Četrdeset i deveti (49.) Katehetski dan Zadarske nadbiskupije održan je u srijedu, 27. kolovoza u Katoličkoj OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru. Susret je počeo misnim slavljem koje je u crkvu sv. Pavla na Bokanjcu predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Kateheza nije tek prijenos informacija ili prenošenje vjerske tradicije kao kulturne religiozne baštine. Ona je proces u kojem se vjera rađa, hrani i sazrijeva, mjesto gdje Bog i čovjek stupaju u dijalog. Katehizirati znači pratiti osobe na putu vjere, učiti ih kako slušati Boga u životu, kako uspostaviti dijalog s Njim i kako oblikovati savjest i svakodnevicu u svjetlu Riječi Božje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da kateheta nije učitelj u klasičnom smislu, nego svjedok i posrednik susreta s Kristom.

„Navještaj Evanđelja nije samo zvanje ni obaveza, obična ljudska aktivnost, nego ulazak u srce Božjeg djelovanja u svijetu. To je ponajprije čin poslušnosti Duhu Svetom koji i danas nadahnjuje i potiče Crkvu da naviješta Riječ života. Kad naviještamo Evanđelje, ne nudimo samo ideje, savjete ili moralne upute, nego darujemo svijetu Krista koji je Put, Istina i Život“, istaknuo je nadbiskup.

Stoga riječ katehete mora biti prožeta osobnim iskustvom vjere i sviješću da je on sâm prvi učenik, a onda učitelj, rekao je nadbiskup. „Kateheta ne prenosi samo sadržaj i znanje, nego život i otvara vrata otajstva spasenja. Katehetska služba nije prvenstveno pedagoška ili didaktička djelatnost, nego duhovno i misionarsko poslanje. Od kateheta se traži vjernost Kristu, Crkvi i onima kojima služimo. Ta odgovornost dotiče savjest, ali je i Božji dar koji nas čini dionicima Kristovog poslanja u zajedništvu s Crkvom“, poručio je nadbiskup, rekavši da je najveći poziv biti suradnik u Božjem djelu spasenja, jer radi za vječnost čovjeka i njegovo neprolazno dobro.

„Biti suradnik u Božjem djelu znači dopustiti Bogu da djeluje kroz nas. To zahtijeva poniznost, jer nitko od nas nije izvor spasenja, već oruđe u Božjim rukama. To traži i odvažnost, jer Evanđelje treba naviještati s cijelim svojim bićem. Naše riječi, svjedočanstvo života, strpljenje, ljubav i ustrajnost, postaju sredstva kojima Bog dotiče ljudska srca i vodi ih k sebi“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorivši da se poziv vjeroučitelja ne smije mjeriti ljudskim kriterijima uspjeha, nadbiskup je rekao da se često ne vide neposredni plodovi toga rada, pri čemu je moguće osjećati slabost i nedostatnost.

„No, Bog nas poziva na vjernost, a ne na vanjsku učinkovitost. Rad za vječnost je ulagati u duše, graditi zajedništvo vjernika, širiti svjetlo Riječi, unositi nadu u tamu svijeta. Sve što prinosimo Kristu, upisano je u vječnost i donosi plod koji nikada neće propasti“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus opominje pismoznance i farizeje da su licemjeri, nadbiskup je rekao da tu riječ Isus ne upućuje poganima ni nevjernicima, nego „onima koji poznaju Zakon, proroke, Pisma, Učiteljstvo, tradiciju i povijest Crkve. Isus govori nama koji smo studirali teologiju, koji slavimo sakramente, poučavamo vjeru, propovijedamo, tumačimo Pismo,  predvodimo zajednice“, rekao je nadbiskup. Potaknuo je sve da se zapitaju koliko se poučavanje na vjeronauku, za propovjedaonicom, podudara s onim kako živimo.

„Znamo citirati evanđeoske tekstove, retke iz psalama, izreke proroka, ali čujemo li ih što nama poručuju? Potvrđuje li to naš život? Licemjerje o kojem govori Isus uz poklik ‘Jao!’ u koje svi mi, bez iznimke, tako lako upadnemo, nije samo moralna slabost – ono je duhovna laž i duhovni otrov. Ono ne truje samo onoga tko ga nosi, nego i zajednicu u kojoj djeluje. Licemjerje unosi sumnju, udaljenost i hladnoću u međusobnoj komunikaciji. Zajednica u kojoj vlada licemjerje gubi toplinu, postaje sumnjičava, zatvorena, suzdržana. Ljudi se prestaju otvarati jedni drugima i Bogu jer osjećaju da su istina i autentičnost zamijenjene formalnošću i lažnim mirom“, upozorio je nadbiskup, rekavši da u licemjernoj sredini „izvana sve izgleda uredno, pobožno, dostojanstveno, a ispod toga je duhovna nemoć.

Licemjerje širi nepovjerenje, udaljuje srca, razara vjeru malih i obeshrabruje one koji traže Boga iskreno. Kao otrov, licemjerje ubija vitalnost zajednice i čini da vanjski obredi postanu prazne forme. Gdje je licemjerje, tamo nestaje snaga Duha Svetoga, jer Bog ne prebiva u laži. Isus oštro kritizira licemjerje jer ono razara srž odnosa s Bogom“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je važan integritet osobe koja istinski traži Boga, a ne gluma.

„Isus ne traži našu bezgrešnost, nego istinu i raskajano srce. Zato nas poziva da skinemo masku, priznamo slabosti i dopustimo Bogu da nas iznutra preobrazi, jer samo iznutra očišćeni možemo biti vjerodostojni“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pozvao je vjeroučitelje i svećenike da ne budu samo spretni prenositelji sadržaja, nego autentični svjedoci Boga koji se ne nalazi u laži; da žive što govore.

„Crkva gubi autoritet ne zato što je istina manje snažna i jer Krist nije privlačan, nego zato što je često nije pratila naša vjerodostojnost. Na nama je da se uvijek vraćamo izvoru, istini evanđelja“, potaknuo je mons. Zgrablić. Poručio je vjeroučiteljima da ne budu tek prenositelji ideja, nego svjedoci istine; da ne katehiziraju kako bi dobili plaću, „niti ‘oblače’ vjeru kao odoru za pokazati se pred drugima, nego da katehezu shvaćaju kao vlastitu kožu; da u njoj žive“.

„Nemojmo samo savršeno baratati pedagoškim i didaktičkim metodama, nego otvarati srca Bogu. Naš poziv nije da budemo dobri, simpatični, popularni pred ljudima, nego istiniti pred Bogom i otvoreni Duhu Svetom koji želi po nama djelovati. Samo tada naša riječ će imati težinu, a naša prisutnost će donositi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio vjeroučiteljima na prisutnosti u životima mladih u školama i župama te vjeroučiteljima koji su otišli u mirovinu: Ozani Crnogorac (OŠ Biograd n/M) i Krešimiru Erliću (OŠ Polača). Crnogorac je vjeroučiteljica koja je prva diplomirala na Visoko teološko – katehetskoj školi u Zadru 1997. godine te je mons. Zgrablić zahvalio pravnom sljedniku te škole, sadašnjem Teološko – katehetskom odjelu na radu u obrazovanju vjeroučitelja.

Nadbiskup je zahvalio i s. Viktoriji Gadža koja je četrnaest godina bila tajnica Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije te poželio blagoslov novom potpredsjedniku Katehetskog ureda, don Marku Dokozi, koji će uz predstojnika Katehetskog ureda i Katehetsko vijeće koordinirati katehetski rad u školama. Zahvalio je i svećenicima što su svoje živote darovali Bogu i narodu, za njihovo djelovanje i pouku.

Nadbiskup je uručio trajni mandat vjeroučiteljicama Luciji Franić i Jasmini Vuleta. Rekao je da je taj mandat znak povjerenja Crkve u njihovu vjernost Kristu i spremnost da prenose dar vjere u odgojno-obrazovnom poslanju Crkve. Nadbiskup je poželio vjeroučiteljima da ih vodi Duh Sveti, da im „daruje mudrost u riječima, strpljivost u poučavanju i ljubav u  susretima“.

Izlaganje don Mate Žilića

Nakon mise, don Mate Žilić održao je predavanje o temi „Slikarstvo kao izričaj neizrecivoga u katehezi i školskom vjeronauku“. Žilić je student druge godine na postdiplomskom studiju Katehetike i pastorala mladih na Papinskom sveučilištu Salezijana u Rimu.

Don Mate je govorio o kulturi i ljepoti kao izvorima kateheze prema Direktoriju za katehezu iz 2020. g., u kojem se ističe da korištenje vizualnih prikaza, kao drevna praksa Crkve, olakšava proces razumijevanja i pamćenja sadržaja na brži i neposredniji način. Predstavio je doprinos slikarstva u vjeronauku u odnosu na razne autore, a najviše autorice Marie Luise Mazzarello i Marie France Tricarico. Pojasnio je dijelove u analizi umjetničkog djela koje sadrži simbole koji zahtijevaju interpretaciju.

„Prema te dvije autorice, metoda se sastoji od tri koraka: preikonografsko opisivanje, ikonografska analiza te ikonološka interpretacija. Za vrijeme preikonografskog opisivanja nastoje se izdvojiti i opisati svi motivi prisutni na djelu, ali bez konkretnog i detaljnog određivanja koga ili što bi motiv predstavljao. Ikonografska analiza se sastoji u prepoznavanju i određivanju ranije izdvojenih motiva s ciljem određivanja njihova značenja. U posljednjoj, fazi ikonološke interpretacije nastoje se otkriti značenja prisutnih motiva koja se kriju u prikazanom djelu.

Tim trima fazama, Mazzarello i Tricarico dodaju i četvrti korak koji bi nadopunio tijek opisivanja, analize i interpretacije. To je ikonoteološka interpretacija koju je osmislio dominikanac Eugenio Marino. U toj fazi možemo doći do još dubljeg značenja djela“, rekao je don Mate.

Osim metodologije koju su u kontekstu vjeronauka u školi, a na bazi metode Erwina Panofskog, razvile Mazzarello i Tricarico, postoje i one čiji je izvor u župnoj katehezi ili različitim oblicima evangelizacije. Među njima se ističe projekt Biskupske konferencije iz Puglie pod nazivom Art Street. Uz neke sličnosti s metodom koju su osmislile Mazzarello i Tricarico, tu su i trenuci meditacije i molitve koji osnažuju katehezu i njen religiozni karakter. „Njihov prijedlog analize i interpretacije umjetničkog djela sastoji se od pet koraka. U prvom koraku Vidjeti svatko je pozvan, na objektivan način, promatrati djelo te istaknuti, i u pisanoj formi, ono što vidi, stavljajući naglasak na boje, motive, likove i druge prisutne elemente.

Drugi korak, Čuti, sastoji se u izdvajanju emocija i osjećaja koje djelo budi kod promatrača. Treći korak, Razumjeti, predstavlja trenutak u kojem se sudionicima ponudi ključ za interpretaciju, odnosno, Riječ Božja, egzegetski, povijesni, likovni i ikonološki komentar.

Četvrti korak, Meditirati / Razmišljati  posvećen je trenutku u kojem se nastoje spojiti vlastito iskustvo vjere s bilješkama iz prethodnih koraka, s ciljem sastavljanja molitve ili životnog zadatka. U posljednjem koraku, Moliti / Djelovati, svatko ima priliku podijeliti s drugima proživljeno iskustvo. Susret se zaključuje molitvom“, opisao je Žilić.

Nakon izlaganja, u radionicama su vjeroučitelji interpretirali sliku ‘Za njih nema mjesta’ (Lk 2,1-7), autora Tomislava Košte, razmatrajući što im to djelo nastoji poručiti. Slika prikazuje Josipa i Mariju na magarcu, a iza njih je u većem dijelu slike veliki stup od oblaka koji predstavlja Božju prisutnost i zaštitu i u njemu se nazire lik djeteta. Korištena je metoda Panofskog i metoda koju predlaže Art Street, dodatno uz meditaciju i molitvu.

Struktura radionice sastojala se od šest dijelova: uvod, preikonografsko opisivanje, ikonografska analiza, ikonološka interpretacija, meditacija i završna molitva.

Nakon radionica, na završetku zajedničkog susreta, sudionici su putem anonimne digitalne ankete odgovorili da ih je na Koštinoj slici najviše dojmio motiv oblaka, zatim djeteta; a dok su promatrali tu sliku, najviše ih je obuzeo osjećaj sigurnosti, zatim nade, neizvjesnosti, povjerenja, divljenja, malenosti, radosti, ljubavi, zahvalnosti i zaštićenosti.

Prigodni govor don Gašpara Dodića

U prigodnom pozdravu prije početka Žilićevog izlaganja, don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, rekao je da je odgoj „rasplamsavanje života, poticanje na putove slobode smislenog i punog postojanja provedenog u službi istine koja nas oslobađa“.

Podsjetivši na susret Isusa i učenika prema Emausu, Dodić je rekao da „odgajati znači pratiti drugoga od tuge besmisla do radosti života punog smisla, uvodeći ga u blago vlastitog srca i srca Crkve, čineći ga njenim dionikom širenja Evanđelja i svjedokom Uskrslog Gospodina“. Pritom je podsjetio na riječi apostola Pavla u prilog autentičnom odgoju: „Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti“.

„Svi se moramo preispitati o Isusovom odgojnom stilu koji proizlazi iz njegovog odnosa s učenicima iz Emausa, pitajući se je li i u kojoj mjeri je naše zalaganje u odgojno – obrazovnoj službi na sličan način sačinjeno od druženja, sjećanja i proroštva“, potaknuo je don Gašpar, rekavši da nismo sami. Bog koji je odgajao svoj narod u povijesti spasenja, nastavlja nas odgajati i u postmodernom vremenu. Ohrabrivši Isusovom riječju: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas u svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh” (Iv 14,26), don Gašpar je potaknuo da se pouzdamo u božanskog Učitelja.

U skladu s temom susreta, Dodić je rekao da se sakralna likovna umjetnost smatra plemenitim izrazom ljudske kreativnosti te je usmjerena prema beskonačnoj Božjoj ljepoti koja se na neki način mora izraziti u ljudskim djelima. U posvećenosti hvale i slave Bogu,  svrha joj je usmjeriti ljudski um prema Bogu u svetom štovanju kroz umjetnička djela, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je metodu didaktika simbola koja se primjenjuje u radu sa sakralnom umjetnošću tj. slikarstvom, čiji je najvažniji predstavnik Hubertus Halbfas. On je temelje te teorije pojasnio u svom djelu “Treće oko – impulsi za religijsku didaktiku”, pri čemu vjeroučitelj može izvući učenike iz njihove rezerviranosti i prodrijeti u razine koje inače ostaju zatvorene.

„Halbfas odbacuje racionalnu definiciju simbola: “Gdje god se simboli opisuju ili prevode, već su lišeni svoje stvarnosti”. Situacija sa simboličkom didaktikom često je slična problemu govora o iskustvima Boga. Jezik  istovremeno uključuje interpretaciju. Kad se govori o iskustvima Boga, pokušava se izraziti nešto što je izvan mogućnosti ljudskog jezika, a simbolička didaktika je način prenošenja i odavanja toga misterija“, rekao je don Gašpar Dodić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 23. kolovoza.

Don Damir je predvodio misno slavlje, potom je održao prigodni nagovor pa klanjanje. U propovijedi misnog slavlja, don Damir je razmatrao Božju riječ čitanja iz Knjige o Ruti. „Izraelci su tražili status, čast, naslove, privilegije. Isus vidi da iza toga u njihovim srcima nema ljubavi i milosrđa. Zato ih Isus proziva. Tražili su počasna mjesta, bili su dvolični. Nije problem u naslovu, časti, statusu. Neki ljudi to imaju i to nije loše. Ali, loše je kad iza toga ne vidiš čovjeka.

Isus je farizeje najviše kritizirao zbog dvoličnosti. Jedno su govorili, drugo su činili. Isus kaže da činimo i pridržavamo se svega što kažu, ali da se ne ravnamo po njihovim djelima“, upozorio je don Damir, rekavši da je bilo i dobrih farizeja, npr. Nikodem. No, pismoznanci su bili baš dvolični. Isus kaže da su na Mojsijevu stolicu zasjeli pismoznanci. U tom kontekstu, Stojić je potaknuo da zbog grešaka i slabosti pojedinih svećenika ne osuđujemo cijelu Crkvu.

„Nije problem u nauku Crkve, nego u osobi koja ne uspijeva živjeti taj ideal. Imajmo oči usmjerene u Isusa koji je naš ideal; ideal nije svećenik, biskup. Mi bismo trebali biti uzorni“, potaknuo je don Damir.

Istaknuo je da je Ruta živjela u vrijeme sudaca. „To je bilo najturbulentnije vrijeme izraelske povijesti; vrijeme korupcije, bezakonja, nije bilo vodstva. No, Bog nije intervenirao preko nekih velikih vođa, u Jeruzalemu, nego kod jedne skromne, ponizne žene. To je fascinantno. Zato što, kad Bog čini velike stvari i kad Bog čini svoju intervenciju, to se neće događati po nekim zemaljskim kriterijima.

Božji narod je toliko bio pao na dno i čovjek bi očekivao da Bog diže nekog vojskovođu. Suci su bili pali, jako slabi, prvi Samson, jedan od sudaca je pao. I što Bog čini? Božja drama ne ide među tim velikim muškarcima, vođama, sucima, vojskovođama, gospodarima, nego kod jedne ponizne žene“, istaknuo je don Damir.

A Ruta je živjela veličanstveno djelo koje su zapazili ne samo njena okolina, nego i Bog. „Ona je bila Moapkinja, strankinja, udala se i njen muž je umro. Ostala je sa svojom svekrvom i služila je svekrvi. Ništa dramatično. I Bog je to vidio. Ona je nesebično služila starijoj ženi. Tu se događa Božja drama. Tu Bog zapaža. Nebo se otvara iznad nje.

I što se tu događa? Ruta se ponovno udala u jednu skromnu obitelj iz Betlehema i ona je prabaka kralja Davida iz čije će loze izaći Mesija, Isus Krist“, istaknuo je don Damir, poručivši: „Taman kad pomislimo da Bog ništa ne radi, da Bog ne vidi patnje svoga naroda, itekako Bog vodi svoj narod.

Koja milost – da usred te korupcije, bezboštva, jer vrijeme sudaca je možda najcrnje razdoblje izraelske povijesti, Bog intervenira kod jedne strankinje, udovice koja je služila svekrvi. A svekrva je rekla Ruti neka se vrati svom narodu. No, ona je odlučila ostati i rekla joj je: ‘Ja ću ostati služiti tebi i Bogu’. Dakle, zemaljski gledajući, to nije imalo smisla“, rekao je Stojić.

U tom kontekstu je poručio: „Ono što u zemaljskim očima možda nema smisla, Bog vidi. Mislim da svatko prolazi neku muku. I možda se osjećate kao da vas Bog ne vidi, kao da nitko ne vidi tvoju muku. Možda netko služi majci, ocu, bolesnom mužu, ženi, djetetu, u nekoj ustanovi. I možda se osjeća kao da cijeli svijet prolazi, a tebe nitko ne vidi.

Čitanje iz Knjige o Ruti po Božjoj riječi poručuje: Bog tebe vidi! Velik si u Božjim očima! Zato tu Bog intervenira. I upravo iz te loze izaći će Mesija koji će otkupiti svijet. Na vama je da budete veliki i vjerni u malim stvarima. A kad ste u malim stvarima veliki i vjerni, poput Rute, onda stvarate prostor da se Bog proslavi u tvom životu i da te uzveliča.

A farizeji i pismoznanci su tražili aplauz, pažnju, čast i mjesta – ništa od toga. Nego, primjer Rute. Budi vjeran i velik u malim stvarima i bit ćeš velik u Božjim očima“, poručio je don Damir.

Duhovni nagovor o osobinama sv. Šimuna koje nam je nasljedovati

U nagovoru nakon mise, don Damir je istaknuo da je crkva sv. Šime jedinstvena u Hrvatskoj jer ima relikviju sveca Šimuna koji je bio toliko blizak Isusu; ne samo komadić kosti, nego cijelo njegovo tijelo. Smatra da je zadarska crkva sv. Šime, po važnosti, u nizu nakon bazilika sv. Petra i Pavla u Rimu i crkava u kojima su relikvije apostola.

Don Damir je razmatrao osobine sv. Šimuna o kojem je u evanđelju napisano svega deset redaka. Evanđelist Luka opisuje prizor nakon što se Isus rodio. Židovski običaj je bio da osmi dan nakon rođenja, roditelji prikažu dijete u hramu; dakle, dar koji su dobili, vraćaju Bogu kao dar. Marija i Josip izvršili su to po židovskim propisima. Tada je u hramu bio i Šimun.

„Starac Šimun bio je bogobojazan i pravedan čovjek. Iščekivao je utjehu Izraela. Bio je vođen Duhom Svetim. To su tri karakteristike koje nam Bog donosi za njega.

Kako je potrebno biti bogobojazan!? Neki ljudi se ne boje nikoga. Biti bogobojazan znači da si toliko svjestan da te Bog stvorio, da si sve dobio od Boga, da toliko ovisiš o Bogu da ne bi mogao izdahnuti bez Boga. Kad čovjek postane svjestan toga, to je bogobojaznost. Na bogobojaznost dolazi pobožnost. Ako nam je Bog sve dao, njemu ćemo se klanjati. Pobožnost i bogobojaznost idu zajedno“, rekao je don Damir.

Istaknuo je da je Šimun prepoznao Isusa, a bio je još dijete; „da je on Spasitelj, ispunjenje svih iščekivanja Izraelovih. I u tom dramatičnom trenutku on Mariji prorokuje da će mač probosti njenu dušu. Tu je mudri starac izrekao veliku istinu, da nema spasenja bez patnje“, rekao je don Damir, istaknuvši da od sv. Šimuna možemo naučiti četiri kreposti, karakteristike: strpljenje u vjeri, život u Duhu, prepoznati Isusa u malenome i nadati se.

„Važno je biti strpljiv, imati pouzdanje. Zaharija, Elizabeta, Šimun, Ivan Krstitelj su velikani na prijelazu iz Staroga u Novi zavjet koji su iščekivali  Mesiju, a nisu bili vidjeli Isusa. No, ostali su postojani u vjeri“, naglasio je  don Damir. To je primjer kako ljudi unatoč nedaćama života mogu ostati radosni, jer napuštenost, izdaja, samoća, teška situacija, mnoge vodi u očaj, beznađe i grijeh, upozorio je Stojić.

„Šimun je imao strpljenje u vjeri. Toliko puta možemo pitati Boga gdje je. Šimunu je zemlja bila okupirana, bilo je lažno svećenstvo u hramu, sve je bilo lažno. Šimun je mogao reći: ‘Ovo nema smisla’, ali nije to rekao“, istaknuo je don Damir. Potaknuo je na molitvu za strpljenje u vjeri, da živimo život u Duhu, da nam Bog dâ oči vjere da možemo prepoznati Gospodina i zahvaliti.

Zatim, Šimun je primjer Božjeg djelovanja čudesnim putem. „Šimun je prepoznao da je dijete koje su Marija i Josip donijeli ispunjenje svih proročanstava, dugoočekivani, najavljeni Mesija. Ne znamo kako ga je prepoznao, ali živio je život u duhu, bio je vođen Duhom. Bio je čovjek molitve, osluškivao je“, istaknuo je don Damir, naglasivši da je Šimunu Duh Sveti to objavio. Život u Duhu nije prebivanje u grijehu. Zato je važna ispovijed, jer se odričemo onoga što sprječava da Duh Sveti djeluje u nama.

Nadalje, Šimun je prepoznao Isusa u malenome. „Mnogi Židovi bili su iznenađeni jer su mislili da će Mesija doći kao vojskovođa. Ali, došao je na rubu carstva, rođen u malom Betlehemu. Čak je rođen izvan grada, odrastao u Nazaretu. Radio je trideset godina u skrovitosti, svojim rukama. Živio je u obitelji u kojoj je sve počelo začećem i rođenjem. Ta obitelj je bila siromašna jer su dali sirotinjski dar, dvije grlice.

Bogata židovska obitelj je uz rođenje sina morala žrtvovati janje. Josip i Marija su dali grlicu, jer su bili siromašni. Ali, papa Benedikt XVI. je rekao: ‘Zaista su dali janje, Jaganjca Božjega’. I Šimun ga je prepoznao“, rekao je don Damir, potaknuvši da prepoznamo Isusa u malenome. „Bog gleda svaki detalj, i najmanji, tvoga života. Bog traži da budemo vjerni i sveti“, poručio je Stojić.

Šimun nas uči i kako treba umrijeti i koja je svrha, cilj života. Cilj života je susresti Isusa. Jer, nakon susreta s Isusom, rekao je: ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru’.

„Sv. Šimun nas uči kako čekati, vjerovati, kako se nadati i kako, gdje prepoznati Gospodina. On je uzor vjere, strpljenja i spremnosti. Ako imaš Krista, imaš sve. Šimun nas uči kako postaviti pravu ljestvicu vrednota“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je sliku sv. Hedvige, poljske kraljice koja je hrvatskog podrijetla po svojoj majci, kraljici Elizabeti Kotromanić, u crkvi sv. Šime u Zadru u subotu, 23. kolovoza.

Slika sv. Hedvige postavljena je na sjeverni bočni zid u crkvi sv. Šime, a pokraj te slike je don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, dao postaviti i relikvijar s relikvijom sv. Hedvige koja je predana u zadarsku crkvu sv. Šime za vrijeme mise 14. studenog 2023. godine.

Veličina slike sv. Hedvige je 60 x 80 cm, akril na platnu, a njena autorica je akademska slikarica Iris Mihatov Miočić. Nadbiskup je čin blagoslova slike te prisutnost i poljskih vjernika na misi nazvao „susretom vjere i baštine“ i „znakom duhovne povezanosti dvoje svetaca, dva vremena i dva naroda“.

Spomendan sv. Hedvige je upravo na završetku osmine sv. Šimuna, 16. listopada, zadnjeg dana osmine od blagdana sv. Šimuna koji se slavi 8. listopada, što je također providonosna činjenica u prilog povezanosti svetih Šimuna i Hedvige.

Nadbiskup je zahvalio krakovskom nadbiskupu Mareku Jędraszewskom koji je dopustio darovati moći sv. Hedvige svetištu sv. Šime na zamolbu mons. Zgrablića i mons. Pawłu Baranu, župniku krakovske katedrale u kojoj se čuvaju relikvije sv. Hedvige, jer su Zadru „velikodušno darovali relikvije ‘poljske majke’, kako Poljaci nazivaju sv. Hedvigu“. Poljski narod nije izgubio sjećanje na svoju kraljicu, istaknuo je mons. Zgrablić.

Uz blagoslov slike, ujedno je u crkvi sv. Šime trajno izložena Hedvigina relikvija i predana puku na čašćenje. Slika i relikvijar sv. Hedvige koji se sada nalaze u blizini Škrinje sv. Šime su pred pogledom vjernika kada silaze niz stepenice nakon obilaska Škrinje sv. Šime koja je na postolju iznad glavnog oltara u svetištu.

Lik Hedvige kao djevojčice, s njenom majkom, kraljicom Elizabetom i dvije sestre, prikazan je u reljefu na stražnjem dijelu Škrinje sv. Šime. Škrinju sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo dala je izraditi upravo majka sv. Hedvige, hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić 1377. godine. U svetištu sv. Šime koji je svojim rukama primio Dijete Isusa postavljene su slika i relikvija „druge velike osobe koja je u svom srcu nosila Krista – svete kraljice Hedvige“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako je „Božja Providnost htjela da ta sveta poljska kraljica bude vezana uz škrinju sv. Šimuna još od svoga djetinjstva“.

Blagoslov slike predstavlja „trenutak duhovne povezanosti među narodima, svetima i vjekovima. To je susret starozavjetnog pravednika i novozavjetne svetice; susret sv. Šime koji je u Hramu dočekao ispunjenje Božjih obećanja i sv. Hedvige, kraljice koja je svojim životom ostvarivala Kristovo kraljevstvo na zemlji. To je susret Božjeg naroda koji se rado okuplja oko sv. Šimuna Bogoprimca“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši kako je providonosni Božji dar da „relikvija kraljice koja je cijelog života tražila Krista, sada prebiva uz sv. Šimu, onoga koji ga je prvi u Hramu prepoznao“.

Na poleđini Škrinje sv. Šime, u lijevoj kaseti prekrivenoj biljnim motivima, prikazana je donatorska scena u kojoj kraljica Elizabeta predaje škrinju sv. Šimunu. Ispod toga motiva prikaza škrinje ukucani su i likovi kraljičine tri kćeri, Marije, Hedvige i Katarine, s njihovom majkom kraljicom.

Životopis sv. Hedvige

Nadbiskup je u propovijedi predstavio i životopis sv. Hedvige. „Hedviga je rođena između 3. listopada 1373. i 18. veljače 1374. u Budimu. Bila je kćerka hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i poljske kraljice Elizabete Bosanske. Njeno rođenje povezalo je tri naroda – ugarski, hrvatski i poljski.

Kao djevojčica, Hedviga je pokazivala zrelost, mudrost i nježnost. Nakon smrti njenog oca Ludovika, poljsko plemstvo je odlučilo upravo njoj, tada jedva jedanaestogodišnjoj djevojčici, povjeriti prijestolje. Tako je Hedviga 16. listopada 1384. okrunjena za kraljicu Poljske“, rekao je mons. Zgrablić. Sv. Hedviga nije dugo živjela. Nakon poroda svoje kćeri Elizabete Bonifacije, koja je preminula mjesec dana nakon rođenja, Hedviga je umrla 17. srpnja 1399., u 25. godini života.

„No, ono što je ostavila iza sebe nije umrlo. Njena djela, njena ljubav i vizija živjeli su u srcima poljskog naroda. To potvrđuje i što je papa Ivan Pavao II., prepoznavši njen uzorni kršćanski život, proglasio Hedvigu blaženom 1986., a svetom 1997. u Krakovu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Hedviga je bila izuzetno obrazovana žena. Voljela je knjige, glazbu i umjetnost. Znala je više jezika i prevela je neka djela s latinskog na poljski jezik. Posebnu brigu posvetila je školovanju mladih Poljaka i Litavaca. Odrekla se dijela kraljevskog nakita i osobnog bogatstva kako bi financirala obnovu i razvoj sveučilišta u Krakovu, koje je kasnije, u čast nje i njenog supruga, nazvano Jagiellońsko sveučilište. Njenim zalaganjem ondje je osnovan teološki fakultet, jer je željela da Crkva u Poljskoj i Litvi ima učene i mudre pastire“, rekao je nadbiskup.

O povezanosti osobnosti Rute i sv. Hedvige

Razmatrajući pročitanu Božju riječ, nadbiskup je rekao da lik Rute  simbolično povezuje tri osobe: svete Hedvigu i Šimuna i sve koji časte njihove relikvije.

Hedviga i Ruta bile su „žene velikog duha. Ruta, žena stranog podrijetla, usprkos toga postaje blagoslov za izabrani izraelski Božji narod. Ruta ulazi u povijest spasenja zato što je vjerna, blaga i odana. Ona ostavlja svoj narod, svoju sigurnost i svoju prošlost kako bi služila drugome, svojoj svekrvi Noemi, a preko toga i Božjem narodu“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da su Ruta i Hedviga bile iz drugih kultura i zemalja, a zbog vjere i ljubavi pristupile su Božjem narodu u kojem su po udaji živjele i ostavile trajan blagoslov.

„Sv. Hedviga, iako rođena u kraljevskom dvoru i okružena raskoši, nije ostala zatvorena u palače. Nju su, kao i Rutu, vodili ljubav, povjerenje i vjera. Udajom za Vladislava II. Jagela, kneza Litve 1386. godine, Hedviga ne samo da je ujedinila Poljsku i Litvu u veliku državnu zajednicu, nego je i otvorila vrata kršćanstvu u Litvi, tadašnjoj najvećoj poganskoj zemlji Europe. Potaknut njenim primjerom i vjerom, njen muž Vladislav primio je krštenje, čime je započela nova era za cijelu regiju“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadalje, poput Boaza iz prvog čitanja, Hedviga je bila „dobrostiva, pravedna, brižna i velikodušna. Otvarala je bolnice, pomagala crkve i samostane, osnovala je biskupiju u Vilniusu, uvodila narodni jezik u liturgiju te je neumorno brinula za siromahe, udovice, trudnice i djecu. Već za života narod ju je štovao kao sveticu, jer su njena blagost i dobrotvornost bile velike kao i njena politička mudrost“, naglasio je nadbiskup.

O povezanosti duhovnog nasljedovanja sv. Šimuna i Hedvige

„Sv. Šimun je prepoznao u Djetetu Isusu ispunjenje svih Božjih obećanja, kao što su Hedviga i Ruta znale prepoznati Boga u konkretnim, ljudskim okolnostima.

I mi smo pozvani postati duhovna djeca Rute, Šimuna i Hedvige: ljudi koji žele služiti Bogu i bližnjima, koji se ne boje nositi Krista u svakodnevicu, u tišinu molitve, u služenje i u žrtvu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Sveti Šimun starac je vjerno čekao ispunjenje obećanja i u Hramu je dočekao Mesiju, a sv. Hedviga, kraljica je kroz svoje kraljevstvo i darove željela pripraviti mjesto tom istom Spasitelju u srcima svoga naroda.

Sv. Šimun je držao Krista u naručju, sv. Hedviga ga je nosila u duši. On je prepoznao Dijete, ona ga je prepoznavala u svakom siromahu. On ga je slavio u Hramu, ona u dvoru, na ulici, u školi, na bojištu i u molitvi pred crnim križem u wawelskoj katedrali, gdje se, prema predaji, sâm Krist ukazivao Hedvigi u njenim tihim, mističnim molitvama“, rekao je nadbiskup, dodavši da sveti Šimun i Hedviga u zadarskoj crkvi sv. Šime predstavljaju „znak suradnje vjere, mudrosti i ljubavi“.

Po njima, crkva sv. Šime biva „svjedokom europske kršćanske baštine koja je nadišla granice i jezike. Ta crkva je dom starozavjetnog starca, poljske kraljice, stanovnika Zadra, hodočasnika sv. Šimunu i naroda koji gledaju što Bog čini po onima koji ga ljube, iščekuju i koji mu služe“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da se zapitaju hoće li poput sv. Hedvige i sv. Šimuna prepoznati Krista kad dođe, nositi u srcu ili će ga zamijeniti za ispraznosti ovoga svijeta.

Poželio je da nas primjer sv. Hedvige nauči „kako se kraljevstvo Božje gradi tiho, skromno, iznutra, u srcu, obitelji, svom narodu; kako se s ljubavlju može mijenjati cijeli narod, kako svetost nije nešto daleko, nego konkretno, moguće i blizu, namijenjeno svima“.

Sv. Šimun neka nas nauči „kako se strpljivo čekaju Božja obećanja jer ona neće izostati niti nas razočarati; kako u tišini i ustrajnosti njegovati vjeru i kada se čini da se ništa ne mijenja; prepoznavati Isusa kad dođe k nama, da ne prođemo pokraj Njega ravnodušno, nego da poput sv. Šimuna budemo spremni primiti Isusa u svoje ruke, srce i dom. Molimo ga da nam izmoli mirno srce koje strpljivo čeka Božje vrijeme, srce koje zna da Gospodin nikada ne kasni“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je na molitvu sv. Šimunu „da nas nauči gledati dalje od sadašnjeg trenutka, prema vječnosti i svakodnevno živjeti u pouzdanju da Bog ispunjava svoja obećanja na najbolji način i u za nas najprikladnije vrijeme“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Prigodni govori Barana i Šehića na kraju mise

U misi su koncelebrirali Paweł  Baran, župnik krakowske katedrale na Wawelu, don Damir Šehić, župnik župe sv. Šime, svećenici podrijetlom Poljaci djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji: Franjo Kowal, Zbigniew Jacek Korcz i Andrzej Jan Stepien i još sedmorica svećenika.

Na kraju mise, prigodnu riječ uputio je vlč. Paweł  Baran, wawelski katedralni župnik, ujedno i čuvar svetišta sv. Hedvige čije su moći u krakowskoj katedrali. Baran je zahvalio mons. Zgrabliću i don Damiru Šehiću na pozivu da dođe u Zadru.

Rekao je da su sveci uzor vjernicima u vođenju Duhom Svetim i poticaj neka dopustimo da nas Božja ruka vodi kroz život. Svetac koji je postigao zajedništvo s Bogom zagovara nas kod Boga kojega gleda licem u lice. Baran je istaknuo da krakowsku katedralu i svetište sv. Šimuna povezuju dvije važne stvarnosti: relikvija sv. Hedvige i prisutnost djece u ta dva svetišta.

„Katedralu u Krakowu pohodi puno mladih obitelji s djecom te ih upućuju na put prema Bogu i svetosti. Sv. Hedviga uslišava molitve vjernika. U Poljskoj je najviše zazivaju bračni parovi koji žele imati potomstvo, a imaju poteškoća sa začećem. Mole se sv. Hedvigi za začeće i blagoslovljen porod.

Utorak je u wawelskoj katedrali posvećen sv. Hedvigi, kada puno mladih obitelji dolazi prikazati svoje dijete koji su dobili po zagovoru sv. Hedvige, zahvaljuju i mole da ih ona čuva kao obitelj. Neka sv. Hedviga zagovara sve koji dolaze u crkvu sv. Šime i Zadarsku nadbiskupiju, sve vjernike i osobito žene“, poručio je vlč. Paweł  Baran.

Don Damir Šehić je zahvalio na pohodu mons. Zgrabliću, rekavši da je Vicko Zmajević bio zadnji zadarski nadbiskup koji je u 18. st. blagoslovio slike koje se nalaze u svetištu sv. Šime.

Istaknuvši da je sv. Hedviga utkana u identitet svetišta sv. Šime, rekao je da je Hedviga kao mala djevojčica zasigurno promatrala Škrinju sv. Šime čiju je izradu kod majstora Franje iz Milana naručila njena majka Elizabeta te je postavljena u svetište 1380. godine.

„Srce sv. Hedvige bilo je u okruženju raskoši dvora u kojem je živjela, ali i dara majke koja je bila spremna izdvojiti iz svoje kraljevske riznice i dati dio za ljude koji dolaze u Crkvu moliti Boga.

Hedviga je to naslijedila i nosila dalje kroz život. Majka Elizabeta molila je za svoju djecu i biva uslišana u najvećem daru; ne u daru zdravlja i dugih godina, nego u daru svetosti svoje djece. Hedvigina majka, kraljica  Elizabeta, molila je za nešto drugo, za muškog potomka, ali je dobila najveći dar, svetost svoje kćeri koja je pronijela Evanđelje u vrlo ranoj dobi“, istaknuo je don Damir.

Rekao je da je u zadarskom svetištu sv. Šime počela svetost Hedvige te se nastavila u Poljskoj, na sveučilištu, u Krakowu, Litvi i svim mjestima kojima je prolazila. Podsjetio je da je sv. Ivan Pavao II. bio povezan sa sv. Hedvigom; završio je fakultet na Sveučilištu kojega je Hedviga osnovala i koji nosi njeno ime. Šehić je rekao da je taj dan i u znaku prijateljstva između Crkava u Hrvatskoj i  Poljskoj. „Sv. Šimun, starac Starog zavjeta i sv. Hedviga, svetica Novog zavjeta, povezuju nas i potiču da i mi u ovom vremenu odgovorimo Božjem pozivu na svetost“, potaknuo je don Damir Šehić.

Na misi je bila i Weronika Staniec Porczyk, prva savjetnica i načelnica Odjela za političko – ekonomska pitanja u Veleposlanstvu Republike Poljske u Hrvatskoj, u ime poljskog veleposlanika u Hrvatskoj.

Subota je hodočasnički dan u svetištu sv. Šime te su taj dan u svetište hodočastili vjernici pašmanske župe sv. Tome iz Dobropoljane sa župnikom Ivanom Babjakom i članovi Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan Marije, Kraljice mira svečano je proslavljen u župi Marije, Kraljice mira na Stanovima u Zadru, gdje je svečano večernje misno slavlje u petak, 22. kolovoza, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Mariju naziva Kraljicom mira od 1917. godine. „Dok je svijet bio u plamenu Prvog svjetskog rata, papa Benedikt XV. dodao je u Lauretanske litanije zaziv: „Kraljice mira, moli za nas“. U vremenima kada se sve činilo izgubljenim, Crkva se sjetila one koja je u svom srcu nosila Kneza mira i njoj se utjecala tim zazivom“, rekao je mons. Zgrablić.

Odazivajući se pozivu pape Lava XIV. na molitvu za mir u Ukrajini, Svetoj Zemlji i drugim dijelovima svijeta ranjenih ratom, nadbiskup je poručio: „Hodamo zajedno, jer mir nije ‘privatna stvar’, nego dar koji se gradi i čuva u zajedništvu“.

Podsjetivši na misao Benedikta XVI.: “Svijet nikad neće biti prebivalište mira, dok mir ne nađe dom u srcu svakog ljudskog bića, dok svi u sebi ne sačuvaju red koji je Bog odredio da se sačuva”, nadbiskup je upozorio da nemir srca nastaje zbog nedostatka povezanosti s Bogom i podsjetio kako su crkveni oci govorili da mir počinje u čovjekovom srcu.

„Ne možemo očekivati da će politika, zakoni ili dogovori među narodima sami po sebi stvoriti mir, ako u srcima ljudi vlada nemir, sebičnost i kaos. Bog je u ljudsko srce upisao red, sklad i zakon ljubavi. Dok taj red ne bude sačuvan, svijet će ostati ranjen sukobima, obitelji će biti sredine nemira, ljudsko srce će živjeti u nemiru“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Pravi mir srca ne ovisi o tome kakve su okolnosti oko nas, nego o tome tko prebiva u nama. Samo Bog može ispuniti praznine srca, smiriti naše misli i dati sigurnost koju ništa izvanjsko ne može uzeti. Kad se čovjek osloni na Boga, prestaje biti rob nemira, jer zna da je Njegova ljubav jača od svega što ga može zadesiti“.

Nadbiskup je upozorio da nemir u nama nastaje kad ne živimo u skladu s našom savješću i ne slušamo taj tihi Božji glas u našem bitku. „Kada znamo što je ispravno, ali činimo drugačije, naše se srce opterećuje krivnjom, sramom ili tjeskobom, i to proživljava kao nemir. Mir je jedna od najdubljih čežnji svakog ljudskog srca. Mir nije samo odsutnost buke, sukoba ili rata,  problema, nego nutarnje stanje u kojem čovjek osjeća sklad sa sobom, s drugima i s Bogom. Svatko od nas teži miru jer nas je Bog stvorio za unutarnju usklađenost, a ne za kaos; za povjerenje, a ne za sumnju; za ljubav, a ne za neprijateljstvo; za mir, a ne rat“, naglasio je nadbiskup. Podsjetio je da su mnogi sveci opisali mir kao „tihu radost srca“ koja ne nestaje kad dođu kušnje, nego ostaje kao unutarnja rijeka koja teče i ispod površinskih valova života.

Svi imamo iskustvo da nam nemir lako uđe u srce, a uzrokuje ga riječ izgovorena bez pažnje, pogled koji smo protumačili pogrešno, vijest koja nas iznenadi. Ne možemo živjeti, a da ne povrijedimo jedni druge, a gorčina, zamjeranje, neopraštanje stvaraju nemir, rekao je mons. Zgrablić.

„Naše srce je osjetljivo, ranjivo i otvoreno. Srce pamti, povezuje i reagira brže nego što razum uspije sve objasniti. Nemir ne dolazi uvijek iz velikih stvari; često se prikrada sitnicama. Kao kapljica vode koja polako stvara krugove na površini, tako i mali podražaji mogu pokrenuti valove u nama“, upozorio je nadbiskup.

No, „ako srce može primiti nemir, ono može biti mjesto i gdje se rađa mir. Isto to osjetljivo mjesto može postati prostor nježnosti, praštanja i povjerenja. U nama je mogućnost izbora – da prepoznamo trenutak kada nemir ulazi i da odlučimo ne hraniti ga, nego ga pustiti da prođe“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i Marijin put mira. Ona je Kraljica mira jer je cijeli njen život bio povezan s njenim Sinom, Isusom Kristom, pravim Knezom mira. Božji mir dolazi u Marijin život u tri velike etape: u Kristovom utjelovljenju, u Isusovoj muci i smrti te u Pedesetnici.

Marijine riječi „Evo službenice Gospodnje“ nisu bile površne, nego „potpuno predanje, prihvaćanje Božjeg plana bez kalkulacije, iako nije znala sve što će to značiti. Svojim ‘Da’ Marija je otvorila vrata svijetu u kojem je Knez mira postao čovjek. U njenoj utrobi spojilo se nebo i zemlja – najviši i najniži, Stvoritelj i stvorenje. To je prvi korak Božjeg pomirenja s nama: Bog ulazi u našu povijest, u našu krhkost, kako bi je preobrazio u mjesto susreta i spasenja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako Marijino ‘Da’ pokazuje da mir počinje u srcu koje se potpuno oslanja na Boga i vjeruje njegovoj riječi.

Kad Marija stoji pod križem, „ne bježi u strahu i prijetnji, ne prigovara Bogu, nego ostaje vjerna. Dok se nebo čini zatvoreno, Marija vjeruje da je Božji plan ljubavi jači od boli i nepravde, križa i smrti. Gleda kako njen Sin krvlju pomiruje svijet s Ocem, kako svaka kap te krvi postaje cijena našeg mira“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija svojim ‘Da’ pod križem nastavlja ‘Da’ iz Nazareta.

„Marija je uz Krista dok On ostvaruje najveći čin mira – kad neprijateljstvo grijeha zamjenjuje milošću, a smrt otvara put životu. Marijina prisutnost pod križem znak je da mir često dolazi kroz vjernost u trpljenju, kroz ljubav koja ostaje i onda kada sve drugo nestaje“, poručio je mons. Zgrablić.

„Nakon Kristovog uskrsnuća i uzašašća, Marija je s apostolima u molitvi, ne kao pasivni promatrač, nego kao majka i učiteljica koja hrabri i povezuje Isusove učenike. Svojom prisutnošću unosi sigurnost u srca učenika i drži ih zajedno u jedinstvu vjere. Kada Duh silazi, Marija je ponovno u središtu događaja spasenja – tada ne kao ona koja rađa Krista u tijelu, nego kao ona koja s Crkvom rađa Krista u svijetu. Njena prisutnost okuplja, povezuje i ujedinjuje prve učenike, kao što to čini i danas u Crkvi, učeći nas da se mir rađa iz vjere, zajedništva i postojane molitve“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši da je mir dar i zadatak, nadbiskup je poručio: „Mir je Božji dar koji dolazi odozgor, iz milosti. Božji dar traži našu suradnju, naše svakodnevno ulaganje, higijenu našeg srca i naše duše, praštanje, gradnju mostova i spremnost na žrtvu. Traži da se opredjeljujemo za dobro, ljubav, za Boga i bližnjega. Dar mira ne čuva se kao vrijednosnica u trezoru; on traži naše srce, naš svakodnevni trud i našu vjernost Božjoj riječi“, poručio je mons. Zgrablić.

Zamolio je Mariju za dar mira, da naraštaji umorni od ratova, sukoba i podjela osjete Božji mir. „Marija ne donosi mir kao politički program ili privremeno primirje. Ona nas vodi k Onome koji je mir sâm – Kristu. Ako Krista pustimo u srce, tada se i u nama zbiva što se dogodilo u Marijinom životu: Bog postaje blizak, grijeh se pobjeđuje, a zajedništvo jača, Krist postaje Knez našeg mira“, poručio je nadbiskup, potaknuvši na molitvu za obitelji, domovinu, Crkvu i cijeli svijet; da Kraljica mira donese mir u svaki dio svijeta gdje mnogi krvare i umiru u strahotama rata.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio i procesiju s Gospinim kipom kroz središte predjela Stanovi.

I.G.

Foto: Ines Grbić

Sveti Otac Lav XIV. pozvao je vjernike diljem svijeta da se, povodom blagdana Blažene Djevice Marije Kraljice, 22. kolovoza, ujedine u danu posta i molitve za mir u svijetu, izvijestio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Na završetku opće audijencije u srijedu 20. kolovoza u Vatikanu, Papa je uputio apel za duhovno jedinstvo i posvećenost miru. Povodom liturgijskog spomena Blažene Djevice Marije Kraljice, pozvao je vjernike da petak, 22. kolovoza, posvete postu i molitvi, moleći Gospodina da daruje mir, pravdu i utjehu svima koji trpe zbog ratnih sukoba.

„Sljedeći petak, 22. kolovoza, slavit ćemo spomen Blažene Djevice Marije Kraljice,“ rekao je Papa, podsjećajući da je Marija Majka vjernika ovdje na zemlji, te da je zazivamo i kao Kraljicu mira.

Papa je istaknuo da je zemlja i dalje ranjena ratovima u Svetoj zemlji, Ukrajini i mnogim drugim dijelovima svijeta.

„Pozivam sve vjernike da ovaj dan provedu u postu i molitvi,“ naglasio je, „moleći Gospodina da nam udijeli mir i pravdu te da obriše suze onima koji trpe zbog sukoba koji još traju.“

Na kraju je dodao: „Marijo, Kraljice mira, zagovaraj da narodi pronađu put mira“. (IKA)

Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje za vanjskim oltarom u svetištu Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru u petak, 15. kolovoza.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

1. Marijino uznesenje – srž vjere

Braćo i sestre!

Danas slavimo veliku i radosnu istinu naše vjere – uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Nakon što je Marija navršila tijek svog zemaljskog života, uznesena je tijelom i dušom na nebo. Ona koja je svojim životom odgovorila na Božju riječ: “Neka mi bude po tvojoj riječi”, sada je u potpunosti sjedinjena s Bogom — ne samo dušom, nego cijelom svojom stvarnošću, dušom i tijelom.

Središte otajstva vjere koje danas slavimo jest što je Marija prva među nama ušla u puninu onoga što svi mi iščekujemo, čemu se nadamo. U Mariji gledamo čudo Božjeg djela stvaranja i Božje obećanje koje vrijedi za svakoga od nas. U Mariji se ostvaruje Božji plan spasenja u potpunosti: tijelo, koje je u ovom životu ranjivo, prolazno i izloženo boli – u Bogu postaje proslavljeno, neraspadljivo, vječno; duša, koja je u ovom životu izložena sumnjama, ranjivostima i borbama – u Bogu postaje prosvijetljena, očišćena i sjedinjena s Njim u vječnoj ljubavi. Bog ne otkupljuje samo dušu, nego i tijelo. Ova temeljna istina naše vjere potvrđena je i u Kristovom uskrsnuću i u Marijinom uznesenju na nebo.

Papa Benedikt XVI. kaže da je Marija “pobijedila smrt i već trijumfalna u nebeskoj slavi, u cjelovitosti svoga bića”(Homilija 15. kolovoza 2010.). Drugim riječima, u Mariji nema više tragova grijeha, raspadanja ni smrti, nego samo punina života, punina milosti, punina zajedništva s Bogom.

Papa Franjo dodatno produbljuje tu istinu govoreći da je Marijino uznesenje “u potpunosti upisano u Kristovo uskrsnuće” te da “čovječnost Majke ‘privlači’ Sin u vječni život” (Homilija, 15. kolovoza 2014.). To znači da nema Uznesenja Marijina bez Uskrsnuća Isusa. Marijina sudbina je neraskidivo vezana uz sudbinu njezina Sina Isusa.

Krist koji je uzeo tijelo od Marije, sada to isto tijelo, tu čovječnost, uvodi u slavu. Marijino uznesenje je posljedica njezine trajne povezanosti s Kristom: ona koja je bila uz njega u Nazaretu, u Kani, na Kalvariji… – sada je s njim i u nebu.

Ova činjenica Marijina uznesenja nama je snažna poruka: vjernost Bogu u svakodnevnom, običnom životu ima vječne posljedice.

2. Marijino uznesenje – ispunjenje hodočašća nade

U ovoj Jubilejskoj godini, u kojoj nas Crkva poziva da budemo ‘hodočasnici nade’, Uznesenje Marijino dobiva još snažniji smisao. Marija je prva ‘hodočasnica nade’, ona koja je kročila zemljom nadahnuta vjerom, sada sjaji na nebu kao cilj svakog našeg hoda. U njoj vidimo kamo vodi put vjernosti, poslušnosti i predanja Bogu. Ona nas uči da život nije lutanje, nego hodočašće prema najvećem Svetištu – i da ono ne završava besmislom i prazninom, nego Bogom i puninom života.

3. Marijino Uznesenje – odgovor na glad za smislom

Stoga se možemo pitati: što Marijino uzašašće na nebo znači nama danas? U svijetu koji sve manje sluša Boga, a sve više obožava materijalno, novac, status, moć i tijelo, što nam poručuje ova svetkovina?

Današnji čovjek živi u napasti da vjeruje samo onome što vidi, ono što mu donosi korist, ono što se može izmjeriti, posjedovati, ponoviti – kao da ne postoji jedinstveno i neponovljivo, kao što je život svakoga od nas. Danas sve mora biti brzo, vidljivo, korisno. Javno mnijenje stalno nam poručuje: vrijediš koliko imaš, koliko zarađuješ, kako izgledaš, a ne tko si i što si u Božjim očima.

No, u toj logici svijeta, lako se izgubi unutarnji mir, identitet i osjećaj svrhe i smisla. Život postaje utrka bez cilja. Duša se iscrpljuje u stalnom dokazivanju i uspoređivanju.

U tom svijetu, blagdan Uznesenja Marijina je protuteža. On nas podsjeća: Nisi stvoren samo za ovaj svijet. Tvoj život, tvoje tijelo, duh i duša, tvoj intelekt, tvoje emocije, cijelo tvoje biće, nisu predmet nepoznate energije  koje upravljaju s tobom – Ti si, kao cjelovita osoba, pozvan na slavu Božju. Tvoj život ima krajnji cilj, a to je vječno zajedništvo s Bogom.

Uznesenje Marijino nam, nadalje, kaže: Tvoje tijelo nije trgovačka roba; tvoje srce nije programirano kako bi bilo poligon za reklame; tvoje postojanje nije igra slučajnih sila. Tvoje tijelo ima smisao i ima cilj u kojem se želi Bog nastaniti i proslaviti. Tvoje plemenite želje nisu isprazne fantazije koje u tebi slijepo djeluju, već nada koju Duh Božji u tebi potiče. I tvoj cilj nije uspjeh, slava ni udobnost koje se mjeri ovosvjetskim kriterijima – nego, tvoj cilj jest svetost, to jest život s Bogom, ispunjenje u Bogu.

Uznesenje Marijino nam, dakle, usmjerava pogled prema gore, prema vječnosti, prema Bogu – i to ne zato da pobjegnemo od stvarnosti, nego da se u njoj ne izgubimo. Ovaj pogled prema Mariji na nebo uznesenoj, vraća nas temeljnim pitanjima: Zašto živim? Što ostaje kad sve ovo prođe? Koji je cilj i smisao mojeg života? Kamo idem? Koga slijedim?

Ta pitanja nisu apstraktna, ona su duboko životna i sudbonosna. Jer, bez odgovora na njih, čovjek živi mehanički, instinktivno, beznutarnje, na razini životinjskog i biljnog svijeta. Marija nas uči da postanemo u tom hodu istinski hodočasnici nade.

4. Marijino Uznesenje – odgovor umornom svijetu

Marija nije bajka ni mit, poput mnogih drugih mitoloških bića. Ona je djevojka iz Nazareta, stvarna žena, iz stvarnog svijeta – u kakvom i mi živimo, koja je živjela jednostavno, tiho i duboko povezano s Bogom. Marija nije bila bez problema, strahova ni nejasnoća – ali sve to nosila je u molitvi, vjeri i pouzdanju, u zajedništvu sa svojim sinom Isusom. Njezin svakodnevni život u Nazaretu bio je prožet Bogom, iako izvana nije bio nimalo spektakularan.

Marija nas uči kako biti u tišini pred Bogom, jer u tišini se rađa povjerenje; uči nas živjeti vjernost i strpljivost, jer velike stvari rastu polako; uči nas kako je potrebno više slušati nego govoriti, jer Božji glas dolazi tiho; uči nas služenju više nego isticanju, jer ljubav se mjeri darivanjem i samoodricanjem, a ne intenzitetom emocija.

Marijin život je alternativa buci suvremenog života. Ona pokazuje da istinsko dostojanstvo čovjeka nije u samoostvarenju koje se oslanja isključivo na sebe samoga, nego u onome što nas čini istinskom djecom Božjom, a to je naša suradnja s Božjim planom duboko utkanim u naše biće. Marija je odgovor svijetu koji je umoran od površnosti i gladan smisla.

5. Marijino uznesenje – poziv na prihvaćanje vječnih vrijednosti

Uznesenje Marijino na nebo nas izaziva da se pitamo: Živim li za vječnost ili se trošim samo za prolazne stvari? Jesam li čovjek duha ili čovjek potrošnje? Gradim li svoj identitet na Božjoj riječi – Evanđelju, ili mentalitetu ovoga svijeta, po promociji na društvenim mrežama, na vanjskim dojmovima i modnim idolima?

Ova pitanja su duboko osobna i zahtijevaju iskrenost. Suvremeni čovjek lako se izgubi u svakodnevnim zahtjevima, pod stalnim je pritiskom da se školuje i skupi više informacija, da dobro izgleda, da se što više zabavlja, da što više zarađuje, da što lagodnije živi, da što više posjeduje… A sve to čovjeka ostavlja praznog i u konačnici vodi u razočaranje.

Uznesenje Marijino i poruka ovog blagdana poziva nas na buđenje iz te iluzije. Poziva nas na spoznaju Božjeg nauma s čovjekom, produbljivanje i njegovanje onoga što je vječno; na razmatranje onoga što najčešće nije vidljivo na prvi pogled.

Marija je znak nade. Ona nam poručuje: “Vrijedi predati se Bogu. Vrijedi ostati vjeran Isusovoj riječi. Vrijedi živjeti za ono što se ne vidi, za Božje – jer to je jedino što ostaje”.

Marija je svjedok da Bog ne zaboravlja niti razočarava onoga tko mu vjeruje, tko slijedi put Isusa Krista. Njezino Uznesenje je potvrda da život ima smisao – i to ne kada ga sebično čuvamo, nego kada ga velikodušno darujemo.

Blagdan Uznesenja Marijina nam kaže: postoji mjesto za tebe kod Boga. Tvoje tijelo, tvoju dušu, tvoj razum, tvoje srce, tvoju povijest, tvoje rane, tvoje grijehe – sve to Bog želi otkupiti i uzdignuti, kao što je to učinio s Marijom.

6. Marijino uznesenje – zemaljska škola za vječnost

U Marijinom uznesenju i u božanskoj obitelji Presvetog Trojstva prepoznajemo i nezamjenjivu ulogu obitelji.

Obitelj – zajednica muškarca i žene, braće i sestara, nije tek privatna ili pravna ustanova – ona je prva i najvažnija zajednica u kojoj se prenose vječne vrijednosti. U obitelji, gdje se život prihvaća, štiti, njeguje i ljubi – tamo već počinje Kraljevstvo Božje.

U vremenu kada se obitelj često relativizira ili potiskuje u stranu, Uznesenje Blažene Djevice Marije nas poziva da ponovno otkrijemo ljepotu i nužnost obitelji kao mjestâ gdje se voli život, gdje djeca uče moliti, gdje se uče poštivati otac i majka, gdje se oblikuje karakter kroz žrtvu, oprost i zajedništvo.

Obitelj je škola ljubavi koja nas priprema za Nebo.

7. Marijino uznesenje – otpor opasnosti kulture smrti

Dok Crkva slavi život i slavi Marijino Uznesenje kao pobjedu života nad smrću, ne možemo zatvoriti oči pred opasnostima kulture smrti koja se širi u suvremenom društvu – osobito u europskom kontekstu. To je kultura koja odbacuje nerođeni život, starost, bolesne, slabe i nemoćne. To je mentalitet koji ne prepoznaje vrijednost života, ako on ne donosi korist, produktivnost, mladolikost ili ugodu.

Kultura smrti očituje se u legalizaciji pobačaja, eutanazije, napadima na brak i obitelj, rodnoj ideologiji, poticanju individualizma bez odgovornosti i sustavnom odbacivanju transcendentnog smisla. U europskim društvima, koja su nekada bila kolijevka kršćanstva, sve više se institucionalizira zaborav Boga, dok se promiču zakoni i stilovi života koji razaraju temeljne kršćanske antropološke i moralne istine o čovjeku.

U svojoj enciklici Evangelium Vitae (Bruxelles, 30. ožujka 1995.), sveti Ivan Pavao II. jasno upozorava: “U društvu koje gubi osjećaj za Boga, gubi se i osjećaj za čovjeka, za njegovo dostojanstvo, za život sam. Tada prevladava logika moći, efikasnosti i koristi, a ne logika ljubavi”.

Na to je upozorio i papa Benedikt XVI. u govoru održanom u Bundestagu 22. rujna 2011.: “U korijenu europske kulture je traženje Boga i spremnost da se sluša. Gdje se zaboravi Bog, umire i čovjek. Bez poštovanja naravnog zakona i objektivne istine o čovjeku, pravda postaje instrument vlasti”.

U tom kontekstu, Uznesenje Marijino je snažan prosvjed protiv kulture smrti i poziv da se vratimo našim kršćanskim temeljima, kulturi života – kulturi ljubavi, civilizaciji prihvaćanja, žrtve i vjernosti Isusu Kristu i Crkvi.

8. Zaključak

Braćo i sestre, neka ovaj blagdan ne prođe kao još jedan u nizu. Pogledajmo prema Mariji, ne samo s divljenjem, nego s nadom i odlukom. Marija nas poziva da živimo dublje, svjesnije i s pogledom na vječnost.

Neka nas Marijino uznesenje na nebo podsjeti: mjera života je ljubav i vjernost, a nagrada nije prolazna – nego vječna.

Ne dopustimo da nas ubrzani ritam, lažno zamamljivi prioriteti i površna kultura, otuđe od onoga što je najvažnije. Ne zaboravimo: Marija nas uči da se najveće promjene događaju u tišini srca, ustrajnošću u dobru i pouzdanju u Boga, čak i kad se, na prvi pogled, ništa oko nas ne mijenja.

Neka nas Marija vodi da u svijetu koji zaboravlja i zanemaruje Boga, mi ne zaboravimo sebe; da ne izgubimo iz vida ono što je vječno; da ne živimo samo od trenutka, nego iz vjere; da ne padnemo u ravnodušnost, nego se sjetimo da je naš život hodočašće kojem cilj nije ovdje, nego u vječnosti.

Neka nas Uznesenje Blažene Djevice Marije obnovi u toj svijesti, u toj nadi i u toj odluci. Amen.

Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u petak, 15. kolovoza, svečano prijepodnevno misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Salima na Dugom otoku.

„Kad slavimo Mariju uznesenu na nebo, mi zapravo slavimo i ono što Bog želi učiniti u svakome od nas. Dok putujemo kroz izazove ovoga svijeta, imamo Majku koja nas čeka na cilju i putem nas drži za ruku“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da hodočasnik ide prema cilju s pouzdanjem i iščekivanjem.

„Za kršćane, nada nije puko optimistično razmišljanje, nego teološka krepost koja nas čvrsto oslanja na Božje obećanje. U svetkovini Marijina uznesenja vidimo ispunjenje Božjih obećanja i cilj našeg hodočašća: nebo, zajedništvo s Bogom, život u punini ljubavi, radosti i miru s Bogom“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da nam svetkovina Uznesenja Marijina pokazuje kamo vodi vjernost Bogu, što se dogodilo s Marijom i otkriva našu vlastitu budućnost, ako ostanemo na putu Evanđelja.

Citirajući pročitanu Božju riječ: „Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova… I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem…” (Otk 12,1), nadbiskup je rekao da je „hram Božji nebeska stvarnost Božje prisutnosti i slave, a Kovčeg saveza je znak Božjeg vječnog saveza sa svojim narodom, kojeg u punini prepoznajemo u Kristu i u Mariji, novom Kovčegu koji nosi Život.

Žena odjevena suncem je Marija, ali i slika Crkve koja nosi Krista svijetu. Dijete koje ona rađa je Isus Krist. Zmaj koji želi progutati Dijete je Sotona, neprijatelj Božjeg plana spasenja, koji od početka pokušava uništiti Božje djelo. Ali, Zmaj ne pobjeđuje – Krist biva uzet k Bogu, a Marija, Žena, nalazi sklonište koje joj Bog pripravlja“.

Istaknuvši da je Marija primila osobitu milost i blagoslov koji je poništio Evino prokletstvo, mons. Zgrablić je rekao da smo i mi po Božjoj dobroti primili mnoge milosti: po sakramentima, po djelima milosrđa i ljubavi, po životu u skladu s Božjom riječi i mi smo ispunjeni milošću.

„Te milosti su snaga koja nas želi voditi istim putem slave kojim je prošla Marija. Na nama je da ih prepoznamo, cijenimo i živimo, jer nas one žele uvesti u puninu života u Bogu, gdje je u punini života i Marija“, potaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je na misao pape Pija XII. iz apostolske pobudnice Munificentissimus Deus u kojoj je proglašena dogma Marijinog uznesenja na nebo (1950.),  da je Marija „plemenita suradnica božanskog Otkupitelja koji je izvojevao potpunu pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama”, primila „najvišu krunu svojih povlastica, da bude izuzeta od raspadljivosti groba i da na isti način kao i njezin Sin, nadvlada smrt i bude uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu”.

„Marija je, dakle, u potpunosti sudjelovala u Kristovoj pobjedi nad smrću – a to je nada i za nas. Svetkovina Uznesenja Marijina nas uči da se ne mjerimo po mjerilima ovoga svijeta, nego po Božjoj ljubavi. Ona nas poziva da živimo s pogledom u vječnost, ali i s nogama čvrsto na zemlji – spremni služiti, ljubiti i boriti se protiv zla“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je upozorio da „živimo u mentalitetu koji nas uvjerava da vrijedimo samo ako smo produktivni, lijepi, mladi i uspješni. U isto vrijeme, toliko ljudi je zarobljeno tjeskobom, depresijom, usamljenošću. Društvo nam često šalje poruku da tijelo vrijedi samo dok je ‘korisno’ ili dok vrši nametnute standarde“, rekao je nadbiskup, dodavši kako je posljedica toga da se „današnji svijet boji bolesti i smrti – pokušava je zaboraviti, sakriti ili odgoditi pod svaku cijenu, ali ne zna kako joj dati smisao.

Uznesenje Marijino nam govori: smrt nije kraj. Iako nas život ponekad slomi, iako osjećamo bespomoćnost pred nepravdom, ratovima, siromaštvom, bolestima, Bog ima posljednju riječ, a ta riječ je život. Marija, iako proslavljena, nije daleko – ona je s nama u našim borbama, u našim strahovima, krizama, u našem hodočasničkom putu prema vječnosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Upozorio je i kako mnogi žive kao da nema duše. „Duša koju je Bog udahnuo u čovjeka čini nas živima, pokreće naš razum, slobodu i ljubav, u njoj se krije naša neprolazna vrijednost. Duša je vječna i stvorena da bude u zajedništvu s Bogom. Kad zanemarimo dušu, kad hranimo samo tijelo i zaboravimo duh, počinjemo živjeti površno, bez dubokog smisla. Posljedice su duhovna praznina, gubitak moralnog kompasa, sebičnost i beznađe. Čovjek bez higijene duše lako postaje rob prolaznoga, umoran i obeshrabren“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da „Uznesenje Marijino dolazi kao otpor protiv laži ovoga svijeta“.

„Marijina potpuno čista i Bogu predana duša svjedoči da je čovjekova unutarnja dubina stvorena za svjetlost, za vječnost, za Boga. Duša se ne raspline u ništavilu; ona je živa, osobna, neponovljiva. Naša duša, zajedno s našim tijelom, ima neuništivu vrijednost i nezamislivu budućnost u zagrljaju Božje vječnosti.

Svetkovina Marijina uznesenja nam govori: ljudsko tijelo nije bezvrijedno, ono nije slučajna ljuštura koju treba odbaciti, nego je stvoreno za slavu Božju. Marijino tijelo, njen život i ljubav su u punini proslavljeni u Bogu. To znači da i naše tijelo, zajedno s našom dušom, ima vječnu vrijednost i budućnost u Božjoj slavi“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši neka nam primjer Marije bude svjetlo na našem putu, a njen zagovor snaga u našim slabostima.

Poželio je da nam Marija isprosi milost da prepoznajemo Božje darove i živimo od njih, da čuva naše duše od zabluda i praznine, da uvijek tražimo nebo kao cilj. Potaknuo je da čuvamo „i naše tijelo, hram Duha Svetoga, da ga čisto i dostojno nosimo kroz život, dok ne bude preobraženo u slavi poput Marijinog proslavljenog tijela“.

Saljski župnik Frane Šindija zahvalio je nadbiskupu na dolasku u tu župu bogate glagoljaške tradicije koja i osobitim pučkim pjevanjem slavi naslovnicu svoje župe.

I.G.

Foto: Župa Sali

Jubilej 950 godina postojanja župe sv. Lovre u Lukoranu (1075.-2025.) proslavljen je na blagdan sv. Lovre u nedjelju, 10. kolovoza, svečanim misnim slavljem koje je u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Blagdan sv. Lovre bio je vrhunac i završetak jednogodišnjeg obilježavanja Jubileja 950 godina od prvog spomena župe Lukoran. Slavlje je počelo u crkvi sv. Lovre na groblju u Lukoranu čija se izgradnja spominje 1068. godine te je bila nekadašnja župna crkva u Lukoranu do 1878., kad je posvećena nova župna crkva sv. Lovre, jer je stara bila izgorjela.

Kod stare crkve sv. Lovre bilo je središte lukoranske župe koja je u vrijeme svoga osnivanja obuhvaćala i područja sadašnjih župa Sutomišćica – Poljana i Preko. Od crkve sv. Lovre na groblju krenula je procesija svećenika i vjernika s kipom sv. Lovre i njegovom relikvijom prema župnoj crkvi sv. Lovre čija je obnova u tijeku, tako i simbolično predstavljajući povijesni hod župne zajednice; od prve župne crkve, uz cestu koja predstavlja ovaj svijet, prema župnoj crkvi koja se obnavlja, u kojoj se okupljaju vjernici slaviti otajstva vjere, uvijek potrebni obnove.

“Postoje narativi koji oblikuju naš identitet: razumijeti ih znači razumijeti barem nešto o tome tko mi to jesmo”, rekao je o. Jeronim u propovijedi. Razmatrao je odnos sv. Lovre i pape Siksta II. kao “priču o učeniku i učitelju, o papi i njegovom đakonu, o autoritetu i poslušnosti, o vladanju i služenju. No, to je ipak najprije priča o ocu i sinu, iako njima nije tekla obiteljska krv, nego Kristova. To je drugačije očinstvo i sinovstvo koje ih povezuje”, rekao je o. Jeronim. To snažno dolazi do izražaja kad je papa Siksto pred svoju mučeničku smrt rekao Lovri, tužnom što ne može dijeliti njegovu sudbinu: “Ne budi tužan, sine moj. Slijedit ćeš me za tri dana”.

Takvo očinstvo, ili majčinstvo, “prvi je i najvažniji način na koji Crkva živi svoje poslanje: ne najprije kroz institucije ili hijerarhiju, poslušnost i moć”, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da za Crkvu kažemo da je majka, a Krist je svojim životom u središte stavio svoj sinovski odnos s Ocem. “U riječ Oče moglo je stati sve što je Isus htio objaviti svijetu, nama: ljubav svoga nebeskog Oca”, poručio je o. Jeronim.

Učitelj Siksto u školi je prepoznao Lovrine vrline zbog kojih ga je želio uz sebe. Korijen grčkog podrijetla imena Siksto je glagol brusiti. “Mogli bismo reći, Siksto u Lovri prepoznaje pravi dijamant kojeg još treba izbrusiti. Zato, čak i kad je izabran za papu, zadržava ga uz sebe. U toj školi vjere i života taj odnos se produbljuje i postaje odnos oca i sina. Otac uzima sina za ruku, vodi ga sa sobom, ima ga uza se, poučava ga. Sin vjeruje ocu, sluša ga poučljivim uhom”, rekao je opat, dodavši da su “očinska ljubav Siksta te primjer života i hrabre vjere razbuktali vjeru mladog Lovre. Uz sigurnost koju mu je pružila, on je mogao rasti, a nakon papine smrti svjedočiti hrabro”.

Opat je istaknuo i značenje predaje – tradicije, kao snažnog elementa života Crkve, ne na način “da želimo živjeti u drugim, boljim vremenima, niti se u tradiciju zatvaramo u strahu od novog, od promjena. Tradicija predaje vrijednosti na koje se može osloniti, jedna generacija predaje drugoj ono što joj je dragocjeno: kao otac sinu, majka kćeri, i u župi jedna generacija svoje običaje i primjere vjere predaje novim naraštajima”, poručio je o. Jeronim.

Naglasio je da se dijamant, sv. Lovro, izbrusio prije svega kroz povjerenje koje mu je poklonio njegov sveti otac, papa Siksto: postavio ga je arhiđakonom, prvim među rimskim đakonima, povjerio mu blago Crkve i brigu za siromahe.

“Sv. Lovro nije bježao od darova koji su mu predani i odgovornosti koja dolazi s njima. S druge strane, nije ni tek poslušni činovnik koji se ne miče od slova zakona, ne postaje zarobljenik onoga što mu je predano”, rekao je o. Jeronim, istaknuvši da su riječi, geste i djela sv. Lovre krasili sloboda, kreativnost i odvažnost.

“Učinio je kako mu je papa Siksto naredio, blago razdijelio siromasima, a onda stupa snaga milosti Božje u njemu i njegova suradnja s tom milošću. Kada car traži od njega blago Crkve, on pokazuje na siromahe: jer to slabo, maleno, prezreno skriva u sebi Krista, naše najveće blago. Krista gladna, žedna, tužna, ostavljena, koga možemo pohoditi, nahraniti, zaodjenuti, susresti u svakom trenutku. Upravitelji Rima bili su bijesni, nadmudreni, nadigrala ih je Božja mudrost po Lovrinoj lukavosti”, naglasio je o. Jeronim.

Usred mučenja, sv. Lovro je rekao: “Okrenite me sada. Ako je jedna strana pečena, počnite jesti”. “Kakva ljubav prema neprijatelju: nije pred nama samo slika Krista, nego živi Krist u Lovri koji se opet žrtvuje, prašta i opet svoje tijelo nudi za hranu onima koji ga ubijaju. Kako je snažna, kreativna i nepredvidljiva milost u njemu, čak i s dozom humora koji je možda i najjasniji znak slobode koju nosi u srcu”, rekao je opat.

Razmatrajući simboliku konteksta toga misnog slavlja u crkvi sv. Lovre koja se obnavlja, o. Jeronim je rekao da vjernici u njoj “stoje na čvrstim temeljima, sigurni unutar zidova koji štite, ali s otvorenim krovom, slobodnog prolaza za milost koja je uvijek nova, stvaralačka. Poput Lovre, oslanjamo se na predano, čvrsto stojimo u tome, ali i slobodni da s darovima činimo kako nas nadahnjuje milost odozgor”.

“Otkad je Bog postao čovjekom, postati čovjekom je postao božanski zahtjevan posao i treba nam njegova pomoć: jer mjera našeg čovještva je Kristovo čovještvo. Tu nam ususret dolazi župa koja sakramentalnim milostima vodi prema punini ono što se događa u obitelji, društvu. U crkvi primamo sakramente, slušamo Božju riječ, hranimo se Isusovom krvlju i tijelom – primamo sve što nam je nužno da postajemo ljudima po Božjem srcu, da poput Lovre narastemo i do mjere svoga križa”, poručio je o. Jeronim.

Opat je rekao i da se malo koja župa može podičiti slavljem tako visoke obljetnice svoga postojanja, poželjevši da se i dalje iz generacije u generaciju prenosi žar vjere i ljubavi za Krista, za obitelj i domovinu. Tijekom devet i pol stoljeća događala se “predaja najdragocjenijega, blaga vjere s jednog koljena na drugo, vjernost vrijednostima za koje se isplati boriti i žrtvovati, živjeti i umrijeti”.

U duhu potrebe predaje vrijednosti i očinsko – sinovskog odnosa između pape Siksta i sv. Lovre, opat je govorio i načelno o odnosu roditelja i djece. “Lijepo je kad roditelji šalju djecu u crkvu, ali još je ljepše i blagoslovljenije kadi ih uzimaju za ruku i vode sa sobom na misu. Šaljemo djecu u školu i na vjeronauk i to je potrebno. Ali, roditelji su njihovi prvi i najvažniji učitelji koji su pozvani govoriti im o Bogu i Crkvi, dobroti i pravednosti; učiti ih razlikovati plodove istine od laži, pomoći shvatiti što izabirati i kojim putem ići. Tako roditelji predaju u školi života blago iz riznice srca koje su za života stekli.

Roditelji mogu puno dati svojoj djeci, institucije čine često veliko dobro društvu, i sve to jest nužno i potrebno na putu postajanja čovjekom. Ali to nije sve i dovoljno”, upozorio je o. Jeronim, rekavši da je u razvoju čovještva potrebna milost Božja.

Jedni predaju druge Bogu upravo u crkvi: roditelji djecu predaju Gospodinovoj milosti na krštenju, djeca roditelje rođene za nebo predaju Božjem milosrđu na sprovodu. U crkvi ljudi izručuju Bogu svoje grijehe i slabosti, želje i nadanja, svoje boli i rane, molitve i zahvalnost, rekao je opat Jeronim.

Na kraju mise otpjevan je svečani Tebe Boga hvalimo, u zahvali Bogu za sve milosti u 950 godina života župe.

Zahvala župnika Dokoze

Lukoranski župnik Marko Dokoza podsjetio je da prisutnost o. Jeronima podsjeća na povezanost župe Lukoran s njenim utemeljiteljima koji su bili benediktinci. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su narodu prušili duhovnu skrb i u središtu otoka Ugljana u Lukoranu, izgradili crkvu.

Uz zahvalu opatu, don Marko je zahvalio i don Filipu Kucelinu, ugljanskom dekanu i svećenicima suslaviteljima, među kojima je bio i don Zdenko Milić, župnik Lukorana od 1983. do 1985., u sjećanju po obnoviteljskom i kulturnom radu.

Don Marko je zahvalio i benediktinkama sv. Marije koje su župu pratile molitvama u dane Jubileja te su poslale i četiri kutije kolača i prigodnu čestitku.

Župnik je zahvalio i Ingrid Melada, predsjednici skupštine Zadarske županije,  Anti Županu iz ureda župana Zadarske županije te zadarskom gradonačalniku Šimi Erliću i Juri Brižiću, načelniku Općine Preko, koji su uvelike doprinijeli da počne obnova župne crkve.

Dokoza je zahvalio i pjevačicama iz župe Sutomišćica-Poljana koje su se pridružile lukoranskim pjevačima i svim Lukorancima koji su tijekom godine Jubileja molili, obnavljali i na različite načine gradili župnu zajednicu sudjelujući u raznim događajima i hodočašćima.

Ususret proslavi, u petak, 8. kolovoza, koncert duhovne glazbe u župnoj crkvi sv. Lovre održao je Stijepo Gleđ Markos.

Jednogodišnji spomen Jubileja devet i pol stoljeća postojanja župe Lukoran počeo je svečanim misnim slavljem koje je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa sv. Lovre, Lukoran

Na blagdan Gospe od Sniga i Dan domovinske zahvalnosti, u utorak, 5. kolovoza, svečano misno slavlje u crkvi Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, nadbiskup je sudjelovao u procesiji s brodovima morem od uvale Ždrelašćica do Kukljice, tijekom koje je prevezen Gospin kip i u procesiji prenesen u kukljičku župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla.

Bila je to 511. godišnjica proslave blagdana Gospe od Sniga, u spomen kad su na mjestu gdje se nalazi sadašnja crkvica, ribari 5. kolovoza 1514. godine pronašli sliku Majke Božje. Odnijeli su je u kukljičku župnu crkvu, ali sutradan slika je opet bila na mjestu gdje je pronađena i gdje se sada nalazi crkvica Gospe od Sniga.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Iv 2,1-11

1. Sveti trag Marijine prisutnosti

Draga braćo i sestre,

na ovom prekrasnom mjestu, u uvali Ždrelašćica, koja povezuje dva naša bisera, otok Ugljan i Pašman, dok osjećamo toplinu ljetnog sunca koje nas grije i povjetarca koji nas miluje, osluškujemo poigravanje valova koji nas okružuju; dok slušamo cvrčanje cvrčaka, čujemo i glas vjere koji već pet stoljećima kao jeka odjekuje na ovom mjestu. Ovu su nam vjeru, kao najdragocjenije blago života, prenijeli naši očevi i majke, djedovi i pradjedovi te stojimo pod pogledom Blažene Djevice Marije, Isusove i naše nebeske Majke, sabrani u vjeri, molitvi, sjećanju i zahvalnosti.

Sjećamo se kako su ribari 1514. godine, na današnji dan na ovom mjestu, pronašli sliku Majke Božje. Odnijeli su je u župnu crkvu, ali sutradan, slika je bila vraćena natrag – ovdje, na mjestu na kojem je danas crkvica Gospe od Sniga. Od tada, vjernici dolaze ovdje, ponizno, s vjerom, da Marija ovdje ne samo „boravi“, nego svojom majčinskom ljubavlju zagovara, prati i vodi svoj narod.

2. Sjećanje na Oluju i snagu molitve

Na današnji dan, prisjećamo se i 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Toga 5. kolovoza 1995., zbog ratnih okolnosti, bojazni i opreza, nije održana tradicionalna procesija s Gospinim kipom – prvi put nakon četiri stoljeća neprekinute pobožnosti. Ali i tada, dok je oružje bilo glasno, a ljudi strepili za svoje živote i živote svojih bližnjih, Majka Božja nam nije bila daleko. Gospa nije tradicionalno plovila morem okružena brodicama i nakićena zlatom – ali je boravila u srcima mnogobrojnih molitelja i branitelja i u zagrljaju krunice oko njihovog vrata bila je njihova nada.

Mnogi hrvatski branitelji nosili su krunicu oko vrata. Ta jednostavna zrnca ujedinjena s molitvom i hrabrošću bila su njihov štit, njihova utjeha, njihova snaga. Krunica nije bila ukras oko njihovog vrata, nego trajan znak molitve. Bila je znak vjere, znak pripadnosti Mariji, znak pouzdanja u Boga i Majku koja i u najžešćim olujama života ostaje blizu. Krunica je bila tiha molitva među rafalima, utjeha u strahovima i ranama, blagoslov u hrabrosti, svjetlo među sjenama.

Prigodno uz ovu obljetnicu Oluje, u ovu molitvu danas uključimo sve hrvatske branitelje i redarstvenike koji su položili svoj život za našu slobodu i Domovinu. Gospodin neka ih primi u svoje vječno Kraljevstvo. Neka Gospodin utješi njihove obitelji, a nama podari zahvalno i odgovorno srce. Molimo i za sve nestale, čije obitelji još uvijek čekaju istinu i utjehu. Gospodaru života povjeravamo i sve žrtve Domovinskog rata – neka njihov križ bude sjeme mira i budućnosti. Blažena Djevica Marija, Kraljica mira, neka im mude Majka i zagovornica pred licem Božjim.

Pomolimo se danas i za našu Domovinu za koju su uložene mnoge žrtve. Gospodi neka blagoslovi hrvatski narod i sve koji u njemu žive. Neka nam Gospodin daruje mudre, poštene i pravedne vođe; neka nam udijeli milost jedinstva u različitosti, hrabrost u teškoćama i otvorenost srca prema dobru. Gospodin neka nam pomogne da, nadahnuti Marijinim primjerom vjere i služenja, znamo ljubiti Domovinu ponizno i požrtvovno – čuvajući vrijednosti slobode, pravde, mira i zajedništva. Neka Majka Marija, koja je znala čuvati u srcu sve što je Isus govorio i činio, i koja je ostala s Njime podno križa, nauči i nas kako i mi možemo ljubiti svoj narod, svoj zavičaj, svoj dom – ne samo riječima, nego životom.

3. Marija kao zagovornica: srce koje vidi i djeluje

            Braćo i sestre!

Uloga Blažene Djevice Marije u životu vjernika kao zagovornice dolazi do izražaja i u današnjem evanđelju – na svadbi u Kani Galilejskoj. Marijina nazočnost na svadbi je tihi, nenametljivi, ali odlučan i duboko majčinski znak. Marija ne propovijeda, govori tako malo, samo dvije riječi: „Vina nemaju“; ne objašnjava i uvjerava – ona vidi i djeluje. Vidi ono što drugi ne primjećuju. Dok se svatovi vesele, Marija primjećuje da ponestaje vina. Njezin pogled je pogled majke koja je duboko uronjena u život ljudi, koja vidi i ono što nije izrečeno. I ona to stavlja pred Isusa: „Vina nemaju.“

To je upravo ono što naša nebeska Majka čini – ne čeka da joj mi sve objasnimo, nego prepoznaje naše potrebe, opasnosti, ranjivosti, strepnje i tiho ih nosi pred svoga Sina. Ona za nas zagovara. Ona je naša Zagovornica. Marija u vjeri za nas posreduje.

4. Procesija vjere i simbolika zavjetnog zlata

To čini Marija i za nas danas i ovdje. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom, prisjećamo se kako je i naš život plovidba morem ovozemaljskog života prema luci vječnosti. U procesiji mi ne nosimo samo drvenu skulpturu – mi simbolički nosimo našu svakodnevicu pred nju: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Boga.

Marijin kip, danas nakićen zlatom koje su tijekom stoljeća darovali vjernici, je živi mozaik naše povijesti i duhovnosti. Svaki lančić, medaljon i prsten govori o nekoj majci koja je molila za zdravlje djeteta, o mornaru koji se vratio s mora, o mladima koji su zahvalili za ljubav, o starcima koji su zlatom ovjenčali vjernost svome zavjetu. To zavjetno zlato na Marijinom kipu nije blještavilo taštine, nego sjaj vjere, ljubavi, molitve, zavjeta i povjerenja.

Na Gospinom kipu ovi zavjetni darovi postaju više od ukrasa – oni su obilježeni vjerom, zapečaćeni molitvama; oni su znak duše koja se otvorila Bogu preko Majke. U tom sjaju darova ne odražava se samo sjaj materije, nego i unutarnje svjetlo vjere našega naroda.

5. Svakodnevica preobražena vjerom

Braćo i sestre, razmislimo još malo dublje nad znamenjem današnjeg evanđelja po znakovima vode i vina.

Isus ne čini čudo iz ništavila. On koristi vodu iz sudova koji su namijenjeni za čišćenje, pranje. Šest kamenih posuda, na Isusovu riječ, sluge napuniše do vrha vodom. Ta voda simbol je svakodnevice, znak čišćenja, simbol života koji je često prosječan, bez boje i okusa.

Ta voda može predstavljati: umor u braku, izazove u obitelji, rutinu u molitvi, malodušnost u društvu, prazninu nakon gubitka drage osobe, slabosti koje nosimo…

I upravo to – tu vodu našeg života – Isus uzima kao sredstvo po kojem čini čudo. Isus od nas ne traži materijalno zlato, nego ono što stvarno imamo i jesmo. Ako Mu, na njegovu riječ, damo ono što jesmo, On to može pretvoriti u ono što još nismo, ali možemo postati.

Vino, s druge strane, simbolizira: radost, puninu života, zajedništvo, Božju prisutnost, novi savez u euharistiji – „Ovo je moja krv, krv Saveza“, kaže Isus na Posljednjoj večeri.

Tamo gdje mi dajemo vodu – našu svakodnevicu – Isus, po Marijinom zagovoru, daje vino, i to najbolje. Što znači da nas On ne želi „samo izvući“ iz problema, nego nas želi ispuniti novom radošću, novom svrhom, novim smislom života, novim uskrslim životom, novim vinom Duha Svetoga.

Gdje je u mom životu voda koju Bog još nije pretvorio u vino?

Je li to brak u kojem smo postali suputnici, a ne više zajedništvo ljubavi? Je li to mladost koja traži smisao, ali luta između ekrana i praznine? Je li to narod koji pamti rane rata, ali još uvijek traži iscjeljenje?

U svemu tome, Marija nam kaže isto što je rekla slugama: „Sve što vam rekne, učinite!“. Te Marijine riječi jesu putokaz našeg života prema cilju gdje traje vječna gozba ljubavi.

A što nam to Isus kaže danas? Kaže: „Ljubi“. „Praštaj“. „Moli“. „Čini dobro“. „Žrtvuj se za druge“. „Ne boj se“. „Ne budi mlak“. „Ne idi putem laži“. „Poštuj zapovijedi“.

Ako to činimo, ako u poslušnosti i vjeri – makar u nejasnoći – damo Isusu ono što imamo i jesmo, On će učiniti ono što samo On može i želi: preobrazit će našu vodu života u vino vječnosti.

Zaključak: Marijinim stopama u vjeri i ljubavi

Draga braćo i sestre!

Ono što je Marija učinila na svadbi u Kani čini i za nas danas. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom ili hodamo za njim, mi pred Mariju simbolički nosimo našu svakodnevicu: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Krista.

Ona nas uči da je molitva tiha, ali moćna. Pokazuje nam da se Božje čudo ne događa kad se sve riješi, nego kad sve Njemu predamo. Marija nas uči da voda našeg života, po Isusu, može postati vino radosti.

Zato neka Gospa od Sniga i dalje bude naša Majka, naš most prema Kristu, naša zagovornica, utjeha i vodič.

I danas, u ovoj uvali i procesiji, priznajmo i recimo Mariji iz dubine srca: Majko, nemamo više vina – ali imamo Tebe. Zagovaraj nas kod Isusa.

Amen.

Više slika u Foto – galreiji / Foto: Hrvoje Mavra

P. Ike Mandurić predvodio je duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 26. srpnja.

P. Ike je održao nagovor u kojem je govorio o važnosti svjedočenja, „ključnom za naše spoznanje istine u životu uopće i u vjeri“. Potom je predvodio misno slavlje i klanjanje pred Presvetim.

Podsjetivši na Isusovu riječ „Bit’ ćete mi svjedoci“, p. Ike je rekao da su apostoli bili svjedoci brojnih Isusovih događaja: kako je ozdravljao ljude, izgonio zloduhe, hodao po moru, kako se preobrazio, dijelom i kako je mučenički umro, jer su pobjegli. Tada nisu mogli svjedočiti nečemu što je za njih bilo razočaravajuće, teško. Bili su svjedoci da je Isus živ nakon uskrsnuća.

„To je jako važno za našu vjeru – biti svjedok nekog mističnog božanskog događaja. Dok god nismo svjedoci, naša vjera nije još zrela. Svi sveci svjedočili su nekom božanskom događaju“, rekao je p. Ike. Upozorio je kako se često može dogoditi da ne primjećujemo koliko se važnih duhovnih stvarnosti događa u Crkvi i svijetu. „Kad bismo vidjeli sve milosti koje Bog čini i pokreće u Crkvi, koliko podiže svetih ljudi, heroja, kako Bog čini osobito u teškim vremenima, klanjali bismo se Božjim djelima i čudesima. Svijet hoće zamagliti i predstaviti da se u Crkvi ništa ne događa, da ljudi ne bi povjerovali i to naviještali, živjeli“, rekao je p. Ike, istaknuvši da ovisi i o nama hoćemo li uvidjeti sve čudesno i veliko što se događa u naše vrijeme.

Podsjetio je kako u njegovo vrijeme dok je bio student, 1980.-ih godina, mnogi mladi katolici nisu molili krunicu kao danas, „što je silno veliki znak i milost“. Mnogi studenti nisu imali Sveto Pismo niti su poznavali teologiju, kao danas. Nije se govorilo o predbračnoj čistoći, a danas puno hrabrih mladića i djevojaka javno govore i svjedoče da žele živjeti čistoću. Nisu se toliko održavala klanjanja u hrvatskom narodu, kao danas, nije bilo misa zornica, još prije 40 godina.

„To je prije bilo nezamislivo. Toliko čudesnoga se danas događa, barem u Hrvatskoj – povezanih, snažnih zajednica, toliko pobožnosti, formiranih mladih. ‘Vi ste tome svjedoci’, kaže Isus učenicima. I nama danas govori. Svjedoci smo nečega čudesnog, velikog što se događa u ovo vrijeme. I to moramo vidjeti, kako se Crkva preporađa i kako se u njoj događa nešto čudesno. To je znak Božje prisutnosti, Božjeg plana, znak da Bog uslišava naše molitve, da Bog hoće biti s nama ovdje“, poručio je p. Ike, rekavši da taj uvid mijenja naš pogled na svijet. Treba se prisjećati Božje prisutnosti, uvidjeti Božja djela, da nas ne zahvati malodušje, beznađe.

„To bi trebala biti naša stalna praksa, da promatramo i uočavamo što Bog čini u vremenu u kojem jesmo. Nasuprot tome, često u naše misli uđu loše vijesti, nemoral, ratovi te zaključujemo kako Boga nema, da nas je Bog ostavio. No, to znači da đavao obilazi kao ričući lav gledajući koga da proždre i da nas Zlo nikad neće ostaviti i neće odustati od nas. Zla koja se događaju nisu znak da Boga nema, nego da Sotona hoće proždrijeti tebe i mene, naš život“, upozorio je p. Ike.

Uviđati događaje koji svjedoče Božju prisutnost i djelovanje ovisi o našim molitvama i razmišljanjima, jer inače možemo biti slijepi, da ne vidimo dobro u ljudima.

„Ako nam se otvore nutarnje oči srca i kad postanemo sposobni uviđati i govoriti, svjedočiti i spominjati dobro, to mijenja moje srce i druge ljude. Biti svjedok dobroga što se događa u ljudima. Vidjeti, biti sudionik, svjedok nekog događaja. Biti nazočan nekom događaju“, potaknuo je p. Ike.

Prvo svjedočenje znači vidjeti što se događa, a drugo svjedočenje je pričati o tome što smo vidjeli. „To je danas u Crkvi zapostavljeno. I Evanđelje se širilo svjedočenjem. Žene koje su vidjele prazan grob svjedočile su apostolima da je grob prazan, oni drugima. Taj žar prenošenja iskustva je temelj evangelizacije. Evangelizacija nije spekulativna znanost koja priča o tome što je um dokučio. Onaj koji traži Boga pita je li ga netko susreo. Ne što kaže teologija, nego je li netko doživio Boga. To je temelj vjere. Sresti nekoga tko je susreo Boga. Iskustvo da to nije s ovoga svijeta. Rasprave o tome što je istina, a što nije, neće promijeniti čovjeka. Ali svjedočenje hoće. To je najveći argument kojeg ništa ne može uništiti. Tome se kršćani moraju vratiti hrabro i odlučno“, potaknuo je p. Ike.

„Sjećam se kako je jedna žena rekla da jedna skupina studenata u Zagrebu moli svojim riječima. Ona to nije vidjela, ali je prepričavala. Sjećam se kako mi je srce zatitralo na to i rekao sam: ‘Ako ikad dođem u Zagreb, ja ću njih naći’. To ne može biti laž. Ako se mladi ljudi okupljaju i tako mole svojim riječima, možda su nešto našli. Poslije sam zaista našao tu skupinu mladih. Mene je to bilo obasjalo u životu, bio mi je tračak svjetla, nada koja me držala u životu. Ne možemo pojmiti koliko to nekad može biti ohrabrujuće“, poručio je p. Ike.

„Isus kaže učenicima: „Vi ste tome svjedoci“, a na drugom mjestu kaže: „Bit ćete mi svjedoci“. Zato je svjedočiti naše poslanje. Nema svatko dar da katehizira, poučava, ali svatko je sposoban biti svjedok, tko god je nešto vidio. Ne mora biti rječit. Samo reći: ‘Ja tvrdim da je to tako. Ja tvrdim da molitva mijenja srce. Tvrdim da postoji čovjek koji se obratio’. Treba biti postojan u tome. Duh Sveti će dotaknuti nečije srce“, ohrabrio je Mandurić.

Rekao je da smo svjedoci brojnih događaja, ali ne sjetimo se promatrati ih i staviti ih u srce. „Marija je stavljala u svoje srce, prebirala i pamtila događaje. Mi često zaboravimo. Potrebno je sjećati se događaja kojih smo svjedoci u današnje vrijeme, ne što je bilo u povijesti, nego što se danas događa, u naše vrijeme.

Drugo, pričati, svjedočiti što sam doživio i vidjeti da sam doživio. Ta riječ hrani ljude i postaje neosporni argument. Možeš pričati što god hoćeš, ali ja sam to vidio, doživio“, poručio je p. Ike, potaknuvši da uočavamo, tražimo i pamtimo Božje događaje, to je zadatak svih.

Treća vrsta svjedočenja je vlastitim životom: življenjem sakramenata, riječima, djelima, ponašanjem, dobrotom.

„Svjedočenje će prognati Zlo, jer ono ne može izdržati dobro i sveto. Tako svatko sudjeluje u evangelizaciji. Vjera ne može biti privatna stvar, to je floskula neprijatelja vjere koji žele spriječiti da se spašavaju duše. Krist nas je pozvao da naviještamo evanđelje. Svaki vjernik je na pozornici života. Vjera nam je dana za spasenje. Ljudi su nezamjenjivi Božji resursi“, poručio je p. Ike, naglasivši da je zadatak svih prepoznati Božje događaje o kojima treba pričati; pamtiti ih, poznavati i navijestiti i u tom poslanju danom od Isusa, privoditi ljude upoznavanju i iskustvu Boga.

Istaknuo je da Bog treba svakog čovjeka da bude navjestitelj i svjedoči životom; neka se svatko zapita što može dati svijetu, neka bude velikodušan, nekome svjetlo u mraku. „Što mogu činiti, dati, što dajem svijetu? Zašto me svijet treba? Najveća patnja hrvatskim braniteljima je što im je rečeno da ih se više ne treba, kao i kad sin kaže baki da mu više ne treba“, rekao je p. Ike, istaknuvši kako je vrijedno i veliko kad osoba od nekoga čuje da mu je potreban.

„Zahvaljujem Bogu što pripadam ovom vremenu, a ne nekom gdje nije bilo takvih izazova. Ne želim žaliti za drugim vremenima. Baš ovo vrijeme je izazovno, sveto, lijepo i toliko se velikih Božjih pobjeda događa. Treba otvoriti oči za njih, Boga slaviti i upijati te događaje. Molim da i ja budem vrijedan toga da me Bog zove u svoju službu, da i ja budem svjedok Božjih pobjeda i svjetionik za promjene. Bog govori, ‘Još tebe trebam, da budeš navjestitelj događaja i svjedok da živim ovdje’, da Bog mijenja svijet.

Želim biti netko po kome će Bog doći. Ne mislimo samo na vlastitu svetost, nego kako mogu služiti Gospodinu. Da se Bog sa mnom posluži i navijesti nekome spasenje“, potaknuo je p. Ike, rekavši da nije važno samo nečije vlastito spasenje, nego i poslanje da svatko ide u Kristovo ime i naviješta Krista ljudima.

P. Ike je potaknuo vjernike da pozovu Duha Svetoga neka čini po svojoj milosti što hoće u našim srcima i životima, jer on hoće samo dobro i sve što je u Duhu je dobro. Dobra izvan njega nema; sve izvan njega je štetno, smrtonosno, loše, upozorio je p. Ike, rekavši: „Blagoslovljen budi, Gospodine, i u svim kušnjama, teškoćama i izazovima kroz koje nas provodiš“.

 „U kušnji nas Bog intenzivno privlači k sebi i traži da nam udijeli milost“

U propovijedi misnog slavlja, p. Ike je govorio o poruci života sv. Ane i Joakima, jer je taj dan bio njihov blagdan.

„Marija je bila bezgrešna, pa su sigurno i njeni roditelji morali biti sveti. Logično je i sigurno da ih je Bog po svome duhu pripravljao. Ne postaje se lako svet, ne postaje se lako sposoban ni podoban za tako veliko djelo, jedinstveno u povijesti – da po takvim roditeljima dođe Marija koja će roditi Boga, Isusa. Priprava za dolazak Gospodina bila je kroz više generacija“, rekao je p. Ike.

Podsjetio je kako Marijini roditelji dugo nisu mogli imati djecu te su molili na tu nakanu. Joakim je podnosio poruge, postio i molio, u to vrijeme je postojao pobožni asketski pokret kojem je pripadao i Ivan Krstitelj. U ono vrijeme ne imati dijete bila je patnja, istaknuo je p. Ike. U tom kontekstu govorio je o značenju patnje u životu kršćanina.

„Komotnost života je opasna. Kušnje nas dovode k Bogu – da osjetimo koliko smo krhki, da shvatimo koliko je Zlo blizu, opako i onda osjećamo potrebu za nekim tko je jači od Zla, a to je Bog. Kušnje su poticaj za naše traženje Boga, da nas spasi. U kušnjama duboko zazivamo Boga. Preko njih Bog i nas traži da nas spasi, da nam udijeli milost“, rekao je p. Ike, istaknuvši da su kušnje sasvim drugo od onoga što nam se na prvu čini, da nas Bog u tim situacijama ostavlja.

„U kušnji nas Bog zapravo intenzivno privlači k sebi i odvlači od svijeta, pokazujući nam kako je Zlo pogubno. Sveci su prihvaćali patnje. Kad sretnem duhovne ljude, mudre, ponizne, dobre, znam da je taj čovjek nekada negdje patio. Često diskretno shvatim gdje se njegova duša tako istesala, oblikovala, da bude tako ponizna, pobožna, milosrdna“, rekao je p. Ike, dodavši da Bogu najviše zahvaljuje za patnju kroz koju ga je proveo, jer tu se najviše naučio o mudrosti u svom životu.

Bog je provodio i Joakima i Anu kroz kušnju, kad nisu mogli začeti dijete. „Dok su se oni mogli pitati: ‘Pa što smo zgriješili’, duša im se dodatno čistila i posvećivala. Bog je izveo prekrasno djelo u njihovim dušama. Dok im se svijet rugao i ostao na mjestu, njihove duše su se uspinjale k nebu i postale prikladne da budu roditelji najsvetije osobe, Djevice Marije“, istaknuo je p. Ike.

Naglasivši da smo po patnji Isusa Krista spašeni, Mandurić je rekao da „kršćanin ne može živjeti kršćanstvo a da nije izrugivan, da ne ispašta. Kršćanin neće biti nagrađen na ovom svijetu. Imat će mir u srcu, a sve drugo u životu mu može biti gore. Isus ne kaže: ‘Bogatstvo vama, novac vama, zdravlje vama, dug život vama’, nego kaže: ‘Mir vama’“, naglasio je p. Ike, rekavši da je Krist svojim učenicima obećao progon, jer i on, Učitelj je bio progonjen.

„Ako nisam na tom putu, moguće je da ne naviještamo, da niječemo Gospodina. Tko je kršćanima navijestio da u ovom svijetu trebaju proći bolje, a Gospodin je prošao kroz patnju? Sv. Ignacije se znao zapitati, zabrinuti kad bi njegovim sljedbenicima išlo dobro: kako je moguće da ide dobro nama koji naviještamo Onoga koji je bio progonjen?

Kad mu je došla protivština, rekao je ‘Dobro je, to je znak’. Nismo došli tražiti ugodnost u svijetu, nego mir u srcu“, poručio je p. Ike.

Upozorio je da predmet naših molitava i želja ne bude komoditet u ovom svijetu. „Ako to tražim, vjerojatno ne susrećem mističnog Gospodina, njegovu milost, nadahnuće, ispunjenje. Sv. Joakim i Ana bili su izvježbani u prezrenosti svijeta, ali izvježbani i u zagrljaju Gospodina.

Petar i Ivan su se radovali da su mogli nešto pretrpjeti za Gospodina. Patnja mijenja čovjeka. U patnji Bog oblikuje dušu i Bog spašava i druge duše kroz patnju, ako mu čovjek prikaže svoju patnju“, rekao je Mandurić. Podsjetio je pritom na misao bl. Ivana Merza: „Kakva šteta što ne znamo prikazivati svoje patnje Gospodinu“.

P. Ike je rekao da je u jeruzalemskom hramu bio susret svetih ljudi koji su dugo živjeli: starca Šimuna, proročice Ane, svetih Joakima i Ane. „Dakle, velika koncentracija svetih ljudi, mističnih ljudi koji su bili svjedoci nečega prelijepoga, važnoga; ponajprije dolaska Bogorodice Marije, a poslije, po rođenju Isusa Krista, dolaska Boga“, rekao je p. Ike Mandurić.

Ines Grbić