O temi „Slika muškarca i oca u svećeničkom pozivu“ izlagao je dr. sc. fra Josip Serđo Ćavar na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 15. travnja, u dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.
„Duhovno očinstvo koje svećenik ima kao nezasluženi dar je znak Božjeg očinstva. Došlo je do krize Boga zato što je malo zdravih, normalnih autoriteta u Crkvi, društvu, obitelji. Nedostaje očeva, da bi ljudi mogli spoznati Boga Oca“, poručio je Ćavar, rekavši da i čašćenje svetaca treba voditi vjernike bliže Bogu Ocu.
„Moje iskustvo je da većina vjernika nema pristup Bogu Ocu, ne časte Boga Oca, odnosno, boje se Boga oca, jer su nas tako odgajali, govoreći: ‘Bog će te kazniti’. Kako ću vjerovati u toga Boga? Odgajali su nas preko straha u odnosu s Bogom Ocem“, upozorio je Ćavar, rekavši da svećenik nije otac u prirodnom smislu, nego je otac svima.
Istaknuo je kako se od svećenika očekuje da su iskusni u duhovnom životu, prokušani u duhu; da su i sami svećenici prošli vrijeme osame, molitve, posta.
„Očinstvo je stav srca. Imamo li srca jedni za druge, za ljude koji su nam povjereni, u njihovim pitanjima, problemima, patnjama, nevoljama? Mi ih rađamo za novi život u Kristu, kako je Pavao rekao u svojim poslanicama. Zato naš život ide prema davanju, razdavanju života“, istaknuo je Ćavar.
Mnogi autori navode da se rasipa svećenička uloga, a jača funkcionalni pogled na svećenika; kao da su svećenici postali vršitelji neke sociološke uloge, osobito u zapadnoj Europi, rekao je predavač.
„Puno je organizacije, postajemo djelatnici religijskog servisa, menadžeri, ali u tome nam prijeti da zaboravimo bitno, na otajstvo. Djelovanje se gurnulo u prvi plan, a zapostavilo se biti.
Znamo se natjecati u pastoralnom aktivizmu, tko ima više programa, tko više gradi. Kao da svećeništvo zadnjih šezdeset godina slijedi logiku socijalnih prihvaćenosti, društvenih povlastica ili čak političke moći. Za takvog svećenika se kaže da je poduzetan, snalažljiv. Sve više se govori o svećenicima menadžerima, da trebaju ostvariti neki projekt, upravljati materijalnim dobrima“, rekao je Ćavar, u tom kontekstu govoreći o svećeniku kao humanitarnom radniku, vrsnom organizatoru. Pritom je istaknuo poruku pape Benedikta XVI.: „Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi, kako bi odgovorila potrebama čovjeka“.
„Ako se služba u Crkvi živi isključivo kao socijalna uloga, ona s vremenom postaje sterilna, besplodna, egocentrična, lišena kršćanskog identiteta. Opasnost za svećenika nije nedostatak moći i znanja, nego nedostatak unutarnje dosljednosti, podijeljenosti između onoga što svećenik propovijeda i živi“, upozorio je Ćavar, upitavši kako sâmi svećenici vrednuju svoje svećeništvo.
Naveo je primjer „svećenika graditelja“, koji može pomisliti da njegovo svećeništvo „baš puno ne vrijedi“, ako nije podignuo zvonik ili dvoranu.
Pitanje je i kako je svećenik prihvaćen u društvu, kaže se da se svećenika više tolerira, nego što ga se poštuje. U odnosu na nekad, u suvremenosti svećenika se manje doživljava kao važan doprinos životu zajednice, izgubljen je neupitni autoritet svećenika, rekao je Ćavar, dodavši da ljudi zaziru od „klerikalne moći“ i uopće od autoriteta. „Od 20. stoljeća je kriza autoriteta jer su toliki zloupotrijebili svoj autoritet, pa i u Crkvi“, rekao je predavač. Istaknuo je da ljudi nisu naivni, obrazovani su i prepoznaju ako im se prilazi ‘odozgor’.
„Papa Franjo govori o tri zla koja hrane jedan drugoga kod svećeničkog života: kriza identiteta: tko smo, što smo? Opadanje gorljivosti: kakva je moja gorljivost za to što radim te naglašeni individualizam. Imamo li vremena za zajedništvo, dijeljenje, za razgovor jedni s drugima i s vjernicima“, potaknuo je Ćavar.
Upozorio je na važnost govora o afektivnosti svećenika, odgoju za emocije i načinu komuniciranja, istaknuvši da je afektivnost svećenika „veliko područje kojem se nije pridavalo dovoljno važnosti, a o tome se počelo govoriti“.
„Nije problem u dogmama, Katekizmu ni u kolegijima koje položimo, manualima, nego u našoj ljudskosti. Mislim da je glavni svećenički izazov naša ljudskost, potreba zrelosti u tom području. Kakvi smo u svojoj ljudskosti?
Afektivno zrela osoba ne boji se svojih raspoloženja i emocija, nego ih u sebi registrira i izražava na primjeren način. Hrabro se suočava s problemima. Afektivno zrela osoba ima ravnotežu između hladnoće i glave i topline i srca“, poručio je Ćavar, upozorivši da se nedostaci u afektivnom dijelu mogu nadomjestiti s nečim lošim, poročnim.
„Svećenika treba krasiti pozitivna i čvrsta svijest o vlastitom muškom identitetu i sposobnost uspostave zrelih odnosa s drugim osobama i skupinama. O tome govori Kongregacija za katolički odgoj u smjernicama za psihološke odlike kleričkih kandidata“, rekao je Ćavar.
Upozorio je da se nekada teži krutosti, u društvu je i sve više muškaraca koji su neodlučni, plahi, imaju problema u svojim afektima, svom seksualnom identitetu. „Život osobe traži trajan trud i rad na sebi. Nitko ne može pripremiti svećenika da uredi svoj život na dobar način, ako se sam ne potrudi za svoj duhovni život, za svoje odnose, posao, obveze. Dobri odnosi s Bogom i bližnjima izvlače nas iz egzistencijalnih teškoća“, poručio je Ćavar.
Rekao je i da treba govoriti o samoći svećenika. Mladi svećenici krenu s entuzijazmom, nekad ne bude plodova, ne dobiju podršku starijih kolega, pa se obeshrabre. „Izdržati napetosti u sebi je znak zrelosti. Napetost osobu vodi i k razvoju. Kad se traži dublje predanje u službi, kao da se nekad preplašimo, neki napuste službu, mijenjaju biskupiju“, upozorio je Ćavar, rekavši da obveze u župi „troše svećenika“ i bilo bi dobro da svećenik ima zdravi hobi.
Rekao je da je svećenicima potrebna i emocionalna strana života i dobar sugovornik. Svećenik puno sluša druge o njihovim problemima, u ispovjedi, a i svećenik treba imati osobu s kojom bi podijelio svoje duhovne borbe. Osim kad se ispovijeda, poželjno je podijeliti teškoće s kolegom, razviti odnos povjerenja između svećenika, da mogu jedni drugima pričati o svojim teškoćama, nekome se povjeriti, starijem svećeniku s iskustvom.
Govoreći o dvostrukoj empatiji za Boga i bližnjega, Ćavar je rekao da „nitko ne može biti duhovni otac nekom drugom, dok sam nije bio duhovni sin“.
Rekao je da dosljedan svećenik priznaje svoje strahove nekoj osobi. Nekad svećenik odabire posao i službu za koje zna da ih može obavljati dobro i lako, pa se ne daje potpuno i ne približava svom rastu. „Zato su naši životi relativno sigurni, udobni, ali duhovno mrtvi. Nedostaje im živosti, dubine, inspirativne snage. Zato su važni odnosi, jer odnosi stvaraju najveće radosti.
Koliko se istinski susrećem s drugima? Tko s nekim može korisno provesti vrijeme, zaštićen je od pada“, poručio je Ćavar, dodavši kako stručnjaci kažu da su mnoge bolesti povezane s odnosima.
„Komunikacija s drugima stvara signale u našem mozgu. Negativna, agresivna komunikacija čini nas siromašnijima i utječe na mozak i stanice. Važno je govoriti o našim odnosima i o komunikaciji s Bogom. Komunikacija s Bogom hrani i našu komunikaciju međusobno, s ljudima i susretima. Milost je kadra učiniti nevjerojatne stvari u naravi, ali narav bez milosti ostaje grijehom ranjena narav“, poručio je Ćavar.
Upozorio je da ako svećenik udalji Boga iz svoga života, „igra socijalnu ulogu pred samim sobom, pred očekivanjima društva, župe, biskupa i vjernika. Ako maknemo Boga, rad svećenika postaje filantropizam, gluma, a naš caritas ateistički humanizam. Bog od nas traži da nam jedno uho bude na njegovom, Božjem srcu, a drugo uho na srcu naroda kojem služimo.
To je njegova slika svećeništva – poput ljubljenog učenika čuti Gospodina, čuti svijet. Jedno uho sluša Gospodina, drugo uho sluša čovjeka koji je došao s problemom. Za duhovnika se kaže da je Božji razvođač, Bog – osoba“, poručio je Ćavar.
Rekao je da je celibat srce duhovnog očinstva, a ostvaruje se u dragovoljnom predanju Bogu i služenju ljudima.„Celibat je plodnost. Svećenik mora sebe negdje investirati, dati. Inače postajemo prazni. Po celibatu ostvarujemo ono što sakramentalno i objektivno predstavlja služba svećenika. Celibat je dijeljenje života. Plodan celibat vodi svećeničkoj, pastoralnoj djelotvornosti“, poručio je Ćavar, rekavši da je svećenik pozvan svima se davati.
„Nema rasta gdje se ne investira. Potrebno je širenje unutarnjih kapaciteta. Pitanje je i motiva s kojima je svećenik došao u zvanje. I motivi za zvanje se moraju pročišćavati, jačati, preoblikovati i na njima treba raditi.
„Nesretni život započne neprimjetno i ne izgleda dramatično. To je mlakost, a mlakost je tiho gašenje. To često prijeti. Nije upadljiv pad, nego polagano udaljavanje. Nije otvoreno odbacivanje, nego postupno slabljenje ljubavi. Gospodin ne kori zbog slabosti, nego zbog ravnodušnosti“, poručio je Ćavar.
Rekao je da su i svećenici djeca svoga vremena u kojem je sveprisutan narcizam, gdje se ljudi okreću oko samih sebe. „Narcizam je zaljubljenost u samog sebe. Narcis posvećuje sebi puno empatije, a to bismo trebali davati jedni drugima. Narcizam je bolest srca, ‘iskrivljeno’ srce. Narcis se lako uvrijedi, često odgovara s poniženjem, ima manjak samokritičnosti. Ljudi ga puno ne zanimaju, osim ako on od toga ima koristi“, rekao je Ćavar.
Upozorio je na sklonost da svećenik pita što mu se sviđa, a ne što je važno za njegov razvoj, svećeništvo, pri čemu zaboravlja što je bitno.
„Za pronalaženje životnog smisla treba zaboraviti na sebe, uzdići se iznad sebičnosti i usmjeriti na nešto ili nekoga iznad sebe. U samotranscendenciji čovjek zaboravlja sebe. Sveci su potpuno nadišli sebe. Pozvani smo na svetost.
Bitno poslanje svećenika je da se usmjeri iznad sebe, na susret s drugim čovjekom“, potaknuo je Ćavar, rekavši da je povratak duhovnom očinstvu ljekovit u identitetu svećenika.
Upozorio je i na krizu blizine u odnosu s ljudima. Važno je da svećenik razluči poticaje duha u drugima, da prati, osluškuje, usmjeri, a ne da kaže drugome što treba raditi. Ljudima treba dopustiti da se izreknu i onda ih usmjeriti.
Papa Benedikt XVI. poticao je na traženje susreta s ljudima. „U srcu Crkve i u Kristovom srcu ima mjesta za svakoga. Ljudi to mogu otkriti po našem posvećivanju njima. Uložiti sav život u spasenje povjerenih duša, preuzeti odgovornost za drugoga.
„Svećenik koji iz života vjernika ne crpi nadahnuće za svoj život, pastoral, osobnu molitvu, ohladi ljude za sebe i Boga. Trebamo približavati ljude Bogu. Prijateljevanje s Bogom i braćom ljudima je poziv svećenika.
Najvažniji smo kao posrednici Božjeg milosrđa, da i mi imamo iskustvo predati Bogu svoje rane i slabosti, umjesto da ih skrivamo i njima se opravdavamo“, potaknuo je Ćavar, rekavši da se kroz duhovno vodstvo svećenički profil jača i produbljuje.
Predavač je istaknuo važnost odvijanja procesa u ljudima, u svećenicima, u zajednicama koje su im povjerene. Potaknuo je da se napusti način autoritativnog vodstva i davanje gotovih, brzih odgovora.
Ići ususret drugima, više nego čekati da oni dođu nama. Biti Crkva koja izlazi, po tome se svećeništvo može obnoviti. Biti Božja prisutnost u svijetu je izvor svećeničke radosti koju ne može pomutiti napast, grijeh ili trend ovoga svijeta“, poručio je Ćavar.
Iz svoje prakse kroz studij i kao odgojitelj bogoslova, Ćavar je upozorio kako smatra da se u formaciji nedovoljno radi na tome da se svećenici formiraju kako bi bili duhovna pratnja ljudima i zajednicama. Smatra da je u formaciji velik naglasak na teologiji, polaganju predmeta, spekulativnom dijelu, iako je to važno.
Ćavar smatra „gorućim pitanjem“ formaciju vjernika laika „koji se bude i kojima je Drugi Vatikanski koncil dao puno prostora“, smatrajući jako važnim da svećenici prate i pomažu sazrijevanje vjernika lajka. I to je razlog potrebe govora o duhovnom očinstvu, jer to uključuje da svećenici budu zreli ljudi, istaknuo je Ćavar, smatrajući da „ima bjegova u nezrelost“. U molitvenom dijelu rekolekcije, euharistijsko klanjanje u sjemenišnoj kapeli predvodio je don Slavko Ivoš.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
