Sv. Zoilo, sv. Stošija i sv. Krševan – vjera koja se pamti, ljubav koja se živi

Draga braćo i sestre!

Dragi članovi župnog Caritasa!

1. U ozračju blagdana sv. Zoila i zaštitnika Caritasa Zadarske nadbiskupije, koji obilježavamo 16. prosinca, mjesna Crkva mislima, molitvom i djelima ljubavi ponovno se vraća svojim dubokim kršćanskim korijenima. Dan Caritasa i slavlje blagdana sv. Zoila je spomen na sveca iz davnine, ali i trajni poziv da obnovimo ono što je Crkvu kroz stoljeća činilo prepoznatljivim: vjeru koja ne ostaje zatvorena u crkvenim zidovima, nego se prelijeva u djelotvornu ljubav prema čovjeku. U tom svjetlu, likovi naših zaštitnika – sv. Stošije, sv. Krševana i sv. Zoila – tvore nerazdvojno trojstvo svjedočanstva, vjere u Krista i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a njihova se poruka na osobiti način povezuje sa sv. Šimunom, pravednikom iz Jeruzalema koji je, vođen Duhom Svetim – Duhom Ljubavi, u malenom Djetetu Isusu prepoznao „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Kao što je sv. Šimun u jeruzalemskom hramu prepoznao ispunjenje Božjeg obećanja, tako su i naši zadarski sveci u konkretnim okolnostima života prepoznali Krista u bližnjima i posvjedočili ga svatko na svoj način.

2. Život suzaštitnika Zadra i zaštitnika Caritasa Zadarske nadbiskupije – sv. Zoila, svećenika i pokornika iz 3. stoljeća, otkriva nam snažnu dimenziju svetosti. Sv. Zoilo je živio na području Akvileje, u skromnoj kolibi, u močvarnom kraju, povučeno i pokornički. Njegov život obilježen je molitvom, postom i sabranošću, ali i dubokom osjetljivošću za patnju drugih. U doba Dioklecijanovih progona, kada je strah paralizirao mnoge i kad su mnogi mučenički posvjedočili svoju vjeru, sv. Zoilo usudio se učiniti ono što je evanđelje tražilo: pokopati tijela pokojnika, među njima i mučenika sv. Krševana te tako izvršiti jedno od temeljnih djela milosrđa – mrtve pokopati.

Vjernici Zadra prihvatili su sv. Zoila kao svoga zaštitnika već u srednjem vijeku. Od 11. stoljeća njegov je kult čvrsto ukorijenjen u gradu Zadru, a od 1307. do početka 18. stoljeća gotovo da nije bilo crkve bez njegova lika. Bio je zaštitnik siromašnog puka – varošana, osobito u vremenima epidemija, gladi i društvenih nepravdi. Godine 1622. njegove su relikvije svečano prenesene u katedralu sv. Stošije, gdje je njegovo štovanje popraćeno zvonjavom, procesijama i otvaranjem relikvijara, što svjedoči koliko je bio omiljen među Zadranima.

U toj povijesnoj i duhovnoj pozadini, razumijemo zašto je sv. Zoilo danas zaštitnik Caritasa Zadarske nadbiskupije. Njegov život pokazuje da je svetost bez kompromisa i konkretna. Sv. Zoilo je most između mučeničke vjere sv. Stošije i sv. Krševana i svakodnevne ljubavi prema čovjeku, kao i prema sv. Šimunu koji je u malenom Djetetu prepoznao Spasitelja.

3. Caritas je srce i ruke Crkve – mjesto gdje vjera postaje dodir, pogled, riječ utjehe i konkretno djelo ljubavi. Caritas nije samo ustanova, nego način života Crkve. U Caritasu se nitko ne smije osjećati isključenim, ali nitko se ne smije osjećati ni oslobođenim od odgovornosti za bližnjega i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Svatko, bez iznimke, pozvan je biti dio caritasa – lanca ljubavi koji, radi zajedničkog sudjelovanja u Božjoj ljubavi, povezuje davatelja i primatelja, Boga i čovjeka, u jedno zajedništvo života.

4. Dragi članovi župnih Caritasa,

vaše služenje u župnim zajednicama nastavlja sv. Zoilov put dosljedne i bezuvjetne ljubavi prema Bogu i čovjeku onako kako nas Krist uči i kako nam je pokazao primjer.

Na blagdan sv. Zoila, zaštitnika Caritasa Zadarske nadbiskupije, od srca čestitam svim članovima župnog Caritasa dan našeg nebeskog zaštitnika. Ovaj dan je prilika da s dubokom zahvalnošću Bogu prepoznamo i vrednujemo sve ono što činite – često tiho, nenametljivo i bez očekivanja zahvalnosti i priznanja – a što pred Bogom ima neizmjernu vrijednost. Vaše inicijative, vaša zauzetost, vaša spremnost da darujete vrijeme, snagu i srce, svjedoče da je Caritas doista srce i ruke Crkve, vjera koja se ne zadržava samo na riječima, nego postaje konkretno djelo ljubavi.

Hvala vam što u duhu sv. Zoila znate prepoznati Krista u svakoj prilici djela milosrđa, što ne prolazite ravnodušno pored potrebe i patnje i što svojom blizinom, razumijevanjem i pomoći gradite Crkvu u kojoj se nitko ne osjeća zaboravljenim. Vaša služba obogaćuje ne samo one kojima pomažete, nego i cijelu župnu zajednicu, jer nas podsjeća na ono bitno – da smo pozvani jedni drugima biti dar.

Posebnu čestitku i riječ blizine upućujem svim korisnicima caritasovih usluga. Vaša prisutnost među nama dragocjena je i važna. Crkva vas ne promatra samo kao primatelje pomoći, nego kao braću i sestre s kojima dijelimo istu Božju i međusobnu ljubavi i isti životni put. Neka vam ovaj blagdan sv. Zoila i predstojeći božićni i novogodišnji dani donesu ohrabrenje, nadu i iskustvo da niste sami, da vas Crkva prihvaća i cijeni.

Svima vama, članovima župnih Caritasa i korisnicima njegovih usluga, od srca čestitam skorašnji Božić, blagdan Božje blizine i ljubavi koja se rađa u Djetetu Isusu. Neka rođenje Isusa Krista ispuni vaša srca mirom, toplinom i povjerenjem, a vaše domove radošću i nadom.

Ujedno vam želim i blagoslovljenu Novu godinu, ispunjenu zdravljem, snagom, međusobnim razumijevanjem i otvorenošću za dobro. Neka nas u novoj godini i dalje vodi vjera sv. Zoila – duh djelotvorne ljubavi u kojoj se nitko ne osjeća isključenim, a svi se osjećamo pozvanima ljubiti Boga i bližnjega. Neka nas zagovor sv. Stošije učvrsti u vjeri, sv. Krševana osnaži u hrabrosti, sv. Šimuna u poslušnosti Duhu Svetom, a milosrđe sv. Zoila nadahne na djelotvornu ljubav.

Na sve vas zazivam obilje Božjeg blagoslova,

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: skulptura kipa sv. Zoila na glavnom oltaru u crkvi sv. Krševana u Zadru

Oltarna pala iz 1742. g. iz crkve sv. Krševana u Zadru / autor: Giuuseppe Angeli (?)

Prikaz sv. Zoila i sv. Krševana – Sv. Zoilo izvlači tijelo sv. Krševana iz mora kod Grada

Bogoslov Zadarske nadbiskupije Luka Miletić postavljen je u službu lektora, a Ante Nimac u službu akolita, za vrijeme euharistijskog slavlja u kapeli Presvetog Srca Isusova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, koje je u četvrtak 11. prosinca, predvodio zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski.

Miletić i Nimac su među dvadeset i dvojicom bogoslova kojima je dodijeljena služba lektorata, odnosno akolitata (u svaku službu postavljeno je jedanaest bogoslova).

Uz biskupa su koncelebrirali rektor i novoimenovani zagrebački pomoćni biskup Vlado Razum, generalni vikar Zadarske nadbiskupije mons. Ante Sorić, kancelar Gospićko-senjske biskupije preč. Mišel Grgurić, župnik Župe Bešići Mladen Škvorc te duhovnici i odgojitelji u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu.

U uvodnom pozdravu rektor Razum istaknuo je da je cilj formacije pripremiti bogoslove za buduće poslanje u svećeničkoj službi kroz propitkivanje, razlučivanje i praćenje odgovornih osoba. Posebno se obratio kandidatima za lektorat i akolitat poručivši: „Vršenje ovih službi javni je čin, traži unutarnju raspoloživost i otvorenost nadahnuću Duha Svetoga, kako bi vršenje ovih službi bio najprije osobni čin posvećenja, a potom i čin njihova svjedočenja.“

Nakon navještaja evanđelja rektor je prozvao kandidate za lektorat i akolitat na što su oni rekli svoj „Evo me!“.

U homiliji se biskup Gorski osvrnuo na tekst iz Evanđelja po Mateju o veličini Ivana Krstitelja i istaknuo dvije naizgled proturječne Isusove rečenice. „Isus hvali Ivana Krstitelja i diže na razinu do tada neshvatljivu – između rođenih od žene ne usta veći – ali ipak, u usporedbi s onima koji dospiju u Nebesko kraljevstvo, njegova zemaljska veličina nije ništa“, rekao je biskup.

Istaknuo je kako veličina u kršćanskom poimanju proizlazi iz malenosti pred Bogom i usmjerenosti prema vječnosti. „Želimo slijediti Isusa onim žarom kojim je Ivan Krstitelj propovijedao obraćenje. Možda nećemo vidjeti plod svojih napora, ali sve u nama mora biti usmjereno u budućnost. Zato naš cilj nije karijera u Crkvi, nije bolja župa ili važnija služba, nije slava internetskih blogera. Jedini pravi cilj našega života je doći u Kraljevstvo nebesko“, poručio je.

Kandidatima za lektorat biskup je protumačio ulogu proroka i poslužitelja stola Riječi te naglasio kako će oni „posuđivati svoj glas Božjoj riječi.“ Prorok je Božji glasnogovornik, ali „ako se prorok boji, ako je nesiguran jer ne razumije Riječ ili ne vjeruje Riječi, toj riječi čini štetu jer ona postaje samo rečenica izrečena ljudskim glasom koja često ne dopire ni do uma ni do srca.“

Pozvao je bogoslove da posebnu pozornost stave na duhovnu pripravu za navještaj Božje riječi. „Kada stanete iza ambona, stola Božje riječi, budite svjesni da su riječi koje izgovarate Božje, a ne vaše i baš zbog toga ne čitajte bez duhovne priprave“, naglasio je mons. Gorski.

Obraćajući se budućim akolitima, biskup je istaknuo njihovu povezanost s euharistijom. „Postat ćete poslužitelji euharistijskog kruha – drugog stola u liturgiji – te tako još snažnije biti vezani uz najvažnije Božje i ljudsko djelo u Crkvi – uz presvetu euharistiju u kojoj nam se Krist svakoga dana nudi i čeka naš odgovor.“ Kao primjer ljubavi prema Kristu u euharistiji naveo je sv. Karla Acutisa, „dječaka po dobi, a sveca po odnosu prema Kristu u euharistiji i prema Kristu u siromasima.“

Na kraju homilije mons. Gorski primijetio je kako danas nedostaje svjedoka budućnosti – onih koji ukazuju na važnost odnosa prema nebu. Pozvao je bogoslove da budu svjesni dostojanstva trenutka i poslanja koje preuzimaju. „Dobro zapamtite da ne činite to u svoje ime. Činite to u ime Crkve i za Crkvu, u ime onoga koji vas je pozvao. Budite svjesni da ste pred očima zajednice i pred očima Božjim. Neka vas uvijek ohrabruju riječi proroka Izaije: ‘Ne boj se, ja ti pomažem!’“, zaključio je biskup Gorski.

Potom je uslijedio obred podjele službi. Nakon blagoslovne molitve, lektori su iz biskupovih ruku primili knjigu Svetoga pisma, a akoliti posudicu s kruhom za slavlje euharistije i tako prihvatili službu poslužitelja Stola riječi i Stola Tijela Kristova.

U službu lektora postavljeni su: za Zagrebačku nadbiskupiju Matko Jurić, Luka Maras, Ivan Mrkonjić, Anton Pavić, Fran Podolšak i Tomislav Vuković; za Varaždinsku biskupiju Borna Brlošić; za Zadarsku nadbiskupiju Luka Miletić; za Murskosobotsku biskupiju Matjaž Benkovič Flisar; a za Krčku biskupiju Amadej Anić i Matej Šiškić.

U službu akolita postavljeni su: za Zagrebačku nadbiskupiju Nikola Gazić, Sven Lencur, Krunoslav Lukšić, Ivan Novosel, Ivan Poljski, Vinko Tomić, Ante Tripalo, Jona Vrček i Sebastijan Žibrat; za Zadarsku nadbiskupiju Ante Nimac; a za Gospićko-senjsku biskupiju Petar Huseinović.

Nakon euharistijskog slavlja uslijedila je svečana večera tijekom koje su predstavnici novih lektora i akolita zahvalili svima koji su ih pratili do toga trenutka i pozvali ih da i dalje mole za njihovu ustrajnost na putu prema svećeništvu.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije / Foto: Renata Sedlar

Caritas Zadarske nadbiskupije izradio je novu mrežnu stranicu na poveznici  https://caritas-zadar.hr/ gdje su na pregledan način i suvremeni dizajnom predstavljeni rad, programi i aktivnosti Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Novost u radu zadarskog nadbiskupijskog Caritasa je uspostava uže suradnje s novoosnovanim župnim caritasima Zadarske nadbiskupije u ostvarenju određenih karitativnih programa koje korisnici sada u preustroju rada središnjeg nadbiskupijskog Caritasa dobivaju na razini župnih caritasa u Zadarskoj nadbiskupiji. Na taj način, Caritas Zadarske nadbiskupije želi kapilarno doći do korisnika u različitim vrstama potreba na području  župe u kojoj župni caritas djeluje i gdje potencijalni korisnici žive.

Vjernici i svi ljudi dobre volje koji žele pomoći potrebnima, na novoj mrežnoj stranici imaju ukratko opisane i dostupne mogućnosti davanja donacija putem QR kodova kojima mogu pomoći projekte zadarskog Caritasa.

To su službe Obiteljskog savjetovališta, Kabineta za ranu intervenciju u rehabilitaciji djece i podršci njihovim obiteljima, Pučke kuhinje u Zadru i Benkovcu, financijska potpora kroz program stipendija studentima iz socijalno ugroženih obitelji, Prenoćište za beskućnike, Socijalna služba koja pruža financijsku pomoć obiteljima bez stabilnih prihoda, starijim i bolesnim osobama, samcima i pojedincima u riziku od siromaštva te osobama bez podrške ili s minimalnim primanjima.

Socijalna samoposluga Caritasa Zadarske nadbiskupije pruža pomoć u osnovnim životnim potrebama za najugroženije: prehrambene i higijenske proizvode za osobe i obitelji u teškoj materijalnoj situaciji koji teško podmiruju osnovne potrebe.

Prioritetni korisnici su obitelji s više djece, stariji i bolesni, umirovljenici bez obiteljske podrške, zaposleni s minimalnim primanjima
te korisnici zajamčene minimalne naknade. Korisnici dolaze po preporuci nadležnih socijalnih službi ili temeljem osobnog zahtjeva, uz odgovarajuću dokumentaciju. Radno vrijeme socijalne samoposluge u Zadru je četvrtkom od 8 do 12 sati.

Na poveznici uz opis svakog navedenog programa nalazi se QR kôd kojega je moguće skenirati i uz navedeni IBAN izvršiti uplatu i putem mobilnog bankarstva ili osobno preko žiro računa.

Na stranici se nalaze i izvještaji o aktualnim događanjima i aktivnostima u djelovanju Caritasa.

Don Dario Matak, ravnatelj zadarskog Caritasa i Josip Motušić, pomoćnik ravnatelja, uputili su poziv na molitvu i podršku Caritasovim programima Zadarske nadbiskupije kako bi svi koji žele, u duhu zajedništva, pomogli  najpotrebnijima: obiteljima u teškoćama, djeci, starijima, bolesnima i beskućnicima.

„Molitvom dajemo snagu i nadu najpotrebnijima. Donacijom sudjelujemo konkretno u djelima ljubavi i milosrđa. Volontiranjem i uključivanjem u župni caritas postajemo živo lice evanđelja u zajednici. Svatko može pomoći – molitvom, volontiranjem ili financijskim prilogom. Vaš dar, ma koliko malen, može promijeniti nečiji život“, poručuje ravnatelj Matak. Potiče i na volontiranje pozivajući: „Budite dio mreže dobrote koja povezuje srca i pomaže gdje je najpotrebnije u vašem susjedstvu i diljem Nadbiskupije. Pozivamo vas da se pridružite radu župnog caritasa u svojoj župi ili da volontirate u Caritasu Zadarske nadbiskupije“.

U budućem razdoblju djelovanja zadarskog Caritasa je osobiti naglasak na razvoju župnih caritasa kao „osjetljivog srca župe koje prepoznaje potrebe bližnjih“, koje potiče župljane na solidarnost, zajedništvo i djelotvornu ljubav i svjedoče evanđeosku poruku milosrđa u društvu.

„Župni caritas djeluje unutar župe, a sastoji se od volontera koji svoje vrijeme i darove stavljaju na raspolaganje potrebnima. Na čelu je župnik ili povjerenik kojega on imenuje, a suradnja s Caritasom Zadarske nadbiskupije osigurava jedinstvo i koordinaciju djelovanja na razini cijele Nadbiskupije“, kaže Motušić, koordinator župnih caritasa Zadarske nadbiskupije, ističući: „Župni caritas nije samo organizacija – on je znak živoga Krista u zajednici. Kroz njegovo djelovanje župa pokazuje svoje milosrdno lice i ujedinjuje vjernike u brizi za potrebite. Na taj način Caritas pomaže materijalno, ali i gradi zajedništvo, vjeru i nadu u svim okolnostima života“.

Prema Zakoniku kanonskog prava (CIC 1983), župnik je dužan skrbiti za siromašne, bolesne i osamljene te poticati župljane na djela ljubavi i solidarnosti. Motu proprio pape Benedikta XVI., Intima Ecclesiae Natura (2012.), određuje da biskup potiče osnivanje župnog Caritasa ili sličnog tijela u svakoj župi, kao vidljivi znak ljubavi i zajedništva.

Župni caritasi pomažu kroz prikupljanje i podjelu hrane, odjeće i higijenskih potrepština, organiziranje posjeta starima i bolesnima, humanitarne akcije i prigodne kampanje u suradnji s nadbiskupijskim Caritasom, podršku obiteljima i djeci u kriznim situacijama te molitvu i duhovnu blizinu ljudima u teškoćama. Djelovanje župnog Caritasa može se podržati darivanjem navedenih potreba, uključivanjem u  akcije, darivanjem vlastitog vremena i talenata te novčanim prilozima koji omogućuju da pomoć stigne do potrebnih.

Caritas zahvaljuje svim dobročiniteljima koji novčano pomažu ostvarenje pojedinih projekata i poziva ljude da prate sadržaj na novoj mrežnoj stranici Caritasa Zadarske nadbiskupije, gdje će naći potrebne informacije, obavijesti o djelovanju i mogućnostima kako se uključiti u aktivnosti koje Caritas pokreće na nadbiskupijskoj i župnoj razini.

Tijekom 2024. godine, Caritas Zadarske nadbiskupije pružio je vrijednost materijalne i financijske pomoći u iznosu od 426.262, 41 eura. Bilo je 3352 korisnika karitativnih usluga i 8030 volonterskih sati.

Autor nove, vizualno sadržajne mrežne stranice je informatički stručnjak Paško Ivanović.

I.G.

Benediktinci samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu na Pašmanu proslavili su na svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM, u ponedjeljak, 8. prosinca, monaško posvećenje brata Bartola Mihaela Bebana.

Svečano misno slavlje i obred posvećenja u župnoj crkvi sv. Tome apostola u Tkonu na Pašmanu predslavio je opat Jeronim Adam Marin, prior samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Misa i obred služeni su u tkonskoj župnoj crkvi jer je ona prostranija od samostanske crkve sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu.

Opat Jeronim je spomenuo benediktinca Petra Pletikosića koji je 1808. iz ćokovskog samostana s braćom bio prognan, a pokopan je u tkonskoj župnoj crkvi 1850. kao posljednji benediktinac.

U crkvi u kojoj je položeno preminulo tijelo koludra Petra, za vrijeme obreda u prostraciji je bilo živo tijelo posvećenika Bartola, rekao je opat, poručivši: „Posljednju riječ nemaju smrt ni grijeh, jer je Bogu uvijek moguć novi početak“.

„Svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM Crkva rado naziva ‘Početkom boljeg svijeta’, jer je Marija prvina novog stvaranja, slika Crkve kakvu je Bog od vječnosti želio“, rekao je o. Jeronim, istaknuvši da je bezgrešno začeće „početak velike i odlučujuće bitke u borbi koja je nagovještena već na prvim stranicama Pisma: ‘Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene’“.

Podsjetio je posvećenika Bartola da je na tu borbu i on pozvan. Istaknuo je da je i dosadašnji život brata Bartola Mihaela bio borba, a da će se ta borba nastaviti i ubuduće, „kad bude stupao u četi ćokovske braće. To će biti borba „pod vodstvom Evanđelja“, vojevanje „Kristu Gospodu, istinskom Kralju“, kako to napisa sv. Benedikt u svome Pravilu“, rekao je o. Jeronim.

Kao uvod u obred monaškog posvećenja, opat je pojasnio da se sva tri benediktinska zavjeta mogu razumjeti kao odgovori na tri pitanja koja Bog postavlja palom Adamu. Ta biblijska pitanja trajni su poziv kojim Bog svakog čovjeka vraća istini njegovog života.

U tom svjetlu, zavjet stabilnosti postaje odgovor na Božje pitanje: „Gdje si?“ – to je poziv da monah, poput Marije koja postojano stoji pod križem, ostane ondje gdje ga Bog želi i gdje ga braća trebaju.

Zavjet poslušnosti je odgovor na pitanje: „Tko ti kaza?“ – u mnoštvu glasova koji se nameću svojim obećanjima, monah razlučuje i slijedi jedini glas koji ne zavodi – Božji glas, kojemu se Marija, „službenica Gospodnja“, potpuno podložila.

Zavjet obraćenja odgovara na Božje pitanje: ‘Da nisi jeo?’ – poziva monaha da se uvijek iznova vraća unutar granica koje su mu postavljene, stalno tražeći Božju volju otvorenim srcem i za Njegova iznenađenja – poput Marije koja pita ‘Kako će to biti?’, potpuno vjerujući Onome čije misli nisu naše misli.

U obraćanju posvećeniku Bartolu na kraju propovijedi, navodeći njegovo geslo: „Sva radost tvoja neka bude Gospodin“ (Ps 37,4), o. Jeronim je rekao: „Dragi Bartole Mihaele, monah ima samo jedan zadatak, samo jedno poslanje: biti budan. Raduje nas što ćeš bdjeti s nama, s nama postavljati pitanja i s nama tražiti odgovore, kako bismo zajedno Kristu, kad dođe kao kradljivac u noći, budni otvorili vrata – kako bi sva naša radost bio Gospodin, za svu vječnost“.

Brat Bartol Mihael, Hrvoje Beban, rođen je u Splitu 1986. godine. Nakon studija muzikologije i rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu pridružio se ćokovskoj zajednici benediktinaca koji su jedina muška benediktinska zajednica u Hrvatskoj.

Novicijat je započeo 2021. i prve zavjete položio 2022. godine. Na dan monaškog posvećenja najprije se doživotno zavjetovao, a potom primio monaško posvećenje.

I njegovi doživotni zavjeti bili su svečani, no još je svečaniji dar posvećenja kojeg je od Boga primio. Zbog tog razloga benediktinski monasi cijeli obred radije nazivaju monaško posvećenje.

U slavlju su sudjelovali ćokovski monasi, nekoliko benediktinaca iz inozemstva te više braće franjevaca i dijecezanskih svećenika. Svečanom slavlju pridružili su se brojni članovi posvećenikove rodbine i prijatelji, ćokovski oblati, dobročinitelji i domaći vjernici.

Samostan Ćokovac / Foto: Kristina Ugrinić

Fra Andrija Bilokapić, OFM, član Franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar, proslavio je pedeset godina svoga svećeništva svečanim misnim slavljem koje je predvodio u crkvi sv. Frane u Zadru u ponedjeljak, 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća BDM.

Propovijedao je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru, gdje je fra Andrija župni vikar.

„Fra Andrija je čudesan u mnogim riječima i djelovanju, a ponekad je i čudan, pa nije želio slaviti svoju zlatni jubilej. Stoga su subraća, da on to i ne zna, organizirali proslavu zlatnog jubileja“, rekao je uvodno Rizvan.

U zahvalnosti Bogu za zlatni svećenički jubilej fra Andrije, za njegov život,  svećeništvo i poslanje koje mu je Bog povjerio, fra Bojan je rekao da je to slavlje zahvala mnogih koji žive od razlomljene Kristove riječi koju fra Andrija donosi u svom djelovanju. Uz fra Andrijino lomljenje riječi Evanđelja, mnogi vjernici rasli su i po njegovim rukama primali milosti slavljenja otajstava vjere, propovijedanja, sakramenata. Stoga s fra Andrijom zahvaljujemo Bogu na tom plodnom služenju, rekao je Rizvan.

U propovijedi je povezao narav svećeništva s blagdanom Bezgrešnog začeća, čudesnog Božjeg djela koje je Bog učinio u Marijinom životu, očistivši je od ljage istočnog grijeha.

U riječima zborne molitve te svetkovine: “Bože, ti po zaslugama smrti svoga Sina” očituje se narav svakog Božjeg službenika, rekao je fra Bojan.

„​Prvi temelj Božjeg djelovanja u životu je poniznost. Jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost. Nitko od nas nije svojom zaslugom postao kršćanin, franjevac ni svećenik. Mi smo po zaslugama smrti Isusa Krista izabrani prije postanka svijeta, da budemo sveti. On nas u ljubavi predodredi za posinstvo, za sebe“, istaknuo je Rizvan, rekavši da je čudesnost Božje ljubavi izlivena u Marijinom životu i u životu svakog krštenika, pa i svećenika – ne našom zaslugom, nego Božjom milošću.

„Bog je Mariju unaprijed oslobodio svake ljage grijeha. Bog se uvijek objavljuje kao onaj koji oslobađa, a ne kao onaj koji zarobljava. Božje djelovanje je iznad vremena, ono zahvaća u prošlost i u budućnost. Po zaslugama Kristove smrti, ono je unaprijed očistilo Mariju u njenom začeću. Kod Boga je vječnost sada – uokvireno je sve što smo mi bili, sve što jesmo, ali i što ćemo biti“, poručio je fra Bojan.

Razmatrajući Božju riječ od blagdana, Rizvan je istaknuo: „Nakon pada, Bog čovjeku ne pristupa s uskličnikom osude, kako mi često prilazimo jedni drugima, nego mu dolazi s upitnikom smilovanja: Kaže: ‘Gdje si?’. Bog nas traži. Sv. Ivan Pavao II. je rekao da smo mi bogotražitelji koje Bog traži.

​Adam je odgovorio: „Čuo sam tvoj korak u vrtu, pobojah se jer sam gol, pa se sakrih”. A koliko godina poslije čuje se glas s neba: “Ne boj se, Marijo, ta našla si milost u Boga!”. Bog nas odijeva svojom milošću – nas koji smo se bojali jer smo goli, sada nas odjenu samim sobom“, ohrabrio je fra Bojan, istaknuvši da je pozdrav anđela Mariji: “Raduj se, milosti puna!”, biblijski temelj svetkovine Bezgrešnog začeća.

Marija na Božju ponudu spasenja odgovara: “Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po Riječi tvojoj!”.

„Točnije rečeno, izvorno na grčkom jeziku, Marija kaže: “Evo ropkinje Gospodnje!”. Rob nema nikakve slobode, osim što je slobodan od drugih gospodara. Rob ima samo jednog gospodara.

​Od Adamovog “Gdje si?” do Marijinog “Evo me!” razvija se poziv svakog kršćanina, svećenika i Bogu posvećene osobe. Jer biti svećenik ne znači biti savršen. To ne znači ne imati nikakvih poteškoća u životu, sve zadatke uspješno rješavati, nego u svemu znati reći: “Evo me!”. Pa čak i onda kad naiđemo na križ, tj. baš onda kad naiđemo na križ. A križ su često oni koji nas svojim nerazumijevanjem zatiru, ostavljaju i osuđuju“, istaknuo je fra Bojan.

Zahvalio je Bogu za svaki “Evo me!” kojeg je fra Andrija „izgovorio u svom životu, u svakom njegovom služenju euharistije, u raspolaganju za sakrament pomirenja, u razgovorima s potrebnima, u svim susretima u kojima je sijao Evanđelje, nastojao utjeloviti Evanđelje“.

Zborna molitva kaže i zašto je Bog Mariju unaprijed očistio od ljage istočnog grijeha: “Da bi pripravio dostojan stan svome Sinu”.

„Bog ništa u našem životu ne čini bez pripreme. Za sve što nam povjerava, Bog nas priprema. Priprema nas za poslanje koje nam daruje. Jer Božje obećanje, za razliku od đavolskog, nikada ne zavodi, ne zavarava. Božje obećanje daruje i poslanje i jamči ispunjenje, svojom blizinom. Bog je i poslanje fra Andrije pripremao kroz različite događaje“, rekao je Rizvan.

U tom kontekstu, podsjetio je na ulogu i molitvu pobožne fra Andrijine majke Mare u njegovom životu. Kao dječak, fra Andrija nije mislio biti svećenik. Dva dana poslije proslave njegove mlade mise, majka Mara mu je, klečeći pred njegovim krevetom u 1 sat u noći, rekla: “Dite moje, ja sam kriva za sve što ti bude teško u životu. Oprosti mi”.

​Tada mu je majka rekla da je, kad je bila trudna s njim, desetak kilometara pješice hodočastila Gospi u Sinj i prikazala ga Mariji. Zamolila je Gospu da njeno začeto dijete bude fratar. Nakon svog povratka kući, odmah je porodila fra Andriju.

Kasnije, kad je fra Andrija otišao upisati srednju tehničku školu, kako je prvotno mislio, to ipak nije učinio, iz njemu tada nepoznatog razloga; svojevoljno je, ničim izazvan, odbio predati potrebne dokumente za upis u školu i vratio se kući. Majka mu je te noći nakon mlade mise rekla i da je usred svoga rađa, taj dan kad se fra Andrija išao upisati u školu, na koljenima zavapila: „Majko moja, sjeti se što sam ti rekla”.

Fra Bojan je u propovijedi pročitao ulomak iz Bilokapićeve knjige ‘Majčina riječ’ u kojoj fra Andrija o tome piše ovako: “Moj odlazak u sjemenište franjevaca meni samom je bio zagonetan. Premda su se iz naše župe duhovna zvanja rojila, u mom dječaštvu nije bilo te težnje. Na to me nitko od mojih nije poticao. Dva dana poslije proslave moje mlade mise, klečeći pred mojim krevetom oko 1 sat, budi me moja majka. Upitah je: “Što sad hoćeš?”. Odgovor dobih: “Dite moje, ja sam kriva za sve što ti bude teško u životu. Oprosti mi”.

​Na moje pitanje: “Što bi ti bila kriva?”, dobrim djelom ona je izrekla sebe i mene. “Znala sam što se zbiva kad sam tobom trudna osjetila trudničke bolove. Ti si mi sedmo dijete. Pješice sam se zaputila Gospi u Sinj, desetak kilometara od naše kuće udaljeno. Išla sam tebe prikazati Gospi. Zamolila sam je da budeš fratar. Nakon moga povratka kući, rodila sam te nakon pet minuta”. Ponovila je: “Oprosti mi. Ja sam kriva.”

​Razgovor smo nastavili. “Kada si ti otišao u Sinj s nakanom upisati srednju školu, usred svog rađa, bacila sam se na koljena i zavapila: ‘Majko moja, sjeti se što sam ti rekla'”.

„Eto što je sve utkano u poziv svećenika, redovnika i redovnice. ​Zaodjevenost u milost ne oslobađa patnje i križa, nego osposobljava za vjernost u nošenju križa i u prihvaćanju patnje“, rekao je fra Bojan, zahvalivši Bogu što nam je darovao fra Andriju, živog svjedoka vjere. Poželio je da ga Bog još godinama uzdrži s ljudima, u rastu do Kristove punine.

Fra Andrija je zahvalio svima koji mu pomažu što i „njegov kamenčić znači u ljudsko – božanskom mozaiku“. Zahvalio je subraći franjevcima i ljudima koji ga podržavaju, rekavši da su bez Boga svi slabi i nemoćni, a s Bogom smo sinovi i kćeri Božji.

Fra Andrija je rođen 1949. u Udovičićima, u mjestu Gradina, u župi sv. Luke u Otoku. Sedmo je od devetero djece u obitelji Mate i Mare. Nakon osnovne škole u Otoku, pohađao je Franjevačko sjemenište u Splitu na Poljudu. Godine 1968. ulazi u novicijat na Košljunu. Teologiju je pohađao u Dubrovniku, Zagrebu i Splitu. Svečane zavjete u Redu Male braće položio je 1975. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1975. godine.

U Provinciji sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru koja je sada Kustodija bio je gvardijan, definitor, tajnik Provincije i provincijal u više navrata. U pastoralu je obavljao službe župnog vikara i župnika. Održao je brojne duhovne vježbe svećenicima, redovnicama i redovnicima, duhovne seminare i česti je sugovornik u tumačenju Božje riječi u medijima.

Bio je među osnivateljima udruge Pro Vita u Zadru 1991. g. po čijem je djelovanju rođeno oko dvije tisuće djece koju su roditelji prvotno htjeli pobaciti. Duhovni je asistent Franjevačkog svjetovnog reda i autor nekoliko knjiga.

Fra Andrija je dobitnik Nagrade za životno djelo Zadarske županije 2024. godine, za svoj dugogodišnji plodni pastoralni i duhovni rad.

Za vrijeme mise, u prezbiteriju je bila izložena originalna zlatna kruna s kipa Bezgrešnog začeća BDM iz 13. st. kojeg je crkvi sv. Frane darovao papa Nikola IV.

U crkvi sv. Frane u Zadru na pokrajnjem oltaru u lađi crkve nalazi se srebrni reljef Bezgrešnog začeća BDM koji je napravljen prema drvenom kipu kojeg je samostanu darovao papa Nikola IV. Papa Nikola IV., rođen 1227. u Italiji, u Zadru je stupio u franjevački red. Za šestog provincijala imenovan je 1272. godine i to je bio do svibnja 1274. kad je, nakon smrti sv. Bonaventure, postao generalni ministar Franjevačkog reda.

Blagdan Bezgrešnog začeća BDM stoljećima se svečano slavi u crkvi sv. Frane zbog povezanosti s papom Nikolom IV. koji je kao franjevac djelovao u zadarskom samostanu sv. Frane te je 1288., kad je postao papa, crkvi sv. Frane darovao drveni kip Bezgrešne.

Po tom kipu je u 16. st. napravljen srebreni reljef na kojega je stavljena zlatna kruna koja je do tada bila na kipu kojeg je darovao Papa, a u kasnijem razdoblju bila je dio reljefa. Na kipu je kruna stajala oko tri stoljeća, a kasnije je na srebrenom reljefu bila oko 400 godina. Ta je kruna skinuta s kipa 2012. g. jer je navodno „manje umjetničke vrijednosti“.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Nikole u župi Prikazanja BDM u Kistanjama, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u subotu, 6. prosinca, predvodio je gospićko – senjski biskup Marko Medo. Sv. Nikola je zaštitnik Janjevaca koji nastanjuju Kistanje.

„Riječi koje slušamo u vremenu došašća često su bile upućene prorocima koji su se žalili zbog teškog poslanja. Te riječi bile su izvor velike nade za cijelo čovječanstvo.​Bog ne uklanja teret svojim slugama, nego ga, gotovo paradoksalno, udvostručuje, kao da im govori: ‘Očekujem od vas više’. Učinit ću vas svjetlom naroda, da moje spasenje donesete do nakraj zemlje“, istaknuo je biskup Medo.

Krist je potpuna objava Božjeg nauma. „Krist je svjetlo naroda. On je milosrdno lice Boga i nada svakog čovjeka. ​Papa Franjo u nagovorima o nadi govori: ‘Nada je dar Božji, ali je zadaća kršćana’. Ona otvara nezamislive obzore“, ohrabrio je mons. Medo.

U zahvalnosti Bogu za velikog biskupa iz Mire, biskup je podsjetio na čin milosrdne ljubavi kojeg je sv. Nikola učinio za tri siromašne djevojke. „Taj čin je toliko evanđeoski, čist, da nas podsjeti na Isusove riječi iz Evanđelja: ‘Besplatno primiste, besplatno dajte’.

​Nikola je to djelo učinio noću, da ga nitko ne vidi. Zamislite da ga je netko od onih koji brzo sude, a takvih ima i danas, vidio kako se mota oko kuće djevojaka, koja bi bila loša reputacija. Rekli bi: ‘Pošten danju, licemjer noću’. A Nikola je upravo tada bio najbliži onome što je bio Isusov život. Donosio je svjetlo u najmračniju noć tri života djevojaka“, poručio je biskup.

Upozorio je da su danas u krizi mnogi mladi koji se često povuku, postanu tjeskobni, izgube volju za školu. „Umjesto da to pripišemo nekoj općoj kvalifikaciji, kako su lijena djeca današnjice, potrebno je pristupiti toj djeci, razgovarati s njima i saslušati ih. Često se ta djeca osjećaju beskorisno, a onda i depresivno. I mi možemo postati za njih ono što je Nikola bio djevojkama: svjetlo u noći. Uživjeti se u situaciju toga malenog stvorenja. Kako to nedostaje nama vjernicima, kako je potrebno unijeti taj osjećaj za drugoga“, potaknuo je biskup Medo, upozorivši: „Nitko od nas nije referentna točka prema kojoj će se mjeriti ostali. Potrebno je usmjeriti svoj pogled, što se događa u tom drugom stvorenju. Bog zna što je dijete proživjelo, možda u noći i dan prije, u obitelji. Potrebno je pratiti ih, davati im ohrabrenje, kako bi pronašli novu nadu i novi smisao. Jedna mala gesta, mala pažnja i ljubav mogu promijeniti nečiji život. Takva mala svjetla mijenjaju živote“, poručio je mons. Medo.

Svijet i mladi trebaju naše svjetlo, ali i našu hrabrost. „Današnji izazovi nisu mali. Mnogi mladi žive bez radosti, utjehe, u beznađu. Raste broj prijetnji samoubojstvom i samoozljeđivanjem. Sve su češći konflikti u obiteljima. Djeca napuštaju školu, obitelj i društvo, sve češće slušamo o maloljetnicima koji jedni drugima nanose najteže nasilje. Što će biti od našeg svijeta, ako mladi izgube vjeru u budućnost“, upozorio je biskup, ohrabrivši mlade da budu svjetlo u tami svoje generacije koja ne dolazi na mise i koja je odbacila Boga.

Mons. Medo obratio se i obiteljima, rekavši da je sv. Nikola branitelj dostojanstva obitelji. „Poziva nas da pogledamo obitelji koje nose težinu mladenačkih rana. Mnoge obitelji su izranjene. Dragi roditelji, volite svoju djecu. Ne bojte se reći da vam trebaju, da vam je važna njihova ljubav. Djeca se ljube tako da im dopustimo da nas ljube. Nema zdravog obiteljskog života bez ljubavi. Ljubav je kadra učiniti sve. To nas uči sv. Nikola. Onaj tko ljubi, uvijek se nada“, poručio je biskup, podsjetivši na riječi pape ​Franje: “Nadati se znači kušati čudo da smo voljeni, traženi i željeni od Boga”.

Sv. Nikola nas vraća na bitno „u vremenu kad tehnologija povezuje, a srce je često udaljeno, kad osobe žive u virtualnom svijetu, a često ostaju same, kad društvo miješa popularnost i vrijednosti. „Kako je potrebno činiti male geste ljubavi u svakodnevnom životu. Jer kada činimo dobro, jedino dobrim možemo mijenjati ovaj svijet. Kad nam netko učini zlo i vraćamo zlom, to je ljudska reakcija. ​Kad nam netko učini zlo, a mi mu učinimo dobro, i tako puno puta, dobro će pobijediti“, poručio je mons. Medo. U kontekstu pobjede dobra nad zlim, podsjetio je da se danas veličaju sveti Petar i Pavao, a Neron se spominje kao okrutni car.

„Pozvani smo u svakodnevnom životu činiti dobro. I to dolazi od Gospodina, ta snaga. Nadići ljudsko, mržnju koju možemo pokazati, ako nam je učinjena. Kad se izdignemo iznad toga, to je znak da pripadamo Kristu i da je Evanđelje zavladalo našim srcima.

​Zatim, pozvani smo na konkretnu pomoć potrebnima, na svjetlo koje se  daruje. To je izazov i za vas u Kistanjama, gdje su kulture, povijesti i sudbine isprepletene, da budemo graditelji nade i zajedništva, a ne promatrači problema.

Krist je svjetlo naroda koji će doći. Je li Krist postao svjetlo i u mom životu, u mom srcu, u mojoj obitelji? Sv. Nikola je bio Njegov odsjaj. Mi smo pozvani biti odsjaj Kristovog svjetla u svijetu koji nekad izgleda kao tamna noć“, potaknuo je mons. Medo. Poželio je vjernicima da ih zagovara sv. Nikola, da čuva obitelji, djecu, mlade i njihovu budućnost.

Na misi su bili i predstavnici civilnih vlasti i pravoslavni monasi iz manastira Krka. Don Stipe Mustapić, župnik Kistanja, rekao je na kraju mise da „bez obzira na raskol 1054. godine, oni koji vjeruju u Krista, koji blaguju Tijelo Kristovo, ne mogu ne imati zajedništvo. Treba nastojati kloniti se politiziranja, držati se kršćanskog nauka i onda ćemo biti zaista braća i sestre. To je zalog za budućnost, mir i prosperitet među nama, jer smo svi od Boga stvoreni i pozvani biti braća i sestre; u raju nećemo moći reći da nekoga volimo, nekoga ne, nego ćemo biti sveti i čista srca“, rekao je župnik Mustapić.

U završnoj riječi na kraju mise, biskup Medo je rekao kako se primijeti da u Kistanjama i u crkvi ima života, da su ljudi otvoreni životu. „Tamo gdje ima života, Bog je prisutan. Budite otvoreni životu i nemojte zaboraviti i molitvu. Ako se razmišlja ljudski, možda bi ljudi imali jedno, dvoje djece ili nijedno, da ih ne stavljamo u ovaj nekad okrutan svijet. Ali, treba se otvoriti Bogu i Bog će providjeti“, poručio je mons. Medo.

Rekao je da su u Lici mnoga mjesta stradala i iseljena. „Nažalost, rat uvijek ostavlja najgore. A rat započinje iz našeg srca, ukoliko se ne živi Evanđelje. Pozvani smo živjeti Kristove vrijednosti, graditi zajedništvo, mostove. Po tome ćemo biti prepoznati, koliko smo ljudi Evanđelja i koliko je Krist prisutan u našem životu. Ne samo da to bude govor, nego naš način života. Moći oprostiti i pružiti ruku drugima. Neka sv. Nikola bude nadahnuće za naš evanđeoski život i za naše djelovanje“, potaknuo je biskup Medo.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju, Manu sv. Nikole.

Ines Grbić / Foto: Župa Kistanje

Župa sv. Nikole u Crnom proslavila je 310. godišnjicu posvete župne crkve sv. Nikole na blagdan sv. Nikole, u subotu, 6. prosinca, svečanim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Nikole predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise nadbiskup je blagoslovio relikvijar s Manom sv. Nikole. To je relikvija prvog stupnja, tekućina koja izlazi iz svečevog tijela tijekom godine u Bariju te se na dan prenošenja tijela sv. Nikole iz Male Azije u Bari ta tekućina vadi iz njegovog groba.

Za vrijeme mise župljanima je svečano predana relikvija sv. Nikole koju je  Crno dobilo na dar iz bazilike sv. Nikole u Bariju gdje se nalazi tijelo sv. Nikole. Relikviju sv. Nikole preuzeo je don Elvis Ražov, župnik Crnog, za vrijeme mise u petak, 28. studenog, u bazilici u Bariju. Relikviju mu je darovao Giovanni Distante, prior dominikanske zajednice sv. Nikole koji su čuvari groba sv. Nikole u Bariju. Dar relikvije Crnom je odobrio Giuseppe Satriano,  nadbiskup Barija, na zamolbu nadbiskupa Zgrablića.

„Mana sv. Nikole je sveta tekućina koja stoljećima izvire iz njegovih relikvija u Bariju. U tome prepoznajemo nježnu Božju blizinu i podsjećanje da je sv. Nikola trajni zaštitnik našeg životnog puta“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da kršćanska tradicija poštuje relikvije „jer nas one povezuju s konkretnim svjedocima vjere i otkrivaju da Bog kroz njihove živote ispisuje povijest spasenja“.

„Relikvije nose tjelesnost koja govori o utjelovljenju: Bog je postao čovjekom i ušao u našu stvarnost, a svetost je postala dostižna u svakodnevnom životu. One su znak da je Božja milost snažno djelovala u određenoj osobi, ali i da se preko nje, na milosnoj razini, nastavlja doticati života vjernika“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da relikvije „bude svijest o zajedništvu svetih, o Crkvi koja nadilazi granice vremena i prostora, koja povezuje žive i preminule u hodu prema punini života u Bogu“.

U daru Mane sv. Nikole susrećemo „Božju ljubav koja je oblikovala sv. Nikolu i kroz njega dotaknula bezbrojne živote. Taj dar nas potiče na dublje pouzdanje u Božju prisutnost, na obraćenje srca i na spremnost da hodamo u svetosti. Relikvije nas usmjeravaju prema izvoru svetosti, Kristu, koji jedini daruje puninu života. Zato čudesni znak Mane ne promatramo samo kao povijesnu rijetkost, nego kao poziv da i mi, poput sv. Nikole, budemo nositelji Božje dobrote, zaštitnici slabih i svjedoci Krista u svijetu“, poručio je mons. Zgrablić.

Župna crkva sv. Nikole u Crnom je zaštićeni spomenik kulture RH, posvećena 1715. godine. Povijesni izvori spominju župu Crno u 15. st., a mjesto Crno u 13./14. stoljeću.

U ozračju zahvalnosti Bogu za prošlost, molitve za blagoslovljenu sadašnjost i budućnost i zajedništva, nadbiskup je rekao da 310. godišnjica posvete crkve otkriva ukorijenjenost vjere na prostoru Crnog koja se prenosila na naraštaje, ustrajnosti koja je oblikovala identitet tih ljudi koji su u Bogu nalazili oslonac i darivali mu svoje vrijeme, rad i ljubav.

„U obljetnici prepoznajemo važnost duhovnih temelja na kojima je izgrađena župna zajednica. Vjera ne počiva samo na povijesnim društveno – političkim događajima, nego na evanđeoskom nauku koji kroz stoljeća oblikuje srce naroda. Ukorijenjenost u Evanđelju daje župi stabilnost i snagu u svim okolnostima. Kad je život župe prožet Božjom riječju, liturgijom i sakramentima, poteškoće se lakše podnose, a radost se dijeli s većim zahvalnim srcem“, poručio je nadbiskup.

Podsjetio je da su se ljudi na području Crnog suočavali s različitim izazovima tijekom povijesti, ali vjera kao izvor snage ih je učvršćivala. „U tom iskustvu otkriva se istina: Božja blizina nosi čovjeka i daje mu svjetlo u neizvjesnosti.

Budućnost se oblikuje iz onoga što smo primili, iz vjernosti kršćanskim korijenima i otvorenosti Božjem djelovanju. Ona nastaje u zahvalnom srcu koje čuva stečeno dobro i iz naslijeđene duhovne baštine crpi nadahnuće za nove putove“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je da se i u budućnosti Crnog Evanđelje pretače u život, da obitelji budu mjesta rađanja života, molitve i ljubavi, da župa raste na vrlinama prošlih naraštaja i hoda u ritmu današnjeg vremena.

Budućnost žive zajednice rađa se u obitelji uronjenima u Božju prisutnost. Budućnost se učvršćuje i brigom za starije i bolesne koji podsjećaju da ljepota zajednice raste gdje se poštuju najranjiviji i koji nas potiču na suosjećanje, strpljivost i nježnost, poručio je nadbiskup.

„U vjernosti kršćanskim korijenima nastaje zajedništvo koje obogaćuje  susrete. Zajedništvo stvara povjerenje, toplinu i pripadnost. Iz takvog zajedništva rađa se zahvalnost, raspoloživost koja prepoznaje Božju prisutnost u svakodnevici. Zahvalno srce vidi dublje, šire i jasnije; ono otvara put suradnji, hrabrosti i djelovanju. Iz zahvalnosti izrasta i snaga za velike pothvate“, poručio je mons. Zgrablić i najavio ostvarenje velike želje i potrebe župljana o izgradnji nove, veće crkve u Crnom.

Nadbiskup je zahvalio svima koji daruju sebe za dobrobit župe, gradeći je dobrotom, predanošću i vjerom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio i župnik Crnog don Elvis Ražov. Ražov je rekao da je prioru Distantetu u Bariju za vrijeme primopredaje relikvije darovao Škrinju sv. Šimuna s posvećenim pamukom i knjigu čiji je autor prof. dr. sc. Stjepan Krasić, o Sveučilištu u Zadru, koje su 1396. g. osnovali dominikanci i bilo je među najuglednijim sveučilištima ondašnje Europe.

Ražov je istaknuo da je 2025. godina važna za župu Crno, ali i za cijelu Crkvu, istaknuvši značaj 1700. obljetnice Nicejskog sabora uz koje se vezuje Nicejsko vjerovanje u kojem kršćani ispovijedaju da je Isus Krist istobitan s Ocem.

I sv. Nikola je sudjelovao na Nicejskom saboru. „On je bio veliki borac za istinu vjere, za istinu Kristovog Bogočovještva. Borio se za istinu Evanđelja da je Krist pravi Bog i pravi čovjek. Nekad se služio i nedopuštenim sredstvima, ali bio je borac za istinu, istinu vjere“, istaknuo je Ražov, poželjevši da nam sv. Nikola koji donosi pravu vjeru, donosi istinu onoga što je Krist navijestio u Evanđelju.

​U 2025. godini je i 100. godišnjica od utemeljenja svetkovine Krista Kralja i upravo u tom tjednu župljani Crnog su primili relikviju sv. Nikole u Bariju.

„Krist koji je Bog, on je i Kralj. Isus Nazarećanin, na križu piše ‘kralj židovski’, ali on je i Kralj svega svijeta, svega stvorenja i Njemu će se pokloniti svaka vlast. Sve će se podložiti Kristovim nogama i svi će priznati – Isus Krist jest Gospodin“, istaknuo je Ražov, rekavši da u Godini jubileja želimo primiti milosti Isusove kraljevske vlasti i po daru Božjeg milosrđa i oprosta; „da nam Gospodin udijeli oproštenje grijeha i svih vremenitih kazni po zagovoru sv. Nikole“.

Ražov je rekao da je u Knjigu spomena u Bariju napisao i zagovoru sv. Nikole povjerio izgradnju nove crkve u Crnom, blagoslov župe i cijelog hrvatskog naroda. ​​Nakon mise je bila procesija s kipom i relikvijom sv. Nikole koju su nakon procesije počastili župljani.

Župljani Crnog hodočastili su u Bari od 23. do 26. rujna 2025. kad su na grobu sv. Nikole u kripti bazilike blagoslovili novi crkveni župni barjak sv. Nikole. Župljanka Tea Vidaić napisala je i skladala novi Himan sv. Nikoli koji je bio pjevan na misi.

​Proslavi blagdana prethodila je Trodnevnica od srijede, 3. do petka, 5. prosinca. Prvog dana Trodnevnice fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru, govorio je o temi „Biblijski temelj čašćenja relikvija“ te se na misi osobito molilo za djecu i mlade. Drugog dana fra Tomislav Vrsaljko, župnik župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Zadru, izlagao je o temi „Sveti Nikola čudotvorac“ i moljene su Litanije sv. Nikoli.

Trećeg dana, don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, izlagao je o temi „Sakramenti ili blagoslovine u vjeri Crkve“.

Ususret godišnjici posvete crkve, u Domu kulture u Crnom održan je  znanstveni skup „Crno na vrelu kršćanske baštine za svjetlu budućnost“ u petak, 21. studenog, na kojem su stručnjaci govorili o Crnom u crkvenom, društvenom, kulturnom, zemljopisnom, povijesnom, gospodarskom, domovinsko – obrambenom i demografskom kontekstu. Skup su organizirali Sveučilište u Zadru / Teološko – katehetski odjel, Odjel za geografiju, Odjel za povijest, Zadarska nadbiskupija i Župa Crno – Mjesni odbor Crno.

Crno je bilo na prvoj liniji obrane tijekom Domovinskog rata, a uz izgradnju gospodarske zone postaje sve više privlačno za život mladim obiteljima.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u ponedjeljak, 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća BDM u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, misu zornicu za vrijeme koje je u službu lektora postavio Josipa Motušića, kandidata za trajni đakonat Zadarske nadbiskupije, rodom iz te župe. Motušić je zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Blagdan Bezgrešnog začeća govori o ljepoti Božjeg djelovanja u Mariji i u životima onih koji prihvaćaju Božju riječ, rekao je nadbiskup, istaknuvši da tom službom Motušić postaje „Božji glasnik Riječi koja hrani, tješi i vodi Božji narod“.

„Čitač naviješta riječ Božju koja oblikuje život Crkve, dodiruje misli i srca. Riječ Božja nosi snagu Duha Svetoga, ona je „bogoduha“, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Timoteju. Božja riječ ulazi u dubinu čovjeka i stvara novi početak. Čitač postaje poslužitelj toga svetog susreta i Božjeg djelovanja. Onaj koji čita posuđuje svoj glas Božjoj objavi i time sudjeluje u Božjem djelu spasenja. Svaki trenutak čitanja Božje riječi predstavlja susret neba i zemlje“, rekao je nadbiskup.

Ambon u liturgiji je sveto mjesto za kojim čitač stoji kao navjestitelj. „Ambon upućuje na stol riječi i postaje simbol Kristove prisutnosti, simbol navještaja njegovog Uskrsnuća. Glas čitača prenosi poklad vjere i Istine, on postaje most između Boga i zajednice vjernika koja sluša ono što Bog govori i čini. Glas i služba čitača izgrađuje zajednicu i vodi je prema punini Istine, Kristu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je služba lektora znak Božje prisutnosti u kojem Crkva prepoznaje glasnika koji stoji pred zajednicom predano i s vjerom.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da ono nudi uzor službe čitača. „Anđeo Gabrijel prenosi Božju riječ Mariji. On izgovara Božju poruku bez oklijevanja i s potpunom jasnoćom. Njegov pozdrav otvara put Božjem djelu“, rekao je predvoditelj slavlja, istaknuvši da Josip preuzima poslanje navjestitelja Božje riječi koja nosi mir i snagu.

„Božja riječ vodi, hrani i oblikuje život čitača. Čitač je pozvan slušati Božju Riječ prije nego je naviješta, razmatrati sveti tekst u tišini svoga srca. On prepoznaje Božji glas u riječima Svetog pisma, dopušta da ga Božja riječ vodi u svakodnevnim odlukama. Njegova vjernost Riječi jača njegovu službu, a  njegova molitva daje snagu njegovom navještaju“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da „Crkva s ljubavlju prihvaća služenje po postavljanju u službu čitača. Vjernost Božjoj riječi obogaćuje bogoslužje, a njegovo poslanje jača život vjere unutar župne zajednice. Bog blagoslivlja naviještanje i učvršćuje onoga koji je vrši u njegovoj odgovornosti i predanosti“.

„Došašće produbljuje službu čitača i otvara je novoj duhovnoj osjetljivosti. Uči budnosti i pažljivom osluškivanju, donosi svjetlo u tamu i nadu u neizvjesnost. U toj službi svetopisamski navještaj pretvara se u svjetlo koje obasjava liturgiju, a ljudski glas postaje toplina Božje blizine.

Zajednica u naviještanju Božje riječi pronalazi oslonac za svakodnevni život; Božja riječ, izgovorena u liturgijskom prostoru, postaje hrana i snaga vjernika. Ta služba usmjerava poglede prema Kristu koji dolazi ususret svom narodu“, poručio je nadbiskup.

Zamolio je Boga da blagoslovi Motušićevu službu čitača, da jača njegovu vjeru i prati njegov navještaj svojom milošću. „Neka po toj službi Božja riječ unosi život u mjesnu Crkvu. Neka svaki navještaj Božje riječi unosi toplinu u zajednicu. Neka služba čitača postaje dar Božje ljubavi svima i neka Josipova služba donese puno roda“, poručio je mons. Zgrablić.

Na blagdan Bezgrešnog začeća, nadbiskup je zahvalio Bogu koji djeluje u Mariji koja živi puninu milosti i nosi otvoreno srce. „Ona uči vjernika potpunoj predanosti Bogu. Njena poslušnost i vjernost su naše nadahnuće i put.

Bog u Mariji ostvaruje svoj spasonosni i najljepši naum. Marija od prvog trenutka svoga života živi u punini milosti. Bog je oslobađa od svake sjene grijeha i čini je spremnom za poslanje Majke Isusa Krista, našeg Otkupitelja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Marijina bezgrešnost dar Božje ljubavi.

„U Mariji se očituje potpuna sloboda čovjeka koji se predaje Božjem djelu; njena svjesna i potpuna ovisnost o Bogu, o njegovoj volji i planu za njen život, postaje znak njene duboke duhovne uzvišenosti i svetosti. Punina milosti koju Marija prima od Boga ne udaljuje je od njene čovječnosti, nego približava je svakome tko istinski traži Božju volju u svom životu“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da se u Mariji otkriva što čovjek može biti u svojoj cjelovitosti kad dopusti da ga Božja milost preobrazi.

„U Mariji Crkva vidi ispunjenje onoga što je u svakom čovjeku po krštenju zametak i obećanje: slobodu od svega što izobličuje čovjekovu narav.

Marijino odlučno „Da“ Božjoj ponudi predstavlja paradigmatski čin slobode. Marijino „Neka mi bude“ postaje protuteža starozavjetnoj tragediji čovjekovog pada, izraz novog početka u kojem čovjek ne bježi od Boga, nego mu se s povjerenjem predaje.

Marija svjedoči da čovjek nije osuđen ostati zarobljen u vlastitim lomovima, grijesima i slabostima, nego da je pozvan u puninu života koji je ukorijenjen u Bogu“, poručio je nadbiskup, rekavši da se govorom o Mariji želi probuditi svijest o Božjem pozivu svakom čovjeku da dopusti Bogu da ga preobrazi, da se otvori Istini i Ljubavi te postane onakav kakvog ga je Bog zamislio i stvorio.

Podsjetio je na razmatranje pape Benedikta XVI. koji u Mariji vidi proročku sliku onoga što znači biti istinski čovjek pred Bogom. „Kada papa Benedikt tvrdi da je Marija „slika novog čovječanstva“, on sažima kršćansku viziju ljudske obnove kao temelj za razumijevanje čovjekove naravi, dostojanstva i poslanja.

Papa Benedikt naglašava da je Marijina bezgrešnost otkrivanje iskonske čovjekove ljepote koja nije narušena grijehom niti izobličena vlastitim zatvaranjem u sebe. Na taj način Marija prva stoji na pragu „novoga stvaranja“, kao znak onoga što Bog želi ostvariti u čitavom čovječanstvu, sa svakim čovjekom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Benedikt XVI. u Marijinom ‘Da’ vidi „ne samo osobni odgovor, nego i uzor ljudskog bića koje se ne boji otvoriti Bogu, koje se ne skriva iza vlastite nemoći, nego se usuđuje povjerovati da je s Bogom moguće ostvariti ono što nadilazi ljudske granice.

U Mariji možemo  vidjeti ne samo ideal, nego i početak dinamičnog procesa preobraženja koji se proteže na cijelu povijest. U njoj je, na jedinstven način, već prisutno ono što Krist želi ostvariti u svakome: obnovljeno i oslobođeno čovještvo, čovjek koji je sposoban biti potpuno svoj tek kad je potpuno Božji. Marija tako postaje pokazatelj smjera u kojem se ljudska povijest kreće kada se otvori Božjoj milosti“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da Marija ne upućuje na sebe, nego  na Krista koji je izvor svakog novog početka.

Nakon propovijedi, kandidat Motušić je iz ruku nadbiskupa Zgrablića primio evanđelje. Nakon obreda postavljanja u službu lektora nastavljena je misa  euharistijskom službom.

Belafuški župnik Zvonimir Mikulić zahvalio je nadbiskupu na podršci Motušiću na putu za trajnog đakona te su nadbiskupu i Motušiću darovali primjerak novog prijevoda Biblije.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Dan pomoraca i ribara u Zadarskoj nadbiskupiji proslavljen je svečanim misnim slavljem na blagdan sv. Nikole, u subotu, 6. prosinca, koje je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su sudjelovali pomorci, ribari, njihove obitelji te djelatnici u različitim pomorskim službama i institucijama u društvu.

Pred prostranstvima mora čovjek se osobito povjerava Božjoj ruci i obraća za pomoć sv. Nikoli, rekao je nadbiskup i potaknuo da misa bude zahvala za prijeđene plovne putove, molitva za sigurnu plovidbu i povjerenje u zagovor sv. Nikole koji svjedoči da Božja dobrota uvijek pronalazi put do nas.

Pomorci žive između odlazaka i povrataka, između nemira valova i čežnje za domom, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da blagdan sv. Nikole podsjeća na sve koji rade daleko od očiju javnosti, često u tišini noći i ranim zorama.

Potaknuo je na molitvu da Gospodin pomorcima i ribarima udijeli snagu za dugotrajne plovidbe, razboritost u izazovnim trenucima i mirnu savjest koja se pouzdaje u Boga.

„U molitvi se sjećamo i njihovih obitelji, supruga, djece i roditelja koji nose teret razdvojenosti, nadajući se i moleći za sretan povratak. Koliko je vjere potrebno da se isprati onoga koga se voli na dugo putovanje; koliko povjerenja u Boga zahtijeva svaka plovidba; koliko strpljivosti traži svaka neizvjesnost! Upravo u tome prepoznajemo ljepotu njihovog poziva i žrtve.

Molimo da njihov rad bude blagoslovljen i siguran; da njihova obitelj osjeti radost zajedništva kad se vrate i da svi budemo osjetljiviji na potrebe onih koji se ne vide, ali puno doprinose našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Osobito se sjetio stradalih i preminulih pomoraca. „Pozvani smo u molitvi, u jedinstvu srca i duha, sjetiti se svih koji su život završili na morima svijeta. Prisjetimo se stradalih pomoraca, ribara i svih ljudi koje je more prigrlilo u trenutku pogibelji. Molimo za sve koji su izgubili život u nesrećama u našim lukama i brodogradilištima. Molimo Gospodina da ih primi u svoje kraljevstvo ljubavi i mira, te da utješi njihove obitelji“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Za vrijeme mise u prezbiteriju je bila izložena relikvija sv. Nikole – sveta mana, tekućina koja se tijekom godine skuplja na relikviji sv. Nikole u Bariju, a potom se sabire i čuva kao znak Božje blizine i milosti.

„Mana sv. Nikole podsjeća da Bog i danas djeluje stvarno – poput kapljica koje se neprimjetno skupljaju, a nose utjehu i ohrabrenje. Sv. Nikola je bio izvor dobrote, sigurnosti i povjerenja za ljude te nas i njegova relikvija poziva da prepoznamo kako Božja milost neprestano izvire u našim životima, tjelesno, duhovno ili životno“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je mana sv. Nikole slika Božje vjernosti. Ta relikvija je znak da svetac koji je štitio mornare u prošlosti i danas bdije nad njima i njihovim obiteljima.

Sv. Nikola biskup je svojom samozatajnošću, dobrotom i spremnošću na žrtvu postao uzor kršćanske ljubavi. Brinuo je za siromašne, bio osjetljiv za ljude na rubu egzistencije, čudesno je intervenirao u korist pomoraca u pogibelji. Sv. Nikola je, poput Kristovih učenika, besplatno primio i besplatno davao. Njegova dobrota bila je snažna, plodonosna i evanđeoska, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas sv. Nikola uči kako je „kršćanstvo uvijek konkretno: ono vidi potrebu i odgovara na nju, gleda koje dobro još može učiniti; ono se ne plaši prijeći granice svojih mogućnosti, jer zna da je Bog onaj koji daje snagu“.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus  neumorno obilazi gradove, donosi Radosnu vijest i liječi svaku bolest i nemoć, nadbiskup je rekao da to otkriva dubinu Božje blizine: „Bog ne promatra čovjeka izdaleka, ne ostaje u sigurnoj udaljenosti, nego hoda po našim prašnjavim putovima života, plovi po našim uzburkanim morima, ulazi u napore naših dana, u strahove koji se nakupe kao olujni oblaci. Isus se približava i vidi terete srca, neizrečene brige, skrovite rane“, ohrabrio je mons. Zgrablić, istaknuvši da riječ evanđeliste Mateja: „Sažali se nad mnoštvom jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“, pokazuje kako Bog ne ostaje ravnodušan prema čovjeku.

„Isusova prva reakcija nije poučavanje, nego suosjećanje; njegova blizina nije zapovijed, nego dodir srca. Iz tog milosrđa rađa se poziv učenicima da budu radnici u žetvi u kojoj ima mnogo plodova, ali malo radnika. Kao da im Isus želi reći: pogledajte kako je svijet gladan smisla, blizine; ne čekajte da netko drugi učini prvi korak, nego vi izlazite ususret onima koji vas trebaju“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da taj poziv Isus upućuje svakome od nas.

I u našem svijetu ljudi nose terete osamljenosti, izgubljenosti, nemira, tjeskobe. I danas se traže pastiri koji će ljude voditi k Bogu, čije će srce imati Kristov ritam milosrđa, rekao je predvoditelj slavlja.

„Kad poziva Dvanaestoricu i daje im vlast nad nečistim dusima, da liječe  bolest, Isus ih osposobljava da nastave njegovo djelo. On ih šalje bez materijalnih sigurnosti, ugovora i osiguranja – jedino s povjerenjem u Božju providnost i s poslanjem da naviještaju dolazak Kraljevstva.

Njihova snaga ne izvire iz njih samih, nego iz Gospodina koji ih šalje; baš kao što ni ribar ne uspijeva snagom svojih mreža, niti pomorac samo vještinom upravljanja brodom, nego ovise o Božjim darovima razuma i razboritosti koje osoba posjeduje; ovisi o vjetru, strujama i Božjoj ruci koja nad svime bdije“, rekao je nadbiskup.

Osobito pomorci i ribari znaju „što znači biti izložen snazi prirode koja nadilazi čovjeka, biti udaljen od doma, ovisiti o tehnologiji, suočiti se s tišinom i samoćom koja čovjeku otkriva istinu o sebi, ali i s olujama koje ga uče kako krhkost nije samo slabost, nego i podsjetnik da je Bog jedina sigurna luka. Mnogi pomorci, možda i bez velikih riječi, žive evanđelje strpljivosti, vjernosti i ustrajne nade“, poručio je mons. Zgrablić.

„Isusove riječi „Približilo se kraljevstvo nebesko“ ne govore o udaljenoj budućnosti, nego o Božjoj blizini koja se već sada želi očitovati kroz nas. Kraljevstvo Božje približava se kad molimo za one koji plove; kad poštujemo i čuvamo more i prirodu; kad cijenimo rad onih koji ga poznaju bolje nego mi; kad pružamo ohrabrenje onima koji se bore s valovima vlastitog života; kad živimo s pouzdanjem da nismo sami, kad se usuđujemo vjerovati u nevidljivu, ali stvarnu Božju zaštitu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Zahvalio je svima koji „pastoralnim zauzimanjem podržavaju i duhovno prate pomorce, ribare i sve koji žive od mora“ i Povjerenstvu za pomorce, ribare i turiste Zadarske nadbiskupije s predstojnikom don Markom Vujasinom koje je organiziralo taj molitveni susret.

Zamolio je zagovor sv. Nikole, da „budemo radnici Božje dobrote, pastiri koji se zauzimaju za sve što je Božje. Neka nas Dobri Pastir izmučenih i iscrpljenih, po zagovoru sv. Nikole, vodi kao svjetionik koji nikada ne gasi svoje svjetlo, da bismo doplovili u luku njegovog vječnog mira“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Puk je blagoslovio s relikvijom sv. Nikole koja je iz Nikolinog svetišta u Bariju darovana župi Crno, a za tu je misu bila izložena u katedrali.

Nakon mise, u zajedništvu vjernika, mons. Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojne pomorce i ribare na obali u luci na Poluotoku u Zadru, a don Marko Vujasin je u spomen na njih bacio vijenac u more.

Potom je nadbiskup blagoslovio brodove u pristaništu u luci, preporučivši u molitvi blagoslovljenu plovidbu svih brodova, plovila i zaštitu ljudi na moru.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić

Blagdan sv. Nikole svečano je proslavljen u subotu, 6. prosinca, u župnoj crkvi sv. Nikole u Islamu Latinskom misnim slavljem koje je predvodio don Zdravko Katuša, župnik Petrčana, inače nekadašnji župnik u Islamu Latinskom.

„Nakon jedanaest godina stojim ponovno ovdje, za ambonom, kao da je bilo jučer. Od malenih ne poznajem nikoga, ali je lijepo vidjeti djecu koja dolaze u crkvu, ne sami, nego s barem jednim roditeljem“, rekao je don Zdravko. Istaknuo je da nam Bog daje priliku da možemo rasti, biti bolji čovjek, u Božjem svjetlu, a kao kršćanin i bolji vjernik.

„Moramo biti iskreni, ponizni i vidjeti svatko za sebe kakvi smo vjernici. Ne treba se bojati pogrešaka, promašaja, jer nam Bog svakodnevno daje nove prilike da mu budemo blizu. Potrebno je priznati stvarno stanje i osvijestiti prilike koje nam Bog pruža. Nema ništa čudesnije nego da nam Bog stalno   pruža priliku da iznova krenemo“, rekao je don Zdravko, potaknuvši vjernike da kažu: „Bože, evo me, želim s tobom ići, treba mi tvoja snaga“.

„Moramo znati priznati da smo pogriješili. Bez toga nema snage, jer smo po naravi slabi. Potrebna nam je snaga odozgor, Božja snaga. Poniznost je temelj. I strpljenje, ustrajnost“, potaknuo je don Zdravko, rekavši da je i sv. Nikola bio ponizan, jednostavan, otvoren za Božju milost.

„Pokretačka snaga kod njega je bila ljubav prema Bogu i bližnjemu. Sv. Nikola nije došao s neke druge planete. I on je bio čovjek. Jednostavan i ponizan, a imao je otvoreno srce. Bog ga je obdario s raznim milostima i po njemu je činio čudesa. Najvažnija je njegova jednostavnost i poniznost“, poručio je don Zdravko.

Podsjetio je da je sv. Nikola rođen u 3. st. u Patari u bogatoj, kršćanskoj obitelji. Kad je Nikola bio mlad, njegovi roditelji umrli su od epidemije. Mladi Nikola je prodao svoje nasljedstvo kako bi pomogao siromašnima i patnicima.

Nikola je imao strica koji je bio biskup. Nikola je postao biskup Mire dok je još bio mladić, iako je prvo odbijao čast da postane biskupom. On je htio biti malen i ponizan te je pobjegao u Svetu Zemlju. Nakon tri godine više se nije mogao opirati. To je bilo u 3. i 4. stoljeću, rekao je don Zdravko, dodavši da je i u 21. st. moguće biti vjernik na način kako je vjerovao sv. Nikola u svom vremenu.

“Čovjek je u današnjem vremenu tehnološki napredovao, ali u moralnom smislu, pitanje vjere ostaje isto. Svaki dan moram se boriti za svoju vjeru. Zato moramo rasti u vjeri“, poručio je don Zdravko.

Istaknuo je da mu je drago bilo vidjeti, kad je dolazio u crkvu, majku koja drži u naručju dijete i ulazi u crkvu, rekavši da treba od početka odgajati djecu u vjeri. I njega, njegovu braću i sestre njihova majka je vodila u crkvu nedjeljom te je upravo ona zaslužna što on živi vjeru, rekao je don Zdravko.

„Blago roditeljima koji uče djecu o vjeri. Odmalena djecu učiti moliti, ići zajedno na misu, sakramente, dati im primjer vlastitim životom. Sv. Ivan Pavao II. je vidio svoga oca kako kleči pokraj kreveta i moli i to je za njegov vjernički život bilo snažnije od svake teologije i kateheze. Bitno je živjeti vjeru i boriti se protiv negativnoga u svijetu.

Bog želi od nas jednostavnost i poniznost, u molitvi, Božjoj riječi, sakramentima i misi. To je naš put. Imati ćeš snagu, unatoč križevima koje ćeš nositi. ‘Bože, želim ići tvojim putem’, kažite to svaki dan. Molite zajedno u obitelji jer nam nedostaje vjere i još je nezrela. Važno je znati da bez Boga nema života“, poručio je don Zdravko.

Župnik Luka Šustić zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripremi i proslavi župnog blagdana.  Nakon mise bilo je prigodno druženje i čašćenje župljana i svećenika. Djecu su osobito obradovali pokloni.

Sveti Nikola, biskup iz Mire, nije ostavio pisane citate ili izreke kao neki drugi sveci. Bio je poznat po svojim djelima i čudima, a ne po propovijedima koje su se zapisivale. Njegov život je bio odraz Božje dobrote i ljubavi prema čovjeku, a ne zbirka mudrih izreka.

Ana Motl Demo

Foto: Župa Islam Latinski