Misno slavlje na svetkovinu sv. Josipa u četvrtak, 19. ožujka, u kapeli sv. Josipa u Svećeničkom domu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Svećenici u mirovini „imaju priliku još iz bližega promatrati kako Bog djeluje upravo kroz ono što je skrovito, nenametljivo i ljudskim očima manje vidljivo“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da Pape predstavljaju sv. Josipa kao „uzor tišine, marljivog rada i očinske ljubavi“.

Podsjetio je na misao pape Franje da sv. Josip pripada osobama „koje prolaze gotovo neopaženo kroz Evanđelja, jer ondje ne nalazimo njegove govore, ne čujemo njegove riječi niti čitamo o velikim javnim djelima, ali znamo da bez njegove vjernosti Bogu, bez njegove hrabrosti i njegove svakodnevne odgovornosti ne bi bilo sigurnog doma za dijete Isusa i majku Mariju. Zato papa kaže da su oni koji su skriveni i naizgled u drugom planu, zapravo ljudi koji imaju neusporedivu ulogu u povijesti spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu može se promatrati i svećenički umirovljenički život, jer je i „svećenički put ispunjen mnogim trenucima koji nikada neće postati dio velikih povijesnih događaja, ali su pred Bogom imali neizmjernu vrijednost: mise slavljene i u malim crkvama, ispovijedi koje su trajale satima, razgovori s ljudima koji su donosili utjehu, posjeti bolesnicima u trenucima kad je svaka riječ bila dragocjena te molitve izgovorene u samoći župnih kuća, daleko od pogleda svijeta“, rekao je nadbiskup.

Stoga, „ako se ponekad u godinama umirovljenja može pojaviti osjećaj da smo pomalo zanemareni ili da smo se našli na rubu aktivnog života Crkve, sv. Josip nas podsjeća na veliku istinu da Bog nikad ne mjeri vrijednost čovjekovog života vidljivošću ili ljudskim kriterijima uspjeha, nego vjernošću srca Božjoj riječi koje mu se potpuno povjerava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da papa Benedikt XVI. promatra sv. Josipa kao „čovjeka koji je autoritet u obitelji pretvorio u služenje ljubavi, jer Isus je u Josipu mogao vidjeti da prava snaga ne dolazi iz moći koja dominira nad drugima, nego iz ljubavi koja se daruje i drugome stvara prostor da raste i sazrijeva“.

I svećenici su „služili autoritetu koji vodi Bogu, koji nije bio istaknut radi vlastite važnosti, nego radi dobra Crkve te autoritetu koji je u svojoj dubini uvijek bio očinski, jer je nosio brigu za povjerene ljude“, rekao je mons. Zgrablić.

I kad svećenici prestanu nositi neke službe i odgovornosti, „Crkva i dalje treba tu očinsku dimenziju svećeništva, jer iskustvo, mudrost i sabranost starijih svećenika često postaju dragocjen oslonac mlađima, ali i mnogim vjernicima“ koji u svećenicima „traže riječ ohrabrenja, savjet koji dolazi iz plodnog života vjere i pogled koji vidi dalje od trenutnih poteškoća“.

Sv. Josip bio je i čovjek snova, jer je „u snovima primao Božje poruke, ali te snove nije ostavljao u području lijepih misli, nego ih je pretvarao u konkretne odluke, pokazujući tako hrabrost čovjeka koji vjeruje da Božji planovi imaju smisla čak i kada ih ljudski razum ne može odmah razumjeti“, istaknuo je nadbiskup.

„Josip nije gubio vrijeme žaleći se i kukajući, nije bio kritizerski raspoložen i pesimist pred nepravdama, nad onim što nije mogao promijeniti, niti se zatvarao u strah pred nepoznatom budućnošću, a za sve to itekako je imao razloga; nego je svu svoju snagu usmjerio na ono što mu je Bog povjerio: na brigu za Mariju, na zaštitu Djeteta i na vjernost putu koji mu je Bog pokazao“, naglasio je mons. Zgrablić.

Josipova mudrost može biti poticaj i u trećoj životnoj dobi, jer postoje stvari koje čovjek više ne može činiti kao nekad, ali još uvijek postoji veliko područje služenja: „molitva koja postaje još dublja, savjet koji dolazi iz iskustva, prisutnost koja zrači mirom i blagoslovom, mir koji može dotaknuti srca drugih, žrtva koja se može prikazati Bogu za Crkvu i svoje spasenje“, rekao je nadbiskup.

Sv. Josip bio je i radnik „čije su ruke svakodnevnim trudom osiguravale kruh za Svetu obitelj, pa su pape često isticale kako upravo on pokazuje da rad nije samo sredstvo preživljavanja, nego put posvećenja kroz koji čovjek sudjeluje u Božjem stvaralačkom djelu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je i svećenički život rad, „često zahtjevan i ponekad iscrpljujući, ali nosi duboki smisao jer je usmjeren na najveće dobro – spasenje ljudi, na izgradnju Crkve i društva“.

„Život u svećeničkoj mirovini ne negira rad, nego ga pred Bogom sabire kao dragocjeni plod mnogih godina vjernosti, a ujedno nas poziva na novi oblik rada koji se često naziva skrovitim apostolatom molitve i žrtve, jer upravo molitva umirovljenih svećenika i žrtva predana Bogu postaju snažna potpora cijeloj Crkvi“, rekao je nadbiskup.

„Evanđelje nam poručuje nešto vrlo zanimljivo: ne bilježi nijednu riječ sv. Josipa. Njegov govor je tišina, ali to nije prazna šutnja, nego tišina koja sluša Boga, koja prepoznaje Božje poticaje i pretvara se u djelovanje“, naglasio je mons. Zgrablić, dodavši da vrijeme mirovine „često donosi više prostora za šutnju i samoću, za promišljanje i za duboki odnos s Bogom koji više ne treba puno riječi.

Sv. Josip nas uči da svetost ne proizlazi iz velikih i izvanrednih djela, nego iz vjernosti u jednostavnim stvarima, iz svakodnevne poslušnosti Bogu i iz ljubavi koja ostaje postojana kroz sve životne promjene“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na molitvu sv. Josipu „da nas nauči njegovoj tišini, njegovoj vjernosti i hrabrosti“; da svećenici i u umirovljenom razdoblju života budu ono „što su oduvijek pozvani biti: vjerni navjestitelji, svjedoci, čuvari i djelitelji Kristovih otajstva u Crkvi“.

Nadbiskup je podsjetio da je papa Pio IX. proglasio sv. Josipa zaštitnikom sveopće Crkve 1870. god., a Hrvatski sabor zaštitnikom Hrvatske 1687. godine. U misi su sudjelovale i sestre milosrdnice koje djeluju u Svećeničkom domu.

I.G.

Foto: Ines Grbić

Misno slavlje na uočnicu svetkovine sv. Josipa, ujedno i završetak Velike devetnice u pobožnosti devet srijeda svetom Josipu, u srijedu, 18. ožujka, u župnoj crkvi sv. Josipa na Plovaniji u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o odnosu Isusa s Ocem koji o dubini tog božanskog zajedništva kaže: „Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim“, nadbiskup je rekao da je to „pogled na Boga koji nije daleki i ravnodušni promatrač svijeta, nego neprestano djeluje u Isusovom životu, u povijesti čovječanstva, u vremenu; Bog koji stvara, održava naš život i sve što postoji, zauzima se za naše dobro, podiže nas kad padnemo i uvijek iznova nam otvara put dobra i vječnog spasenja“, rekao je mons. Zgrablić.

Sin ne čini ništa sam od sebe, nego ono što vidi da čini Otac, „jer između Oca i Sina postoji duboko jedinstvo ljubavi i povjerenja, u kojem Sin potpuno prihvaća Očevu volju i vrši je u životu. U toj dinamici slušanja, povjerenja i poslušnosti može se prepoznati i život sv. Josipa, koji u Evanđelju ne izgovara nijednu riječ, ali čiji život postaje snažno svjedočanstvo vjere i predanja Bogu“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je Josip pravedan čovjek koji je svoj život oblikovao prema onome što mu je Bog objavljivao.

„Kad mu anđeo u snu objavljuje da uzme Mariju za svoju ženu, premda ne razumije do kraja otajstvo koje se događa pred njegovim očima, Josip ne zatvara svoje srce pred Božjom riječju, nego ustaje i prihvaća Mariju, pokazujući tako spremnost da Božju volju stavi iznad vlastitih planova i očekivanja.

Kad mu Bog u drugom snu govori da mora bježati u Egipat kako bi zaštitio dijete Isusa od Herodove prijetnje, Josip ne oklijeva niti traži sigurniji i lakši put, nego odmah ustaje u noći i kreće na put neizvjesnosti, ujedno i put povjerenja u Božju providnost.

Kad mu objavljuje da se može vratiti u svoju zemlju, on ponovno poslušno prihvaća Božji plan i nastavlja živjeti u skrovitosti Nazareta, daleko od velikih događaja i pozornice svijeta, ali duboko uključen u Božji plan spasenja“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuo je da sve to otkriva kako „sv. Josip ne pokušava upravljati Bogom niti prilagođavati Božju volju svojim planovima, nego s poniznošću dopušta da Bog vodi njegov život. On ne postavlja uvjete Bogu, ne traži od Boga da potvrdi njegove planove, nego otvara srce kako bi prihvatio ono što Bog od njega traži.

Mi često činimo suprotno. Naše molitve ponekad više nalikuju popisu želja nego povjerenju u Božju volju. Molimo da se stvari odviju kako smo mi zamislili: da se problemi riješe na naš način, da ljudi postupaju kako mi želimo, da se naši planovi ostvare bez prepreka. Kao da nesvjesno očekujemo da Bog blagoslovi naš plan, umjesto da mi tražimo i prihvatimo njegov plan za nas“, upozorio je nadbiskup, rekavši da sv. Josip pokazuje drugačiji put.

„Put vjere ili naša molitva nije pokušaj da Boga uvjerimo u ono što mi želimo, nego spremnost da dopustimo Bogu da oblikuje naše srce i naše planove prema najvišem dobru koje je Bog nama namijenio. U otvorenosti i predanju Bogu rađa se mir, jer više ne nosimo sami teret upravljanja svime, nego dopuštamo da Bog vodi naš život, kao što je vodio život sv. Josipa“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da je papa Franjo govorio o sv. Josipu kao o „svecu iz susjedstva“, „čovjeku koji ne privlači pozornost velikim riječima ili izvanrednim djelima, nego živi jednostavno, u svakodnevnom radu i odgovornostima – ali upravo u toj skrovitosti postaje nezamjenjivi suradnik u Božjem djelu spasenja“.

„Josip nije bio prorok koji govori mnoštvu, apostol koji putuje svijetom i propovijeda narodima, učitelj koji okuplja učenike oko sebe; on je bio tesar iz Nazareta, zanatlija, čovjek koji je radio svojim rukama, brinuo se za svoju obitelj i u tišini živio vjernost Bogu.

Upravo u toj jednostavnosti njegovog života je velika poruka za sve nas. Jer većina ljudi neće učiniti velika djela koja će svijet primijetiti, nego žive u svakodnevnim okolnostima – u obiteljima, na radnim mjestima, u brigama i odgovornostima koje često ostaju neprimijećene; ali upravo u toj svakodnevici Bog želi djelovati i pretvoriti običan život u prostor svetosti“, poručio je mons. Zgrablić.

Isus je u radionici promatrao rad svog zemaljskog oca Josipa, njegovu marljivost, strpljenje, odgovornost i učio kako se rad živi s dostojanstvom i poštenjem, rekao je nadbiskup. Sv. Josip je zaštitnik rada i radnika, „jer je svojim životom pokazao da rad nije samo način zarađivanja za život, nego i način sudjelovanja u Božjem stvarateljskom djelu“.

„Josip nije samo svetac rada, nego i čuvar života. Život koji dolazi od Boga u povijesti je bio povjeren i jednoj ljudskoj brizi – brizi svetog Josipa. Bog je povjerio svoje Dijete jednom čovjeku. Kakvo povjerenje Božje u čovjeka! Kakva odgovornost čovjeka Bogu!

Josip nije bio izvor tog života, jer je Isus Sin Božji, ali mu je bilo povjereno da taj život štiti, odgaja, brani i čuva. On štiti dijete od Herodove prijetnje, vodi obitelj u izbjeglištvo i svojim radom osigurava svakodnevni kruh za Svetu obitelj. Zato Crkva naziva sv. Josipa čuvarom Isusa i Marije, ali i zaštitnikom Crkve, jer kao što je nekad čuvao Svetu obitelj, tako i danas čuva Božji narod“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu punom buke, rasprava i neprestanog govora, sv. Josip podsjeća na važnost tišine pred Bogom u kojoj srce postaje osjetljivo za Božju riječ. „Josipova šutnja nije prazna ni ravnodušna, nego šutnja čovjeka koji sluša Boga. Papa Pavao VI. je rekao da je Josipov govor „jezik tišine“, jer njegova šutnja otvara prostor Božjem glasu i rađa spremnost na poslušnost“, rekao je nadbiskup.

Zamolio je zagovor sv. Josipa da i nas nauči toj dubokoj školi života: da poput sv. Josipa „naučimo slušati Boga u slušanju njegove Riječi i sabranosti, vjerno živjeti svoje svakodnevne obveze, raditi pošteno i odgovorno, čuvati život koji nam je povjeren i tražiti ne svoju volju, nego volju Oca koji nas ljubi“.

U župi sv. Josipa na Plovaniji djeluje deset molitvenih Vjenčića prečistog srca Josipova, što je najviše u Hrvatskoj. Svaki Vjenčić okuplja trideset članova od kojih se svaki obvezao svaki dan moliti sv. Josipu i postiti jedan dan u mjesecu na mnoge nakane.

Zadarski štovatelji sv. Josipa iz te župe bili su ohrabrenje da se duhovnost Vjenčića prečistog srca Josipova osnaži u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu kao središnjici te duhovnosti te je u zadnjih pet godina osnovano 255 Vjenčića sv. Josipa koji okupljaju 10 000 registriranih molitelja sv. Josipa u Hrvatskoj i svijetu.

I.G.

Foto: Ines Grbić

Korizmena duhovna obnova vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije održana je u župi Gospe od Ružarija u Preku u subotu, 14. ožujka.

Susret je počeo predavanjem koje je o temi biblijskih žena, s naglaskom na Evu i Samarijanku, u Domu na žalu održao dr. sc. p. Arek Krasicki. Potom je misno slavlje za vjeroučitelje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Korizma nas podsjeća da naša duhovna obnova ne počinje u metodama poučavanja, u novim pristupima učenicima ili u traženju boljih pastoralnih strategija, nego u nutarnjem susretu s Bogom koji nas čini poniznim učenicima prije nego nas postavlja za učitelje“, rekao je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno evanđelje o farizeju i cariniku, nadbiskup je rekao da nam Isus time pokazuje kako je „moguće biti religiozan, pobožan, moliti, govoriti o Bogu i savjesno vršiti vjerske obveze, i to ne male: moliti, postiti, davati desetinu, a ipak ostati zatvoren za Boga“. Isus pritom ne govori samo o dvije osobe koje mole, nego o dva različita načina stajanja pred Bogom, dva različita srca i dvije različite duhovnosti, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da carinik u molitvi ne govori o sebi, nego vapije za Božjom dobrotom, milošću, suradnjom s Bogom. Ta molitva ima osobito značenje za sve koji poučavaju u vjeri: za vjeroučitelje, katehete i svećenike, „jer ti ljudi često govore o Bogu, tumače Evanđelje, prenose nauk Crkve i vode druge u vjeri. Upravo zato postoji opasnost da se, okruženi svetim stvarima, počnu osjećati duhovno sigurnim u sebe, poput farizeja i na taj se način zapravo udaljiti od Boga“, upozorio je nadbiskup.

Farizej izgovara puno pobožnih riječi, ali one ne otvaraju njegovu nutrinu Bogu. „On govori o sebi, o svojim zaslugama i o svojoj pravednosti. Farizej Božje darove promatra kao svoje zasluge, kao temelj na kojem može stati pred Boga s osjećajem moralne nadmoći“, upozorio je nadbiskup. Rekao je da često post, molitvu, milostinju i vjernost Bogu doživljavamo kao naš napor, odluku i disciplinu. No, svako dobro u čovjeku je plod Božje milosti u nama i nije prvenstveno dokaz naše svetosti, nego znak Božje prisutnosti i djelovanja u nama, rekao je nadbiskup.

„Čovjek ne počinje moliti zato što je sam po sebi duhovno snažan, nego zato što Bog prvi dotakne njegovo srce i probudi u njemu žeđ za molitvom. Čovjek ne posti zato što je moralno superioran, nego zato što milost u njemu budi želju da svoje srce usmjeri Bogu. Čovjek ne daje milostinju zato što je bolji od drugih, nego zato što Bog u njemu otvara prostor za ljubav prema bližnjemu“, poručio je nadbiskup.

Izvana gledano, vjerski život farizeja izgleda uzoran. No, problem je u njegovom srcu i načinu na koji ta djela tumači. „Farizej počinje gledati na Božje darove kao na vlastitu duhovnu imovinu. Ono što je primio kao milost počinje doživljavati kao zaslugu, kao „svoje vlasništvo“. Ono što bi ga trebalo učiniti poniznim, počinje ga činiti oholim u vlastitu pravednost.

Tada se događa duboka duhovna deformacija: molitva više ne vodi poniznosti, životu i istini, nego nadmoći i preziru Božje milosti i drugoga. Pobožnost više ne otvara srce Bogu i bližnjemu, nego ga zatvara. Vjera više ne vodi prema Bogu, nego prema vlastitom osjećaju pravednosti“, upozorio je nadbiskup na opasnost „farizejske duhovnosti“, rekavši da ona osobito prijeti onima koji su pozvani poučavati druge u vjeri i služe u Crkvi: vjeroučiteljima, katehetama i svećenicima. Oni su stalno okruženi svetim stvarima. Govore o Bogu, tumače Evanđelje, prenose nauk Crkve te postoji kušnja da se blizina svetih stvari zamijeni s vlastitom svetošću, rekao je nadbiskup.

„Ako u našoj službi izgubimo svijest da smo stalno potrebni Božje milosti i da od nje živimo, tada naša služba može postati mjesto duhovne oholosti. Tada vjeroučitelj ili svećenik više ne stoji pred Bogom kao onaj koji prima milost, nego kao onaj koji misli da je već uspostavio svoju pravednost. Takvo stanje nastaje polako, kroz promjenu pogleda na sebe, na druge i na vlastiti odnos s Bogom“, rekao je mons. Zgrablić, navodeći upozoravajuće znakove kad se naše srce više usmjerava na vlastitu pravednost, nego na Božju milost.

Prvi znak „farizejske duhovnosti“ je nestanak svijesti o vlastitoj grešnosti i samouvjerenje da je osoba postigla određenu pravednost. „Kada vjeroučitelj ili svećenik počne češće govoriti o slabostima, pogreškama i grijesima drugih, umjesto o vlastitoj potrebi obraćenja, može se stvarati opasna iluzija vlastite duhovne stabilnosti. Čovjek koji se susreće sa Božjom svetošću postaje svjesniji koliko mu je milost potrebna, koliko je njegovo srce ranjeno grijehom, potrebno obraćenja i čišćenja“, rekao je nadbiskup.

Drugi znak „farizejske duhovnosti“ je povećana sklonost osuđivanju drugih, kad se ljude promatra prvenstveno kroz prizmu procjene i ogovaranja, traži slabost i pogrešku drugih – tko je dovoljno pobožan, moralan i tko ne živi vjeru kako bi trebao. Krivi odnos prema Bogu rađa i krivim odnosom prema čovjeku, pa i prema učenicima ili ljudima koji su nam povjereni u službi.

Način na koji stojimo pred Bogom ne ostaje samo u prostoru molitve; on oblikuje i način na koji gledamo ljude oko sebe. Ako je naš odnos s Bogom ispunjen poniznošću i sviješću o njegovoj milosti, tada će i naš pogled na druge biti obilježen milosrđem. Ako je taj odnos iskrivljen osjećajem vlastite pravednosti, tada će se ta iskrivljenost preliti i na naš odnos prema ljudima“, poručio je mons. Zgrablić.

Umjesto da pred Božjom svetošću farizej prepozna vlastitu slabost i potrebu za milošću, on pred Bogom traži potvrdu svoje pravednosti i uspoređuje se s ljudima koje smatra slabijima od sebe, da farizejeva pobožnost izgleda još sjajnije, rekao je nadbiskup.

U farizejskom pogledu, slabost drugoga postaje pozadina na kojoj vlastita pravednost izgleda veća. „Prezir drugoga je duboki znak duhovne izopačenosti, jer čovjek prestaje vidjeti drugoga kao osobu. Farizej više ne vidi u cariniku čovjeka koji stoji pred Bogom i potreban je Njegove milosti. On u njemu vidi samo grešnika koji služi kao kontrast njegovoj religioznosti. Umjesto suosjećanja i milosrđa pojavljuje se sud i prezir, umjesto blizine udaljenost“, upozorio je predvoditelj slavlja, rekavši da je prispodoba o farizeju i cariniku duboka pouka o odnosima među ljudima.

Treći znak „farizejske duhovnosti“ je kad vjera postaje prvenstveno moralni sustav. „Tada se naglasak pomiče s Božje milosti na disciplinu i naviku, s Božjeg djelovanja na ljudsku kontrolu ponašanja. Vjera tada gubi svoju duboku dinamiku odnosa s Bogom i postaje sustav koji mjeri i klasificira ljude“, upozorio je nadbiskup.

Znak „farizejske duhovnosti“ je i kad „vjerska služba postane identitet koji se mora braniti“, kad svećenik ili vjeroučitelj „snažno štiti svoj status učitelja, autoriteta ili tumača vjere, pa svaka kritika, pitanje ili drugačije mišljenje može biti doživljeno kao napad na vlastitu osobnost. Umjesto da takve situacije budu prilika za poniznost, dijalog i unutarnji rast, one postaju razlog za zatvaranje i obrambeni stav. Kad služba počne služiti očuvanju vlastite slike o sebi, ona više ne ostaje prostor služenja, nego prostor samopotvrđivanja“, rekao je mons. Zgrablić.

Znak „farizejske duhovnosti“ je i gubitak suosjećanja prema slabima, a Isus je imao srce za grešnike, odbačene ili izgubljene, ne s osudom, nego s pogledom koji vidi čovjeka u njegovoj potrebi za spasenjem.

Znak „farizejske duhovnosti“ je i u načinu na koji osoba moli. „Molitva može biti redovita, disciplinirana, dio religijske rutine, obveza koja se izvršava, ali ne dodiruje dubinu srca niti vodi obraćenju. Kad molitva ne rađa poniznošću, zahvalnošću i sviješću o potrebi za Bogom, opasnost je da je postala oblik religijskog života koji više održava vanjsku strukturu, nego što hrani unutarnji odnos s Bogom“, rekao je nadbiskup.

„Zato je najvažnija molitva vjeroučitelja, svećenika i vjernika duboka istina: „Gospodine, sve što je dobro, sve što imam i jesam – dar je tvoje milosti. Smiluj se meni grešniku“. Takav čovjek zna da nije gospodar milosti nego njen primatelj, ne gospodar nego poslužitelj i zato može druge voditi Bogu – ne s visine vjerske i moralne nadmoći, nego s poniznošću onoga koji i sam živi od Božjeg dara“, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise, skupina vjeroučitelja s don Markom Dokozom, zamjenikom predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije koji je organizator tog susreta, otišla je na otočić Galevac gdje su se pomolili kod groba Sluge Božjeg Ive Mašine koji je rodom iz Preka, te je obnova vjeroučitelja zato i održana u Preku, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Ive Mašine.

I.G.

Foto: Zadarski vjeroučitelji

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija o temi „Svećenički život pred psihološkim izazovima“ izlagala je dr. sc. s. Danijela Kovačević u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 11. ožujka.

„Svećenički poziv je dar, ali živi se u konkretnim psihološkim i životnim okolnostima. Svećenik nije izuzet od ljudske krhkosti.  Govoriti o psihološkim izazovima ne znači relativizirati duhovnost i ne dovodi u pitanje poziv, nego pomaže da se poziv živi zrelije, slobodnije i odgovornije“, istaknula je s. Danijela. Pojasnila je specifičnosti svećeničkog života koje nose psihološke rizike. To su usamljenost i emocionalna samoća, stalna izloženost očekivanjima i pastoralno opterećenje.

„Celibat ne znači odsutnost potrebe za bliskošću. Kad nema prostora za autentične odnose, može se pojaviti emocionalna zatvorenost, povlačenje, kompenzacijska ponašanja kao rad, perfekcionizam i bijeg u poroke. Zajednica od svećenika očekuje da bude uvijek dostupan, stabilan i duhovno jak. To može dovesti do potiskivanja vlastitih osjećaja, straha od slabosti i unutarnje podjele između uloge i stvarne osobe“, upozorila je s. Danijela. Rekla je i da rad s patnjama ljudi, bez odgovarajuće emocionalne obrade, vodi kroničnom stresu, emocionalnoj iscrpljenosti i sindromu sagorijevanja.

Najčešći psihološki izazovi s kojima se svećenici mogu susresti u praksi su anksioznost (unutarnji nemir, napetost), depresivna stanja, umor, gubitak radosti, osjećaj besmisla, problemi s identitetom (pitanje tko sam izvan funkcije), poteškoće u odnosu prema autoritetu i poslušnosti, neprerađeni emocionalni konflikti iz ranijih životnih faza. To nisu „duhovni neuspjesi“, nego signali da je potrebna pažnja i briga, poručila je Kovačević.

Govorila je i o sindromu sagorijevanja (burnout). To je sagorijevanje našeg duha i volje koji ne dolazi samo zbog obavljanja više posla, nego i jer osoba igra ulogu koja ona zapravo nije (kad osoba glumi, biva u toksičnim odnosima, obrascima ponašanja i sredinama), zbog užurbanosti ili povreda u našim odnosima. To se može dogoditi svećenicima, redovnicama, obiteljima, ljudima u radu. U sindromu sagorijevanja tijelo može tako otkazati da se osoba ne može ni ustati iz kreveta, rekla je s. Danijela, dodavši da psihologija i duhovna praksa pokazuju kako prepoznavanje tih procesa mogu voditi prema unutarnjoj ravnoteži i otpornosti.

Acedija u životu pastira

Kovačević je izlagala i o acediji u životu pastira koja u kršćanskoj duhovnosti znači gubitak duhovne gorljivosti, umor od molitve i vjere, osjećaj praznine i besmisla, duhovnu lijenost i malodušnost. Papa Franjo je kao kandidat 2006. godine imao duhovne vježbe španjolskim biskupima i posebno poglavlje je posvetio acediji koja pogađa duh i volju. Acedija u doslovnom smislu znači nemar, nehaj, bezvoljnost i duhovna tromost.

„Pustinjski oci je nazivaju podnevnim demonom jer ne dolazi na početku kad postoji zanos, ni na kraju kad se vidi plod, nego u sredini, u podne – kad život postane rutinski, naporan, bez dramatičnih promjena“, rekla je s. Danijela.

Prema Evagriju Pontskom, acedija pogađa monahe sredinom dana, kad su umor i dosada najjači. „Smatrali su ga najgorim od svih demona, jer pogađa duh i volju. Izraz ‘podnevni demon’ trebao bi u nama pobuditi oprez, jer demone povezujemo s noći, a ne s danjim svjetlom. Nije li možda to zlo toliko zastrašujuće, upravo zbog toga što ne očekujemo demona koji napada usred dana“, istaknula je s. Danijela.

Podnevni demon dolazi pustinjaku u ćeliju koju ne bi smio napuštati. „Njegova ćelija nije samo fizičko prebivalište, nego mjesto zavjeta, identiteta i duhovne borbe. Podnevni demon čini sve da pustinjak napusti svoju duhovnu ćeliju, a napustiti ćeliju znači napustiti borbu, time i život koji je izabrao. U simboličkom smislu, to je duhovna smrt – prekid odnosa s Bogom, sa smislom i sa samim sobom“, upozorila je Kovačević, rekavši da acedija dotiče i tijelo i dušu; okorištava se tjelesnom slabošću, kako bi dotaknula našu dušu.

„Sv. Toma Akvinski razmatra acediju kao žalost prema nebeskim dobrima – stanje u kojem čovjek žudi za prolaznim ili lakšim stvarima, odbijajući težnju za višim i božanskim. To bi značilo, Bog ti je dao sve kao svećeniku, a ti tražiš nešto sa strane, što te neće potpuno ispuniti.

Bog dozvoljava kušnju u koju možeš upasti, a možeš i ti svojim načinom života ući u svijet acedije. Acedija je tuga pred dobrom; tuga ne zbog zla, to nije obična lijenost, nego unutarnji otpor prema onome što bi nas moglo istinski ispuniti: Bogu, smislu, pozivu, ljubavi, odgovornosti, dubini. Zato pustinjski oci kažu da je acedija opasnija od drugih poroka: blud traži užitak, oholost traži moć, škrtost traži posjed. Acedija ne želi ništa. Ona želi da ništa ne bude važno. To je duhovna ravnodušnost prema vlastitom životu“, rekla je Kovačević.

Acedija se može manifestirati kao depresija, burnout, aktivizam bez smisla, melankolija, malodušnost i gubitak radosti. Acediju se povezuje i s modernom depresijom. „Andrew Solomon, klinički psiholog, prepoznaje da je Evagrijeva acedija isto što danas zovemo klinička depresija, ali je opisana jezikom duše, umjesto kemije mozga. Moderna psihijatrija govori o poremećaju raspoloženja, a Evagrije o krizi smisla. Moderna psihijatrija govori o neurobiološkoj disfunkciji i depresivnom poremećaju, a Evagrije o duhovnoj paralizi i demonu. Kod moderne psihijatrije terapija su lijekovi i psihoterapija, a Evagrije navodi disciplinu i molitvu“, rekla je Kovačević. „Pustinjski oci inzistiraju da se ne napušta ćelija, da se ustraje; važna je disciplina, molitva, čitanje Svetog pisma, razgovor s duhovnikom“, potaknula je s. Danijela.

Obilježja i oblici acedije u svećeničkom životu

Acedija se u svećeničkom životu može javiti kao obeshrabrenost i dovesti u pitanje sâm poziv. To je trenutak kad osoba počne misliti: „Ovo nije to, drugdje bi bilo bolje, možda u drugoj biskupiji, kontinentu; ništa se ne mijenja, gdje ja pripadam? Kad nemate vjere u sebi, s godinama, nažalost, ni u Crkvu, nemate više snage voditi povjereno stado. Vi sami ste nesigurni, a trebate usmjeravati ljude Bogu, voditi. Acedija  sadašnjost čini nepodnošljivom, a budućnost beznadnom“, rekla je Kovačević.

Manifestacija acedije može biti funkcionalni svećenik koji odrađuje mise, ispovijedi i kateheze. Osoba je iznutra prazna, nema radosti, čežnje, gorljivosti, samo rutina. To je duhovna smrt u službi. Nadalje, osoba može pobjeći i u aktivizam. „Umjesto molitve, tu su projekti, sastanci, gradnje, razne inicijative. Izvana to izgleda kao revnost, a iznutra može biti bijeg od tišine i od Boga, osoba se može u sebi raspadati.

Može se manifestirati i kad je svećenik ciničan. Acedija rađa ironiju, sarkazam, prezir prema pobožnostima smatrajući ih nevažnima, podsmijeh prema idealima; sve postaje naivno, nerealno i to je znak da je srce otupjelo“, upozorila je predavačica. Najopasnija laž acedije za svećenika je da pomisli: „Ako izgubim unutarnji žar, barem ću biti koristan”.  „Tada su sakramenti bez srca, propovijed bez vjere i služba bez ljubavi. Svećenik tada postaje duhovni administrator.

Mnogi svećenici se ‘raspadaju’ zbog dugotrajne acedije, da su godinama bez radosti, osobne molitve i istinske nade. Srce se ugasi, dolazi do burnouta, krize identiteta, napuštanja službe i bijega u distrakcije. To je plod neprepoznate acedije“, upozorila je s. Danijela. „Borbu protiv acedije se mora dobiti. Sveci su prolazili kroz  duhovnu tamu. U acediji se preporučuje strpljivo hodati, prihvaćati slabosti i postavljati manje ciljeve, da bi se nastavilo sa životom. Važno je ustrajati i oslanjati se na Isusa koji ne napušta čovjeka u kušnji. I u tami vjera ostaje kao žeravica ispod pepela – treba je čuvati i ići naprijed“, poručila je Kovačević. Podsjetila je pritom na poticaj apostola Pavla Timoteju da raspiruje milosni dar Božji koji je u njemu po polaganju Pavlovih ruku, „jer Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora”.

Odnos prema povredama u međuljudskim odnosima

Kovačević je govorila i o povredama u našim interpersonalnim odnosima, našim negativnim odnosima, što također dovodi do burnouta. Riječ povreda definira se kao uvreda, nepridržavanje propisa (zakona, pravila) i ozljeda. Do povrede dolazi kad osoba, počinitelj namjerno ili nenamjerno krši normu odnosa i time nanosi štetu drugoj osobi, žrtvi. Povrede se mogu doživjeti od kolega ili nadređenih, od župljana, članova obitelji, bliskih osoba ili dolaze iz vlastite nepažnje i slabosti.

„Prema psihologiji, nije najgore što nas osoba povrijedi, jer to se svakako događa, nego da postajemo nalik osobi koja nas je povrijedila. Svakome su nešto uzeli: vrijeme, zdravlje, energiju i sve to na neki način može se vratiti. Ali, kad ti netko uzme tebe i kad postaneš hladan, ciničan, zao, to je loše. Bijes i potreba da vratiš istom mjerom su razumljivi. No, to nije snaga. Biti ljubazan je moć“, rekla je s. Danijela.

U suočavanju s povredom, žrtva doživljava povredu na kognitivnoj razini (zbunjenost, ruminacija (osoba stalno razmišlja o povredi, uzrocima i posljedicama događaja, umjesto da razmišlja o mogućem rješenju),  pripisivanje krivnje. Najčešće emocionalne reakcije su ljutnja i bijes. Što se tiče ponašanja, bihevioralne reakcije mogu biti osveta, izbjegavanje te osobe, traženje pravde i zahtijevanje pokajanja, da se ta osoba popravi.

„Često se u tim odnosima više fokusiramo na žrtvu nego na počinitelja koji može ili ne mora prihvatiti odgovornost, doživjeti sram ili ne, može se ispričati, kajati i tražiti oprost, ali i ne mora“, rekla je predavačica, dodavši da te reakcije mogu utjecati i na zdravlje.

Osoba se može naći zarobljena u emociji koja se čini kao da traje beskonačno: ljutnja, tuga, nervoza. Prema neuroanatomkinji dr. Jill Bolte Taylor, osnovna emocionalna reakcija može trajati samo 90 sekundi.

„Jedno je emocija, to je prirodna reakcija, drugo je osjećaj, koji je dugotrajna reakcija, da se osoba stalno vraća na to. Kada doživimo emocionalni podražaj, naš mozak oslobađa neurotransmitere i hormone koji stvaraju emocije (poput adrenalina kod straha ili dopamina kod sreće). Ti kemijski odgovori relativno brzo prolaze kroz naše tijelo. Prema dr. Taylor, ako emocija traje duže od 90 sekundi, to je zato što mi sami održavamo emociju živom stalnim vraćanjem na situaciju koja ju je pokrenula.

Emocije nisu samo kemijske reakcije, one uključuju i kognitivne procese, interpretaciju događaja i našu svjesnu reakciju na te emocije. Kod povrede, naš mozak ne procesuira što si ti htio reći, nego što sam ja osjetio dok si ti govorio“, istaknula je Kovačević, rekavši da emocije različito djeluju na naše tijelo.

U oslobađanju od dugotrajnih neugodnih emocija važno je suočavanje s njom, svjesno promatrati emociju. „Kad primijetite ljutnju, tugu ili tjeskobu, zastanite i samo promatrajte taj osjećaj, ali bez prosudbe. Možete reći u sebi: “Osjećam bijes, i to je u redu. Ovaj osjećaj prolazi kroz mene”. Svjesno promatranje pomaže prepoznati da emocija nije vječna i da ne mora kontrolirati vaše postupke. Važna je molitva, predanje emocije Bogu može prekinuti stalno vraćanje misli na problem. Npr.: “Gospodine, predajem ti svoju ljutnju i tražim mir u srcu”. Molitva kida barijere u nama“, potaknula je s. Danijela.

Emocije imaju tjelesnu komponentu: ubrzan rad srca, stezanje u grudima, napetost u ramenima. Tjelesna svjesnost može ubrzati prolazak kemijskih reakcija. Kovačević je preporučila da osoba zapiše što osjeća i zašto. Kada misli “izađu” na papir, često prestaju kružiti u glavi. To može biti molitveni zapis, što dodatno pomaže u duhovnom rastu. „Ako je prikladno, podijelite svoje osjećaje s pouzdanom osobom. Iskreno slušanje i razumijevanje može smanjiti intenzitet emocije i spriječiti da se ona produlji. Može pomoći i praktično djelovanje, usmjeravanje na korisnu aktivnost –  tjelesna aktivnost, šetnja, rad u vrtu, to smanjuje hormonalni stres. Kad osjetiš ljutnju ili tjeskobu, pet minuta fizičke aktivnosti često smanjuje intenzitet emocije“, rekla je s. Danijela.

Pomaže i podsjećanje na prirodno trajanje emocije. „Kada primijetite da se osjećaj “uvukao” u vaše misli, podsjetite se: “Ova emocija traje samo 90 sekundi; sve ostalo je moj odabir da je održim”, a ja ću odlučiti što dalje. To je moćan način za svjesno oslobađanje“, poručila je Kovačević.

Simptomi užurbanosti i njihovo duhovno značenje  

Do burnouta može dovesti i užurbanost.  Prosječni korisnik mobitela dnevno dodirne svoj telefon 2 617 puta.

„Kakav bi bio moj život kad bi Bog doticao moj um onoliko često koliko ja dotičem svoj mobitel? Kažu da je užurbanost ubojica duhovnog života. Užurban čovjek nema vremena za tišinu, ne čuje vlastite misli, reagira, umjesto da bira.

Moderni život proizvodi stres, skraćuje raspon pažnje, potiče ovisnost o dopaminu. Rezultat su površne emocije, nemogućnost dubokog razmišljanja, duhovna ispraznost, a duša treba tišinu, ritam i sporost“, rekla je s. Danijela.

Potom je navela simptome bolesti užurbanosti, kako to izgleda u svakodnevnici i njihovo duhovno značenje.

Simptom razdražljivosti: osoba lako plane zbog sitnica (promet, čekanje, spori ljudi), srce nema mira ni strpljenja; nemir – ne može se sjediti bez aktivnosti, osoba odmah uzima mobitel, ne zna biti u tišini pred Bogom; raspršena pažnja – stalno prebacivanje između zadataka i ekrana, teško se koncentrira na molitvu; kronični umor – osjeća se iscrpljeno čak i kad se odmara, duša nema pravi odmor; površnost – brza molitva, razgovor i odluke, nedostatak duhovne dubine; bijeg u distrakcije – previše mobitela, TV-a i Interneta, izbjegavanje tišine i Boga; slaba ljubav prema ljudima – ljudi smetaju jer ‘troše vrijeme’, užurbanost ubija ljubav; gubitak radosti – ne uživate u malim stvarima, duša je iscrpljena; preopterećen raspored – previše obaveza bez prostora za odmor, to je identitet vezan uz rad; nemogućnost usporavanja – osjećate krivnju kad odmarate, vrijednost tražiš u aktivnosti; slaba molitva – molitva kratka i bez pažnje, teškoća slušanja Boga; emocionalna otupljenost – osjećate manje nego prije, za drugoga, duša je preopterećena.

Način i primjeri Isusovog ritma života

Kako ukloniti užurbanost, pokazuje Isusov ritam života, pri čemu je Kovačević navela nekoliko biblijskih primjera.

„Isus ide prema Jairu, da izliječi njegovu kćer. To je hitna situacija. Na putu ga zaustavlja žena koja krvari 12 godina. Isus je mogao reći: ’12 godina si čekala, ja sad imam hitnu situaciju. Nemam vremena’. Ali Isus staje, okreće se, razgovara s njom, daje joj punu pažnju. Djevojčica „umire”, dok Isus stoji. Isus bira osobu, ne raspored. Užurbanost bi ubila taj trenutak ljubavi.

Primjer Isusa i djece. Učenici pokušavaju otjerati djecu jer „imaju važnije stvari.” Isus ih prekida i kaže: „Pustite djecu k meni”. On nije fokusiran na „misiju”, nego na osobu ispred sebe. Prisutnost je duhovna disciplina.

Isus, Marija i Marta. Marta radi, žuri, služi. Marija sjedi, sluša, ne proizvodi. Isus kaže: „Marija je izabrala bolji dio”. Užurbanost izgleda pobožno, ali ubija odnos.

Isus se povlači od mase. Isus ima bolesne, mase, učenike, hitne potrebe. Ali često „povlači se na pusto mjesto“. On prekida službu da bi bio u tišini, da bi se odmorio. Ako je Isusu trebala tišina, odmor, treba i tebi.

Isus  spava u oluji. Brod tone. Učenici paničare. Isus spava, ne zato što ne mari, nego jer mir ne dolazi iz okolnosti, nego iz dubine. Užurbanost je simptom straha. Mir je znak povjerenja. Iz evanđelja možemo vidjeti da Isus nikad ne trči. Uvijek hoda, zastaje, gleda, sluša. Iako spašava svijet, nije u žurbi. Božji ritam je spor, dubok i svjestan“, poručila je s. Danijela.

„Kad ne prakticiramo tu Isusovu duhovnu naviku, snosimo posljedice. Osjećamo se udaljenima od Boga i na kraju živimo od nečije tuđe duhovnosti, putem podcasta, knjige. Osjećamo se udaljenima od samih sebe, gubimo iz vida svoj identitet i poziv. Osjećamo pozadinsku tjeskobu – osjećaj da smo uvijek u zaostatku, nikada nismo gotovi. Postajemo iscrpljeni, budimo se iscrpljeni i prva pomisao je kad će večer. Pribjegavamo omiljelim vrstama bijega (još jednom čašom vina, društvenim medijima) i nemamo vremena za ono što je vitalno za našu dušu kao što je molitva. Postajemo lak plijen za napasnika“, upozorila je s. Danijela.

Rekavši da je bez samoće nemoguće živjeti duhovnim životom, podsjetila je na odgovor sv. Majke Terezije kad ju je Henri Nouwen tražio duhovni savjet zbog raznih problema u kojima se nalazio: ”Kad budeš provodio sat vremena dnevno klanjajući se svome Gospodinu i nikada ne budeš činio ništa za što znaš da je pogrešno, bit ćeš dobro!”.

Kovačević je istaknula opasnost da je osoba okružena svetim stvarima, a da joj srce nije uronjeno u Boga. Potaknula je na vježbanje bivanja u Božjoj prisutnosti, održavanja srca budnim i da je život stalno usmjeren na Boga.

„Živjeti  konkretan odnos s Bogom je temelj svega. Vježbati se biti u njegovoj prisutnosti, naučiti prepoznavati njegovo djelovanje u svakodnevici, biti ukorijenjeni u njemu i na taj način biti predan u svakoj aktivnosti. Bilo bi neprirodno da  svećenik govori o Bogu kao da ga dobro poznaje, a iznutra živi kao da njegova prisutnost postoji samo na razini riječi, a ne u dubinama života“, rekla je s. Danijela.

Kovačević je navela neke primjere za ublažavanje užurbanosti i njihov duhovni cilj: da jutarnjom tišinom osoba počne dan u Božjoj prisutnosti i miru, prije nego dan preplave obaveze; prije mise, ispovijedi ili pastoralnih sastanaka, svećenik neka bude od 10 do 20 minuta u tišini i molitvi. Preporuka je i činiti jednu stvar u jednom trenutku; to znači, u pastoralnom radu fokusirati se na osobu, kod ispovijedi, posjeta bolesnicima. Tada se ljudi osjećaju voljeno i saslušano. Važno je i svjesno usporavanje tijela; hodati sporije, govoriti polako i odmjereno; tijelo vodi dušu, usporavanje smanjuje stres i tjeskobu.

„Svećenički identitet ne počinje u aktivnosti, nego u osobnom odnosu s Kristom. Bez tog odnosa, služba postaje funkcija, a govor o Bogu prazna retorika. Svećenik nije djelatnik, nego čovjek koji živi iz odnosa s Bogom. Intenzitet aktivnosti i vanjski uspjeh nisu mjerilo plodnosti. Dan završiti večernjom tišinom; nakon pastoralnih aktivnosti, prije spavanja, može se čitati duhovna knjiga, meditirati ili šetati. To je odmor za mozak i dušu i obnavlja energiju.

Bez duboke ukorijenjenosti u Bogu, život se iznutra raspada. Duhovni život ne daje plodove po onome što se vidi, nego po onome što je duboko ukorijenjeno u Bogu“, poručila je s. Danijela, citirajući bl. Alojzija Stepinca: „Nemojmo se zanositi da ćemo za Krista položiti život, a pritom zaboravljamo na svakodnevne dužnosti i njih obavljamo površno“.

Nakon izlaganja, svećenici su sudjelovali u pobožnosti Križnog puta u sjemenišnoj kapeli koju je predvodio don Igor Ikić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom susreta kumova krštenika, krizmanika i zaručnika koji se u Zadru održava prvi put na nadbiskupijskoj razini, poziv kumovima na dolazak na taj formacijsko – duhovni susret uputio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Kumovima se obraćaju župnici u svojim župama u pripremi za podjelu sakramenata, a ovim susretom Zadarska nadbiskupija na nadbiskupijskoj razini želi okupiti u zajedništvo kumove jer je i služba kumova znak zajedništva i pratnje na putu kršćanskog života, kad blizina čovjeka drugome postaje odraz Božje ljubavi i dioništvo u Božjem spasenjskom djelu.

„U redovitom pastoralnom radu sve češće se susrećemo s poteškoćama oko odabira kumova i razumijevanja uvjeta za kumovanje. U mnogim sredinama kumstvo se doživljava ponajprije kroz izvanjsku dimenziju slavlja i darivanja, pa se postupno zamagljuje njegova duboka duhovna narav: pratnja u vjeri i duhovno vodstvo osobe koja prima sakrament. Upravo zato sve snažnije osjećamo potrebu sustavnije formacije kumova, kako bi ponovno mogli svjesno, odgovorno i radosno živjeti službu koja im je povjerena u Crkvi“, poručuje nadbiskup Zgrablić u svojoj okružnici.

Stoga kao pomoć u tom nastojanju, Povjerenstvo za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije s predstojnicom s. Marijanom Mohorić, organizira formacijsko – edukativni susret za kumove, na kojeg nadbiskup poziva kumove na krštenju, krizmi i vjenčanju. Naime, kum je pozvan biti ne samo svjedok jednog sakramentalnog čina, nego i trajni suputnik i odgovorni svjedok na putu vjere. O ulozi kumova govori i da među mnogim socijalnim odnosima, nakon obiteljskih veza, kumstvena povezanost kao osobiti odnos međusobnog povjerenja i podrške zauzima značajno mjesto u životu vjernika i ljudi uopće.

Susret se organizira „sa željom da kumovi prodube osobni odnos s Kristom i jasnije razumiju svoje poslanje trajne pratnje na putu vjere. Molimo da se kumove obavijesti i potakne na sudjelovanje, kako bi ova prigoda postala stvarna pomoć njihovoj službi i životu naših župnih zajednica“, potiče mons. Zgrablić.

Edukativno – duhovni susret će se održati u subotu, 14. ožujka, u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 18 sati. Prigodni nagovor u kojem će sudionike upoznati sa smjernicama Crkve pri odabiru kumova će održati fra Bojan Rizvan. Nakon nagovora, misno slavlje u 19 sati predvodi nadbiskup Zgrablić.

Na susret mogu doći i svi koji su zainteresirani saznati potrebne informacije o preporukama i zahtjevima Crkve pri odabiru kumova.

Po završetku susreta, sudionici će imati prigodu častiti relikvije sv. Franje, što u Godini sv. Franje susretu daje dodatno značenje te je poticaj na život evanđeoske blizine i jednostavnosti.

Ines Grbić

Luka Miletić, bogoslov Zadarske nadbiskupije, primljen je među kandidate za svete redove đakonata i prezbiterata za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Ražancu, u nedjelju, 8. ožujka, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Luka je u svojoj rodnoj župi pred zajednicom vjernika „u kojoj je primio prve sakramente, učio prve korake vjere i rastao u zajedništvu Crkve“, javno očitovao svoju spremnost biti primljen među kandidate za svete redove i svoj život usmjeriti prema služenju Bogu i narodu, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je to važan trenutak u životu Luke, jer u njemu Crkva prepoznaje znakove poziva.

Taj događaj „ima još dublje značenje za župnu zajednicu, jer se u njemu na poseban način očituje kako Crkva rađa zvanja u svom vlastitom krilu, u obiteljima, molitvi i životu župne zajednice. Svaki korak na putu duhovnog poziva nadilazi osobnu odluku pojedinca i postaje događaj cijele Crkve koja u takvim trenucima prepoznaje djelovanje Božje milosti u srcu jednog čovjeka i zahvaljuje Bogu za dar novog poziva koji raste u njenom zajedništvu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Lukini odgojitelji, profesori i župnik „posvjedočili su o njegovoj spremnosti da produbljuje svoj odnos s Bogom i otvorenosti da život usmjeri služenju Crkvi. Primanje među kandidate za svete redove predstavlja važan korak na tom putu, jer Crkva u tom činu potvrđuje da prepoznaje djelovanje Božje milosti u njegovom životu i želi ga pratiti dok sazrijeva za službu koju će jednog dana primiti po sakramentu svetog reda“, rekao je nadbiskup.

Pred Lukom je „vrijeme rasta, sazrijevanja i produbljivanja vjere, u kojem će sve više učiti živjeti po primjeru Krista, Dobrog Pastira. Svećeničko poslanje je duboko sudjelovanje u Kristovoj ljubavi prema njegovom narodu. Svećenik je pozvan biti čovjek molitve i Božje riječi, koji u sakramentima posreduje Božju milost“, naglasio je predvoditelj slavlja, rekavši da taj događaj podsjeća i na odgovornost svih za duhovna zvanja, koja proizlazi iz našeg krštenja po kojem smo postali članovi Crkve.

„Iz vjere proizlazi odgovornost svakog vjernika za život Crkve, pa i za duhovna zvanja. Kad molimo za duhovna zvanja, kad u obiteljima i župnim zajednicama stvaramo ozračje vjere i povjerenja u Boga, kad mlade potičemo na otvorenost Božjem pozivu, sudjelujemo u poslanju koje je Krist povjerio Crkvi“, rekao je nadbiskup, istaknuvši osobito važnu ulogu kršćanskih obitelji, jer u obitelji dijete upoznaje vjeru, molitvu i povjerenje u Boga.

„Gdje roditelji svjedoče radost vjere, gdje se zajedno moli i živi ljubav prema Crkvi, često sazrijevaju i nova duhovna zvanja. I župne zajednice imaju veliku odgovornost, jer mladi u njima uče što znači pripadati Crkvi i služiti drugima.

Crkva živi od sakramenata koji su vidljivi znakovi Kristove prisutnosti među nama i u kojima Crkva prepoznaje djelovanje uskrslog Gospodina koji ostaje trajno prisutan u svojoj zajednici. Zato svećenička služba ima nezamjenjivo mjesto u životu Crkve, jer je Krist povjerio apostolima i njihovim nasljednicima službu naviještanja Evanđelja i slavljenja svetih otajstava“, poručio je propovjednik, rekavši da je govor Crkve o važnosti duhovnih zvanja govor o srcu njenog života.

„Gdje postoji svećenik, zajednica može slaviti euharistiju, slušati Božju riječ koja se tumači u svjetlu Kristovog evanđelja i nauka Crkve, primati sakramentalno oproštenje i rasti u zajedništvu s Bogom. Svako novo duhovno zvanje predstavlja dar ne samo jednoj osobi nego cijeloj Crkvi, jer se po tom daru nastavlja Kristovo djelo spasenja među ljudima“, rekao je nadbiskup, dodavši da je Crkva od svojih početaka svjesna kako život njene zajednice ovisi o daru duhovnih zvanja. Zato Isus potiče učenike: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu“ (Mt 9, 38).

„U tim Isusovim riječima sadržana je istina o životu Crkve da Kristova zajednica živi od poslanja koje joj je On povjerio. To poslanje ostvaruje se kroz ljude koji su pozvani služiti Božjem narodu. Stoga svećenička i redovnička zvanja predstavljaju jednu od bitnih dimenzija života Crkve, jer je sâm Krist ustanovio apostolsku službu, kako bi njegovo spasenjsko djelo ostalo trajno prisutno u svijetu“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da svijet „nosi u sebi duboku žeđ za Bogom, istinom i nadom. Crkva odgovara na tu žeđ navještajem Evanđelja i slavljenjem sakramenata, a za to poslanje potrebni su pastiri koji će služiti Božjem narodu“.

U susretu Isusa i Samarijanke, koji je bio opisan u navještenom evanđelju, „Crkva prepoznaje i sliku kršćanskog poziva, jer tko je susreo Krista i iskusio živu vodu njegove milosti, želi i druge ljude voditi prema tom izvoru života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je svećenik „pozvan pomagati ljudima, prepoznati njihovu žeđ za Bogom i voditi ih prema Kristu koji jedini može tu žeđ ispuniti“.

U evanđeoskoj slici Samarijanke koja postupno otkriva tko je Isus, od proroka do Mesije, prepoznaje se dinamika svakog kršćanskog poziva, jer susret s Kristom vodi prema poslanju, rekao je nadbiskup.

„Susret s Kristom mijenja njen život i otvara joj novu perspektivu. Ona odlazi u grad kako bi drugima posvjedočila što je doživjela. Tada njen osobni susret s Kristom postaje početak poslanja“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši da onaj tko je susreo Gospodina i okusio dar njegove milosti, želi taj dar podijeliti s drugima. „U srcu svećeničkog poziva nalazi se takav susret s Kristom koji poziva čovjeka da postane služitelj Božje milosti za druge“, naglasio je nadbiskup.

Potaknuo je na molitvu da Bog prati put bogoslova Luke; da ga učvrsti u vjeri, poniznosti i ljubavi prema Kristu i Crkvi te da njegovo srce uvijek bude otvoreno za djelovanje Duha Svetoga, kao i da Gospodin i ubuduće poziva mlade da „velikodušno odgovore na njegov glas i svoj život stave u službu Evanđelja. Neka i po novim duhovnim zvanjima Krist nastavlja svoje djelo spasenja među ljudima, kako bi mnogi mogli upoznati da je on doista Spasitelj svijeta“, poručio je nadbiskup.

Pitanja u obredu primanja kandidature

Među koncelebrantima je bio i vlč. Josip Đurin, prefekt na zagrebačkoj Bogosloviji, a u misi su sudjelovali i bogoslovi sa zagrebačke bogoslovije.

Nakon propovijedi, vlč. Đurin je, prema obredu, pozvao Miletića neka ustane kao kandidat za svete redove, na što je Luka rekao „Evo me“ i pristupio ispred oltara i nadbiskupa.

Potom je mons. Zgrablić rekao da su pastiri i odgojitelji dali o Luki dobro svjedočanstvo kojeg oni s povjerenjem prihvaćaju te mu je postavio dva pitanja: „Hoćeš li odgovoriti na Gospodinov poziv i svoju pripravu tako privesti kraju, da postaneš prikladan za službu u Crkvi što ćeš je u svoje vrijeme primiti po svetom redu?“ i „Hoćeš li svoj život tako oblikovati da Kristu Gospodinu i njegovom tijelu koje je Crkva uzmogneš vjerno služiti?“, na što je Miletić odgovorio: „Hoću“. Na to je mons. Zgrablić rekao: „Crkva s radošću prima tvoju odluku. Bog neka dovrši što je u tebi započeo“. Potom je puk molio Vjerovanje.

Prefekt Đurin i župnik Sikirić o Luki

Vlč. Đurin je rekao da je to radostan trenutak za bogoslovnu zajednicu, da je jedan kandidat službeno predstavljen u svojoj Nadbiskupiji i da je javno pred svima posvjedočio „Evo me, želim ići tim putem“.

„Luka je radostan, veseo, marljiv, uslužan, uvijek je tu. Kad ga kao odgojitelj zovem, uvijek je tu. To je ta radost koju on nosi u srcu, Gospodin ga je zahvatio i želi se radosno dati onome što je Gospodin stavio na njegov životni put, a to je put prema svećeništvu. I koristi sve resurse, što god može, da doprinese našoj zajednici i svojoj mjesnoj Crkvi“, rekao je vlč. Đurin o Luki.

Don Mario Sikirić, župnik Ražanca, rekao je da nikad nije doživio da se ljudi tako nekome raduju kad ga vide, kako su se obitelji radovale Luki kad bi on kao ministrant išao s njim u blagoslov obitelji i koliko ljudi vole susresti ga te da to nikad neće zaboraviti. Podsjetio je da je Luka nastavak dara duhovnih zvanja iz župe Ražanac, odakle su rodom i živući svećenici Pave Zubčić, Jerko Vuleta i Darijo Matak (rodom iz Krneze).

Istaknuo je da se zvanju Luke raduju vjernici Ražanca, a s njima zajedno i vjernici iz ražanačkih filijala koji su došli na to slavlje, iz Jovića, Rtine i Krneze. Luka Miletić rođen je 14. travnja 1999. godine i pohađa treću godinu Bogoslovije u Zagrebu.

Nadbiskup Zgrablić predvodio je tu misu na kraju svog pastirskog pohoda župi Ražanac. Na kraju mise potaknuo je vjernike da započnu s projektnom dokumentacijom i pripremom obnove ražanačke župne crkve. Rekao je da će u toj obnovi crkve pomoći i Zadarska nadbiskupija i poželio da ražanačka župna crkva bude obnovljena za slavlje mlade mise Luke Miletića.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Tradicionalni godišnji susret župnika sjemeništaraca s odgojiteljima u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati gdje se nalaze i dvojica zadarskih sjemeništaraca, održan je u ponedjeljak, 9. ožujka u Zagrebu.

Na susretu je bio i don Zvonimir Mikulić, župnik župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, jer jedina sadašnja dva sjemeništarca iz Zadarske nadbiskupije dolaze upravo iz župe Belafuža – to su sjemeništarci Mihael Bučić i Lovre Bukvić.

Inicijator toga susreta je vlč. Matija Pavlaković, rektor zagrebačkog sjemeništa, u želji da župnici koji imaju sjemeništarce, s odgojiteljima u Sjemeništu, pokušaju zajednički podijeliti odgovornost, brigu i radost rada u pripremi i praćenju kandidata za svećenička zvanja mjesnih Crkava.

Sjemenište trenutno okuplja osamnaest sjemeništaraca iz više biskupija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a njihov odgoj temelji se na tri stupa: molitvi, studiju i zajedničkom životu.

Od 16 župa, iz koliko dolaze sjemeništarci, na susret se odazvalo 13 župnika. Susret je počeo molitvom Srednjeg časa. Rektor Pavlaković predstavio je prijeđeni put od zadnjeg susreta koji je bio 24. ožujka 2025. godine.

Vlč. Pavlaković zahvalio je župnicima na angažmanu te svećeničkom svjedočenju koje se osobito očituje za vrijeme božićnih i uskrsnih blagdana te ljetnih praznika, kada sjemeništarci aktivnije sudjeluju u životu svojih župnih zajednica. Predstavio je život i rad sjemenišne zajednice te aktualne izazove u odgoju mladih koji razlučuju svećenički poziv.

Govoreći o radu sa srednjoškolcima, rektor je naglasio da je to osjetljivo razdoblje života u kojem mladi traže svoj identitet i donose važne životne odluke. Istaknuo je da je zadaća odgojitelja pomoći mladićima da u slobodi i odgovornosti razluče svoj poziv, razvijajući zrelost, karakter i sposobnost trajne odluke.

Podsjetio je i na nezamjenjivu ulogu župnika u praćenju sjemeništaraca. Naglasio je kako mladić nikada ne prestaje biti sin svoje župe te da su podrška, ohrabrenje i jednostavna zainteresiranost župnika često presudni na putu sazrijevanja zvanja. Pozvao je župnike da sjemeništarcima u povjerenim župama daju prostor za uključivanje u pastoral i život zajednice.

Rektor je istaknuo kako je odgoj za svećeništvo zajedničko djelo sjemeništa, obitelji i župne zajednice te da se duhovna zvanja najčešće rađaju uz svećenika koji je blizak mladima i spreman pratiti ih na njihovom putu razlučivanja.

Župnicima je predstavio i sažetak izvještaja o Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu prezentiran biskupima Zagrebačke crkvene pokrajine na njihovoj 65. redovnoj sjednici održanoj sredinom rujna 2025. god. u Biskupskom ordinarijatu u Križevcima. Potom je bila rasprava sudionika.

Poticajni korizmeni nagovor župnicima održao je vlč. dr. Andrija Miličević, župnik župe sv. Ivana Krstitelja u zagrebačkoj Novoj Vesi. Potaknuo ih je na razmišljanje o kušnjama i izazovima s kojima se susreću u svećeničkom životu. Polazeći od evanđeoskih primjera, osobito iz Evanđelje po Ivanu i izvještaja o Isusovim kušnjama u pustinji, govorio je o stvarnosti duhovnih kriza, napasti i osjećaja nutarnje praznine koji se mogu pojaviti i kada je čovjek okružen Božjom milošću. Naglasio je da takvi trenuci ne znače Božju odsutnost, nego mogu biti prilika za dublje povjerenje u Gospodina i obnovu osobnog odnosa s njim.

Istaknuo je važnost prepoznavanja vlastite „duhovne gladi“ i pravilnog odnosa prema postu, molitvi i milostinji tijekom korizme. Upozorio je na napast da čovjek želi sve kontrolirati ili brzo zadovoljiti svoje potrebe, umjesto da ih preda Bogu. „Korizma je vrijeme u kojem svećenik iznova otkriva Božju prisutnost u svom životu, produbljuje molitvu i u konkretnim djelima ljubavi daruje sebe drugima, osobito kroz dar vremena i pažnje prema bližnjima“, poručio je vlč. Miličević.

Rektor Pavlaković župnike je izvijestio o trenutačnom školskom uspjehu i vladanju sjemeništaraca, a novi duhovnik vlč. Matko Filipović predstavio je aktualni duhovni program života u sjemeništu te izložio svoj plan rada. Zajedničkom molitvom okupljenih zaključen je radni dio sastanka.

Susret župnika sjemeništaraca sa šalatskim odgojiteljima završen je zajedničkim ručkom svih sudionika u sjemenišnoj blagovaonici kojem se pridružila i prof. Ljuba Duvnjak, ravnateljica Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti. Nakon ručka, župnici su nastavili druženje sa svojim sjemeništarcima u dvorištu sjemenišnog kompleksa.

Matija Pavlaković

Foto: MBS Šalata u Zagrebu

Korizmenu duhovnu obnovu u ponedjeljak, 9. i utorak, 10. ožujka, u župnoj crkvi sv. Ivana i Pavla u Petrčanima, predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru.

Fra Bojan je naglasio da bismo korizmu trebali iskoristiti da se kroz post naučimo ispravnom odnosu prema vlastitom životu, da se kroz molitvu znamo posvetiti Gospodinu Bogu, a kroz bratsku ljubav da se znamo darovati onima kojima smo poslani, s kojima smo pozvani graditi svoj vlastiti život.

Prvi dan duhovne obnove fra Bojan je posvetio važnosti „riječi“. Služiti se riječima čudesan je dar – mi se sporazumijevamo po riječima koje izgovaramo, kroz komunikaciju izričemo sami sebe. Po riječi stvaramo našu kulturu, oblikujemo svoje odnose – zato je važno je shvatiti snagu riječi. Riječ može biti iscjeljujuća; ako se koristimo dobrim riječima, možemo nekoga iscijeliti. Jednako tako, riječ ima snagu uništavanja – neprimjerena riječ može uništiti čovjekovu nutrinu. Riječ kao što izgrađuje, isto tako može razgrađivati, uništavati, povrijediti. Baš zato smo pozvani paziti na riječi koje izgovaramo u svakodnevnom životu.

Drugi dan duhovne obnove bio je posvećen 15. poglavlju Lukinog evanđelja – prispodobi o milosrdnom ocu.

Analizirajući rečenicu po rečenicu toga, po nekima jednog od najljepših tekstova Evanđelja, fra Bojan ga je povezao s aktualnim trenucima našeg života.

Isus u toj prispodobi govori o odnosima – mi kroz naše odnose očitujemo koliko živimo istinu evanđelja i koliko smo spremni riječ koja nam je navještena utjeloviti u svoj vlastiti život. Grijeh nije ništa drugo nego reći Bogu Ocu: ‘Ja mogu bez tebe’. Grijeh nam se čini privlačan i moćan, a zapravo nas baca na dno. Bog nam daje slobodu i On je nemoćan pred našom slobodom; Bog nas ne želi zarobiti, On nas želi osloboditi. Bog, naš milosrdni Otac, po svome praštanju obnavlja naše dostojanstvo, a naše pokajanje početak je novoga života.

Važno je da prepoznamo sebe kao one koje Gospodin traži, koje Gospodin želi u svojoj blizini, da budemo na njegovu sliku i priliku. Istovremeno, ukoliko živimo u Božjoj blizini moramo imati sućutno srce i biti radosni ako se netko vrati u Božji zagrljaj.

Korizmena duhovna obnova u župi održana je jedanaestu godinu za redom.

Tekst i foto: Irena Nemarić

Križni put vjernika Zadarske nadbiskupije koji je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić održan je u subotu, 7. ožujka, od Kali do Preka na otoku Ugljanu, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjeg Ive Mašine koji je rodom iz Preka.

Mašina je dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Križni put počeo je u župnoj crkvi sv. Lovre u Kalima, nastavljen je hodom kroz prirodu pet i pol kilometara, a završio je kod rodne kuće Mašine u središtu Preka. Po dolasku u Kali, kaljski župljani priredili su slastice i napitke kod župne crkve za okrepu i dobrodošlicu vjernika te su svi sudionici dobili knjižicu „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“. Prije polaska, don Tomislav Končurat, kaljski sin, predvodio je molitvu krunice u kaljskoj crkvi.

Na početku pobožnosti, nadbiskup je potaknuo vjernike da u srcu ponesu vlastite molitvene nakane s kojima idu na taj križni put i da ih prikažu Gospodinu. Tijekom pobožnosti razmatran je prigodni tekst iz knjižice koju je priredio nadbiskup Zgrablić, pod nazivom „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“, s poticajem da se, po primjeru Mašine, produbi vjera oslonjena na Boga, osjetljivost za čovjeka i odgovornost prema Domovini. Razmatranja i molitvene nakane na postajama čitali su predstavnici župa sudionica, sljedećim redom po postajama: prve dvije postaje u Kalima: kaljska bratovština Kaštaldice i krizmanici, pa Sestrunj, Stanovi – Zadar, Tribanj – Krušćica, Ugljan, Vir, krugovi Gospe Šenštatske, bogoslovi, Lukoran, Sutomišćica – Poljana, a zadnje tri postaje u Preku: župljani Preka te preški krizmanici i križari. U nošenju drvenog križa koji je inače iz kaljske župne crkve, kod svake postaje tijekom križnog puta izmjenjivalo se po troje predstavnika iz tih župa koji su nosili križ od postaje do postaje.

Zajedništvo vjernika bilo je veličanstveno dostojanstveno, vjernički sabrano i pobožno jednodušno – u čašćenju Muke našeg Gospodina Isusa Krista i križnog puta života Ive Mašine. Vjernici su jako pažljivo pratili zapisana razmatranja i nakane u knjižici “Križni put trostruke ljubavi” kojeg je priredio mons. Zgrablić te su sami još osobno, dodatno čitali, pratili ono što su pojedinci čitali na postajama, premda je razglas bio izvrstan i sve se moglo čuti. Prizori tolike usredotočenosti svih sudionika na razmatranja bila je zaista dirljiva, svjedočka i znakovita.

Razmatranja Isusovog Križnog puta mons. Zgrablić prožeo je s činjenicima iz života Mašine, pokazavši kako je on nasljedovao Krista u svojim teškim situacijama, do mučeničke smrti u zatvoru u Staroj Gradiški 20. studenog 1961. godine, gdje je bio mučen, trovan i zadavljen, u svojoj 35. godini života. Mašina je bio žrtva komunističkog režima koji ga je progonio zbog javno izražavanih domoljubnih stavova o slobodi hrvatskog naroda, kao i angažirani vjernik laik. Bio je drugooptuženi na političkom procesu Preškoj skupini, osuđen na 15 godina zatvora. Komunističke vlasti uhitile su ga 1957. i onemogućile mu da diplomira započeti studij. Bio je najbolji student povijesti svoje generacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nadbiskup Zgrablić je rekao da je sačuvano 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, nejednake veličine i broja stranica. Mašina u Dnevniku nije pisao samo kronologiju događaja, nego nadasve nutarnja promišljanja, ispovijest svoga duhovnog života i savjesti, koliko napreduje u bogoljublju i čovjekoljublju. Postavljao je sebi konkretne zadatke što treba učiniti, analizirao je kako je živio protekli dan, što je dobro učinio.

Nakon Križnog puta, misno slavlje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija predvodio je nadbiskup Zgrablić. Nadbiskup je u propovijedi razmatrao zapis Mašine na njegov 20. rođendan, 21. srpnja 1947., kada je on u svoj dnevnik zapisao da će se „penjati neumorno do dragih mu zvijezda slobode, ognjišta i Krista“. Tada je napisao i da će cijeniti život, jer on vrijedi koliko vrijede njegovi ideali; da neće „sagnuti šiju ni umrijeti“ i da voli život, jer „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu“.

Za Mašinu, „penjati se prema zvijezdama znači ne pristati na ravnodušnost i mlakost, ne ostati u prosječnosti, na onome „svi tako rade“, „svi su takvi“, nego prihvatiti napor, prihvatiti rane, žrtvu, da bi se ostalo vjerno Idealu što na Nebu sjaji“, rekao je mons. Zgrablić.

Ivine zvijezde „nisu nagrada za osobni uspjeh, nego putokaz u životu kojim treba odlučno ići naprijed. Te zvijezde osvajaju se u vjernosti sebi i Bogu. One ne hrane osobnu taštinu, nego savjest i dušu. Zato njegovo penjanje prema zvijezdama nije uspinjanje prema ljudskoj ispraznoj slavi, nego prema smislu života“, poručio je nadbiskup.

Prva zvijezda o kojoj Ivo sanja je sloboda, ne „politička, shvaćena kao samovolja, nego sloboda savjesti i čovjeka koji ne dopušta da mu istinu određuju strah, ideologija i propaganda; sloboda koja se ne može kupiti povlasticama niti slomiti u tamnici i najokrutnijim batinama, jer je ukorijenjena u čistoj savjesti i ljubavi Kristovoj“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Druga zvijezda je, kako je zapisao, „toplina i ljubav vlastitog ognjišta“. „U vremenu kada su mnogi domovi zbog komunističke bezbožne ideologije bili razarani, mnoga obiteljska ognjišta ugašena nasiljem, strahom i torturom, pljačkom, on sanja toplinu i ljubav vlastitog ognjišta kao potvrdu da čovjek nije stvoren za mržnju, nasilje, zlo, nego za zajedništvo, mir i ljubav“, rekao je nadbiskup. Ivino obiteljsko ognjište ljubavi, sigurnosti i odgovornosti uči „za drugoga potpuno živjeti, ispravno slušajući savjest i Boga, praštati, prihvaćati drugoga, ostajati vjeran ljubavi do kraja“.

„Treća zvijezda o kojoj Ivo sanja je raspeto tužno lice Krista. Raspeti Krist daje smisao slobodi i ljubavi, ognjištu i domu. Kristovo izranjeno lice postaje mjerilo vlastite slobode, mjesto u kojem duša nalazi mir, svoje ognjište“, rekao je nadbiskup.

Naglasio je da Mašina ne piše te riječi živeći „u sigurnosti i miru svoje sobe, nego je već prošao kroz teško iskustvo Bleiburga i Križnog puta svoga naroda, na kojem su stotine tisuće nevinih ljudi izgubili život; Križnog puta gdje je i njegov život bio u opasnosti; osjetio je bol zbog brata kojemu se tu gubi trag, gledao je kako bezbožna ideologija pokušava izbrisati svaki spomen na Krista i Crkvu.

Zato riječi Mašine imaju težinu – jer nisu plod mladenačke mašte i naivnosti, nego duhovnog sazrijevanja u boli i vjernosti idealima usred križa i boli, odluka donesena u slobodi i odlučna volja“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Ivo nije doživio sve što je želio, ali je otkrio bez čega ne želi i ne može živjeti: slobodu, ljubav i Krista. Kad se to pronađe, sve ostalo prestaje biti nužno. Zato kod njega ‘imati’ ne označava posjedovanje, nego pripadnost: ne govori o stvarima koje drži u rukama nego o Istini, slobodi, Kristu u kojem čvrsto stoji. Njegove ‘zvijezde’: sloboda savjesti, ljubav i toplina ognjišta, lice raspetog Krista su svjetlo koje nam omogućuje sigurne korake. Tko slijedi te zvijezde, ima sigurnost da je na ispravnom putu“, poručio je mons. Zgrablić.

Mašina je napisao i da će kao putnik „nositi sa sobom sav umor i patnju koje sretne na putu“. „Putnik zna da put nije uvijek ravan, da će biti prašine, žuljeva, rana, krvarenja, žeđi i umora; ali i da cilj daje smisao svakom koraku. Nositi umor i patnju znači prihvatiti ih kada dođu, ne dopustiti da te ogorče, nego ih pretvoriti u dio hoda prema zvijezdama, prema Nebu“, istaknuo je nadbiskup. Poruka da će “pasti prije nego što sagne šiju“ nije znak Ivine tvrdoglavosti, nego savjesti; ne prkosa, nego granice koju kao kršćanin ne želi prijeći, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su riječi Mašine i danas izazovne, jer čovjek često gubi „istinu zbog komfora, poziva ga se na prilagodbu i očekuje mučeništvo savjesti“. „Zato je i danas snažna poruka Mašine kako sloboda počinje u nutrini, patnja ne mora postati mržnja i da život vrijedi koliko vrijede naši ideali“, poručio je mons. Zgrablić.

Porukom „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu”, Ivo „preokreće uobičajenu ljudsku računicu vremena. Za većinu ljudi život je ono između rođenja i smrti, a vječnost dolazi poslije; kod njega je život već sada uronjen u Vječnost, u Boga, jer pripadnost Kristu mijenja mjeru trajanja života. Čovjek ne postaje vječan tek kad umre, nego kad počne živjeti u zajedništvu s Bogom koji je Vječnost i koju smrt ne može prekinuti“, naglasio je nadbiskup, dodavši kako je Ivina smrt pokazala da budućnost nije bila samo zemaljska.

„Ako je život već sada sudjelovanje u vječnosti, onda nijedna vjernost Bogu nije uzaludna“, rekao je mons. Zgrablić. U odluci hoće li naš život biti samo prolazak vremena ili put prema punini ideala, prema Nebu, nadbiskup je potaknuo „živjeti tako da ništa što prolazi ne bude važnije od onoga što zauvijek ostaje; jer ono što živimo u Kristu ne prestaje, nego se očituje u punini“ nakon smrti, poručio je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, don Filip Kucelin, preški župnik, zahvalio je svim sudionicima Križnog puta, rekavši da je prisutnost svakoga od njih važna i doprinosi širenju glasa svetosti Ive Mašine koji nam je primjer za nasljedovanje, a ne samo da je osoba za sjećanje, bez nastojanja da i mi primijenimo njegova kršćanska načela načela u svom životu. I u Preku su preški župljani priredili slastice i napitke za sve sudionike.

Nakon mise, mons. Zgrablić, svećenici i nekoliko hodočasnika otišli su na obližnji otočić Školjić, gdje je nadbiskup predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod groba Ive Mašine. Posmrtni ostaci Mašine su iz zatvorskih zidina u Staroj Gradiški preneseni u grob na Školjić 24. svibnja 1998., pokraj samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i vladika bihaćko-petrovački g. Sergije susreli su se subotu, 7. ožujka u dvorani Nadbiskupskog doma u Zadru, za vrijeme boravka vladike Sergija toga dana u Zadru.

U pratnji vladike Sergija bili su protoprezbiter-stavrofor Marinko Radmilo i arhiđakon Nemanja Reljić koji su također bili na susretu s nadbiskupom, kao i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru.

Vladika Sergije zahvalio je mons. Zgrabliću na srdačnom prijemu i izrazio zahvalnost za mogućnost pohoda svetišta sv. Šime u Zadru, rekavši kako je blagoslov da se mogao pokloniti pred tijelom, moćima sv. Šimuna Bogoprimca kojega se časti i na Istoku. Nadbiskup Zgrablić darovao je vladiki kip sv. Šime, a vladika nadbiskupu ikonu Majke Božje s Djetetom.

Vladika je pohodio i katedralu sv. Stošije i molio pred moćima sv. Stošije, ranokršćanske rimske mučenice iz vremena Dioklecijanovog progona.

Vladiku i pratnju ispred crkve sv. Šime u Zadru srdačno je dočekao don Damir Šehić, koji je vladiku Sergija upoznao s poviješću crkve sv. Šime i Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi svečevo tijelo.

Vladika je posjetio i Stalnu izložbu crkvene umjetnosti ‘Zlato i srebro Zadra’ gdje se nalaze brojne vrijedne relikvije iz povijesti Zadarske Crkve i pravoslavnu crkvu sv. Ilije u Zadru.

Tekst i Foto: Eparhija Bihaćko – Petrovačka