Na svetkovinu Uskrsa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 5. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Isusovo uskrsnuće nam progovara o Božjoj snazi, ali i o dubokoj istini o nama, našim ranama, našim traženjima i našoj budućnosti, naglasio je nadbiskup, rekavši da uskrsnuće Isusa Krista predstavlja središte naše vjere i izvor nade koji prodire u sve dimenzije našeg života.

U svjetlu uskrsnog jutra, nadbiskup je istaknuo tri snažne i povezane poruke koje oblikuju kršćanski pogled na svijet i život: nada koja pobjeđuje strah, milosrđe koje preobražava rane i novi život koji se očituje u djelovanju.

Te međusobno povezane poruke Uskrsa odgovor su na najdublje čežnje i izazove čovjeka koje „otkrivaju put kojim Bog ulazi u ljudsku stvarnost, ne ostajući udaljeni promatrač, nego postaje blizak suputnik koji vodi prema punini života. Nada otvara srce i daje snagu za korak naprijed, milosrđe liječi i obnavlja odnose, a novi život donosi konkretnu promjenu koja zahvaća svakodnevicu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu nesigurnosti, ratnih razaranja, kriza, mnogih pitanja, briga i napetosti, ubrzanih promjena, „uskrsna poruka dolazi kao snažna Božja prisutnost koja unosi duboki mir i sigurnost, jer se ne oslanja na prolazne okolnosti, nego na čvrsti temelj Božje vjernosti i ljubavi prema čovjeku“.

„U svjetlu Isusovog uskrsnuća, pozvani smo promatrati vlastiti život iz nove perspektive u kojoj svaka situacija, pa i ona obilježena patnjom, neizvjesnošću ili križem, zadobiva dublji smisao i usmjerenje prema punini života koja nadilazi granice vidljivoga i prolaznoga. Kristovo uskrsnuće otvara horizont koji nadilazi granice vremena i prostora, uvodeći nas u otajstvo života koji ima svoje ispunjenje u zajedništvu s Bogom. U toj stvarnosti, putovi koji se čine teški i zahtjevni zadobivaju novo značenje, jer postaju mjesta susreta s Bogom koji nas prati, koji hoda s nama, podiže nas kad padnemo i vodi prema punini smisla i života.

Uskrsli Krist, kao pobjednik nad grijehom i smrću je svjetlo koje rasvjetljuje svaki ljudski korak i pouzdani oslonac koji učvršćuje naše srce u trenucima kušnje“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da Uskrs predstavlja predokus punine života koji se nastavlja i nakon prijelaza kroz smrt, otkrivajući duboku povezanost između sadašnjeg trenutka i vječnosti koja već započinje u  čovjeku otvorenom Bogu.

Iz uskrsne nade, koja u nama budi povjerenje i otvara naš pogled prema punini života, rađa se poziv na preobrazbu osobnih i zajedničkih životnih rana kroz snagu ljubavi i milosrđa koje izviru iz Kristova uskrsnuća, naglasio je predvoditelj slavlja.

Uskrsli Krist ne dolazi učenicima brišući tragove trpljenja, nego noseći svoje rane prožete slavom. „Rane uskrslog Krista nisu izbrisane, nego pretvorene u znakove pobjede ljubavi koja nadilazi svaku izdaju, grijeh, svaku našu slabost, ljudsku ograničenost, čak i smrt.

Upravo u Isusovim preobraženim ranama učenici prepoznaju sigurnost njegove prisutnosti i snagu njegove ljubavi koja ostaje vjerna i kada čovjek posrne“, poručio je mons. Zgrablić. Naglasio je da „Isusove rane koje su bile znak užasne boli i odbačenosti, u svjetlu uskrsnuća postaju znak preobražene stvarnosti, mjesto dubokog susreta Boga i čovjeka, gdje svaka ljudska rana može zadobiti novo značenje i postati početak ozdravljenja“.

Potaknuo je da „gledajući Kristove rane, i mi otkrivamo vlastite rane u novom svjetlu i pronalazimo snagu da ih prihvatimo, predamo Bogu i dopustimo da ih Bog dotakne svojom ljubavlju i snagom svoga uskrsnuća“.

„U svijetu mnogih podjela i rana u obiteljima, narodima i unutar nas samih, ta uskrsna poruka je snažan poziv na hrabrost praštanja, na spremnost za pomirenje i izgradnju odnosa koji se ne temelje na egoizmu, zatvorenosti i nepovjerenju, nego na istini, strpljivosti i ljubavi koja gradi. Praštanje u tom svjetlu postaje čin duboke snage, a pomirenje put koji vodi prema slobodi srca i obnovi zajedništva“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da promatrati vlastite rane u svjetlu Božje prisutnosti znači kako ništa ne ostaje zatvoreno u boli, nego sve može biti obuhvaćeno ljubavlju koja obnavlja.

„Iz pomirenja i obnovljenih odnosa koji se rađaju iz susreta s uskrslim Kristom i iz snage njegovog milosrđa, izvire poziv na novi život koji se ne zadržava na razini osjećaja ili trenutnog nadahnuća, nego se ostvaruje u konkretnosti svakodnevice, u svakom trenutku i odnosu. Taj novi život započinje u dubini bića gdje čovjek prihvaća dar Božje blizine i ljubavi te se širi na sve dimenzije života, oblikujući način razmišljanja, govora i djelovanja“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da susreti učenika s uskrslim Kristom produbljuju vjeru, proširuju horizonte srca i otvaraju čovjeka za hod u kojem se život postupno preobražava.

Vjernik postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća kroz sakrament krštenja, ulazeći u život koji se neprestano obnavlja, raste i u sebi nosi klicu vječnosti. „Krštenje otvara put novom identitetu djeteta Božjega te uvodi čovjeka u zajedništvo koje nadilazi granice prostora i vremena. U tom zajedništvu svaki trenutak života postaje mjesto susreta s Bogom i prilika za rast u ljubavi.

Novi život u Kristu uskrslom očituje se u djelima ljubavi koja prepoznaju potrebe bližnjih, u spremnosti na služenje koje nadilazi vlastite interese, u zauzetosti za pravednost koja gradi društvo dostojno čovjeka i u velikodušnosti kojom se vlastiti darovi stavljaju u službu cijele zajednice“, poručio je nadbiskup.

„Kršćanski život tako postaje vidljivo svjedočanstvo, poziv na kršćansku autentičnost koja se očituje u usklađenosti vjere i života, na svetost koja raste u svakodnevnim izborima, u poniznosti koja otvara prostor drugima, u postojanoj vjernosti i radosti služenja koja obogaćuje onoga koji daje i onoga koji prima“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da sve ispuni uskrsna radost koja izvire iz Kristove proslave.

Uskrs nas poziva na budnost srca i otvorenost za djelovanje milosti koja preobražava, na odgovornost za svijet i hrabrost da budemo nositelji promjene koja započinje u našoj osobnosti. Svaki čin dobrote, ohrabrenje, nastojanje oko pravednosti i istine postaje odraz uskrsne snage koja djeluje s velikom snagom, poručio je nadbiskup, u želji da svjetlo uskrslog Krista vodi naše korake, učvršćuje naše zajedništvo i nadahnjuje nas za život koji je dar drugima.

Poželio je da uskrsna stvarnost zahvati naša srca i oblikuje naš pogled, naše odluke i odnose, kako bismo nosili nadu gdje vlada nesigurnost, gradili pomirenje gdje su podjele i svjedočili novi život gdje se traži smisao. Uskrsli Krist svojim svjetlom uskrsnuća obasjava čitav svijet, rekao je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao Uskrs, osobito „bolesnicima, osobama s invaliditetom i svima koji u različitim službama bdiju nad našom sigurnošću i zdravljem, darujući svoj život za dobro nas“.

Na kraju mise, nadbiskup je udijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom. Pjevanje na misi predvodili su Katedralni zbor sv. Stošije i Capella Sanctae Anastasiae pod vodstvom Dragana Pejića i Luke Čačića.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Vazmeno bdjenje na Veliku subotu, 4. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Bdjenje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije ispred katedrale.

Hvalospjev Uskrsnoj svijeći otpjevao je don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. Za vrijeme bdjenja vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je poškropio puk blagoslovljenom vodom.

„Dok se u toj noći i liturgiji slavi otajstvo Isusovog uskrsnuća, rađa se nova zora života koja zahvaća cijeli svijet i svakoga od nas te uvodi u dubinu i nezaustavljivu snagu Božjeg djelovanja u životu“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da u svetosti te noći, dok nas još obavija tama, pred nama već titra svjetlo Uskrsa koje najavljuje preobrazbu svijeta.

„Vazmeno bdjenje otvara prostor u kojem Bog nezaustavljivo djeluje, snažno i sveobuhvatno, zahvaćajući srce svakoga od nas i povijest spasenja u jedinstvenom susretu svjetla i života“, poručio je nadbiskup, naglasivši da je Kristovo uskrsnuće pobjeda života nad smrću, svjetla nad tamom i ljubavi koja se daruje do kraja.

Razmatrajući simboliku uskrsne svijeće i nove vatre te povezanost križa i uskrsnuća, nadbiskup je rekao da je blagoslov vatre koja se pali izvan zidova crkve znak novog početka koji dolazi od Boga. „Iz te vatre pali se plamen uskrsne svijeće, a iz uskrsne svijeće razlijeva se svjetlo na sve svijeće u crkvi koje narod drži u rukama, stvarajući zajedništvo svjetla koje povezuje sve okupljene u jedno Svjetlo, mistično Tijelo uskrslog Krista“, rekao je mons. Zgrablić.

„Vatra koja gori simbolički govori o stvaranju koje se obnavlja, o početku koji nosi dah prvog stvaranja kada Bog iz tame izvodi u svjetlo, a uskrsna svijeća postaje znak Krista koji izlazi iz tame groba, noseći u sebi pobjedu života, dok se svjetlo širi s jedne svijeće na drugu kao živi prijenos uskrsne milosti koja zahvaća svakog pojedinca otvorenog srca i ujedinjuje zajednicu vjernika u istom otajstvu Kristovog uskrsnuća“, naglasio je nadbiskup.

Pojašnjavajući simboliku plamena koji gori, mons. Zgrablić je rekao da plamen „istovremeno rasvjetljuje i troši se – daruje sebe, šireći toplinu i svjetlost. U tom darivanju otkriva se duboka povezanost križa i uskrsnuća kao jedinstvene stvarnosti Kristove ljubavi koja se potpuno predaje.

U tom svjetlu postaje razumljivo da se iz darivanja rađa svjetlost, da iz Kristove žrtve izvire nova svjetlost života te da svatko tko prima to svjetlo postaje njegov nositelj, osobito po krštenju u kojem Bog u čovjeku pali svjetlo novog života i uvodi ga u zajedništvo uskrsne radosti“, rekao je nadbiskup. Poželio je da svijeća u rukama probudi u vjernicima svijest da primamo svjetlo Krista uskrsloga koje nas preobražava te poziva na život u kojem darivanje drugome postaje izvor radosti i snage našeg života.

Razmatrajući krsnu službu, nadbiskup je rekao da je voda simbol krštenja kao „silaska u more smrti“ i novi izlazak, koja u sebi nosi snagu početka i prijelaza. Ujedno je spomen na put Izraela kroz Crveno more, događaj u kojem se kroz veličinu opasnosti i nesigurnosti rađa put slobode, oblikovan Božjom prisutnošću i djelovanjem koje vodi i spašava.

„Voda se tako pojavljuje kao otajstveni prostor susreta granica života i smrti, kao mjesto u kojem Krist ulazi u dubinu ljudske sudbine, zahvaćajući sve što pripada prolaznosti, slabosti i smrtnosti te iz te dubine izvodi novi život koji se daruje svima koji u njega ulaze i koji u njemu pronalaze novi početak“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„U biblijskom iskustvu voda nosi dvostruko značenje, jer se otkriva kao more koje može biti prijeteća sila, kao prostor koji nadilazi ljudsku sigurnost i označava smrt. U toj simbolici postaje slika Kristovog silaska u dubinu smrti, gdje on poput Izraela koji prolazi kroz Crveno more ulazi u srž ljudske egzistencije, da bi iz te dubine uskrsnućem otvorio put života i darovao novu stvarnost postojanja.

Krštenje se u tom svjetlu i simbolici vode očituje kao događaj preobrazbe u kojem čovjek ulazi u Kristovo otajstvo, sudjeluje u njegovom prijelazu kroz smrt u život i prima dar novog rođenja. Taj novi život razvija se kroz svakodnevne odluke, kroz vjernost koja sazrijeva i stalni povratak Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgija Vazmenog bdjenja kao pobjede nad smrću progovara snagom znakova svjetla, vode, kruha i vina, s pjesmom uskrsne radosti, tvoreći „duboki duhovni sklad u kojem se postupno otkriva istina o Bogu koji djeluje u svijetu, u ljudskoj povijesti i u životu svakoga od nas, zahvaćajući stvarnost na način koji nadilazi ljudsko razumijevanje, ali dotiče srce i preobražava ga“, naglasio je predvoditelj slavlja.

U svakodnevnom životu susrećemo iskustvo patnje, prolaznosti, težine grijeha i tame našeg srca. „Upravo u toj stvarnosti našeg života sjaji svjetlo uskrslog Krista koje prodire u najdublje slojeve naše ljudske egzistencije, donoseći nadu koja obnavlja i smisao koji vodi prema punini života.

Krist nam se objavljuje kao svjetlo koje zahvaća ljudski život i čini ga sjajnim iznutra. U svjetlu Kristovog uskrsnuća, dok se u susrećemo s nevinom patnjom i smrću, otkrivamo dubinu tame koja prati ljudski put, a istodobno nam se u uskrsnuću očituje snaga Kristovog svjetla koje prodire upravo ondje gdje se ljudskim pogledom nazire najveća tama, donoseći preobrazbu i novu perspektivu postojanja“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se svjetlo uskrsnuća širi upravo ondje gdje naše srce traži smisao i gdje podižemo pogled prema Bogu, otkrivajući da život zadobiva novu dubinu u susretu s Kristom koji vodi prema punini života.

„Svjetlo koje smo primili, voda koja nas je dotaknula, Riječ koja je odjeknula i snaga euharistije koja nas je okrijepila tvore jedinstveno iskustvo susreta s Uskrslim. Iz tog susreta rađa se poslanje koje zahvaća cijeli naš život i poziva nas da svjetlo Krista uskrsloga postane vidljivo u našim djelima, riječima i u našoj ljubavi, kako bi svijet mogao prepoznati da Krist živi i djeluje među nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao svetkovinu Uskrsa.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Službu Muke Gospodnje na Veliki petak, 3. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na križu se događa vrhunac Božje objave, vrhunac ljubavi koja ide do krajnjih granica darivanja. Križ govori o ljubavi koja se daruje, o snazi koja se očituje u predanju i o životu koji pobjeđuje, rekao je nadbiskup, dodavši da u svim teškim Isusovim okolnostima: krvavom znoju, bičevanju, trnovoj kruni na glavu, pribijanju na križ, krvarenju, izrugivanju – Bog govori darom samoga sebe. „Isus pokazuje slobodu i odlučnost darivanja. Isus govori opraštanjem i potpunim predanjem Ocu nebeskom. U Isusovom predanju i prihvaćanju Božje ljubavi da nam pokaže koliko je daleko za nas spreman ići, blista Božja ljubav koja ima snagu preobraziti sve i dotaknuti i najmračnije slojeve ljudskog bića“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Na križu se otvara početak novog života – djelovanje Božje ljubavi koja nas, kad je prihvatimo, obnavlja iznutra. Ta Ljubav donosi oprost, gradi i podiže. U toj svetoj stvarnosti čovjek otkriva da je zahvaćen Božjom prisutnošću koja ga nosi, jača i ispunja mirom. U dubini Kristove patnje sjaji sigurnost da je Bog blizu, da daruje samoga sebe i ulazi u svaku našu životnu situaciju, kako bi je ispunio svjetlom i darovao joj novi život“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se u susretu s Isusovim križem otvara istina o čovjeku koji je pozvan na preobrazbu života.

„Pred takvom Božjom ljubavlju rađa se hrabrost za prihvaćanje vlastite krhkosti,  kako bi se otvorili daru Božje ljubavi koji nas obnavlja. Krist na križu ulazi u dubinu ljudske patnje u kojoj pronalazi prostor za potpuno predanje Ocu, pretvarajući svaki trenutak boli i poniženja u čin molitve, povjerenja i predanja Ocu. Isusove raširene ruke prikovane na križ obuhvaćaju cijeli svijet, izražavajući bol i otvorenost, trpljenje i darivanje, ljudsku slabost i božansku snagu ljubavi“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši kako križ poziva svakoga da svoje patnje, borbe i križeve „iskoristi kao priliku za mjesto susreta s Bogom, prostor u kojem se rađa molitva i oblikuje srce sposobno za ljubav. Patnja, proživljena u zajedništvu s Kristom, poprima novo značenje i postaje put koji vodi prema dubljoj povezanosti s Bogom i s ljudima“.

Križ je u ljudskoj povijesti i rimskom svijetu bio znak osude i poniženja, kazne i smrti, a „u svjetlu Kristovog vazmenog otajstva postaje stablo života koje donosi plodove nade i pomirenja. U svakodnevnom životu, kad se suočavamo s teškoćama, neizvjesnostima i borbama, križ postaje svjetlo koje pokazuje put i daje snagu za ustrajnost. U njemu prepoznajemo obećanje života koji nadilazi prolaznost i otvara perspektivu vječnosti, u kojoj suze pronalaze svoje ispunjenje u Božjoj blizini“, ohrabrio je nadbiskup.

Istaknuvši da je Isusovo otvoreno srce izvor sakramentalnog života, rekao je da iz probodenog Isusovog srca na križu izviru krv i voda, znakovi života koji se daruje i nastavlja u životu Crkve kroz sakramente, osobito krst i euharistiju. „U probodenom Srcu Isusovom nalazimo snagu koja obnavlja, milost koja liječi i prisutnost Duha Svetoga koji vodi i jača vjernike. Otvoreno Kristovo srce postaje mjesto susreta između Boga i čovjeka u kojem se rađa novi život i gdje se vjernik može napajati iz izvora milosti. U tom daru prepoznajemo dubinu Božje blizine koja ostaje trajno prisutna u životu Crkve i svakog pojedinca“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuvši na suobličenje Kristu kroz put križa, nadbiskup je rekao da nas Veliki petak poziva na osobni odgovor, na ulazak u otajstvo križa i prihvaćanje Kristovog puta koji vodi prema preobrazbi života. „Promatranje raspetog Isusa otvara naš pogled srca i omogućuje dublje razumijevanje vlastitog života, vlastitih odnosa i vlastitih križeva i izazova života. Put Kristovog križa postaje škola ljubavi, prostor u kojem se uči praštanje, strpljivost i vjernost, u kojem se obiteljski i osobni križevi mogu promatrati u svjetlu Kristove ljubavi. Pritom vjernik otkriva snagu koja dolazi od Boga i omogućuje nadvladavanje poteškoća“, naglasio je nadbiskup, poželjevši da Kristov križ bude snaga našeg života.

Kristova ljubav koja se do kraja daruje na križu poziva svakoga da ide njegovim putem, da ga nasljeduje u vjernosti, predanju i svakodnevnom životu, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na zahvalnost Isusu i odluku da Kristovu ljubav živimo u svakodnevici obitelji, na poslu i među ljudima koje susrećemo.

Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu u katedrali sv. Stošije pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru. Solisti u pjevanju pučkih napjeva tijekom obreda Velikog petka bili su Duje Stanišić, Luka Čačić i Josip Mamut.

Nakon obreda u katedrali, nadbiskup Zgrablić nosio je križ u procesiji od katedrale sv. Stošije, središtem grada do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bogatstvo koje nam Isus daruje na Veliki četvrtak očituje se u trostrukom daru euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi koji ne ostaje zatvoren u sebi, nego se neprestano daruje i umnaža u životima onih koji ga primaju otvorenog srca te čine jedinstvenu cjelinu božanskog života koji nas vodi prema punini zajedništva s Bogom i ljudima, rekao je nadbiskup.

Dar euharistije je otajstvo trajne, žive i djelatne Kristove prisutnosti među nama u kojoj Gospodin ne ostaje tek uspomena, nego stvarnost koja zahvaća sadašnji trenutak, darujući se uvijek iznova kao kruh života, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da se iz euharistije kao izvora neprestano napajamo.

Euharistija je „mjesto gdje se dotiču nebo i zemlja, vrelo gdje čovjek pronalazi snagu za hod kroz svakodnevicu, lijek besmrtnosti jer nas čvrsto povezuje s uskrslim Kristom, stol zajedništva na kojem Krist sabire svakoga od nas u jedno tijelo. Euharistija je posadašnjenje Kristove žrtve i uskrsnuća i trajna prisutnost njegove ljubavi među nama, kruh života koji hrani dušu i jača vjeru, izvor milosti iz kojeg crpimo snagu za dobro, svjetlo koje rasvjetljuje put kroz tamu svakodnevice, zalog vječnog života i predokus nebeske gozbe“, rekao je mons. Zgrablić.

Po svom daru ministerijalnog svećeništva Krist nastavlja svoje djelovanje u vremenu: on i dalje govori, oprašta, liječi, posvećuje i vodi narod, poručio je nadbiskup, rekavši da je svećenik pozvan biti znak te Kristove prisutnosti: most koji povezuje Boga i čovjeka, ali i ljude međusobno.

„Isusovo služenje nije vlastito ostvarenje, nego darivanje sebe za druge; to je ustrajno, često nevidljivo svakome, ali plodno darivanje. U tom daru očituje se Božja vjernost koja ne napušta svoj narod, nego ga trajno prati i podiže, vodeći ga kroz vrijeme prema punini spasenja“, rekao je predvoditelj slavlja.

Isusova zapovijed ljubavi nije apstraktni ideal, nego konkretan put koji se svakodnevno otvara pred svakim vjernikom. „Taj put traži hrabrost, izlazak iz sebe i spremnost na darivanje te vodi prema istinskoj slobodi i radosti. Ljubav postaje mjerilo kršćanskog života i prostor u kojem se očituje prisutnost Boga. U toj zapovijedi čovjek otkriva svoju najdublju istinu – da je stvoren za odnos, za zajedništvo, darivanje. Ljubav koja izvire iz Boga ima snagu preobražavati nas: ona liječi naše rane, nadilazi podjele i oblikuje svijet prema mjeri Božjeg kraljevstva“, istaknuo je nadbiskup.

U jedinstvu Božjih darova euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi ljepota Božjeg plana ostvaruje se u povijesti spasenja, ali i u konkretnosti svakodnevnog života Crkve i svakoga od nas, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „euharistija izvor snage koji preobražava srce i zajednicu, svećeništvo služenje koje čuva i posreduje tu milost, a ljubav plod koji taj dar čini vidljivim u svijetu“, nadbiskup je rekao da ta tri dara nisu odvojene stvarnosti, nego tri lica iste božanske ljubavi koja se daruje i poziva. U njima Bog dolazi k nama, ostaje s nama i vodi nas, dok se ne ostvari punina zajedništva u kojem će ljubav biti sve u svemu.

U Isusovoj poniznoj gesti pranja nogu učenicima očituje se stvarnost koju slavimo u euharistiji, rekao je nadbiskup. „Krist koji se daruje kao kruh života prilazi čovjeku, saginje se i dotiče njegovu svakodnevicu, njegove noge, njegov životni hod. Njegova prisutnost je bliska, ponizna i konkretna. U simbolici pranju nogu euharistija prelazi u život i postaje čin ljubavi koja se potpuno daruje, dotiče ljudsku krhkost i pretvara je u mjesto susreta s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: Krist svojim primjerom pokazuje kako izgleda vodstvo koje izvire iz blizine i služenja, a ta logika zahvaća svakoga tko po krštenju sudjeluje u njegovom životu i poslanju.

Uzor svećeništva u gesti pranja nogu postaje mjerilo svakog oblika služenja u Crkvi i obitelji, istaknuo je nadbiskup. U toj gesti susreću se i nadopunjuju dva oblika sudjelovanja u Kristovom svećeništvu: službeno svećeništvo koje vodi i posvećuje i opće svećeništvo vjernika koje prožima svakodnevicu i svijet. U toj zajedničkoj dinamici služenja, Crkva raste kao zajednica u kojoj svatko ima svoje mjesto, a svi zajedno odražavaju lice Krista koji se daruje, rekao je mons. Zgrablić.

„Ministerijalno svećeništvo u tom činu pronalazi služenje koje daruje, podiže i prepoznaje dostojanstvo svakog čovjeka. Pastir ostaje blizu svom narodu i prati ga, utjelovljujući Kristovu prisutnost koja vodi i okuplja.

Opće svećeništvo svih vjernika, darovano u krštenju, poziva svakog krštenika pretvarati svoj život u dar, u prinos ljubavi koji se uzdiže Bogu kroz konkretna djela dobrote, služenja i vjernosti. U pranju nogu taj poziv postaje jasan i blizak: svaki vjernik prima poslanje biti znakom Kristove ljubavi u svijetu, da svojim rukama, riječima i srcem dotiče život drugih“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da je Isusov čin pranja nogu „škola svećeništva za sve, u kojoj se uči kako živjeti blizinu, prepoznati potrebu drugoga i kako ljubav pretvoriti u konkretan čin. U toj školi svatko otkriva da sudjelovanje u Kristovom svećeništvu znači živjeti za druge, darivati se i graditi zajedništvo koje ima svoj izvor u Bogu“.

Krist dolazi kao dar i ostaje Božja prisutnost među nama te je nadbiskup potaknuo neka dopustimo da nas oblikuje njegova blizina, da nas njegovo darivanje osposobi za život koji postaje dar za druge i učvrsti u vjernosti, kako bi naš život postao odraz ljubavi koja se daruje i u svijetu svjedoči ljepotu Božje prisutnosti.

Mons. Zgrablić je za vrijeme mise oprao noge dvanaestorici predstavnika iz župa grada Zadra, a nakon mise odnio je Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale, gdje je puk ostao u klanjanju i molitvi.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 2. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je posvetio ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici Zadarske nadbiskupije obnovili su svoja svećenička obećanja što predstavlja povratak izvoru poziva, svjesni da njihovo „Da“ nije jednokratan čin, nego trajni stav srca koji traži svakodnevnu vjernost, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio o svećeničkoj vjernosti temeljem apostolskog pisma „Vjernost koja rađa budućnost“ pape Lav XIV. Razmatrao je vjernost na sedam razina: vjernost koja se rađa iz susreta i hrani sjećanjem, preobražava u darivanje, kao svakodnevni povratak duhovnom pozivu, rast kroz trajnu formaciju, koja se ostvaruje u svećeničkom bratstvu te poslanje koje se otvara drugima i otvara budućnost.

„Naš duhovni poziv nije počeo u našim idejama, u našim projektima ili u našim ljudskim očekivanjima, već u Božjoj inicijativi, u Njegovom pogledu koji nas je pronašao ondje gdje smo bili, s našim slabostima, nedoumicama i ograničenjima. Susret s Božjim pozivom koji se dogodio kroz neki događaj, osobu, riječ ili iskustvo nije bio samo prolazni duhovni doživljaj ili kratkotrajni emocionalni poticaj, već istinski događaj milosti koji je zahvatio cijelo naše biće – naš razum, volju i srce, jer smo u njemu prepoznali da je u središtu našeg života Isus i da jedino u njemu naš život dobiva pravi smisao i puninu“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da kad svećenik zaboravi početak i dar primljenog Božjeg poziva, izgubi i smjer svećeničkog života i počne živjeti kao da sve ovisi o njemu, što odvede od bitnoga u svećeničkom životu.

„Svećenički poziv ne može se razumjeti u kategorijama ljudske logike zasluge, uspjeha ili osobnog ostvarenja, jer ne proizlazi iz onoga što smo mi učinili, naučili, nego on je slobodan i nezasluženi Božji dar“, rekao je nadbiskup. Upozorio je da poziv nije priznanje sposobnosti svećenika, nego izraz Božje blizine; „nije potvrda naše snage, već povjerenje koje Bog polaže u našu slabost, jer On ne bira najbolje po našim kriterijima, već one koje želi učiniti sposobnima za svoje djelo“.

Duhovni poziv ne može ostati zatvoren u onome koji ga prima i postati  privatan, da se čuva samo za sebe, nego po svojoj naravi postaje pokret, izlazak, dinamika darivanja koja svećenike iznutra potiče da idu prema drugima, da postaju mostovi, a ne zapreke; da budu znakovi Božje blizine u konkretnim životima ljudi, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Svećenički identitet ne sazrijeva u zatvorenosti, nego u predanju; ne u traženju sebe, već u darivanju sebe; ne u zadržavanju za sebe, već u potpunom povjerenju Bogu koje se pretvara u služenje“.

Svećenička vjernost nije jednom postignuto stanje koje se čuva kao stečeno i dovršeno, već živa, dinamična i zahtjevna stvarnost koja se ostvaruje kroz svakodnevno obraćenje, kroz neprestani povratak Kristu koji uvijek iznova poziva, traži i obnavlja, ne dopuštajući da odnos s Njim postane rutina ili navika bez srca, istaknuo je nadbiskup.

To znači svaki dan stati pred Gospodina ne oslanjajući se na jučerašnje zasluge, već s poniznošću i istinom vlastite slabosti, i svaki dan iznova odgovoriti na Isusovo pitanje „Ljubiš li me?“, svjesni da se odnos s njim ne podrazumijeva, nego se svakodnevno bira, živi i obnavlja, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je svećenička vjernost dinamična, otvorena, spremna na novo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi dalje, dublje i potpunije prema Kristu.

Poziv nije individualni put koji svatko prolazi sam za sebe, zatvoren u vlastite granice, nego je po svojoj naravi zajedničarski, ukorijenjen u zajedništvu Crkve i ostvaren u konkretnim odnosima s braćom s kojima se dijeli isti poziv, dar svećeništva i isto poslanje Krista i Crkve, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da se svećeničko bratstvo ne bira prema vlastitim simpatijama ili okolnostima, ono nije dodatno ili sekundarno u odnosu na službu, nego je bitni dio identiteta svećenika i traži da ga svećenici prihvate, čuvaju, izgrađuju, njeguju i žive.

Papa Lav XIV. upozorava na napast individualizma koji pretvara službu u privatni projekt, zatvara svećenika u njegov svijet i slabi snagu poslanja koje je uvijek crkveno, zajedničko i usmjereno prema izgradnji Tijela Kristova. I svećenik može osjetiti teret izolacije, nerazumijevanja ili nutarnje udaljenosti, osobito gdje je svećenička služba opterećena brojnim odgovornostima, rekao je nadbiskup.

Svećenici su pozvani graditi i svećeničko bratstvo, „ne kao idealnu sliku, nego kao konkretnu stvarnost koja se živi u svakodnevici: u spremnosti slušati jedni druge, u odlučnosti oprostiti, u dijeljenju radosti i poteškoća, u prisutnosti uz subrata koji prolazi kroz krizu, u pogledu prema osamljenima, bolesnima ili iscrpljenima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Svećeničko bratstvo nije samo osjećaj, nego odluka volje i znak autentičnosti vjere, povjerena zadaća. Svećeništvo uključuje druge. Svećenik ne djeluje u svoje ime, nego u zajedništvu s biskupom i braćom svećenicima, u zajedništvu s Crkvom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da svećenik nije pozvan biti okrenut sebi, nego je po svojoj najdubljoj naravi usmjeren prema drugima, prema povjerenom narodu i svijetu u koji je poslan kao znak i oruđe Kristove prisutnosti.

„Svećeništvo nije poziv na zatvaranje u sebe, nego na izlazak iz sebe; nije prostor samopromatranja, nego darivanja; nije potraga za vlastitim identitetom u izolaciji, nego njegovo otkrivanje u odnosu, u susretu, u služenju drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Vjernost svećeničkom poslanju može ugroziti napast učinkovitosti u kojoj se vrijednost osobe mjeri njenim postignućima, „pa svećenik može vrednovati sebe prema broju aktivnosti, projekata, napisanih knjiga i članaka, izgovorenih propovijedi ili održanih duhovnih vježbi i susreta, rezultata ili vidljivih uspjeha, zaboravljajući da njegov identitet ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest u Kristu“, upozorio je nadbiskup.

Napast je i povlačenje u sebe i malodušnost, kad suočen s poteškoćama, nerazumijevanjem ili vlastitim slabostima, svećenik gubi hrabrost, zatvara se u sebe i odustaje od punine poslanja, prihvaćajući minimalizam – samo ono što mora, što osiromašuje njihov život i službu, rekao je mons. Zgrablić.

Između „aktivizma bez duše i povlačenja bez nade“, Krist poziva na put „radosne i gorljive službe“, kaže Papa, koja ne proizlazi iz „naše snage, naših sposobnosti ili naših planova, nego iz dubokog iskustva njegove ljubavi koja nas zahvaća, obnavlja i šalje“, naglasio je nadbiskup, upozorivši da svjedočanstvo svećenika može otvoriti srce za duhovni poziv, ali i zatvoriti; može probuditi hrabrost, ali i ugasiti želju.

„Kristovo pitanje „Ljubiš li me?“ nije ispit naše grešnosti, već poziv na odnos s Njim; nije podsjetnik na naše nedostatke, nego otvaranje prostora za ljubav koja uvijek može rasti“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da svećeništvo bude vjernost koja traje, rađa plodovima svetosti i ne čuva Božje darove za sebe, nego ih daruje drugima.

I. G.

ZADAR: Na Veliki četvrtak Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije predvodio nadbiskup Zgrablić

Foto: Ines Grbić

„I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20)

 Braćo i sestre!

1. Stvarnost svijeta obilježenog poteškoćama

Uskrs nas svake godine ponovno okuplja oko najveće istine kršćanske vjere: Isus Krist je uskrsnuo! Ova čudesna, neočekivana i važna vijest odjekuje kroz stoljeća i ulazi u svaku životnu situaciju. Događaj Isusova uskrsnuća ne dolazi u svijet bez rana, nego upravo u svijet obilježen križem, patnjom i nesigurnošću.

Svi osjećamo težinu vremena u kojem živimo. Svijet se suočava sa zastrašujućim ratovima i nasiljem koji razaraju narode i obitelji. Mnogi ljudi žive u gospodarskoj nesigurnosti, bojazni za radno mjesto i dostojanstven život. Društva su obilježena podjelama, nepovjerenjem i agresivnim riječima koje sve teže pronalaze put do pomirenja. Tehnološki napredak donosi mnoge do sada gotovo neslućene mogućnosti, ali istodobno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti među ljudima. Sve više je onih koji, unatoč materijalnom obilju, osjećaju unutarnju prazninu i gubitak smisla.

Uz te društvene poteškoće, svatko od nas nosi i osobne poteškoće: neizvjesnost, nemire zbog raznih uzroka, bolest, starost, gubitak voljenih osoba, nepravde, razočaranja ili brige za budućnost svoje djece. Ponekad se čini kao da je tama jača od svjetla i kao da su pitanja života veća od odgovora koje imamo.

2. Uskrs – Božji odgovor na ljudsku dramu

Upravo u takvu stvarnost svijeta ulazi uskrsni navještaj: „Uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6). Isusovo uskrsnuće nije ideja ili bijeg od života, a niti pobožna utjeha koja želi potisnuti patnju. Naprotiv, Kristovo uskrsnuće je Božji odgovor na najveću i najdublju ljudsku dramu života. U Isusovom uskrsnuću Bog pokazuje da posljednju riječ u povijesti nema nemir i zlo, nego ljubav; nema smrt, nego život.

Zbog toga kršćanski život ne bi smio izgledati kao „korizma bez Uskrsa“ (Evangelii Gaudium, 6). Postoje razdoblja u kojima nas život pritišće težinom križa, postoje trenuci tuge, tjeskobe i neizvjesnosti. Ipak, u srcu vjernika mora ostati nešto što nitko ne može oduzeti: vjera i čvrsto pouzdanje u Božju vjernost i djelovanje u vremenu i svakom životu.

Na to je snažno podsjećao papa sv. Ivan Pavao II., koji je govorio o „optimizmu Uskrsa“. Taj optimizam ne znači zatvarati oči pred problemima svijeta ili osobnim poteškoćama i križevima. On znači vjerovati da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo brzi izlaz iz poteškoće i križa. To je pogled vjere koji nam omogućuje da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, na sadašnjost s predanošću, a na budućnost s povjerenjem. U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ, već snaga Duha Svetoga koja je jača od svakog zla i smrti.

Uskrs nam također otkriva i svjedoči da je ljudska potraga za smislom duboko povezana s otajstvom Kristovog uskrsnuća. Sveti Otac Lav XIV. ističe da je uskrsna poruka „najljepša, najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula u povijesti“ (Generalna audijencija, 5. studenog 2025.). Ta vijest o Isusovom uskrsnuću je jedini odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za smislom pred licem zla, patnje i smrti.

Od uskrsnog jutra Isus se naziva imenom Živi. On nije samo povijesna osoba iz prošlosti, nego Gospodin koji je živ i prisutan među nama. On je poput Zvijezde Sjevernjače (Lav XIV., Generalna audijencija, 5. studenog 2025.), koja pokazuje smjer našim često zbunjenim i kaotičnim životima. Kada se suočimo s događajima koje ne razumijemo ili koje teško prihvaćamo, Krist Uskrsli ostaje onaj prema kojem možemo s punim povjerenjem usmjeriti svoj put.

Uskrs je u svojoj bîti Evanđelje – Radosna vijest: objava da je Božja ljubav pobijedila grijeh i da je život jači od smrti. Ta Božja pobjeda je snaga koja i danas preobražava ljudska srca. Ona nas potiče da ne dopustimo da nas obeshrabre podjele, mržnja ili beznađe.

3. Poziv na život u snazi uskrsnuća

Zato Uskrs nije samo blagdan koji izvanjski slavimo, nego i poziv na novi način života prožet snagom Kristovog uskrsnuća. Uskrs je snažan poziv vjernicima da u svijetu budemo svjedoci nade: da u vremenu nepovjerenja njegujemo povjerenje, dijalog i blizinu; da u vremenu diktature ravnodušnosti i relativizma budemo ljudi suosjećanja i vjernosti Evanđelju; da u vremenu straha budemo nositelji povjerenja u Boga koji nam daruje mir.

Svaki mali čin dobrote, svaka riječ ohrabrenja, svako opraštanje i svaka gesta ljubavi znak su da uskrsni život već sada raste među nama.

Uskrs nas podsjeća da nijedna noć nije bez kraja i da iza svakog Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin, čak i u najtežim trenucima života, može živjeti s nadom koja ne razočarava, s optimizmom usred poteškoća.

4. Optimizam koji nadilazi tamu

Isusove učenike, nakon Njegove muke i smrti, obuzeli su strah i tjeskoba, nemir i nesigurnost, a u neočekivanom susretu s uskrslim Gospodinom doživjeli su preobrazbu srca. Sv. Ivan nam to svjedoči riječima: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20). Ta radost učenika bila je ispunjena sigurnošću da je Bog vjeran svojim obećanjima i da Ljubav ima posljednju riječ nad svakom patnjom i tamom, grijehom i smrću.

I mi smo danas pozvani živjeti isti uskrsni optimizam – vjeru koja vidi dalje od tame i prepoznaje Božju nazočnost u svakodnevici. Uskrsli Krist dolazi ususret i našem vremenu, našim obiteljima, našem društvu i čitavom svijetu, darujući mir, obnavljajući nadu i jačajući nas da budemo svjedoci njegovog života.

Neka nas susret s Uskrslim ispuni radošću učenika, da i mi postanemo nositelji svjetla i nade ondje gdje živimo i djelujemo.

S tom nadom, radošću i uskrsnim optimizmom, od srca svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsli Gospodin ispuni vaša srca mirom, obnovi vašu nadu i daruje snagu vašim obiteljima, našem društvu i cijelome svijetu.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

„U zagrljaju trostruke ljubavi – Razgovor sa Slugom Božjim Ivom Mašinom, 65 godina poslije (1927. – 1961. – 2026.)“ naziv je knjižice u izdanju Zadarske nadbiskupije koju je priredio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Ive Mašine (1961.-2026.).

Nadbiskup Zgrablić osmislio je koncept na način da razgovor vodi Šime, ime koje simbolički predstavlja dalmatinsko podneblje, Ivin dom i zavičaj. Ujedno, Šime je imenjak sv. Šimuna koji predstavlja „lik budnosti i svjedočenja, prepoznaje prisutnost svetoga u povijesti. U tom svjetlu, ime Šime predstavlja glas zajednice koja pamti svoje velikane, čuva spomen na njih i prenosi dalje na nove generacije“, rekao je mons. Zgrablić.

Šime postavlja pitanja Mašini o njegovom odnosu prema Bogu, vjeri, Crkvi, obitelji, domovini, slobodi i drugim vrijednostima, a Ivini odgovori pokazuju kakav je čovjek i katolik bio Mašina u konkretnim situacijama svoga života, potvrđujući svoje bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje – to je ta „trostruka ljubav“ koju je mons. Zgrablić istaknuo i u nazivu knjižice.

„U središtu Ivinog života je trostruka ljubav: prema Bogu, čovjeku i domovini. Ta ljubav ne može se razdvajati, jer iz istog izvora crpi snagu. Ljubav prema Bogu za Ivu je značila osobni odnos, molitvu, sakramente i prihvaćanje Krista kao puta i uzora. Iz te vjere proistjecala je nutarnja čvrstoća i rad na vlastitom karakteru.

Ljubav prema čovjeku očitovala se u poštovanju dostojanstva svake osobe, u osjetljivosti prema patnji, u toplini prema obitelji i prijateljima. U svojim zapisima pokazuje brižnost prema majci, nježnost prema djevojci, suosjećanje prema gladnima i poniženima. Srce mu je osjetljivo i u trenucima kada sâm trpi.

Ljubav prema domovini u njemu poprima konkretan oblik: rodni Preko,  Hrvatska u svim svojim sastavnicama: narod, povijest, jezik, kultura. Ta ljubav nije bila plod ideološkog zanosа, nego svijest o odgovornosti prema nasljeđu i budućnosti. Ona je tražila istinu, slobodu i moralni temelj društva.

Razgovor želi pokazati kako se te tri ljubavi u njegovom životu stapaju u jednu cjelinu. Vjera hrani ljubav prema čovjeku, a ljubav prema čovjeku produbljuje ljubav prema domovini. Iz te povezanosti izrasta snaga koja ga nosi kroz progon, zatvor i mučeničku smrt 1961. godine“, istaknuo je nadbiskup.

Temeljem brojnih autobiografskih podataka i povijesnih činjenica zapisanih u knjizi i Zborniku o životu Ive Mašine i njegovim osobnim zapisima i pismima, a sačuvano je 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, mons. Zgrablić je priredio pitanja koja potiču odgovore u kojima Ivo govori o sebi od svoje najranije dobi u rodnom i obiteljskom okruženju u Preku na otoku Ugljanu, opisuje svoje odrastanje, školovanje i studiranje; zatim, kako je izgledao njegov molitveni i sakramentalni život duboko ucijepljen u Božju riječ i redovitost svakog vremena crkvene, liturgijske godine, ne samo o blagdanima; kako je angažirano djelovao u aktivnostima za slobodu hrvatskog naroda, kako su ga privodile komunističke vlasti te kako je provodio dane u zatvoru u Staroj Gradiški.

Konkretne situacije iz Ivinog života i njegova postupanja, odnosno odgovori koji su gotovo u cijelosti temeljeni na Ivinim vlastitim zapisima, pokazuju kako je Mašina nasljedovao Krista i u čemu i nama može biti primjer za nasljedovanje.

U razgovoru su navedene mnoge činjenice iz života Mašine koje su nepoznate široj javnosti. „Taj razgovor postaje poziv na razmišljanje: Šime postavlja pitanja, Ivo odgovara iz svoga (zapisanog) iskustva, a čitatelj je pozvan prepoznati vlastiti put i dati svoj odgovor.

U tom trostrukom susretu – Boga, čovjeka i domovine – otvara se prostor za osobnu odluku i za život koji se gradi na vjernosti. Tako nastaje susret koji nadilazi granice jednog naraštaja. Pitanja dolaze iz sadašnjosti, odgovori izviru iz prošlosti, a smisao se oblikuje u srcu onoga koji čita, ujedno kao smjerokaz za budućnost“, istaknuo je nadbiskup. Povodom 65. obljetnice Ivinog prijelaza u puninu Vječnosti, taj razgovor želi biti i poruka za nas danas.

„Obljetnice pozivaju na sabranost i zahvalnost, otvaraju prostor da se život koji je prekinut nasiljem sagleda u njegovoj cjelini i dubini. Želja je da se Ivin inspirativni i poticajni put približi mnogima, osobito mlađim naraštajima koji u njegovom iskustvu mogu pronaći oslonac i nadahnuće“, poručio je mons. Zgrablić, pojasnivši da je dijalog izabran kao forma jer odgovara Ivinom unutarnjem svijetu.

„Ivini zapisi, dnevnici i pisma svjedoče o trajnom razgovoru sa samim sobom, s Bogom i s vremenom u kojem je živio. U njima se izmjenjuju pitanja savjesti, ispiti karaktera, traženja smisla i odlučne potvrde vlastitih odluka. Razgovor omogućuje da taj nutarnji pokret postane vidljiv i čujan, da se život ne promatra samo izvana, nego da se osjeti iznutra.

Ivin životni put postaje pitanje upućeno čitatelju na čemu gradi svoj karakter. Koje vrijednosti su temelj mojih odluka? Jesam li spreman ostati vjeran savjesti i kada to traži žrtvu? U tom susretu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, trostruka ljubav postaje izazov i nadahnuće za svako vrijeme, u kojem živimo i ono koje dolazi“, poručuje nadbiskup Zgrablić.

Knjižicu od osamdeset stranica u tiskanom obliku mons. Zgrablić dijeli u različitim prigodama i susretima u Nadbiskupiji i pojedincima na dar, u promicanju glasa mučeničke smrti i svetačkog života Mašine koji je kao vjernik laik dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Mašina je bio perspektivni student povijesti u Zagrebu, najbolji u svojoj generaciji, kojeg su komunističke vlasti uhićivale i onemogućavale da diplomira te su ga i ubili u zatvoru u Staroj Gradiški, 20. studenog 1961. godine.

Knjižica je dostupna i u digitalnom izdanju na poveznici mrežne stranice Zadarske nadbiskupije U zagrljaju trostruke ljubavi | Zadarska nadbiskupija

I. G.

Na nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, 29. ožujka, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počela okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je nadbiskup blagoslovio maslinove grančice. Don Tin Vidov tu je navijestio ulomak iz Evanđelja po Mateju.

Potom su nadbiskup, svećenici i puk krenuli u procesiju s maslinovim grančicama od crkve sv. Marije do katedrale sv. Stošije.

Ove godine procesija je prvi put održana hodom preko središta Foruma, pokraj Nadbiskupskog doma, a ne kao prijašnjih godina, uz zgradu Arheološkog muzeja, pokraj zvonika i sjevernog zida katedrale.

Za vrijeme mise u katedrali, Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Mateju pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica, otvara pred nama vrata Velikog tjedna i uvodi nas u otajstvo koje je središte cijele liturgijske godine i srce cijelog kršćanskog života. Ova nas nedjelja, u dinamizmu radosti i tame, klicanja i osude, između „Hosana“ i „Raspni ga“, suočava s dubokom dramom ljudskog srca, ali i s neizmjernom dubinom Božje ljubavi. Božja ljubav nas ne ostavlja na razini površnog osjećaja ili samo tradicije, već nas poziva na nutarnji hod duha, na osobno uključivanje u događaj Kristove muke, smrti i slavnog uskrsnuća.

Liturgija koja je pred nama ovog Velikog tjedna poziva nas na stvarno sudjelovanje u otajstvu koje nadilazi vrijeme i prodire u vječnost. Drugim riječima, ono što slavimo, čega se prisjećamo u Velikom tjednu, nije samo „nekad bilo“, već se na otajstven, ali stvaran način događa i sada, u životu Crkve i u dubini srca svakog vjernika. Crkva nas, stoga, poziva da budemo sudionici otajstva Isusove muke; da budemo osobe koje ulaze u svoju nutrinu, u Isusovu nutrinu, u njegov i naš odnos s Bogom Ocem i u njegovu ljubav prema svakome od nas.

Papa Benedikt XVI. će slavlje Muke Gospodnje izraziti na današnji dan, na Cvjetnicu 2009. godine, ovim riječima: „Crkva nas potiče da dijelimo Isusovo stanje uma, želeći nas pripremiti da ponovno proživimo otajstvo njegova raspeća, smrti i uskrsnuća, ne kao strani promatrači, nego naprotiv, kao protagonisti, uključeni zajedno s njim u njegovo otajstvo Križa i Uskrsnuća“ (29. ožujka 2009.).

Mi u ovom danu Kristovog slavnog ulaska u Jeruzalem i Velikom tjednu možemo biti strani promatrači ili sudionici. Razlika između promatrača i sudionika je velika jer nosi duboko egzistencijalno značenje i dotiče samu srž vjere kao živog odnosa s Bogom. Promatrač ostaje na određenoj udaljenosti od događaja. Doduše, zadržava sposobnost analize i prosudbe, može suosjećati, ali njegovo srce ostaje u sigurnom prostoru u kojem ga promjena zahvaća tek površino. Sudionik, naprotiv, otvara vlastiti život događaju Isusove muke, dopušta da ga Njegova muka zahvati, da ga iznutra potrese i preobrazi, kako bi na taj način ušao u dinamiku Božjeg djelovanja koje mijenja cjelokupni njegov pogled, njegove odluke i smjer života.

2. Upravo na takvo sudjelovanje, braćo i sestre, poziva nas Cvjetnica, koja kroz liturgiju i navještaj Muke Gospodnje otvara prostor osobnog susreta s Kristom i omogućuje da se u tom otajstvu prepoznamo na dubljoj razini vlastitog duhovnog života. U likovima Muke otkrivamo vlastitu nutrinu i razne poglede srca koji oblikuju naše odluke i međusobne odnose.

Učenici koji spavaju u Getsemanskom vrtu u trenutku Isusovog znojenja krvlju, Judine izdaje i uhićenja, pokazuju krhkost naše ljudske naravi koja lako podliježe umoru, rastresenosti i nutarnjoj udaljenosti od Boga. U tom snu prepoznajemo vlastite trenutke duhovne tromosti, kada srce gubi budnost i osjetljivost za Božju prisutnost. Iskustvo pozaspalih apostola poziva nas na budnost i molitvu, na njegovanje odnosa s Bogom u molitvi koji ostaje živ i otvoren.

Učenici koji bježe u času Isusova uhićenja u Getsemanskom vrtu odražavaju strah koji zahvaća čovjeka pred neizvjesnošću i pritiskom određene životne situacije. U tom bijegu prepoznajemo vlastite trenutke povlačenja, odustajanja i zatvaranja pred Dobrom.

U Petrovu zatajenju i strahu odjekuju naši trenuci slabosti i nesigurnosti.

U liku Jude koji izdaje Isusa, otkriva se drama i našeg srca koje se udaljava od ljubavi i ulazi u logiku računice, egoizma, interesa i razočaranja.

U Ponciju Pilatu koji osuđuje nevinog Isusa prepoznajemo vlastite trenutke kada znamo što je ispravno, ali ipak biramo sigurnost, ugled ili mir pod svaku cijenu. Njegovo “pranje ruku” od odgovornosti odražava našu sklonost da istinu prešutimo ili izbjegnemo djelovati kada to nešto traži žrtvu.

U svjetini koja viče i “Hosana” i “Raspni ga” prepoznajemo nestalnost našeg srca koje lako prelazi iz oduševljenja u odbacivanje. To je slika naše podložnosti utjecajima „Svi tako rade“, trenutnim osjećajima i pritisku okoline, kada zaboravljamo vlastita uvjerenja i dopuštamo da nas vodi masa i duh ovoga svijeta.

U mučiteljima koji Isusa bičuju, krune trnovom krunom i izruguju mu se, otkriva se tamna strana naše ljudske naravi koja može postati okrutna, ravnodušna na tuđu bol i sposobna poniziti drugoga. U tome prepoznajemo vlastite trenutke grubosti, osude, ironije ili neosjetljivosti prema tuđoj patnji.

U vojnicima koji dijele njegove haljine očituje se hladna ravnodušnost prema patnji drugoga – i prepoznajemo naše trenutke kada fokus našeg djelovanja stavljamo na korist, dobitak ili interes – čak i u trenutku nečije tragedije. „Bacanje kocke“ nas podsjeća na naše trenutke kada postajemo zaokupljeni vlastitim stvarima, zanemarujući dostojanstvo i bol bližnjega.

U razbojniku na križu koji se zajedno sa svećeničkim glavarima i svjetinom izruguje raspetom Isusu prepoznajemo težinu i otpor našeg srca koje u patnji ne vidi priliku za obraćenje, nego se zatvara u gorčinu, sarkazam ili očaj. To su naši trenuci kada, suočeni s vlastitim križevima, umjesto povjerenja u Boga biramo prigovor, mrmljanje i udaljavanje od naše prigode za spasenje.

Ali, isto tako možemo se prepoznati i u liku apostola Ivana, koji ostaje uz Isusa sve do križa, gdje se otkriva snaga ljubavi koja ustraje i ostaje blizu čak i u trenucima najveće tame. U Ivanu prepoznajemo poziv na blizinu s Kristom, na odnos koji se hrani vjernošću i povjerenjem, na srce koje traži Gospodina i onda kada put vodi kroz neizvjesnost i bol.

Žene koje prate Isusa na njegovom križnom putu svjedoče o suosjećanju i nježnosti koje ustraju. U njihovoj prisutnosti otkriva se snaga srca koje prati, ostaje i dijeli bol drugoga i koje u toj blizini izražava duboku ljubav.

Lik Šimuna Cirenca unosi dodatnu dubinu u ovo otajstvo sudjelovanja u Isusovoj muci. On dolazi kao prolaznik, bez prethodne nakane da bude dio Isusova puta, a ipak biva uključen u nošenje križa. U njemu prepoznajemo mnoge naše životne situacije u kojima ulazimo u teškoće koje nismo birali, ali koje postaju mjesto susreta s Kristom.

Satnik pod križem, koji prepoznaje i ispovijeda da je Isus Sin Božji, predstavlja naš put vjere koji se rađa u susretu s križem. Njegove riječi izrastaju iz iskustva promatranja Isusove smrti, iz susreta s načinom na koji Isus ljubi i predaje se. U njemu prepoznajemo otvorenost našeg srca koje dopušta da ga istina dotakne i preobrazi.

U razbojniku koji se kaje, koji prekorava drugoga i ponizno moli: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23, 42), prepoznajemo snagu raskajanog srca koje se, čak i u posljednjem trenutku, otvara istini i milosrđu. U raskajanom razbojniku otkriva se naša nada da nijedan naš pad nije konačan, ako raskajano priznamo vlastitu krivnju i uputimo naš iskreni vapaj prema Bogu.

U raskajanom razbojniku prepoznajemo vlastite trenutke kada, unatoč promašajima i slabostima, možemo izabrati poniznost umjesto tvrdokornosti, vjeru umjesto beznađa. Isusovo obećanje „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43) postaju naš putokaz – da nikada nije kasno za povratak, da je srce koje se otvara Bogu uvijek otvorenu Njegovom milosrđu i da i na rubu tame može zasjati svjetlo nade.

U središtu likova Isusove muke stoji i Isusova Majka Marija, koja na jedinstven način sudjeluje u putu svoga Sina. Njezina prisutnost na križnom putu i pod križem otkriva dubinu majčinske ljubavi koja ostaje vjerna, sabrana i otvorena Božjoj volji. U Mariji prepoznajemo i naše srce koje u tišini nosi bol, koje u vjeri prihvaća otajstvo koje nadilazi razum i koje ustraje u potpunom predanju.

3. U svim tim likovima, braćo i sestre, otkriva se raznolikost putova kojima dolazimo do Krista: kroz vjernost, kroz suosjećanje, po raskajanom srcu, po priznanju da je Isus Sin Božji, kroz neočekivane životne situacije i kroz iskustvo koje otvara naše oči za istinu. Svi ovi likovi zajedno tvore sliku Crkve koja hodi uz Gospodina danas, koja sudjeluje u njegovom križu i koja u tom sudjelovanju otkriva puninu života.

U svim tim likovima, također, otkrivamo istinu o sebi: slabost i snagu, strah i ljubav, zatvorenost i otvorenost. No istodobno, u tim prizorima prepoznajemo i klice dobra koje Božji Duh budi u nama: spremnost da pomognemo nositi križ, vjernost koja ostaje uz Krista u tami, ljubav koja ustraje i raste i u trenucima kada sve gubi vidljivi smisao.

Sudjelovati u obredu Cvjetnice, stoga, znači otvoriti srce toj stvarnosti i dopustiti da Kristova muka postane ogledalo našeg života, ali i prostor u kojem započinje istinsko obraćenje srca, duboko preobraženje srca koje vodi prema punini života u Bogu.

4. Ovaj hod s Kristom, započet na Cvjetnicu, nastavlja se kroz dane Velikog tjedna kao put postupnog uranjanja u otajstvo Božje ljubavi koja se daruje u Njegovom raspetom Sinu na križu. U tom hodu otkrivamo da sudjelovanje u Kristovoj muci ujedno znači sudjelovanje u njegovom uskrsnuću, jer ljubav koja se daruje uvijek rađa novi život. Tako križ postaje putokaz, a Kristova muka prostor u kojem se oblikuje naše novo srce, sposobno ljubiti, opraštati i živjeti u punini Božje prisutnosti.

            Amen.

Foto: Ines Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu za studente i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 25. ožujka, predvodio je don Mirko Šakić, župnik župe Gospe od Zdravlja u Podstrani.

Don Mirko je predvodio misno slavlje i propovijedao, nakon mise je održao prigodni nagovor, potom klanjanje pred Presvetim. Razmatrajući značenje blagdana Blagovijesti, don Mirko je rekao da se i u tom činu Bog pokazao kao onaj koji prilazi čovjeku. „Bog nije daleki Bog, do kojeg mi trebamo doći, do kojeg smo mi došli. To je razlika između kršćanstva i drugih religija.

Bog je došao k nama, spustio se; nije mogao bliže i niže. To slavimo u događaju Blagovijesti – Božji čin poniženja, kad u Božjem Sinu, Isusu Kristu, počinje Božje djelo otkupljenja za svakoga, za čitav svijet“, rekao je don Mirko, istaknuvši da je Bog želio čovjeka koji je vrhunac Božjeg stvaranja. „Nema ništa veće od toga. Prvo i najvažnije je da si željen. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i na svoju sliku, sebi sličnoga i Bog želi čovjeku samo dobro. Bog ne želi čovjeku zlo. Bog ne zabija nož u leđa, kao što čovjek učini čovjeku“, istaknuo je don Mirko.

No, čovjek se izgubi, pomisli da može sam, kao što su Adam i Eva nasjeli na laž da znaju bolje. Dogodio se pad i okrenuli su leđa Bogu.

„To nazivamo grijehom. Svaki grijeh je udaljenost od Boga. Udaljavanje koje je nekad više, nekad manje, ne samo od Boga i bližnjega, nego se udaljavamo i od sebe, kad se prepustimo grijehu“, upozorio je Šakić.

No, „Bog ne želi ostaviti čovjeka koji mu je okrenuo leđa. Bog čovjeka ne izdaje, ne ostavlja. Bog na razne i sve moguće načine pokušava doći do čovjeka, do najsvetijega u čovjeku, a to je čovjekovo srce, odnosno nutrina“, istaknuo je don Mirko.

Podsjetio je da je na drugu korizmenu nedjelju navješteno kako je Isus trojicu učenika poveo na visoku goru gdje se dogodilo preobraženje. Na toj gori pojavili su se Mojsije koji označava Zakon i Ilija koji označava proroke.

Zakon i proroci su bili Božji pokušaji, a bilo ih je puno, da Bog dođe do čovjekovog srca. Pismoznanci i farizeji kojima je Isus smetao poznavali su Božje zapovijedi i još 613 zakona i sve su ih izvršavali. No, Isus je rekao: „Ako vaša pravednost ne bude veća od toga, nećete u kraljevstvo“.

„Nije dovoljno znati ni izvršavati. Važno je srce. Kroz razne proroke i zakon Bog pokušava doći, doziva čovjeka i ne uspijeva zahvatiti čitavo čovjekovo srce. I onda daje svoje najmilije – daje svoga Sina, šalje ga u svijet koji je bolestan, zao, u tami. Bog se ponizio, spustio se“, rekao je don Mirko.

Podsjetio je da na početku korizme čujemo proroka Joela koji više puta kaže: ‘Vratite se Bogu, svim srcem!’. „Korizma je vrijeme vraćanja Bogu. Nitko nije toliko dovoljno blizu Bogu da ne može doći još bliže“, poručio je Šakić. Rekao je da kršćanin nije pozvan biti čovjek samo za sebe, nego da ide dalje, da nosi Boga drugome. Zato nam je uvijek iznova potreban Marijin ‘Da’, svaki dan iznova započeti s ‘Da’ Bogu, potaknuo je propovjednik. Naglasio je da Zli ne voli Mariju jer je Marija rekla ‘Evo službenice Gospodnje“, a Đavao je rekao da neće služiti Bogu. U tome je razlika.

„Naše ograničenosti, slabosti i grijeh podsjećaju nas na istinu o nama, a to je da ne možemo sami. I to je oslobađajuće. Oholost znači misliti i postupati na način ‘Mogu sam’. Korijen svih grijeha je oholost. A ne mogu sam. I to nije tragično – to je dobro prihvatiti i živjeti, da ne mogu i da ne moram sam. Da postoji netko tko mi jedva čeka pomoći, a to je Bog koji se spustio, utjelovio; koji je uzeo sve naše ljudsko, da bismo mi mogli biti dionici božanskoga. Sve u nama čezne za životom. A život nema kraja“, istaknuo je don Mirko, ohrabrivši da nas Bog ljubi unatoč svemu.

„Bog je veći od naših grijeha, padova, slabosti, navezanosti, izgubljenosti, strahova, tjeskobe, od svega što nas pritišće. Povjeruj to i dopusti Bogu da trajno uzme sve što treba“, potaknuo je don Mirko. Poželio je svima da kušaju Božju blizinu i ljubav koju Bog ima za nas. Potaknuo je na redovitu ispovijed, rekavši da „Bog čovjeka oblikuje kroz sakrament ispovijedi. Udaljimo se od Boga i Bog želi učiniti nešto za nas u sakramentu ispovijedi“.

U nagovoru nakon mise, Šakić je govorio o snazi Božjeg pogleda koji preobražava i zacjeljuje čovjeka. Rekao je da čovjek doživljava razne susrete u kojima nešto primi ili izgubi, u nekima nešto da; neki susreti nas ispune s nečim dobrim ili lošim, neki nas isprazne.

„Čovjek je sretan kad ima dobre susrete u životu. U Evanđelju je opisano puno susreta. Bludnica susreće pogled Isusa koji sve mijenja. Carinik kojeg nitko nije volio, u jednom trenutku u pogledu Isusa sve ostavlja i polazi za njim. U novcu je imao sigurnost, no susreo je pogled koji sve mijenja“, rekao je don Mirko.

Šakić je rekao da blaženstvo „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“,  nije samo krepost čistoće, nego i sloboda da čovjek može vidjeti Boga u svemu, ali najprije u sebi.

„Često smo poraženi u pozivu da ljubimo Boga i bližnjega. Osobe koje su nam najbliže je teško ljubiti. Ako ne vidim sebe Božjim pogledom, sve se ruši i ide ukrivo“, upozorio je don Mirko, rekavši da ljudi zaborave koliko su veliki u Isusovom pogledu.

„Kroz cijelu povijest Bog stalno pokušava doći do čovjeka. Čovjek se udalji od Boga, ali ne može se dogoditi da se Bog udalji od nas“, rekao je don Mirko, istaknuvši da križ Isusa pokazuje koliko čovjek vrijedi, dokle Bog ide; Bog nema mjere u ljubavi za čovjeka.

„Isus je tu da bi se čovjek mijenjao. Korizma nije vrijeme mene, nego vrijeme za mene. Ako je to vrijeme mene, onda sam ja u središtu. Molitva i odricanje su potrebni da Bog nešto učini za mene. Pokažeš svoju moć kad kažeš da si nemoćan. Kad ja ne mogu, Bog može. Daj Bogu u povjerenju i onda on to rješava“, poručio je Šakić, navodeći potom sadržaj Božje riječi kroz pet korizmenih nedjelja.

„Prve korizmene nedjelje Isus je u pustinji. Pustinja je odmak od stvarnosti da bi čovjek vidio što je bitno. Isus poražava Zloga Božjom riječi. Ne možemo pobijediti Zlo svojim snagama.

Nakon pustinje je uspon na visoku goru, preobraženje. I to nam je potrebno. Ako je to Isusu bilo potrebno i nama je potrebno to penjanje na goru.

Treće korizmene nedjelje je susret Isusa i Samarijanke koja je u podne išla po vodu, po žegi. Isus od nje traži piti. Četvrte korizmene nedjelje je susret Isusa i slijepca od rođenja koji je bio prosjak. Isus kaže da je svjetlo svijeta. Voda života i svjetlo su nam dani u krštenju.

Pete korizmene nedjelje spominje se Lazar, Isusov prijatelj. Bog se ne boji ući u smrt, moju tamu, grob, u naše slabo, grešno, razočarano. Povjerujte da je Bog veći od toga i može te osloboditi, ozdraviti. Bog te može učvrstiti u milosti koju ti je dao. Pustimo Boga da uđe u naše prazno, ranjeno, poraženo, slabo. Svaki naš grijeh je poraz. U ispovijedi Bog nas ispunja svojom milošću“, poručio je don Mirko.

Za vrijeme susreta, mnogi mladi su pristupili sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu je organizirao don Ante Bulat, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Spomen-knjižicu pod nazivom “In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.)” čiji je autor mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru, predstavili su u četvrtak, 26. ožujka, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru prof. dr. sc. Tonči Matulić s KBF-a u Zagrebu i prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić, prorektorica Sveučilišta u Zadru. Izlaganja Matulića i Pintarić objavljujemo u cijelosti.

Izlaganje prof. dr. sc. Tončija Matulića

Osnovni podaci o spomen-knjižici

Spomen-knjižica koju danas predstavljamo naslovljena je In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. U podnaslovu saznajemo povod spomen-knjižice: Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.). Autor spomen-knjižice je zadarski nadbiskup u miru mons. dr. sc. Želimir Puljić. Izdavač spomen-knjižice je Sveučilište u Zadru. Spomen-knjižica obuhvaća 77 numeriranih stranica, plus 2 stranice na kraju s pregledom Sadržaja. Osim teksta raspoređenog u 12 cjelina, kojima prethodni autorov uvod i na kraju pogovor iz pera prof. dr. sc. Pave Barišića, spomen-knjižica je obogaćena s tridesetak fotografija, umjetničkih slika i ilustracija koje govore o gradu Zadru, Sveučilištu u Zadru i njegovim čelnicima i uglednim gostima, kao i umjetničkim djelima iz bogate zadarske sakralne baštine. Spomen-knjižica je pisana znanstvenom akribijom koja se pokazuje u korištenim vrelima, kritičkom znanstvenom aparatu i logičkom oblikovanju glavnih argumenata u skladu sa zahtjevima teološke znanosti i crkvenog nauka.

Odluka o naslovu spomen-knjižice je povijesno, teološki i akademski veoma bremenita. In honorem et gloriam ili „u čast i slavu“ svjedoči o autorovom velikom poštivanju prema predmetu. Alma Mater ili „majka hraniteljica“ svjedoči o autorovom prihvaćanju Sveučilišta u Zadru kao svoju majku hraniteljicu, dakako u prenesenom od milja značenju sveučilišta koje iz svoje bogate i za život hranjive znanstvene i obrazovne riznice servira trpezu znanja, umijeća i vrijednost i s njima hrani svoje alumne. Nije mi poznato da je Sveučilište u Zadru autorova alma mater per naturam studii sui, ali sigurno jest per adoptionem tijekom dugogodišnje biskupske službe u sveučilišnom gradu Zadru. Kao mjesni biskup, autor jasno ističe povijesnu činjenicu uloge Katoličke Crkve u osnivanju prvih europskih sveučilišta, a grad Zadar je na našim hrvatskim prostorima jedinstven po Studium generale Ordini predicatorum, osnovanom 1396. godine, a što je sustavno istražio i temeljito dokumentirao dominikanski povjesničar pater Stjepan Krasić u monumentalnoj monografiji Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru (1396.-1807.), objavljenoj 1996. godine u Zadru. S tim u vezi je autor u podnaslovu spomen-knjižice istaknuo Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.).

Sadržaj i glavne poruke spomen-knjižice

Kratkom prikazu povijesnog nastanka i razvoja dominikanskog učilišta u Zadru, prethodi autorov osvrt na povijesna i idejna ishodišta zapadne civilizacije u stroj Grčkoj i starom Rimu koji su onda od 146. godine prije Krista i rimskoga osvajanja Grčke zajedno krenuli u avanturu stvaranja jedne moćne i do danas utjecajne grčko-rimske civilizacije.

Kršćanstvo je krenulo iz daleke Palestine i Jeruzalema i od samog je početka stupilo u odnos te tražilo najprikladnije načine plodnoga susreta i dijaloga s najboljim otkrićima i postignućima grčko-rimske civilizacije, a naročito na području filozofije koja je onda predstavljala cjelokupnu znanost. Tako su stara Grčka, pradomovina logosa kao izvora istine, i stari Rim, pradomovina prava i javne infrastrukture kao izvora reda, u susretu s kršćanskom porukom konačno došli do pravog odgovora na sva do tada ključna i bitna postavljena pitanja o Bogu, čovjeku, svijetu i životu. Inicijalne sinteze kršćanske vjere i helenističkoga razuma, kakve nalazimo kod istočnih i zapadnih crkvenih Otaca, pokazale su izvanrednu plodnost tog susreta, a istovremeno su utrle put onome što će nakon raspada Rimskoga Carstva 476. godine i zatvaranja atenske Akademije 529. godine polako i ne bez lomova i muke voditi prema uspostavi srednjovjekovne kršćanske civilizacije koju je predvodila i predstavljala Katolička Crkva s jednim od najznačajnijih obilježja i ostavštine, a to su sveučilišta kao istinski akademski hramovi znanosti.

U nastavku spomen-knjižice nadbiskup Želimir poticajno govori o odnosu vjere i razuma u svjetlu katoličkoga nauka o dva reda spoznaje, onom vjere (intellectus fidei) i onom razuma (lumen insitum) koji imaju vlastitu autonomiju na svojim zakonitim područjima (Gaudium et spes 59). Daleko važnije od toga jest činjenica da vjera i razum nisu u međusobnom proturječju, nego se, naprotiv, uzajamno podupiru i nadopunjavaju kad su ispravno shvaćeni i primjereno predstavljeni. Tomu je tako iz jednostavnog razloga što u temelju stvarnosti može biti i stvarno jest samo jedna istina, to jest univerzalni Logos, do kojeg se postupno i ne bez muke zakonito dolazi različitim putevima i metodama. Kršćanstvo, dakako, polazi od činjenice da je univerzalni Logos, kao Creator Spiritus, objavio svoje pravo lice, koje nije satkano od elegantnih znanstvenih teorija, aksioma ili jednadžbi, nego kao logos sarx egeneto (usp. Iv 1, 14), pokazuje ga na licu Isusa iz Nazareta u kojemu kršćanstvo priznaje i prepoznaje stvarateljsku vječnu Riječ vječnoga Oca.

Zbog toga, latinski pojam universitas podrazumijeva jedno duboko značenje, povezano sa značenjem srednjovjekovnog terminus technicus za Boga kao jedincatog izvora i temelja svekolike zbilje koja je spoznatljiva zato jer je plod stvarateljskog Logosa koji je sve lijepo stvorio, uredio i mudro svime upravlja. Katolička Crkva je stoga aktivno osnivala i podržavala prve srednjovjekovne univerzitete, a što nadbiskup Želimir višekratno i ponosno naglašava kao poticaj nužnoj suradnji odnosno dijalogu Crkve i znanosti u suvremenom svijetu.

Osnivanje je bilo teološki motivirano. Dakle, ne samo radi studija svih klasičnih i novih znanja (grč. πάντα ἐπιστήμη), nego radi mogućnosti zajedničkog istraživanja i poniranja u jednu jedincatu istinu koja se nalazi u temelju svega, iznad svega i u svemu. Teologija je bila osobiti znak toga, ali u intimnoj povezanosti s filozofijom kao nositeljicom svekolike znanosti. Ovu je činjenicu važno spomenuti u kontekstu suvremenog razumijevanja sveučilišta ili univerziteta, ali ne tek kao složene ustanove, nego kao mjesta istinskog znanstvenog istraživanja koja se metodološki mogu protezati samo do granica univerzuma kao opipljive, opažajne, iskustvene i neposredno dostupne stvarnosti. No, postoji stvarnost onkraj, iznad i izvan neposredno opipljivog i iskustvenog univerzuma koji nam se obraća drugačijim jezikom od jezika pozitivnih znanosti.U tom smislu, nazočnost teološko-katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru učinilo ga je univerzitetom u pravom značenju, a što je zasigurno plod zalaganja našeg autora kao i drugih suradnika dobre volje.

Iako sve putove i metode do jedne jedincate istine ozakonjuje sâma istina, nadbiskup Želimir  pokazuje i dokazuje, naviješta i svjedoči da je ta sveobuhvatna, sveopća i sveprisutna istina u događaju kršćanske objave konačno otkrila svoje pravo lice i svoju iskonsku narav i to na ljudskom licu utjelovljene vječne Riječi koja je postala čovjekom u Isusu Kristu Sinu Božjemu (usp. Iv 1, 14). Datum slavlja svetkovine Blagovijesti ili Navještenja Gospodinova s kojim se podudara proslava Dana Sveučilišta u Zadru, dakle 25. ožujka, a u spomen na 2002. godinu kada je službeno započelo djelovati današnje Sveučilište u Zadru, nadbiskupu Želimiru je bila izvrsna prigoda da kao mjesni pastir u homilijama na euharistijskim slavljima i u prigodnim govorima na svečanim akademskim proslavama Dana Sveučilišta uvijek iznova navijesti i posvjedoči kršćansku istinu o utjelovljenju Sina Božjega u krilu Djevice Marije u kojemu se svim ljudima konačno i savršeno očitovala milost i istina (usp. Iv 1, 17). Kršćanska objava je konačno bacila pravo svjetlo na čovjeka i njegov razum (usp. Iv 1, 9) i omogućila mu da sve ono „onkraj“ što pomoću iskustva, umne djelatnosti i znanstvene metode može samo pretpostavljati, nagađati ili zamišljati odsada svjetlom vjere (lumen fidei) može jasnije izbliza promatrati, dakle posrednim uvidima nadnaravne vjere (usp. 2 Kor 5, 7). Naime, nadnaravno svjetlo vjere osposobljuje čovjeka za promatranje jedine vječne Istine koja se očitovala kao „Mudrost Božja, u Otajstvu, sakrivenu“ (1 Kor 2, 7), pokazujući se ljudima „kroza zrcalo, u zagonetki“ (1 Kor 13, 12).

U tom smislu nadbiskup Želimir dosljedno ističe da svjetlo kršćanske vjere ne čini ljudski razum suvišnim niti ga nadomješta, kao uostalom ni čovjeka i njegovu savjest, a što daje kršćansko opravdanje autonomije znanosti i sveučilišta kao akademskoga hrama znanosti i znanstvenih istraživanja, nego to nadnaravno svjetlo prosvjetljuje i osposobljuje ljudski razum za pristup spoznaji one jedne i jedincate istine koja se nalazi u temelju svega, iznad svega i u svemu.

Autor iz rečenice u rečenicu neumorno podsjeća i poziva da se to ne izgubi iz vida, da se o tome razborito vodi računa, jer je posrijedi spas čovjeka, budući da je djelovanje sveučilišta kao akademskog hrama znanosti obvezano istraživati i otkrivati istinu, ali je još kao visokoškolska odgojno-obrazovna ustanova također obvezano služiti studentima kao mladim ljudima u stjecanju znanja, vrlina i umijeća, dakle pružati im cjelovitu formaciju kao ljudskim osobama koje su po Božjoj odluci predodređene za život u vječnome blaženstvu.

Sveučilište, dakle, treba biti obazrivo prema cjelovitoj istini o čovjeku i svijetu, priznajući da cjelovita istina beskrajno nadilazi svako pojedinačno predmetno istraživanje. Cjelovita istina podrazumijeva nešto dublje i uzvišenije od ograničenoga racionalnog i znanstvenog pogleda i pristupa pojedinih znanosti. Gdje se vid, sluh, dodir, opip i okus zaustavljaju ili, riječima sv. Tome Akvinskoga, varaju, u pomoć im dolazi spasonosno svjetlo vjere kojim se mogu uzdići do kontemplacije cjelovite istine koja savršeno blista na licu vječne Riječi tijelom postaloj (usp. Iv 1, 14) u Isusu iz Nazareta rođenom od Djevice Marije (usp. Lk 2, 7) koji se svojim utjelovljenjem na neki način sjedinio sa svakim čovjekom i tako ga neopozivo vezao za Boga (usp. Gaudium et spes 22), dajući mu udjela u svjetlu božanske spoznaje. Jer, utjelovljeni Sin Božji jest svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9).

To je glavni motiv nadbiskupa Želimira, navijestiti Radosnu vijest Isusa Krista Sina Božjega i na svjetlo dana iznijeti, makar prigodno i prilagođeno, neke važne aspekte kršćanskog razumijevanja uloge i poslanja sveučilišta kao akademskog hrama znanosti i znanstvenih istraživanja, zatim kršćanskog odnosa vjere i razuma koji je blista svjetlom utjelovljenoga Sina Božjega kao vječnog Logosa koji se svim ljudima objavio kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6). U prenošenju ove Radosne vijesti nadbiskup Želimir se napaja na izvorima objave, Pismu i Predaji, kao i na izvorima papinskoga crkvenog Učiteljstva, osobito enciklici Fides et ratio pape sv. Ivana Pavla II. o odnosu vjere i razuma iz 1998. godine.

Autor je također prigodno predstavio neke aspekte međuodnosa i međuigre vjere i razuma u suvremenom kontekstu i to ne samo na sebi svojstven način u propovijedima i prigodnim govorima, nego donoseći jednu homiliju zagrebačkog nadbiskupa kardinal Franje Kuharića od 16. listopada 1996. godine, a prigodom proslave 600. obljetnice utemeljenja Generalnoga učilišta dominikanskoga reda u Zadru (1396.-1996.) i 40. obljetnice Filozofskog fakulteta u Zadru u sastavu Sveučilišta u Splitu.

Na sve izneseno nadovezuje se nadbiskupovo neumorno isticanje važnosti istine kao glavnog motiva i razloga postojanja znanosti uopće te bavljenja svakim znanstvenim istraživanjem posebno, imajući pritom na umu temeljno načelo neproturječja između objavljene istine kršćanske vjere i svake iskustvom i znanstvenom metodom dokazane istine. Kad je u pitanju sveučilište kao visokoškolska odgojno-obrazovna ustanova, nadbiskup Želimir ne propušta jasno naglasiti etičku dimenziju znanosti i obrazovanja, a što je u suvremenom kontekstu vladavine tehnokratske paradigme i zaborava metafizike, od sudbonosne važnosti, budući da ne postoji etički neutralna znanost, a još manje njezina primjena, niti se obrazovanje može zamisliti i prakticirati bez jasnog odnosa prema moralnoj izgradnji cjelovite ljudske osobe.

Zaključne poruke

Spomen-knjižica nadbiskupa Želimira Puljića, In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.) zanimljivo je, poticajno i poučno štivo. Vrijedno je i poticajno što stvara posebne intelektualne i duhovne odjeke istinske  kršćanska pobudnice o važnosti sveučilišta i znanosti u kontekstu evangelizacije. Poučno je što se puno toga novoga i zanimljivog može naučiti o lokalnoj zadarskoj sveučilišnoj povijesti i tradiciji o kojima autor kao mjesni biskup opravdano sriče velike pohvale, ali i daje također pastirske duhovne i moralne poticaje i usmjerenja.

Nadbiskup Želimir zasigurno mirno spava i bez naše pohvale, ali što je red, ne smije se preskočiti, naime izražavamo pohvalu cijenjenom nadbiskupu Želimiru za lijepo svjedočanstvo o ljubavi i poštovanju prema lokalnom zadarskom Sveučilištu, ali i za znalačko pastirsko prenošenje katoličkog gledanja odnos Crkve i znanosti općenito te na odnosa kršćanske vjere i razuma posebno.

Tom svjedočanstvu uključujemo našu akademsku pobudnicu vivat, crescat, floreat Alma Mater Iadertina – Universitas Studiorum Iadertinensis, a nadbiskupu Želimiru, uz zahvalnost na iskazanom povjerenju, želimo plodne i rodne i prosperitetne dane u dobrome zdravlju, duhovnom veselju i zasluženom miru. Ad maiorem Dei gloriam!

Hvala vam na pozornosti!

prof. dr. sc. Tonči Matulić

KBF Sveučilišta u Zagrebu

Zadar, 26. ožujka 2026., crkva sv. Dimitrija

Izlaganje prof. dr. sc. Anite Pavić Pintarić

 1. Uvod – značenje sveučilišna tradicija u Zadru

Spomen-knjižica podsjeća nas koliko je duboko ukorijenjena sveučilišna tradicija u našem gradu i omogućuje jasnije razumijevanje vrijednosti i odgovornosti koje nosi kontinuitet znanja kroz stoljeća. Ova prigodna knjižica svojevrsna je posveta bogatoj akademskoj baštini koju danas njeguje Sveučilište u Zadru te potiče čitatelja na promišljanje o trajnoj važnosti sveučilišnog obrazovanja, a napose u našem gradu, o čemu smo imali prilike razmišljati i u posljednja dva dana u prigodama dodjele rektorove nagrade i svečane sjednice povodom Dana Sveučilišta.

Knjižica okuplja autorove izvorne tekstove, pozdravne govore i propovijedi održane prigodom Dana Sveučilišta u razdoblju od 2010. do 2022. godine, kao i nekoliko tekstova napisanih upravo za ovu publikaciju i prvi put predstavljenih javnosti. Knjižica uključuje i odabrane ulomke zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, kao i sažete prikaze znanstvenih ostvarenja više autora, ponajprije prof. dr. sc. fr. Stjepana Krasića. Svi su tekstovi složeni u smislenu cjelinu kojom msgr. Puljić promišlja poslanje i narav sveučilišta.

Promišljanja započinju pogledom prema ishodištima europske misli – prema školstvu stare Grčke i Rima, koji su postavili temelje zapadne civilizacije. Kao što se stablo prepoznaje po korijenu, tako se i suvremeno sveučilište može razumjeti samo u svjetlu svojih izvorišta. U antičkim školama oblikovali su se obrasci mišljenja, rasprave i traženja istine koji su stoljećima usmjeravali razvoj europskoga kulturnog i znanstvenog prostora.

Na tom se povijesnom horizontu jasnije ocrtava i značenje zadarskoga Generalnog učilišta dominikanskog reda osnovanog 1396. godine. Ono je njegovalo studije filozofije i teologije, dviju disciplina koje su bile nosivi stupovi intelektualne izgradnje Europe. Od 1553. godine, kao povlašteno sveučilište (universitas privilegiata), steklo je pravo dodjeljivati najviše akademske stupnjeve, uključujući i doktorat znanosti– priznanje intelektualne zrelosti i društvene odgovornosti. Time je postalo više od mjesnoga učilišta: izraslo je u prepoznatljivo središte znanja na istočnoj obali Jadrana, čije je značenje nadilazilo lokalne okvire. Broj dodijeljenih doktorskih naslova bio je zakonski ograničen, a u razdoblju od 1553. do 1807. godine dodijeljeno je najmanje 105 doktorskih naslova.

2. Narav i poslanje sveučilišta je biti alma mater – brižna majka

Nakon uvodnog povijesnoga pregleda, msgr. Puljić produbljuje svoja promišljanja o samoj naravi i poslanju Sveučilišta. U središtu Sveučilišta nalazi se ona unutarnja iskra koja čovjeka potiče na promišljanje i istraživanje – potreba da razumije sebe, svijet koji ga okružuje i smisao vlastitoga postojanja. Sveučilište je mjesto gdje se ta iskra pretvara u trajni plamen promišljenog istraživanja. Njegova je zadaća biti savjest u području znanja, postojano usmjereno prema istini i dobru, ne podliježući prolaznim interesima ni površnim odgovorima.

U tom je smislu sveučilište uistinu alma mater — brižna majka koja njeguje i usmjerava intelektualni rast. Sveučilište oblikuje putove znanstvenoga propitivanja i pomaže čovjeku da se snađe u složenosti vlastite naravi i svijeta koji ga okružuje. Čovjek je biće koje traga za svojim korijenima, misli i zaključuje, uvijek iznova prelazeći granice već spoznatoga, a istodobno čezne za zajedništvom, suživotom u prihvaćanju, poštivanju i uvažavanjem drugih. Upravo zato sveučilište ostaje prostor susreta razuma i odgovornosti – mjesto na kojem se hrabro i ustrajno kroči prema dubljem razumijevanju istine.

U ovoj knjižici msgr. Puljić ističe kako su optimizam i nada trajno potrebne vrline sveučilišta. One nisu tek ukras akademskog govora, nego njegova srž. Sveučilište bez nade nalikovalo bi svjetioniku bez svjetla –postavljenom na važnom mjestu, ali bez snage da pokazuje pravi smjer. Optimizam, kako se ističe na stranicama knjižice, nije tek utješna filozofija za slabe i naivne, nego snaga koja daje hrabrost gledati naprijed, kako u obiteljskom tako i u profesionalnom okruženju, a nada ulijeva ustrajnost kada put znanja postane zahtjevan.

Msgr. Puljić posvećuje poglavlje razmišljanju o Sveučilištu kao prostoru u kojem mladi ne stječu samo diplome, nego rastu kao cjelovite osobe, pri čemu se brižno njeguje svaka dimenzija čovjeka. Opisuje pedagoški troplet odgojnog procesa: intelektualni, čuvstveni i voljni aspekt. Intelektualno, sveučilište pomaže mladima da prodube razumijevanje svijeta; čuvstveno, odgaja ih za ljepotu, plemenitost i dobrotu; voljno, potiče na djelovanje te budi motivaciju i hrabrost za odgovorno preuzimanje uloge u društvu. Pored toga, potreban je i metodološki troplet nas koji poučavamo: privikavanje, uvjeravanje i dobar primjer mladima. U svojim je tekstovima msgr Puljić istaknuo da znanost i znanje trebaju cvjetati, a humanost, međusobna potpora i pomoć se trebaju jače produbljivati.

3. Razum, znanost i vjera stoljećima su izgrađivale europsku kultura

Znanost i vjera, podsjeća nas ova knjižica, izvori su iz kojih su izrasla sveučilišta – mjesta na kojima je razum učio postavljati pitanja, a vjera širiti obzor smisla i odgovornosti. Razum i vjera predstavljaju dva komplementarna puta spoznaje koji se, kako se ističe u tekstu, ne isključuju nego međusobno potiču i produbljuju u zajedničkom traženju istine. Msgr. Puljić pritom podsjeća da su pokušaji njihova suprotstavljanja često posljedica nedostatnoga razumijevanja same naravi znanosti i vjere. Razumno biće uvijek postavlja pitanja uzročnosti, kako piše msgr. Puljić, a znanstvenik ne stvara zakone prirode, nego ih samo otkriva.

Povezanost znanosti i vjere nije bila tek povijesna okolnost, nego temelj na kojem se stoljećima gradila europska intelektualna i duhovna kultura. Na tom su se temelju kroz povijest susretale i međusobno obogaćivale tehnika, etika, odgoj, umjetnost i kultura. Svaka je donosila vlastiti doprinos, a zajedno su stvarale cjelinu usmjerenu prema istini i dobru. Ondje gdje su djelovale u skladu, rađala su se djela koja su uzdizala čovjeka, učvršćivala zajedništvo i otvarala nove vidike društvu.

Danas, u vremenu brzih tehnoloških promjena i novih etičkih pitanja, stoljetna akademska baština dobiva dodatnu težinu. Ona nas ne poziva na zatvaranje u prošlost, nego na odgovorno suočavanje s izazovima sadašnjosti.

Ova spomen-knjižica stoga nije samo podsjetnik na ono što je bilo, nego i poticaj na ono što je pred nama: čuvati i graditi sveučilište kao živu baštinu u kojoj se znanje stječe savjesno, istraživanje usmjerava prema općem dobru, a istina traži hrabro i otvoreno. Samo tako čovjek može cjelovito rasti, a društvo trajno napredovati. Takvo sveučilište ostaje prostor u kojem se susreću tradicija i budućnost, znanje i odgovornost, sloboda istraživanja i služenje istini.

Neka stoga i ova knjižica bude tihi poticaj da se u promjenjivim okolnostima u kojima živimo uvijek iznova vraćamo onome što je trajno: služenju dobru i cjelovitom rastu čovjeka.

prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić

prorektorica Zadarskog Sveučilišta

ZADAR: Predstavljena knjižica „In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae“ mons. Želimira Puljića

Foto: Sveučilište u Zadru