nije nešto što moramo zaslužiti ili dokazati, nego dar koji nam Bog daruje. Bog nas u Kristu prihvaća i prije nego se obratimo, ljubi nas i prije nego se kajemo i mijenjamo“, rekao je nadbiskup.

Pavlova riječ da je Krist „naše posvećenje“, znači da „svetost nije savršenstvo bez pukotina, nego život koji se stalno iznova prepušta Bogu. To je put u kojem naši padovi ne znače kraj, nego priliku da se još dublje oslonimo na Njega. Posvećenje nije bijeg od vlastite slabosti, nego dopuštanje da Bog upravo tu slabost preobražava“, poručio je predvoditelj slavlja.

Krist je „naše otkupljenje“ znači da „On ne briše samo krivnju, nego razbija okove prošlosti, oslobađa od straha, srama i tereta koji nas vežu. Ondje gdje mi vidimo nepovratne pogreške, Bog vidi mjesto svoga zahvata. Otkupljenje znači da ništa u našem životu nije izgubljeno, ako sve predamo Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Pavlov zaključak „Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ je snažna poruka slobode. „Jedino čime se možemo ‘ponositi’ je da pripadamo Kristu. Ne možemo se ponositi sobom, nego Kristom. Ne možemo se hvaliti  i ponositi svojim djelima, nego Božjom, Kristovom milošću. Upravo u tom poniznom, ali radosnom ‘hvalisanju’ Gospodinom, kršćanin pronalazi mir, jer više ne mora biti izvor vlastite vrijednosti. Nosi ga snaga spoznaje da ga Bog ljubi, poziva i po Kristu otkupljuje u sili Duha Svetoga“, rekao je mons. Zgrablić.

Poželio je da nas svijeća nošena u procesiji podsjeti na Krista koji je Svjetlo našeg života i kako se „svjetlo ne čuva skrivajući ga, nego goreći, darujući se i izgarajući iz ljubavi – jer vjera se čuva življenjem, a ljubav raste žrtvom“.

„Neka nas starac Šimun nauči strpljivosti vjere, a sveti Pavao nauči gledati srcem, kako bismo ga s tim svjetlom vjere ponijeli u svoje domove, u Crkvu, svijet i u svaku tamu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Za vrijeme mise, redovnice i redovnici obnovili su svoje redovničke zavjete. Nadbiskup je zahvalio redovništvu na svemu što čine i žive na slavu Boga, na daru njihovog života u služenju za dobro ljudi i Crkve.

Na kraju mise, žene iz novoosnovanog Sestrinstva Gospe Varoške djelatne u svetištu sv. Šime izrekle su molitvu pristupanja u to novo sestrinstvo pred prisutnim vjernicima i nadbiskupom Zgrablićem koji je zaključno blagoslovio njihovo pristupanje Gospinom sestrinstvu.

 I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Izložba „Kralj Koloman i Zadar“ svečano je otvorena u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) u ponedjeljak, 24. studenog, povodom 920. obljetnice priznanja Kolomanove vlasti u Zadru i izgradnje arhitektonskog sklopa u Svetoj Mariji.

Autorica te izložbe i likovnog postava je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a. Izložba je postavljena i prigodno u 2025. godini, kad se obilježava 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva.

Arhitektonski sklop u Svetoj Mariji kojeg čine zvonik crkve na kojem je Kolomanov natpis i kapitularna dvorana u kojoj je epitaf opatice Vekenege, potvrđuju da su kapitul i zvonik prigrađeni uz sjeveroistočni zid crkve Svete Marije u razdoblju od 1105. do 1111. godine.

Svečanost otvaranja izložbe koja ima europski značaj bila je na blagdan sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra i okupila je predstavnike društvenih i kulturnih institucija.

Kustosica Knežević o konceptu Izložbe 

Zvonik i kapitularna dvorana sv. Marije su „remek djelo u hrvatskoj srednjovjekovnoj arhitekturi zbog svoje konstrukcije i izgradnje kapitela, gdje se nalazi i ime Kolomana: R.CO – LLO – MAN – NVS.

Kapiteli sačuvani u dvorani kapitula i kapeli zvonika su prvi put predstavljeni kao replika na toj izložbi. Svod u kapeli zvonika je najstariji datirani križno – rebrasti svod u Europi. To je vrlo važno za hrvatsku umjetnost i kulturu“, istaknula je kustosica Knežević.

Središnji dio postava čine rekonstruirani stupovi i replike kapitela u originalnoj veličini sa scenom Krista Kralja, kao i prikaz rekonstrukcije zvonika kako izgleda iznutra.

Izložba valorizira reprezentativni arhitektonski sklop u Sv. Mariji koji je „jedinstveni spoj umjetničkog i povijesnog i jedan od najvrjednijih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne arhitekture te predstavlja početak i prvi spomenik zrele romanike u Zadru i na cijelom istočno-jadranskom prostoru.

Kapela s ostacima fresaka, najstarijeg križno-rebrastog svoda i sa sačuvanim potpisom kralja i godinom izgradnje jedinstvena je na našim prostorima. Stilske inovacije tog kompleksa i rad majstora kamenoklesara sa Sv. Marije oponašao se diljem naše obale, što je stvorilo daljnje temelje za razvoj brojnih inačica u sakralnoj arhitekturi u Hrvatskoj i konačno definiralo jedinstveni umjetnički stil koji je postao prepoznatljiv dio našeg nacionalnog identiteta i stvaralaštva“, poručila je kustosica Knežević. Isti dekorativni elementi javljaju se i u crkvi sv. Marka u Veneciji, što govori o talijanskom utjecaju u Zadru i vrijednosti Kolomanove narudžbe.

Povezanost kralja Kolomana i benediktinki sv. Marije

„Izgradnja zvonika i kapitularne dvorane u Sv. Mariji povezana je uz ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana (1095. – 1116.) i njegov vojno-diplomatski pohod na dalmatinske gradove Zadar 1105. godine. Stoga je Izložba posvećena i povijesnim događajima koji su obilježili razdoblje od Kolomanovog krunjenja za hrvatskog kralja u Biogradu n/m 1102. do kraljevog ulaska u Zadar 1105. godine. Novi kralj, uz titulu kralja Ugarske, nosio je i onu kralja Hrvatske i Dalmacije, titulu s kojom su se prethodno koristili samo hrvatski kraljevi“, rekla je Knežević.

„Opatica Vekenega prisustvovala je Kolomanovoj krunidbi u Biogradu i njegovom trijumfalnom ulasku u Zadar. Koloman je potvrdio zadarskim benediktinkama kraljevske slobode koje su im bile dodijeljene još od hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira, uz riječi „Za ljubav Božju i za spas moje duše“.

Ulaskom u Zadar 1105., Koloman je prisegnuo na Evanđelje koje je držao zadarski biskup Grgur te postao glavni donator sredstava u izgradnji samostanskog sklopa u Sv. Mariji“, pojasnila je Knežević, dodavši da je time Koloman  savezništvo dodatno očvrsnuo. Samostan time postaje važno crkveno uporište kraljevske vlasti u Zadru i cijeloj Dalmaciji.

S vanjske strane zvonika piše 1105. godina, što potvrđuje godinu njegovog ulaska u Zadar. Na vanjskim plohama zvonika je natpis u prijevodu: Godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 1105., kada je Bog nakon pobjede i nagrade mira dopustio ulazak u Zadar; Koloman, kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, zapovjedio je sagraditi i podići o vlastitu trošku ovaj zvonik Svete Marije.

„Kapela na prvom katu zvonika, po svojoj konstrukciji i arhitekturi, smatra se jednim od najvrjednijih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne baštine. Vekenega je završila izgradnju kapitularne dvorane gdje je nakon smrti 1111. i pokopana“, rekla je autorica Izložbe.

Izloženi vrijedni zadarski rukopisi iz svjetskih knjižnica

„Kralju su se pjevale laude, kasnije dodane Zadarskom evanđelistaru iz sv. Šime, koje se čuvaju u berlinskoj Staatsbibliothek i Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti i izložene su na ovoj izložbi. Uspomena na Kolomana zadržala se u samostanu stoljećima, što potvrđuje i da su benediktinke davale služiti za kralja mise zadušnice do 18. stoljeća.

U svom novom upravnom središtu, Zadru, kralj Koloman je imao i palaču te je gradu poklonio vrijedan zlatni relikvijar za ruku sv. Krševana. Nad tom zlatnom rukom sv. Krševana gradski rektori zaklinjali su se na vjernost ugarsko-hrvatskom kralju i kraljici u 14. st.“, istaknula je kustosica Knežević.

Izložba prikazuje sačuvane materijalne nalaze, epigrafičku građu, dokumente i rukopise iz samostana sv. Marije i zadarske rukopise koji su odneseni tijekom prošlosti a sada se nalaze u poznatim europskim knjižnicama i arhivima. Među njima je i Vekenegin evanđelistar koji se čuva u Bodleian Library u Oxfordu. Izložba je prilika pročitati povijesne natpise u kamenu i u oslikanim pergamenama koji svjedoče o bogatoj povijesti Zadra.

Poticaj za izložbu autorici je bio i kroz istraživanje vrijedne rukopisne građe u brojnim arhivima, u želji da posjetitelji upoznaju povijesne događaje, osobe i važne spomenike hrvatske umjetnosti. „Dekorativni ornamenti srcolikih palmeta u kapitulu i zvoniku i početna slova čuvenog Vekeneginog evanđelistara pisanog beneventanom koji je remek-djelo sitnoslikarske umjetnosti nadahnuli su vizualni identitet izložbe“, rekla je Knežević.

Kompleks samostana i crkve na izložbi je predstavljen maketom (Hrvatski povijesni muzej). Digitalnu presliku pečata kralja Kolomana posudio je Hrvatski državni arhiv. Glazbena podloga izložbe je najstarije višeglasje u hrvatskoj glazbenoj baštini – Dvoglasni Tropirani Sanctus, u izvedbi Ensemble Dialogus, dir. Katarina Livljanić, Arcana-Outhere Misica, A396, 2016.

Zahvala autorice Knežević suradnicima u ostvarenju Izložbe

Kustosica je istaknula da postav prati „suradnja i sinergija dobrih i kreativnih ljudi“. Zahvalila je kolegama, djelatnicima muzeja i arhiva u Zadru, Splitu, Zagrebu i inozemstvu na stručnoj i tehničkoj pomoći u realizaciji izložbe.

To su Ana Marinković, Trpimir Vedriš, Anita Bartulović i Katarina Livljanić u stručnim savjetima, Arheološki muzej u Zadru i Robert Maršić u izradi ilustracija, Marija Marfat za oblikovanje likovnog postava izložbe, Muzej antičkog stakla na tehničkoj podršci, tehničari Narodnog muzeja koji su s kustosicom Knežević postavili izložbu, Mihovil Zrilić, fotografi, akademski kipar Igor Maštruko u izradi kapitela, djelatnici Kazališta lutaka Zadar i scenograf Darko Petković, Ante Mihić te ustanove koje su ustupile građu za izložbu: Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej i Arheološki muzej u Zadru.

Knežević je zahvalila i opatici Anastaziji Čizmin i benediktinkama „koje su svojom prisutnošću oplemenile taj projekt, djelatnicima SICU-a i ravnatelju don Anti Soriću koji je prepoznao potencijal izložbe i podržao realizaciju“, Ministarstvu kulture i medija RH koji su, kao i u dosadašnjim programima, financijski pomogli ostvarenje Izložbe.

Govor opatice Anastazije Čizmin

Č. m. Anastazija Čizmin, opatica Samostana benediktinki Sv. Marije, istaknula je da je kralj Koloman dao „značajni obol Samostanu benediktinki Sv. Marije. U to doba opatica samostana bila je Vekenega, kći slavne opatice Čike iz poznate zadarske plemićke obitelji Madijevaca. Čika je 1066. godine obnovila / izgradila benediktinski samostan Sv. Marije i od hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. dobila za samostan „kraljevsku slobodu“ i zemlju u Točinjama. Crkva Sv. Marije izgrađena je i posvećena 1091., a to su bili i zadnji dani hrvatskog kraljevstva, doba narodnih vladara“.

Kako bi učvrstio svoj položaj po dolasku u Zadar, Koloman je potvrdio  zadarskim benediktinkama kraljevske slobode koje su imale i do tada.  „Također, uzima benediktinski samostan Sv. Marije pod svoju zaštitu i donira sredstva za izgradnju zvonika i kapitularne dvorane, osiguravajući tako svoje mjesto u povijesti Samostana sv. Marije, grada Zadra i cijele Hrvatske.

U tom činu isprepliću se duhovne težnje i svjetovni ciljevi – kralj Koloman je želio potvrditi svoj status hrvatskog kralja povezujući se sa samostanom benediktinki koje su bile i rodbinski povezane s hrvatskim kraljevima iz loze Trpimirovića. S druge strane, u tim turbulentnim vremenima, Samostan Sv. Marije želio je zadržati kraljevsku zaštitu koju je uživao od ranije. Kao rezultat toga ostaje impresivan spomenik ranoromaničke arhitekture, zvonik crkve Sv. Marije i kapitularna dvorana koji vremenski, stilski i prostorno čine jednu cjelinu“, rekla je opatica Čizmin. Poručila je da ta izložba „donosi dašak davnih vremena koja su bila puna nesigurnosti, nestabilnosti i opasnosti, a ostavila su nam vrijednu baštinu kojom se i danas s pravom ponosimo“.

Zahvala ravnatelja Sorića suosnivačima SICU-a

Don Ante Sorić, ravnatelj SICU-a, istaknuo je važnost kulturne tradicije koju predstavlja SICU. Rekao je da relikvijari u SICU-u predstavljaju kulturno dobro, ali prije svega duhovno, jer u njima se nalaze relikvije svetaca.

Ravnatelj je zahvalio na suradnji i podršci suosnivačima Samostanu Sv. Marije i Gradu Zadru, a treći osnivač SICU-a, Zadarska nadbiskupija je „većinski vlasnik izloženih umjetnina povjerenih na čuvanje, s kojima se možemo ponositi“, rekao je Sorić.

Zahvalio je na trajnoj podršci Ministarstvu kulture i medija RH i zahvalio prisutnoj resornoj ministrici Nini Obuljen Koržinek za najavu na svečanoj sjednici da će se nastaviti adaptacija prostora SICU-a i izmjena postava, „što znači da će sjaj Zlata i Srebra Zadra dobiti novo moderno, pristupačno ruho“.

Obraćanje gradonačelnika Erlića

Šime Erlić, gradonačelnik Grada Zadra, rekao je da na Dan grada Zadra slavimo zaštitnika Grada sv. Krševana, ali i naš identitet i našu povijest. Zadovoljstvo je moći s takvom izložbom produbiti znanje o povijesti, otvoriti je za građane i bolje saznavati što su naš identitet i povijesne činjenice, rekao je Erlić i poručio: „Tu smo da podržimo i daljnji rad SICU-a“.

Izrazio je podršku unaprjeđenju i prezentaciji SICU-a smatrajući ga „jednim od ključnih identitetskih povijesnih cjelina našeg blaga, Zadra i šire. Predani smo u ulaganje u baštinu u suradnji s konzervatorima, Ministarstvom kulture i ostalima. Koristili smo sredstva  europskih fondova i druga za ulaganje u baštinu, jer smatramo da time ulažemo u sebe, u ono što jesmo i važno je da to znamo“, rekao je Erlić. Najavio je zahvate na uređenju i sanaciji Foruma i crkve sv. Donata kao važnom monumentalnom povijesnom i identitetskom sklopu na zadarskom poluotoku.

Zahvalio je ministrici Koržinek na svemu što čini kako bi unaprijedila baštinu i kulturu Zadra.

Govor nadbiskupa Zgrablića

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je Ministarstvu kulture i medija RH „koje puno podupire SICU koja nadilazi Zadar, Hrvatsku te  otvara i šire granice zbog svoje važnosti i veličine“.

Nadbiskup je zahvalio i Gradu Zadru rekavši: „Ne znam bi li bez Grada Zadra institucija SICU mogla postojati, živjeti i prenositi što prenosi“. Zahvalio je svima koji podupiru rad SICU-a, benediktinkama „koje su pozitivni, dobri duh“ i primjereno je da rade u SICU-u jer „relikvije i umjetnine nisu samo izraz kulture, nego su ta umjetnička dijela najprije izraz čovjekovog duha. To je izraslo iz nutrine, iz čovjekovog srca; iz vjere su izašla ta velika umjetnička dijela“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Rekao je da dolazak na takva mjesta potiče na ponos zbog tako bogate kulture Zadra. Ujedno je „i nama velika obaveza, ne samo da čuvamo te spomenike kulture, nego da i mi živimo vrijednosti koje one označavaju. Ako izgubimo vrijednosti koje one označavaju i zbog kojih su nastali, onda ćemo izgubiti dušu tih vrijednosti“, upozorio je nadbiskup.

Kad se nađemo „u prostoru koje pokazuje takvo bogatstvo duha, da i mi svatko osobno osjetimo to što su nam drugi dali, prenijeli, da mi to usvojimo kao stil našeg života, kao naš identitet. Prolaze politike, režimi, državne granice, sve se mijenja, ali duhovne vrijednosti ostaju trajno“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da ih se trudimo živjeti i prenositi budućim generacijama, jer smo „na taj način sačuvali pravi duh umjetnosti i kulture koji su predstavljeni i u SICU-u“.

Uz čestitku za blagdan sv. Krševana, nadbiskup je zahvalio gradonačelniku Erliću za sve dobro koje se trudi činiti za građane.

Govor ministrice kulture Koržinek

Nina Obuljen Koržinek,  ministrica kulture i medija RH, rekla je da je ta Izložba važan događaj u velikoj obljetničkoj godini kojom se obilježava 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. Tijekom cijele godine brojne muzejske ustanove, knjižnice, škole, različite kulturne i obrazovne ustanove i arhivi uključivali su se u program te velike obljetnice i otvaranje velike izložbe u Klovićevim dvorima posvećene 1100. obljetnici Hrvatskog kraljevstva, na kojoj su izloženi i neki predmeti iz SICU-a.

„Takve obljetnice su prilika da stručnjaci i povjesničari dublje prokopaju po arhivima, izvorima, donesu nove spoznaje i interpretacije. Prilika je i da pozovemo nove generacije da na takvim izložbama u velikim obljetničkim trenucima osvijeste važne i vrijedne elemente naše prošlosti,  činjenicu da je naša kultura nastala u živoj komunikaciji s tadašnjim europskim kulturama, da je kršćanstvo koje baštinimo oblikovalo u velikoj mjeri duhovni i društveni razvoj – i da nauče promatrati sve te mijene koje su se događale na ovim područjima kroz taj kontinuitet vrijednosti koje su nastajale i stvarane su u dobrim i u lošim vremenima. Zato su takve izložbe jako važne“, poručila je ministrica Koržinek. Izrazila je radost da će posjetitelji imati priliku na toj Izložbi naučiti o našoj prošlosti i puno toga ponijeti s te Izložbe.

„Zadarski SICU kao naša najstarija javna muzejska ustanova posvećena čuvanju sakralne baštine pridružila se tom važnom izložbom hodu kojeg pratimo kroz 1100 godina Hrvatskog kraljevstva koje smo obilježavali kao iznimno važno za hrvatsku povijest“, rekla je Koržinek.

Istaknula je zajedničku posvećenost čuvanju vrijednosti i svega što baštinimo u SICU-u od strane državne vlasti preko Ministarstva, u suradnji s Gradom Zadrom, Zadarskom nadbiskupijom i benediktinkama sv. Marije.

„SICU je prva i jedina crkvena zbirka koja je na takav način formirana u vremenu kad službene vlasti nisu bile naklonjene bilo čemu što je bilo vezano uz Crkvu. Međutim, čak i tada postojala je svijest o vrijednostima.

Zadarska nadbiskupija i benediktinke brinule su o toj baštini, a mi kao Grad i kultura, vlasti, dobili smo zaduženje da u današnjom vremenu nastavimo financirati i podržavati rad SICU-a, ali ga i unaprijediti na radost nas koji ga baštinimo i svih posjetitelja.

Veselim se da je SICU otvoren ne samo kroz svoj stalni postav, nego i kroz takve posebne izložbe“, rekla je ministrica. Pohvalila je dobru suradnju s muzejima u Zadru i mnoge zajedničke pothvate kao doprinos sredini, svima nama i hrvatskoj kulturi. Zahvalila je na velikom odazivu ljudi na otvorenju i poželjela što više posjetitelja te je Izložbu proglasila otvorenom.

Benediktinke su na početku izvele Sanctus iz Kartulara Svete Marije, koji je najstariji zapis višeglasja u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Izložba će biti otvorena do 1. lipnja 2026. godine.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto / I. Grbić

Prva rekolekcija u 2026. godini za redovnice Zadarske nadbiskupije održana je u srijedu, 21. siječnja, u Samostanu sv. Marije u Zadru. Duhovno i teološko izlaganje o svetom Augustinu kao učitelju zajedništva i poniznosti održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž.

Predavač je počeo izlaganje dirljivim primjerom iz Augustinovog života – pismom koje je svetac uputio djevojci Florentini. Budući da je bila jako sramežljiva, u njeno ime pisala je majka.

Augustinov odgovor otkriva njegovu duboku poniznost: odgovorit će ako zna, a ako ne zna, uputit će na onoga koji zna. Iako kaže da ne voli poučavati, ipak poučava tako da učenik sam dođe do istine i više ne treba učitelja, jer je, kako ističe, oholost stalna opasnost i za učitelja i za učenika.

Ključ uspjeha u poučavanju, naglašava Augustin, je uzajamna ljubav učitelja i učenika. Iz tih uvodnih misli, Raguž je pozvao redovnice da zavole svetog Augustina kako bi mogle dublje razumjeti njegovu misao o redovničkom životu.

Potom je razmatrao četiri stupa Augustinove vizije redovništva. Prvi stup je odnos kontemplacije i akcije – „sveta dokolica“.

Sveti Augustin kontemplaciju naziva „svetom dokolicom“, odnosno svetim slobodnim vremenom koje je vrijeme ljubavi prema Istini. Ona traži samoću, molitvu i studij. No, upozorava predavač, to vrijeme lako može skliznuti u ispraznost i lijenost – danas često u obliku pretjeranog boravka na Internetu ili u besciljnoj komunikaciji. Ako djelovanje ne proizlazi iz ljubavi prema Kristu, nego iz traženja osobne časti, ono postaje prazno. Tko izgubi slatkoću kontemplacije, akcija mu postaje teret.

Drugi stup je „jedno srce i jedna duša“. Temelj redovničkog života, prema Augustinu, je ideal prve kršćanske zajednice (Dj 4, 32–37). Uvijek treba dati prednost zajedničkom nad osobnim. Riječ je o „javnoj ljubavi“ – ljubavi koja služi drugima, za razliku od privatne, sebične ljubavi. Središte tog zajedništva je euharistija. Tko u zajednici traži samo svoje interese, ne razumije euharistiju. Redovnik je onaj koji se sjedinio s drugima i odrekao svoga.

Raguž je to snažno oslikao slikom Kristove haljine: ako svatko traži samo svoj dio, haljina se razdire i Krist se ne može cjelovito nositi svijetu. Izdvajanje iz zajednice Augustin smatra pogubnim. Kao lijek, predavač je ponudio jednostavan, ali duboki savjet: „Ako te pritišće život u zajednici – migriraj Kristu u molitvi.“

Treći stup Augustinove vizije redovništva je nositi bremena jedni drugih. U zajednici se kršćanska zrelost očituje u sposobnosti nošenja tuđih slabosti. Ako je netko nepravedan – budi strpljiv; ako je brbljav – budi šutljiv. No, ni to nije dovoljno: potrebna je utjeha. Lakše se nosi bol kada se međusobno tješimo. Augustin ne traži savršenstvo, nego spremnost pomoći drugome. Svaka sestra ima dar koji druga nema. Otkrivajući dobro u drugome, oslobađamo se vlastite oholosti.

Četvrti stup je ljubav prema čovjeku i tišina s Bogom. „Redovnici ne mogu ne ljubiti čovjeka, a mogu bez čovjeka“ rekao je Raguž. Jer, govoreći o anakoretima – pustinjacima, predavač je istaknuo da oni ne bježe od ljudi, nego iz dubokog zajedništva s Bogom postaju korisni za ljude. Danas su, u tom smislu, anakoreti i oni koji žive u zajednici, ali su duboko ukorijenjeni u molitvi i razmatranju. Takav život isključen je od zavisti i traženja vlastite slave, jer redovnik zna da ništa nije njegovo. Gdje nema zavisti, tamo je složna razlika.

Na kraju izlaganja, Raguž je podsjetio kako smo svi u neprestanoj napasti oholosti. Lijek je jednostavan, ali zahtjevan: molitva i život za druge. Tko iskreno moli i daruje se bližnjima, ne može ostati zarobljen u oholosti, jer tada Krist postaje središte svega.

Na završetku duhovno bogate rekolekcije, redovnice Zadarske nadbiskupije izrazile su zahvalnost dr. sc. Ivici Ragužu na nadahnutom i poticajnom izlaganju koje je, oslonjeno na misli sv. Augustina, otvorilo nove horizonte razumijevanja redovničkog života. Riječi predavača bile su snažan poziv na dublju ljubav prema Kristu, vjernost zajedništvu i ustrajnost u poniznosti.

Tekst i foto: s. Rita Maržić

Godišnji susret čitača iz župa Zadarske nadbiskupije povodom proslave Nedjelje Božje Riječi održan je u ponedjeljak, 26. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru. Izlaganja su održali o. Jozo Milanović i don Dario Tičić.

O. Jozo Milanović iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, govorio je o dokumentu ‘Dei Verbum’ koji se bavi tumačenjem i značenjem Svetog pisma u životu Crkve. To je jedan od glavnih koncilskih dokumenata koji počinje riječima: Riječ Gospodnja – Verbum Domini.

Milanović je istaknuo da je velika čast čitati i prenositi Riječ Gospodnju, „posuditi svoj glas, svoju osobu Bogu koji nas je stvorio, koji nam je progovorio iz ljubavi“. U toj konstituciji piše: „U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi sebe i da priopći otajstvo svoje volje“.

Milanović o komunikaciji s Bogom iz trojstvene ljubavi koja se prelijeva

„Naš Bog je trojstveni i unutar Presvetog trojstva je neprekinuti, trajni razgovor ljubavi. Stalno se govori. To su tri božanske osobe koje ljubav tako snažno povezuje da su zapravo jedan. Stalno je govor ljubavi. Ali mi smo stvorenja Božja, vrhunac Božjeg stvaralačkog djela i za nas je čudesno da je Bog u taj svoj govor unutar osoba Presvetog trojstva htio i nas uključiti“, istaknuo je o. Jozo, citirajući iz tog dokumenta: „U bujici svoje ljubavi, Bog zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima“.

„Ta bujica Božje ljubavi, to je taj čudesni, božanski razgovor unutar osoba Presvetog Trojstva koji se izlijeva, prelijeva se i Bog i nas uključuje u taj razgovor, jer to je bujica njegove ljubavi. Bog želi s nama razgovarati, ali ne da nas pozove na odgovornost – i to treba, priznati da smo sagriješili, ali o tome se ne govori u konstituciji – nego o bujici ljubavi.

Bog nas poziva da razgovara s nama kao s prijateljima. Riječ Božja je riječ sâmoga Boga, Svemogućega, koja je rečena nama, čovjeku, njegovom stvorenju. Bog nas toliko želi počastiti, da nas kao prijatelje poziva u taj razgovor“, istaknuo je o. Jozo.

Riječ Božja je Božji govor nama, ljudima. I ona je zapisana, piše u konstituciji, „da se nepromijenjena priopćuje i da bude Pismom ustaljena“.

„Da uvijek imamo knjigu u kojoj je Riječ Božja zapisana, da uvijek možemo naći Riječ Božju koja je nama upućena, da je ne izgubimo, da je uvijek možemo susresti, pitati za savjet, slušati u bogoslužju; zapisana je da se nepromijenjeno čuva“, rekao je o. Jozo.

Istaknuo je da kršćani nisu narod knjige, nego narod Riječi Božje zapisane u Svetom pismu. „Iza zapisane riječi mi gledamo živu osobu, drugu božansku osobu koja se utjelovila. To je Isus Krist Spasitelj koji nam govori. Mi smo njegov narod, nosimo u svom imenu kršćanin Kristovo ime. Mi smo narod Boga koji nam je tu knjigu dao, koji nam je svoje riječi govorio i pobrinuo se da ih imamo zapisane.

Crkveni pisac Origen kaže da su slova Svetog pisma poput rešetaka, a riječi poput prozora. I uzima sliku iz Pjesme nad pjesmama kako zaručnik proviruje kroz prozor, rešetke, traži zaručnicu, želi je vidjeti.

Origen kaže: ‘Tako mi, kad otvorimo knjigu Svetog pisma, mi gledamo pred sobom slova, riječi, ali nećemo se tu zaustaviti, nego gledamo onoga koji je iza tih slova i riječi kao živa osoba’. Uskrsnuli Krist uvijek je s nama, gleda nas i poziva nas da se uključimo u ovaj čudesni razgovor.

Bog govori, želi s nama razgovarati. Riječ Božja upućena je nama i poziv da razgovaramo. Dakle, da odgovorimo. A mi trebamo odgovoriti na taj Božji čudesni govor, bujice ljubavi iz koje izvire Riječ Božja. Naš život, govor i sve što radimo, kako se ponašamo, sve bi trebalo biti naš odgovor na Božji govor. Ako Bog govori, mi pozorno slušamo i odgovorimo“, potaknuo je o. Jozo.

Božji govor i naš odgovor

Molitva je razgovor s Bogom. Iz poštovanja prema onome koji je od nas časniji, trebamo prepustiti prvu riječ njemu da on govori, a naš će biti odgovor.

„Kad slušamo Riječ Božju, na kraju svakog čitanja kažemo Riječ Gospodnja. Zar ćemo to zaboraviti, s kime mi razgovaramo?

Tko treba imati prvu riječ? Tko govori, a tko bi trebalo slušati? Na razgovor zove sâm Bog svemogući, pa bismo trebali njemu prepustiti glavnu riječ. A koliko je to u našim molitvama, da mi slušamo što Bog govori, pa da mu odgovaramo? Nego, ja počeo, ja završio. Što mi je Bog rekao, dok sam molio?

U bogoslužju je to sve lijepo raspoređeno. Prvo čitanje, onda psalam, naš odgovor. Bog nam je pripremio i odgovor, psalam je naš odgovor njemu, ali služimo se njegovim riječima.

Pa drugo čitanje, pa onda opet odgovor, poklik Evanđelju. Slušamo Evanđelje, to Bog govori. Svaki put se ponovi Riječ Gospodnja. To nije riječ svećenikova, đakonova, biskupova, papina, nego Riječ Gospodina! Koja čast – i da onaj tko ima službu čitača, posuđuje svoj glas sâmom Sinu Božjemu, da On govori“, istaknuo je o. Jozo.

Na početku Evanđelja čujemo: „U ono vrijeme“. Znamo da su se Petar i Andrija, Ivan i Jakov odazvali u ono vrijeme.

A za nas je važno kako mi živimo u ovo vrijeme, jesmo li se mi odazvali Kristu, zato slušamo, rekao je o. Jozo.  U ono vrijeme čuli smo kako su odgovorili učenici. A u ovo vrijeme, mi trebamo odgovoriti.

„Isus, živa riječ, uvijek je s nama, u sve dane do svršetka svijeta. U trenutku kad se slavlje slavi, a to je najsvečaniji Božji govor, Bog nas želi uključiti u razgovor. On, živi, očekuje živi odgovor – da mi na ono što On kaže, odgovorimo. Pa odgovorimo poslije propovjedi, u Molitvi vjernika imamo zazive. A kad misa završi, nastavljamo odgovarati molitvom, očima, trebali bismo gledati preobraženim pogledom, kaže Benedikt XVI.

To je kontemplativni pogled. Bog nam daje svoj pogled, da mi njegovim pogledom sve gledamo. To znači, ako je Isus jučer mene pozvao, cijeli tjedan nosi obilježe nedjelje kojom tjedan započinje. Ja bih trebao gledati: ‘Isuse, idem ja iza tebe’.

Čuli smo kako je Isus slao svoje učenike da idu pred njim. Ako ne vidim Isusa pred sobom, onda je iza mene. Ali važno je da mi zaista u svoje vrijeme, u onaj dan, da slušamo Riječ Božju, u tom trenutku, da mi odgovorimo našim očima, ušima, rukama, da radimo ono na što nas je potaknula Riječ Božja“, poručio je o. Jozo.

U zaključku konstitucije Dei Verbum piše: „Tako dakle, neka u čitanju i proučavanju svetih knjiga, Svetog pisma, Riječ Božja trči i proslavlja se“, iz Druge poslanice Solunjanima.

Trči li u mom životu Riječ Božja, čini svoja djela, da se Bog proslavlja i u mom životu? Ili Riječ Božja čeka da joj se ja otvorim? Možda ne može trčati, jer joj ja ne dopuštam. Što će biti ako se ne budemo obazirali na putokaze koje nam Riječ Božja daje“, upitao je o. Jozo, istaknuvši da bi cijeli naš život trebao biti odgovor Bogu. „Koliko praznih, ispraznih, prljavih riječi koje nam zagađuju maštu, srce, a Riječ Božja koja je Riječ po kojoj živimo, ne uspijeva ući u moj život, da u mom životu trči i proslavlja se. Bog govori, a ja i ti trebamo odgovoriti.

Moli, slušaj što ti Bog govori i onda radi. Molimo da znamo što nam je raditi“, poručio je o. Jozo.

Tičić o novom prijevodu Biblije

Govoreći o novom prijevodu Biblije na hrvatski jezik koji se neće čitati u liturgiji, liturgičar don Dario Tičić smatra da je napisan kako bi se Božja riječ približila današnjem čovjeku. Rekao je da je „novi prijevod prikladan za suvremene čitatelje današnjeg vremena, u kojem su poruke jednostavno izrečene i prenesene“.

Dosadašnji prijevod od prije 60 godina koji ostaje za čitanje u liturgiji ima oblik svečanosti i uzvišenosti, a novi prijevod na standardni jezik je „govorni jezik bez svečanog stila, koji je  pristupačan i razumljiv današnjem čitatelju“, rekao je Tičić, dodavši da se jezik mijenja i razvija.

Pročitao je tri primjera prijevoda Rodoslovlja Isusa Krista: iz Evanđelistara kojeg se čitalo do reforme liturgije 1965., u kojem u Evanđelju po Mateju piše: „Abraham rodi Izaka. Izak rodi Jakova. A Jakov rodi Judu i braću njegovu…“.

Sadašnji prijevod kojeg se čita na blagdan Male Gospe glasi: „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća…“.

U novom prijevodu, taj tekst je preveden: „Ovo je Rodoslovlje Isusa Krista, Davidova i Abrahamova potomka. Abraham je bio otac Izaku. Izak je bio otac Jakova. Jakov je bio otac Judi i njegovoj braći…“.

Podsjetio je kako je nekad u prijevodu pisalo: „Neka pogledaju oba kamena sjedala“, što smatra da je nerazumljivo. U novom prijevodu piše: „Neka pogledaju kojeg su spola djeca koja su rođena“.

Don Dario je istaknuo da se u novom prijevodu nije ažurirao neki već postojeći prijevod, nego se prevodilo iz originala, hebrejskog, grčkog i aramejskog. To je studijski tekst s popratnim komentarima i u prijevodu su korištena tzv. kritička izdanja: Biblia Hebraica Stuttgartensia, „Novum Testamentum Graece“ i „Septuaginta: Vetus Testamentum Graecum“.

„Nije svejedno kako je Biblija prevedena, kako se Riječ Božja čita i razumije. Bît svega je da Bog govori čovjeku. To je moćna Riječ koja je postala tijelo, ušla je u naše živote i u našu povijest“, poručio je don Dario i potaknuo da se svaki dan čita Sveto Pismo.

Upozorio je kako uvijek postoji opasnost da se naviknemo na Boga, na njegovu Riječ i da nam to postane dio svakodnevne rutine. Ali tko osluškuje Božju riječ, može uvijek nešto naći za svoj život, jer cijelog života poniremo u smisao Božje Riječi, poručio je Tičić.

U liturgiji kao susretištu Boga i čovjeka ne slave se obični obredi, a Božja Riječ odzvanja kod svakog liturgijskog čina, kod svih sakramenata, jer Bog govori svom narodu, istaknuo je don Dario.

Izrazio je čitačima priznanje za trud da Božju Riječ ne čitaju kao svoju, nego da budu prenositelji Riječi koju smo pozvani živjeti. „Biblija je spomenik čovječanstvu i spomenik Božje ljubavi prema nama. Bog je progovorio kroz tu knjigu. Prenosimo tu ljubav čovjeku. Nikad ne znamo kad naše čitanje, naše naviještanje Bože Riječi može nekoga dotaknuti“, potaknuo je don Dario.

„Svaki put kad se čita Božju Riječ, moramo biti svjesni da ne čitamo svoj tekst. Mi dajemo Bogu svoj glas i to bi trebala biti čast. Nismo ni svjesni kolika je to čast i milost čitati Božju Riječ, drugovati s njom, svaki dan se družiti, slušati, jer ona je stvarno poruka za sva vremena“, rekao je Tičić, potaknuvši čitače  da ne čitaju brzo i da ne afektiraju, nego dostojanstveno.

Na susretu je bio i prisutne pozdravio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Istaknuo je da čitač u liturgiji posuđuje svoj glas Božjoj riječi, „onome koji nam je dao glas i sve druge darove. Svojim nesavršenim govorom ljudi imaju priliku liturgijskoj zajednici prenositi Božju Riječ. Koja čast i nezasluženi dar!? Čovjek mora uzdrhtati pri sâmoj pomisli, kad svaki puta posvijesti da smo nesavršena bića, ali da možemo komunicirati Božju Riječ, prenositi Radosnu vijest drugim ljudima“, rekao je don Ante.

Istaknuo je da ljudi prepričavaju što pročitaju, čuju, ono što žive, svoje brige, probleme, izazove koje nose. „A mi imamo dar koji nam daruje Crkva, da svojim nesavršenim jezikom prenosimo Radosnu vijest drugim ljudima“, poručio je don Ante i svima zahvalio za sudjelovanje na susretu već treću godinu zaredom.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije, a nakon susreta održana je okrepa u Sjemeništu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Knjižica „Prignite glave pred onima koji su slabi i bespomoćni: Patnja i trpljenje u spisima Ivana Pavla II.“ čiji je autor mons. Želimir Puljić, umirovljeni zadarski nadbiskup, objavljena je ususret obilježavanju Svjetskog dana bolesnika kojeg je utemeljio sv. Ivan Pavao II.

Knjižica od 28 stranica i šest poglavlja je jednostavan i pristupačan vodič koji čitatelju približava gledište pape Ivana Pavla II. o patnji i nemoći. Prikladan je dar nemoćnima i starijima u obiteljima, domovima i bolnicama, a sadržaj donosi kršćansku utjehu i nadu u razmatranju smisla trpljenja.

U knjižici se izlaže „neshvatljivo otajstvo patnje“ u duhu kršćanske vjere. Autor opisuje kako je Karol Wojtyla odmalena bio osjetljiv prema onima koji trpe; i sâm je doživio trpljenje ranim gubitkom članova obitelji: kad je imao devet godina umrla mu je majka, četiri godine nakon toga stariji brat Edmund u 26. godini života, a 1941. g., po povratku s posla, u kući gdje su živjeli zatekao je svoga preminulog oca koji je imao 62 godine.

Mons. Puljić pojašnjava zašto je papa Woytila ustanovio Svjetski dan bolesnika, donosi ulomke iz papinih poruka za Svjetski dan bolesnika (1993.–2026.) i prikazuje kako je pontifikat Ivana Pavla II. bio obilježen patnjom i trpljenjem. Autor navodi i kako je na Papu bio izvršen pokušaj atentata, kako je čudesno preživio i oprostio atentatoru. Zbog čestih hospitalizacija nakon atentata, mons. Puljić podsjeća da je Woytila polikliniku Gemelli nazvao svojim „trećim Vatikanom“ (drugi je bio ljetnikovac Castel Gandolfo).

Autor prikazuje Papino učenje o trpljenju kao osobiti dar bolesnicima, uz neke od poruka: „Vjera ne umanjuje i ne oduzima ništa od stvarnosti patnje, već je pročišćava, sublimira i čini prikladnom i valjanom za vječnost“; „Samo milošću raspetoga Isusa ‘čovjek patnik može otkriti u patnji povlaštenu prigodu za pročišćenje i duhovno uzdignuće’; „Samo u sjeni Kristovog križa naš um može ‘naći prosvjetljenje i naslutiti otajstvenu plodnost i značenje ljudskog i kršćanskog trpljenja i boli’“.

Podnaslovi u petom poglavlju su: Patnja je umijeće koje se može steći i naučiti, Patnja je poziv koji valja otkriti, osjetiti i srcem prihvatiti te Poželjno je da bol i patnju prate osjećaji radosti. U poglavlju Dodatak su Molitva za stare, bolesne i one koji se spremaju na susret s Gospodinom, Molitva sv. Ivanu Pavlu II. za blagoslov i pomoć i  litanije u čast sv. Ivanu Pavlu II.

Knjižicu je objavila Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Cijena je 4 eura, uz popust za veću količinu primjeraka. Knjižica se može naručiti pozivom na broj 098 446 190 ili na e-mail [email protected].

I.G.

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“ će se održati u petak, 6. veljače, s početkom u 9.00 sati, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru.

Nakon pozdravnih govora, 15 predavača će održati sljedeća izlaganja:

Josip Radojica Pinčić: Biografske crtice iz djetinjstva, mladosti i župnička služba Ivana Prenđe

Zdenko Dundović: Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, 1990. – 2010.

Srećko Petrov: Uloga zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe u poslijeratnoj obnovi Zadarske nadbiskupije

mons. Milan Zgrablić: Neki naglasci u pastoralu duhovnih zvanja u svećeničkoj i biskupskoj službi mons. Ivana Prenđe

Mladen Fuzul: Poruke nadbiskupa Ivana Prenđe Hrvatskoj vojsci

Marinko Duvnjak: Nova evangelizacija, crkveni pokreti i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji

Elvis Ražov i Arijana Mračić: Visoka teološko – katehetska škola u Zadru i uloga mons. Ivana Prenđe

Ante Sorić: Teološko – pastoralne poruke iz pastirskih poslanica zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe

Radomir Jurić: Sjećanje jednog vjernika laika na mons. Ivana Prenđu

Marijana Mohorić: Katehetski dani Zadarske nadbiskupije u svjetlu smjernica mons. Ivana Prenđe u kontekstu suvremenog katehetskog pokreta

Bojan Rizvan: Svećenik po mjeri Kristove ljubavi. Teološko – pastoralna vizija svećeništva Ivana Prenđe

Ines Grbić: Nadbiskup Ivan Prenđa i koncilska vizija uloge vjernika laika u Zadarskoj nadbiskupiji

Šime Ćurko: Obitelj i mladi u porukama i pastoralu mons. Ivana Prenđe

Ivica Jurišić: Tranzicija Caritasa Zadarske nadbiskupije iz ratnog u mirnodopsko doba

mons. Želimir Puljić: Neplanirani, ali ostvareni dolazak Ivana Pavla II. u Zadar 2003. godine.

Mons. Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem. Za svećenika je zaređen u katedrali sv. Stošije u Zadru 29. lipnja 1964. godine. Za zadarskog nadbiskupa koadjutora imenovan je 29. ožujka 1990., a za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. godine.

Službu zadarskog nadbiskupa ordinarija preuzeo je 2. veljače 1996. godine. Preminuo je u Zagrebu 25. siječnja 2010. u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva.

Svećeničko geslo mons. Prenđe bilo je „Dođi kraljevstvo tvoje!“, a biskupsko geslo „Ljubiti Crkvu“.

Skup se održava povodom spomena 30. godišnjice kako je mons. Prenđa preuzeo upravljanje Zadarskom nadbiskupijom kao nadbiskup ordinarij (1996.-2026.), koju je vodio četrnaest godina (1996.-2010.).

Skup organiziraju Zadarska nadbiskupija i Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.

Fra Stipe Nosić, gvardijan Samostana sv. Frane u Zadru, ponovno je pronašao u tom samostanu najstariju inkunabulu u Hrvatskoj, za koju se dugo smatralo da je izgubljena. Tu je inkunabulu predstavio i o njoj govorio na konferenciji za medije u četvrtak, 22. siječnja u dvorani samostana sv. Frane u Zadru.

Inkunabula samostana sv. Frane, pod signaturom I – 8,  sastoji se od dva fragmenta na pergameni latinskog teksta Biblije (Vulgate) izdanja knjige Johannesa Fust i Petera Schöffer u njemačkom gradu Mainzu 1462. godine.

Vrlo je važna i neprocjenjiva za hrvatsku kulturnu baštinu jer se svugdje predstavlja kao najstarija tiskana knjiga u Hrvatskoj.

Riječ je o fragmentu od samo četiri lista, odnosno osam stranica otisnutih na pergameni latinskog teksta Biblije (Vulgate) koja je 1462. godine tiskana u Mainzu u tiskari Johannesa Fusta i Petera Schöffera.

To je tzv. četvrto izdanje, odnosno četvrta knjiga Biblija Vulgate, latinski tekst, narodni jezik, u vremenu kada je Mainz bio kolijevka tiskarstva, nakon Gutenbergova otkrića tiska, a Schöffer njegov najbolji učenik i čovjek koji je tu vještinu dodatno usavršio.

U zadnje vrijeme fragmenti su se bili zagubili. To se dogodilo stoga što je riječ o malim ulomcima koji nisu stavljeni na mjesto gdje se čuva stotinjak drugih inkunabula koje postoje u samostanu sv. Frane.

Ovaj dio Biblije, ta dva lista otisnuta na pergameni na latinskom jeziku, u samostanskoj  knjižnici, još 1916. registrirao je Ernst Philip Goldschmidt (1887. – 1954.), bečki antikvar, znanstvenik i bibliofil, poznat po izvanrednom poznavanju srednjovjekovnih rukopisa, inkunabula i ranih tiskanih knjiga. Tada je ova inkunabula ušla i u svjetske popise, kao fragment za koji se navodi da je u Samostanu sv. Frane.

Upravo je Goldschmidt prvi zabilježio da se u samostanskoj knjižnici nalaze »dva lista« pergamene, otisnuta i korištena kao omot drugim knjigama, što je bila česta praksa jer je pergamena, zbog čvrstoće, bila praktična za uvez.

Zbog toga su listovi savijeni, bili su dio korica, omota, uveza. Na njima se nalaze i ručno oslikani inicijali crnom i crvenom bojom, što je karakteristično za najranije tiskane knjige, u kojima su se pojedini ukrasi dovršavali ručno nakon tiska. U stručnim izvorima ta inkunabula spominjala se desetljećima.

Tu inkunabulu zabilježio je i Josip Badalić u svojoj knjizi: „Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj“ (Zagreb, 1952.). On je zapisao da je knjiga izložena u muzeju i da je „fragmenat najstarijega kod nas sačuvanog primjerka Biblije“. Badalić je očito tada ovu inkunabulu u muzeju vidio. Točno je napisao da je riječ o četiri lista, sa signaturom knjižnice sv. Frane „I – 8“.

Goldschmidt, međutim, govori o dva lista, pa je zasigurno mislio na dva ovitka knjiga (ustvari se radi o dva velika lista pergamene na koje je otisnut tekst), a koje je on prepoznao kao inkunabule i skinuo.

inkunabuli su pisali i Šime Jurić i Vatroslav Frkin 1985. i 1990., koji su ulomke Schöfferove inkunabule zasigurno još vidjeli uživo. Poslije toga oni su zagubljeni, tako da ni franjevci koji su u posljednjih dvadesetak godina živjeli u samostanu sv. Frane nisu znali gdje je završila ta inkunabula.

Zbog toga su zadarski konzervatori u inventaru kojeg su o umjetninama samostana sv. Frane radili 2010., za nju napisali da nedostaje. Napisali su tako jer je u knjižnici na inventarnom listu pisalo „Na izložbi“.

Ponovni pronalazak dva ulomka ove inkunabule (u siječnju 2026.) otkrio je kako oba imaju signaturu „I – 8“. To je potvrdilo da fragmenti zajedno sadrže četiri lista ili osam stranica Schöfferove Biblije.

Pronađeni fragmenti sadrže ulomak iz proroka Amosa i list iz Evanđelja po Marku, s ručno oslikanim inicijalima u crnoj i crvenoj boji.

Goldschmidt je napisao da inkunabula sadrži jedan list iz knjige Amosa a drugi iz Matejeva Evanđelja. Ipak, usporedba zadarskih fragmenata i online latinskog teksta Vulgate izdanja knjige Johannesa Fust i Petera Schöffer, u Mainzu 14 kolovoza 1462., otkriva da fragment koji je označen kao list 1, zaista odgovara latinskom tekstu Vulgate iz Amosa, i to poglavlja 2,14 – 7,1. Druge dvije stranice, koje su na tom ulomku označene kao „l 2“ (list 2), sadrže tekst iz knjige proroka Ezekiela poglavlja 9,17 – 14,11.

Drugi fragment s oznakom „l 3“ (list 3), koji se sastoji od dva lista i četiri stranice, sadrži latinski tekst istog izdanja Vulgate i to tekst iz Markova Evanđelja poglavlje 3,23 – 7,33.

I jedan i drugi fragment bili su u funkciji omota neke knjige, što nije samo slučaj ovdje. Takvih slučajeva bilo je još po svijetu, što je znak da je pergamena ove knjige bila pogodna za ovitke. Oba zadarska fragmenta, svaki po dva lista, još su uvijek savijeni onako kako su u njih bile uokvirene knjige. Na njima su i signature: 6722 – S IX. ( listovi 1 i 2), i 6724 – S IX (listovi 3 i 4), koje se očigledno odnose na knjige koje su u njih bile umotane.

Na fragmentima su tekstovi otisnuti na svakoj stranici u dva stupca s po 48 redaka. A riječ je o četvrtoj uopće tiskanoj Bibliji koja se prema broju redaka naziva „B-48“. Tiskali su je nekadašnji suradnici Gutenberga, Fust i Schöffer. Tisak je posve završen na vigiliju Velike Gospe 1462., što je prvi put da je zabilježen datum završetka tiska jednog tiskanog djela.

Odabrana početna slova na početku poglavlja naknadno su obojena crvenom bojom, odnosno crnom bojom, a sami rimski brojevi poglavlja upisani su također nakon tiska crvenom bojom. Danas se u svijetu ove Biblije čuva još, više ili manje kompletnih oko 60, a poznato je i oko 40 pojedinačnih listova, u koje spadaju i ovi zadarski fragmenti. Navodno je oko 50 tih Biblija tiskano na pergameni.

Poznato je kako je Johannes Gutenberg (oko 1400. – 1468.) u njemačkom gradu Mainzu između 1452. i 1454. tiskao prvu knjigu, i to Bibliju na latinskom jeziku. Ta biblija imala je oko 1300 stranica u dva sveska, a tiskana je u rasporedu s 42 retka, pa se zato i naziva „B-42“. Takvih knjiga tiskano je oko 120 primjeraka, od čega ih je oko 30 bilo na pergameni, a ostale na papiru. Redovnici samostana sv. Frane u Zadru sretni su da su u njihovoj knjižnici opet ponovno na svom mjestu.

U cijeloj, nekad provincijskoj, a sada kustodijskoj zajednici sv. Jeronima ima oko šesto inkunabula.

fra Stipe Nosić

Noć muzeja, najveća muzejska manifestacija u Hrvatskoj, održava se u petak, 30. siječnja. Ovogodišnja Noć muzeja je bez određene teme s ciljem da se svim muzejima i galerijama omogući sudjelovanje sukladno njihovim mogućnostima i vlastitom izboru tematike koja ih trenutno zaokuplja.

I ove godine Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru sudjeluje u toj važnoj kulturnoj manifestaciji s bogatim programom koji će trajati od 18:00 do 22:00 sata. Potaknuti dolaskom brojnih posjetitelja prošlih godina, i u 2026. priređujemo bogat program ispunjen raznovrsnim i interdisciplinarnim sadržajem namijenjen svim dobnim skupinama. Namjera nam je da se SICU prepozna kao kulturna ustanova koja potiče istraživanje, kreativnost i inovativnost s dugoročnim ciljem valoriziranja vrijedne sakralne baštine sa zadarskog područja.

Budući da nam je cilj stvaranje nove publike te uključivost mlađe populacije u razna događanja u našoj ustanovi, iz tog razloga i ove godine u radionicama sudjeluju učenici srednjoškolskog uzrasta i studenti koji će kroz edukativan program i stručna vodstva istražiti bogatu povijest našeg grada. U Noći muzeja naši će posjetitelji moći razgledati stalni postav ali i iznimno posjećenu izložbu Kralj Koloman i Zadar autorice kustosice doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević. Jedinstvena je prilika da se naši posjetitelji upoznaju s vrijednom materijalnom građom koja je predstavljena na izložbi, uključujući i zadarske čuvene rukopise koji se danas nalaze u arhivima i knjižnica diljem Europe, a koji su ovom prilikom objedinjeni i predstavljeni javnosti u vidu digitalnih preslika. Na izložbi možete spoznati kako izgleda i interijer kapele na prvom katu zvonika crkve Sv. Marije koji se po svom križno-rebrastom svodu i konstrukciji smatra jednim od najvećih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne arhitekture.

U 18 sati u našoj ustanovi bit će otvorena i jedinstvena izložba Sakralna umjetnost u radovima likovne kolonije Zmajević kolonije Zmajević (30 autora iz kolonije Zmajević, voditelj: ak. slikar Mate Ljubičić) zato Vas pozivamo da dođete i da zajedno uživamo u umjetnosti!

Program:

Izložbe 18:00 – 22:00

Kralj Koloman i Zadar (autorica: Ana Jordan Knežević)

Sakralna umjetnost u radovima likovne kolonije Zmajević (30 autora iz kolonije Zmajević, voditelj: ak. slikar Mate Ljubičić)

Stručno vodstvo stalnim postavom i izložbom Kralj Koloman i Zadar 18:00 – 21:00

Za sve zainteresirane posjetitelje organiziramo stručna vodstva koja će se održavati svakih sat vremena

Edukativne radionice 18:00 – 20:00

Radionica “Oživljavanje baštine: Kralj Koloman i Zadar kroz AI i 3D print”

Prirodoslovno-grafička škola Zadar (1., 2. i 3. razred, smjer medijski tehničar i web dizajner), izrada 3D modela odabranih eksponata (voditeljica Martina Perić, prof.)

Radionica je namijenjena učenicima srednjoškolskog uzrasta. Polaznici radionice će kroz interaktivnu priču o kralju Kolomanu otkrivati zadarsku povijest te pomoću umjetne inteligencije vizualizirani spomenike iz prošlosti. Učenici će izraditi jednostavne 3D modele inspirirane povijesno-umjetničkim motivima, ispisati ih na 3D printeru te ih dalje prezentirati posjetiteljima.

Likovna radionica “Ornament na tri načina”

Radionica će se organizirati u suradnji s djecom koja će reinterpretirati ornament srcolikih palmeta iz kapitularne dvorane Sv. Marije. Ornament će se reinterpretirati na tri načina, i to korištenjem tri nesvakidašnje likovne tehnike prikladne djeci i mladima (3D olovka, gravura u mekanoj metalnoj foliji i visoki tisak u stiroporu). U radionici će sudjelovati studenti Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru uz mentorstvo izv. prof. dr. art. Marine Đira te učenici Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru (voditeljice projekta; izv. prof. dr. art. Marina Đira, doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević).

Sve posjetitelje očekuje popust od 20 % na cjelokupnu ponudu publikacija u SICU!

SICU

Na 16. godišnjicu smrti zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, misu u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 25. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Zgrablić je zahvalio Bogu „za pastira čiji je život bio duboko uronjen u otajstvo Krista i Crkve i čije je poslanje ostavilo snažan pečat u životima nas mnogih, ali i u povijesti Zadarske Crkve“, rekao je nadbiskup.

U katedrali sv. Stošije, gdje je i nadbiskup Prenđa „naviještao riječ Božju, slavio sveta otajstva i okupljao Božji narod, u blizini njegovog groba, molitvom zahvaljujemo Bogu za dar njegovog života i služenja Crkvi i povjeravamo njegovu dušu Bogu kojeg je cijelim svojim bićem ljubio i kojemu je služio“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je molitva uz grob na dan njegove smrti i „znak nade za nas, jer vjerujemo da je pastir koji je ljubio Boga ljubeći Crkvu i žrtvovao se za nju, sada dionik punine života u Bogu“.

Nadbiskup Zgrablić govorio je o osobnosti mons. Prenđe i u duhu navještenog Evanđelja koje opisuje kako je Isus u Galileji počeo svoje javno djelovanje, obilazio ljude i gradove, propovijedao o Kraljevstvu nebeskom, pozivao na obraćenje i pozivao je učenike da idu za njim te raspiruju vjeru u onima koji traže smisao života.

„Isus ulazi u svakodnevicu ljudi, gleda ih u njihovoj zauzetosti, u njihovom radu i brizi za opstanak i upućuje im poziv koji mijenja život: „Hajdete za mnom“.

U tom Isusovu hodu, u tom trajnom pozivanju i okupljanju, možemo prepoznati središte i jezgru života i djelovanja mons. Ivana Prenđe. Najvažniji i najveći dio njegovog svećeničkog i biskupskog puta bio je usmjeren prema mladima, kako bi im pomogao otkriti Isusa koji i danas prolazi i gleda u srce, i danas poziva da se ostave mreže i započne put nasljedovanja, Evanđelja, u svećeničkoj ili redovničkoj službi“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Ljubiti Crkvu“, biskupsko geslo mons. Prenđe, „snažno se očitovalo upravo u pastoralnoj brizi za duhovna zvanja, jer je ljubav prema Crkvi živio kao brigu za njenu sadašnjost i budućnost, za one koji nose službu naviještanja, posvećenja i duhovnog vodstva. Pastoral duhovnih zvanja i odgoj generacija svećeničkih kandidata u svećeničkoj i u biskupskoj službi, zauzimaju središnje mjesto u životu i djelovanju mons. Prenđe, jer je bio uvjeren da Crkva raste po služenju ljudi koji su spremni sebe staviti potpuno na raspolaganje Kristu i njegovom narodu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nadalje, „ljubiti Crkvu, kako je to živio mons. Prenđa, značilo je ulagati svu snagu života, znanje, vrijeme i molitvu u odgoj dobrih, zrelih, intelektualno i duhovno uravnoteženih svećenika, pratiti ih na njihovom putu rasta, podupirati ih u službi i poticati zajedništvo među njima. Ta ljubav bila je postojana i zahtjevna, ali i ohrabrujuća, usmjerena na dubinu duhovnog života i na vjernost evanđelju u nasljedovanju Isusa Dobrog Pastira“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, rekao je da se poslanje Crkve ostvaruje kroz ljude koji su „spremni poći za Gospodinom, ostaviti svoje zemaljske sigurnosti i u povjerenju prihvatiti put Njegovog djelovanja. Isus traži otvoreno srce, sposobno slušati i odgovoriti na Njegov poziv. Upravo takvo slušanje, mons. Prenđa smatrao je temeljem duhovnog zvanja i svakog istinskog crkvenog služenja“, istaknuo je nadbiskup.

Način kako je nadbiskup Prenđa brinuo o zvanjima „i nama je dragocjena prigoda da se iznova podsjetimo kako su duhovna zvanja dar Božje milosti nužan za život Crkve, ali i plod ustrajne molitve cijele kršćanske zajednice. I danas Gospodin ne prestaje kucati na vrata ljudskih srdaca, osobito mladih. Zato smo pozvani moliti da ta srca budu otvorena, osjetljiva na Njegov glas i hrabra u odgovoru“, potaknuo je nadbiskup.

Stoga, „moliti za nova duhovna zvanja znači moliti da Crkva nikad ne ostane bez onih koji će, oslonjeni na Krista, biti svjedoci evanđelja, služitelji zajedništva i nositelji nade, koji će nastaviti Kristovo djelo spasenja u svakom vremenu. U duhu onoga što je mons. Prenđa živio i poticao, neka naša molitva bude postojana i puna povjerenja, uvjerena da Bog i danas poziva, a da se na taj poziv rađa odgovor ondje gdje se vjera živi, evanđelje sluša i Krist slijedi srcem“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Pozvani smo moliti da srca budu otvorena, sposobna čuti Gospodina koji ih poziva i da imaju hrabrosti odgovoriti na njegov poziv u svećenički ili redovnički život, jer „otkriti što Bog od nas očekuje, pa i duhovni poziv, znači spoznati i najdublje čežnje vlastitog srca, čežnje koju je sam Bog ugradio u našu narav. To su čežnje za smislom, darivanjem i puninom života“, istaknuo je nadbiskup, nadalje istaknuvši kako je sve mons. Prenđa odjelotvorio svoje geslo ‘Ljubiti Crkvu’.

„Ljubav prema Crkvi mons. Prenđe očitovala se i u plodnom karitativnom djelovanju u brizi za ranjene ratom, izbjeglice i prognanike, za obitelji koje su ostale bez najmilijih, bez doma i svega, za siromašne, bolesne i osamljene, jer je u svakom čovjeku prepoznavao lice Krista koji traži blizinu i suosjećanje“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da je nakon Domovinskog rata, Prenđina zauzetost za obnovu porušenih domova i crkvenih objekata bila „znak dubokog pastoralnog osjećaja za cjelovitost života, jer obnovljeni prostori nisu bili samo zidovi i krovovi, nego mjesta povratka dostojanstva, susreta i zajedništva.

U obnovljenim crkvama ponovno se okupljao Božji narod, a u obnovljenim zajednicama rađala se nova snaga vjere, novi počeci i nova nada – jer Crkva se izgrađuje gdje ljudi pronalaze osjećaj pripadnosti i sigurnosti u Božjoj blizini“, poručio je predvoditelj slavlja.

U svojoj ljubavi za Crkvu, „nadbiskup Prenđa snažno je i dalekovidno podupirao Novu evangelizaciju, prepoznajući u njoj odgovor na duhovne potrebe našeg vremena. S posebnom pažnjom i očinskom blizinom pratio je crkvene zajednice i pokrete, ohrabrujući ih da budu živi nositelji Evanđelja u svakodnevici. U njima je vidio snagu Duha Svetoga koji obnavlja Crkvu iznutra – kroz molitvu, zajedništvo života s Kristom i međusobno te svjedočanstvo vjere. Njegova podrška je bila poziv na vjernost Kristu, Crkvi i otvorenost djelovanju Duha Svetoga, kako bi Radosna vijest došla do svakog čovjeka“, poručio je nadbiskup.

Zahvalio je Bogu za dar života i služenja Crkvi mons. Prenđe, koji je cijeli svoj život sažeo „u dvije vrlo bremenite riječi: „Ljubiti Crkvu“. Molimo da se ta ljubav nastavi živjeti u mjesnoj Crkvi, da svi i danas prepoznaju Isusa koji prolazi i poziva te da Crkva u Zadarskoj nadbiskupiji i dalje raste u vjeri, zajedništvu i vjernosti Kristu“, potaknuo je nadbiskup. Poželio je da Gospodin duši mons. Prenđe „u svom vječnom kraljevstvu udijeli vječni mir i nagradu za svu ljubav, žrtvu i služenje Crkvi i Božjem narodu te da počiva u Božjoj svjetlosti i radosti neba“.

Nakon mise, nadbiskup i svećenici otišli su u pokrajnju lađu katedrale gdje je mons. Zgrablić predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod grobnice zadarskih nadbiskupa gdje je pokopan i mons. Prenđa.

Osnovni biografski podaci

Mons. Prenđa bio je 68. zadarski nadbiskup i 112. pastir u 17 stoljeća Zadarske Crkve. Preminuo je iznenada u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva, 25. siječnja 2010. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu, gdje je bio otišao zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK.

Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem, kao najstarije dijete u obitelji sa sedmero djece. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. u Zadru. Od 1964. do 1968. bio je župnik u Škabrnji, Nadinu i Smilčiću; uz Škabrnju i Nadin, od 1967. bio je i župnik Zemunika, umjesto Smilčića.

Od 1968. do 1970. mons. Prenđa bio je duhovnik u Sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Kao odgojitelj u Sjemeništu posluživao je župe u zadarskom zaleđu: Ervenik, Nunić, Rodaljice, Brušku, Popoviće i Medviđu. Od 1970. do 1972. bio je kateheta mladih u Zadru. Čak 22 godine (1970.-1992.) bio je ravnatelj sjemeništa ‘Zmajević’ i voditelj Odjela za pastoral svećeničkih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Za zadarskog nadbiskupa koadjutora imenovan je 29. ožujka 1990., a za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. u katedrali sv. Stošije. Nadbiskup ordinarij bio je od 2. veljače 1996. te je 14 godina upravljao Zadarskom nadbiskupijom (1996.-2010.). Nadbiskup Prenđa bio je domaćin susreta sa svetim papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 9. lipnja 2003. koji je na Forumu bio okupio 120 000 vjernika. Organizacijski je pripremio i subraći biskupima osobno predložio da se Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži 2010. održi u Zadru, kad se  okupilo 30 000  mladih iz Hrvatske i inozemstva.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, nadbiskup Prenđa bio je predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica. Od 1998. do 2004. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa, a od 2000. do 2005.  bio je potpredsjednik HBK.

Ove godine je 30. godišnjica (1996.-2026.) kako je mons. Prenđa bio preuzeo upravljanje Zadarskom nadbiskupijom kao nadbiskup ordinarij.

Tim povodom u petak, 6. veljače 2026., Zadarska nadbiskupija i Teološko katehetski odjel Sveučilišta u Zadru organiziraju u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru znanstveno -stručni skup na kojem će izlagači predstaviti bogato djelovanje i baštinu nadbiskupa Prenđe koji je duhovni, materijalni i evangelizacijski obnovitelj života Zadarske nadbiskupije nakon njenog velikog ljudskog i materijalnog stradanja u Domovinskom ratu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Susret medijskih suradnika iz župa Zadarske nadbiskupije održan je na blagdan sv. Franje Saleškog, zaštitnika medijskih djelatnika, u subotu, 24. siječnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Susret je organiziralo Povjerenstvo za medije Zadarske nadbiskupije čiji je predstojnik don Marko Dokoza održao prigodni nagovor i pojasnio razlog održavanja susreta.

„Medijski suradnik kao služba u župnoj zajednici nije novinar u klasičnom smislu niti Povjerenstvo očekuje od tih osoba da pišu novinske članke o događajima u svojoj župi, premda je to dobrodošlo. Oni su prvenstveno suradnici župnika, potom i Nadbiskupije i Crkve u poslanju, kako bi se po predstavljenim događajima i u drugim, manjim sredinama, pokazalo kako se Bog proslavlja svugdje gdje se okuplja zajednica vjernika“, rekao je don Marko, istaknuvši da je svaka vijest o crkvenom događaju koji ljude okuplja te ima svoju ljepotu i vrijednost sudjelovanje u širenju Radosne vijesti.

„Svaki događaj i susret u župi, svaka proslava u Crkvi je događaj spasenja i to želimo prenijeti. Zato i postoji medijski rad. On je u službi poruke spasenja i to je temelj kršćanskog izvještavanja“, poručio je don Marko.

Istaknuo je da je medijski rad u svrhu prenošenja poruke Evanđelja, župnog zajedništva i djela po kojima se Bog proslavlja. Naglasio je da vijesti o nekom događaju u župi, Nadbiskupiji „nikoga ne reklamiraju“ niti su natjecanje u konkurentnosti, nego je izvještavanje o događajima u župi i biskupiji u službi rasta župnog, biskupijskog i crkvenog zajedništva.

„Vijest iz župe ne služi promociji pojedinca, nego svjedoči o živosti vjere i o zajedništvu Božjeg naroda. To pokazuje da se župljani aktiviraju, da se njeguje župno zajedništvo, da im je stalo do njihove župne crkve, i to može biti poticaj i drugima da se aktiviraju i djeluju“, istaknuo je don Marko.

Želja Povjerenstva je pokazati da se po medijskim suradnicima Bog proslavlja u različitim sredinama, kroz različite darove koje je Bog dao ljudima; i u najmanjim stvarnostima, u najudaljenijim župama Nadbiskupije; da su i te župe žive, da nisu zaboravljene, da se i tamo okupljaju ljudi, slave Boga i radosni su zbog toga, rekao je Dokoza.

Prisutne se potaknulo da župe koje još nemaju, otvore Facebook stranice župe čije su objave pokazatelj kako se i što radi u nekoj sredini. Primjerice, kad se vidi obnova neke crkve, svećenici se mogu savjetovati s kolegom oko preporuke izvođača radova, majstora, rekao je don Marko.

Dokoza je govorio o službi medijskog suradnika i u kontekstu pročitanog ulomka iz Lukinog evanđelja o navještaju anđela Gabrijela Mariji da će roditi Sina Božjega, Isusa Krista. „Anđeo Gabriel je, na neki način, ‘prvi novinar’ iz Novog zavjeta. Anđeo Gabrijel ne dolazi Mariji kao netko tko nameće vijest, nego kao poslanik. Kad govorimo o poslanju, prenošenju neke poruke, to ne radimo da bismo nekome nešto nametnuli, da bismo se pokazali, bili važni, nego jer želimo nešto posvjedočiti i prenijeti neku poruku. Za nas je to uvijek svjedočanstvo, poruka spasenja“, istaknuo je Dokoza, rekavši da ta poruka mora biti, kako to i anđeo čini, jasna, u poštovanju slobode onoga kome se govori i onda se strpljivo čeka reakcija primatelja poruke.

„Bitno je i da anđeo ne uljepšava, ne skriva istinu. On vjerno prenosi ono što mu je povjereno. Kad prenosimo poruku, treba se osloboditi od samih sebe, da zaista budemo nositelji neke poruke, svjedoci nečega lijepoga što se događa u našim zajednicama“, rekao je don Marko.

U tom kontekstu, istaknuo je da je poslanje medijskog suradnika biti „župni anđeo koji prenosi poruku riječju ili slikom“. Za to treba biti sposoban primijetiti što se događa u župi, biti uključen u župni život i pratiti događaje, razlučiti što je važno svjedočanstvo iz života župe.

Dokoza je podsjetio i da sv. Franjo Saleški kaže kako se istina mora prenositi s ljubavlju, jer to izgrađuje osobu. Vijest mora biti istinita, dobronamjerna i u službi zajedništva. Inače, vijest može biti samo informacija koja se širi, ali nije istina koja izgrađuje.

U drugom dijelu susreta, novinarka Ines Grbić, predstojnica Ureda za medije Zadarske nadbiskupije, istaknula je razliku između informativne i formativne uloge medija. Ohrabrila je prisutne da svojim naizgled i malim bilježenjima stvarnosti u župi mogu biti prenositelji snažne duhovne poruke koja će poticajno djelovati u široj javnosti.

Grbić je predstavila primjere iz novinarske, medijske prakse koji pokazuju kakve vrste objava su ljudi skloni više čitati, gledati, što zaokuplja pažnju čitatelja, vjernika, a na primjeru tekstova iz života mjesne Crkve potvrđuje i statistika u pregledima objava na Facebook stranici Zadarske nadbiskupije.

Brojnost povratnih reakcija i pregleda objava na stranici Nadbiskupije pokazuje da ljudi osobito žele, čitaju i reagiraju na sadržaj koji opisuje konkretna iskustva vjernika, životne situacije i dinamičan odnos s Bogom u izgradnji vjere pojedinca ili zajednice, u čemu se i čitatelj može prepoznati i predstavlja primjer za nasljedovanje Krista. Čitatelji su otvoreni i za spoznaju nepoznatih činjenica o događajima i djelovanju ljudi iz Crkve u bogatoj i često turbulentnoj povijesti i tradiciji našeg društva.

Sadržaj je važniji od forme, a kvaliteta od količine, istaknula je Grbić, smatrajući da se ne smije podcijeniti prepoznavanje publike o kvaliteti medijskog sadržaja. Potaknula je prisutne da primjećuju situacije, susrete i djelovanje ljudi u župnom okruženju, pri čemu i jedan motiv, prizor, ima kapacitet vijesti navijestiteljskog značenja.

Ako kvalitetan sadržaj kreira osoba koja zvanjem i nije novinar, ali je vješto i autentično oblikovan i predstavljen događaj ili osoba, to može imati veći doseg i snažnije djelovanje na javnost od teksta ili snimke koji mogu biti i profesionalno producirani, ali ih publika prepoznaje kao površne, nedovoljno komunikološke, ako su minimalistički, isprazno oblikovani, bez slanja bitne poruke, s ciljem da se samo zadovolji forma.

U tom kontekstu, Grbić je istaknula važnost „komunikacije srcem“ te da osobitu vrijednost imaju i pažnju privlače svjedočanstva koje je mnogima moguće izreći kao opis nečijeg odnosa s Gospodinom, puta obraćenja i nadvladavanja kušnji i borbi u vjernosti Bogu. Pritom treba izraziti iskrenost, ljudskost, u duhu poticaja pape Franje koji je u poruci „Govoriti srcem ‘Istinujući u ljubavi’ (Ef 4,15)“, uz Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (2023.) poručio da je „komunikacija srcem“ ujedno i odraz duše komunikatora.

Papa ističe kako „komunicirati srdačno znači da onaj tko nas čita ili sluša može razumjeti naše dioništvo u radostima i strahovima, nadama i patnjama ljudi našeg vremena. Tko tako govori, stalo mu je do drugoga“.

Sv. Franjo Saleški smatrao je kako je „dovoljno dobro voljeti da bi se dobro govorilo“. To znači da se komunikaciju ne svodi samo na marketinšku strategiju, nego je ona i ogledalo duše, „vidljiva poruka oku nevidljive jezgre ljubavi; jer se, prema sv. Franji Saleškom, upravo „u srcu i po srcu odvija suptilan i intenzivan proces sjedinjenja, zahvaljujući kojem čovjek prepoznaje Boga“. Predavači su predstavili osnove u oblikovanju vijesti i slikanju u prostoru crkve.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić