Svečano misno slavlje na blagdan sv. Ante Padovanskog u petak, 13. lipnja, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Vinjercu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio novi drveni oltar „prema puku“. Ovogodišnji župni blagdan bio je i u znaku 120. godišnjice kako je relikviju sv. Ante u Vinjerac donio don Kamilo Franchini, porijeklom iz Dicma, 13. lipnja 1905., na dan „župničkog umještenja“, kako je zapisano na poleđini relikvijara.

„Taj dar relikvije postao je znak Božje blizine po sv. Anti i duhovno blago koje se već 120 godina časti s poštovanjem i zahvalnošću. Pred tom relikvijom molile su generacije u tišini osobno, u zajedničkoj euharistiji i procesiji koja je javni znak da vjerujemo u snagu svetaca i u Božju blizinu“, rekao je nadbiskup.

Oltar je središte liturgije i mi trebamo staviti Krista u središte našeg života, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam oltar u tome bude trajni izvor, a relikvija sv. Ante da nas „podsjeća na snagu svetosti koja se ne zadržava u prošlosti, nego i danas oblikuje živote“.

U želji da nas život sv. Ante potakne na svakodnevno obraćenje, rast u vjeri i novu blizinu s Kristom, nadbiskup je govorio o kreposti strpljivosti i upozorio na duhovnu lijenost.

Misao sv. Ante: „Ako imaš Boga, imaš sve, jer imaš onoga koji je stvorio sve, koji te sam može nasititi i bez kojega je sve što postoji ništa“ proizašla je iz njegovog osobnog iskustva, potvrđena je kroz djelovanje sv. Ante, rekao je nadbiskup, istaknuvši da sv. Ante nije govorio iz teorije, nego iz živog susreta s Bogom. Rekavši da Bog ispunjava čovjeka i daje smisao, nadbiskup je poručio: „U Božjoj prisutnosti sve dobiva svoje mjesto i gubi prividni sjaj, jer sve postaje samo odsjaj Onoga koji je vječan, savršen i neprolazan. Tko ima Boga, ima izvor svega, ima Stvoritelja svega što postoji. Bog daje smisao čak i kada se sve drugo raspada. Kada materijalno nestane, duhovno opstaje, Bog nam ostaje – i to je najvažnije. U trenucima tuge, Bog je naša utjeha. Kada se sve oko nas ruši, On je stijena na kojoj čvrsto stoji naš život. Kada ljubav izblijedi među ljudima, Njegova ljubav se ne mijenja, ostaje vječna“.

Potaknuo je da ne tražimo ispunjenje u prolaznome, nego u Vječnome, da ne tražimo sigurnost u stvarima koje nestaju, nego u Bogu koji ostaje.

Za biti s Bogom treba voditi krepostan život, a sv. Ante je osobito njegovao krepost strpljivosti. „Kršćanske kreposti nisu samo vanjski čin dobrote, već nutarnja odluka volje i snaga srca koje ustraje u dobru i onda kad ono postane teško, neugodno ili sporo.

Kršćanska strpljivost je aktivno pouzdanje u Boga, vježbanje srca u smirenosti i ustrajnosti usred nepravde, boli ili nesigurnosti. Krepost općenito, a strpljivost osobito, oblikuje naš karakter i vodi nas prema tome da budemo poput Krista koji nije tražio trenutno rješenje, nego je s ljubavlju i postojanošću prihvatio križ.

Strpljivost je snaga koja nas vodi da ne odustanemo kad dođe bol, nepravda ili razočaranje. Ona nas uči gledati dublje – preko trenutnih osjećaja i ostati vjerni Bogu čak i kad ne razumijemo Njegove putove. Strpljiv čovjek nije slab nego duboko jak, jer zna trpjeti bez gorčine, čekati bez nestrpljenja i ljubiti bez uvjeta“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da nestrpljivost razotkriva duhovnu krhkost: „Tko nije ukorijenjen u kreposti, lako posrne, lako odustaje od dobra, povlači se i zatvara u sebe. No, strpljiv čovjek ostaje tih i čvrst, kao dobro kaljeno željezo koje ne puca ni pod udarcem“.

„Krepost je poput kuće. Temelj joj je pouzdanje u Boga, zidovi su vjernost i ustrajnost, a krov je strpljivost koji štiti od kiše i udara vjetrova. Temelj drži kuću uspravnom, zidovi joj daju oblik, ali krov je taj koji nas štiti kad navale kiše i udare vjetrovi. Bez dobrog krova sve propada.

Ako su temelji kuće izložene jakom nevremenu duboki ili na čvrstom kamenu, zidovi čvrsti, a krov stabilan, može izdržati i jaku buru koja nosi ili ruši sve pred sobom. Tako je i s čovjekom.

Kad u životu naiđu jake bure i oluje – nepravde, bolesti, neuspjesi, tjeskobe, a to nam sigurno dolazi, krepost strpljivosti djeluje poput krova: ne zaustavlja vjetar, ali štiti dušu od lomljenja. Strpljivost nas uči čekati, podnositi, ostati mirni i kad oko nas sve zadrhti“, naglasio je nadbiskup, rekavši da strpljiv čovjek nije slab.

„On ne zatvara oči pred problemima, nego ih gleda s povjerenjem. On sabire snagu, zna da je u oluji Gospodin čvrsta stijena pod nogama i zaklon nad glavom“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši kako nas sv. Ante potiče da izgrađujemo „krepost koja se ne lomi pod pritiskom, koja ne uzvraća zlom na zlo, nego snagom vjere nadvladava svaku kušnju“.

Sv. Ante upozorava da je duhovna lijenost velika opasnost našoj vjeri i kreposti. „Duhovna lijenost nije samo nedostatak aktivnosti. Duhovna lijenost je stanje duše koja gubi volju za traženjem Boga, prestaje težiti višim stvarima i postaje ravnodušna prema vlastitom posvećenju. Čovjek postaje zadovoljan površnošću, duhovnom mlakošću i komforom te traži samo što je ugodno, brzo i bez križa. Duhovna lijenost se često maskira kao mir, uravnoteženost ili čak realizam, ali u svojoj bîti, ona je odustajanje od svetosti“, upozorio je mons. Zgrablić, dodavši da „duhovna lijenost čovjeka zaustavlja, uspavljuje i veže za zemaljsko i prolazno. Lijenost u duhovnom životu otupljuje savjest, slabi volju i udaljava dušu od Božje milosti“.

Sv. Ante je rekao: „Lijenost nam ne dopušta da se uzdignemo u visine, već uvijek želi da se hoda po zemlji, komotnim putovima”.

„Duhovna lijenost odvlači čovjeka od Božjeg poziva da raste, da se uzdiže prema nebu i postane svet. Umjesto toga, duša se zadovoljava osrednjošću, izbjegava napor molitve, pokore i unutarnjeg obraćenja. Komotni putovi možda izgledaju lakši, ali vode u duhovnu prazninu“, upozorio je nadbiskup.

Nasuprot duhovnoj lijenosti, revnost proizlazi iz ljubavi prema Bogu.

„Gdje vlada revnost, ondje je plodna molitva, čežnja za sakramentima, zauzetost za druge i želja za rastom u ljubavi i dobroti, napredovanju prema Bogu. Gdje zavlada duhovna lijenost, ondje se gase te duhovne vatre. Čovjek tada počinje ‘hodati po zemlji’, u krugu navika, briga i prolaznih zadovoljstava, zaboravljajući da je pozvan „gledati gore, gdje Krist sjedi zdesna Ocu“; prestane čeznuti za vječnim i neprolaznim, zanemaruje da mu je  domovina na nebesima“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši da smo pozvani „hodati stazama koje nisu uvijek komotne, ali vode prema nebu.

Duhovna lijenost nas drži prizemljenima, dok nas Božja milost poziva u visine. Neka nam primjer sv. Ante bude poticaj da se svakodnevno budimo iz duhovne tromosti, da ne biramo lagani put, nego onaj koji vodi do vječnosti“, potaknuo je nadbiskup.

„Sv. Ante poziva nas na dublje zajedništvo s Bogom i međusobno, autentične kreposti i oslobođenje od duhovne lijenosti koja nas sputava. Ako uistinu želimo imati ispunjeno srce, biti bogati neprolazni i vječnim, moramo živjeti s Bogom. Ako želimo biti kreposni, moramo ostati postojani u kušnji; ako želimo duhovno napredovati, rasti, moramo se osloboditi okova duhovne lijenosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Poželio je da nas sv. Ante zagovara da „ti poticaji ne ostanu samo riječi, nego da ih živimo svakodnevno, s pouzdanjem u Gospodina koji nas uvijek poziva u više, dublje i želi nas uvesti u najveće dobro, svoje zajedništvo ljubavi“.

Nakon mise, župljani su počastili relikviju sv. Ante, a nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom sv. Ante kroz središte Vinjerca, noseći relikvijar sv. Ante.

Na blagdan sv. Ante, nadbiskup Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje na Trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Knjiga „Svjedok čiste savjesti – Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja“ autora Jurja Batelje, u izdanju Postulature blaženog Alojzija Stepinca, predstavljena je u četvrtak, 5. lipnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i Smilčića, govorio je o Kuharićevoj baštini u obrani istine o Stepincu, rekavši da je Kuharić glavni pokretač i pronositelj glasa svetosti i mučeništva  Stepinca, no on sebe u svojoj skromnosti nije tako doživljavao. Kardinal Franjo Šeper, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere i Kuharić zajedno su 17. veljače 1979. uputili  papi Ivanu Pavlu II.  molbu za proglašenje Stepinca blaženim.

Uz javne istupe kroz propovijedi, Kuharić je i crkvenom sudu dao tri svoja svjedočanstva, kad je Kuharić za Stepinca rekao: „Moglo bi se misliti da je bilo mudrije da je šutio, ali on, jer je bio potaknut iz svoje savjesti, budući da je bio branitelj svoga stada, nije mogao ponašati se kao ‘pas koji ne zna lajati’. Kuharić je rekao i da se u odnosu sa svećenicima i narodom, Stepinac uvijek pokazao kao brat i prijatelj, ne kao poglavar.

Kuharić je imenovao povijesnu i teološku komisiju i povjerio im da sve prouče i ispitaju u vezi kauze. „Postojanost njegovog uvjerenja o Stepinčevoj nevinosti trajno je pobijao dokumentima i činjenicama. Prosuđujući da je Stepinac svetački živio i mučenički umro, uložio je svoj autoritet i život u zastupanju i obrani vlastitog uvjerenja koje je dijelio s Božjim narodom. Misao o proglašenju blaženim i svetim Stepinca bio je njegov životni program“, istaknuo je Baričević.

Kuharić je branio istinu o Stepincu i o 300. godišnjici  Sveučilišta u Zagrebu, kada se 1969. protokolarno i kratko susreo s Titom u HNK-u, a tijekom večere u Banskim dvorima, duže je razgovarao s predsjednikom Sabora SR Hrvatske Jakovom Blaževićem, javnim tužiteljem u procesu Stepinca. Svoju javnu i privatnu obranu nedužnosti Stepinca smatrao je „obvezom svoje savjesti te poslanjem braniti istinu i njegovo ljudsko dostojanstvo, time braneći i Crkvu i prava svakog čovjeka“, rekao je Baričević, citirajući Kuharića da je Stepinac „bio čovjek Crkve, graditelj i branitelj njenog jedinstva s Petrom. Braneći njega branili smo temelje naše vjere, hrabrili smo i našeg hrvatskog čovjeka“. Stepinčeva kauza vodila se tajno, a Kuharić je o njemu govorio otvoreno i  javno, premda često napadan, istaknuo je Baričević. Kuharić je rekao da je godišnjica Stepinčeve smrti za vjernike blagdan. Duboko je osjećao bîlo svoga zareditelja. Dao je urediti novi Stepinčev grob i spomen zbirku i govorio da se Stepinac „nije znao cjenkati ni s kim. Davao je obilno zemaljska dobra i svoju osobu, cijeli svoj život Kraljevstvu Božjem“.

U 28-godišnjem upravljanju Zagrebačkom nadbiskupijom, Kuharić je osnovao 60 novih župa. Na prijetnje državnih vlasti da radi ilegalno, jer su se stanovi pretvarali u bogoslužne prostore, odgovarao je: „Dajte nam živjeti legalno, pa nećemo otvarati bogoslužne prostore ilegalno“. Otvorio je Dom za stare i nemoćne svećenike, podupirao razvijanje katoličke izdavačke djelatnosti i katoličkih medija.

Pokretač je i sudionik višegodišnje svenarodne proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata od Solina 1976., Knina, Nina do Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine.  O 900. obljetnici utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije bio je domaćin prvog posjeta pape Ivana Pava II. 1994. Hrvatskoj.

Osobitu pozornost Kuharić je pokazivao Hrvatima diljem svijeta koje je pohodio i povezivao s Domovinom. Bio je za odnose s vlastima uz poštovanje načela istine i pravde, rekao je Baričević, istaknuvši: „Nije se dao od nikoga ucijeniti, zastrašiti niti je molio bilo kakvu milost od zemaljskih upravljača“.

Podsjetio je i na strahovanje Kuharića da će Teološko društvo Kršćanska sadašnjost postati „sindikat teologa pod nadzorom države, a protiv biskupâ“,  zbog čega je puno trpio. Bio je pripravan ostati i bez ‘Kršćanske sadašnjosti’, ali ne bez slobode i jedinstva Crkve, istaknuo je Baričević. Zbog razboritog vodstva Kuharića, prelazeći preko mnogih uvreda i poniženja, u Crkvi u Hrvata nije došlo do razdora, istaknuo je Baričević koji je bio na sprovodu Kuharića, rekavši da je Kuharić po službi i svojim djelom prešao granice Zagrebačke nadbiskupije.

Podsjetio je da je bio „bistro dijete koje je voljelo prirodu, promatralo iznad užeg zavičaja, duhovni gorostas zagledan u drugu stranu“. U brizi za duše bio je zauzeti i odgovorni župnik, neustrašivi biskup i ponizni kardinal. Njegovi orijentiri su obitelj u kojoj je rođen u Gornjem Pribiću i nadbiskup Stepinac koji ga je dočekao kao pitomca Dječačkog sjemeništa na Šalati i čiji je način života i ophođenja s narodom, pratio.

Kuharić je duhovni velikan 20. stoljeća u hrvatskom narodu koji je ostavio neizbrisivi trag u hrvatskoj nacionalnoj svijesti i za života je bio na glasu svetosti; znamenita osobnost u burnom povijesnom razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata i previranja unutar crkvenih krugova, istaknuo je dr. sc. Zlatko Begonja, povjesničar.

U periodu komunizma i progona Crkve, Kuharić i Stepinac s izraženim vjerskim i moralnim kvalitetama, bili su nositelji otpora i čuvari hrvatskih vjerskih, kulturnih i tradicijskih obilježja, istaknuo je Begonja, poručivši: „Ostavili su veliki trag u hrvatskom narodu učenjem da djelovanje po savjesti mora biti temelj ljudskog ponašanja, bez obzira u kojim okolnostima se nalazili pojedinci ili narodi“.

Kuharić je počeo svećeništvo u teškom razdoblju 1945., kad je hrvatski puk bio izložen progonima i obračunima od strane vojnih i političkih pobjednika i kad je režim proglašavao svećenstvo narodnim neprijateljima, rekao je Begonja.

Komunistički režim pokušao je oslabiti crkveno jedinstvo uspostavom staleškog svećeničkog udruženja. Mladi svećenik Kuharić slijedio je Stepinca koji je upozoravao svećenike da se ne uvuku u tu režimsku igru, a zbog šutnje crkvenih velikodostojnika je rekao: „Generali uzmiču!“.

U previranjima 1971., Kuharić je sačuvao mirnoću i stajao uz hrvatski narod bez obzira na teškoće, a kao crkveni autoritet sudjelovao je i u procesu uspostave suverene RH. Njegova osobnost bila je orijentir narodu i hrvatskoj vlasti u tim teškim trenucima, istaknuo je Begonja.

„Kuharić je u vremenu jugoslavenskog režima jasno i odvažno branio Stepinca, njegove jasne kršćanske stavove i neokaljanu savjest. Kuharićev glas bio je produženi odjek Stepinčeve riječi izgovorene pred montiranim sudom: ‘Moja je savjest čista’“, rekao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, naglasivši da pokretanjem Kuharićeve kauze, „Crkva u Hrvatskoj prepoznaje snagu njegove duhovne ostavštine i svjetlo koje je unosio u živote ljudi“.

Istaknuo je da „Kuharić nije bio samo svjedok Stepinčeve svetosti, nego i njegov nasljednik, čuvar i baštinik duhovnog nasljeđa Stepinca. Kuharić je znao ostati vjeran toj liniji Evanđelja, Crkve, savjesti, vjere i služenja Bogu i narodu Božjem. To nasljeđe obvezuje i nas“, poručio je mons. Zgrablić.

„Knjiga je kao svjetionik u vremenu kada Crkva i društvo trebaju pouzdane primjere savjesti, dosljednosti i vjernosti. Gospodin nas po Kuhariću poziva na čvrstoću u istini i blizinu s Bogom i čovjekom u Crkvi i po Crkvi. Kuhariću je savjest bila kompas, a Evanđelje mjera svega“, rekao je nadbiskup, dodavši da je Kuharićevo svjedočanstvo „izazov nama kako biti savjestan, hrabar i miran pred Bogom i ljudima, kako biti vjeran Bogu, Crkvi, svome narodu i sebi“.

Autor Juraj Batelja istaknuo je da je Kuhariću bila „važna njegova prisutnost u svakom kutku hrvatske zemlje“ te je ostavio sjajnu stazu kojim god dijelom Hrvatske i područjem gdje Hrvati žive je prošao.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 8. lipnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise podijelio je sakrament sv. Potvrde krizmanicima katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime.

Razmatrajući navješteno Ivanovo evanđelje, nadbiskup je rekao da nas Isus po svojim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” poziva na vjernost njegovoj ljubavi te da zahvalno i s predanjem odgovorimo na njegovu ljubav od koje nema veće i koja je izvor svake druge ljubavi i života.

Živjeti po Božjim zapovijedima nije ograničavanje naše slobode, nego Božje zapovijedi nam pokazuju put prave slobode, istaknuo je nadbiskup, upozorivši da prava sloboda nije raditi što god čovjek poželi, samovolja, „nego imati snagu birati što je dobro, istinito i plemenito, birati često naporniji put. Sloboda bez istine vodi u kaos, a sloboda u Bogu vodi u radost, mir i ispunjenje srca“, poručio je nadbiskup.

Isusova riječ: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja“ poručuje nam da nismo sami. „Isusova molitva Oca nije znak nemoći i slabosti, nego izraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje da nas želi uključiti u tu ljubav, darovati nam Duha Svetoga. Njegova molitva je ujedno zagovor i zajedništvo: zagovor da primimo Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja same. Time nas Isus uči važnosti molitve. Ako je sâm Isus molio, koliko je više nama potrebno da budemo povezani s Ocem“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da molitva nije samo izgovaranje riječi: „Molitva je otvaranje srca, to je komunikacija s Bogom ne riječima, nego komunikacija našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Kad uđemo u odnos molitve i počnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetom da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra“.

Isus kaže da će nam dati “drugog Branitelja”. „Naš prvi Branitelj je Isus, Božji Sin koji nas zagovara, brani, vodi i tješi. Isus je prvi stao između nas i grijeha, između nas i zla. On koji nije imao grijeha, ponio je naše grijehe na križ kako bismo mi imali pristup Ocu. U svojoj smrti, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koje je stvorio grijeh. U svom uskrsnuću, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novog života. Ali i poziva nas da sudjelujemo u tom životu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da po vjeri i sakramentima postajemo dionici Isusove smrti i uskrsnuća.

„Isus je naš odvjetnik pred Ocem, ne zato što nas Otac napada ili Sin optužuje, nego zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas pred Ocem, slikovito rečeno, „oblači“ u svoju ljubav, kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti i zato se zauzima za nas. Njegova nazočnost nije osuda, nego obrana i spasenje“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je Duh Sveti „glas koji nam šapće u savjesti, koji nam daje mir kad smo uznemireni, koji nas hrabri kad smo uplašeni. On nam doziva u pamet sve što je Isus rekao, On nam pomaže da Isusove riječi živimo“.

„Potrebni smo Duha Svetoga Branitelja, jer život nije uvijek lak, jer ćemo padati, zlo će nas satirati, grijeh će nas pritiskati, sumnje će nas mučiti, morat ćemo se boriti s grijehom i Zlom koji su jači od nas, biti ćemo ranjeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nanesenim nepravdama. Naše snage za tu borbu nisu nam dovoljne. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao nutarnji oslonac. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da zamislimo Duha Svetoga „kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikad ne napušta. Kad se suočimo s teškim izborima, kad se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kad nam se molitva čini suhom i bez smisla, sjetimo se: Nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji. Ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: ‘Duše Sveti, pomozi mi'”, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se „učimo slušati Duha Svetoga“ i da mu „damo prostora u našem dnevnom ritmu kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmatranje, tišinu, euharistiju, svetu ispovijed, dobra djela“.

Bog želi stanovati u našem srcu, jer Isus kaže: „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. „Isus kaže: Ako ga ljubimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi se nastanili u nama. Isus govori u množini jer Otac i Sin dolaze zajedno, po Duhu Svetom. To je prisutnost cijeloga Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana, nego ga i nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu“, rekao je nadbiskup.

Ako zamislimo da je naše srce Božji dom, zapitajmo se kako ga uređujemo, čime ga ispunjavamo. „Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni, ali možemo biti iskreni i spremni da Bog u nama djeluje“, potaknuo je mons. Zgrablić, istaknuvši da Bog želi stanovati u nama jer nas Bog ne promatra izdaleka – On želi zajedništvo.

„To nije samo duhovna ideja, nego konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i prebiva u nama po sakramentima. Kad ljubimo Boga, to zajedništvo postaje osobno, duboko i živo. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, nego nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.

Božju prisutnost u životu možemo prepoznati po plodovima Duha Svetoga u nama: kad u srcu osjetimo mir unatoč teškoćama, kad nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kad nam savjest šapće istinu i uživa u radosti mira, kad nam je srce ispunjeno ljubavlju, kad osjećamo da nas molitva i razmatranje Božje Riječi vodi u našim koracima i odlukama, kad vjerujemo da je u euharistiji i drugim sakramentima Bog s nama“, rekao je predvoditelj slavlja.

Upozorivši da „u dubljem smislu ne možemo postojati bez Boga i živjeti u punom smislu“, nadbiskup je rekao da „možemo fizički postojati, ali bez Boga ćemo biti prazni, lutat ćemo, tražiti smisao tamo gdje ga nema. Jer Bog nije samo onaj koji nas vodi, nego onaj koji nas održava u postojanju.

Imamo život kao dar, ali Bog je Život i izvor života. Bog nas ne promatra sa strane, nego nas nosi, stvara i poziva da budemo dio njegovog života. Bog daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo istinski oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Bogu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra izgrađuje i vodi prema punini života“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas Duh Sveti vodi, čuva i oblikuje, da nikad ne zaboravimo da je Bog s nama i u nama.

Nadbiskup je čestitao krizmanicima te zahvalio njihovim roditeljima koji su im prvi ugradili ljubav prema Bogu te kumovima, vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima koji su ih poučavali.

U ime roditelja, nadbiskupa je pozdravila Marija Kolega, majka krizmanika Lovre iz katedralne župe. Krizmanica iz katedralne župe i krizmanik iz župe sv. Šime prigodno su pozdravili nadbiskupa i predali mu buket cvijeća.

I.G.

Foto: I. Grbić

Duhovsko bdjenje koje je ujedno bilo i susret članova crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, na uočnicu svetkovine Duhova u subotu, 7. lipnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U zajedništvu različitih darova Duha Svetoga, bdjenje nije samo uspomena na ono što se dogodilo na dan Pedesetnice u Jeruzalemu, nego i poziv i izazov za Crkvu danas, za nas sada, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Duh Sveti ne dolazi samo da bi nas utješio, donio radost i mir u dušu, već da bi nas pokrenuo. Izazov Duha je da se ne zatvorimo u udobnost svoje zajednice, da ne postanemo isključivi, da ne budemo Crkva koja šuti pred nepravdom, koja se boji drugačijega ili se povlači i zatvara u prošlost i tradiciju, institucije i birokraciju. Crkva i danas treba Duhom ispunjene vjernike koji žive Evanđelje autentično i hrabro – u obiteljima, na radnim mjestima, u javnom prostoru. To je izazov Duha: da budemo živa zajednica koja ne samo da vjeruje, nego i djeluje i svjedoči“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući značenje „prvinā Duha“ o kojima govori sv. Pavao, nadbiskup je rekao da su to „prvi plodovi i iskustva onoga što Bog priprema čovjeku u punini. To je milost da već sada možemo kušati nebesku stvarnost: ljubav koja nadilazi naša očekivanja i koja nam je darovana u probodenom Srcu Isusovu; to je milina Duha koja zahvaća naše srce, oproštenje koje nadvladava osvetu, mir koji se ne temelji na društvenim okolnostima, nego na Božjoj prisutnosti u našem životu. Prvine Duha su kao predokus vječnosti – znak da novo stvaranje već započinje u srcima onih koji vjeruju“, naglasio je nadbiskup.

Ljudi nisu žedni samo sigurnosti ili utjehe, nego je najdublja žeđ čovjeka „žeđ za smislom, za istinom, ljubavlju, za blizinom Boga, za zajedništvom s Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce. Žedni smo da nas netko čuje, da nas netko vidi, da nas netko bezuvjetno prihvati i ljubi. Ta žeđ u nama je pokazatelj da smo stvoreni za više, za Boga“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi: “Neka pije koji vjeruje u mene! Rijeke žive vode će poteći iz njegove utrobe” (Iv 7, 37-38) mogu se pretvoriti u Isusov poziv: „Vjeruj u mene, i iz tvoje nutrine, iz tvoje utrobe, tj. iz onoga što je u tebi kao mjesto života, poteći će rijeke žive vode!”, rekao je nadbiskup, istaknuvši da ta Isusova riječ „nije samo obećanje, već i poziv na duboko, iskreno predanje srca“.

„Kad Isus govori o ‘rijekama žive vode’, On misli na Duha Svetoga, životvornu Božju prisutnost koja ne samo da oživljava čovjeka iznutra, nego ga i pokreće prema vani, prema Bogu i prema drugima. Duh Sveti nije pasivna snaga – On je živa, djelotvorna prisutnost Božja koja mijenja srce, rasvjetljuje misli, liječi rane i potiče čovjeka da izađe iz vlastitih ograničenja“, poručio je nadbiskup.

Rekavši da „vjera u Isusa nije samo prihvaćanje skupa istina ili moralnih načela, već otvaranje duše Duhu Svetome koji, kad mu se povjerimo, može u nama djelovati slobodno“, nadbiskup je istaknuo da „to djelovanje nije skriveno ni zatvoreno – ono se vidi u plodovima: u blagosti, hrabrosti, milosrđu, spremnosti na služenje. Čovjek koji vjeruje postaje izvor, ne po vlastitoj snazi, nego zato što je otvoren za Boga koji kroz njega djeluje“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

„’Rijeke žive vode’ simbol su neiscrpne snage koju Bog ulijeva u one koji vjeruju: snage da ljube kada je teško, da opraštaju kada su ranjeni, da se nadaju kada je sve mračno. Te rijeke donose život – ne samo onome tko vjeruje, nego i svima oko njega. Kao što rijeka natapa zemlju, tako vjernik natapa svijet oko sebe prisutnošću Božjeg Duha“, naglasio je mons. Zgrablić.

Isusova riječ da će iz nutrine čovjeka koji vjeruje u njega „poteći rijeke žive vode” znače ne samo da će ta osoba biti napojena i ugasiti sebi žeđ, nego da će i sâma ta osoba postati izvor za druge, poručio je nadbiskup.

„Vjerovati u Isusa ne znači samo prihvatiti da On postoji, nego povjeriti mu sebe, dopustiti mu da oblikuje naš život i graditi odnos s njim iz dana u dan. Vjera nije osjećaj ni teorijsko slaganje po znanstvenim i pedagoškim principima. Vjera je povjerenje u Osobu, povjerenje u Trojedinog Boga.

Vjera je život u osluškivanju Božje riječi, u poslušnosti Ocu, u otvorenosti Duhu Svetom, u djelotvornoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Po vjeri, molitvi, razmatranju Riječi Božje, po sakramentima, napajamo se ‘živom vodom’ kako ne bismo žeđali zauvijek. Gasimo našu žeđ i kada otvorimo srce Bogu, kada pustimo Duhu Svetom da djeluje u nama“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Govoreći o zajedništvu u različitosti, nadbiskup je rekao da „nismo pozvani samo utažiti vlastitu žeđ, nego postati izvor žive vode za druge. To najviše ostvarujemo kroz naše zajedništvo“.

„Kršćani se ne zatvaraju, ne povlače u sebe, ne stoje po strani. Bog nam daje svoga Duha i šalje nas kako bismo donosili plodove Duha i nade koja ne razočarava, u sve pore ljudskog života i društva, u svaku ‘porođajnu bol’ ovoga svijeta“, poručio je propovjednik, istaknuvši da nismo svi isti niti trebamo biti. Ni Bog to nije tražio.

„Duh Sveti ne briše razlike – on ih posvećuje. On ne traži uniformiranost – on gradi jedinstvo. To je čudo Duhova: različiti jezici, a svi razumiju isto. Različiti darovi, ali jedan Gospodin. Različite službe, ali jedan Duh“, naglasio je mons. Zgrablić, poručivši: „Zajedništvo u Duhu nije da svi mislimo jednako, nego da svi ljubimo jednako. Nije da svi radimo isto, nego da svi služimo istom Gospodinu“.

Crkva je tijelo, a svaka crkvena zajednica i pokret su dio toga tijela. „Vi nosite svoj dar, svoj oblik molitve, svoje karizme, svoj način služenja. I svi ste potrebni Crkvi i svijetu“, poručio je nadbiskup članovima pokreta i zahvalio svim zajednicama što su znakovi Duha Svetoga; što mole, pjevaju, evangeliziraju, što su otvoreni životu, služe bližnjima i potrebitima, odgajaju djecu i mlade, njeguju vjeru u obitelji, svjedoče vjeru u svojim radnim sredinama.

„Hvala vam što ste živi udovi Crkve – ne samo deklarativno, nego u stvarnosti. Zadarska nadbiskupija je bogata vašom prisutnošću. Nadbiskupija diše vašom vjerom. Crkva vas treba, ne da svi budemo isti, nego da svi budemo vjerni svojoj karizmi – kako nas Duh vodi i nadahnjuje“, poručio je mons. Zgrablić članovima zajednica i pokreta te zamolio Duha Svetoga da sve ujedini u svojoj ljubavi, „ne po našoj snazi, nego po njegovoj i da budemo ‘voda živa’ iz koje svatko može piti vodu spasenja“.

Bdjenje je organiziralo Povjerenstvo za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije. U ime Povjerenstva, prisutne je na kraju mise pozdravio njegov član, don Tomislav Končurat. Nakon Bdjenja, u dvorištu pokraj katedrale bio je organiziran agape za sudionike.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Duhovsko bdjenje u katedrali sv. Stošije – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

Druga sjednica Organizacijskog odbora za pripremu znanstvenog skupa o zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi održana je u ponedjeljak, 2. lipnja u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Održavanje znanstveno – stručnog skupa o djelovanju mons. Prenđe pod nazivom „Ljubiti Crkvu – lik i djelo mons. Ivana Prenđe, zadarskog nadbiskupa (1939. – 2010.)“ je inicijativa zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Naime, ‘Ljubiti Crkvu’ je bilo biskupsko geslo mons. Prenđe.

Nadbiskup Zgrablić i osobno je upoznao djelovanje mons. Prenđe, jer je mons. Zgrablić u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru pohađao 3. i 4. razred Klasične gimnazije i u Zadru je maturirao 1980. godine. Upravo na prijedlog mons. Prenđe kao rektora sjemeništa, mladi svećenik Zgrablić, nakon svoga svećeničkog ređenja, zamoljen je doći za službu prefekta u zadarsko sjemenište, što je mons. Zgrablić bio od 1987. do 1990. godine.

Simpozij će se održati u veljači 2026. godine, o 30. godišnjici kako je nadbiskup Prenđa preuzeo stolicu zadarskih nadbiskupa, odnosno postao zadarski nadbiskup ordinarij.

Pod predsjedanjem don Ante Sorića, generalnog vikara Zadarske nadbiskupije, na susretu su razmatrane teme po kojima će iz različitih područja izlagači predstaviti život i djelovanje mons. Prenđe.

Zadarska nadbiskupija puno duguje tom 68. zadarskom nadbiskupu čija je ostavština i danas vidljiva diljem Zadarske nadbiskupije u svim njenim stvarnostima. Stručni prikazi svećenika i vjernika laika na temelju arhiva, dokumenata, zapisa i novinarskog praćenja djelovanja nadbiskupa Prenđe će nakon skupa biti sabrani u Zbornik radova.

Dio tema će biti unaprijed određen pojedincima da ih izlažu, a sudionici skupa mogu biti i osobe koje će se odazvati na javni poziv kojega će putem natječaja objaviti Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru. Tako će na skupu moći sudjelovati i pojedinci koji su poznavali nadbiskupa Prenđu, ako predlože teme koje ne budu unaprijed zadane i određene izlagačima te ih odobri Organizacijski odbor.

Održavanjem toga skupa i znanstvenim prikazom Prenđine svećeničke i biskupske službe, Zadarska nadbiskupija će uzvratiti zahvalnost te izraziti zasluženo poštovanje i primjereno vrednovanje nadbiskupa Prenđe, za njegovu bogatu duhovnu i materijalnu ostavštinu u Zadarskoj nadbiskupiji od koje ta mjesna Crkva i sada živi u svojoj organizacijskoj strukturi, duhovnom djelovanju crkvenih zajednica i pokreta te u dušama brojnih vjernika laika koji imaju iskustvo osobne povezanosti i blizine nadbiskupa Prenđe u svom životu u raznim situacijama i inicijativama.

Naime, osobnost nadbiskupa Prenđe uvelike prati opis: „Bio je čovjek iz naroda“. Mons. Prenđu krasila je velika bliskost narodu u svim dijelovima Nadbiskupije, položajima i službama. Imao je veliki osjećaj za tzv. „malenog, običnog“ čovjeka te je svakodnevno osobno primao ljude na susret i razgovor, bivajući pastir koji je u potpunosti sebe izložio slušanju ljudi i nastojanju da pomogne ili posreduje pomoć u olakšavanju njihovih životnih situacija.

Nadbiskup Prenđa je zaslužni i marljivi pastir Zadarske Crkve čiji je ordinarij bio 14 godina (1996.-2010.), a sveukupno je bio biskup 20 godina (1990.-2010.).

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića. Njegovo svećeničko geslo je ‘Dođi Kraljevstvo tvoje!’. Nadbiskup koadjutor bio je od 29. ožujka 1990. godine. Za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990., a nadbiskup ordinarij bio je  od 2. veljače 1996. godine. Svečano je ustoličen u tu službu u katedrali sv. Stošije 11. veljače 1996. godine.

Nadbiskup Prenđa bio je duhovni i materijalni obnovitelj Zadarske nadbiskupije pod čijim je vodstvom nakon Domovinskog rata obnovljeno šezdeset crkvenih zdanja. Zadarsku nadbiskupiju preuzeo je u vrlo teškom vremenu poraća kada je veliki dio Nadbiskupije bio porušen, a ljudi raseljeni i osiromašeni.

Mons. Prenđa osobno je išao u inozemstvo prikupljati novčana sredstva kod različitih dobročinitelja vođen mišlju da se prognanicima, „raspršenom stadu vjernika“, po povratku u njihove domove treba pružiti duhovna skrb i obnova okupljanjem u crkvama.

Mons. Prenđa je bio veliki promicatelj djelovanja vjernika laika i crkvenih pokreta i zajednica, iz neposredne blizine i hodeći s njima, osobno prateći njihov rad i pohodeći ih na susretima u župama Nadbiskupije.

To djelo Nove evangelizacije pohvalio je i sv. papa Ivan Pavao II. na Forumu u Zadru, 2003. g. za svog pohoda Zadru. Utemeljio je Urede nadbiskupskog ordinarijata i bio jako angažiran u djelovanju zadarskog, a po službi predsjednika, i Hrvatskog caritasa.

Među prvim je hrvatskim biskupima koji je prepoznao važnost sustavno organiziranog i profesionalnog novinarskog djelovanja medija u Crkvi te je osnovao Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza 2002. g., kada je Ured za medije na službeno organiziranoj razini Ordinarijata imala samo još Đakovačko – osječka nadbiskupija, prije Zadra.

Tekstovi Tiskovnog ureda sabrani i u Vjesnicima Zadarske nadbiskupije po kojima je svakodnevno praćen intenzivan pastoralni rad nadbiskupa Prenđe su veliki arhivski izvor informacija po kojima se može proniknuti u pastoralne, duhovne, odgojiteljske, katehetske poruke, biskupsku osobnost i način djelovanja nadbiskupa Prenđe kojeg je on gradio i podizao u bazi, u osobnim susretima s vjernicima i crkvenim zajednicama na razini župa i dekanata, čega su nadbiskupijski susreti u svom velikom odazivu vjernika bili kruna i potvrda.

Karakteristika nadbiskupijskog Vjesnika u njegovo vrijeme biskupstva bili su Uvodi nadbiskupa Prenđe u kojima je mons. Prenđa uvijek promišljao konkretan, aktualni trenutak i potrebe u Crkvi i društvu. U tim svojim uvodnicima se otvoreno i poticajno, odgajateljski i pastirski, kritički i samokritički, obraćao svećenicima i poticao ih na autentično življenje svećeničkog poziva i odgovornost prema spasenju duša i poslanju Crkve, kao i doprinosu kojeg Crkva treba dati svijetu i društvu.

Svaki uvodnik mons. Prenđe u Vjesniku predstavlja njegov autentični, pastirski odgovor i refleksiju baš toga trenutka i važnih događaja u povijesti i životu Crkve. Kao vrsni komunikator, umio je surađivati i s raznim civilnim ustanovama i organizacijama.

Nadbiskup Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. godine u Zemuniku Gornjem, kao najstarije u obitelji sa sedmero djece, od oca Jure i majke Ike rođ. Zubčić. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Pohađao je Visoku bogoslovnu školu u Zadru i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 1964., a licencijat postigao 1967. godine.

Mons. Prenđa je 24 godine bio odgajatelj i rektor u sjemeništu Zmajević kojega je zvao zjenicom Nadbiskupije. I u toj službi došla je do izražaja njegova pastirska pažnja i zauzetost u praćenju razvoja poziva sjemeništaraca i bogoslova te je i u duhovnim zvanjima obnovio Zadarsku nadbiskupiju.

Mons. Prenđa je osobno pohodio i poznavao obitelji sjemeništaraca od prvih trenutaka kada su izrazili želju za ulaskom u sjemenište, kao i svećenike u župama i na dekanatskim susretima.

U Zadarskoj nadbiskupiji obavljao je službe: od 1964. do 1968. bio je župnik Škabrnje, Nadina i Smilčića. Od 1968. do 1970. bio je duhovnik u sjemeništu Zmajević u Zadru, a od 1970. do 1992. ravnatelj sjemeništa. Od 1968. g. bio je profesor Pastoralke na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru; od 1970. do 1972. kateheta mladih u Zadru, a od 1973. dijecezanski delegat za pastoral svećeničkih zvanja te poslužitelj župa Ervenik, Nunić, Rodaljice, Bruška, Popovići i Medviđa u zadarskom zaleđu.

God. 1983. postaje kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1984. voditelj svetih obreda Stolne crkve. Od 1981. do 1990. djeluje i kao dopisnik Glasa Koncila. Od 1970. do 1992. je voditelj Odjela za zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji bio je potpredsjednik HBK od 2000. do 2005. g. Od 1998. do 2004. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa. Bio je i predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica.

Mons. Prenđa je svoju hrabrost i odvažnost pokazao i u javnom društvenom djelovanju, i to u vremenu kada to nije bilo jako ‘popularno’, s obzirom i na bremenite društvene i političke okolnosti. Čvrsto se zauzeo u javnoj podršci obrane nedužnosti generala Ante Gotovine dok je general bio u uzništvu u Haagu.

Mons. Prenđa je svojim moralnim autoritetom zadarskog nadbiskupa dao osobno jamstvo da general Gotovina nije kriv i za njegovo puštanje na slobodu te ga je i pohodio u zatvoru u Haagu. Naime, general Gotovina osobno je bio pozvao mons. Prenđu za vrijeme Domovinskog rata da održi predavanje hrvatskim vojnicima o časnom ponašanju vojnika u ratu.

Mons. Prenđa je bio angažiran i u obnovi statusa Sveučilišta u Zadru i u mnogim znanstvenim i kulturnim inicijativama, među kojima je i vrijedna edicija pet izdanja Monografija o umjetničkoj baštini Zadarske nadbiskupije, jedinstvena u prikazu sakralnog blaga jedne mjesne Crkve u Hrvatskoj. Također, nadbiskup Prenđa ostvario je nabavu novih orgulja iz renomirane njemačke radionice Eisenbarth u katedrali sv. Stošije u Zadru, koje su treće po veličini u Hrvatskoj.

Mons. Prenđa preminuo je iznenada, 25. siječnja 2010. g. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. U Zagrebu je bio zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK i na Teološko-pastoralnom tjednu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Zadarska nadbiskupija

Godišnji susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i predstojnika Povjerenstava Zadarske nadbiskupije održan je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 2. lipnja.

Nadbiskup je zahvalio povjerenicima na dosadašnjim ostvarenim inicijativama te ih je potaknuo i ohrabrio za daljnji rad Povjerenstava kao okvira unutar kojega se ostvaruje pastoral, osobito u događajima na razini Nadbiskupije.

U prvom dijelu susreta, povjerenici su predstavili ostvarenja u pastoralnoj godini 2024.–2025., izazove i teškoće s kojima su se susreli.

Potom je nadbiskup Zgrablić predstavio stručni priručnik pod nazivom: „Plan i program rada Povjerenstva Zadarske nadbiskupije za 2025./26. pastoralnu godinu – Teme za razgovor“, kojeg je priredio nadbiskup Zgrablić.

U tom sadržajnom i načelno – praktičnom strukturiranom djelu na 239 stranica, predložene su, prateći duh pojedinih razdoblja crkvene godine, konkretne teme i sadržaj događaja te su predstavljene mogućnosti i sadržaj održavanja različitih inicijativa: susreti, skupovi, tribine, kateheze, duhovne obnove, stručna izlaganja, svjedočanstava, formacije, seminari, hodočašća, radionice, za svako od četrnaest Povjerenstava u Nadbiskupiji, kao pomoć i poticaj povjerenicima u osmišljavanju i poduzimanju budućih inicijativa.

U priručniku je za svako Povjerenstvo razrađen popis prijedloga, opisano  što je u Nadbiskupiji moguće produbiti, proširiti i kako se sve može zauzeto djelovati na dobro zajednice vjernika. Svaki predstojnik dobio je primjerak toga godišnjeg priručnika kao predložak za rad, u kojem je nadbiskup iznio konkretne  smjernice u ponudi vjernicima za pastoralni rad na razini župa, dekanata i Nadbiskupije.

„Cilj svih povjerenstava je slaviti Boga, osobno posvećenje i služiti narodu kroz konkretna djela, animaciju i prisutnost u životu Crkve i društva. Rad povjerenstava trebao bi biti proširena ruka pastirske brige u osluškivanju nadahnuća Duha Svetoga i potreba ljudi te ponudi osmišljenih odgovora. Povjerenstva su pozvana surađivati s crkvenim i civilnim institucijama i povezivati župu, dekanat, zajednice i Nadbiskupiju“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je tim Priručnikom želio potaknuti povjerenike i članove povjerenstava „na kreativno promišljanje i strateško planiranje“ u osmišljavanju događaja i inicijativa te ih potaknuti na međusobnu suradnju.

„Pozivamo članove Povjerenstava da svoje djelovanje ne usmjere isključivo na zajednicu kojoj pripadaju u župi, nego da se s osjećajem zajedničke odgovornosti uključe u život cijele Nadbiskupije. Snaga povjerenstava dolazi upravo iz zajedničkog služenja i povezanosti u tijelu Kristove Crkve koje nadilazi pojedinačne strukture“, poručio je mons. Zgrablić.

U prigodnom priručniku je za svako Povjerenstvo iznesen opći plan i ciljevi rada povjerenstava po mjesecima, koncizno je istaknuto poslanje i područje njihovog djelovanja, vizija i naglasci rada te smjernice za suradnju s drugim tijelima i zajednicama u mjesnoj Crkvi.

U priručniku je opisan pastoralni cilj i obrazloženje pojedine inicijative na pastoralnoj, teološkoj i duhovnoj osnovi, glavne točke i naglasci događaja  te praktične upute za njihovu provedbu (kome je susret namijenjen, tko sudjeluje, gdje i kako), uz poticajne misli iz Svetog Pisma i Crkvenog učiteljstva. Predloženi su osobni zadaci i članovima povjerenstava, ponuđena su im pitanja u smislu i vlastitih refleksija s obzirom na učinjeno u područjima njihovih različitih nadležnosti.

„Plan je osmišljen tako da bude prilagodljiv i primjenjiv. Svako povjerenstvo, župa ili zajednica može ga prilagoditi vlastitim mogućnostima te istovremeno ostati dio zajedničkog ritma pastoralne godine u Nadbiskupiji“, rekao je mons. Zgrablić.

Zahvalio je svima koji „predano i odgovorno sudjeluju u radu povjerenstava u župama, zajednicama i na razini Nadbiskupije“ i na njihovom doprinosu duhovnim, pastoralnim i kulturnim plodovima u mjesnoj Crkvi. Poželio je da taj prijedlog pastoralnog plana „dodatno potakne na kreativno, hrabro i povezano djelovanje“ u novoj pastoralnoj godini, za dobro Crkve i svih kojima su pastiri i angažirani vjernici laici poslani.

„Razmisli što me u Crkvi potiče, a što sputava? Važno je stvoriti kulturu slušanja i sudjelovanja u kojoj vjernici nisu samo korisnici pastorala, nego njegovi stvaratelji i nositelji. Crkva treba tvoj glas. Ne čekaj da te se pita – dođi i reci! Forum nije kraj razgovora – to je početak zajedničkog puta“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši na osposobljavanje i formaciju vjernika kao autentičnih, kreativnih i odgovornih komunikatora i svjedoka vjere u svakodnevnom životu „gdje mnogi traže smisao i istinu“, kao udovi Crkve koja „vidi, razumije i prati“ vjernike svih dobnih skupina, potreba i staleža.

„Neka taj Plan bude temelj, a ne granica – orijentir koji potiče slobodu duha, kreativnost i povezanost. Neka svi članovi povjerenstava osjete povjerenje koje im je dano i budu nositelji žive i vidljive Crkve u župnoj zajednici i izvan nje. Krist nas poziva da budemo glas, ruke i srce Crkve danas“, poručio je nadbiskup Zgrablić povjerenicima i posredno svim dionicima pastoralnih aktivnosti u Zadarskoj nadbiskupiji, u želji da se produbi eklezijalno zajedništvo u mjesnoj Crkvi kroz liturgijska slavlja, molitvu, sakramente, različite duhovne susrete i dijalog.

Svi prijedlozi opisani su u duhu prilaženja i izgradnje žive zajednice vjernika u kojoj „nitko nije zaboravljen, gdje se vjera pretače u konkretna djela i zajedništvo, a Isus dolazi tamo gdje ga se čeka s najviše čežnje“, poručio je mons. Zgrablić.

Predložene inicijative i teme „jačaju osjećaj pripadnosti Crvi i otvorenosti za Krista u zajedničkom hodu vjere“, u zahvalnosti za primljene darove, ali i potrebu da ih se razvija i u odgovornosti za buduće naraštaje u prijenosu vjere.

Nadbiskup je rekao da su napisani pastoralni prijedlozi u službi doprinosa rasta osobne i zajedničke vjere u suradnji između svećenika i vjernika laika, u njihovoj međusobnoj podršci, u Crkvi „u kojoj laici, vođeni Duhom Svetim, prepoznaju i ostvaruju svoje poslanje kroz aktivno sudjelovanje u životu zajednice i širenje evanđeoskih vrijednosti u društvu“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misu zadušnicu u crkvi sv. Kvirina mučenika na paškom groblju i sprovodni obred za Iku Tičić, majku don Darija Tičića, župnika Biograda n/m, u srijedu, 4. lipnja, na Gradskom groblju u Pagu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Don Darijeva majka Ika, rođ. Potočnjak, preminula je u ponedjeljak, 2. lipnja, u 73. godini života. Nadbiskup je zahvalio Iki „za vjeru, predanost Gospodinu, za majčinsko srce, za ljubav prema svećenicima i njihovoj službi, za skromnost i jednostavnost“. Izrazio je sućut Ikinom suprugu Anti te njenim sinovima Tončiju i don Dariju, rekavši da je vjera snaga i u tom trenutku.

Nadbiskup je poželio da nas ta smrt „utvrdi u vjeri i još više sjedini s Bogom, još jače poveže sa svetima i pokojnicima koji žive u Bogu te sjedini u vjernosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu; da nas i ta smrt podsjeti da nijedna ljubav i učinjeno dobro u Bogu ne umire, nego se preobražava u našu proslavu u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić. Na sprovodu pred otajstvom smrti i uskrsnuća s pouzdanjem u obećanje vječnog života, s pobožnošću i poštovanjem, ispratila se Ika na putu prijelaza s ovoga svijeta Ocu, moleći da joj milosrdni Krist bude svjetlo, mir i život vječni.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Ivanu i Isusove riječi: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”, nadbiskup je rekao da je čas o kojem Isus govori čas Njegove muke, smrti i uskrsnuća, u kojem će se u potpunosti ispuniti Njegovo poslanje.

„Taj čas nije trenutak trijumfa u ljudskom smislu, nego trenutak kad će Božja ljubav i slava biti objavljene do kraja. Isus zna da jedino kroz smrt može doći do uskrsnuća, da samo žrtvom može donijeti život svijetu. Taj čas Isus je čekao s punom sviješću, s predanjem Ocu, jer zna da će se u tom času proslaviti On, ali i Očevo ime i spasenje čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić.

„Isusova smrt nije tragedija, nego objava slave. Taj čas križa i smrti nije čas gubitka i nestanka, nego čas u kojem se rađa novi život. Kao što porođajna bol donosi trpljenje, ali i novi život, tako i Isusova muka otvara vrata spasenja. U toj smrti ne gubi se ništa što je vječno – gubi se samo ono prolazno, da bi se rodilo neraspadljivo. To je proslava Sina Čovječjega: u poniznosti križa zasjala je punina ljubavi, a u prihvaćanju patnje rodila se milost za cijeli svijet“, poručio je nadbiskup. Pšenično zrno koje umire „nije samo slika prolaznosti, nego plodnosti i obilja novog života. Smrt ima smisao kad je sjedinjena s Bogom, s Ljubavlju. I Isusova smrt, kao i svaka smrt u Bogu, nije kraj, nego ulazak u život koji se ne gubi“, rekao je mons. Zgrablić.

Ika Tičić, žena vjere, majka, supruga, ostavila je za sobom rod životima koje je oblikovala ljubavlju, strpljivošću, molitvom i predanošću; don Dario služi Kristu i Crkvi „snagom osobnog duhovnog poziva i dubokim korijenima obiteljske vjere u koju je utkana Ikina ljubav prema Bogu, prema svećeniku i dubokom poštovanju prema svećeničkoj službi“.

Ikin život nastavlja donositi dobro u drugima: u vrijednostima koje je prenijela, u vjeri koju je svjedočila, u ljubavi koju je darivala. Taj plod oblikuje druge i ono što vodi k Bogu, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i Isusove riječi u molitvi: “Duša mi je sada potresena. I što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa! Ali zato dođoh u ovaj čas. Oče, proslavi ime svoje!” (Iv 12,27-28).

„Za Isusa je trenutak blizine osobne smrti čas najveće ljudske napetosti i bezuvjetne poslušnosti Ocu. Isus ne skriva svoju potresenost; On je Božji Sin, ali i potpuni čovjek, sa stvarnim strahom pred patnjom i smrću. No, Isus ne razmišlja kako pobjeći od smrti. On u smrti vidi vrijeme svoga ispunjenja. Umjesto plana bijega, moli Oca da se u njegovoj smrti proslavi Očevo ime.

Isus traži da se u njegovoj muci, smrti, njegovom trpljenju i uskrsnuću, objavi prava narav Boga: ljubav do kraja, milosrđe jače od grijeha, život jači od smrti. To je slava Očeva – ne moć u ljudskom smislu, nego Božja vjernost čovjeku i Njegovim obećanjima, Njegovoj pravednosti koja se očituje u milosrđu i neizmjernoj ljubavi koja spašava čovjeka“, rekao je nadbiskup, istaknuvši odgovor na Isusovu molitvu u glasu s Neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti”.

„Bog Otac potvrđuje da je u Isusovom dosadašnjem životu i djelovanju već očitovana Njegova slava – kroz naviještanje Kraljevstva nebeskog, kroz mnoga znamenja koja je činio, kroz oproštenja koja je dijelio, kroz istinu koju je živio – ali sada će ta slava biti zapečaćena križem, potpunim sebedarjem. U Isusovoj smrti koja izgleda kao poraz, Bog objavljuje svoju najveću pobjedu: da On ljubi do kraja, On je ljubav koja ne postavlja uvjete i koju ništa ne može zaustaviti te u toj ljubavi nudi spasenje svima“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da naša vjernost i ljubav imaju vječnost u sebi, jer dolaze od Boga i vode Bogu.

„Smrt ostavlja prazninu, ali nije kraj. U Kristu i s Kristom, smrt je novo rođenje. Vjera nas uči da Bog nije odsutan u boli. On je ušao u našu patnju, u našu smrt, On je patnju i smrt preobrazio u uskrsnuće, u proslavu. Isus nije pobjegao od časa smrti, nego je u smrti otkrio novi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Zahvalio je Bogu za život Ike i Božju proslavu koja će se očitovati u njenom životu. „U svom skromnom, svakodnevnom životu, Ika je znala tko je Gospodar njenog vremena. Živjela je skromno, dostojanstveno i tiho, kao što pšenično zrno nije glasno kad umire, ali iz njega niče novi život“, rekao je nadbiskup. U molitvi za dušu Ike, poželio je da je Gospodin primi među svete i izabrane i da uđe u radost svoga Gospodina.

I.G.

Foto: Tin Vidov / Privatna arhiva

Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja u nedjelju, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bog želi ljubiti i djelovati u nama; da naše riječi, naši postupci, naši izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Tada vječnost prodire u sadašnjost“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je „svaki kršćanin pozvan  postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. Kršćanin je pozvan biti Božja prisutnost između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame“.

„Jedinstvo naše povezanosti s Bogom postiže se kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi, kroz sakramente, u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć“, poručio je nadbiskup, naglasivši da Bog dijeli svoj božanski život s nama ljudima, što znači sudjelovanje u sâmoj Božjoj naravi.

„Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac“, poručio je nadbiskup, rekavši da „Isusova slava nije svjetovna slava ni moć, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, istine, uskrsnuća i punine života“.

Osobiti znak jedinstva između Boga i čovjeka je trajni đakonat kojega će primiti Motušić. „Taj čin događa se u lipnju, mjesecu koji je posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce Isusovo je izvor svakog poziva i svakog služenja. Primanje kandidature za đakonat događa se u ozračju toga Srca koje sve ljubi, poziva i posvećuje“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da „Josip činom primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu“, a smisao našeg služenja nalazimo u Kristu.

„To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje,  u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. Srž te službe je ono za što Isus moli: jedinstvo s Njim i međusobno“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo vjernike na molitvu za Josipov put prema trajnom đakonatu: „Neka njegov ‘Da’ Kristu bude nadahnuće da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, po našoj vjeri, djelotvorni kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami. Neka njegov primjer i nas potakne da osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Molimo da u Josipovom služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, poziva i spašava“.

Nadbiskup je zahvalio Josipu što je „otvorio srce Gospodinu i rekao svoje ‘Evo me!’ u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti; što je prepoznao Božji poziv i odlučio na njega odgovoriti“. Zahvalio je i Josipovoj supruzi, jer njegov odgovor nije moguć bez njene suglasnosti, podrške i vjere, njegovoj obitelji, djeci, najbližima, „jer oni s njim dijele teret i radost poziva“. Nadbiskup je zahvalio i  župi Belafuža, jer „duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove“.

„Kada Josip stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovom životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji, kao oženjen muškarac, živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima“, rekao je mons. Zgrablić i čestitao Josipu na njegovoj otvorenosti Božjoj milosti. Njegov korak kandidature „nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospodin učvrsti Josipa u vjernosti te da put đakonske službe bude njegovo posvećenje i blagoslov za njegovu obitelj, suprugu i djecu, za župnu zajednicu i cijelu Crkvu.

Obred primanja kandidature za đakona

Nakon propovijedi nadbiskupa, na poziv don Ante Dražine, rektora sjemeništa ‘Zmajević’, po riječima: „Neka pristupi tko ima biti primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata Zadarske nadbiskupije – Josip Motušić’, Motušić je pristupio sa svoga mjesta u prezbiteriju ispred oltara i slušao riječi nadbiskupa Zgrablića koje prema obredu glase: „Predragi sine. Pastiri  i učitelji koji su odgovorni za tvoj odgoj i obrazovanje i svi koji te poznaju, dali su o tebi dobro svjedočanstvo i mi ga s punim povjerenjem prihvaćamo. Hoćeš li odgovoriti Gospodinu na Gospodinov poziv i svoju pripremu tako privesti kraju, da postaneš prikladan za službu Crkvi što ćeš je u svoje vrijeme primiti po svetom redu?“, upitao je nadbiskup Zgrablić. – „Hoću“, odgovorio je Motušić.

„Hoćeš li svoj život tako oblikovati, da Kristu Gospodinu i njegovom tijelu, koje je Crkva, uzmogneš vjerno služiti?“. – „Hoću“, odgovorio je Motušić.

„Crkva s radošću prima tvoju odluku. Bog neka dovrši što je u tebi započeo. Amen“, završne su riječi nadbiskupa Zgrablića prema obredu primanja u kandidate za trajni đakonat, nakon čega su vjernici molili Vjerovanje.

Biografija Josipa Motušića

Josip Motušić rođen je 30. lipnja 1977. u Zadru. Kršten je u crkvi sv. Šime u Zadru, a razdoblje osnovne škole proveo je u belafuškoj župi Uznesenja BDM gdje je primio sakramente Svete pričesti, Potvrde i Ženidbe.

Završio je srednju Tehničku školu u Zadru (tehničar za elektroniku). Josipov otac je od stradanja na bojištu, 90 % – ni invalid Domovinskog rata.

U 21-godišnjem braku sa suprugom Verom ima četvero djece. Kćer Nia je na prvoj godini studija, Petra pohađa drugi razred srednje škole, Mihael ide u 4. razred osnovne škole, a Gabrijela će 2025. / 26. školske godine krenuti u prvi razred.

Supruga radi u Gimnaziji Franje Petrića (MIOC) u Zadru kao profesorica Engleskog i Latinskog jezika. Diplomirao je na Kineziološkom fakultetu 2009. za profesora tjelesne kulture. Stručni ispit položio je 2012. godine.

Preddiplomski dvopredmetni studij, smjer Teološko – katehetski i Filozofija, upisao je 2013. g., a nakon njega diplomski studij u Zadru. Diplomirao je na temi „Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. i povijesno – kritička metoda“ na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Pet godina radio je kao školski vjeroučitelj. Od 2024. g. zaposlen je kao pomoćnik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

U župi Uznesenja BDM aktivno djeluje 17 godina u župnom pastoralu, kao kateheta, izvanredni djelitelj pričesti, u radu s ministrantima itd.

Prethodni belafuški župnici Anđelko Buljat, Dario Tičić i sadašnji Mikulić, župni vikari, profesori na Teološko – katehetskom odjelu i aktivna župna zajednica bili su mu primjer i podrška u izgradnji zrele vjere.

Don Zvonimir Mikulić, belafuški župnik, zahvalio je Bogu što je jedan od župljana, Motušić, prepoznat kao kandidat za sveti red đakonata, kako bi služio kao trajni đakon u Crkvi. „Kandidatura je prvi od koraka koji prethodi đakonskom ređenju. Nadamo se da ćemo uskoro biti ojačani za trajnog đakona, poslužitelja Crkvi. Josip godinama služi u župi. Neka Bog pomogne Josipu na putu njegovog poziva i svima nama da se učvrstimo u onome u što nas Gospodin vodi“, potaknuo je župnik Mikulić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je sliku Gospe Maslinske u dvorištu ispred župne crkve koju je kao kapelicu kamenom obložio i plato na kojem se nalazi popločao kamenoklesar Antonio Vulić iz Zadra sa sinom Antom, kao zavjetni dar župi. Na tom mjestu brojni vjernici i prolaznici zaustavljaju se u molitvi Majci Božjoj.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Primanje Josipa Motušića za kandidata za sveti red đakonata – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je članovima crkvenih zajednica, pokreta, udruga i drugih oblika zajedničkog okupljanja u Zadarskoj nadbiskupiji, Poziv na Duhovsko bdjenje koje će se u katedrali sv. Stošije u Zadru održati u subotu, 7. lipnja. Poziv nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Tradicionalno duhovsko bdjenje u Zadarskoj nadbiskupiji u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete, koje nas okuplja i ove godine, ima osobitu dubinu jer ga želimo proslaviti u ozračju Jubilejske godine koju živimo pod geslom „Hodočasnici nade“. Ovo posebno vrijeme milosti i duhovne obnove poziva nas – kao narod Božji, kao vjernike i svjedoke Kristove ljubavi – da još dublje obnovimo svoju vjeru, svoje zajedništvo i svoje poslanje. To je poziv da hodimo zajedno, kao braća i sestre, nošeni nadom koja dolazi od Duha Svetoga.

Stoga vas, dragi članovi zajednica, pokreta, bratovština i sestrinstava te svih drugih oblika zajedničkog okupljanja koje djeluju u župama Zadarske nadbiskupije (župna pastoralna vijeća, ekonomska vijeća, caritasove skupine, župni zborovi, zajednice i zborovi mladih, dječji zborovi, vjeroučitelji, župni animatori, ministranti…), srdačno pozivam da se svi zajedno okupimo na Misi bdjenja uoči svetkovine Duhova, koju ćemo slaviti u Katedrali sv. Stošije u Zadru, u subotu, 7. lipnja 2025., s početkom u 20,00 sati.

Naša katedrala nije samo povijesno i duhovno središte, već i vidljivi znak jedinstva Crkve koja živi u Zadarskoj nadbiskupiji. Zato vas pozivam da upravo tu, kao jedno tijelo u Kristu i kao zajednica vjernika u različitosti darova i karizmi, zajedno slavimo Duha Božjega koji okuplja, pokreće i jača Crkvu.

Sudjelovanje na ovom zajedničkom molitvenom bdjenju od velike je važnosti iz više razloga. To nije samo pobožna gesta – to je ponajprije čin žive vjere, odgovor srca na Božji poziv i snažno svjedočanstvo naše odanosti Kristu, ali ujedno i znak naše ljubavi prema Bogu i prema Božjem narodu –  Crkvi. To je trenutak u kojem svi mi – različiti, ali povezani istim Duhom – postajemo jedno mistično Tijelo Krista uskrsloga, urastajući u jedan glas, jedno srce koje kuca za Boga i čovjeka. Naša različitost nije prepreka, već bogatstvo – ona je znak istog Duha Svetoga koji puše gdje hoće i koji svakom daje darove za zajedničko dobro.

U Isusovoj molitvi koju nam je sv. Ivan zapisao, slušamo kako se obraća Ocu riječima: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17, 21). Upravo ta molitva duhovni je okvir našega bdjenja – kako bi se i u ovoj noći, pred silaskom Duha Svetoga, ujedinili u Kristovoj molitvi za jedinstvo, međusobnu ljubav i mir u našim srcima i svijetu.

Upravo u tom duhu ohrabruje nas i papa Lav XIV., koji je u svojoj prvoj homiliji, na Trgu sv. Petra 18. svibnja ove godine, poručio:

„Svjetlom i snagom Duha Svetoga gradimo Crkvu utemeljenu na Božjoj ljubavi, znak jedinstva, misionarsku Crkvu koja širi ruke svijetu, koja naviješta Riječ, koja se ne boji biti uznemirena poviješću i koja postaje kvasac sloge za čovječanstvo. Zajedno, kao jedan narod, kao braća, svi kročimo ususret Bogu i ljubimo se međusobno“.

Ova Papina poruka i želja naš je putokaz. Zajedništvo nije samo organizacijska potreba, ono je duboko kršćansko i duhovno svjedočanstvo – jedinstva, međusobne ljubavi i žive vjere. Zato vas još jednom pozivam i srcem potičem: dođite na molitveno bdjenje uoči svetkovine Duhova, budimo zajedno u molitvi i iščekivanju Duha Svetoga!

Pozivam i sve župnike i svećenike naše Nadbiskupije da osobno potaknu članove svojih župnih zajednica na sudjelovanje u ovom duhovskom molitvenom susretu. Pozivam i sve svećenike, koji god mogu da osobno sudjeluju – kao pastiri koji bdiju zajedno sa svojim narodom i svjedoče jedinstvo Crkve u Duhu Svetom.

Neka naše bdjenje pred Duhove ne bude tek formalno okupljanje, već istinski odgovor na Isusovu molitvu za jedinstvo. Neka to bude noć bdjenja u kojoj nas Duh Sveti združuje u jedno, jača u međusobnoj ljubavi koja nadilazi razlike, obogaćuje u vjeri koja svijetli u tami, krijepi u nadi koja okuplja i gradi.

Radujem se zajedničkom susretu u molitvi, pjesmi i slavlju Boga Duha Svetoga.

Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

+ Milan Zgrablić, v.r.

nadbiskup

Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, svečano misno slavlje u župi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima u četvrtak, 29. svibnja, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

„Uzašašće pred nas stavlja nebo kao cilj, vječnu radost, a Gospa je bila prva nositeljica te Radosne vijesti i Duha Božjega. Bog je sišao u ljudsko tijelo, postao čovjekom, da bi nakon žrtve križa i smrti, slavno uskrsnuo i uzašao Ocu nebeskom kao pravi Bog i pravi čovjek“, rekao je biskup Rogić, razmatrajući događaj koji se zbio 40 dana od Uskrsa i Marijinu ulogu u zajedništvu s učenicima u iščekivanju Duha Svetoga.

„Tijekom 40 dana Isus se ukazivao učenicima, hrabrio ih i gradio njihovu vjeru, obećao im drugog Branitelja – Duha Božjega, Silu odozgor. Duh će ih osposobiti da budu svjedoci i navjestitelji Uskrsnuća, Radosne vijesti spasenja, otvorenih vrata neba, vječnosti na koju Bog poziva čovjeka“, rekao je mons. Rogić.

„Isusovo Uzašašće oživljava događaj kad je uskrsli Krist naočigled svojih učenika uzašao k Ocu nebeskom. On, pravi Bog i pravi čovjek, vratio se u puno zajedništvo božanske naravi, uznoseći k Ocu i našu ljudsku narav. Kao da se tim događajem dovršio događaj uskrsnuća. Pobijeđena je smrtnost ljudske naravi i ljudstvo sada ima siguran put u vječnost“, poručio je biskup, istaknuvši: „Bog je utjelovljenjem odložio svoje božanstvo, a uzašašćem je uzdigao naše čovještvo u zajedništvo božanske ljubavi Presvetog Trojstva“.

Krist je uzašao svome Ocu nakon što je „u potpunoj poslušnosti ispunio volju Očevu, izliječio čovjekov prvotni neposluh i donio pobjedu života nad smrću, pobjedu Božje ljubavi nad čovjekovim grijehom. Pozvao je svoje učenike da budu hrabri jer je On pobijedio svijet. Obećao im je da će biti s njima do svršetka svijeta, pozvao ih da čuvaju njegove zapovijedi i tako ostanu u njegovoj ljubavi“, rekao je mons. Rogić.

Biskup je upozorio da u našem vremenu punom nesigurnosti i neizvjesnosti, „nedostaje jasnoća što je dobro, a što zlo. Vrijednosti života, čovjeka, obitelji i ljudskog dostojanstva kao da se žele graditi na lažnim slobodama, lažnim temeljima čovjekove samodostatnosti. Božji zakon se gura u stranu, a čovjek želi svime zagospodariti“, upozorio je predvoditelj slavlja.

Mnogi nečemu robuju, tehnologiji, brzini života, narušenih odnosa među najbližima, sve većoj otuđenosti. „Rado bismo našli laka i brza rješenja za svaki problem, po mogućnosti nekom aplikacijom, što brže i bezbolnije. A duša traži mira i spokoja, nade i ljubavi, životnog poleta i radosti na duge staze“, rekao je biskup.

Podsjetio je da su i naši preci u svoje vrijeme nosili svoje breme. „Nije im bilo lako, ali su u molitvi i pouzdanju, snagom vjere ustrajali i vjeru nam prenijeli. Naši preci sve su započinjali molitvom i na kraju posla Bogu zahvaljivali. Božja riječ u kući se prepričavala. Od Božje riječi se živjelo i molilo“, rekao je mons. Rogić. U tom kontekstu, podsjetio je na Isusovu riječ učenicima: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

Biskup je potaknuo vjernike da Božju Riječ čuvaju i nose „u srcu i pameti, u govoru i odlukama, da po njoj biraju što je dobro, a što zlo, što istinito, a što lažno“. Živeći po Božjoj riječi koja nas vodi k Ocu nebeskom zauvijek, otkriva se Božja ljubav.

„Nije to jednostavan zadatak za naše slabe ljudske snage, ali Bog nas ne prepušta samima sebi. Ako Božju Riječ čuvamo, ljubeći Spasitelja, zar će nam Bog uskratiti svoga Duha? Zato nam treba vrijeme slušanja i razmatranja Božje riječi. U tim trenucima dotaknuti smo ljubavlju Božjom koja donosi mir“, poručio je biskup.

Nakon Uzašašća, vjernici su ujedinjeni u molitvi, prisjećajući se apostola koji su s Marijom u molitvi iščekivali silazak Duha Svetoga. Marija je bila s apostolima u dvorani Posljednje večere i ustrajala je s njima u molitvi dok su čekali Duha Svetoga.

„Duh Sveti sišao je na Blaženu Djevicu Mariju da bi rodila Spasitelja, da bi se po Isusu preporodio čovjek za Nebo. Isus je uzašao na Nebo kao pravi Bog i pravi čovjek, da bi Duha Božjega poslao na sve ljude koji u njega povjeruju“, rekao je mons. Rogić, istaknuvši da je Marija primjer u slušanju Božje riječi, na što smo i mi pozvani.

„Marija je Božju Riječ nosila pod svojim srcem. Po njoj se Riječ Božja utjelovila, tijelom postala, djetetom rodila. Marija je Isusa stalno pratila: kad su mu klicali, kad su ga slavili i kad su ga osudili i razapeli. Marija je riznica Božje Riječi u radosti i u boli. I kad je razumjela i kad nije shvaćala, Božju Riječ je čuvala, ljubila i vjerovala. Ustrajala je u svom čuvanju Riječi Božje i sudionik je Isusove pobjede vječnog života“, poručio je mons. Rogić.

Potaknuo je vjernike da promisle koliko čuvaju Božju Riječ, Božje zapovijedi i koliko po njima žive; koliko je Isus njihov životni oslonac i mjerilo kojim promatraju sebe i svoje postupke; uče li od Krista živjeti ili su našli druge uzore po kojima se ravnaju.

„I prva zajednica kršćana imala je nedoumica kako nasljedovati Isusa. Odlučili su da slijediti Isusa znači živjeti drugačije nego svijet koji ne vjeruje i ne poznaje Isusa. Nadahnuti Duhom Božjim, nisu se klanjali lažnim idolima, nisu vjerovali lažnim obećanjima niti su se dali zavesti lagodnošću života koje drugoga iskorištava“, rekao je biskup.

Istaknuvši da su Božje zapovijedi, nadopunjene Isusovom zapovijedi ljubavi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ životni put koji vodi u vječnost, mons. Rogić je rekao: „Takav život drži nas u Božjoj blizini i njegovom blagoslovu, pa i kad prolazimo kroz nevolje. Božja obećanja su iznad svih drugih, neusporediva s bilo čime prolaznim na zemlji. Nosi ih vjera u Kristovo uskrsnuće“, poručio je biskup Rogić. U misi su koncelebrirali pakoštanski župnik Jerolim Lenkić i još desetorica svećenika.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Župa Pakoštane