Rezultat uspješno provedene Korizmene akcije Zadarske nadbiskupije, približno 62 000 eura pomoći za opremanje Palijativnog odjela Psihijatrijske bolnice na Ugljanu, predstavljen je na središnjoj proslavi Godine jubileja na Forumu u Zadru u nedjelju, 27. travnja.

Nakon popričesne molitve pri završetku misnog slavlja koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, objavio je prisutnima prikupljeni iznos ovogodišnje Korizmene akcije u kojoj su sudjelovali brojni vjernici i ljudi dobre volje iz cijele Zadarske nadbiskupije.

„Odaziv je bio ganutljiv i prepun milosrđa: prikupili smo 61.223,28 €. Svaka kap toga zajedničkog mora dobrote izraz je vjere koja nije ostala nijema, nego se pretvorila u živu ljubav prema bližnjemu. Od srca zahvaljujemo vama, dragim vjernicima Nadbiskupije i svim ljudima dobre volje, što ste otvorili svoja srca. Vaša dobrota obnavlja lice Crkve i lice svijeta“, poručio je vikar Sorić u ime zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića.

Naime, nadbiskup je želio da na Nedjelju Božjeg milosrđa, „okupljeni na Forumu u Zadru u radosti Jubilejske godine pod geslom ‘Hodočasnici nade’, s ponosom i zahvalnošću gledamo na dobro koje živi među nama. Jedan od tih svijetlih znakova nade je i korizmena humanitarna akcija Zadarske nadbiskupije“. I geslo središnje jubilejske proslave na Forumu je bilo: „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“ (Rim 12,17).

„Dobrota je svjetlo koje pobjeđuje tamu. Biti dobar znači vidjeti drugoga, osjetiti njegovu bol, pružiti ruku bez pitanja i darovati ono što se ne može kupiti – ljubav, pažnju, nadu. Dobrota ne viče; ona šapće u tišini, a njene posljedice odjekuju vječno. Zato je važno biti dobar – jer dobrota oblikuje svijet, svakog od nas, po Božjoj mjeri“, istaknuo je don Ante.

Vjernici i ljudi dobre volje „zajedničkim srcima prikupili su sredstva za opremanje Odjela palijativne skrbi Psihijatrijske bolnice na Ugljanu – mjesta gdje se život njeguje do posljednjeg daha, s ljubavlju i dostojanstvom. Neka taj dar bude živi znak da vjera, nada i ljubav nisu daleke ni nedostižne – one su među nama, u svakom djelu ljubavi. Neka nas Gospodin nadahne da budemo nositelji njegovog milosrđa, njegovog svjetla i njegove radosti u svijetu“, potaknuo je vikar Sorić.

Ček sa zapisom prikupljenog iznosa „s ponosom i u duhu zahvalnosti“, nadbiskup Zgrablić uručio je doc. dr. sc. Mladenu Mavaru, ravnatelju Psihijatrijske bolnice na Ugljanu.

„Primite ga kao znak naše blizine, naše molitve i trajne potpore. Uz vas smo i uz sve koji su uključeni u plemenitu službu svim bolesnicima, osobito bolesnicima palijativne skrbi, kao i uz sve liječnike, medicinske sestre, tehničare i cijelo osoblje koje se danonoćno brine za najranjivije među nama. Vaš rad je svjetionik nade i znak živog Evanđelja u našem društvu“, poručio je vikar Sorić djelatnicima Psihijatrijske bolnice i svim zdravstvenim djelatnicima. Zahvalio je svim dobročiniteljima koji su sudjelovali u akciji i poželio im Božji blagoslov.

Nakon uručenja čeka, dr. Mavar je zahvalio svima koji su se svojim prilozima uključili u taj „lanac dobrote“, jer je svaka donacija bila vrijedna i „kap koja se skupila u veliki slap“ konkretne materijalne pomoći. Zahvalio je Nadbiskupiji na inicijativi za organiziranje te pomoći, rekavši da će i dalje biti predani u radu s najugroženijima, među kojima su osobito osjetljivi palijativni bolesnici na izmaku života, poštujući njihovo dostojanstvo.

Dr. Mavar je istaknuo da im ta donacija dodatno znači baš u ovoj, 2025. godini, kad  Psihijatrijska bolnica Ugljan slavi 70. obljetnicu rada. To je prva bolnica u Hrvatskoj koja je osnovala Odjel za liječenje palijativnih duševnih bolesnika.

Korizmena akcija Zadarske nadbiskupije tradicionalno se organizirano provodi svake godine tijekom korizme više od dva desetljeća. U njoj sudjeluju sve župe u Nadbiskupiji, poduzeća, djeca u školama, općine i gradovi i brojni ljudi dobre volje. Akcija uvijek naiđe na plemenitu podršku javnosti te su prethodnih godina tim iznosima pomognute različite zdravstvene i socijalne potrebe diljem Zadarske nadbiskupije, ali i drugdje u Hrvatskoj, BiH i u misijama.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, održana je središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji. Svečano misno slavlje na Forumu u središtu Zadra predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

„Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“

(Rim 12, 17)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici nade!

Danas, u uskrsnom ozračju i radosti, na Nedjelju Božjeg milosrđa u Jubilejskoj godini, okupljeni smo u Zadru, srcu naše Zadarske nadbiskupije, da zajedno slavimo ono što je temelj našega postojanja: Božje milosrđe i kršćansku nadu.

1. Božje milosrđe

Božje milosrđe nije neka apstraktna Božja osobina, neka općenita dobrohotnost. Bog nam je svoje milosrđe pokazao i darovao u svome Sinu Isusu Kristu. Krist je lice Božje ljubavi okrenuto prema čovjeku, osobito onom grešnom, ranjenom, izgubljenom. Milosrđe je konkretna Božja ljubav koja se daruje iz Srca Isusova probodenog na križu i izlijeva pred čovjekovom slabošću, koja prašta, podiže, liječi, vraća smisao i dostojanstvo. Sveti Ivan Pavao II., koji je 30. travnja Jubilejske 2000. godine utemeljio Nedjelju Božjeg milosrđa, govorio je: “Milosrđe je drugo ime za ljubav koja razumije, oprašta i podiže.”

Božje milosrđe je srce Evanđelja, Radosna vijest, poruka i snaga nama: milosrđe koje nas traži kao Dobri Pastir, koje hita ususret kao Otac rasipnom mlađem sinu i onom starijem, srditom; milosrđe kao Gospodar koji ne vlada nego služi; milosrđe koje pere noge svojim učenicima, koje na križu moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, koje  teče iz Probodenog Srca Isusova, koje na uskrsno jutro dolazi zatvorenim srcima i kaže: „Mir vama!“, koje se izlijeva na nas u daru Duha Svetoga, koje nas čini djecom Božjom i omogućuje nam da suuskrsnemo s Kristom. Milosrđe je Božje Srce koje nam se daruje u snazi Kristova uskrsnuća i čini novim stvorenjima.

Božje milosrđe nikoga i nikada ne odbacuje, ali, također, ni pred kim ne relativizira istinu. Božje milosrđe ne znači odobravanje, umanjivanje težine ili negiranje grijeha i zla, nego pokazuje neumornu Božju želju da nas spasi od grijeha, da nas iscijeli i oslobodi, da nas učini dionicima svoga vječnog života, svoje svetosti.

U ovoj Jubilejskoj godini, Crkva nas poziva da iznova doživimo snagu Božjeg oproštenja i oprosta i radost osobne obnove, što nas osposobljava i potiče da se zauzimamo za dobro pred svim ljudima (usp. Rim 12, 17).

Milosrđe i nada idu ruku pod ruku. Jer onaj tko je doživio Božje milosrđe, ne može biti čovjek bez nade. I tko je iskusio Božje oproštenje i milosrđe, zna kako je velika Božja vjernost, dobrota i nježnost. To iskustvo rađa i njeguje nadu.

2. Nada – otvorena vrata milosrđu

Današnja nas liturgija, u duhu bule pape Franje „Nada ne postiđuje“ kojom se najavljuje Jubilejska godina, podsjeća na jedno duboko iskustvo: „U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako sam ne zna što mu sutra nosi“ (br. 1).

U svijetu punom neizvjesnosti, straha, podjela i boli, ovo naše okupljanje je znak. Znak da nismo odustali od nade. Znak da Crkva ne stoji na mjestu, nego korača. Znak da Bog nije daleko – nego prisutan.

Papa nas poziva da čitamo znakove vremena, ne zatvorenih očiju i srca, nego gledajući i prepoznajući koliko je dobra još uvijek u svijetu, u srcu svakog pojedinca, kako se ne bismo smatrali ophrvani zlom (usp. Isto, br. 7). I zato danas, na poseban način, želimo zahvaliti i dati priznanje svima koji čine dobro – pojedincima, obiteljima, zajednicama, institucijama, onima koji tiho, svakodnevno, bez aplauza, bez medija, bez reflektora, žive evanđelje u svakodnevici.

3. Nada – sidro života

Kršćanska nada nije površni optimizam ni slijepo očekivanje. Ona je, kako nam simbolički tumači sv. Ambrozije, sidro: „Kao što sidro ubačeno u more štiti lađu od odvlačenja i drži je čvrsto na mjestu, tako i nada drži čvrsto i jača vjeru.“

No, znamo, sidro ne zaustavlja oluju, ali nas drži sigurnima usred nje.
A vjetrovi i u naše vrijeme su mnogi, a valovi koje stvaraju visoki i pogubni.

Deklaracija o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (Beskonačno dostojanstvo),  koju je papa Franjo supotpisao na Blagovijest 2024. godine, piše u prvom broju: „Beskonačno dostojanstvo, utemeljeno na samom postojanju, pripada svakoj ljudskoj osobi, i iznad je svih okolnosti i bilo kakve situacije u kojoj se ona nalazi“ (Dignitas infinita, 1). Ovo dostojanstvo u koje je utkana kršćanska nada proizlazi iz Božjeg stvaranja i obnavlja se djelom Kristova poslanja u kojem se ostvaruje otkupljenje ljudske osobe i ljudskog dostojanstva.

Navedena Deklaracija podsjeća nas i upozorava i na teške rane čovječanstva, snažne vjetrove i opasne valove koji prijete ljudskom dostojanstvu i gase nadu života. To su: siromaštvo koje je sramota naše civilizacije; ratovi koji uništavaju nacije, siju mržnju i ranjavaju duše; migranti koji postaju broj, a ne osoba. To su, nadalje: nasilje nad ženama, zloupotrebe djece, abortus, eutanazija, surogat majčinstvo, rodna ideologija, digitalno nasilje. Sve to nisu apstraktni problemi – to su životi, to su osobe, to su sudbine koje vape za pravdom, istinom i nadom.

Ovo suvremeni oblici vrše nasilje nad nadom i nad ljudskim dostojanstvom, te  mijenjaju  civilizaciju u kojoj živimo.

Nismo imuni na ovaj mentalitet. Ovi valovi i vjetrovi i nama prijete. U ovaj nas svijet Bog šalje kako bismo razapeli jedra nade i pustili da nas sila Duha vodi prema pobjedi života.

4. Graditelji nade

Braćo i sestre!

Danas na ovom susretu, s nadom na koju nas potiče i poziva papa Franjo (usp. Isto, br. 8 – 16), gledamo u budućnost i iskreno molimo:

– Neka se nada ostvari kao mir u svijetu i mir u srcu svake osobe, kao prisutnost pravde, razumijevanja, poštovanja. Mir se postiže srcem koje vjeruje u pomirenje. Mir se  gradi djelima. Mi smo pozvani biti mirotvorci – u vlastitom domu, na poslu, u društvu.

– Neka se nada ostvari u želji za prenošenjem života i u odgovornom očinstvu i majčinstvu. Roditelji nisu samo biološke figure – oni su prvi učitelji života, ljubavi i vjere. Svaka majka i otac koji ustrajno i predano žive svoje roditeljsko poslanje – čine dobro, oblikuju budućnost, stvaraju prostor u kojem dijete raste ne samo u sigurnosti, nego u vjeri i ljudskosti.

– Neka se nada rodi u mladima, da ne izgube povjerenje u život. Pružimo im ruke, slušajmo ih, budimo im oslonac. Pratimo ih dobrim primjerom i molimo za njih.

– Neka se nada ostvari u bolesnima i starijima, djedovima i bakama, neka osjete da nisu sami. Činiti dobro znači posjetiti, nazvati, donijeti lijek, moliti za nekoga. Činiti malena djela velikog srca.

– Neka se nada ostvari u siromašnima, onima koji žive u teškim uvjetima. Činiti dobro znači dijeliti, znači biti darežljiv, znači graditi pravednije društvo u kojem dobra nisu samo u rukama nekolicine.

– Neka se nada rodi u osobama s invaliditetom, među migrantima, izbjeglicama, u onima koji traže dom. Činiti dobro znači vidjeti osobu, a ne problem.

5. Poziv na ostvarenje nade

Braćo i sestre!

U svijetu u kojem je lako postati hladan, zatvoren, sebičan – danas nas ovo okupljanje poziva na ono temeljno: da vjerujemo i ljubimo djelima, a ne samo riječima. Da svaki dan našeg života bude odgovor na Božju ljubav.

I zato se možemo danas, i svaki dan iznova, pitati: što sam danas učinio za Boga, moju obitelj, bližnjega, moju Domovinu, ovaj svijet? Ne mislim samo na molitvu, dolazak na misu, izgovorene riječi… nego: što sam učinio konkretno – u ljubavi, u služenju, u dobroti – za Njega, za Boga? Bog je prvi kojem trebamo iskazivati ljubav, a bližnji je onaj po kome se ta ljubav mora ostvariti. Jer ono što činimo drugima, činimo Njemu. Isus nam je to jasno rekao: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40). U ovome je sadržan i naš vječni sud, naše nepropadljivo dobro.

Sv. Majka Tereza iz Kalkute to je jednostavno, ali snažno sažela riječima: „Ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.“

Bog ne traži od nas senzacionalne podvige. Traži srce. Traži svakodnevnu vjernost u malim stvarima. Papa Franjo će više puta reći kako Crkva mora biti poput poljske bolnice nakon bitke (prvi puta izrekao 19. rujna 2013.). Mi smo Crkva – Narod Božji. Svi mi dolazimo iz bitke, one duhovne, obiteljske, osobne, društvene. Zato mi, Crkva, naše župne zajednice kao i civilno društvo, moraju biti mjesto pomoći, liječenja, ozdravljenja… Trebamo pitati drugoga: „Gdje te boli? Kako ti mogu pomoći?“, a sebe: “Jesam li oprostio? Jesam li pomogao? Jesam li bio tu kad je trebalo?“.

To je vjera na djelu. To je nada koja se utjelovila. „Vjera bez djela je mrtva“ (Jk 2, 28), reći će nam sv. Jakov. Dobra djela jesu utjelovljena nada koja ne vodi prema razočaranju. Tu se naša vjera pokazuje stvarnom. Jer „vjera bez djela je jalova“ Jak 2, 20). A dobro koje činimo nije samo moralna obveza – to je naš put srca i radosti, savjesti i slobode, put posvećenja i vječnog spasenja, vječnog života. Čineći dobro se preobražavamo, postajemo sve sličniji našem Stvoritelju. Kroz ljubav postajemo ono zbog čega nam je Bog darovao život, ostvarujemo ono najbitnije na što smo pozvani: biti živa slika Božja.

Papa Benedikt XVI., u enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav), piše: „Na početku kršćanskoga života ne stoji etička odluka ili neka velika ideja, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac” (br. 1).

Učinimo nešto lijepo za Boga – svaki dan. Ne zato da nas drugi vide i hvale, nego zato što nas Bog gleda, zato što time ostvarujemo sebe. I jer u tome pronalazimo radost, mir i istinsku slobodu. Učinimo dobro zato što vjerujemo Isusovim riječima: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mt 10, 42).

6. Hodočašće nade u vjernosti identitetu

Braćo i sestre!

Ove godine, dok obilježavamo i 1100 godina od početka hrvatskoga kraljevstva, želimo se danas sjećati i naših korijena – ne toliko povijesnih, nego duhovnih. U toj dubokoj i bogatoj baštini utkano je ono što nas čini narodom: vjera, kultura, jezik, ali i krv onih koji su položili život za slobodu i dostojanstvo Domovine. U kontekstu Jubilejske godine s geslom “Hodočasnici nade”, kršćansko domoljublje poprima osobitu dubinu – jer nada uključuje i želju za sigurnom budućnošću našeg naroda, za njegovim dobrim i pravednim razvojem. A imamo razloga da budemo zabrinuti.

Kršćansko domoljublje počinje sviješću o vlastitom identitetu i odgovornosti. To je ljubav koja ne isključuje, nego oblikuje. Kardinal bl. Alojzije Stepinac jasno je rekao: „Ljubiti svoj narod ne znači mrziti tuđe, već poštovati ono što je tvoje i ne dopustiti da se ono zgazi“. To je ljubav koja gradi, koja poštuje i ne dopušta da se naše naslijeđe, stečeno mukom i žrtvom, suzama i krvlju, zaboravi ili prezre.

Domovina nam nije darovana besplatno. Prošla je kroz vjekove progona, napada, i na kraju Domovinskog rata – čije se žrtve ne smiju zaboraviti. Ljubav prema Domovini danas nije samo osjećaj, nego i poziv – da budemo dostojni onih koji su je branili.

Spomenimo danas, između ostalih, slugu Božjeg Ivu Mašinu, mladića, mučenika, koji je u vremenu komunizma izgubio život samo zato što nije htio pogaziti vjeru u Boga ni izdati svoje domoljublje. Sluga Božji don Eugen Šutrin, također mučenik iz mržnje prema vjeri, nije htio napustiti svoj rodni zavičaj i sa svojom obitelji otići u Ameriku, jer je želio služiti kao svećenik Božji svome narodu u Domovini. Oni, i mnogi drugi, pokazali su kako vjera u Krista, istinsko bogoljublje i domoljublje, može biti snaga i u najmračnijim trenucima. I zato su oni nama danas poticaj i ohrabrenje da ih nasljedujemo.

U vremenu globalizacije, skrivanja i brisanja kršćanskog identiteta u Europi, diktature relativizma (papa Benedikt XVI.) u kojem pojedinac sebe stavlja kao vrhovnu normu dobra, i diktature ravnodušnosti (papa Franjo) u kojem svatko gleda samo svoj osobni interes, gdje se sve stavlja pod znak upitnika, pa čak i pod izlikom brige i poštivanja tuđeg identiteta i uvjerenja, osobito je važno znati tko smo. Naš identitet nije zastarjeli mit, nego živa poveznica s onim što jesmo i što želimo ostati. Ako izgubimo kršćanski i narodni identitet, osušio nam se korijen, izgubit ćemo i sposobnost da istinski volimo svoju Domovinu. Stablo bez korijena, kao ni sidro bez čvrstog tla, ne može odoljeti ni slabim vjetrovima. Pojedinac i narod bez svijesti o svojim kršćanskim korijenima i bez svog jasnog identiteta pogodno su tlo za mnoge manipulacije svakakvih ideologija i interesa (usp. Papa Franjo, Fratelli tutti, br. 13).

Zato budimo ponosni na naš kršćanski identitet – ne iz prkosa i obijesti, nego iz zahvalnosti – na baštinu koju su nam ostavili naši pređi: vjeru, jezik, kulturu, narodnu svijest. Naša je zadaća danas ustrajati u dobru, prenositi kršćansku istinu i čuvati ono što nas oblikuje i učvršćuje u dostojanstvu djece Božje. Kršćansko domoljublje danas znači moliti, raditi, činiti dobro, žrtvovati se, čuvati i njegovati svoju kulturu i običaje, svjedočiti i odgajati nove naraštaje u ljubavi prema Bogu i svom narodu. Doprinositi svojoj domovini znači živjeti i donositi zakone utemeljene na naravnim i moralnim kršćanskim principima. Kao hodočasnici nade, idemo naprijed, ali ne sami – nego s Kristom. On je naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). Krist je sigurnost nade koja je položena u naša srca i koja  ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

7. Zajedništvo sa svetima

Braćo i sestre!

Sveci su osobe koji su herojski, bez kompromisa, živjeli kreposti vjere, nade i ljubavi. Papa Benedikt XVI. će reći da svece „očima vjere vidimo kako sjaje poput zvijezda pune slave na Božjem svodu” (Homilija, 1. studeni 2006.). Mi i danas ispovijedamo vjeru u „općinstvo svetih“ (Simbol vjere), zajedništvo zemaljske i nebeske Crkve. Znak naše povezanosti s njima i zahvala za duhovnu baštinu koju su nam ostavili i od koje i mi živimo jest i naša današnja procesija ulicama Poluotoka. Procesija će biti znak naše vjere u općinstvo svetih, ali i svjedočanstvo da i mi želimo biti svetima blizu, njih hrabro nasljedovati u našim okolnostima života, biti „hodočasnici nade“ na putu kojim su i oni išli, prema cilju koji su oni postigli. Ova procesija je produžetak ove euharistije: Božji narod u hodu, zemaljska i nebeska Crkva zajedno, s pogledom prema Kristu Uskrslom, u nebo. S nogama smo na zemlji, a srcem u zajedništvu s onima koji su pobijedili zlo dobrotom, koji su puni slave Božje poput zvijezde na nebu.

 Zahvala

Hvala vama, dragi hodočasnici nade. Hvala što ste ovdje. Što ste došli kako bi bili znak jedni drugima, kako bi bili zajednički odgovor na vapaj naše nade.

Nemojmo zaboraviti: graditi bolje društvo nije samo politička i ekonomska misija – to je duhovni poziv. Pozvani smo, svatko, bez iznimke, svatko, graditi društvo u kojem će svaka odluka biti utemeljena na istini evanđelja, dobroti, milosrđu i uzajamnom poštovanju. Želimo biti dio društva koje ne štiti samo interese, nego brani čovjeka i njegovo beskonačno dostojanstvo – svakog čovjeka – od začeća do prirodne smrti.

Sidro je bačeno. Nada je s Kristom uskrsnula. Oluje će doći, ali mi se ne bojimo. Drži nas Kristova nada, a nada s njime ne postiđuje (usp. Rim 5, 5). Kada činimo dobro donosimo mnogo roda (usp. Iv 15, 16). Dobro nikad ne ostaje bez ploda.

Na kraju, neka nas Krist – naša Nada – u ovoj Jubilejskoj godini učvrsti u dobru, utješi u slabosti i ohrabri za djelovanje. Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, Majka naša i Kraljica Hrvata, neka nas zagovara na hodočasničkom putu nade.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

  nadbiskup

Zadar, Forum, 27. travnja 2025.

Foto: I. Grbić

Na središnjoj proslavi Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na Trgu ispred crkve sv. Marije na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja.

Uvodni pozdravni govor na početku mise nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

s radošću i zahvalnošću Bogu pozdravljam vas sve, okupljene danas na ovom povijesnom mjestu – Trgu rimskog Foruma, u srcu našega Zadra – na slavlju Nedjelje Božjeg milosrđa i središnjoj proslavi Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ovdje smo danas ujedinjeni u vjeri i zajedništvu, okruženi veličanstvom Božjeg stvaranja – trima nacionalnim parkovima: Paklenicom, Kornatima i Krkom te trima parkovima prirode: Vranskim jezerom, Telašćicom i Velebitom.

Ovi parkovi, koji okružuju našu Nadbiskupiju sa svih strana, istoka i zapada, sjevera i juga, podsjećaju nas da smo doslovno uronjeni u Božju ljepotu – s mora, iz unutrašnjosti, s kopna i s visina.

Ova ljepota koja nas okružuje nije samo prirodni dar, nego i znak Božje blizine i njegove dobrote. Na ovom prostoru, gdje se susreću bogata duhovna baština i čudesna priroda, zahvaljujemo Gospodinu za svaki list i kamen, vjetar i val, otok i planinu – za sve što nas podsjeća na Božju prisutnost, ljubav i stvarateljsku snagu. Pozvani smo čuvati ove darove i živjeti s njima u zahvalnosti i odgovornosti.

Dobrodošli svi – s otoka i kopna, pojedinci i obitelji, djeco, mladi i stariji; članovi župnih zajednica, bratovština, crkvenih pokreta, karitativnih i civilnih organizacija; osobe s invaliditetom, hrvatski branitelji. Posebno pozdravljam i sve vas koji djelujete u crkvenim i civilnim udrugama, u društvenom i gospodarskom životu, u školstvu, kulturi, zdravstvu, medijima i sigurnosnim službama. Hvala vam što svojim radom i predanošću gradite društvo utemeljeno na pravdi, poštovanju i solidarnosti.

Pozdravljam našega župana gosp. Božidara Longina i gradonačelnika grada Zadra, gosp. Branka Dukića.

Nedjelja Božjeg milosrđa, koju s posebnom radošću slavimo u ovoj Jubilejskoj godini, često se naziva i “Malim Uskrsom” – jer nas ponovno i snažno vraća u srce uskrsnog događaja: Krist je živ, uskrsnuo je i došao među nas da bi nam donio ono što najviše trebamo – mir. Uskrsli Gospodin dolazi učenicima i govori: “Mir vama!” – upravo tim riječima počinje i susret koji se događa u svakoj euharistiji.

Euharistija je živi susret s Kristom uskrslim, onim koji svoje milosrđe nije ostavio samo kao riječ, nego ga je učinio stvarnošću našega života. On nam daje mir – onaj duboki, nutarnji mir koji ispunja ljudsku čežnju, koji daje smisao patnji, koji gradi zajedništvo i koji je ispunjenje naše nade.

Danas, u ovom zajedničkom slavlju, ujedinjeni s cijelom Crkvom koja živi u Zadarskoj nadbiskupiji, donosimo Gospodinu svoje živote, svoje radosti i terete, i zahvaljujemo mu jer nas neprestano iznova podiže i šalje da budemo nositelji njegova milosrđa u svijetu.

Nakon svete mise, u zajedništvu i pobožnosti, krenut ćemo u procesiji ulicama našega Poluotoka – kao hodočasnici nade, kao Crkva u pokretu, kao Narod Božji koji zajednički putuje prema vječnoj Domovini, u znaku jedinstva s nebeskom Crkvom, u zajedništvu –  općinstvu svetih, svjedočeći da nas Božje milosrđe ne ostavlja istima, nego nas mijenja, obogaćuje, povezuje i šalje.

Dobrodošli svi, i neka nas u ovom svetom slavlju vodi i jača Onaj koji je izvor svakog milosrđa – Isus Krist, Gospodin i Otkupitelj, naš Mir.

Neka Gospodin, po Duhu Svetom kojeg nam je obećao i poslao, i sada izlije na nas svoje milosrđe i mir kako bismo ga očišćena i obnovljena srca radosno mogli slaviti ovom svetom euharistijskom službom i ophodom ulicama našega Grada.

Uputimo u ovom našem molitvenom susretu molitvu za preminulog našeg papu Franju i za novog papu.

Saberimo se, braćo i sestre. Postanimo svjesni Božje blizine i zajedništva s njime. Neka nam Uskrsli Gospodin otvori oči da ga možemo prepoznati kao učenici u Emausu. Pokajmo se za naše grijehe, slabosti i propuste i molimo oproštenje da Gospodinu što dostojnije prikažemo ovo svete euharistijsko otajstvo.

+ Milan Zgrablić,

   nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji na Nedjelju Božjeg milosrđa 27. travnja na Forumu počela je duhovnim predprogramom čiji je sadržaj osmislio fra Bojan Rizvan, predstojnik Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije.

U razmatranjima o značenju Godine jubileja, Rizvan je istaknuo da se tom proslavom Zadarska Crkva pridružuje hodu Opće Crkve i ugrađuje u njeno zajedništvo kao „hodočasnici nade“ u kojoj želimo prepoznavati sve dobro posijano u različitim djelovanjima u društvu i domovini.

U Godini jubileja koja daruje i mogućnost potpunog oprosta, „obnavljamo spomen Gospodnje ljubavi očitovane u daru milosrđa koja obnavlja živote i ohrabruje zauzimanje u služenju bližnjima“.

Na Nedjelju Božjeg milosrđa, u predprogramu je razmatran dar Božjeg milosrđa kao izvor pouzdanja čovjeku. „Bez lica Božjeg milosrđa darovanog u Kristu, lako postajemo prepušteni svojim strahovima i tjeskobama, grijesima i beznađu. Kristovo lice milosrđa čuva naš život u nadi koju prepoznajemo i u životima bližnjih koji još nisu prepoznali lice milosrdnog Boga, ali tragaju poslušni svom glasu savjesti i služeći bližnjima donoseći im ljubav“, poručio je Rizvan.

Ulazeći u trud drugih i uživajući plodove njihovog djelovanja u ovom vremenu i kroz povijest, izgrađujemo svoj identitet u nadi da dobro nije minulo i da „dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo“ (Tuž 3,22). Ujedno, to „postaje i poziv da i mi postajemo suradnici Dobra, čineći dobro i druge na to potičući. Zahvalni smo Gospodinu za sve dobro koje čini po različitim službama i djelatnostima u društvu i svima koji su se osobno u to dobro uključili“, poručio je Rizvan.

U tom kontekstu, bili su pozdravljeni predstavnici različitih službi u mnogim područjima: obitelji, crkvene i civilne zajednice, braniteljske udruge, bratovštine i sestrinstva; kršćanske i religiozne, karitativne i humanitarne, dobrovoljne i profesionalne organizacije; političke, sigurnosne i obrambene, vojne i policijske, zdravstvene i socijalne, privredne i gospodarske, odgojno – obrazovne i kulturne, znanstvene i istraživačke, medijske, sportske, rekreativne i druge organizacije i institucije, koje svijet čine boljim, ljepšim, sigurnijim u životu čovjeka i svega stvorenoga.

„Taj mozaik dobrote potiče nas na život nade i na ohrabrenje. I naše zajedništvo je svjedočanstvo nade koja nas potiče na predanje i izgradnju civilizacije ljubavi. Proslava Jubileja je zahvala za sve dobro u različitim djelovanjima i služenjima kojih ponekad nismo niti svjesni. Puno je truda uloženo u dobro koje nas okružuje, a naše oči nekad su zamagljene našim sebičnim potrebama i željama“, upozorio je Rizvan. Zato se slavljem na Forumu željelo potaknuti „otvoriti naše oči srca prepoznajući dobro u svakome, otkrivati tragove Božje dobrote u srcima svakoga i zahvaliti za trud svih koji čine dobro te tako izvršiti Kristovu riječ: „Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov“ (Iv 4,38).

Nedjelja Božjeg milosrđa podsjeća i kako Krist poslije uskrsnuća dolazi u sredinu svojih učenika koji se nalaze iza zatvorenih vrata. „Taj prodor ljubavi u sredinu iza zatvorenih vrata svjedoči o Božjoj spasenjskoj želji da uđe iza zatvorenosti koje ograđuju naše živote i odnose. U našim strahovima, nevoljama, tjeskobama, Krist ulazi u našu povijest donoseći mir i dajući nam darove svoga Duha. Djelo Duha Božjega je otpustiti grijehe. Jubilejska godina je prilika za otpuštanje grijeha koji opterećuju naš život“, ohrabrio je fra Bojan.

Krist je učenicima pokazao svoje rane, otkrivajući čistoću praštanja i ne dopuštajući Zlome da ravna njegovim odnosima. „Ovaj Jubilej uči nas takvoj detoksikaciji naših života – da ne dopustimo da zlo uđe u naš život i zagadi ga do otpisivanja drugih. Krist nas podsjeća da praštanjem donosimo nadu beznadnima. Ne umire se uvijek od neke rane, nego i od otrova koji po rani ulazi u čovjeka“, poručio je Rizvan. U život naših odnosa smrt ponekad ne ulazi po ranama koje nam drugi zadaju, nego po otrovu kojeg pustimo kroz te rane, rekao je fra Bojan, istaknuvši: „Božje milosrđe nas čisti od našeg zla i od zla koje su nam drugi nanijeli“.

„Proces praštanja je proces uskrsnuća, življenja novog života. Ući u taj proces nije  lako i zahtjeva veliki napor jer je to put obraćenja koji se događa kroz smrt. Moramo umrijeti želji za osvetom i vraćanja istom mjerom, moramo proći kroz smrt kajanja i priznavanja vlastitih promašaja, ako želimo uskrsnuti za pomirenje i zajedništvo“, poručio je Rizvan. Ohrabrio je da na putu obraćenja nismo sami, nego nas prati Crkva s Božjim milosrđem, praštanjem i darom potpunog oprosta po zaslugama Krista i svetaca.

Slavlje na Forumu je bilo i u znaku povezanosti zemaljske Crkve hodočasnice s nebeskom i po prisutnosti relikvija svetaca koji nas zagovaraju kod Boga.

Istaknut je i spomen svjedočkog življenja svećenika iz Zadarske nadbiskupije, Slugu Božjih, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća bili mučeni i ubijeni iz mržnje prema vjeri, ali nisu dopustili da mržnja njih zahvati. Uz svako ime rečeno mjesto njihovog ubojstva i u kojoj godini su umrli.

„Znajući da je krv mučenika sjeme novih kršćana, a tako i zalog našeg svjedočanskog življenja vjere u sadašnjem vremenu, s ljubavlju se spominjemo imena tih svjedoka vjere i mjesta njihova mučenja. To su: don Eugen Šutrin ubijen u 31. godini u Privlaci noseći pričest navodnoj bolesnici; don Ante Adžija strijeljan u 64. godini blizu Obrovca; don Ante Čotić ubijen u 51. godini u Zagrebu; don Šime Batković ubijen u 31. godini tijekom granatiranja Zadra; don Mirko Didović u Zagrebu strijeljan u 59. godini života; don Ivan Kranjc u 27. godini u Erveniku zaklan i ispečen na ražnju na Badnjak; don Nikola Kuvač u 56. godini poginuo tijekom bombardiranja Zadra; don Ante Letinić u 46. godini ubijen u Šibeniku;  don Srećko Lovretić u 31. godini obješen na jarbol broda, okrutno mučen i bačen u more pokraj Dugog otoka; don Ljubo Magaš u 28. godini strijeljan, a prije toga sam je sebi morao iskopati grob; don Ivan Manzoni u 43. godini ubijen u lučkoj šumi na Dugom otoku; don Ivan Tičić u 35. godini ubijen strijeljanjem na Velebitu; bogoslov Blaženko Dunatov u 21. godini ubijen u Jazovki; sjemeništarac Vojko Gregov u 18. godini poginuo kod Knina; redovnica s. Agneza Petroša u 42. godini zvjerski mučena i obješena o stoljetnu maslinu u rodnom mjestu Brgulje na otoku Molatu i vjernik laik Ivo Mašina, ubijen u 34. godini u Kaznionici u Staroj Gradiški.

Tom nizu svjedoka vjere u bezbožnim vrtlozima različitih totalitarizama, pridružujemo i sve hrabre svjedoke kojih se sjećamo iz svoje osobne povijesti, a koji su umirali s vjerom u Gospodina i s ljubavlju prema svojim neprijateljima Primjer njihovog praštanja neprijateljima i mučiteljima ohrabruje i nas za život milosrđa. Njihova sloboda od tuđih grijeha koja se sručila na njihov život, podsjeća nas kako se istinska sloboda od Zloga gradi povjeravajući život Gospodinu i njegovoj milosti.

Nemoguće je ostvariti herojske kreposti u milosrđu bez zajedništva s Bogom, bez molitve i predanja svoga života u Božje ruke. Onda nas neće biti strah predati se ni u ruke neprijatelja. Snaga takvog predanja nije u našoj mudrosti i umnosti, domišljatosti i sposobnosti, nego u Božjoj milosti“, poručio je Rizvan.

Stoga nas i Isus poučava da molimo za svoje progonitelje, to je put življenja milosrđa. „Biti sin nebeskog Oca znači ući u proces praštanja koji počinje molitvom za svoje progonitelje“, rekao je fra Bojan i uveo u molitvu Božjem milosrđu, za snagu praštanja u našim odnosima, kao poziv da milosrđe naviještamo i darujemo.

Pri kraju predprograma puk je molio Krunicu Božjeg milosrđa koju su pjevajući animirali članovi zbora mladih koji su pjevali u predprogramu. Pjevali su zajedno Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru i Zbor mladih župe Presvetog Srca Isusova u Zadru pod vodstvom Luke Kotlara i Marte Ostojić. Prigodna razmatranja su čitali Vlatka Vučić Marasović i Josip Mihatov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misu zadušnicu za papu Franju u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 26. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za život i služenje pape Franje Crkvi i cijelom svijetu. „Riječi, geste i život pape Franje pozivaju nas da budemo Crkva srca, Crkva koja se daruje“, istaknuo je mons. Zgrablić. Papa Franjo je bio „dobar pastir koji je znao slušati, otac koji je znao suosjećati, prorok koji je znao progovoriti Božju riječ u pravi čas i o aktualnim problemima. Bio je naš brat koji je hodao s nama na hodočasničkom putu vjere, ali, hodao je i ispred nas“, poručio je nadbiskup.

Kao njegovu „duhovnu baštinu i obvezu koju treba trajno prihvaćati i provoditi u život“, nadbiskup je istaknuo značajke pontifikata pape Franje: jednostavnost i poniznost, socijalna pravda i briga za siromašne, ekologija i briga za zajednički dom, dijalog i otvorenost te reforme Crkve.

Kad papa Franjo govori o poniznosti, „misli na duboku svijest o vlastitim ograničenjima, otvorenost prema Bogu i drugima te oslobođenje od oholosti i sebičnosti. Papa je isticao da poniznost nije slabost, nego snaga koja otvara srce za Boga, govoreći da ‘bez poniznosti nećemo nikada pronaći Boga, nego samo sebe’“, istaknuo je nadbiskup.

Papin „poziv na poniznost nije poziv na povlačenje, nego na autentičnost. Poniznost oslobađa, čini nas sposobnima za služenje i spašava od idololatrije ega. Poniznost je, kaže Papa, protulijek oholosti. Govorio je da osoba koja nije ponizna ne gleda prema horizontu, nego u vlastito ogledalo“, podsjetio je mons. Zgrablić, istaknuvši Papine riječi: „Jednostavnost nije stil, nego stanje srca. Vodi nas zahvalnosti i čuva od površnosti“.

„Jednostavnost za papu Franju nije bila skromnost radi siromaštva, nego razlikovanje bitnog od nebitnog – oslobođenje od viškova koji nas guše kako bismo napravili mjesta za Boga i bližnje. To je bio njegov način života, ali i njegova poruka svijetu“, istaknuo je nadbiskup. Smatra da je Papin program sadržan u njegovim riječima: „Želim Crkvu siromašnu za siromašne“.

„Crkva koju je Papa nosio u srcu nije sjedila samo uz moćne – ona je ustajala s onima koji trpe. Papa je pokazivao da vjera bez djelovanja nije vjera i da ljubav prema siromašnima, migrantima, onima ‘na periferiji’, nije ukras, nego središnji znak Kristove prisutnosti“, rekao je mons. Zgrablić.

Papa je upozoravao na ekonomiju odbacivanja i nepravde u ravnodušnom društvu, govoreći da su „siromašni naši učitelji koji nas uče jednostavnosti i otporu prema konzumerizmu“, a „zemlja, naš dom, sve više nalik golemom hramskom otpadu“. Upozoravao je da se ne možemo zadovoljiti samo davanjem pomoći, nego treba mijenjati i strukture koje proizvode nepravdu.

Crkvi i svakome govorio je da „ne gledamo na one koji trpe kao teret, nego kao poziv na obraćenje“.

Papa Franjo je prvi papa koji je ekologiju jasno stavio u središte katoličkog socijalnog nauka. „Za njega, ekološka kriza nije samo problem prirode, već kriza duhovnosti, solidarnosti i pravde. Nije odvajao zaštitu okoliša od zaštite čovjeka. Papina enciklika Laudato si’ bila je poziv na cjelovitu ekologiju – promjenu odnosa, načina života i politike“, rekao je mons. Zgrablić.

„Papa Franjo je bio istinski pontifex – mostograditelj. Ne između ideologija, nego između ljudi“, naglasio je nadbiskup. Pozivao je na „kulturu susreta“.

„U svijetu podjela i zatvorenosti, on je birao dijalog s drugim kršćanima, s drugim religijama, s onima koji ne vjeruju. Govorio je da vjera nije povlačenje u izolaciju, nego otvaranje prema drugome i da vjera vodi vjernika da vidi u drugom brata kojega treba voljeti“, poručio je mons. Zgrablić.

Papa je isticao da dijalog ne znači odustajanje od istine, nego uzajamno poštovanje, rekavši: „Dijalog ne znači popuštanje ili kompromis, nego traženje istine u uzajamnom poštovanju“.

Papa je u sinodalnom hodu vidio priliku da Crkva „koja izlazi“ bude zajednica koja sluša, rekavši: „Sinoda nije parlament, nego trenutak slušanja Duha kroz slušanje jedni drugih“.

„Papa nije govorio o reformi kao o projektu, nego kao o obraćenju. Papa je pokrenuo reforme kurije, financijskog sustava, sinodalnog procesa i crkvenog prava i one su bile duboke, usmjerene na suštinu: služenje“, poručio je nadbiskup, citirajući papu Franju: „Reforma nije kozmetička operacija, nego povratak bîti – služenju i otvorenosti Duhu“.

„Papa nije želio Crkvu moći, nego Crkvu blizine. Ukinuo je privilegije, poticao transparentnost i uvijek vraćao smisao na bitno: Krista i Crkvu – narod Božji. Jedna od ključnih riječi njegove reforme bila je sinodalnost – zajednički hod naroda Božjega“, rekao je mons. Zgrablić, citirajući Papu: „Sinoda je proces slušanja cijelog naroda Božjega, jer svi imamo nešto za reći i svi smo dionici Kristovog tijela“.

Papa je uveo mehanizme odgovornosti u borbi protiv zlostavljanja i rekao: „Crkva mora biti sigurno mjesto za sve, a posebno za najmanje“.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu da ono što je papa Franjo „živio, neumorno naučavao i poticao, ostane u nama – da budemo Crkva poniznosti, Crkva koja sluša, grli siromašne, čuva stvoreno i hoda zajedno; da budemo, kako je i Papa želio, ‘Crkva srca, koja liječi rane i grije srca’, Crkva ‘po mjeri čovjeka’; da nastavimo hod u duhu sinodalnosti, hrabro i ustrajno s pogledom na Krista“.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Misno slavlje sa svečanim ‘Tebe Boga hvalimo’ na završetku Kapitula Franjevačke kustodije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru, u petak,  25. travnja, u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Tom misom završen je Kapitul koji je počeo u ponedjeljak, 21. travnja u samostanu sv. Frane u Zadru, tijekom kojega je i službeno dovršen i potvrđen proces transformacije nekadašnje Franjevačke provincije sv. Jeronima u status Kustodije sv. Jeronima koja je ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Za vrijeme kapitula, franjevci su razmatrali statute i smjernice prema kojima će se ravnati djelovanje i život Kustodije sv. Jeronima. Franjevačka kustodija sv. Jeronima svečano je proglašena za vrijeme Kapitula u samostanu sv. Frane u Zadru na Uskrsni utorak, 22. travnja.

U misi na završetku Kapitula, uz nadbiskupa Zgrablića koncelebrirali su fra Milan Krišto, provincijalni ministar Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, fra Domagoj Runje, predsjednik Kapitula, fra Tomislav Šanko, kustod Kustodije sv. Jeronima i druga braća kapitularci.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića na misi u crkvi sv. Frane u petak, 25. travnja, donosimo u cijelosti.

Draga braćo franjevci, draga braćo i sestre!

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs, ne samo kao jednogodišnja svetkovina, nego sudbonosni događaj u životu i vremenu.

Okupljeni danas u crkvi sv. Frane u Zadru u ozračju molitve i zajedništva, dok se opraštamo od našeg Svetog Oca pape Franje i molimo za njegovu dušu, dionici smo jednog povijesnog trenutka, osobito za Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru.

Čestitam na odvažnosti i hrabrim koracima koji su učinjeni ovih godina u preoblikovanju ove franjevačke zajednice od Provincije u Kustodiju. Čestitam na izboru i imenovanju nove uprave Kustodije sv. Jeronima: kustodu fra Tomislavu Šanku i svim savjetnicima: fra Stipi Nosiću, fra Tomislavu Krstiću, fra Diegu Dekliću, fra Leopoldu Mičiću i fra Pavlu Iviću.

1. Ne manje, nego drugačije

U trenutku kada zadarska Provincija završava svoj povijesni hod kao samostalna zajednica i nastavlja živjeti kao Kustodija unutar Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, Evanđelje po Ivanu nas vodi na obalu Tiberijadskog mora, gdje učenici, nakon noći bez ulova, ponovno susreću Uskrsloga.

Nakon razočaranja i umora, kada su možda mislili da je sve iza njih, Isus im dolazi ususret – ne s prijekorom, nego s pozivom: “Djeco, imate li što za jelo?”. On ih ne prekorava zbog prazne mreže. Umjesto toga, usmjerava ih, daje im novi smjer i ponovno puni njihove mreže. Taj prizor ne govori samo o ribi, nego govori i nadi.

Pozvani smo i mi ovaj povijesni trenutak gledati ne kao na gubitak, nego kao novo poglavlje, kao poziv da mreže bacite s druge strane – u poslušnosti Riječi, s povjerenjem u Gospodinovu nazočnost. Nova Kustodija nije manje, nego drugačije. Nije kraj djelovanja, nego novi poziv.

Isus ne briše prošlost učenika – nego ih ponovno okuplja, jača ih zajedništvom, i priprema im kruh i ribu. Tako i bratstvo, Kustodija, koja se sada povezuje sa zagrebačkom Provincijom, nije poništenje identiteta, nego produbljenje zajedništva. Pozvani ste jedni drugima biti dar, nadopuna, snaga i svjedočanstvo.

U središtu svega stoji kršćanska nada – ne kao osjećaj, nego kao temeljna sigurnost da Gospodin i dalje stoji na obali našega puta i poziva nas na povjerenje. On vidi više nego što mi vidimo. On zna kada i gdje baciti mreže. On priprema kruh i vatru kad mi dođemo iscrpljeni.

Ova nova faza nije noć bez ulova, nego početak novog jutra. Uvijek moramo biti spremni čuti Njegov glas, prepoznati ga u jednostavnim znakovima svakodnevice i imati hrabrosti odgovoriti.

Dođite i doručkujte! – kaže On i nama danas. Pridružimo se Njegovom stolu, u zajedništvu, u povjerenju, u nadi.

2. Znak vremena u mnogim dobrim stvarima

Nalazimo se u Jubilejskoj godini, vremenu posebne milosti u kojem nas, sada pokojni papa Franjo, u Buli Spes non confundit poziva da u duhu Drugog vatikanskog sabora čitamo znakove vremena koji odgovaraju svakom pojedinom naraštaju (usp. GS 4). Sveti Otac naglašava kako moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvani zlom i nasiljem (usp. Br. 7). Uz ovaj snažni poziv, Papa je rekao „Moramo“ – promatranje znakova vremena i „mnogih dobrih stvari“ osobito je važno u ovom trenutku promjene i prijelaza, kako bismo s vjerom i nadom gledali u budućnost.

3. Franjevačka baština

„Mnoge dobre stvari“, kako kaže papa Franjo, gledamo u povijesnom tijeku ove Provincije sv. Jeronima, a od sada Kustodije.

Duhovna, društvena i kulturna baština franjevaca Male braće u Istri i Dalmaciji iznimno je važna, kako za hrvatsku povijest i identitet, tako i za očuvanje bogatstva kulturnih, vjerskih i društvenih tradicija ovih područja. Ova bogata duhovna, kulturna  i društvena baština svjetlo je za sadašnjost i budućnost ove zajednice.

3. 1. Duhovna važnost

Franjevci su, dolazeći u Istru i Dalmaciju već početkom 13. stoljeća, snažno pridonijeli očuvanju i širenju evanđelja, posebno u razdobljima kada su ta područja bila pod utjecajem različitih političkih i kulturnih snaga (Mletačke Republike, Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske, Jugoslavenske diktature,  itd.).

Franjevci su slijedili ideale sv. Franje Asiškog, naglašavajući jednostavnost, skromnost, poniznost i blizinu narodu. Ovaj pristup bitno je oblikovao duhovni život lokalnog stanovništva.

Kroz škole, samostane i biblioteke, franjevci su bili središta pismenosti i obrazovanja. Mnogi franjevački samostani djelovali su kao važni obrazovni centri, odgojivši mnoge uglednike hrvatske povijesti.

Prisjetimo se bl. Jakova Zadranina (umro 27. travnja 1496. godine) koji je ušao u franjevački red u Zadru, a predstavlja uzor poniznog i predanog redovničkog života. Njegova nesebična služba braći redovnicima, bolesnima i siromašnima, kao i duboka duhovnost, inspiracija su vjernicima. Njegovo neraspadnuto tijelo koje se čuva u Bitettu, mjesto je hodočašća i molitve, a on je zaštitnik toga grada. Njegov spomendan slavimo sutra, 26. travnja.

3. 2. Kulturna važnost

Mnogi franjevački samostani i crkve u Istri i Dalmaciji bogate su umjetničkim djelima – slikama, kipovima, freskama i dragocjenim rukopisima. Primjeri su franjevački samostani u Zadru, Dubrovniku, Splitu, Rovinju, Puli, na Košljunu… koji predstavljaju neprocjenjivu kulturnu vrijednost. Umjetnost je uvijek znak bogatstva duha.

Ostavili ste značajan trag u arhitekturi izgradnjom mnogobrojnih samostana, crkvi i hospicija, često u jedinstvenim stilskim kombinacijama romaničkih, gotičkih, renesansnih i baroknih elemenata.

Franjevci su među prvima počeli sustavno koristiti i njegovati hrvatski jezik, tiskajući važne rukopise, molitvenike, pjesmarice i vjerske tekstove. Posebno su važni u očuvanju čakavske, štokavske i ikavske jezične tradicije, glagoljskog pisma.

Franjevački samostani sačuvali su neprocjenjive arhive i biblioteke koje omogućavaju proučavanje povijesti, jezika, običaja i društvenog života u prošlosti, čime predstavljaju ključno izvorište povijesnog znanja.

3. 3. Društveni značaj

Franjevci su često bili aktivni u karitativnom radu, brinući za bolesne, siromašne, prognanike i marginalizirane. Time su izgradili čvrstu povezanost s narodom, koja traje stoljećima.

Kao redovnička zajednica koja inzistira na miru i pomirenju, franjevci su imali ključnu ulogu u smirivanju tenzija među različitim etničkim i religijskim skupinama na ovim područjima kroz povijest.

Sjetimo se Zadarskog mira koji je sklopljen 18. veljače 1358. godine u sakristiji ovoga samostana. Sporazum je to između Mletačke Republike i hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.

4. Prošlost kao svjetlo za sadašnjost

Franjevačka baština, očito, na ovim prostorima od Istre do Crne Gore, stoljećima je bila neizostavan dio vjerskog, kulturnog i društvenog života.

Red Male braće svojim je prisustvom oblikovao duh naroda, čuvajući vjeru u teškim vremenima, pružajući obrazovanje i njegujući umjetnost i književnost. Franjevci su bili stupovi duhovnosti i znanja, most između vjernika i Crkve, između Evanđelja i svakodnevnog života.

Vaša uloga nije se ograničavala samo na propovijedanje i sakramentalni život, već ste postali učitelji, pisci, prepisivači, kroničari i diplomati.

Samostani nisu bili samo mjesta molitve, već i središta kulturnog i obrazovnog djelovanja, rasadišta misli i identiteta hrvatskog naroda. Franjevci su prenosili evanđeoske vrijednosti kroz pučke misije, duhovne vježbe i pastirsko djelovanje, ostavljajući neizbrisiv trag u svijesti ljudi.

Vaš doprinos, braćo franjevci, kroz 800 godina, ne može se mjeriti samo u zgradama samostana i crkava, već u dušama vjernika, u plemenitosti naroda koji je kroz stoljeća nalazio oslonac u vašem služenju. I danas, kada se Crkva suočava s novim izazovima, franjevački duh ostaje nadahnuće i svjetlo koje pokazuje put jednostavnog, ali dubokog nasljedovanja Krista.

5. Nada kao zalog za budućnost

Bogata franjevačka baština drži i otvara vrata nade za budućnost. Nada je poput svjetlosti, jer nam omogućuje vidjeti ono što tek dolazi, ono dobro koje očekujemo i za kojim težimo. No, nada nije samo želja za nečim boljim u budućnosti – i to po našim željama i planovima, već sadašnje djelovanje Duha Svetoga u našem životu. I to je najvažnije: pustiti da Duh Božji u nama djeluje, ovdje i sada.

Sveti Pavao  – piše: “A nada ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan” (Rim 5, 5). Nada nas povezuje s Božjom ljubavlju i daje nam snagu da nastavimo koračati i u vremenima kao što je ovaj, za ovu franjevačku zajednicu. Nada je nutarnje svjetlo koje ne gasne, jer je utemeljena na Božjem obećanju vječnog zajedništva s Njime.

6. Uskrsna radost i smisao sadašnjeg trenutka

Ova povijesna promjena uprave od Provincije u Kustodiju događa se u uskrsnom vremenu, najvećem kršćanskom blagdanu, koji daje smisao prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U svojoj uskrsnoj poruci 2009. godine, papa Benedikt XVI. je rekao: “Uskrs nas uči da povijest nije zatvoreni krug, nego putovanje prema konačnom ispunjenju”. Ove riječi su izuzetno značajne, rekao bih, za ovaj trenutak danas.

Franjevačka duhovnost, utemeljena na evanđeoskoj jednostavnosti, ljubavi prema siromašnima i potpunom pouzdanju u Božju providnost, iznimno je aktualna i danas.

Današnji svijet, opterećen individualizmom i otuđenošću, posebno treba franjevački duh bratstva, solidarnosti i služenja. Sveti Franjo nas uči da prava radost dolazi iz potpunog predanja Božjoj volji i iz nesebičnog služenja drugima. Njegova duhovnost nije ostala u prošlosti, već i danas nadahnjuje mnoge koji tragaju za smislom i unutarnjim mirom.

7. Zahvala, blagoslov i bratstvo u suradnji

Hvala svima vama, braćo franjevci, što ste kroz stoljeća utkali duhovno bogatstvo, kulturu i znanje u tkivo, srce i dušu hrvatskog naroda. Također, iskreno zahvaljujemo na plodnoj i sveobuhvatnoj suradnji sa Zadarskom nadbiskupijom te se nadam da će i nadalje braća franjevci biti važan oslonac u našem duhovnom i pastoralnom djelovanju. Neka i dalje zajedništvo i bratstvo između franjevaca i mjesne Crkve donosi obilne plodove u životu vjernika.

Neka vas u ovom novom vremenu, u kojem ulazite u dublju povezanost s braćom franjevcima iz Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, vodi duh franjevačkog bratstva i evanđeoske ljubavi. Blagoslovljena bila vaša suradnja u duhu svetog Franje, u vjernosti Crkvi i u službi Božjem narodu.

Molimo Gospodina da nas sve održi u radosti i vjernosti, da budemo svjedoci nade koja ne razočarava. Po zagovoru sv. Jeronima, sv. Frane, blaženog Jakova Zadranina, svih svetih franjevaca, kao i svih zaštitnika Zadarske nadbiskupije neka nas sve zajedno Gospodin blagoslovi i vodi. Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Blagdan sv. Jurja proslavljen je u župi sv. Jurja mučenika u Viru u srijedu, 23. travnja. Svečano misno slavlje u virskoj župnoj crkvi sv. Jurja predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a propovijedao je mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze.

U duhu Isusovog poticaja: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i ide za mnom“, mons. Batelja je rekao: „Nema Isusovog učenika bez prihvaćanja križa, toga simbola trpljenja, ali i pobjede, slavnog uskrsnuća. Neki ljudi se hvale da su katolici, vjernici, a kad naiđe  poteškoća ili neočekivani izazov, mnogi se promeću u optužitelje križa, mrmljaju na Boga, vladaju se kao nevjernici, čak i kao pogani. Doista, evanđeoski nauk i život s Kristovim križem nije za mekušce, za slabiće, profitere, koruptere, kompromitere. Evanđelje je za junake, za hrabre učenike, koji su sa svojim Učiteljem Kristom spremni radije poći u smrt da bi zadobili vječni život, nego se okaljati grijehom, odreći se vjere i šurovati s đavlom“, istaknuo je Batelja.

Takav junak i uzor vjere bio je i sv. Juraj. „Sv. Juraj sačuvao je čistu savjest u neustrašivom ispovijedanju kršćanskog imena i odbio je poslušnost ljudskim zakonima, bezbožnima i protivnima vjeri. Javno je navijestio istinu i umirući nadvladao smrt koje se nevjernici boje, postigavši besmrtnost“, rekao je Batelja, naglasivši da su „mučenici umrli za istinu. Nisu umrli za šolde ni škude, već za svjedočanstvo istini“.

Isus je u tami ljudske zloće za sebe rekao: „Tko ide za mnom, imat će svjetlo života“. „Za to svjetlo mučenici su umirali. Nisu polazili u smrt zbog ljudske izmišljotine, ideoloških zabluda, već zbog istine da je Bog jedini spasitelj čovjeka“, naglasio je Batelja, istaknuvši da sv. Juraj poručuje: „Postoje tame, ali vi ste svjetlo; postoje lanci, ali Bog vas ih je oslobodio; postoji zaudaranje, ali vi ste miris slatkoće; sude vas suci kojima ćete jednog dana, oslobođeni raspadljivosti, vi suditi“, rekao je mons. Batelja.

Spomen sv. Jurja sačuvan je više od 17 stoljeća. „Poput mnogih ranokršćanskih mučenika i on je odbio zapaliti tamjan lažnim bogovima. Zato ga je car dao uhititi, jer se nije htio odreći vjere u pravog Boga. Skončao je na mučilu kola, stavljali su ga na vatru, udarali, rugali mu se. On se nije tužio. Peklo ga je, boljelo, ali Juraj nije mrmljao. Ni nazubljeni kotači kola nisu mu mogli smrviti tijelo. Kola su se raspala, a Juraj je predao svoj hrabri duh Bogu i stoluje s Bogom i s narodom Božjim“, poručio je Batelja.

Sv. Juraj životom je pokazao da je bio „vjernik Kristov, ali nadasve vojnik Kristov, protiv zmaja, znajući da Sotona pred ljude stavlja zamku i podvalu da im ne treba Kraljevstvo Božje, da im je dosta bogatstvo zemaljsko“, rekao je propovjednik, upozorivši da i danas „mnogi pred tom ponudom slabe u vjeri, postaju malodušni i mlitavi“.

Župljani Vira hodočastili su s virskim župnikom Krešom Ćirkom bl. Alojziju Stepincu u Krašić za njegov ovogodišnji blagdan te je mons. Batelja istaknuo i veličinu Stepinca koji je, poput sv. Jurja, bio svjedok jake i postojane vjere u Boga živoga „koji će biti sudac živima i mrtvima, žrtvama i ubojicama. Oni poručuju da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, već da se čuvamo onih koji nam dušu žele strovaliti u pakao“, upozorio je Batelja. Podsjetio je da je u stravičnom Drugom svjetskom ratu Stepinac grmio: „Tko  progoni i ubije čovjeka, dira zjenicu Božjeg oka“.

Batelja je istaknuo i primjer sv. Thomasa Morea (1477.-1535.), koji je bio jedan od najuglednijih ljudi Engleske, veliki kancelar kralja Henrika VIII. U zatvoru u Londonu posjetila ga je i njegova supruga s troje djece, od kojih je najstarije imalo 7 godina. „Bio je zatvoren jer nije htio ostaviti svoju vjeru, prihvatiti anglikansko krivovjerje i odobriti nezakonitu drugu kraljevu ženidbu. Njegova žena htjela ga je nagovoriti da se pokori kralju i rekla mu: „Dragi Tomo, poštedi sebi život, spasi sebe, svoju obitelj, djecu. Učini po volji kraljevoj. Već je pripravljeno stratište. Dovoljna je samo jedna riječ ili barem pristani prividno. Ako ne radi sebe, a ono za ljubav meni, za ljubav ovoj nevinoj djeci koja bude samilost“.

Njen muž, otac troje djece i Božji čovjek odgovorio joj je: „Draga ženo, što misliš, koliko bih još godina mogao živjeti ako učinim po kraljevoj volji?“ – „Ti bi, odgovori ona, mogao živjeti još barem dvadeset godina“. – „Dvadeset godina? I ti hoćeš da se za tih 20 godina odreknem svoje vjere? Oh, dobar si trgovac! Idi! Znaj da će 20 godina brzo proći, a vječnost nikada. Zaista nikada!““, podsjetio je Batelja na susret Morea i njegove supruge.

Nekoliko dana kasnije, Moreu je na stratište bila odsječena glava od trupa i krvava je kotrljala. „Toma je radije dao svoj život, samo da ne pogazi svoju vjeru i savjest. Kakvo nadahnuće vjere i vjernosti Bogu dolazi iz zemlje kojoj je sv. Juraj nebeski zaštitnik, za svakog štovatelja sv. Jurja na Viru, u zemlji i narodu Hrvata“, poručio je Batelja.

Batelja je spomenuo i Ivu Mašinu (1927.-1961.), vjernika laika rodom iz Preka, ubijenog u Novoj Gradiški zbog katoličkih i hrvatskih ideala. „Nije ga sudio Dioklecijan, ali jest politička vlast koja je umislila da može Boga nadomjestiti, da se ljudi samo njoj moraju pokoravati. Poput sv. Jurja, bio je Bogu vjeran i zato ga progon totalitarnog komunističkog sustava nije mogao zavesti, slomiti prijetnjama, zastrašivanjem, ucjenama ni nepravednom osudom. Za njega, kao ni za Stepinca, vjera „nije kabanica koja se može preoblačiti prema prigodama“, podsjetio je Batelja, citirajući Stepinca: Vjera ispovijeda da je „Krist naš jedini i sigurni vođa kroz vjekove, jer ako Ga ljudi zaborave, uzalud su im svi ostali vođe. Molim se bez prestanka za narod naš i domovinu da ostanu Kristovi, Božji. Bez toga, sve drugo ne znači ništa“.

U tom kontekstu, Batelja je rekao da se mučenici „nisu protivili Bogu Duhu Svetomu koji je s njima ušao u zatvor. Baš zato, jer je Duh Sveti u zatvor ušao s mučenikom, mogao je opstati kao kršćanin. Uostalom, Isus je rekao da Duh Sveti uvodi u puninu Kristove istine“, rekao je Batelja.

Podsjetio je da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. u svojoj darovnici 1069. spomenuo otok Vir na kojem je bila crkvica sv. Martina u Smratinama (dvije crkvice u jednoj – kasnoantičkoj iz 6. st. i srednjevjekovnoj iz 12. st.), sv. Nikole (13./14. st.) te sv. Jurja (12./13. st.), na čijem je temeljima sadašnja župna crkva.

„To svjedoči da su naši preci prigrlili kršćanstvo. Od malog broja pridošlih Hrvata, Božjom pomoći oni su postali velik narod koji je bio osposobljen urediti i voditi vlastitu državu, narod koji je znao da život nastaje, rađa se i odgaja se u bračnom zajedništvu, u obitelji. Što je to s današnjim narodom u zemlji hrvatskoj da se mladi boje bračnog zajedništva, obiteljske radosti. Tko im je to otrovao dušu, tko im je oteo smisao za život? Onaj, kojega mačem ušutkava sv. Juraj, Đavao, napasnik, čovjekoubojica od početka (Iv 8, 44). On proganja Boga iz srca, iz savjesti, iz obitelji, iz života. On pustoši čitav narod, on demoralizira Kristove vjernike, on ruši kršćansku kulturu u hrvatskoj državi krvlju stvorenoj i krvlju zalivenoj“, upozorio je Batelja, poželjevši vjernicima u hrvanju sa zmajem pobjedu utemeljenu na nepotkupljivoj vjeri.

Na kamenoj ploči na pročelju ulaznih vrata virske župne crkve, na latinskom piše: „Ovo je hram Boga živoga u kom se slavi Stvoritelj svijeta. Godine Gospodnje 1845.“. „Kako su prosvijetljeni i odvažni bili žitelji Vira, zaseoka Lozica, Torova i Sela, kad su svoju vjeru i u kamen zapisali, gradeći crkvu sv. Jurja. To kamenje govori o vjeri predaka Vira“, rekao je Batelja, potaknuvši vjernike da ih primjer junačke vjernosti sv. Jurja Kristu „potakne da u procjepima života očvrsnu u dobru i poštenju“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Jurja kroz mjesto.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ivan Kapović

Na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, na Forumu u središtu Zadra održava se središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji.

U danima posljednjeg ispraćaja i sprovoda pape Franje, na Forumu će se Zadarska Crkva u velikom zajedništvu dodatno ujediniti, spomenuti i moliti za pokoj duše pape Franje, koji je i proglasio Godinu jubileja i u nasljeđe Crkvi, između ostaloga, ostavio poruku gesla Jubileja ‘Hodočasnici nade’ i svoju Bulu ‘Nada ne razočarava’.

Na Forumu se očekuje sudjelovanje više tisuća vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije u organiziranim i individualnim dolascima na razini župa, zajednica, udruga, društava, institucija i ustanova.

Po sadržaju i načinu svoga održavanja to će biti najveći crkveni događaj u Zadarskoj nadbiskupiji u Jubilejskoj 2025. godini.

Prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, uz odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova RH i nadležne Policijske uprave Zadarske te u suglasnosti Hrvatskih cesta, Zadarska nadbiskupija kao organizator događaja na Forumu dužna je obavijestiti javnost o privremenoj regulaciji prometa u Zadru, redu plovidbe i drugim tehničkim informacijama.

Zbog održavanja procesije ulicama Poluotoka, u nedjelju, 27. travnja, u Zadru će se privremeno za prijevoz zatvoriti prometnice koje navodimo i kojima se taj dan ne smiju odvijati bilo kakve radnje i aktivnosti na kolniku cesta kojima upravlja Grad Zadar.

Privremena regulacija prometa u Zadru

Posebna regulacija prometa će se odvijati ulicama zadarskog Poluotoka od 18 do 20 sati, trasom kuda će prolaziti procesija. To znači zatvorenost za promet sljedećim ulicama: Šimuna Kožičića Benje, Zadarskog mira 1358. (dio – ispod Poljane Ivana Pavla II.), Obala kralja Petra Krešimira IV., ulica Ivana Brčića, Božidara Petranovića (dio – kod postaje Carine), Bedemi zadarskih pobuna, ulica Stratico, Bartula Kašića (dio), Krešimira Ćosića, Foša, Kopnena vrata, Ante Kuzmanića, Ruđera Boškovića i Mihovila Pavlinovića (dio), gdje procesija silazi na istočni dio zadarske rive – Obale kralja Petra Krešimira IV., uz zgradu Sveučilišta u Zadru i nastavlja se rivom do Foruma i Trga ispred crkve sv. Marije, gdje će prije procesije biti održana misa, a završno će nadbiskup uputiti blagoslov.

Obavijest o regulaciji prometa važna je zbog domaćih stanovnika, građana Zadra i Zadarske županije, ali i zbog brojnih domaćih i stranih gostiju i turista koji već borave u Zadru i u svom dolasku i posjetu osobito su usmjereni na pohod središta Zadra na Poluotok i Forum, gdje se održava središnja proslava Godine jubileja.

Zadarska nadbiskupija moli sve stanovnike grada Zadra i Zadarske županije, goste i sve koji će se u tom razdoblju zateći na spomenutoj lokaciji, za strpljivost zbog privremene regulacije prometa i unaprijed zahvaljuje svima na razumijevanju.

Obavijest o parkiranju na Poluotoku

U nedjelju, 27. travnja, molimo sve koji će doći na proslavu na Forum da parkiraju automobile na lokaciji Višnjik i drugim parkiralištima izvan gradskog Poluotoka.

Župnici iz župa Grada Zadra i prigradskih župa koje su blizu središta Zadra pozvani su doći pješice na događaj s vjernicima iz svojih župa.

I taj hod pješice je dodatni vid hodočašća koje je bitan element jubilejskog događaja. „Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Pješačko hodočašće prikladno je za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno. U Godini jubileja vjernici prolaze drevnim i novim stazama kako bi intenzivno proživjeli jubilejsko iskustvo“, poručuje zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Autobusi koji dolaze organizirano iz župa izvan grada Zadra prevozeći vjernike, hodočasnike će dovesti do lokacije gdje je nekad bio stari autobusni kolodvor u središtu Zadra na Poluotoku; tu će iskrcati hodočasnike, a policija će onda autobuse usmjeriti na daljnje parkirališne lokacije izvan Poluotoka.

Obavijest o redu plovidbe u dolasku na proslavu Godine jubileja

U nedjelju, 27. travnja, osiguran je i prilagođeni, izmijenjeni red plovidbe brodovima kako bi vjernici s otoka pravovremeno stigli u Zadar.

Jadrolinija i Općina Preko osigurali su da trajekt krene iz Preka u 15 sati za Zadar, a iskrcaj putnika će biti ispred postaje Carine, da ljudi dođu što bliže Forumu. Povratak na Preko je predviđen u 20,45 sati, također ispred Carine; ako se produži trajanje proslave, vjernici će biti na licu mjesta obavješteni o kasnijem povratku brodom koji će im biti osiguran.

Izmijenjeni red plovidbe na brzobrodskoj liniji Zadar – Sali – Zaglav – Mali Iž / Bršanj

Na toj liniji, u nedjelju, 27. travnja, brzi brod će u drugom putovanju iz luke Zadar za luku Sali isploviti u 14,30 sati (umjesto u 17 sati), iz luke Sali za luku Zadar će isploviti u 15,30 sati, umjesto u 18 sati.

Brzi brod će u trećem putovanju iz luke Zadar za luku Sali isploviti u 20 sati (umjesto u 18,50 sati), iz luke Sali za luku Zadar će isploviti u 21 sat, umjesto u 19,50 sati.

Preporuke o vremenu dolaska i četiri glavna ulaza na Forumu

Na Forumu, na Trgu ispred crkve sv. Marije, u 16 sati počinje prigodni duhovni program, a u 17 sati svečano misno slavlje koje predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Potiču se vjernici da već od 15 sati počnu dolaziti na Forum, da se na vrijeme smjeste u predviđena polja i tako spriječi duže čekanje na ulaz kroz prolaze te izbjegne gužva zbog istovremenog dolaska brojnih hodočasnika.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodi i procesiju s relikvijama oko cijelog zadarskog Poluotoka, u ovom dopisu spomenutim ulicama.

U nedjelju, 27. travnja, prostor na cijelom Forumu gdje će se održati slavlje će biti ograđen od 14 sati i na njega će, po sektorima kamo će vjernike usmjeravati volonteri, moći ući samo vjernici koji sudjeluju na proslavi.

Vjernici će na Forum ulaziti kroz četiri glavna prolaza: 1. ulaz između Arheološkog muzeja Zadar i crkve sv. Donata. Drugi ulaz je na lokaciji zapadnog Foruma, gdje se nalazi tzv. Stup srama. Treći ulaz je na južno-zapadnoj strani Foruma, u ulici Zadarskog mira 1358., iznad zadarske rive. Četvrti ulaz je na južno – istočnoj strani Foruma, kod početka, odnosno završetka forumske šetnice, u sjecištu ulice Šimuna Kožičića Benje i ul. Zadarskog mira 1358., u dnu parkirališta ispod crkve sv. Marije.

Zadarska nadbiskupija zahvaljuje svim nadležnim državnim, gradskim i županijskim službama na suradnji, stanovnicima i gostima za razumijevanje i svim sudionicima proslave za sudjelovanje.

Zadarska nadbiskupija

Povodom smrti pape Franje, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je svećenicima i redovnicima, odnosno župnim uredima i samostanima u Zadarskoj nadbiskupiji dopis kojega prenosimo u cijelosti.

Braćo svećenici, redovnici i redovnice,

s dubokom tugom, ali i čvrstom nadom u uskrsnuće, obavještavam vas da je u ponedjeljak, 21. travnja 2025., preminuo Papa Franjo, 266. nasljednik svetoga Petra i Pastir opće Crkve.

U ovome svetom vremenu žalosti i molitve, molim vas da se u svim župama, crkvama i samostanima Zadarske nadbiskupije postupi prema sljedećim uputama:

1. U euharistijskim molitvama više se ne spominje ime Svetoga Oca Franje.
2. U molitvu vjernika neka se do dana ukopa uključe zazivi za pokojnog Papu Franju. Prijedlozi molitava koje možete koristiti ili prilagoditi:

– Bože, Oče milosrđa, primi svoga slugu i našega Papu Franju u nebeski Jeruzalem: daj mu da zauvijek razmatra otajstvo kojemu je vjerno služio na zemlji.

– Vječni Pastiru, daj Papi Franji vječnu radost promatranja tvoga lica i daj mu nagradu obećanu tvojim vjernim slugama.

– Zahvaljujemo ti, Gospodine, za službu Pape Franje i za dar koji je bio za Crkvu i za čovječanstvo: neka sada u potpunosti sudjeluje u radosti nebeskog Jeruzalema.

– Za Papu Franju: neka ga Uskrsli Gospodin primi u prebivalište svjetla i mira.

3. U svim župama neka se, po mogućnosti, slavi sveta misa zadušnica za pokoj duše Pape Franje. U Katedrali će misa zadušnica biti na dan ukopa, u subotu, 26. travnja 2025., u 19,00 sati.
4. Svi svećenici obvezni su slaviti svetu misu za dušu preminulog Svetog Oca Franju.
5. Na početku obreda sprovoda Svetoga Oca, u subotu, 26. travnja 2025., u 10,00 sati neka sva crkvena zvona u Nadbiskupiji zazvone prema mjesnim običajima za sprovod.
6. Nakon papinog ukopa, u molitvama vjernika moli se za izbor novog Petrovog nasljednika, da Gospodin vodi kardinale u mudrosti i ljubavi.

Ujedinimo se u molitvi zahvalnosti za život i služenje Pape Franje te preporučimo njegovu dušu Božjoj milosrdnoj ljubavi. Neka nam njegova vjera i blagost ostanu trajna inspiracija.

U Kristu, Dobrom Pastiru,

mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup

Na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Marije kod benediktinki u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Matej 28, 8–15

Dragi dijamantni jubilarče, mons. Šime!

Drage sestre benediktinke!

Draga braćo i sestre!

1. Uskrsna čestitka

Od srca vam čestitam svetkovinu Uskrsa! Neka vam uskrsli Krist bude neprestani izvor radosti, snage i svjetla u vašem monaškom životu. Blagoslovljen Vam Uskrsni ponedjeljak.

2. Strah i radost prve zore

Današnje Evanđelje otvara se prizorom žena koje su prve došle na Isusov grob nakon njegove muke i smrti. One koje su stajale uz Isusov križ, koje nisu pobjegle, koje su ostale vjerne.

Evanđelist piše: „Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“ (Mt 28, 8).

To je snažna i višeslojna rečenica. U tom opisu, Evanđelist ne prikazuje žene kao pasivne promatračice. Naprotiv, one su u pokretu, u dinamici. “Žurno su otišle” – jer srce koje je dotaknuto Božjom stvarnošću ne može ostati na mjestu. “Sa strahom i velikom radošću” – jer susret s uskrsnim otajstvom budi i sveto strahopoštovanje i duboku radost. Ova dva osjećaja ne isključuju jedan drugog – oni su znak duhovne budnosti, svjesnosti da se dogodilo nešto božansko, nešto što se ne može objasniti, ali se ne može ni prešutjeti. One “otrčaše javiti” – postaju prve navjestiteljice Evanđelja. Njihova je vjera aktivna, plodonosna, odvažna.

Strah i radost – u isto vrijeme. Strah jer su stale pred stvarnost koja nadilazi svako ljudsko razumijevanje. Radost jer ono što su smatrale izgubljenim, sada živi. U tom trenu one nisu samo svjedokinje – one postaju nositeljice i prenositeljice radosne vijesti.

3. Susret sa Živim: „Zdravo!“ i poslanje

Isus ih susreće na putu, pozdravlja ih riječju „Zdravo“, a zatim ih šalje: „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći…“ (Mt 28, 9).

Ova kratka scena susreta nosi u sebi duboku teološku i duhovnu poruku. Prvo što Isus čini – On im ide u susret. Ne čeka da ga one nađu, da ga dalje traže, nego On prvi dolazi k njima. Dovoljno je da su povjerovale anđelu, da je on živ, da je uskrsnuo. U tome se očituje milosna inicijativa Božje ljubavi: Krist se objavljuje onima koji ga traže iskrena srca, oni koji srcem prihvaćaju navještaj Božje riječi, navještaj anđela.

Pozdrav “Zdravo” (grč. chairein) nije samo svakodnevna riječ pozdrava, nego i poziv na radost – to je ona ista radost koju anđeo naviješta Mariji: “Raduj se, milosti puna!”. Isus, dakle, dolazi kao izvor radosti, utjehe i novog početka.

U korijenu riječi chairein nalazi se ista osnova kao i u riječi charis, što znači milost – nezasluženi dar Božje ljubavi. Ta milost nije plod našeg truda ni naše pravednosti, nego slobodna, izvorna i čista Božja naklonost prema čovjeku. To je dar koji ne možemo kupiti, zaraditi ni zamijeniti ni za što drugo. Kristov pozdrav stoga nije samo prijateljska riječ – on nosi sa sobom samu Božju blizinu i milost koja preobražava srce i otvara novi život. U tom jednom “Zdravo”, Isus zapravo daruje ženama – i nama – svoju milost, svoje uskrslo srce, svoju puninu života.

A zatim slijede riječi: „Ne bojte se!“ – te riječi odzvanjaju Biblijom svaki put kada Bog zahvati u ljudsku povijest. To nije površna utjeha, nego duboka sigurnost: ne bojte se jer je smrt pobijeđena, jer je Onaj koji vas voli živ. U ovom trenutku, žene ne primaju samo utjehu, nego i poslanje: „Idite, javite mojoj braći…“ (Mt 28, 10). Krist ih uključuje u dinamiku evangelizacije.

One, koje su donedavno plakale kod groba, postaju suradnice Božjeg plana, Nisu samo primile utjehu – one primaju poslanje. Isus ih šalje. Nisu samo svjedokinje – one su djelatnice uskrsne zore.

4. Redovnički hod s Uskrslim

I upravo ovdje vaša redovnička stvarnost dolazi do punog izražaja. Jer i vaš život, sestre, jest stalni hod sa Živim Kristom. On vas i danas susreće na vašim putovima – u hodniku samostana, u tišini kora, u jednostavnom poslu, u sabranoj molitvi – i govori: “Zdravo!” Donosi vam radost svoje prisutnosti. I ne prestaje vam govoriti: “Ne bojte se” – jer zna vaše slabosti, vaše umore, vaše tihe borbe. Ali vas i dalje šalje: “Idite, javite mojoj braći” – iako možda ne napuštate samostanske zidine, vaša vjernost, molitva, žrtva, vaše prihvaćanje svakodnevice – sve to postaje snažno naviještanje Evanđelja koje mijenja svijet.

5. Ora et labora – uskrsni način života

„Moli i radi“ – Ora et labora – nije samo geslo benediktinskog života. To je uskrsni hod. To je dinamika žena iz Evanđelja. One su došle s uljima — znakom molitve, pobožnosti, vjernosti — i odmah zatim, kad su vidjele prazni grob, počele su djelovati. Trčale su navijestiti učenicima radosnu vijest. Nisu se zatvorile u privatnu vjeru. Vjera ih je pokrenula.

I vaš život, drage sestre, duboko je ukorijenjen u toj istoj logici. Pravilo sv. Benedikta ne dijeli molitvu i rad, nego ih sjedinjuje u jedan ritam života u kojem se Bog slavi u svemu (RB 57,9).

U Prologu Regule, sveti Benedikt piše:

„Ustani, ti koji spavaš, i ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti!“. To nije tek poziv na osobno obraćenje, nego poziv na budnost cijelog života. Redovnica benediktinka je ona koja bdije – koja u svakodnevici otkriva Božje lice, koja u šutnji sluša Riječ i u radu služi Kristu.

Sveti Benedikt dalje u Reguli kaže: „Ništa neka ti ne bude preče od Krista.“ (RB 72,11).

Žene s groba nisu mogle čekati. One nisu stale razmišljati je li to prikladno, sigurno, razborito. Njima je Krist bio preči od svega. Zato su trčale.

6. Vaša tiha postojanost mijenja svijet

I vi, drage sestre, svaki dan svjedočite to isto. U jednostavnosti – u molitvenom času, u poniznom poslu, u međusobnom služenju – vaša vjera ima isti ritam: sabranost i akcija, molitva i poslanje, kontemplacija i rad.

U svijetu koji često nudi glasove slične onima iz današnjeg evanđelja – glasove koji šire laž, koji iskrivljuju istinu, koji žele zataškati Božje djelovanje – vi ste tiha, ali postojana opreka. Vi ne govorite protiv laži, vi jednostavno živite mimo nje. Vaš život u istini i vjernosti pokazuje snagu Kristove pobjede.

U poglavlju 4. Regule, koje nosi naziv Oruđa duhovnoga života, Benedikt navodi: „Ništa ne pretpostavljati ljubavi Kristovoj.“ (RB 4,21).

Upravo to su žene s groba učinile. I upravo to vi činite. Svaki put kad ustanete ujutro i krenete na molitvu. Kad prihvatite svoje obveze s poniznošću. Kad u šutnji pred Presvetim prinesete muke svijeta. Kad jedne drugima budete znak milosrđa.

7. Zaključak: budne i blagoslovljene

Vaš život je Evanđelje – ne propovijedano riječima, nego životom.
Vaš život je navještaj – ne s ambona, nego s kora, kuhinje, vrta, radionice, SICU, maslinika, vinograda, Smilčića.
Vaš život je trčanje s groba – iz tame u svjetlo, iz tišine u slavljenje.

I zato danas, u ovom svetom uskrsnom vremenu, Krist ponovno dolazi pred vas i kaže vam ono isto što je rekao ženama tog prvog jutra:
„Zdravo! Ne bojte se!“.
Jer vi ste Njegove glasnice.
Vi ste njegovo svjetlo u svijetu koji često spava.
Vi ste budne, vi ste one koje mole i rade — i time mijenjaju svijet.

Drage sestre, neka vaša vjernost i dalje bude živi odgovor na poziv:
„Idite, javite mojoj braći…“
Jer vaše Ora et labora je upravo to: Evanđelje na djelu.

Na kraju, koristim ovu prigodu iskreno vam zahvaliti za sve što činite u tišini – za molitvenu potporu koju svakodnevno pružate našoj Nadbiskupiji, Crkvi i cijelom svijetu. Vaša postojana molitva tiha je snaga koja nosi mnoge, a vaša vjernost je znak nade.

Neka vas sve Uskrsli Gospodin, po zagovoru sv. Benedikta, sv. Skolastike, sv. Stošije i drugih svetaca i ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije, blagoslovi i čuva.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup