Don Jerko Gregov, svećenik Zadarske nadbiskupije, pokopan je u četvrtak, 6. studenog ma mjesnom groblju u rodnom Preku. Sprovodi obred na groblju i misu zadušnicu u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 23, 44-46.50.52-53; 24, 1-6a (Str. 164; Br. 211)

Draga braćo i sestre!
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino i prijatelji don Jerka!

1. Sućut, molitva, vjera i zahvalnost

U ime ovdje nazočnih svećenika, cijele Zadarske nadbiskupije, kao i u osobno ime, izražavam iskrenu kršćansku sućut bratu pokojnog don Jerka, gospodinu Frani i njegovoj obitelji, nećacima u Domovini i inozemstvu, ostaloj rodbini i svim prijateljima i ožalošćenima pokojnika.

Danas nas je okupila tuga rastanka od našeg dragog don Jerka Gregova, ali još više molitva, zahvalnost i vjera na koju nas poziva ovaj trenutak.

Molitva – jer kao vjernici znamo da ljubav ne prestaje na pragu smrti. Molitva je način kako i dalje ostajemo povezani s don Jerkom. Molimo – jer ga želimo povjeriti Božjem milosrđu kako bi ušao u puninu otkupljenja. Molitva je i u trenucima susreta sa smrću izraz našeg sinovskog povjerenja da nas Bog sluša i da Bog spašava.

Okupila nas je vjera u Boga kojemu je don Jerko cijeloga života pripadao i vjerno služio, i kojemu je, vjerujemo, na kraju — poput Isusa na križu — predao svoj duh: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46).

I zahvalni smo Bogu, jer je njegov život bio dar Crkvi i narodu – zahvalni smo za njegovo svećeničko srce, za sakramente koje je dijelio, za riječi utjehe koje je izgovarao, za molitvu koju je Bogu uzdizao, za glazbu kojom je slavio Boga i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine prikazivao kao žrtvu za druge.

Svećenička služba dar je od Krista Crkvi, kako bi njegovo otkupiteljsko djelo nastavilo živjeti kroz vrijeme. Svećenik je u službi Isusa Krista koji je posrednik između Boga i čovjeka. Svećenik u ime Krista donosi oproštenje, nadu i život vječni. Kroz njegovu službu u Crkvi i po Crkvi Krist i danas liječi duše, oprašta grijehe i daruje sebe u Euharistiji – sakramentu ljubavi i izvorištu vječnog života.

Bez svećenika nema euharistije, nema ispovijedi, nema bolesničkog pomazanja – a to su sakramenti koji hrane, liječe i spašavaju dušu na putu prema vječnosti. Svećenik je, po milosti sakramenta Svetoga reda, znak da je Bog ostao s nama. Bît svećeničkog poslanja nije samo zemaljsko dobro čovjeka, nego i nebesko: on pomaže čovjeku da se spasi, da pronađe put prema Bogu, da ne izgubi dušu u zamamnostima ovoga svijeta.

Zato je svećenik u službi vječnog dobra čovjeka – on bdije nad dušama koje su mu povjerene, moli za njih, prikazuje misu za žive i mrtve, tješi, poučava Radosnu vijest, opominje i vodi prema nebu. Ujedno je u službi slave Božje, jer njegov je život neprestano upućen prema Bogu: u molitvi, u žrtvi, u naviještanju Evanđelja i slavljenju sakramenata.

Posebno danas zahvaljujemo don Jerku za prijateljstvo, svećeničko zajedništvo i bratstvo koje je živio s nama – za vjeru, podršku i blizinu koju je dijelio sa subraćom svećenicima, pokazujući da Crkva raste iz ljubavi i poniznosti, služenja i uzajamnosti. Zahvalni smo i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine pretvarao u žrtvu ljubavi za druge.

Hvala don Jerku za njegovo vjerno i ustrajno služenje u svećeničkoj službi – i u danima radosti, i u vremenima koja nisu bila laka za Crkvu; u vremenima ozbiljnih kušnji za Crkvu u Zadarskoj nadbiskupiji, u vremenima kada su drugi napuštali svećeničku službu. Upravo tada njegova postojanost u svećeničkoj službi postaje još snažnije svjedočanstvo: ostao je ondje gdje ga je Bog poslao, s pouzdanjem u Gospodina i s ljubavlju prema povjerenom narodu. U krizama, kada se vjera i duhovni poziv stavljaju na kušnju, njegova ustrajnost pokazuje koliko je dragocjeno svećeničko srce koje ostaje vjerno Kristu i Crkvi. Takva vjernost tiho gradi Crkvu, ulijeva nadu i podsjeća nas da se snaga svećeništva očituje i postojanošću u predanju Božjem pozivu i poslanju u Crkvi.

2. Smrt u svjetlu uskrsnuća

            Braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije sprovoda govori o smrti i uskrsnuću. Događaj Isusove smrti i uskrsnuća je  stvarnost koja zahvaća prošlost, ali i naš život u sadašnjosti i budućnosti. Smrt nije samo kraj ovozemaljskog života, nego trenutak susreta s Bogom. U Isusu se smrt i uskrsnuće više ne doživljavaju kao prepreka između Boga i čovjeka, nego kao vrata kroz koja ulazimo u Život. U trenutku kad Isus predaje svoj duh na križu, On ne tone u beznađe, nego se predaje u Očeve ruke. Sv. Luka bilježi njegove posljednje riječi na križu: „Isus povika jakim glasom: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Ovo su riječi izgovorene „jakim glasom“, primjećuje sv. Luka. Dakle, riječima dubokog povjerenja, a ne očaja.

A trećega dana, govori Evanđelista, u tišini zore, tamo gdje je sve izgledalo izgubljeno, događa se ono što nitko nije očekivao. Kamen je s Isusova groba odvaljen. Grob je prazan. Anđeo govori ženama koje traže Isusovo tijelo: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“  (Lk 24,5–6).

To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Zašto tražite život tamo gdje ga nema? Zašto tražite smisao u onome što je prolazno? Zašto tražite pokojnika u grobu, kad je naš Bog živih, a ne mrtvih?  „Ta nije on Bog mrtvih, nego živih; njemu svi žive,“ kaže sv. Luka (20,38).

To je nama poruka nade koja ne razočarava: da Božja ljubav ide dalje od groba; da je život jači od smrti; da posljednja riječ ne pripada bolesti, tišini, grobu – nego Bogu.

Braćo i sestre, ove riječi Evanđelja su razlog zbog kojega danas nismo ovdje kako bismo oplakivali kraj života, nego da zahvalimo na životu koji se sada ispunio u Bogu.

3. Don Jerko – hodočasnik nade

Don Jerko nas napušta u Svetoj godini 2025., Jubileju kojeg kao Crkva živimo pod geslom blagopokojnog pape Franje:  „Hodočasnici nade“… a nadahnute Riječima sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima: „Nada ne postiđuje“ (Rim 5,5).

Don Jerko – koji je cijeloga života hodio kao svećenik, kao pastir – sada završava svoje hodočašće. Postaje hodočasnik koji je stigao do izvora nade, do susreta licem u lice s Gospodinom kojega je ljubio i kojemu je vjerno i ustrajno služio.

4. Život i svećeničko služenje don Jerka

Don Jerko je živio 89 godina, a 62 godine bio je svećenik Zadarske nadbiskupije. Generacije ga pamte kao župnika i pastira: od župa Malog Iža i Sali, preko sv. Stošije u Zadru, upravitelja crkve sv. Krševana i Gospe od Zdravlja; župnika Ugljana i Lukorana, sv. Šime u Zadru, Crnog i Bokanjca. Bio je kanonik, delegat za turizam, vjeroučitelj, profesor filozofije, član zbora savjetnika, kancelar, upravitelj župa i crkava.

Ali najvažniji dio njegovog svećeništva bili su njegovo otvoreno srce, njegova  otvorena vrata ureda, ispovjedaonica, oltar, vjeronauk koji je održavao, pjesma koju je volio, i prije svega — vjerna koju je živio, molitva koju je svakog dana uzdizao Bogu.

Glazba je nosila don Jerka. Glazba je bila oblik njegove molitve srca i duše. Ugodni tonovi glazbe uzdizali su njegovo srce i dušu k Bogu, ali i mnogih drugih vjernika koji su sudjelovali u liturgijskim slavljima u kojima je don Jerko ravnao zborskim pjevanjem ili svirao na orguljama. Bio je svećenik koji je znao da liturgija nije samo obred, nego pjesma srca koje se uzdiže Bogu kao molitva.

5. Posljednje godine – najdublje posvećenje

Posljednje tri godine života proveo je u bolesničkom krevetu. U vrijeme dok su drugi svećenici slavili misu u kapelici Svećeničkog doma, on je Boga slavio u tišini svoje sobe, prikazujući sebe kao žrtveni dar. U jednom od tih trenutaka, kad sam mu nosio Svetu pričest nakon Mise u Svećeničkom domu, rekao mi je: „Drugo ne mogu, stajati na nogama, ali ću moliti za vas i svoju nemoć i bolest prikazivati za vas i našu Nadbiskupiju.“

To su riječi svećenika koji je shvatio srce Evanđelja: da se služenje ne mjeri snagom tijela i uma, nego i dubinom predanja Bogu. Kad don Jerko više nije mogao propovijedati, hodati, držati kalež —prikazao se Bogu za Crkvu.

6. Smrt koja govori – „Nije ovdje, uskrsnu“

Don Jerko je umro dan nakon svetkovine Svih Svetih i Spomendana svih vjernih mrtvih.

Umrijeti nakon ta dva liturgijska događaja simbolički znači stati na most između proslavljene Crkve na nebu i putujuće Crkve na zemlji. To su blagdani i vrijeme kad zemaljska i nebeska Crkva snažno dišu zajedno: Boga slavimo zajedno sa svim svecima koji nas kao naši prijatelji i zagovornici prate na nebu, a mi molimo za mrtve koji očekuju puninu Božjeg otkupljenja.

A don Jerko, koji je cijeli život služio Crkvi, odlazi upravo tada – kao da ga Gospodin uzima u trenutku kad Crkva najviše moli za svoje pokojne i kad nebesa najviše slave svoga Boga i Otkupitelja.

7. Zahvala i pouka

            Hvala Vam, don Jerko: za sve žrtve svećeničkog života; za ustrajnost u svećeničkom pozivu; za ljubav prema liturgiji i glazbi; za tisuće misa, krštenja, ispovijedi, sprovoda; za svaki sat vjeronauka koji ste održali, za vašu tišinu, molitvu, za vašu zadnju žrtvu u bolesti.

I ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su don Jerka pratili u bolesti i nemoći: osoblju Svećeničkog doma koje ga je s poštovanjem i strpljivošću njegovalo; medicinskom osoblju, časnim sestrama milosrdnicama, njegovateljicama. Na osobiti način zahvaljujemo s. Katarini, koja je s ljubavlju, pažnjom i vjernošću stajala uz don Jeka, vodila brigu o njemu, nosila s njim dane i noći bolesti.

Hvala vam svima što ste bili ruke i srce Crkve koje su ga pratile do posljednjeg daha ovozemaljskog života.

Braćo i sestre, i nas čeka trenutak kroz koji je već prošao don Jerko, čas smrti i odlaska s ovoga svijeta. Neka se tada i na nama ostvari ono što je Isus molio na križu te s povjerenjem i mi možemo reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).

Don Jerko, počivajte u miru Božjem. Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je Proglas o početku Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji vjernicima mjesne Crkve, kojeg objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

U ozračju milosti i radosti Jubilejske 2025. godine, koju je blagopokojni papa Franjo proglasio pod geslom „Hodočasnici nade“, naša Zadarska nadbiskupija s dubokom zahvalnošću Bogu objavljuje početak Trajnog euharistijskog klanjanja — neprekidnog štovanja Isusa Krista, nazočnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru.

Ovaj svečani i osobiti događaj za našu Zadarsku nadbiskupiju započet će na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu — blagdan Gospe od Zdravlja, u petak, 21. studenoga 2025. godine, sa svečanim euharistijskim slavljem koje će predvoditi nadbiskup Milan Zgrablić u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži u Zadru s početkom u 18,30 sati.

Na ovaj blagdan Crkva s radošću promatra Mariju, potpuno posvećenu Bogu, kao živi Hram Duha Svetoga i uzor svih koji se daruju Gospodinu. U otajstvu svoga prikazanja, Marija se očituje kao ona koja je od svih ljudi najdublje sjedinjena s Kristom — s Njime povezana majčinskom ljubavlju, vjerom i poniznošću, sve do potpunog predanja. U Njoj Crkva prepoznaje zoru otkupljenja i živo svetohranište Kristove prisutnosti, Onu koja nas majčinski vodi k Isusu, prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Po završetku svete Mise, Presveti Oltarski Sakrament će biti svečano izložen na klanjanje u crkvici Gospe Maslinske na Belafuži, čime će započeti Trajno euharistijsko klanjanje — neprekinuti niz molitve, adoracije i zahvaljivanja pred Gospodinom, prisutnim među nama u sakramentalnom otajstvu svoje ljubavi.

Tako će, na dan kada se spominjemo Marijina potpunog prikazanja Bogu u Hramu, i naša nadbiskupijska zajednica ući u trajno predanje Kristu, koji ostaje s nama u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Trajno euharistijsko klanjanje neka bude živi znak kreposti nade, trajni plamen ljubavi koji će svijetliti u našoj Nadbiskupiji danju i noću, donoseći milost i blagoslov svima koji Gospodinu pristupaju sa živom vjerom.

Pozivamo sve vjernike, obitelji, zajednice i pojedince da se pridruže u bilo koje vrijeme dana ili noći ovoj trajnoj molitvi Crkve, da u tišini pred Presvetim pronađu mir, snagu i radost Evanđelja. Neka svatko nađe svoj čas milosti i svoje mjesto pred Gospodinom koji nas ljubi.

Neka Gospa Maslinska, Blažena Djevica Marija, Majka Euharistije i Majka Crkve, zagovara našu Nadbiskupiju, naše obitelji, djecu i mlade, stare i nemoćne, i vodi nas svome Sinu, da trajno rastemo u vjeri, nadi i ljubavi i donosimo rod života.

Milan Zgrablić, nadbiskup

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misu za sve vjerne mrtve, za pokojne svećenike i biskupe Zadarske nadbiskupije na Dušni dan, u nedjelju, 2. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Moliti za pokojne, osobito za zaboravljene je djelo duhovnog milosrđa, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je smrt jedna od najvećih stvarnosti ljudskog postojanja koju trebamo promatrati u znaku nade i vjere u kojoj iščekujemo uskrsnuće tijela i život vječni.

„Crkva nas ne poziva samo na sjećanje i molitvu za pokojne, nego na budnost i djelotvornu vjeru. Spomendan vjernih mrtvih slavimo jer nas nada veže uz uskrsnuće. U svakoj misi susreću se nebo i zemlja. Naš molitveni glas dopire do onih koji su otišli“, poručio je nadbiskup, rekavši da dok molimo, „pružamo najbolju duhovnu pomoć dušama pokojnika i činimo djelo milosrđa koje dopire do Boga“.

„Molitva za pokojne je ponajprije izraz naše vjere, nade i ljubavi. Vjerujemo da smrt nije kraj života, već prijelaz i po Kristovom činu otkupljenja, preobrazba u život vječni. Duše pokojnih nastavljaju svoj put prema punom zajedništvu s Bogom. Na tom putu mi im možemo pomoći“, poručio je mons. Zgrablić.

„Kao što na zemlji molimo jedni za druge i zauzimamo se jedni za druge u potrebi i nevolji, tako i u vjeri molimo za one koji ne mogu više sami za sebe moliti, a nalaze se u čistilištu. Naše molitve, osobito Euharistija, dopiru do Boga i Bog, koji nadilazi prostor i vrijeme, u svojoj vječnosti prima našu molitvu“, istaknuo je nadbiskup.

Cvijeće i svijeće su ljudski izraz našeg poštovanja prema pokojnicima, u „zahvalnosti prema onima koji su nas zadužili, koji su nas voljeli, s kojima smo dijelili put života. Ipak, ti znakovi pažnje, ma koliko bili lijepi, ostaju na razini naših osjećaja i naših uspomena.

Ali molitva dopire do Boga, a Bog je živ. On je Bog živih. Molitva povezuje žive i mrtve, ono što čini da Crkva na zemlji i Crkva u vječnosti nisu dvije stvarnosti, nego jedno Tijelo Kristovo. A Krist živi u Bogu, u zajedništvu Presvetog Trojstva i po njemu je i nama osiguran pristup Bogu“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da za pokojne molimo kad ih se sjetimo, makar i zazivom: “Pokoj vječni daruj im, Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima”.

„Molitva za pokojne koja dopire do Boga može biti jednostavna i iskrena, ali duboka i duhovna. To je ponajprije sudjelovanje na misi i to je najvažnije. Misa je stvarna Kristova žrtva koja ima snagu otkupljenja, preobrazbe života. Možemo moliti i krunicu za duše u čistilištu. Potpuni oprost za pokojne možemo izmoliti uz svetu ispovijed, sudjelovanje na misi i pričesti, posjet groblju, molitvom za pokojne i po nakani Svetog Oca“, potaknuo je nadbiskup.

U duhu poticaja pape Franje da je „euharistijsko slavlje najbolja duhovna pomoć koju možemo ponuditi dušama pokojnika“, nadbiskup je rekao da u molitvi i u sakramentu Euharistije prinosimo najveći dar, Kristovu žrtvu, za one koji više nisu među nama. Time naše sudjelovanje na misi postaje čin ljubavi, vjere i nade, djelo milosrđa prema našim pokojnicima.

Ne prisjećamo se samo životnog puta i prošlosti pokojnika, nego molimo za njihovu vječnu budućnost s Bogom i u Bogu, rekao je nadbiskup, istaknuvši poticaj pape Franje da osobito molimo za „one kojih se nitko ne sjeća“, za preminule bez groba, bez križa, molitve, „za izgubljene u sjećanjima svijeta, ali ne i u Božjoj vječnosti“.

Spomendan vjernih mrtvih je i nama snažan poziv da život gledamo u svjetlu Božje objave, poručio je nadbiskup, razmatrajući navješteno evanđelje o prispodobi o deset djevica, koje otkriva duhovnu dubinu i ozbiljnost života vjere.

„Isus uspoređuje nebesko kraljevstvo sa svadbenom povorkom u kojoj deset djevica izlazi ususret zaručniku. Sve su pozaspale, pet mudrih i pet ludih. Ali, kad zaručnik stigne, samo su mudre spremne i ulaze s njim u dvoranu svadbe. Ostale ostaju vani. Zaručnik je slika Krista, a svadba je vječni život. Krist, zaručnik dolazi, možda ne kada mi očekujemo ni u trenutku naše najveće snage i budnosti. Dolazi u ponoć – u času tame, nesigurnosti, kada se sve čini izgubljeno. No, upravo tada dolazi Krist i tko ga spremno dočeka, ulazi u radost koja ne prestaje“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadalje, djevice predstavljaju Crkvu i svakoga od nas. „Svi smo pozvani izići ususret Gospodinu. Svi imamo svjetiljke – našu vjeru, naše riječi, naša obećanja. No, pitanje je imamo li ulja. Jer bez ulja, svjetiljka ne gori. Bez konkretnog života vjere, bez molitve, djela ljubavi, praštanja i žrtve, ostaje samo prazna svjetiljka, bez svjetla, bez svoje svrhe za koju je svjetiljka stvorena“, upozorio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da „mudre djevice ne mogu dati svoje ulje ludima, ne iz sebičnosti, nego zato što se vjera ne može prenijeti kao imovina. Ne možemo ući u Kraljevstvo na tuđim zaslugama. Svaki čovjek stoji pred Bogom sa svojim životom, sa svojom spremnošću i svojim srcem.

Postoji trenutak kad više nema vremena za pripremu, već za susret. O ponoći, vrata se zatvaraju. Naš život je vrijeme priprave, vrijeme za molitvu, za Euharistiju, za ljubav. Ne znamo kada će doći naš ‘ponoćni čas’, ali znamo da sigurno hoće“, rekao je nadbiskup, upozorivši da stoga ne smijemo biti nemarni te da trebamo brinuti da imamo dovoljno ulja.

Nadbiskup je potaknuo da kao mudre djevice spremni dočekamo Zaručnika „s uljem u svjetiljkama i posudama za ulje: s vjerom koja se živi, s ljubavlju koja se daje i s nadom koja ne umire, kako bismo kad dođe naš ponoćni čas, čuli najljepše riječi života: ‘Uđi u radost Gospodara svoga’“. Potaknuo je na molitvu za naše roditelje, djedove i bake, za pokojne biskupe i svećenike, redovnike i redovnice, za prijatelje i za sve koji su nam činili dobro, ali i za one koje ne poznajemo, za duše u čistilištu, za sve preminule koji čekaju puninu svjetla Božjeg lica.

Nakon mise, mons. Zgrablić je izmolio molitvu odrješenja za pokojne nad grobnicom zadarskih nadbiskupa u kojoj su pokopani trojica zadarskih nadbiskupa: Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Don Jerko Gregov, svećenik Zadarske nadbiskupije, preminuo je u ponedjeljak, 3. studenog, u 89. godini života i 62. godini svećeništva.

Don Jerko, sin Vice i Šimice rođ. Fabulić, rođen je 30. rujna 1937. u Preku. Prva 4 razreda pohađao je u OŠ Preko. Gimnaziju je pohađao u Zadru, a studij teologije u Zadru od 1957. do 1964. godine.

Za svećenika Zadarske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1963. u Zadru.

Don Jerko je obavljao sljedeće službe: bio je župnik u Malom Ižu, Salima,  24 godinu župnik u katedralnoj župi sv. Stošije u Zadru (1970.-1994.), župnik župe sv. Šime u Zadru i Crnog (1994.-1999.) te 13 godina župnik župe Bokanjac u Zadru (1999.-2012.).

Kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije imenovan je 17. studenog 1983., upraviteljem crkve sv. Krševana u Zadru (1972.), a upraviteljem crkve Gospe od  Zdravlja u Zadru te župa Ugljan i Lukoran (1991.). Bio je i kancelar Zadarske nadbiskupije (1991.-1994.).

Obavljao je i službu delegata za pastoral turista (1985.), bio je član Zbora savjetnika Zadarske nadbiskupije (1984.), nastavnik filozofije (1985.), vjeroučitelj u Nadbiskupskoj srednjoj školi (1978.) te duhovnik Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar (1995.-2013.). Umirovljen je 2012. godine.

Don Jerko Gregov će biti pokopan u četvrtak, 6. studenog, na mjesnom groblju u Preku. Sprovodni obred počinje u 14,30 sati u župnoj crkvi Gospe od Ružarija.

Polazak katamarana s Poluotoka iz Zadra je u 13,30 sati, a povratak iz Preka u 16,10 sati.

 I.G.

Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u subotu, 1. studenog, na svetkovinu Svih svetih.

„Smrt nije kraj, nego prag susreta“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je na groblju „lakše osjetiti živu nadu koju nosimo u duši, u koju je utkana naša snažna želja za životom. Vjera nas uči da ono što želimo i nadamo se ima smisla: smrt nije kraj, nego vrata. Za one koji prihvaćaju Božji dar spasenja, smrt su vrata koja vode u vječnost, u Božje naručje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Pohodeći grobove, u srcu nosimo nostalgiju i tugu, ali i kršćansku vjeru i nadu. Groblje je „sveto mjesto gdje zemlja čuva zemaljske ostatke tijela, ali vjerom znamo da Bog čuva neumrle duše pokojnika. Na groblju se sjećanje spaja s nadom, ljubav prema našim dragim pokojnicima s vjerom, a prolaznost s vječnošću“, poručio je nadbiskup.

Pohodimo grobove i molimo za pokojne i na svetkovinu Svih svetih, a to je „svetkovina svjetla, svetosti, života s Bogom, dan pun nade i pobjede života nad smrću koja je počela uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. S vjerom u Krista ne mislimo samo na smrt, nego na život koji ne prestaje, na uskrsnuće koje nam se daruje. Stoga, misleći na smrt, ne gledamo kraj, nego novi početak – život u punini Božje prisutnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Nebo ispunjavaju svjetla tolikih duša koje sjaje jer su živjele vjeru do kraja. Među njima su poznati i nepoznati, slavni i skromni, veliki sveci i tzv. maleni ljudi koji su svetost živjeli tiho u obiteljima, na radnim mjestima, u svojim križevima i žrtvama, rekao je nadbiskup.

„Oni su sada s Bogom. Oni su „mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti“ o kojem govori Knjiga Otkrivenja, obučeni u bijele haljine, oprani u Krvi Jaganjčevoj. Njihovo svjetlo, tj. Božja nazočnost, ne gasi se. Njima život nije oduzet, nego preobražen“, naglasio je nadbiskup.

Razmatrajući navješteni ulomak iz evanđelja po Luki, u kojem nas Isus poziva da prođemo kroz ta Vrata govoreći: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene! Budite kao ljudi koji čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe…“, nadbiskup je pojasnio zašto Isus koristi sliku svadbe kad govori o smrti.

„U Božjim očima, kraj života nije tragedija, nego svadbeni susret  Zaručnika i zaručnice, susret Boga i duše. Zagrljaj Stvoritelja i stvorenja, Zaručnika i zaručnice, Oca i njegovog ljubljenog djeteta. U Bibliji je svadba simbol punine, zajedništva, ljubavi koja nikad ne prestaje“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da „smrt, gledana očima vjere, nije gubitak, nego ostvarenje čežnje za puninom života i ljubavi“.

„Zato je kršćanin pozvan da ne gleda u smrt s očajem, nego s vjerom, jer zna da iza tame stoji svjetlo. Zato Isus kaže: ‘Budite budni i opasanih bokova; imajte upaljene svjetiljke!’. Biti budan, opasanih bokova i imati upaljene svjetiljke znači živjeti svjesno, s Bogom, u Svjetlu“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši da za pokojne molimo „Svjetlost vječna svjetlila njima“.

Opasati bokove pojasnio je činjenicom iz prošlog vremena, kad su ljudi, krećući na put ili u rad, opasali svoje haljine da im ne smetaju pri kretanju. „Opasati bokove značilo je biti spreman; ne sjediti i čekati, nego biti budan i pripravljen za djelovanje. Isus nas poziva na takvu spremnost. Ne znamo kad će doći, ali znamo da sigurno dolazi – u svakodnevici, u ljudima koje susrećemo, u trenucima kad nas zove na ljubav i služenje, u trenutku naše smrti“, rekao je mons. Zgrablić.

Imati „upaljene svjetiljke“ je znak naše vjere, nade i ljubavi koje trebaju neprestano gorjeti. „Neka naša srca budu budna, spremna za dobro, za Boga, u svako vrijeme. Svjetiljka našeg života neka gori pred Gospodinom, da nas, kad dođe, nađe spremne, radosne i svjetlom obasjane.

Biti budan znači svaki dan biti Bogu zahvalan, budan za Dobro, osjetljiv za bližnjega, spreman na ljubav i praštanje. Biti budan znači ne živjeti u ravnodušnosti, ne zatvarati oči pred potrebama drugih, ne trošiti dane u ispraznostima koje ne traju; znači čuvati srce čisto, jer oni čista srca mogu Boga gledati“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da ostaje samo ono što je učinjeno iz ljubavi, jer Bog je Ljubav. „Koliko primimo Ljubavi u svoju dušu, toliko je već vječnosti u nama. Ljubav je jedino što smrt ne može dodirnuti i razoriti“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši na molitvu Crkve za pokojne: „Ljudska slabost zamračuje čistoću duše, zato nakon smrti trebaju najprije proći kroz čišćenje, kako bi se mogli susresti s Tobom, Gospodine, licem u lice“, nadbiskup je rekao da „čišćenje duše koje zovemo čistilište nije kazna, nego mjesto Božjeg milosrđa“.

„Čistilište nije prostor kazne, nego prostor i vrijeme ozdravljenja. U čistilištu duša, u svjetlu Božje ljubavi, vidi sve što još nije bilo čisto, što je Bog pripravio onima koji ga ljube i dopušta da je Božja milost preobrazi. Bog ne odbacuje nikoga tko ga traži. Ali ni duša ne može ući u puninu Božjeg svjetla dok u njoj ima sjene. Zato postoji čistilište – izraz Božje nježnosti, koji dušu priprema za nebo“, istaknuo je nadbiskup, naglasivši da je zato naša molitva za pokojne sveta i dragocjena.

„Tamo gdje naši pokojnici više ne mogu ništa učiniti za sebe, mi možemo. Naše molitve, naše mise i žrtve postaju njihov plamen, kako bi obasjani svjetlom mogli pristupiti u puninu života s Bogom.

Molitva sjedinjena s Kristom nije samo naša riječ, nego žrtva Kristove ljubavi koju je Bog već primio. Kad molimo za pokojne, sudjelujemo u Božjem djelu spasenja. Jednog dana i mi ćemo doći pred Gospodina. Možda će i nama tada trebati nečija molitva“, rekao je nadbiskup.

Uz molitvu za pokojne, Dušni dan nosi poruku kako nam je vrijeme darovano, ali nije beskonačno. „Ne živimo kao da vremena imamo napretek. Isus nas poziva: Budi budan. Imaj opasane bokove. Ne prokockaj život i vječnost u zajedništvu s Bogom. Ne troši dane samo na ono što prolazi“, poručio je nadbiskup. Poželio je da nad grobovima ne stojimo kao ljudi bez nade, nego kao djeca nade, „s upaljenim svjetiljkama vjere, čekajući Gospodina koji dolazi da nas uvede u svadbenu dvoranu života. Neka nas nađe budne, opasanih bokova i spremne da pođemo s Njim na vječnu svadbu Božje ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se ne sjećamo samo pokojnika, nego da kao kršćani vjerujemo i molimo, jer duše u čistilištu ne trebaju naše suze, svijeće i cvijeće, nego našu ljubav i molitve.

„Neka naše molitve otvaraju vrata raja onima koji čekaju u čistilištu; kad dođemo pred Gospodina, neka nas dočekaju oni za koje smo molili kao naši zagovornici i prijatelji“, poručio je nadbiskup.

Nakon Službe Riječi, mons. Zgrablić je u pratnji svećenika pohodio grobnice svećenika, redovnika i redovnica Zadarske nadbiskupije koje se nalaze na Gradskom groblju. Nad svakim grobom se pomolio, poškropio ga blagoslovljenom vodom i ostavio zapaljenu svijeću.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Svih svetih, u subotu, 1. studenog, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Uvod

Draga braćo i sestre!

Danas kao Božji narod podižemo pogled prema nebu, prema nebrojenom mnoštvu ljudi koji su živjeli u našoj sredini, hodali ovim svijetom poput nas, u teškoćama i radostima, ali s pogledom usmjerenim prema Bogu. Slavimo blagdan Svih svetih – onih kanoniziranih i poznatih, kao i svih onih koji su svojim životom tiho i vjerno slijedili Krista.

1. Svetost – srce Crkve

Papa Benedikt XVI. o blagdanu Svih Svetih 2006. godine o ovom nebrojenom mnoštvu kaže: “Sveci nisu mala kasta izabranih duša, već nebrojeno mnoštvo prema kojemu nas liturgija potiče da podignemo pogled. Ovo mnoštvo ne uključuje samo službeno priznate svece, nego i krštene iz svih vremenâ i naroda koji su nastojali vjerno i s ljubavlju izvršavati božansku volju…”.  Papa nastavlja: “Ne poznajemo lica, pa čak ni imena mnogih od njih, ali očima vjere vidimo ih kako sjaje na Božjem nebu poput slavnih zvijezda”.

To znači: naši roditelji, djedovi i bake, prijatelji, susjedi… koji su tiho i vjerno živjeli svoju vjeru, ljubili Boga i bližnjega, majke koje su svaki dan molile za svoju djecu, očevi koji su pošteno zarađivali svoju plaću i brinuli se za svoju obitelj, posvećene osobe koje su s vjernošću služile Bogu i narodu – iako nisu u kalendaru, iako im ne znamo imena – oni su tu, dio tog mnoštva, oni su sveti Božji narod, stanovnici Nebeskog Jeruzalema.

Crkva u njima prepoznaje svoj pravi identitet: svetost. Svetost je srce Crkve. U svecima Crkva ne vidi samo svoju prošlost – nego i svoj identitet, svoj cilj, svoje lice.

2. Hodočasnici nade i svetosti

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini koja ide prema završetku i koju proživljavamo pod geslom nadahnutim Pavlovim riječima iz Poslanice Rimljanima – “Nada ne razočarava” (Rim 5, 5), ovaj blagdan Svih Svetih postaje još jasniji i snažniji, jer svetost i nada idu zajedno. Nema svetosti bez nade – i nema istinske nade bez pogleda uprtog u svetost.

Svetost nije ponajprije djelo naših sposobnosti, naše snage, naše savršenosti. Svetost je uvijek odgovor na Božji poziv. A da bismo uopće mogli Bogu odgovoriti, moramo vjerovati da nas Bog stvara, vodi, ljubi, prihvaća, poziva i potiče na dobro, da nas ne ostavlja i da nas neće iznevjeriti. A to je sadržaj naše nade. Nada je duhovni „prostor“ u nama u kojem svetost raste.

Ako čovjek nema nade, lako odustane od dobra, od molitve, od sebe, od drugih, od žrtve, pa na kraju – i od Boga. Tko ne gaji krepost nade, prestaje i hodati putem svetosti, jer misli da je sve uzalud, da se ne isplati truditi ispravno živjeti i činiti dobro, da se ništa neće promijeniti.

A s druge strane – nada se hrani svetošću. Kad pogledamo svece, kad pogledamo one koji su živjeli za Krista, kad u njima gledamo herojske kreposti, rađa se u nama nova snaga, nova čežnja, nova odlučnost da i sami budemo takvi.

To znači da naša krepost nade, vjera u vječni život, u smisao žrtve i nas učvršćuje kad vidimo konkretne ljude koji su tim putem već prošli. Sveci su dokaz da je svetost moguća, da se Božja milost stvarno očituje u ljudskom životu. Njihov život postaje hrana za našu nadu – pokazuju nam da se isplati živjeti, pa ako je potrebno i umrijeti, za Boga i da Božja ljubav stvarno preobražava čovjeka.

Kada promatramo svece, nadalje, gledamo i snagu ljubavi i vjere koja ih je nosila. Ovaj pogled u nama budi unutarnji poticaj – želju da i sami budemo bolji, da se više pouzdajemo u Boga.

Sveti su primjeri herojskog života ljubavi – ljubili su i kad je bilo lako i ugodno, ali i u trpljenju, u odricanju, u služenju drugima, u trenucima koji su bili ispunjeni mržnjom prema njima, u mučenju i mržnji. Njihov život je dokaz da ljubav prema Bogu uvijek uključuje ljubav prema čovjeku – jer onaj tko istinski ljubi Boga, vidi i ljubi Njega u bližnjemu.

Sveti koji su živjeli ljubav sada uživaju vječno zajedništvo svetosti s Bogom – to je plod njihove vjernosti. Za nas je to izvor nade: vidimo da se ispunja ono što je Bog obećao. Njihova sadašnja radost i slava u nebu nije samo njihova nagrada, nego i nama podsjetnik da nas čeka isti poziv i isto mjesto – da nas Bog želi sâm uvesti u tu istu radost.

Upravo zato ovaj blagdan Svih svetih – koji slavi svece, tj. plodove nade – ima posebnu dubinu u Jubilejskoj godini nade. Sveci su pokazatelj da nada stvarno ne razočarava. Jer svi oni koji su se uzdali u Boga – nisu ostali posramljeni, nisu ostali razočarani. Bog ih je doveo k sebi. I sada sjaje „kao sjajne zvijezde na nebu“, kako simbolički kaže papa Benedikt XVI.

3. Crkva – Majka svetih

Braćo i sestre!

U već spomenutoj homiliji Papa zaključuje za blagdan Svih svetih: “Danas Crkva slavi svoje dostojanstvo kao ‘Majka Svetih, slika Vječnoga Grada’ i pokazuje svoju ljepotu kao neokaljana Zaručnica Kristova…” (Benedikt XVI., 1. XI. 2006.).

Crkva, koja je tijekom povijesti često bila predmet kritike, koja nosi na sebi rane svojih slabih i grešnih članova, a svi smo takvi – danas, na ovaj blagdan, pokazuje svoje pravo lice. U svijetu koji često vidi samo njezine ljudske nedostatke, danas se otkriva njezina božanska stvarnost: zajedništvo svetih, nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena koji su, unatoč slabostima, živjeli evanđelje do kraja.

Danas Crkva sjaji ne svjetlom vlastite moći, nego svjetlom Krista koji u njoj prebiva. Ona je poput zore koja odražava sunce pravednosti – svjetlost koja nije njezina, ali kojom obasjava svijet. U likovima svetaca vidimo da Crkva nije tek zemaljska ustanova, nego živi organizam prožet Duhom Svetim; ona je zajednica onih koji su dopustili da ih Krist preobrazi i učini sličnima sebi.

Na blagdan Svih svetih pozvani smo pogledati Crkvu ne samo očima povijesne kritike, nego očima vjere. Jer iza ljudskih slabosti skriva se neuništiva svetost koju joj je Krist darovao. Danas, više nego ikada, Crkva nam pokazuje svoje istinsko lice – lice Majke koja rađa svetost, lice Zaručnice koja s ljubavlju očekuje susret sa svojim Zaručnikom.

I u tom svjetlu shvaćamo da svetost nije iznimka, nego poziv za svakoga. Svaki vjernik, svatko od nas, pozvan je biti dio tog „sjaja” Crkve, postati jedno živo svjetlo u velikom mozaiku svetaca. Jer Crkva nije samo „njihova” – ona je i „naša”, pozvana da i danas, u vremenu ranjenosti i nesigurnosti, odražava ljepotu Krista koji je neprestano obnavlja i posvećuje.

4. Konačno očitovanje

Braćo i sestre!

U drugom čitanju uzetom iz Prve Ivanove poslanice čuli smo riječi koje su srce našeg identiteta: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1). U tome je naš identitet: djeca smo Božja. I to je ono što svece čini svetima – svijest da su djeca Božja. Nismo Božji robovi, nismo njegovi najamnici, nismo samo simpatizeri Božji, nego – djeca Božja. I to ne samo deklarativno, nego stvarno.

Reći će sveti Ivan: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Dakle, naš život nije dovršen. Svetost nije stanje koje već sada u potpunosti živimo, nego proces, put, hodočašće. I zato je važno njegovati nadu, jer vjerujemo da ono dobro koje Bog započne u nama – On i dovršava.

“Kad se očituje“, zaključuje sv. Ivan, „bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest” (Isto). Ovo je vrhunac našeg života i svetosti. Naš cilj nije biti samo “bolji ljudi”, to je samo preduvjet i početak da možemo ići prema cilju. Naš cilj je postati slični Bogu, vidjeti ga kao što jest. A to nadilazi svaku našu predodžbu – to je već nebo, gledanje Boga. I zato kaže sv. Ivan: “Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist” (1 Iv 3,3).

Kršćanska nada nije pasivna, ona nas pokreće, nada nas čisti, oblikuje, preobražava. Tko se s nadom nadahnjuje – već sada hoda u smjeru svetosti.

5. Pozvani na svetost

Zato danas, braćo i sestre, sjedinjujući se po liturgiji sa svima svetima, onima kojima je već očitovano ono što ćemo biti, pred ovim nebrojenim mnoštvom svetih, želimo Bogu reći: i mi želimo ići tim putem kreposti nade i svetosti, putem Isusa Krista. U vremenu kad se svetost zanemaruje ili čak ponekad ismijava, mi biramo siguran put koji vodi k Bogu. U društvu koje nudi prolaznu slavu ovoga svijeta i trenutno zadovoljstvo, mi biramo vjernost nadi i Bogu.

Zaključak

Zato, dok gledamo „ove sjajne zvijezde na nebu“, zajedništvo svih svetih, molimo da i naša svakodnevica postane prostor u kojem se Božja ljubav očituje kroz male geste vjernosti, dobrote i milosrđa. Neka nas primjer svetih ohrabri da i mi, usprkos slabostima i kušnjama, hrabro koračamo putem svetosti, sigurni da nas Bog vodi prema punini života u zajedništvu s Njime. Neka naša srca ostanu budna za nebo koje nas čeka i za ljude koji su nam povjereni na putu prema njemu.

Amen.

Foto: I. Grbić

U župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru, u ponedjeljak, 27. listopada, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je novi oltar i ambon u pokrajnjoj lađi, kapeli crkve te kipove Bezgrešnog začeća BDM i sv. Ivana Pavla II. u predvorju te župne crkve.

Značenje toga blagoslova predstavlja vjernost Bogu i snagu molitve krunice. Oltar nije samo komad kamena ili drva za liturgijske predmete, nego mjesto gdje se Krist predaje u euharistiji, gdje je na djelu sila Duha Svetoga, gdje se kruh i vino pretvaraju u Život, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Oltar nas  poziva da blagujemo ‘kruh živi koji je s neba sišao, kako ne bismo umrli nikada’. Oltar je mjesto preobrazbe i ako mu pristupamo s vjerom, i mi se preobražavamo“.

Kip Bezgrešne poziva nas na vjernost i povjerenje, podsjeća na čistoću srca, na poslušnost Božjem pozivu i na majčinsku blizinu koja nas vodi svome Sinu, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da su snagu vjere i molitve posvjedočili sv. Ivan Pavao II. i bl. Alojzije Stepinac, naslovnik te župne crkve.

Kip sv. Ivana Pavla II. poziva nas da živimo Totus Tuus, što je bilo njegovo papinsko geslo, a znači ‘Sav tvoj, Marijo’; da se ne bojimo, da i mi nosimo krunicu kao ključ blagoslovljene budućnosti, rekao je nadbiskup, istaknuvši da krunica nije ukras ni tek nabožni objekt, nego velika duhovna sila.

Upozorio je da „današnja kriza nije prvenstveno moralna ni društvena“, nego kriza vjere i molitve. „Zaboravili smo moliti, a još više kako molitva preobražava. Kad molimo krunicu, činimo najvažnije: priznajemo da sami ne možemo kroz život i ne moramo“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da je u životima bl. Alojzija i sv. Ivana Pavla II., krunica bila više od pobožnosti. „Bila je disanje njihove duše, način njihovog djelovanja, predanja, povjerenja, zaklon u oluji. Krunica nas uči gledati Krista očima Marije, uči nas ustrajnosti, sabranosti, poniznosti; vjerovati i kad ne vidimo te se i mi uspravljamo“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je da molitva krunice bude odgovor Mariji i Bogu i poželio da u nama sazrije jednostavna, a moćna molitva Totus Tuus,  Sav sam Tvoj; da nas to predanje vodi dok ne budemo uzdignuti k Bogu zauvijek.

Geslo Totus Tuus za Ivana Pavla II. bile su riječi njegovog životnog zavjeta, potpuno predanje Mariji. „Kad je izgubio roditelje, povjerio se Mariji. Kad je postao svećenik i papa, bio je Njezin, sin Marijin. Kad je izvršen atentat na njegov život, rekao je: ‘Jedna ruka je pucala, druga je vodila metak’. Papa koji je vodio svijet u novi milenij i doprinio rušenju komunističkih režima, bio je vjernik s krunicom“, poručio je nadbiskup, rekavši da je u svijetu buke i brzine, Papina tišina s krunicom bila čin povjerenja.

„Vjera mu je bila oslonac, a molitva snaga. Zato su njegove riječi “Ne bojte se!” i „Otvorite širom vrata Kristu!“ imale snagu. Jer nisu bile samo poruka, bile su osobno svjedočanstvo“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je u komunističkoj Poljskoj Bog podizao sveca, Karola Wojtyłu kojeg je oblikovala tama komunizma koji je gušio vjeru, ali i svakodnevna molitva u teškim danima.

Bl. Alojzije Stepinac je simbol stradanja Crkve „koju je u njegovo vrijeme gurnuo na koljena udarac bezbožnog komunizma koji je udario po pastirima i cijelom hrvatskom narodu. Ismijana Crkva, progonjena, nepravedno optužena na montiranim procesima; mnogi su poginuli, nestali, punile su se masovne grobnice, jame, do danas su ostali mnogi nikad otkriveni grobovi. Stepinac sâm, zatvoren, nepravedno osuđen i otrovan. Ali on nije kleknuo pred nepravdom“, poručio je nadbiskup, rekavši da će Stepinac ostati zapamćen kao „uspravan pastir u pognutom vremenu“.

„Bl. Alojzije nije izdržao zato što je bio tvrdoglav, nego zato što je bio duboko ukorijenjen u Bogu. Njegova snaga bila je u molitvi. Njegov zaklon u Gospi, njegova obrana bila je krunica kao najvjerniji suputnik, u zatvoru u Lepoglavi, u kućnom zatočeništvu u Krašiću, u samoći i tišini. Svjedočanstvo njegovog života nam govori puno: on je vjerovao čvrstom vjerom, klečao je i molio, bio je sav Božji i Marijin“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o ženi koja je bila zgrbljena 18 godina, nadbiskup je rekao da njena bolest nije samo tjelesno stanje, „nego i znak duhovne patnje, društvene marginalizacije i unutarnje zarobljenosti“.

„Isus vidi tu ženu. Prvi Isusov korak iscjeljenja počinje pogledom. On ne ignorira njenu prisutnost, kao što to čini društvo u kojem živi jer i njenu bolest smatra posljedicom grijeha. Nakon pogleda Isus je poziva i time joj daje dostojanstvo osobe. I što je najvažnije, polaže na nju ruke i oslobađa riječima: ‘Ženo, oslobođena si svoje bolesti'”, poručio je nadbiskup, naglasivši da taj prizor nije samo Isusovo tjelesno čudo nad ženom, nego „čudo obnove identiteta i dostojanstva žene koja simbolizira Crkvu,  svakoga od nas. Isus vraća ženi ono što je izgubila, a što zovemo uspravnost“, poručio je mons. Zgrablić.

Žena koju nitko nije mogao uspraviti, odmah se uspravila nakon Isusovog pogleda, poziva, riječi i polaganja ruku. „Te Isusove geste pokazuju potpunost i trenutačnost snage Isusove riječi, poziva i dodira. I odmah nakon toga žena slavi Boga.

Slavljenje Boga je čista, spontana reakcija osobe koju Bog oslobađa. Kada čovjek doživi oslobođenje od bolesti, krivnje, srama ili grijeha, prva iskrena reakcija je zahvalnost. U trenutku ozdravljenja, žena nije mislila samo na sebe ni svoje iscjeljenje, nego na onoga koji joj je vratio život koji ju je ‘uspravio’ i oslobodio od njene zgrbljenosti“, rekao je nadbiskup.

Našu zgrbljenost predstavlja kad „nosimo terete koji nas iskrivljuju i lome iznutra, kao što su neizrečene boli, neraščišćene ili otvorene rane, osjećaj manje vrijednosti, gubitak vjere u promjenu, pritisak grijeha, grižnja savjesti.

Isus nas u evanđelju poziva na susret. On nas vidi, zove i dotiče i kad ga pustimo da to učini, događa se čudesno: ponovno se uspravljamo“, poručio je nadbiskup, naglasivši da je reakcija žene koja se uspravlja i slavi Boga prirodan odgovor čovjeka koji je ponovno pronašao sebe.

„Isus ne želi da budemo pognuti, sputani, izgubljeni, pritisnuti, odbačeni. Bog nas poziva na slobodu, vraća nam čisto srce i dostojanstvo, uzdiže nas na dostojanstvo svoje ljubljene djece“, rekao je nadbiskup, dodavši da u  Crkvi koja bude pogrbljena kad je proganjana, sveci stoje uspravno.

„Gospodin vidi nas kao što je vidio onu ženu, zove nas po euharistiji, dotiče da nas oslobodi i uspravi“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da ta kapela bude mjesto našeg uzdignuća i preobraženja; oltar vrelo milosti, a kipovi Bezgrešne i sv. Ivana Pavla II. podsjetnik da svetost nije nedostižna.

Don Mario Akrap, župnik Bilog Briga, rekao je da je kip sv. Ivana Pavla II. kupljen u Poljskoj za bilobrišku crkvu zbog povezanosti toga Pape s kardinalom Stepincem kojega je proglasio blaženim te su obojica odolijevali progonu Crkve u vrijeme komunizma i bili su predani Mariji.

Don Mario je istaknuo da je kip Pape preuzet u Poljskoj 3. listopada, baš na datum kad je sv. Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca 1998. godine i kad je u Mariji Bistrici i blagoslovio kamen temeljac za župnu crkvu na Bilom Brigu koja je prva župa u Hrvatskoj posvećena bl. Alojziju Stepincu, utemeljena 1998. godine.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Susret za župne katehete Zadarske nadbiskupije o temi „Kvaliteta odgojnog odnosa kao (pred) uvjet uspješnosti kateheze“ održan je u utorak, 21. listopada u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

U interakciji sa sudionicima susreta, dr. sc. Dijana Nenadić Bilan, profesorica pedagogije i logoterapeut, govorila je o važnosti i značenju odnosa u životu čovjeka uopće, pa i u odgojno – obrazovnom radu.

Osobno i profesionalno, Bilan smatra fenomen odnosa i zajedništva najvažnijim područjem u životu čovjeka i prvim na ljestvici vrijednosti. Istaknula je važnost činjenice da čovjek bude zajedno s drugim, osobito vjernici, jer biti zajedno s drugim proizlazi iz zajedništva s Bogom, a onda se susresti i sa samim sobom.

„Odnos prema Bogu, drugima, kolegama, djeci, prema samom sebi. To mi se čini krucijalnim pitanjem života i sreće, u tome vidim i uspjeh“, istaknula je Bilan, rekavši da i kao psihoterapeut, u praksi vidi kako problemi mladih i starih proizlaze iz nekog narušenog odnosa.

To su problemi uspostave zajedništva ili njegovog održavanja: obiteljskog, poslovnog, prijateljskog; lomovi, prekidi u zajedništvu, što ne može dovesti do punine čovjeka, upozorila je Bilan.

Pedagozi, katehete i učitelji pozvani su izgrađivati odnos s mladima, djecom. „Često se govori o sredstvima, metodama, procesima odgojno – obrazovnog rada – ali sve to je uzalud ako nije uspostavljen kvalitetni pedagoški odnos s djecom“, poručila je dr. Bilan.

„Temelj odnosa je komunikacija, razgovor. S osobama s kojima ste u dobrim, kvalitetnim odnosima, s kojima se volite družiti i moliti, s tim osobama imate jako dobre razgovore. Naši komunikacijski procesi, kvaliteta komunikacije je podloga za gradnju odnosa s drugim.

Nekad mi šaljemo poruku, a druga osoba je prima. Primatelj poruke treba znati slušati i čuti što mu se kaže. Nekad ćemo mi biti u situaciji primanja i slušanja, a netko će nam nešto govoriti“, rekla je Bilan, istaknuvši da je ljubav temelj komunikacije i stvaranja odnosa.

„Komunikacijski procesi trebaju biti u duhu prihvaćanja, razumijevanja i poštivanja. Postoje zamke u kvalitetnoj komunikaciji. Nitko nije savršen komunikator i tu svi možemo raditi na sebi do kraja života“, potaknula je Bilan, govoreći o krhkosti razgovora i odnosa.

„Odnosi su važni jer smo došli iz odnosa. Odnose koje smo doživjeli formirali su nas kao osobe. Posljedice odnosa važne su od ranog djetinjstva do danas, mi se i dalje formiramo. Trebalo bi napredovati, postoje i koraci unatrag.

Odnosi nas formiraju. U procesu formiranja i odgajanja koji je cjeloživotan, na putu, Bog nam šalje neke osobe. S nekim osobama formiramo kvalitetne odnose, a s nekim osobama imamo teške, razarajuće odnose.

Ni to nije loše, jer ta teškoća pomaže nam razvijati imunitet, otpornost. U odnosima su i svađe. Konflikti su jako dobri, jer čovjek se onda suočava s različitošću u odnosu na sebe te pokušava pronaći odgovarajuće načine i strategije pomirbe, opraštanja i nastavka suživota“, rekla je Bilan.

Potaknula je sudionike da se prisjete važnih osoba u svom životu koje su imale značajan utjecaj na njih, koje su im pomogle u nekoj krizi, koje su im nadahnuće; da se prisjetimo osoba koje su ukazale na naše sposobnosti, darove i talente. Što je bilo karizmatično kod te osobe da je se i danas možete sjetiti? Neke osobe su doprinijele našem razvoju, ali neke osobe su ostavile i negativne tragove, poručila je Bilan.

Odnos utječe i na naše primanje sadržaja. Samo predavanje znanja, metode i sredstva neće polučiti toliko uspjeha, ako odnos nije dobar, upozorila je predavačica.

Rekla je kako smo opterećeni da djecu nečemu naučimo, da steknu puno znanja. „Kasnije, djeca se neće sjećati sveg gradiva, ali će se sjećati kako su se osjećali, jesu li bili prihvaćeni, jesu li njihove potrebe bile prepoznate; jesu li se nastavnici nasmijali, pitali kako su, zašto si tužan. Jesu li odrasli dali krila djeci da mogu dalje ići s pozitivnom slikom sebe“, rekla je Bilan.

Iskustvo rada u logoterapiji pokazuje da se u obiteljskom, bračnom, školskom problemu uviđaju rani tragovi neprihvaćanja osobe, etiketiranje  osobe, omalovažavanje, izrugivanje, a djeca su osjetljiva u socijalno -emocionalnom području, rekla je Bilan.

Predavačica je potaknula i na promišljanje kako će se netko sjećati neke osobe s obzirom na odnos, razgovor i prihvaćanje.

„Sjećanja se tiču uglavnom emocija vezanih za odnos prema nama; odnos prema drugome i odnos drugoga prema meni te naši međusobni odnosi. Kao što je Bog sveta trojica u jednome, savršeno zajedništvo u odnosu jednoga prema drugome – taj obrazac je duboko utisnut u nama i ne možemo biti sretni ako nemamo kvalitetne odnose s drugima. Ne možemo biti sretni ako ne znamo izaći iz sebe, otvoriti se i izaći prema drugome – to je pitanje otvaranja! Otvori uši, srce! Čuj, poslušaj što Duh govori. Bez otvaranja nema odnosa“, istaknula je Bilan, rekavši da su odnosi ključni u našoj memoriji.

„Zapamtili smo nešto što se tiče odnosa, više nego uspjeha. Važna su i očekivanja u radu s nekim – u pedagogiji se kaže ciljevi, u psihologiji se spominju ishodi“, rekla je Bilan.

U suvremenoj nastavi naglasak je na obrazovanju, manje na odgoju. „A ne mogu dobro odgajati ako nisam u dobrom odnosu, ako ne cijenim tu osobu, ako mi nije stalo do te osobe; ako ne poznajem životnu priču te osobe, ako osobi ne priđem individualno. Postoji podsvjesno područje koje ne poznajemo, a koje upravlja nama. I drugi nešto očekuju od mene. Svi smo mi učitelj i učenik jedno drugome“, poručila je Bilan.

Među pokazateljima pozitivnih odnosa su i povjerenje, zanesenost; koliko sam ja oduševljen time što radim, koliko mene to nosi, koliko sam svjestan svoje uloge i svetosti poziva. To je entuzijazam. Ta riječ dolazi od grčke riječi ‘enteos’, što znači biti u Bogu – i tako su se zvali – entuzijasti.

To je bila vjerska kršćanska skupina u Siriji u prvim stoljećima. Od tuda riječ na hrvatskom – zanesenost. Imamo još jednu lijepu riječ – predanost. Kad je osoba predana svom pozivu, kad to nije samo zanimanje, nego baš poziv“, poručila je Bilan.

Rekavši da su materijali i sredstva za rad puno manje važni, a učitelji govore „Nema puno materijala“, Bilan je upozorila kako naša civilizacija boluje od obilja sredstava.

„Zaboravili smo riječ. Zaboravili smo važnost susreta, riječi, slušanja, ponavljanja, prepričavanja, pričanja na drugi način, postavljanja pitanja, neslaganja, diskusije. To su oblici koji su vrlo korisni u svakom pogledu“, poručila je Bilan.

Za stvaranje odnosa važne su i emocije. „Stvaranje odnosa nije moguće bez sudjelovanja emocionalnog dijela djeteta i odrasloga. Ako nema emocionalnog dijela, nema ni entuzijazma. Djeca moraju znati da smo mi tu dušom, srcem i umom za njih i s njima. I takav rad je drugačije obojen. Djeca imaju ta ticala. ‘Uhvate’ tko formalno nešto odradi, a tko odradi stvarno nešto od srca“, rekla je Bilan.

Predavačica je govorila i o odnosu između misli i emocija, čime se također bavi psihologija. „Javi se misao, iz misli se javi emocija, a iz emocije se javi ponašanje, mi reagiramo. Sve to zbiva se u djelićima sekunda.

I djetetovo ponašanje kod katehete uzrokuje misao. Sve to ulazi u proces tvorbe odnosa. Kažu da je savršen čovjek koji vlada svojim mislima. Treba bdjeti nad svojim mislima. Ne donositi olako prosudbe, stereotipe. Jer misao se pojavi u trenutku. Može biti iz našeg iskustva, Božje nadahnuće ili neka napast. Javi se misao i čovjek instant reagira. Misao uzrokuje emociju“, rekla je Bilan.

Govoreći o odnosu emocija i razuma, Bilan je rekla kako postoji opasnost kad se emocija pojavi iznenada. „Dovoljna je mala misao, pokret u okolini, da emocija bukne i zamrači razum. I reagiramo na način na koji ne bismo trebali reagirati.

Odnosi nisu kvalitetni ako smo vođeni samo emocijama. Emocije su potrebne. Bez emocija nismo ljudi, nema zanesenosti, oduševljenosti, radosti. Ali, s emocijama treba biti oprezan. A da bismo ih držali pod kontrolom, moramo obratiti pažnju na misli. Jer izvor emocija su misli“, poručila je Bilan, rekavši da su komunikacija i razgovor temelj formiranja odnosa.

„Jako su važne riječi koje koristimo, ton, naša pitanja koja ne ciljaju samo na znanje. Važno je stvoriti prostor slobode i opuštenosti, jer će u opuštenom ozračju djetetove sposobnosti doći više do izražaja, više će se i bolje izreći. Sposobnosti verbalizacije će biti bogatije. Kad smo stisnuti, sve je stisnuto, i jezik, onda smo u obrambenom stavu“, upozorila je Bilan.

Istaknula je važnost atmosfere prihvaćanja. Iskustvo ljubljenosti, prihvaćenosti je temelj na kojem se drugo nadograđuje. Ako nema tog temelja, uzalud katnica koja izvana izgleda lijepo, ali prvi potres će sve razrušiti“, upozorila je Bilan.

Govorila je i o potrebi razumijevanja okidača, stvaranju povoljnog ozračja, što je pretpostavka dobrom odnosu. Postoje emocionalni i socijalni okidači.

„Kod djece je najveći okidač strah. Tu nema učenja, to je zatvaranje, prikrivanje, laž, izbjegavanje. Ili strah od neuspjeha da neće znati, nesigurnost, stres ako je previše ispitivanja. To su emocionalni okidači.

Socijalni okidači tiču se interakcije između djece, koliko su homogeni,  nedostatak suradnje s roditeljima; naime, učitelj ne može nadomjestiti obiteljski odgoj. Djeca i odrasli imaju okidače koji mogu ometati proces komunikacije i stvaranja odnosa, rekla je Bilan. Istaknula je da je važno pripremiti se za pojavu naše emocije, jer okidači se događaju na emociju te se pojavi ljutnja.

Na početku susreta, don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predvodio je molitvu Duhu Svetome. Prigodnu riječ uputila je i s. Marijana Mohorić, predstojnica Povjerenstva za župnu katehezu koje je organizator toga susreta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na susretu obitelji Zadarske nadbiskupije u župi Rođenja BDM u Privlaci, svečano misno slavlje za vanjskim oltarom kod crkve sv. Barbare u subotu, 25. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bračni život, roditeljstvo, obitelj – to nije drugi red svetosti. To je prva crta borbe za ljubav u ovom svijetu. A kad ljubite ustrajno, u vjernosti,žrtvi i praštanju, kada riskirate da bi iskazali milosrđe – tada postajete živi ikonopisci Boga koji je Ljubav. I to mijenja svijet“, poručio je nadbiskup Zgrablić obiteljima, istaknuvši da Bog prebiva u ljubavi muža i žene koja se „ne temelji samo na osjećajima, nego na vjernosti, na svakodnevnim izborima, na spremnosti da se ne odustane“.

Obitelji trebaju graditi svoj dom na stijeni ljubavi, „ali ne ljubavi romantike, ‘leptirića u trbuhu’, nego ljubavi križa, ljubavi koja prašta, koja ne odustaje, iznova pokušava, ne bježi od žrtve, prihvaća križ. To je ljubav Isusa Krista, to je ljubav Božja“, naglasio je nadbiskup, rekavši da je u središtu svakog života i poziva ljubav, bez koje nema smisla ni istinskog rasta.

Podsjetivši na riječ evanđeliste Ivana, “Bog je ljubav”, nadbiskup je rekao kako sv. Ivan ne kaže da Bog ljubi, nego da On jest Ljubav. „Ljubav je Božja bît, njegovo srce, pokretač. Zato, sve što Bog čini, čini iz ljubavi. On živi u zajedništvu dara odnosa Oca i Sina i Duha Svetoga. Iz te ljubavi nam je darovao život. Bog nas je stvorio da budemo Njegova slika u svijetu, da budemo bića odnosa, bića koja ljube, koja primaju ljubav i daruju je drugima.

Iz ljubavi nas je stvorio kao muškarca i ženu – različite, ali jednako vrijedne i jednakog dostojanstva, komplementarne i stvorene jedno za drugo. I upravo u toj različitosti očituje se Božji plan – da jedno drugome budemo oslonac u slabosti, blagoslov u svakodnevnici i dom jedno drugome u nesigurnosti života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se u savezu muškarca i žene, u sakramentu braka, događa sveto: čovjek postaje suradnik Boga u stvaranju novog života.

Obitelji su izložene napadima izvana i iznutra, upozorio je nadbiskup; „relativiziraju se temelji braka, jedinstvo i nerazrješivost. Poništava se razlika između muškarca i žene. Djeca su zbunjena. Roditelji su prezaposleni i iscrpljeni. Mobiteli i ekrani su zamijenili razgovore. Vrijeme je postalo luksuz, a molitva gotovo zaboravljena.

Zato nam je potreban povratak izvoru života i ljubavi, Bogu koji nas prvi i najviše ljubi. Blagoslov u obitelji, braku, mir među djecom ne može se ostvariti bez Boga. Bez Boga ljubav vene, a s njim raste, donosi plodove i traje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da živjeti ljubav i obitelj nije uvijek lako i jednostavno. Jer, svetost nije samo u velikim djelima niti u prolijevanju krvi, kao kod svetaca.

„Svetost je u tome da svaki dan volimo, i kad je teško, kad iznova izgovaramo ‘Oprosti’, ‘Hvala’, ‘Volim te’, ‘Lijepo je što postojiš’, ‘Hvala Bogu što te imam’, kada gledamo jedno drugo kao dar, a ne kao teret“, poručio je nadbiskup.

Potaknuo je obitelji da u nedostatku radosti, topline, razumijevanja, idu k Isusu koji svakodnevicu pretvara u svetost. Podsjetio je da u obitelji često dođu umor, svađe, nesporazumi, šutnje koje bole više od riječi. Ali, po vjeri, molitvi, sakramentima, napredovanju u kreposti ljubavi, „naše ljudske slabosti postaju mjesta Božje milosti“.

„Nema ničega snažnijeg, ali ni zahtjevnijeg, od poziva na ljubav. Ljubiti nije lako. Ljubiti znači riskirati. Ljubiti znači biti ranjiv. Ljubiti znači izabrati drugoga i onda kad nije lako. Ljubiti znači izgubiti ponos, oprostiti, spustiti glas, podnijeti žrtvu, ponovno pokušati. Ljubiti znači, ponekad, zaboraviti sebe da bi drugi mogao živjeti puninu“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Kako bi nas Bog u tome osnažio, nije samo govorio o ljubavi, nego nam je dao primjer ljubavi do kraja u svome Sinu Isusu. „Krist nije samo govorio o ljubavi, On je do kraja živio ljubav. On je postao utjelovljena Ljubav: s rukama koje grle, s nogama koje hodaju prema izgubljenima, s očima punim milosrđa koje ne osuđuju, s ušima koje slušaju, s riječima koje ne osuđuju i podižu, sa srcem koje se otvara na križu i iz njega izlazi „krv i voda“ koji označavaju sakramente krsta i euharistije, da bismo zauvijek bili uronjeni u tu ljubav i hranili se kruhom živim za život vječni“, ohrabrio je mons. Zgrablić, rekavši da na putu života nismo sami.

„Bog je u nama po Duhu Svetome koji nas neprestano podsjeća da pripadamo Ocu, da smo otkupljeni Sinom i da živimo iz Ljubavi koja ne prestaje. Božja ljubav, do kraja posvjedočena na križu, izlijeva se na nas po Duhu Svetom koji nam je darovan da bismo u svakom trenutku života mogli živjeti iz te ljubavi. Duh Sveti je Bog Ljubav, koji izvire iz zajedništva Oca i Sina. On nije samo prisutnost izvan nas, nego nam daje snagu, on je unutarnji učitelj i tješitelj koji nas preobražava, vodi i osposobljava da ljubimo kao što Bog ljubi“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da je ljubav temelj obitelji.

„Ne postoji brak bez poteškoća. Bog ne očekuje obitelj bez slabosti i pogrešaka. Traži ljude koji su spremni ljubiti kao On, koji su spremni svaki dan izabrati žrtvu radi ljubavi, koji ne bježe i odustaju kad postane teško, koji, unatoč ranama, vjeruju da ljubav ima smisla – jer Bog, Ljubav ima posljednju riječ“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup se spomenuo i 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, kojeg su 26. studenog 1945. godine u Privlaci, gdje je bio župnik svega šest dana, ubila dvojica komunista. U sumrak je nosio Presveto i sveto ulje za Bolesničko pomazanje, prema onome za što je mislio da je smrtna opasnost jedne majke.

„Don Eugen nije umro u slučajnoj nesreći. Iako je zbog društveno – političkih razloga, teških povijesnih okolnosti u kojima je živio tijekom Drugog svjetskog rata na otoku Molatu i fašističkog i komunističkog progona, bio svjestan velike opasnosti i rizika izlaska iz sigurnosti župnog ureda u mrak s nepoznatim mladićima, nije odbio poziv poći s dvojicom k njihovoj majci koju je, navodno, udario konj kopitom i umire.

Dvojica mladića iskoristila su njegovo svećeničko milosrđe i povjerenje kako bi ga namamili u obližnju šumicu. I u toj samoći koju je trebala ispuniti Božja blizina zbog svetih Otajstava koje je don Eugen držao u rukama, dogodila se mržnja i zločin. Najprije mučenje, a onda podmuklo ubojstvo i bacanje njegovog tijela u more. Ta dvojica mladića htjeli su ga potopiti i sakriti tragove.

Ali, ono što je Božje ne može se sakriti, potopiti ni uništiti. Ljubav se ne može ušutkati. Vjernost se ne smije izdati. Žrtva se ne smije zaboraviti. Vapaj za oproštenjem i pomirenjem ne smije se ignorirati. Mržnja ne smije imati posljednju riječ.

Don Eugen nije umro samo kao još jedna nevina žrtva komunističkih zločina. On je živio i umro kao euharistijski čovjek, kao svećenik poslužitelj sakramenta bolesničkog pomazanja. Čovjek koji je shvatio: ako je Krist za mene predao sebe, onda i ja svoj život želim predati do kraja u služenju. Zato njegova smrt govori nama i 80 godina kasnije. Jer gdje je ljubav do kraja, tu je i Bog zauvijek“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Poželio je da vjera i sakramenti hrane, mijenjaju i oblikuju snažne obitelji, „ne zato što nemaju problema, nego zato što ljube do kraja, poput Krista i poput don Eugena“.

„Gospodin nas poziva da brakove, obitelji, odnose, roditeljstvo, gradimo na stijeni ljubavi – onoj istoj ljubavi koja je proslavljena u Kani, raspeta na Kalvariji, prisutna u Euharistiji i posvjedočena u krvi don Eugena. Neka obitelji žive tu Ljubav. Tada će domovi postati svetišta, a djeca će znati zašto vrijedi živjeti, zauzeti, žrtvovati se i zašto, ako  je potrebno, vrijedi umrijeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Prije mise održana je pobožnost Križnog puta u parku ispred crkve koju je predvodio don Tomislav Končurat, a razmatranja uz postaje čitali su predstavnici župa. Nakon mise, djeca su pod vodstvom vjeroučiteljica Ane Rucker i Anice Galešić igrala kviz.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Prvi likovni natječaj o temi „U naručju sv. Šime“ završen je svečanom dodjelom nagrada prvonagrađenim sudionicima u ponedjeljak, 20. listopada u crkvi sv. Šime u Zadru i održavanjem prigodnog programa.

Susret je okupio djecu sudionike u pratnji mentora i roditelja, obitelji, u zahvalnosti i radosti zbog sudjelovanja njihove djece u tom duhovnom i kreativnom stvaralaštvu. Te večeri svi radovi djece sudionika s potpisima učenika i nazivom škole koju pohađaju bili su izloženi na panoima u crkvi sv. Šime.

Prvonagrađeni autori dobili su priznanja i prigodne nagrade, a mentori i škole zahvalnice, koje su im uručili don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, Josip Bilaver, župan Zadarske županije, Davor Barić, ravnatelj OŠ Zadarski otoci i Tihana Magaš, pročelnica Upravnog odjela za odgoj i školstvo grada Zadra.

Cilj toga natječaja bio je potaknuti djecu na likovno stvaralaštvo s prikazom sv. Šime, u duhu poticaja „Sa svetim Šimunom kroz prostor i vrijeme“ te potaknuti djecu na čašćenje sv. Šime. U pripremi za izradu tih radova djeca su i pohodila i svetište sv. Šime i upoznala se s porukom njegovog života, njegovog susreta s Isusom i Marijom u jeruzalemskom hramu kad su došli prikazati dijete Isusa, što je napisao evanđelist Luka. Događaj se odvijao tijekom mjeseca rujna i održan je u sklopu manifestacije „Dani svetog Šime, zaštitnika Zadra“ koja je prvi put održana ove godine u organizaciji svetišta sv. Šime u Zadru.

„Željeli smo da djeca svoje likovno stvaralaštvo dožive ujedno i kao način, izraz molitve sv. Šimi. Nije važno bilo samo crtati, nego bitna je i relacija sa svecem, uspostaviti odnos sa sv. Šimom. U tome je dodatna i osobita vrijednost natječaja, da je likovni rad ujedno i molitva proizašla iz dječjeg srca“, rekla je Miljanović. Na poleđini svakog rada djeca su napisala svoju molitvu sv. Šimi. Svi likovni radovi te molitveni zazivi i zahvale sv. Šimi s tog natječaja će biti tiskani u katalogu i slikovnici u čast sv. Šime.

Miljanović je istaknula kako su djeca pod vodstvom mentora oživotvorila smjernice natječaja te su prikazali sv. Šimu crtajući uz njega i svoju obitelj, prijatelje, prizore koji prikazuju kako doživljavaju njegovu zaštitu, sigurnost u njegovom naručju i povjeravaju sebe sv. Šimi.

„Likovni radi je ostvaren kao izraz blizine sa sv. Šimom i ne promatramo ga samo kao umjetničko ostvarenje, nego i kroz duhovnu dimenziju i viđenje djeteta. Sv. Šime je rekao da je Isus ‘Svjetlo na prosvjetljenje naroda’, pa smo potaknuli djecu da promisle na koji način oni mogu biti svjetlo drugome, što znači biti svjetlo u životu nekome; što sv. Šime vidi kod djece kao svjetlo, da navedu koje su to situacije i ponašanja koja odražavaju da smo i mi svjetlo Isusa Krista“, rekla je Miljanović.

Jedna od poruka je važnost darivanja sebe zajednici, drugome, pa je prikazano kako sv. Šime drži Isusa u svom naručju, ali i kako Šimun prikazuje Isusa gradu, ljudima, jer Isus je naše spasenje, rekla je Miljanović, podsjetivši da je sv. Šime na osobiti način zaštitnik djece. U to stvaralaštvo djeca su uključila i svoje obitelji u čašćenju sv. Šime koji ih je okupio u dodatno molitveno i obiteljsko zajedništvo.

Na natječaj su prispjela 444 rada iz dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola. Sudjelovale su 34 ustanove iz Hrvatske, BiH i Srbije i 51 mentor. Nagrađeni su pojedinačni radovi 19 učenika, skupni rad dvije grupe i 22 mentora.

U kategoriji dječjih vrtića, troje prvonagrađenih pojedinaca za svoj likovni prikaz sv. Šime su: prvo mjesto: Marko Marić,  DV Radost, PO Bili Brig, Zadar (mentori Irena Dominkuš, Marija Colić i Darija Baković); drugo mjesto: Korina Ćuška, DV Radost, PO Bili Brig, Zadar (isti mentori) i Gabrijel Marić, DV Latica, Zadar (mentorica Iva Bučić) te treće mjesto Izabela i Toni DV Jordanovac, Zadar (Anita Kolčeg).

U kategoriji skupnog rada, prvu nagradu dobio je dječji vrtić Sunce – Noina arka, Zadar (Anka Radaš, Olivera Hrabrov i Ivana Zubak) i dječji vrtić Radost Vruljica, Zadar (Ksenija Medini, Vanja Petrović).

Nagrađeni učenici iz osnovnih škola razredne nastave su – prvo mjesto: Mihaela Letinić, 4.d OŠ Zadarski otoci, Zadar (Antonia Klarić), drugo mjesto: Luce Mirčeta, 2.r.  OŠ J. Šižgorića, Šibenik (Helena Šarić) i Ena Matek, 4.b  OŠ Zadarski otoci, Zadar (Anđelina Grancarić) te treće mjesto Antea Zanić, 4.r.   OŠ Franka Lisice, Polača (Ivana Peraić) i Katarina Gregov, 4.a OŠ Bartula Kašića, Zadar (Jadranka Gulam).

Nagrađeni učenici iz osnovne škole predmetne nastave su – prvo mjesto: Petar Popović, 7.r. OŠ Voštarnica, Zadar, Posebni razredni odjel (Antonela Marić); drugo mjesto skupni rad: Ana Gudelj, Marija Miloš, Ante Radoš, 5.r . PŠ Crvenice, OŠ Fra Mijo Čujić – Bukovica, Tomislavgrad, BIH, (Janja Zorić) i Marcela Negro, 8.r. OŠ Jurja Barakovića, Ražanac (Vesna Drmić), a treće mjesto Marta Levak 7.r. OŠ Privlaka, Privlaka (Iva Lilić Pekas), Patricia Šušić, 8.r. OŠ Zadarski otoci, Zadar (Marija Šimunić) i Lucia Miličević 8.b, crkva sv. Ante Padovanskog, Zadar (s. Marijana Mohorić, Željka Diklan).

Nagrađeni učenici iz srednjih škola su – prvo mjesto, Magda Đurec 1.b Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić), drugo mjesto Ema Horvat, 3.a Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić) i treće mjesto Leona Karre, 3.a Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić).

Tri škole dobile su Zahvalnicu za međunarodno sudjelovanje. To su: Janja Zorić, OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, Tomislavgrad BiH, Miroslav Salak, OŠ Veljko Vlahović Kruščić, Vojvodina / Srbija te OŠ Petafi brigada Kula, Vojvodina / Srbija.

U prigodnom programu koji je sadržavao pjesme i molitve u čast sv. Šime sudjelovala su djeca iz OŠ Stanovi, Zadar, koji su pod vodstvom Magdalene Miočić pjevali Himan sv. Šimunu. Zatim djeca iz zadarskih dječjih vrtića Jordanovac, Sunce – Noina arka, Radost Vruljica te OŠ Zadarski otoci i veliki zbor OŠ Juraj Baraković, Ražanac uz gitarističku pratnju učenika 5. – 8. razreda.

Natječaj su organizirali Svetište sv. Šime Zadar i „Muzej u školi – Baština i kultura mira“ OŠ Zadarski otoci Zadar. Glavna koordinatorica i voditeljica provedbe natječaja je Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, voditeljica projekta „Muzej u školi“ OŠ Zadarski otoci, u suradnji s kolegama mentorima.

Članovi Stručnog prosudbenog povjerenstva u ocjenjivanju radova bili su prof. Sunčica Ivin – Mikulić, dr. sc. don  Zdenko Dundović, prof. Valentino Radman i Lucija Sekula, viša kustosica pedagoginja.

Članovi Organizacijskog povjerenstva bili su don Damir Šehić, Davor Barić, Anamarija Botica Miljanović, Lenka Radić i Darko Vulin.

Popis škola i ustanova, sudionika natječaja „U naručju sv. Šime“

Na likovnom natječaju sudjelovale su sljedeće 34 ustanove: DV Radost, PO Bili Brig Zadar, DV Jordanovac Zadar, DV Latica Zadar, DV Sunce – Noina arka Zadar, DV Sunce PO Ciciban Zadar, DV Radost, PO Vruljica Zadar, OŠ Zadarski otoci Zadar, OŠ Zadarski otoci PR Silba, OŠ Jurja Šižgorića Šibenik,  OŠ Franka Lisice Polača, OŠ Bartula Kašića Zadar, OŠ Kruno Krstić Zadar, OŠ Šimuna Kožičića Benje Zadar, OŠ Šimuna Kožičića Benje POŠ Diklo, Katolička OŠ Ivo Mašina Zadar, OŠ Stanovi Zadar, OŠ Šime Budinića Zadar, OŠ Voštarnica Zadar, Gradska knjižnica Zadar, Ogranak Bili Brig, OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, PŠ Ljubomir – Ljubo Radoš, Tomislavgrad BiH, OŠ Jurija Barakovića Ražanac, OŠ Privlaka Privlaka, OŠ Petar Zoranić Jasenice, OŠ Novigrad Novigrad, OŠ Bijaći Kaštel Novi, OŠ Eugena Kumičića Slatina, Župa Sv.Ante Padovanskog Zadar, Župa Blaženog Alojzija Stepinca Zadar,  Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga Križevci, OŠ Veljko Vlahović Kruščić, Vojvodina / Srbija, OŠ Petafi brigada Kula, Vojvodina/ Srbija.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić