USKRS: PROPOVIJED mons. Milana Zgrablića u katedrali sv. Stošije

16.04.2024.objavio: Urednik

Draga braćo i sestre!

1.   Isus je uskrsnuo. Novi život je stvoren. Novi život nam je darovan. Neka vam svima bude RADOSTAN I SRETAN USKRS! Ovo je dan što ga za nas učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!

2.   Uskrs je dan koji nam vjerno prenosi radosnu poruku o Isusu iz Nazareta koji je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, otvorivši nam time novu mogućnost smislenog života na zemlji i vječnu radost u nebu. Danas ispovijedamo zajedno s mnogim generacijama prije nas ono što su nam vjerodostojno posvjedočili i svojom krvlju zapečatili apostoli, mnogi sveci, mučenici, blaženici; ono što su nam prenijeli naši očevi i majke, djedovi i bake, mnogi naši preci u ispovijedanju iste vjere, ovo što nam svjedoči ova katedrala i svi kršćanski sakralni objekti, sva bogata kršćanska materijalna i nematerijalna duhovna i kulturna baština, stvorena tijekom dva tisućljeća. Prenijeli su nam Radosnu vijest kako je „Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer bijaše Bog s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao… I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje… svjedocima od Boga predodređenima“ (Dj 10, 38-40), očevicima, onima koji su s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih (usp. Dj 10, 38-41).

     Uvijek su kršćani nanovo proživljavali i „prvog dana u tjednu“, danu novog stvaranja, danu koji učini Gospodin, slavili Isusovo uskrsnuće, kako bi s njime srasli u život i uskrsnuće (usp. Rim 6,5), kako bi s Kristom bili suuskrsli (usp. Kol 3,1) i napredovali na životnom putu kao „hodočasnici nade“ prema mjestu „gdje Krist sjedi s desna Bogu“ (isto). Uvijek iznova kršćani su otkrivali i sve dublje uranjali u neizmjerno bogatstvo vjere koja je živa i djelotvorna u njihovu životu i po kojoj im je život „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3), kako bi se jednom u punini života „s njime pojavili u slavi“ (Kol 3,4).

3.   Uskrsni izvještaji koje su nam ostavili novozavjetni spisi govore nam kako živjeti s Kristom nakon njegova uskrsnuća. Sveti nam Ivan Evanđelist donosi u 20. poglavlju opis dva osobna susreta s Isusom Uskrslim; ponajprije susret s ljubljenim učenikom, Ivanom, (rr. 1–10), zatim susret s Marijom Magdalenom (rr. 11-18). Taj smo ulomak danas slušali u liturgiji. Slijedi zatim opis zajedničkog susreta s Uskrslim gdje su učenici, bez Tome, zatvoreni u sobi od straha od Židova (rr. 19-28) i zaključuje sa susretom s Uskrslim Isusom koji proglašava blaženim one koji ne vide, a vjeruju (r. 29). Susretom koji nas čini blaženim.

     Ovi izvještaji iz Ivanova evanđelja i drugih evanđelista međusobno se razlikuju i time prikazuju različite aspekte Isusova uskrsnuća (dobivamo puniju sliku: rekli bismo, 4D izvješće), ali govore i o različitim iskustvima života s Uskrslim Kristom. Svima je zajedničko ono temeljno: prazan grob, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim; susret s Onim kojeg odmah nisu mogli prepoznati, već kasnije po Riječi, u pripravljenoj ribi i kruhu, u lomljenju kruha. Svim piscima je zajednička nakana, a to je: uključiti čitatelja ili slušatelja u ono što pripovijedaju, kako bi njihovo iskustvo postalo i iskustvo onoga do kojega je Radosna vijest dospjela.

4.   Vjera koju ispovijedamo u činjenicu Isusova uskrsnuća nije slijepa ili lakovjerna. Vjera nam pomaže da najdublje možemo prodrijeti u stvarnost značenja događaja Isusova uskrsnuća. Mi vjerujemo njihovim riječima, vjerujemo njihovom svjedočanstvu, gledamo njihovim očima događaj koji nam prenose. Ali i onaj koji je vidio i onaj koji nije vidio može nositi isto iskustvo: iskustvo da pripadamo Isusovoj ljubavi, da nas ljubav Uskrslog Gospodina obuzima kad promatramo kako je Jedan za nas umro (usp. 2 Kor 5,14), da živimo od njegove punine (usp. Iv 1,15), da smo po Njemu postali „novo stvorenje“ (2 Kor 5,17), da smo po Njemu pomireni s Bogom i s Njime, da nam se ne zbrajaju naše opačine, već smo po Njemu postali dio pravednosti Božje (usp. 2 Kor 2, 19-21); iskustvo da smo po njemu postali ljubljena „djeca Božja“ (Iv 1,12); iskustvo da je moguć „novi život“ po Duhu koji rađa plodovima: ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti, dobrote, vjernosti, uzdržljivosti (usp. Gal 5,22); iskustvo da nismo Bogu stranci, već prijatelji (usp. Iv 15 ,14), kojima Bog ni svoga Sina nije uskratio kako bi nam s Njime sve darovao (usp. Rim 8,32); iskustvo da Bogu možemo klicati Abba! Oče! (usp. Gal, 4,6); iskustvo da smo suuskrsli s Kristom koji je prvina usnulih (usp. Kol 2,12)…

5.   Zastanimo, braćo i sestre, nad Ivanovim izvješćem iz liturgije današnjeg Evanđelja, kako bismo mogli proživjeti poruku koju nam Ivan želi prenijeti, kako bismo u iskustvu Marije Magdalene prepoznali sami sebe i Uskrslog Gospodina. Marija je „ikona“, „tip“ Isusovog učenika, a ono što se događalo u Marijinoj duši u Isusovoj blizini, naše je iskustvo koje nam pomaže „vidjeti“ Gospodina i prepoznati našeg Uskrslog Učitelja.

     Sv. Ivan nam opisuje susret Uskrslog Isusa s Marijom Magdalenom. Marija iz Magdale je stajala pod križem Isusovim za vrijeme Isusove muke i umiranja (Iv 19,25). Marija je žena iz koje je Isus, prema pripovijedanju sv. Luke, istjerao sedam zloduha (Lk 8,2). Marija je imala težak život u kojem su zle sile vladale njezinom dušom. S Isusom je doživjela snagu Božje ljubavi i ljepotu slobode od ropstva zla. Marija je u kući farizeja miomirisima pomazala Isusu noge i otirala ih svojom kosom (Iv 11,2). Tada je čula Isusove riječi kako se opraštaju mnogi grijesi onome koji mnogo ljubi (usp. Lk 7,47). Marija je vidjela gdje su položili Isusovo mrtvo tijelo. Marija je susrela uskrslog Gospodina.

     Život Marije Magdalene je slika našeg života. Razmišljajući o Isusovoj muci i sudjelujući u obredima Velikog petka, i mi smo stajali pod Isusovim križem i promatrali njegovu muku i njegovo umiranje, iz ljubavi za nas. Mi smo na Veliki petak cjelivali Isusove rane na križu i mazali ih miomirisima naše vjere, zahvalnosti, kajanja, ljubavi i prijateljstva. U svetoj uskrsnoj ispovijedi, iz naše duše Gospodin je, kao iz života Marije Magdalene, otjerao sve zloduhe koji su nas mučili i darovao nam slobodu djece Božje. Iskusili smo kako kroz otvoreno i probodeno Srce Isusovo na križu, kroz njegovu ljubav, možemo, poput Marije, ući u Isusovo srce i biti dionici njegova milosrđa. I nas ljubav prema Gospodinu vodi prema njegovu praznom grobu, ali i uskrsnuću.

      Isusovo uskrsnuće se događa „prvog dana u tjednu“.  Prvi dan je početak stvaranja. Bog u Mariji Magdaleni i svima koji nosimo njezino iskustvo počinje stvarati novi život, novo iskustvo života s uskrslim Učiteljem.

     Marija dolazi na grob u zoru, u „rano ujutro, još za mraka“ (Iv 20,1). Zora počinje u zadnjim trenucima noći i počecima svjetla novog dana. U zori su još zajedno tama i svjetlo. U zoru sunce već obasjava nebo, ali njegove zrake još nisu na zemlji. U Marijinoj duši je svjetlo ljubavi prema Gospodinu, ali i mrak tuge zbog odsutnosti onoga koga ljubi. Novi dan i zora slika je duše Marije Magdalene koja je spremna za susret s Uskrslim. Ovaj novi dan i zora slika je našeg iskustva koje nas želi voditi u suživot s Uskrslim.

      Marija dolazi na grob. Marija je na grobu, još za mraka, sama. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ljubav prema Gospodinu daje novu snagu ljubavi.

      U ovih samo deset redaka iz današnjeg Evanđelja, početka 20. poglavlja Ivanova Evanđelja, grob se spominje čak sedam puta. Očito je grob protagonist čitavog izvještaja.

      Grob je spomen na osobu kojeg njeguju živi, kako bi bilo živo djelo onoga koga ljube.

     Našim njegovanjem spomena na Isusov život, budimo u sebi ljubav prema njegovu djelu i vršenju njegovih riječi, kako bi se Bog u nama nastanio. “Ako me tko ljubi,“ govori Isus svojim učenicima, „čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv. 14,23).

     Marija opazi da je kamen s Isusova groba dignut. Gledati u grob i kamen koji je bio nad grobom slika je naše duhovnosti, naše molitve, našeg razmatranja, u kojem ćemo vidjeti kako je Onaj koji je sišao u grob naših grijeha, koji je na sebe uzeo našu krivicu, radi našeg opravdanja (usp. 1 Pt 3,24), kamen s groba pomaknuo. Zar i mi ne kažemo nakon svake ispovijedi da nam je „kamen pao sa srca“? Snaga Božja diže kamen s Isusova i našeg groba. Gospodin je ušao u naš grob kako bi pomaknuo kamen koji nas odvaja od života.

     Ono što Marija vidi znak je nezamislivog, ali stvarnog. Marija još nije razumjela da ljubav pobjeđuje smrt, da ljubav vodi do susreta s Uskrslim.

     Što čini Marija? Trči učenicima. S iskustvom Marijina duha i nama se uputiti Isusovim učenicima. Marija trči. I nama je to učiniti bez odgađanja, žurno. Među učenicima pronaći Petra koji nosi duboko iskustvo kako Gospodin ostaje nama vjeran, unatoč našoj nevjernosti. Sresti ćemo drugog učenika. Drugoga, ne samo kao jednoga od njih dvojice, nego i drugačijeg, Ivana, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, koji je stajao zajedno s Isusovom Majkom Marijom, Marijom Magdalenom i drugim ženama pod Isusovim križem, onaj koji je sebe nazivao „onaj koga Gospodin ljubi“ (Usp. Iv 13,23). I nama je zajedno ići na Isusov grob svega onoga što on označava, osvjedočiti se da je prazan i poput Ivana povjerovati. I nama je upoznati Pisma koja će zagrijati naša srca kako bi nam se u „lomljenju kruha“ otvorile oči i kako bismo prepoznali nazočnost Uskrslog Gospodina (usp. Lk 24, 13-25).

6.   Uskrsli Isus neka nam bude radost naših dana, nada naše budućnosti, život naše sadašnjosti i vječnosti. Još jednom: SRETAN VAM USKRS. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. ožujka 2024.