Sjednica Povjerenstva za osobe s posebnim potrebama i njihove obitelji, invalide, obitelji branitelja i žrtve Domovinskog rata održana je u svečanoj dvorani  sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u četvrtak, 22. veljače, pod predsjedanjem
predstojnika don Anđelka Buljata.

Na sjednici je dogovoreno da će se Križni put za hrvatske branitelje i njihove obitelji, u kojem su pozvani sudjelovati svi članovi braniteljskih udruga i civilnih stradalnika Domovinskog rata iz Zadarske županije, i svi drugi koji to žele, održati na petu korizmenu nedjelju, 17. ožujka s početkom u 15 sati, od mjesta Radošinovac na brdo Kamenjak u zaleđu Vrane. Nakon pobožnosti Križnog puta će biti mogućnost za ispovijed, a potom misno slavlje na brdu Kamenjak.

Na vrhu brda Kamenjak nalazi se kapelica Svih svetih koja je podignuta iznad jame u kojoj su kosti ubijenih civila u Drugom svjetskom ratu. U spomen na žrtve Drugog svjetskog rata, kapelicu je 13. lipnja 1995. blagoslovio zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Nadbiskup Oblak predvodio je na toj lokaciji prvu pobožnost Križnog puta kojega je blagoslovio 1995. godine.

Križni put prema Kamenjaku i kapelicu izgradili su prognani Polačani od 1991. do 1995. godine. U to vrijeme župnik u Radošinovcu bio je don Igor Ikić, sadašnji dekan dekanata Zadar – Zapad, koji je bio u dnu te jame duboke 57 metara i vidio kosti stradalnika. Kamenu kapelicu izgradili su župljani Polače i susjednih mjesta. U jami su kosti 87 Hrvata iz ravnokotarskih mjesta, najviše iz Polače – 42 Polačana ubijeni su na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1944., a u jami su i kosti ubijenih ljudi iz Raštevića, Lisičića i Podgrađa.

Inače, svake godine na Veliki petak, pripadnici Hrvatske vojske i policije i drugi sudjeluju u pobožnosti Križnog puta od zaseoka Bakovići u podnožju Križnog puta do brda Kamenjak. Tu inicijativu bio je pokrenuo don Tomislav Baričević,  nekadašnji vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji.

Šesta sjednica Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Filipa Kucelina održana je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u petak, 16. veljače.

Zadaća toga Povjerenstva je promicati poznavanje svećenika Zadarske nadbiskupije ubijenih iz mržnje prema vjeri u procesu kauze i među narodom održavati sjećanje na primjere izvrsnosti kršćanskih svjedoka uopće, obilježavajući to prigodnim crkvenim događajima na razini Nadbiskupije.

Na sjednici je dogovoreno da će se na proljeće u Novigradskom dekanatu čije je središte župa sv. Josipa u Obrovcu, u suradnji sa župom sv. Jurja u Kruševu, hodočašćem vjernika Zadarske nadbiskupije i prigodnim duhovnim programom obilježiti 80. godišnjica stradanja (1944.-2024.) fra Ante Pavlova, don Ante Adžije i vjernika laika iz Kruševa koje su partizani i četnici ubili u Drugom svjetskom ratu. Samo u Drugom svjetskom ratu stradalo je 150 mladih Kruševljana, a Kruševljani su stradali i u Domovinskom ratu.

Pavlov je bio župnik Kruševa, ubijen u 40.-oj godini života, a Adžija je bio župnik Starigrada – Paklenice, ubijen u 64.-oj godini života. Obojica svećenika su duhovno podignuli kršni i nekad oskudni podvelebitski kraj gdje su djelovali. No, tim ljudima svojim osobnim angažmanima i radom darovali su neizmjernu pomoć i u materijalnoj egzistenciji koja je njihova ostavština do danas – omogućili su ljudima Kruševa i Starigrad – Paklenice vodoopskrbu pitkom vodom izgradnjom vodovoda. Velika je simbolika u tom daru vode dvojice svećenika, fra Ante i don Ante koji su ljude darovali osnovnim životnim sastojkom, vodom, naviještajući Isusa Krista kao izvor žive vode. Privodili su ljude tom nepresušnom, božanskom vrelu vječnog života za kojim ljudi žeđaju, u duhu Isusovih riječi Samaritanki koje joj je uputio upravo na zdencu: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti kaže: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“.

Iz biografija Pavlova i Adžije

Fra Ante Pavlov bio je župnik Kruševa od 1933. do 1944. godine. Rođen je 1905. u Kaštel Gomilici gdje je završio Osnovnu školu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a teološki studij na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. U Franjevački red stupio je 1922. na Visovcu, a za svećenika je zaređen 1928. godine. Nakon nekoliko godina pastoralnog rada u raznim župama, 1933. postaje župnik Kruševa. Kao poduzetan i sposoban svećenik, organizirao je gradnju vodovoda u Kruševu, od izvora Osojnice na brdu Orljaku do sredine sela. Tom vodom Kruševljani se i danas služe.

Tijekom Drugog svjetskog rata, samozatajni župnik fra Ante bio je uz svoj narod. Pred Božić 1943. partizani su provalili u župnu kuću, uhitili fra Antu te su ga s trojicom kruševskih župljana: Stipanom Anićem, Ivanom Šošom i Rokom Erslanom, odveli i zatočili u selo Žegar u kojem su živjeli pravoslavni. Mjesec dana su ih mučili i ubili 22. siječnja 1944. U izvješću karinskog gvardijana fra Krune Tadina Provincijalatu piše: „Fra Ante je bio silno mučen, izvadili su mu oči naživo i onda je ubijen iz puške, 22. siječnja 1944. godine”.

Uspomena na fra Antu i sada je zahvalno prisutna u Kruševu. Na inicijativu bivšeg kruševskog župnika fra Ivana Nimca, o 75. obljetnici fra Antine mučeničke smrti, 2019. župa sv. Jurja u podnožju župne crkve podigla je brončani kip fra Ante koji ga prikazuje kako iz svojih ruku nudi vodu za piće, uz izvor vode osojničke, „jer je kao Isus dao svom narodu krv i vodu“, navodi Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja čiji je bio član. Kip fra Ante Pavlova visok 2,20 m izradio je akademski umjetnik Maroje Batić, lijevan je u ljevaonici ‘Ujević’ u Zagrebu.

Don Ante Adžija je rođen 7. svibnja 1880. u Sinju gdje je završio franjevačku klasičnu gimnaziju, a potom je kao mladi franjevac bio u novicijatu u Kruševu. U Šibeniku je završio studij teologije i filozofije. Za svećenika je zaređen 1902. godine. Kao franjevac je služio u Karinu, župnik je bio u Zlopolju (Drniški dekanat, Šibenska biskupija) i Kruševu. U svojoj 44. godini života prelazi u dijecezanske svećenike Zadarske nadbiskupije te je od 1923. godine, zadnjih 20 godina života bio župnik u Starigrad – Paklenici. Don Ante je sa svojim starigradskim župljanima vlastitim rukama 1930. godine izgradio zavjetnu crkvicu Velike Gospe na Velikom Rujnu, planinskoj visoravni Velebita na približno 1000 m nadmorske visine, gdje se puk do danas svake godine u velikom broju okuplja osobito na slavlju svetkovine Velike Gospe. Kao ljubitelj prirode i Gospin štovatelj, tu je crkvicu pohodio i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić.

Don Antu su uhitili četnici 1. travnja 1944. u župnoj kući u Starigradu. Na leđa su mu stavili veliki teret streljiva i uputili su se s njim prema Obrovcu.  Potom su zapalili župnu kuću koja je bila ruševina sve do 1970. godine. Putem su don Antu mučili i nakon dva dana ustrijelili na livadi. Zemni ostaci njegovog tijela su 1959. godine preneseni na groblje u Starigrad – Paklenicu.

Svjedočanstva o djelovanju svećenika Zadarske nadbiskupije u Domovinskom ratu

U suradnji ta dva nadbiskupijska Povjerenstva, za kauzu i za branitelje, a na prijedlog don Kreše Ćirka, župnika Obrovca i člana Povjerenstva za kauzu, odlučeno je da će Zadarska nadbiskupija prirediti izdanje – monografiju o djelovanju svećenika Zadarske nadbiskupije u Domovinskom ratu.

U svakom postupku za kauzu vidi se koliko su dragocjena prikupljena svjedočanstva i koliko vrijede zapisi i svjedočanstva suvremenika i ljudi koji su poznavali  živote osoba za koje se pokreće proces kauze. U poznavanju teške situacije u društvu i Crkvi u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i poraću kada je stradalo puno klera i vjernika laika, domoljubno osvještenih i ubijenih baš zbog svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi, osobito je potreban doprinos i vrijedna su svjedočanstva ljudi iz toga vremena, a među njima su mnogi već stari ili su i umrli.

Da bi se od zaborava i nepoznavanja sačuvalo sjećanje na doprinos svećenika Zadarske nadbiskupije i prenijela istina o stradanju hrvatskog naroda i Crkve u Domovinskom ratu budućim generacijama, Zadarska nadbiskupija će sabrati svjedočanstva zadarskih svećenika koji su tijekom Domovinskog rata djelovali na ratištima, bili su kao župnici uz svoj narod, s njima i kao prognanicima i izbjeglicama.

Također, u poraću, upravo se u gradu Zadru i župama Zadarske nadbiskupije molilo za oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka iz haškog zatvora, jer i u poraću i u naše vrijeme neki nastoje relativizirati istinu o Domovinskom ratu i izjednačavati krivnju između Hrvatske koja je bila napadnuta zemlja i žrtva i Srbije koja je, s četnicima i tzv. JNA, izvršila agresiju na Hrvatsku.

U prilog trajnog zapisa i svjedočanstva još jednog teškog vremena u povijesti hrvatskog naroda i Crkve, kada se krvlju branila i stvarala samostalna hrvatska država, tim jedinstvenim izdanjem svjedočanstava želi se predstaviti i na trajni spomen ostaviti vrijedno i požrtvovno crkveno, duhovno i tjelesno zalaganje i izlaganje svećenika Zadarske nadbiskupjie u Domovinskom ratu u kojem je srušeno oko stotinu crkvenih zdanja. Bili su prognani desetci tisuća stanovnika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, s posljedicama rana i tragovima stradanja koji su vidljivi i godinama poslije. Nadbiskupija i svećenici učinili su puno u povratku vjernika na njihova ognjišta, čemu se obnovom i izgradnjom obnovljenih ili potpuno novih crkava u cijelosti bio posvetio blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

Na obje sjednice bio je i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je praktičnim smjernicama uputio na realizaciju pojedinih događaja i podržao prijedloge rada tih Povjerenstava.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Treća sjednica Povjerenstva za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Žarka Relote održana je u srijedu, 21. veljače u svečanoj dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Na sjednici je dogovoreno kako će izgledati Obiteljski dan Zadarske nadbiskupije koji će se održati u subotu, 13. travnja, na vanjskom prostoru ispred crkve sv. Barbare u župi Rođenja BDM u Privlaci.

Cilj toga susreta je doprinijeti doživljaju vjernika da je i Nadbiskupija obitelj, odnosno zajednica obitelji, poticati osjećaj kako je lijepo imati obitelj i pripadati obitelji, zajednici. Susret je i u službi izgradnje nadbiskupijskog zajedništva u kojem su pozvane sudjelovati sve generacije vjernika koje i čine obitelj. Tim susretom želi se pokazati da je Nadbiskupiji stalo do obitelji, da se ohrabri obitelji, moli za njihovu snagu u vremenu kada je teško živjeti obiteljski sklad i zajedništvo te da se doživi ljepota obiteljskog i nadbiskupijskog zajedništva. U odazivu za taj susret važna je animacija župnika, da se na osobiti način obrate obiteljima u svojoj župi i potaknu ih na sudjelovanje u tom događaju koji ima duhovnu, sakramentalnu i rekreativnu dimenziju.

U tom smislu, neposredno prije održavanja susreta, predstojnik Relota predložio je da se u župama odvijaju dodatna okupljanja obitelji, pobožnosti i moli s nakanama za obitelj, da se istakne značenje i uloga obitelji u Crkvi i društvu.

Dan obitelji Zadarske nadbiskupije će početi u 10 sati, a svećenici će od početka biti na raspolaganju za ispovijed. Predviđeno je da do 10,30 prigodni program izvede zajednica ‘Marijina djeca – Da, Mama!’ pod vodstvom vjeroučiteljice Nade Šarlije koji su jako aktivna duhovna i kreativna zajednica djece iz župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru.

Od 10,30 do 11 sati, vjernicima će svjedočanstvo predstaviti molitvene zajednice među kojima su članovi supružnici i više članova jedne obitelji. U 11 sati svečano misno slavlje će predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Predstavnici obitelji iz više župa će čitati Molitvu vjernika, s posebno napisanim zazivima za nakane blagoslova obitelji. Nakon mise predviđen je rekreativni program u kojem bi sudjelovale obitelji u igrama te vjeronaučni kviz.

Tjedan dana poslije tog događaja, u subotu, 20. travnja, u župnoj dvorani u Ninu će se održati susret s rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim osobama. Na tom susretu će se predstaviti značajke i poticaji pape Franje iz njegove pobudnice Amoris laetitia i pape Ivana Pavla II. iz njegove pobudnice Familiaris Consortio – Obiteljska zajednica – pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu. Tim susretom Nadbiskupija želi poručiti ljudima u tom stanju da su i oni subjekt Božje ljubavi i da imaju svoje mjesto u Crkvi. Želi ih se potaknuti da se ne osjećaju isključeno iz života župe i Crkve, iz suradnje sa župnicima i svećenicima. Želi se potaknuti na destigmatizaciju njihovog položaja u kojem su se našli iz raznih razloga i promicati poštovanje njihovog dostojanstva kao osoba. Na susretu će ih se upoznati s mogućnostima koje im Crkva pruža u svom zajedništvu te će im se predstaviti i pravni aspekti njihovog sudjelovanja u pastoralu Crkve, iz perspektive kanonskog prava, s obzirom na stanje u kojem se nalaze.

Tijekom svog pontifikata, papa Franjo isticao je u raznim prigodama da je obitelj antropološka društvena i kulturna činjenica koju se ne može određivati ideološkim pojmovima koji se po zalaganju nekih ideoloških grupacija jave u određenom povijesnom razdoblju. Papa Franjo upozorava da „postoje oblici ideološke kolonizacije koje žele uništiti obitelj“.

Kao što je narod zreo reći ‘Ne’ pojedinim političkim kolonizacijama, Papa potiče da i u obiteljima „trebamo biti jako mudri i jako snažni, jaki da se kaže ‘Ne’ ideološkim kolonizacijama obitelji“. Papa je ukazivao i na prijetnje da se redefinira institucija braka kao i na nedostatak otvorenosti životu. Upozoravajući da je prijetnja obitelji prijetnja sâmom društvu, papa Franjo podsjeća i na poticaje sv. Ivana Pavla II. da „budućnost čovječanstva dolazi kroz obitelj. Obitelji treba zaštititi kao blago i hraniti ih molitvom i primanjem sakramenata“.

Ističući da je zajedništvo muškarca i žene „prirodno, temeljno i prekrasno dobro za osobe, zajednice i cijela društva“, papa Franjo je rekao da „djeca imaju pravo odrastati u obitelji s ocem i majkom koji su sposobni stvoriti povoljno okruženje za razvoj djeteta i njegovo emocionalno sazrijevanje”.

„Bog je povjerio zemlju savezu muškarca i žene. Ako oni ne uspiju, svijet će postati suh, u njemu više neće biti osjećaja, a nebo nade će se zamračiti. Znakovi su već tu, vidimo ih i zabrinjavaju nas. Zemlja je ispunjena skladom i povjerenjem kada se dobro živi savez između muškarca i žene. Ako muškarac i žena traže ovaj savez među osobom i s Bogom, bez sumnje će ga naći“, ohrabrio je papa Franjo na Općoj audijenciji 2015. godine, upozoravajući na tendenciju suvremene kulture koja zanemaruje savez između muškarca i žene.

„Gubitak je za sve, osobito mlade, kada društvo podcjenjuje stabilan i plodan savez između muškarca i žene. S ljudskim temeljima, potpomognuti milošću Božjom, možemo planirati bračnu i obiteljsku zajednicu za cijeli život. Bračna i obiteljska zajednica je ozbiljna za svakoga, ne samo za vjernike“, poručio je papa Franjo na Općoj audijenciji 2015. godine.

U duhu tih poticaja pape Franje i Učiteljstva Crkve, u podršci vrijednosti i promicanju zaštite obitelji, Zadarska nadbiskupija želi s ta dva nadbiskupijska susreta biti glas obitelji i obiteljima dati glas; okrijepiti ih u poslanju odgajanja i podizanja života u zahtjevnoj egzistencijalnoj i duhovnoj stvarnosti koju žive.

Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je dao praktične smjernice u realizaciji navedenih susreta te je podržao i ohrabrio članove Povjerenstva u organiziranju tih događaja na razini Nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, objavio je Proglas povodom početka hodočasničke sezone župa Zadarske nadbiskupije u svetište sv. Šime u Zadru koja započinje u subotu, 24. veljače.

Hodočasnička sezona u subotu će započeti slavljem mise s blagoslovom djece u 18 sati koju predvodi don Damir Šehić. Uz organizirana hodočašća župa iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, pozivaju se vjernici da kao pojedinci ili zajednice hodočaste u to drevno svetište grada Zadra te pohodom počaste relikviju proroka Šimuna iz Jeruzalema čije se neraspadnuto tijelo već osam stoljeća čuva u Zadru.

Vrijeme hodočašćenja će trajati do osmine blagdana sv. Šime i završit će misom sa svečanim Tebe Boga hvalimo na kraju 40-satnog klanjanja u srijedu, 16. listopada 2024. godine.

Providonosno je da osmina od blagdana završava na blagdan sv. Hedvige, svetice čiju relikviju od 14. studenoga 2023. također posjeduje svetište sv. Šime, kao dar krakowskog metropolite. Sv. Hedvigu, poljsku kraljicu, Poljaci nazivaju ‘kraljicom majkom’, a ona je po majci hrvatskog podrijetla. Sv. Hedviga je kćer hrvatsko – ugarske kraljice Elizabete Kotromanić koja je u 14. st. kao zavjetni dar dala izraditi Škrinju sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo. Na stražnjem dijelu Škrinje u reljefnom prikazu nalazi se prizor kraljice Elizabete i njene tri kćeri kao djevojčice, među kojima je i lik malene Jadvige.

Upućenim Proglasom o početku hodočašća, don Damir poziva pojedince, grupe, zajednice i sve ljude dobre volje da pohode svetište sv. Šime i u njemu mole milost pred relikvijom svetog Šimuna pravednika koji je na svoje ruke primio dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu. Tada je sv. Šimun u djetetu Isusu prepoznao obećanoga Mesiju i rekao za njega da je ‘Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga’.

Od ove godine, hodočasnička misa u svetištu sv. Šime će se slaviti svake subote u 10 sati, pred otvorenim sarkofagom sv. Šime u kojem se nalazi svečevo tijelo, iznad glavnog oltara u prezbiteriju svečeve crkve.

„Svetište sv. Šime predstavlja molitvenu i oazu mira za grad Zadar i Zadarsku nadbiskupiju. Ono u svojoj tišini prima vjernike u prisutnost sv. Šime, a kroz stoljeća su, prema vlastitim kazivanjima vjernika, brojna uslišanja vjernika po zagovoru sv. Šime. To je svetište života koje je osobito značajno danas, u vremenu kada prevladava kultura zatvorena rađanju života, što potvrđuje i demografska situacija našeg naroda.

Živimo u izazovnim i zahtjevnim vremenima naročito za odgoj i razvoj mladih te preporučam roditeljima i svima da se sv. Šimi utječu osobito za potrebe djece, mladih, kao i za zaštitu života od začeća do prirodne smrti“, rekao je don Damir. Šehić ističe da je svetište sv. Šime u Zadru nezaobilazno odredište hodočasnicima na putu prema drugim hodočasničkim središtima, npr. prema Međugorju. Osobito tijekom ljeta svetište pohode brojni turisti i budu zadivljeni tim velikim duhovnim, crkvenim i kulturnim blagom koje se nalazi u Zadru.

„Naša dužnost, kao svećenika i vjernika Zadarske nadbiskupije je toga velikog sveca širom otvoriti ljudima i svijetu i prikazati ga, predstaviti vjernicima kako bi ga mogli častiti i po njegovom zagovoru zadobiti milosti zdravlja duše i tijela i zaštitu od nevolja života; da kroz njih prođu duhom i snagom Isusa Krista i sv. Šime“, poručio je don Damir.

Novost iz svetišta sv. Šime je i mrežna stranica toga svetišta čija je poveznica www.svetiste-sv-sime.com na kojoj se nalaze podaci o svetištu i obrazac putem kojega će se zainteresirani moći prijaviti za pohoditi svetište sv. Šime. Ispunjavajući obrazac za prijavu organiziranih hodočašća grupa i zajednica, čuvar svetišta će hodočasnicima omogućiti vodstvo kroz svetište i mogućnost slavlja mise u crkvi sv. Šime. Suvremeni dizajn i sadržaj stranice svetišta sv. Šime tehnički je realizirao i izradio mag. inf. rač. inf. Paško Ivanović iz Kistanja, računalni stručnjak i web dizajner koji je izradio i novu mrežnu stranicu Zadarske nadbiskupije krajem 2023. godine.

„Molimo za mir u svijetu i blagostanje svakog čovjeka. Starce neka utješi i ohrabri, mladima neka ulije nadu i radost, svima neka donese mir i pouzdanje. Molimo da svi koji pohode ovog Božjeg ugodnika, budu uslišani za milosti koje po njegovom zagovoru mole“, poručuje čuvar svetišta don Damir u Proglasu povodom početka hodočasničke sezone u svetište sv. Šime.

Ines Grbić

Županijsko stručno vijeće vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola u Zadarskoj nadbiskupiji održano je u subotu, 17. veljače, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade u Zadarskoj nadbiskupiji, na početku susreta govorio je vjeroučiteljima o preventivnoj metodi odgoja mladih prema metodi don Ivana Bosca. Don Bosco je mlade usmjeravao na dobro u vjeri, vođen razumom i ljubaznošću, u ozračju povjerenja. Ishodište preventivnog odgoja je kršćanska ljubav. Don Bosco potiče da se odgajatelj potpuno posveti mladima koje treba izgraditi i u poštene građane, da ispravno žive slobodu i budu društveno odgovorni u radu i ljubavi prema bližnjemu. Odgajatelj mladima treba na razuman način obrazložiti to što predlaže kako bi mladi to razumjeli, da im dođe do srca zašto je to dobro za njih i da se u tome vrijedi zauzeti za svoj napredak. Bog koji je ljubav potiče osobu da bude strpljiva, milosrdna. Ljubav potiče odgajatelje i na ljubaznost prema mladima kojima treba pokazati da ih Bog ljubi.

Nakon izlaganja, don Ivan je predvodio pobožnost križnog puta u sjemenišnoj kapeli, potom i misno slavlje. Autor križnog puta ‘Milosrđe mi je milo’ je vjeroučitelj Radovan Librić, u kojem su razmatrana duhovna i tjelesna djela milosrđa.

U propovijedi misnog slavlja, don Ivan je rekao kako vjeroučitelji po svom zvanju imaju prigodu svaki dan susretati mlade, među kojima neki imaju teškoće u životu. „Vjeroučitelji rade s drugim ljudima, među povjerenom djecom. Najlakše je raditi s onima s kojima se dobro slažemo, u slučaju vjeroučitelja, s mladima  koji su dobri, koji ne rade probleme. Ali, ne smije se ‘otpisati’ onoga tko ima teškoće. Baš tu se može učiniti. Ne smije se nikoga zanemariti, treba raditi i s dobrima, nadograđivati dobro koje već imaju. Ali, kad si prekinuo lanac lošega u nečijem životu, to je neizmjerno veće“, poručio je don Ivan, izražavajući razumijevanje da je naporno raditi s nekim gdje treba uložiti više energije. Ali, kad tu čovjek uspije, rađaju se najveći plodovi.

Neki učenici nisu zadovoljni sa situacijom u obitelji, razredu, školi. Ako im vjeroučitelji pomognu da se može nešto promijeniti, u njima se počne rađati nada da je moguće drugačije. „Zato mora zasjati svjetlo da oni vide: ‘Nisam zadovoljan, a moguće je da budem zadovoljan’. Kao vjeroučitelji, to imate priliku činiti svaki dan. Neki ljudi nemaju tu priliku. Ali, vjeroučitelji svaki dan dolaze ususret nekome kome mogu pomoći da nešto nabolje učine u svom životu“, potaknuo je don Ivan.

Takvu mogućnost i promjenu nabolje mladima je nudio don Bosco, a to je don Ivan istaknuo i razmatrajući navješteno Evanđelje o promjeni života carinika na Isusov poziv. Cariniku nije nedostajao novac, uzimao je od drugih porez. Bio je uspješan, poslovni čovjek koji ima sve što mu treba, sam određuje koliko će od koga uzeti poreza i koliko će sebi uzeti dodatno, osim onoga što treba dati Rimljanima. „Zato je zanimljivo, kad mu Isus kaže: ‘Pođi za mnom’. Nije mu ništa tumačio, samo mu je to rekao. On je ustao i pošao za njim. Zašto je pošao za njim, ako mu je bilo tako dobro? Ako ima sve što treba, nitko mu nije nadređen, sam odlučuje o radnom vremenu, koliko će sebi zadržati, ništa mu ne nedostaje. Zašto je on ustao i pošao za Isusom? Odgovor je vrlo jednostavan – zato što nije bio zadovoljan! Da je on bio zadovoljan sa svojom situacijom, sa svojim poslom, da je on bio s tim sretan, on bi ostao u tome“, istaknuo je don Ivan, naglasivši: Jedna od najgorih stvari u duhovnom životu je kad je osoba zadovoljna.

„Čovjek koji je zadovoljan, neće se pomaknuti. Njemu je dobro i neće se pomaknuti s mjesta. Tek kad čovjeku nije dobro, onda se pomakne. Zato je nezadovoljstvo u duhovnom životu ključno. Ako nema nezadovoljstva, ništa se neće dogoditi. Čovjek se neće promijeniti. Dok god je njemu trenutno dovoljno dobro, zadovoljan je s plaćom, neće se dogoditi promjena. Zato je jako važno prepoznati svoje nezadovoljstvo i reći sebi: ‘Ja s nečim nisam sretan. Nešto tu nije dobro, a moglo bi drugačije’.

Tek kad čovjek vidi da može drugačije, da nije zadovoljan, onda počinje tražiti, naći načina. ‘Nije dobro, nisam zadovoljan, što mogu napraviti?’. Cariniku je bio dovoljan jedan jedini poziv: ‘Pođi za mnom’. I na taj poziv on kreće. Zato što u sebi misli, drugdje će biti bolje. ‘Ako napravim taj korak, nešto će se promijeniti’. Odustao je od nečega što je imao: posao, puno novca, odjedanput je postao nekakav učenik koji nema novca, koji iznad sebe ima Isusa Krista koji mu govori što da radi. A prije toga je sam sebi određivao što će i kako raditi“, rekao je don Ivan. U tome se sastoji Isusova rečenica: ‘Moj jaram, moje breme je lako’. „On je to breme, taj jaram uzeo na sebe, Isusa Krista, koji govori što i kako bi trebalo. Bio je slobodan. Gledajući ovozemno, situacija se promijenila na gore. Odjedanput nemaš novca i imaš nekoga ‘nad glavom’ koji ti govori što da radiš. Ali, imate sretnog čovjeka.

Zato je jako važno prepoznati svoje nezadovoljstvo, znati reći, Nisam zadovoljan s tim i tim. Onda se vidi koliki je blagoslov savjesti koju nam je Bog dao. Jer mi u savjesti nekad  nismo zadovoljni. Izgleda kao da čovjek sve ima, a u svojoj savjesti osjeća da nije kako treba. I savjest ga gura, ‘Pa budi zadovoljan. Napravi nešto’. To je teški korak, kad čovjek treba u nekom trenutku reći ‘Pogriješio sam, žao mi je, oprosti, Gospodine’. Reći bližnjemu, ‘Oprosti’. To izgleda kao gubitak, osoba izgubi svoju slobodu, odlučivao je sam što je dobro. S druge strane, osoba dobiva mir, zadovoljstvo.

Savjest nas itekako gura. Savjest je naš blagoslov. Mi ne volimo što nam drugi govori, najradije bismo da nam savjest nikad ne prigovara. Nego da je sve što napravimo, uvijek ispravno. Taj blagoslov savjesti koja nam prigovara je potreban čovjeku, da ga gura. Daje ti priliku da napraviš još korak bliže Gospodinu. Kad on kaže, ‘Pođi za mnom’, kad to čuješ u svojoj savjesti, da taj korak napraviš“, potaknuo je don Ivan.

Šibalić je naglasio i da nekad ono što osoba čini nije grijeh, ali je pitanje zdrave pameti. „Ovo što radim, nije grijeh, ali moglo bi bolje. Zdrav razum čovjeku govori: ‘Napravi to’. Zdrav razum je isto blagoslov, dar. Nema svatko dar razuma. Dar razuma je dar Duha Svetoga. Ako osoba ima taj dar, ako u svom razumu vidi da bi neke stvari trebalo mijenjati, učini to. Ne radi ni sada grešno. Ali, ako bi radila drugačije, bilo bi bolje.

Nezadovoljstvo koje se rađa i zdrav razum koji osobi prigovaraju, treba poslušati. Nezadovoljstvo koje se rađa kad osobi bližnji prigovara, kad kaže da nešto promijeni, to je blagoslov. Najgore je oko sebe imati prijatelje koji će cijelo vrijeme govoriti da je sve što čovjek radi ispravno. Onda se osoba neće promijeniti, ostat će nerazvijena. Kad nam osoba kaže da nešto promijenimo, nama to nije drago, nezadovoljni smo. Ali, puno važnije od nezadovoljstva je što ta osoba meni govori istinu. Ako je istina to što kaže, poslušaj ga. Ne trebamo slušati svakoga u onome što nam nešto kaže. Zato imamo dar zdravog razuma.

Razluči! Taj netko kaže nešto što se mene tiče i što ima smisla. Kad čovjek promijeni neku stvar, napravi veliki korak. Jako je dobro osluškivati svoju savjest, osluškivati zakon kojeg nam Gospodin daje, zakon ljubavi, što govore bližnji, nadređeni, savjest, zdrav razum, zakon kojeg Crkva jasno definira“, rekao je don Ivan, istaknuvši: svatko treba gledati u čemu je bolestan, gdje osobi treba  liječnik. „Zato je dobro reći: ‘Bolestan sam, nisam zadovoljan, boli me nešto. Isuse, izliječi’“, potaknuo je don Ivan Šibalić.

Susret je organiziran u suradnji s Katehetskim društvom ‘Sveti Krševan’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Tradicionalna Korizmena akcija Zadarske nadbiskupije ove godine namijenjena je za pomoć obiteljima u potrebi u župama Zadarske nadbiskupije. Tim povodom zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je okružnicu svim župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji kao poticaj na animaciju vjernika za sudjelovanje u akciji.

„Korizma nam svake godine daje jedinstvenu priliku da dublje razmišljamo o smislu i vrijednosti svoga kršćanskog života. Tijekom tog vremena poziva nas da uz molitvu i duhovnu obnovu budemo milosrdniji prema drugima, čineći konkretna djela ljubavi i dijeleći svoja dobra s potrebnima. ‘Korizmena akcija’ znak je naše vjere djelotvorne u ljubavi koja nas podsjeća na važnost prepoznavanja odraza Kristova lica u potrebama naših bližnjih, kao i pomoć onima koji nas trebaju“, poručuje nadbiskup Zgrablić, potičući župnike da se akcija provede tijekom cijele korizme, na način koji odgovara prilikama u župi.

Prema prijavama župnika i temeljem njihovog poznavanja potreba u župi, prikupljena sredstva će se namijeniti, posredstvom župnih caritasa, za pomoć obiteljima u Zadarskoj nadbiskupiji koje su u najvećoj oskudici. „Želimo dati svjedočanstvo djelotvorne vjere i ljubavi i svoj korizmeni obol upraviti prema našoj braći i sestrama koji su u potrebi“, poručuje mons. Zgrablić.

Uz vjernike u župama, u Korizmenoj akciji mogu sudjelovati svi ljudi dobre volje, koji su željni podržati potrebe obitelji, stvarnosti u kojoj se prenosi život, odgaja za vrijednosti i potrebna je pomoći i ohrabrenja u svom egzistencijalnom, materijalnom i duhovnom pogledu. Svojim rođenjem u obitelji, Isus je posvetio svaku ljudsku obitelj.

Prethodnih godina, sredstvima prikupljenima u Korizmenoj akciji Zadarske nadbiskupije pomognute su razne potrebe zdravstvenih i socijalnih ustanova u mjesnoj Crkvi, ljudi u Vukovaru i BiH, potrebe naroda u inozemnoj zemlji pogođenog posljedicama elementarne nepogode te potrebe misija u svijetu.

Ovogodišnjom Korizmenom akcijom ulazi se u sâmo tkivo Nadbiskupije, u njene obitelji i to na razini svih župa. Obitelj je osnovna stanica društva i Crkve, a župa je temeljna jedinica pastoralnog djelovanja Crkve u čijem je poslanju važno karitativno djelovanje, odnosno, sustavno uređeno postojanje župnih caritasa u redovitosti života župe.

Stoga će ovogodišnja Korizmena akcija biti izraz ljubavi po darivanju vjernika i povezanosti središta Zadarske nadbiskupije i njene cjeline prema obiteljima u svim župama, posredstvom mreže župnih caritasa – i na taj način gradeći i učvršćujući nadbiskupijsko zajedništvo, s pogledom prema obiteljima u potrebi te pruženom rukom blizine i pažnje koja vrednuje dostojanstvo svake obitelji te želi ohrabriti obitelji čiji je status najviše ugrožen.

Uplata za pomoć obiteljima u potrebi može se izvršiti na sljedeći račun

Nadbiskupski ordinarijat Zadar

IBAN: HR53 24070 001 10 0041 082

Poziv na broj 02 536

Nadbiskup Zgrablić u svom dopisu župnicima podsjeća i potiče da vjernici podrže i akciju „Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“. „Svrha Tjedna solidarnosti je ne samo materijalna pomoć, opstanak Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, osobito u dijelovima u kojima su egzistencijalno ugroženi, nego i jačanje međusobne povezanosti na duhovnoj i svakoj drugoj razini između Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na takav način uistinu ‘zajedno hodimo’ s vjernicima BiH, hodeći tako stopama našega milosrdnog Učitelja“, poručuje mons. Zgrablić. Milostinja prikupljena na Treću korizmenu nedjelju, 3. ožujka, u crkvama diljem Zadarske nadbiskupije, u cijelosti je namijenjena za programe Caritasa u Bosni i Hercegovini.

I.G.

Na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’, u subotu, 10. veljače, dr. Vlatko Grković izlagao je o temi ‘Izvanbolnička skrb bolesnika’, a Sonja Šare, mag. med. techn. o temi ‘Osobno iskustvo u radu i skrbi o starijim i bolesnim osobama’.

„Zašto nedužni pate? To je stijena na kojoj počiva ateizam. Nikakve pozitivne znanosti ne mogu ugroziti postojanje Boga nego to – zašto Bog dopušta patnju, ako je apsolutno dobar i apsolutno svemoguć? Sva skolastička cjepidlačenja ne mogu otupiti oštricu toga mača. U romanu ‘Kuga’ Alberta Camusa ateist s dušom kršćanina gleda dijete koje umire od kuge i koje proživljava posljednje trenutke. I kaže: ‘Dok sam se pitao zašto to dijete pati, ono je, prije nego je izdahnulo, zauzelo položaj Raspetoga. Eto obzorja na kojem možemo samo naslutiti smisao patnje“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj skup. Kotlar je istaknuo kako liječnici, predavači na tom skupu, govore i kao vjernici koji u svom liječničkom pozivu pronalaze dodatnu motivaciju u obavljanju toga poziva koji nije samo stručna medicinska profesija. Medicina i egzaktna znanost ne mogu dati sve odgovore. I u liječništvu je važna duhovna dimenzija i svijest o ograničenosti ljudskih dosega i mogućnosti.

Dr. Vlatko Grković, predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, pohvalio je skup i zbog govora o duhovnoj dimenziji zdravstvene skrbi i povezivanja u zajedništvo. Istaknuo je da biti liječnik nije samo profesija, nego i poziv. „Jao nama ako ne činimo dobro, ako ne pomažemo bolesnima, potrebitima i umirućima. Život je vrijedan svake minute, do zadnjeg daha“, poručio je dr. Grković, istaknuvši da u afirmaciji života i bolest i smrt treba smatrati sastavnim dijelom života.

„Smrt dolazi na kraju i to je dio života. Smrt je biološka činjenica svake ljudske egzistencije, bilo bi krajnje nerazborito ignorirati je. No, čovjek zbog ranjenosti svoje naravi grijehom podsvjesno odvraća pogled od smrti i trudi se urediti život tako da izbjegava suočiti se s činjenicom smrti. Sv. Franjo je tepao sestrici smrti. Vidimo ljude koji bježe od bolesti, smrti“, upozorio je dr. Grković, istaknuvši potrebu da se čovjek pita o Bogu kao najosobnijem i najsredišnjijem pitanju vlastite egzistencije.

Izvanbolnička skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i zdravlja bolesnika, ali i njihovih obitelji, zajednice i društva. Palijativna skrb usmjerena je poboljšanju stanja bolesti u kojem smrt postaje jako izvjesna.

„Suočavanje s teškom bolešću i smrću uvijek je suočavanje sa smislom i besmislom, uspjehom i neuspjehom, nadom i beznađem. Bitno je shvaćanje važnosti nemoći koju doživljavamo u svom životu, ne bojati se nemoći. Ne treba od nje bježati. Smrt mora biti vraćena u život kao prirodni proces“, poručio je dr. Grković.

„Važno je pričati, tješiti, ljubiti“

Palijativna skrb nastoji spriječiti patnju, suzbiti bol i očuvati najbolju kvalitetu života do smrti. „Djelujemo u skladu s liječničkom etikom i načelima pravednosti, poštovati dostojanstvo, ne naškoditi i činiti dobro – milosrđe. Za dobru izvanbolničku skrb, pa i palijativnu, potrebna je dobra komunikacija sa zdravstvenim djelatnicima i njihova međusobna komunikacija; uključivanje osobnih uvjerenja, kulturnih, duhovnih, oslobađanje emocionalnog stresa i druge psihičke patnje, mogućnost odlučivanja o terapijama, svjesnost o značenju onoga što se događa – objasniti pacijentima, pričati, emocionalna potpora obitelji i prijatelja, okruženje izabranim ljudima“, rekao je dr. Grković.

Liječnici su zatrpani s puno obaveza, često su na rubu snaga, s dvostrukom satnicom, s puno prekovremenih sati. „Kako sve to raditi bez ljubavi, kako bez vjere? Mnogi kažu: ‘Ja to nikad ne bih mogao raditi, za ne znam koje novce’. Problemi su manjak medicinskog osoblja, nepovezanost, nekomunikacija i nedostatna suradnja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, što dovodi do zbunjenosti oboljelih, čestih obraćanja hitnim službama i opetovanim hospitalizacijama koje su se velikim dijelom mogle izbjeći da je pacijent prethodno imao adekvatnu izvanbolničku skrb i podršku u rješavanju svojih nejasnoća, potreba i problema, kad nije bila potrebna hospitalizacija“, rekao je dr. Grković. Boravak u dnevnim bolnicama djelomično rješava stanje pacijenata, poboljšava kvalitetu života, no većina osoba zahtjeva intenzivniju skrb.

Dr. Grković istaknuo je važnost komunikacijskih vještina u palijativnoj skrbi. „Bez dobre komunikacije nema dobre i kvalitetne medicinske skrbi koja je u palijativnoj medicini težak i zahtjevan posao. Kad treba komunicirati s bolesnikom i njegovom obitelji liječnici su previše zaposleni, u žurbi. Komunikacija treba biti s entuzijazmom, odgovornošću, vjerom, ali i svijesti da i zdravstveni profesionalci nose svoju anksioznost, strahove i druga ograničenja. I liječnici su ljudi. Komunikacija kao vještina zahtijeva edukaciju i vježbanje“, rekao je dr. Grković, poručivši: „Važno je pričati, tješiti, ljubiti“.

U Hrvatskoj godišnje umire oko 52 000 osoba, od toga 26 000 do 46 000 (50-88 %) treba palijativnu skrb, a 10 % treba specijalističku palijativnu skrb. Od zloćudnih bolesti umire 13 000 ljudi.

Hospicijski pokret u svijetu počeo je 1960.-ih godina u Velikoj Britaniji, a 1970.-ih u Kanadi i SAD-u, iz potrebe da se bolesnika sasluša i obrati pozornost na njegove potrebe. Osnivačica pokreta je engleskinja Cicely Saunders koja je radila u hospiciju sv. Josipa od 1957. do 1967. gdje je proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog raka. Ona je rekla: „Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege“.

Počeci palijativne skrbi u Hrvatskoj su u proljeće 1994. kad je organiziran prvi simpozij ‘Hospicij i palijativna skrb’ u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu. U jesen te godine osnovano je Hrvatsko društvo za hospicij i palijativnu skrb u Hrvatskom liječničkom zboru. Inicijatorica i organizatorica oba ta događaja bila je neurologinja dr. Anica Jušić, izabrana za predsjednicu toga Društva. Dr. Jušić je 1999. osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija kao logističku potporu, počeli su tečajevi za hospicijske dobrovoljce. U prosincu 1999. bila je prva interdisciplinarna hospicijska posjeta. U jesen 2002. otvoren je regionalni Hospicijski centar uz podršku Ministarstva zdravstva RH kao centar za hospicijske i kućne posjete, supervizijske i didaktičke sastanke i tečajeve. Počela se razvijati služba žalovanja, ambulanta za boli i palijativnu skrb. Pokrenute su akcije Ostani uz mene, Čini dobro, Osjećaj se dobro i druge edukacije. Centar za palijativnu medicinu i medicinsku etiku te komunikacijske vještine otvoren je 2010., a 28. siječnja 2013. otvoren je prvi hospicij u Rijeci. Analize pokazuju da većina ljudi želi umrijeti kod kuće. „Treba povezati znanje, duhovnost i praktični život. Budimo jedni drugima svjetlo“, potaknuo je dr. Vlatko Grković.

„Važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške“

Medicinska sestra Sonja Šare radi 12 godina u Medicinskoj školi Ante Kuzmanića u Zadru gdje poučava predmet ‘Zdravstvena njega starijih osoba’, kojeg predaje i na studiju sestrinstva na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru.

Šare je 20 godina radila u Domu za starije i nemoćne u Zadru koji skrbi za više od 400 korisnika. Taj Dom radi na dvije lokacije u Zadru te u Preku i Salima. Šare  pohodi Domove kao vanjski suradnik te je opisala kako starije osobe doživljavaju dolazak u instituciju. Prije su ljudi umirali u svojim kućama, a sada stariji ljudi masovno borave u domovima za stare. „Prema istraživanjima, odlazak iz vlastitog doma predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u životu starije osobe, prilagođavanje na nove kapacitete i nove mogućnosti života gdje se starija osoba podlaže strogim pravilima institucije. To utječe na njihovo tjelesno i mentalno zdravlje“, rekla je mag. Šare, istaknuvši da su neki ljudi u Domu sretni, a neki ne. Radila je na istraživanju 300 ispitanika, među kojima su 150 bili smješteni u Domu, a 150 u svom obiteljskom domu. Kod te dvije skupine ispitivali su povezanost depresije, anksioznosti i samopoštovanja. Istraživanje je pokazalo da osobe koje žive u Domu imaju niže samopoštovanje, veću anksioznost i veću razinu depresije od ispitanika koji žive u vlastitom kućanstvu.

„Ispitivala se povezanost i socijalne podrške i sreće. Korisnici u Domu imaju manju percipiranu socijalnu podršku i manju razinu sreće od ispitanika u vlastitom kućanstvu, premda u Domu imaju više socijalnih kontakata. Pohode ih medicinsko osoblje, liječnici, radni terapeuti i pomoćno osoblje. Ti kontakti su  česti i gusto raspoređeni tijekom jednog dana. Nasuprot tome, neki u vlastitoj kući nemaju ni jednog socijalnog kontakta tijekom dana, žive i u osamljenim kućanstvima. No, u pitanju percipirane socijalne podrške, načina na koji oni to doživljavaju, ispitanici u vlastitom kućanstvu kažu da imaju veću socijalnu podršku od ispitanika u Domu. Jer su na prvo mjesto stavili podršku koju dobivaju od supružnika, odraslih članova obitelji i osobe koja s njima živi. Dakle, važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške koju dobivaju. Sukladno tome rasla je i padala razina sreće“, rekla je mag. Šare. Starije osobe u svom kućanstvu imaju snažnije percipiranu socijalnu podršku, iako je broj njihovih socijalnih kontakata značajno manji od smještenih u Domu. Mag. Šare je potaknula da se s različitim aktivnostima prevenira osjećaj osamljenosti i na vrijeme prepozna kad korisnici nisu sretni.

Mag. Šare govorila je o njezi starijih i iz perspektive obrazovnog sustava. Što nastavnici čine da pripreme mlade medicinske sestre i tehničare za sigurnu i učinkovitu skrb za starije i bolesne koji borave u institucijama i u kućama. U većini naših zdravstvenih ustanova su osobe starije od 60 godina.

U demografiji je povećani udio starijih osoba, naročito bolesnih, te su Ministarstvo zdravstva RH i strukovna Agencija formirali novo petogodišnje obrazovanje medicinskih sestra i tehničara. To je donijelo veliki napredak u poučavanju skrbi starijih po većem broju sati predavanja i vježbi koje mladi provode u domovima za stare gdje učenici i studenti mogu raditi svaki dan. I na studiju sestrinstva se povećao fond sati predavanja, seminara i vježbi. Na diplomskom studiju sestrinstva postoji kolegij Gerijatrijska palijativna skrb. Mnogi znanstvenici pišu o starenju, kako pomoći starijim osobama da prihvate sve što starenje donosi.

Među osnovnim ljudskim potrebama je i vjerska potreba

U poučavanju mladih treba omogućiti sadržaje po kojima bi pravovremeno prepoznali potrebe starijih i nemoćnih, da s njima suosjećaju i provode učinkovitu njegu. Mag. Šare je upozorila da se malo govori o zlostavljanju starijih. Ono se rijetko prijavljuje zbog srama i nelagode starijih osoba jer su zlostavljači najčešće članovi obitelji i to je teško priznati. Šare je to istraživala prije 12 godina, kada o zanemarivanju i zlostavljanju starijih osoba nije bio objavljen nijedan rad. Šare i kolegica napisale su stručni članak o ulozi i važnosti medicinske sestre da prepozna zanemarivanje i zlostavljanje starije osobe.

Medicinska škola u Zadru unaprijedila je rad kroz različite programe i  sadržaje o zdravstvenoj njezi starijih osoba, u želji da se kroz obrazovanje medicinske sestre na vrijeme pripremi kvalitetnom radu kako bi doprinijeli da bude manje poteškoća. To je više od udžbeničkog poučavanja, koriste različite suvremene metode poučavanja u skrbi za starije osobe.

„Zdravstvena njega u radu medicinskih sestara utemeljena je na teoriji poznate američke medicinske sestre Virginije Henderson koja govori o 14 osnovnih ljudskih potreba, a jedna od njih je i zadovoljenje vjerskih potreba, i o tome poučavamo. Kroz nastavni modul stavlja se naglasak i na aktivno zdravo starenje, na prevenciju sve prisutnijeg bolesnog starenja“, rekla je mag. Šare. Učenici zadarske Medicinske škole poučavaju se i specifičnosti rada sa slijepim i osobama s poteškoćama s vidom. Za pristup starijoj slijepoj osobi i pomoć da ima bolju kvalitetu života išli su na praksu u takav centar u Sloveniji. Učenici obilježavaju Svjetski dan bolesnika i druge tematske dane, sudjeluju u misi u Domu za stare, potaknuti da imaju snage, volje i motivacije izdržati u radu s bolesnima.

„Rad i poučavanje naših učenika završava na prekrasnom mjestu, kod crkve sv. Donata u Zadru, gdje učenici Medicinske škole na kraju pete godine dobivaju svjedodžbe i odlaze u proces rada, u želji da će iskustva koja smo im prenijeli u školi i uz molitve u koje ih preporuča i svećenik u Domu, naći svoje mjesto u ustanovama da što kvalitetnije i dostojanstvenije skrbe za starije. Kaže se: „Lako je dostojanstveno živjeti. Ali, kako dostojanstveno patiti i kako dostojanstveno umrijeti? To je puno teže. Na to pitanje i mi u obrazovnom sustavu i svi koji rade u zdravstvenim i socijalnim ustanovama moramo pronaći odgovor i puno snage, da se prebrode sve teškoće u radu“, poručila je mag. Sonja Šare.

U osvrtu na to izlaganje, don Valter je rekao: „Dobro je da u odgojno – obrazovnom sustavu, u radu s mladima, imate ljudski i duhovni pristup, da kod njih osvještavate kako prilaziti tom jako zahtjevnom pozivu. Reklame za medicinske škole su jako lijepe, s nasmijanim licima mladih. A stvarnost medicinskog osoblja u praksi je puno teža. No, težina i je ljepota toga poziva, ako joj čovjek ispravno pristupi. Moramo pronaći načine dobrog življenja, da bismo mogli pronaći načine dobrog umiranja“, poručio je don Valter Kotlar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara – Zadar (HKMUST) proslavila je 30 godina svoga duhovnog i humanitarnog djelovanja, ispunjenog brojnim inicijativama pomaganja potrebnima, u četvrtak, 8. veljače u HNK Zadar.

Ta Udruga tijekom protekla tri desetljeća je najviše prepoznatljiva, prisutna i radom najintenzivniji subjekt u duhovnom i materijalnom kontinuitetu suradnje sa zdravstvenim i socijalnim ustanovama u Zadarskoj nadbiskupiji i osobnim susretima koje ostvaruje sa štićenicima i korisnicima tih ustanova.

HKUMST Zadar redovito organizira brojne humanitarne akcije koje i prelaze granice Zadarske nadbiskupije, brojna hodočašća u domovini i svijetu ne samo za svoje članove i uopće vjernike Zadarske nadbiskupije nego i za invalide, bolesne i ljude u potrebi. Organiziraju i pokreću brojna karitativna i duhovna djela ljudima u različitim egzistencijalnim i zdravstvenim potrebama. Uz svoje marljivo članstvo koje čine medicinske sestre i tehničari iz cijele Zadarske nadbiskupije, imaju niz podupiratelja i dobročinitelja koji s njima čine već uigranu i aktivnu veliku suradničku mrežu dobrote i pružanja pomoći u pastoralu za bolesne, nemoćne i druge potrebite u Zadarskoj nadbiskupiji.

I svoju visoku godišnjicu djelovanja htjeli su obilježiti misleći ne samo na sebe, nego kako i u toj svečarskoj prigodi pomoći drugome. Stoga su organizirali humanitarni koncert za pomoć beskućnicima u opremanju Prenoćišta zadarskog Caritasa. Na koncertu su nastupili Emanuel, fra Marin Karačić i Vanessa Mioč.

Članovi HKUMST-a Zadar rade i na svojoj redovitoj duhovnoj i stručnoj formaciji i njeguju zajedništvo u redovitosti svojih tjednih i izvanrednih susreta. Okupljaju se svakog utorka u prostoru svoje Udruge u Zadru. Gostuju im razni predavači, svećenici i stručnjaci te organiziraju održavanje raznih seminara i duhovnih obnova.

„Temelj naše udruge je Isus Krist, Otac koji brižno brine nad nama, Duh Sveti voditelj, nadahnitelj i poticaj, a Majka Marija primjer i zagovornica. Na prvo mjesto stavili smo molitvu, u osobnom životu i na zajedničkim susretima. Tako je nastajala i dalje se nastavlja rijeka koja je tekla u naša srca, a iz naših srca do brojnih drugih, do kojih mnogi ne dođu“, rekla je s. Melhiora Biošić, počasna predsjednica HKUMST-a Zadar koja je i pokretačica djelovanja, motor i srce njihove zauzetosti i požrtvovnog angažmana, prva predsjednica te Udruge s čijim se predanim radom nadilaze sve moguće prepreke.

„Bogu hvala i slava, on nam je bio i ostaje snaga i pokretač. Sve smo činili u ljubavi i za Ljubav. Sve što činimo neka bude Bogu na hvalu, slavu i čast, ljudima na pomoć i radost a nama na blagoslov, zadovoljstvo i vječno Kraljevstvo. Svima neizmjerno hvala. Tražit ćemo i dalje Božju pomoć i nadahnuće Duha Svetoga. Kad čovjek ima Duha Svetoga, onda ima i tjelesnu snagu. Uz Božju pomoć, vodstvo Duha Svetoga i zagovor Majke Marije, s vama nastavljamo dalje“, poručila je s. Melhiora u obraćanju brojnim suradnicima i podupirateljima koji su sudjelovali na proslavi vrijedne godišnjice njihovog rada.

HKUMST – Zadar osnovan na poticaj nadbiskupa Marijana Oblaka

HKUMST – Zadar je osnovan 1994. godine na inicijativu i veliku želju tadašnjeg zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka. Počelo je s inicijativom četiri medicinske sestre u Zagrebu koje su poslale dopis biskupijama da se u mjesnim Crkvama osnuje katolička udruga koja okuplja medicinsko osoblje, da ono sâmo prima duhovnu pomoć, okrepu i jača se u svom zajedništvu, razmjeni iskustava i susretima, ali i da takva Udruga organizirano djeluje u bolničkom pastoralu pojedine biskupije.

Tu ideju iz Zagreba odmah je snažno podržao nadbiskup Oblak i na osnivanje Udruge poticao s. Melhioru koju je mons. Oblak bio imenovao članicom nadbiskupijskih Vijeća za Caritas i Vijeće za stare i bolesne. Uz to, s. Melhiora je do nedavno, 33 godine radila u Laboratoriju Opće bolnice Zadar i cijelo vrijeme bila raspoloživa za bolesne i umiruće koje je svakodnevno pohodila na svim odjelima zadarske Opće bolnice, brojnima posredujući primanje sakramenata i pozive da ih pohode svećenici.

S. Melhiora u početku se opirala prihvatiti organiziranje te Udruge. Mons. Oblak je bio uporan, inzistirao je i neprestano zvao s. Melhioru, potičući je da to pokrene i prihvati. Nebrojeni plodovi HKUMST-a Zadar do danas pokazuju što znači proročka vizija, prepoznavanje potreba, odlučnost i upornost te pružena suradnička ruka odgovornog pastira Nadbiskupije jednoj redovnici, ujedno prepoznavanje kapaciteta i potencijala u osobi koja takvu inicijativu, uz blagoslov nadbiskupa, može iznijeti i ostvariti.

U Zagrebu se tih dana održavao duhovni seminar Tomislava Ivančića i s. Melhiora je pristala otići na susret u Zagreb, želeći prvenstveno pohoditi taj seminar, a onda i kao predstavnica Zadarske nadbiskupije sudjelovati na inicijalnom susretu upoznavanja s idejom osnivanja duhovne i strukove udruge za medicinsko osoblje u hrvatskim biskupijama. S. Mirja Tabak, tadašnja provincijalka redovničke zajednice Školskih sestara franjevki kojoj s. Melhiora pripada, imala je puno razumijevanja za rad s. Melhiore u Udruzi. I s. Mirja je potaknula s. Melhioru da prihvati vodstvo Udruge i dala joj blagoslov. Podršku njenom radu pružala je i sadašnja provincijalka s. Lidija Bernardica Matijević. Nekadašnja i sadašnja provincijalka, s. Tabak i s. Matijević, došle su iz Splita na proslavu 30. godišnjice Udruge u HNK Zadar izraziti podršku njihovom daljnjem radu.

Nakon podrške i pratnje mons. Oblaka radu HKUMST-a Zadar, istim intenzitetom, žarom i osobnom podrškom, rad Udruge nastavio je podržavati zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Mons. Prenđa uvijek je isticao da Udruga dolazi do ljudi i mjesta na koja mnogi drugi ne uspijevaju i da su širitelji velikog svjetla dobrote i pomoći ljudima koje mnogi drugi ne umiju, poput njih, na tako učinkoviti način ostvariti. Nadbiskupi Oblak i Prenđa, ponosni i zahvalni za njihov rad i apostolat, sudjelovali su svake godine na susretu Godišnje skupštine HKUMST-a u studenom koje su godinama bile održavane u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’, dok nije izgrađen veliki prostor s dvoranom Samostana školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru gdje s. Melhiora Biošić živi u redovničkoj zajednici.

Humanitarne akcije u organizaciji HKUMST-a Zadar

U svim uspješnim humanitarnima akcijama koje HKUMST pokreće uvijek sudjeluju sve razine i subjekti društvenog djelovanja na zadarskom području, od Grada Zadra i Zadarske županije, do gradova, općina, škola i dječjih vrtića, poduzeća i pojedinaca iz cijele Zadarske nadbiskupije.

Osobito prepoznatljiva, sveobuhvatna i velika bila je njihova humanitarna akcija ‘Vukovaru ZaDar’ koja je održana 25 puta. Svake godine veliki konvoj pomoći s raznim potrepštinama, uz prikupljena novčana sredstva odvezeni su u vukovarski Caritas. To je često bila jedina vanjska pomoć koju je vukovarski Caritas primao u tolikom obujmu i redovitosti. Uz konvoj pomoći, u Vukovar bi u Došašću uvijek odlazio i autobus članova Udruge i podupiratelja koje su uvijek primili i zahvalili im za pomoć i pažnju vukovarski župan i vukovarski gradonačelnik te ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac, uz vukovarskog župnika i franjevce.

U tu akciju bili su uključeni i zadarski dječji vrtići, škole, poduzeća i brojni dobročinitelji. Završnica bi se uvijek održala kao prigodni glazbeni program na Narodnom trgu u Zadru na kojem su sudjelovali brojni pjevači, glazbenici i KUD-ovi. Za mjesto Berak pokraj Vukovara bile su organizirane tri humanitarne akcije. Humanitarne akcije u prikupljanju sredstava za pomoć potrebnima bile su i ‘Korak za Krešimira’, ‘Anđeli za Anđelu’, za Danijela, pomoć za onkološke bolesnike i Odjelu onkologije zadarske Opće bolnice, ‘Banovini za dar’, djeci s autizmom, pri čemu su organizirali i velike koncerte suvremene duhovne glazbe, u sportskoj dvorani Jazine i HNK Zadar.

Svake godine tijekom došašća, sa znakom pažnje članovi HKUMST-a posjećuju tri velika doma za stare i nemoćne na zadarskom području gdje prilaze korisnicima tih ustanova po sobama i osobno ih susreću. Za Svjetski dan bolesnika članovi HKUMST-a pohode domove za stare i još četiri bolnice na zadarskom području, gdje organiziraju misna slavlja i posjet bolesnicima u tim ustanovama, uvijek im donoseći znak pažnje, cvijet i letke s duhovnim poticajem, ohrabrenjem i molitvom. Četiri puta godišnje posjećuju djecu s teškoćama u Domu za rehabilitaciju u sv. Filip i Jakovu te odvoze materijalnu pomoć s hranom i potrepštinama mladićima u zajednici Cenacolo u Jankolovici.

„Hvala Bogu za dar života i što je svaki pojedinac jedinstven, dragocjen i ljubljen. Hvala na daru vjere i zajedništva kojem je Bog kormilar, snaga, smisao, svjetlo, put, istina i život. Onaj koji vjeruje i ljubi, nikad ne može biti na gubitku. Ljubav je dosjetljiva. Sv. Augustin je rekao: ‘Vjera je vjerovati onome što ne vidite’. Sve dobro koje se dogodi je nagrada vjere i pouzdanja. Bog daje da i vidimo uspjeh. Uz naše zalaganje i obilje Božjeg blagoslova, toliko toga je učinkovito i plodonosno. Kada su potrebiti u pitanju, pronalazi se put svjetla koji je uvijek jači. I najmanja upaljena žigica jača je od tame. Nas nosi i usmjerava svjetlo Kristovo. Isus nam ne daje da prekrižimo ruke, nego da gledamo potrebne. Zajedno možemo puno učiniti. Na naše mrvice Gospodin daje obilje Božjeg blagoslova, to ne može propasti. Ako se zatvore vrata, dragi Bog otvori prozore. A nekad s prozora čovjek vidi dalje i šire“, poručila je s. Melhiora. Zahvalila je Gospi Lurdskoj, zaštitnici Udruge što se majčinski zauzima za njih i prati ih u brojnim djelima Božje providnosti.

Povodom 30. obljetnice aktivnog humanitarnog, duhovnog i molitvenog djelovanja, pojedincima i ustanovama kao dobročiniteljima i podupirateljima Udruge koji na razne načine pomažu rad Udruge, HKUMST-a Zadar je u HNK-u uručio Zahvalnicu, „u znak pažnje za njihova velika djela. Plaća im je u Kraljevstvu nebeskom, u najsigurnijoj banci, kod Boga“, rekla je s. Melhiora.

Milka Mohenski, sadašnja predsjednica HKMUST-a Zadar, uručila je Zahvalnicu s. Melhiori, rekavši joj: „Od početka do danas s Vama na čelu, utkali ste puno ljubavi, dobrote i dobročinstva u Udrugu i naš rad. Želimo da i dalje budete počasni kapetan i vjetar u leđa na brodu naše Udruge“.

Zahvalnicu su primile i bivše predsjednice Udruge, Eva Zubović i Marija Štefančić, bivši duhovnik don Filip Kucelin i prvi duhovnik Udruge don Jerko Gregov, u ime kojega je Zahvalnicu primio sadašnji duhovnik Udruge don Marinko Duvnjak.

Zahvalnicu su dobili i sljedeće ustanove i pojedinci: Sonja Tikulin, pravnica koja nesebično pomaže Udruzi pružanjem pravnih savjeta, Cenacolo u Jankolovici, Dunja Krstić iz ‘GS reklame’, Padrone, Marija Radošević koja vodi knjigovodstvo Udruge, Marija Gržan Zrnić za poduzeće ‘Sirovina odlagalište Zadar’ koji su godinama pružali prijevoz od Zadra do Vukovara u akciji ‘Vukovaru ZaDar’, Goran Ražnjević iz Ilirije d.d. u Biogradu n/m te ravnateljice dječjih vrtića: Larisa Pavlović – Radost, Marijana Miočić – Sunce, s. Mirjana Puljić – Jordanovac, Snježana Pavić – Maslačak i s. Vilma Šurjak – Blagovijest. Zatim, Dražen Adžić, ravnatelj OŠ Šimuna Kožičića Benje u Zadru; u toj školi godinama se ostavljala prikupljena pomoć za Vukovar; iz te škole bio je utovar paketa i od te škole kretao je konvoj pomoći iz Zadra za Vukovar.

Zahvalnicu su dobili i Tihomir Tomčić, ravnatelj Strukovne škole Vice Vlatkovića, Ana Marija Ivković, ravnateljica Prirodoslovno – grafičke škole, Anita Basioli, ravnateljica Medicinske škole, Renato Švorinić, ravnatelj HNK Zadar, Ivan Knez, gradonačelnik Biograda n/m, Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra; u ime gradonačelnica Zahvalnicu je preuzela pročelnica Anita Gržan Martinović koja puno pomaže radu Udruge, Božidar Longin, župan Zadarske županije; u ime njega Zahvalnicu je primila Vlatka Vučić Marasović, pročelnica koja također pomaže rad Udruge te don Valter Kotlar u ime Zadarske nadbiskupije, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi. Prisutnima se prigodno obratio don Valter Kotlar, prenijevši pozdrave zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. „Obraćam se u ime svih koji imaju zasluge u radu Udruge i od srca svima zahvaljujem. Udruga je već 30 godina lučonoša dobrote u Zadarskoj nadbiskupiji, svijet čini boljim i ljepšim. Potičem vas na daljnji rad. Ako smo kao Crkva učinili nešto dobro, to je prije svega zahvala Bogu jer nam je iskazao milost da pronađemo smisao svog postojanja. Zahvalnicu primamo kao poticaj da činimo još puno više“, rekao je don Valter. Zahvalio je HKUMST-u Zadar i u ime zadarskog Caritasa jer su proslavu svoje 30. godišnjice rada povezali s plemenitom akcijom, humanitarnim koncertom duhovne glazbe za pomoć beskućnicima u Prenoćištu caritasa u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje s obredom pepeljanja na Čistu srijedu, Pepelnicu, 14. veljače, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

„Razmatrajući otajstva Kristovog križnog puta i imajući otvoreno srce koje prima snažne poticaje Božje pažnje i nježnosti, naći ćemo put svog kršćanskog života i Boga koji nas neizmjerno ljubi. Ne odvajajmo svoje srce od tog velikog otajstva, snažne duhovnosti i duboke čovječnosti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„U korizmenom ozračju sabranosti, molitve, pobožnosti, razmatranja, pokore, odricanja, čišćenja naših misli i srca od svega negativnoga i grešnoga, u vremenu ispunjenom dobrim djelima, aktivnog duhovnog nastojanja, očima vjere moći ćemo jasno vidjeti i shvatiti što je naš grijeh i koliko je tragična njegova težina. Istovremeno, moći ćemo iskusiti i kolika je neizmjerna moć Gospodinovog praštanja i milosrđa te koliko je dragocjeno iskustvo našeg života s Bogom“, rekao je nadbiskup, potaknuvši da tijekom korizme još više srastemo s Gospodinom i približimo se njemu.

„Gledajući u Krista, shvatit ćemo kako Bog nas gleda. U tom pogledu susrest ćemo onoga koga smo mi ranili našim grijesima, prepoznat ćemo sebe kao u nekom duhovnom ogledalu, koji smo uzrok Kristovih rana i boli. Ali istovremeno, u tom pogledu zahvatit će nas neiscrpna rijeka milosrđa Božje ljubavi koja će nas nositi i davati neophodnu duhovnu snagu po kojoj ćemo moći izgraditi mir za kojim čezne svako ljudsko srce“, naglasio je mons. Zgrablić.

Riječi proroka Joela „Vratite se k meni svim srcem svojim. Vratite se Gospodinu Bogu svojemu jer on je nježnost sâma i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom. On se nad zlom ražali“, „snažan su poziv svima da u razdoblju korizme još intenzivnije usmjerimo svoj pogled na Božju ljubav koja nam dolazi ususret i želi nam se darovati u Isusovoj muci, smrti i slavnom uskrsnuću“, rekao je zadarski nadbiskup.

Potaknuo je da priznamo naše grijehe i zazovemo Božje milosrđe, kako bi nam korizma bila iskreno življenje s Bogom i vodila nas u obraćenje našeg bića. „U Kristovim ranama i krvi koja do nas dopire po sakramentima koje slavimo, pronaći ćemo spasonosni lijek Božjeg milosrđa koji nam daje udjela u božanskom životu. Obraćenje će tako biti trajan proces našeg života koji će nam pomoći pobijediti grijeh u njegovom korijenu. Pobjeda grijeha vodi nas u Božju blizinu i život koji iz njega proizlazi, a to je najveće dobro u koje nas Gospodin poziva da uđemo“, poručio je predvoditelj slavlja.

Na putu našeg obraćenja, nastojanja i duhovnog života, Božja riječ i Isus potiču nas da prihvatimo sredstva koja nas vode do cilja. To su milostinja, molitva i post.

„Milostinja je izraz našeg srca u dijeljenju svega što jesmo i posjedujemo; naše vjere, nade i ljubavi, naših pozitivnih misli i osjećaja, lijepe riječi, našeg vremena i pažnje, našeg znanja i sposobnosti, naše raspoloživosti za dobro, podjele materijalnih dobara onima koji su u potrebi. To je izraz našeg srca koje ne traži pažnju, zahvalu i uzdarje, već zna koliko je bogatstvo srce koje dijeli, koje je i sâmo od Gospodina primilo, pa možemo drugima dati ono što smo primili od izvora, Gospodina“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da molitva ne bude dodatak našem životu ili prepuštena izboru i dobroj volji, nego „iskreni suživot s Bogom koji dotiče sudbonosno pitanje naše egzistencije i tiče se našeg života i smrti. Postom se suzdržavamo od negativnih misli i osjećaja, psovke i proklinjanja, naših ogovaranja i klevetanja, naših požudnih pogleda i neurednih strasti. Ta snaga će usmjeravati naše biće prema najvećem, izvoru punine života, Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da nam korizma pomogne da „ostavimo sve što nas odvaja od slušanja Krista i njegove riječi spasenja, kako bismo bili dionici najvećeg životnog dobra, jedinog, vječnog i neprolaznog – dionici Boga, njegove slave, dobrote i ljubavi“.

I. G.

Foto: I. Grbić

Humanitarni koncert suvremene duhovne glazbe za pomoć beskućnicima obnovljenim opremanjem Prenoćišta ‘Sv. Vinko Paulski’ Caritasa Zadarske nadbiskupije održan je u četvrtak, 8. veljače u HNK Zadar.

Na koncertu su nastupili grupa Emanuel, fra Marin Karačić i Vanessa Mioč. Koncert je organizirala Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara Zadar, proslavivši na taj način 30. godišnjicu svoga bogatog djelovanja. Prihodom od prodaje ulaznica Caritas će obnoviti inventar Prenoćišta u kojem je deset beskućnika. Prenoćište je zimi otvoreno cijeli dan, od 14 sati do 8 sati ujutro. Korisnici dnevno imaju tri obroka u Pučkoj kuhinji zadarskog Caritasa.

Nakanu koncerta opisala je s. Melhiora Biošić, počasna predsjednica HKUMST-a Zadar. „Hladnog zimskog dana na kolodvoru sam naišla na beskućnika koji se tresao, nije imao ni pravi kaput. Iz naše samostanske kuće s. Rita Maržić dijeli časopis ‘Ulične svjetiljke’ o beskućnicima čijim prihodom se njih pomaže. Teško je ne imati krov nad glavom. Kad je meni toplo, pomislim kako je onima koji nemaju dom, a pojedini imaju nekoliko stanova, vikendice. No, bogat je onaj koji ima Boga. Naša srca ništa ne može zapaliti kao dobra djela i pjesma upućena Bogu“, rekla je s. Melhiora.

Koncert slavljenja ujedno je i duhovna obnova, po pjesmama i duhovnim poticajima izvođača. „Kad se govori o Isusu, moli i naviješta dobro, gdje se ljude ohrabruje obećanjima koje je Bog za nas dao, to je duhovna obnova. Vjerujem da to sjeme mora rasti. Ako sijemo dobro, dobro će i rasti. Našoj misiji uvijek pristupamo s jednakim žarom, pa i povodom humanitarne akcije. Uvijek nam je cilj i najvažnije da se poruka Evanđelja pošalje među ljude. Važno nam je da svi koji pođu s koncerta ponesu poruku Radosne vijesti i da nekome od ukućana, prijatelja, kolega na poslu, prenesu istinu da smo ljubljena djeca Božja, da je Bog naš dobri otac kojeg možemo zvati prijateljem i da nitko od nas zapravo nije beskućnik, a to je jako važno“, rekao je Domagoj Pavin, pjevač grupe Emanuel. Potaknuo je na molitvu za beskućnike „među kojima neki možda i nisu svjesni što u sebi imaju, da se u njima nastanio Bog. Uz materijalnu pomoć koju damo tim ljudima, dobro bi bilo da zastanemo s njima kad ih sretnemo, ohrabrimo. Da im kažemo: ‘Bog vas nije zaboravio. Njegova poruka za tebe je dobra’. To moramo prenijeti. Mnogi imaju u okruženju nekoga tko se osjeća odbačenim ili beskućnik, na neki način. I njima treba dati poruku da ih Bog voli. Nitko od nas nije beskućnik jer imamo na nebu Oca koji nas toliko voli da je dao za nas svoga Sina, koji je za nas završio na križu i prolio svoju krv, da bismo mi mogli živjeti Božje Kraljevstvo“, rekao je Pavin, u zahvalnosti za poziv i svima koji su se odazvali doći.

Vanessa Mioč rekla je da je plemenito povezati slavljenje Boga i pomoć najpotrebnijima, poručivši: „Čovjek vrijedi. Božji smo, trebamo biti toga svjesni i s tim mislima hoditi ovim svijetom“.

Fra Marin Karačić rekao je da su mu humanitarni koncerti osobito pri srcu. „Čovjek se osjeća konkretno kad pomaže nekome, kad možeš darove koje ti je dao Gospodin podijeliti s drugima i tako još i pomoći nekome. To Bog daje, to trebamo primiti, svjedočiti i biti zahvalni za to. Sv. Franjo je govorio da smo  oruđe u Božjoj ruci, a sv. Majka Terezija da smo olovka kojom Bog piše. Trudim se biti oruđe i olovka, da Bog može učiniti nešto preko mojih pjesama, koje mi je on i dao“, rekao je fra Marin. Susresti beskućnika je tužno. „Pogađa me ljudska pohlepa, škrtost, zloba. Jer koliko je bogatstva u svijetu, nitko ne bi trebao biti beskućnik. Svatko od nas mogao bi se češće okrenuti za beskućnicima, ne samo dati im novac, nego i vrijeme. Značilo bi im da se netko zaustavi i popriča s njima, da osjete da su i oni jednako vrijedni kao i oni koji nisu siromašni“, potaknuo je fra Marin.

Karačić je rekao kako se čovjek ne smije bazirati samo na osjećaje. „Bog je tu. To treba znati, iako nekad to ne osjećamo. Ako nekad osjećamo prazninu, pustinju, suhoću, to je put kojeg moramo proći da bismo bili snažniji, hrabriji i čvršći“, poručio je fra Marin. Potaknuo je da nas Gospodin oslobodi od svega čime smo zavezani i što nas odvaja od njega; da tijekom korizme razapnemo grešno i doživimo radost Uskrsa.

„Evanđelje nema smisla ako ostaje na teoriji. Sv. Terezija Avilska je govorila da je Boga našla i među loncima, u kuhinji. Kako je dobro Boga naći u svakoj sitnici, u svemu što je stvoreno. Sv. Franjo je govorio, kad bi se spotaknuo o neki kamen: ‘Taj kamen nije tu slučajno. Taj kamen mi nešto govori. Gospodin mi preko njega nešto govori’. Nemoj tražiti Boga u senzacijama. Bog je u sitnicama, u svakodnevnim stvarima. Nešto počistiti, udijeliti osmijeh, dobru riječ. Puno toga je satkano od sitnica, to čini mozaik našeg života. Trudimo se da svaki komadić tog mozaika bude protkan evanđeljem“, potaknuo je fra Marin Karačić.

Franziska Perković, pjevačica grupe Emanuel, zahvalila je Bogu za moćno i pobjedonosno ime Isus, potaknuvši da u njegovo Ime pobjeđujemo svaku okolnost. „Hvala što zbog Isusovog imena i njegove žrtve možemo imati veličanstveni život, život pobjede. Ime Isus je iznad svakog imena. Trebamo uzvisivati Isusovo ime, a ne uzvisivati recesiju, neimaštinu, bolesti, strahove, tjeskobe. Kad uzvisujemo Isusovo ime, te stvarnosti postaju malene. Jer u Isusovoj prisutnosti ne može opstati ništa što nije u skladu s veličanstvenim životom kojeg nam je Isus obećao i omogućio. Mi smo pobjednici zbog onoga što je Isus učinio. Prihvatimo to vjerom, živimo taj život“, potaknula je Perković. To ne znači da se nećemo nalaziti u različitim okolnostima. „To nam Bog nije obećao. Ali, obećao nam je da ćemo u njemu imati pobjedu. Sveto Pismo kaže: ‘Smrt i život su u vlasti jezika’. Često ispovijedamo riječi nevjere. Govorimo koliki je naš Bog. Bog može promijeniti naš život, u njemu je sila“, istaknula je Perković.

Kad je aramejski kralj želio napasti Elizeja, sluga je pitao Elizeja: ‘Gospodaru, što nam je činiti?’. Elizej je rekao: ‘Bože, otvori mu oči da vidi’. „Elizej se kretao u području vjere, a sluga u području gledanja. Elizej je vidio više onih koji su za njih, a sluga je vidio više onih koji su protiv njih. Elizej nije vidio, ali je vjerovao da je nebeska vojska s njim, da nijedno oružje protiv njega neće uspjeti. Mi kršćani se krećemo prema vjeri, hodamo po vjeri, a ne prema onome što vidimo, čujemo ili osjećamo. Tada imamo pobjedu u svom životu, bez obzira kakva se činila naša okolnost“, poručila je Perković, istaknuvši da su sva Božja obećanja u Isusu za čovjeka Da i Amen. „Stoj na toj riječi i nastavi vjerovati. Nema veze što se čini oko tebe. Prihvatite s vjerom, to je toliko moćno. Nema veze što se događa u svijetu. Kršćani su pozvani biti manifestacija sinova Božjih. Vjerujte u Božju riječ, u njegova obećanja, da oružje skovano protiv vas neće uspjeti, koliko god se to činilo“, ohrabrila je Perković.

Ateist kaže: ‘Ne vjerujem u Boga’, a redovnica mu kaže: ‘Ali, Bog vjeruje u tebe’. „To je evanđeoska istina koja prodire u nevjerničko srce. Bog ne diže šaku na mene, nego me čeka s raširenim rukama. Ljudi trebaju čuti koliko ih Bog voli i istinu Evanđelja, što je Bog učinio za nas, da ta žrtva ima silu u našim životima“, istaknula je Perković. Trebamo posvijestiti da nas Bog voli, „da se manifestira sila njegovog križa, onoga što je Bog učinio za nas. Govorite, Bog me voli kao Isusa i ne mogu učiniti ništa manje i više da se to promijeni. Sveto Pismo kaže da se ljubav sastoji u tome da je Bog prvi nas volio, ne mi njega.

Neka ta istina bude zapečaćena u vašim životima, da vam životi izgledaju čudesno, da se vidi da živite s Bogom, da onaj tko nije vjernik kaže: ‘Ja hoću takvog Boga’. Ljudi sumnjaju u Boga jer ga ne vide s raširenim rukama, nego misle da im Bog nešto uzima. Bog nikad ne uzima. Bog uvijek daje. Riječ Božja kaže, ‘Dao nam je svoga Sina, kako nam neće dati i sve ostalo s njim’. Bog ispunjava sve naše potrebe raskošno, prema bogatstvu svoje slave. Bog je dobar i od te istine o Božjoj dobroti trebamo živjeti“, poručila je Franziska Perković.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ u petak, 9. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, don Marin Batur izlagao je o sakramentu bolesničkog pomazanja, a don Marko Dokoza opisao je svoje iskustvo rada kao bolničkog kapelana u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu.

„Bolesničko pomazanje želi osposobiti vjernike da se u povezanosti s trpećim Kristom, bolest izdrži i protiv nje bori. Od 11. st. do Drugog vatikanskog sabora, taj sakrament nazivao se ‘posljednja pomast’. Taj naziv naglašavao je da ga primaju oni koji se nalaze na kraju životnog puta, na smrtnom času. Zakonik Kanonskog prava iz 1917. koji više nije na snazi, taj sakrament naziva ‘Posljednje pomazanje’ i kaže da se podjeljuje ‘vjerniku koji se zbog bolesti ili starosti nalazi  u smrtnoj pogibelji’ (kan. 940)“, rekao je don Marin.

Istaknuvši da taj sakrament nije samo za osobe u krajnjoj životnoj pogibelji, Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji o svetoj liturgiji mijenja naziv toga sakramenta u ‘bolesničko pomazanje’. „Tako ga i danas nazivamo i sada važeći Zakonik iz 1983. u Crkvi u Kan. 1004 – § 1 kaže: „Bolesničko pomazanje može se podijeliti vjerniku koji se, pošto je stekao sposobnost da se služi razumom, počne nalaziti u pogibelji zbog bolesti ili starosti“. Dakle, važna je razlika u terminologiji i stanju: da se čovjek već nalazi u smrtnoj opasnosti, kad očigledno umire ili nam se približavaju neke opasnosti, pa se sakrament podjeljuje npr. prije zahtjevnije operacije, kad je neki ozbiljniji zahvat – ne čeka se zadnji trenutak života na ovom svijetu. Nego, sakrament se podjeljuje kad se vjernik zbog bolesti ili starosti počne nalaziti u pogibelji“, istaknuo je don Marin.

Ne samo tjelesni, nego i duhovni život čovjeka može biti u opasnosti, jer bolest i patnja čovjeka mogu izložiti beznađu, ljutnji na Boga i nevjeri. „Zato taj sakrament prvenstveno jača našu dušu za vrijeme fizičkih poteškoća, jer Zlo koristi svaku situaciju da nanese štetu našoj duši. Čovjeka je lako slomiti i  najizloženiji je kad poklekne u očaj, teški pesimizam, kamo nas lako mogu dovesti okolnosti težih bolesti. Dakle, sakrament bolesničkog pomazanja jača naš duhovni život u situaciji trpljenja“, rekao je don Marin.

Premda teže životne okolnosti ne znače da će osoba umrijeti niti je taj sakrament pridržan isključivo za osobe koje su pri kraju života, Batur je rekao da „zbog prizvuka smrti, određeni broj vjernika izbjegava zvati svećenika, jer ‘kad svećenik dolazi, onda je sigurno kraj’“, upozorio je don Marin, rekavši da se svećenika nekad u takvoj situaciji doživljava i kao ‘glasnika smrti’.

Don Marin je istaknuo da treba razviti svijest redovitosti bolesničkog pomazanja, ne samo njegovog podjeljivanja u posljednjem času, „jer takav stav odražava nevjeru i neznanje. Bolesničko pomazanje nije ‘sigurnosna kočnica’ minut prije nego će osoba izdahnuti. S druge strane, vjernici trebaju biti svjesni i smrti, konačnosti svojega života na zemlji i upućenosti prema vječnom životu kojega nas ne bi trebalo biti strah“, rekao je Batur.

„U susretu s bolesnima i starima, oni su meni zapravo navijestili evanđelje“

Predavač je citirao Katekizam Katoličke Crkve, br. 1532, prema kojem su plodovi posebne milosti sakramenta bolesničkog pomazanja to da se „bolesnik sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve; prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti; prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore; dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život“.

Batur je posvjedočio i kako pohod starijima, bolesnima i nemoćnima i susret s njima njemu osobno predstavlja neprocjenjivo iskustvo. „Očekivali smo da će njima biti teško, da mi njima trebamo nešto pomoći, olakšati. No, za mene je bilo fascinirajuće vidjeti da, usprkos svojim poteškoćama i trpljenjima, ti ljudi odišu vedrinom. U susretu s tim osobama, oni su meni zapravo navijestili evanđelje. Mislio sam da ću ja ići ispovijedati, pričestiti, udijeliti bolesničko pomazanje i utješiti ih – sve to jesam učinio. No, ta osoba, kroz odisanje vedrinom u svom trpljenju, mene je to duboko nahranilo i ispunilo. Ti su ljudi u tim susretima neizmjerno zahvalni. Neki među njima su napušteni, sami, ponekad su svećenici jedini s kojima komuniciraju. Ali, način kako ta osoba prima sakrament, kako zadivljeno gleda dok se priprema pričestiti, kako se s oduševljenjem pričešćuje, to je izraz duboke vjere u život i prisutnost Isusa Krista u euharistiji“, rekao je don Marin, istaknuvši da to može biti poticaj i primjer svima drugima, osobama zdravog tjelesnog stanja, koji se pričešćuju u redovitim okolnostima života.

Batur je istaknuo da zdrave osobe ne smiju zaboraviti ljude u bolesti i starosti u svojoj obitelji i župi. „To bi bilo zakidanje, nemar, oduzimanje prava na sakramente. Članovi obitelji imaju obvezu prema starijima, bolesnima, nemoćnima koji su na izmaku, osigurati pristup i susret sa svećenikom. Nasuprot kulture odbacivanja u desakraliziranom kontekstu, želimo istaknuti važnost brige za starije i nemoćne osobe, jer, kaže Joseph Ratzinger, čovjek ne vrijedi po svojoj učinkovitosti i pojavnom aspektu, nego po samome sebi, jer je stvoren i voljen od Boga“, poručio je don Marin Batur.

„Svaki posjet bolnici je škola ljudskosti“

Izlaganje „Izazovi skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana“ priredio je don Marko Dokoza. Opisao je s kojim se izazovima susreće kao bolnički kapelan u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu. Prvi izazov predstavlja uopće formacija za tu službu. „Najveći problem je nedostatak formacije za službu bolničkog kapelana. Svi imamo iskustvo susreta s bolesnima, ali pastoralna skrb za ljude u bolnici, osobito u ustanovi kao što je Psihijatrijska bolnica, zahtijeva ozbiljniju pripremu i formaciju“, upozorio je don Marko. Njemu je pomoglo što je bio duhovnik Sekcije mladih HKLD-a u Zagrebu pa je upoznao bolničku terminologiju i način funkcioniranja takve ustanove. Također, na početku formacije odlazio je u starački dom pa mu takvo okruženje nije bilo nepoznato.

„Ipak, važno je istaknuti da se takvo iskustvo ne može pretpostaviti kod svakog svećenika. Važno je najprije raspitati se među svećenicima o raspoloživosti za službu bolničkog kapelana jer je to poziv unutar poziva; zatim, omogućiti formaciju u nekom centru u kojem je pastoralna skrb u bolnici dobro organizirana. U tom smislu, uvelike bi mogla pomoći suradnja s Redom sv. Ivana od Boga“, rekao je don Marko, pohvalivši liječnike i medicinsko osoblje u bolnici na Ugljanu koji mu u svakoj situaciji pomažu primjerom i savjetom.

U Psihijatrijskoj bolnici u Ugljanu nalazi se 330 osoba. U okviru bolnice djeluje i starački dom u kojem je još 30 korisnika. O tih 360 ljudi skrbi oko 300 zaposlenika. Don Marko se redovito odaziva na pozive bolesnika, liječnika ili rodbine kako bi im pružio duhovnu skrb. „Nažalost, ti posjeti najčešće su kratki i nedovoljni, s obzirom na veličinu bolnice i potrebe pacijenata i osoblja. Zbog župničke službe u tri župe na dva otoka, teško mi je izdvojiti više vremena“, rekao je don Marko. Godinu i pol od preuzimanja službe bolničkog kapelana, don Marko se prisjetio kako je 9. prosinca 2022., tijekom blagoslova bolnice i njenih djelatnika, na odjelima bolnice molio s korisnicima. Mnogi su ga pitali kad će se moći ispovjediti i kad će se opet slaviti misa u prostoru bolnice. „To me duboko dirnulo, a bio sam radostan što im mogu reći da ćemo na blagdan sv. Stjepana slaviti misu i tako prekinuti stanku od dvije i pol godine“, prisjetio se don Marko.

Drugi izazov predstavlja zahtjevnost službe. Don Marko je svoje djelovanje počeo posjetima Odjelu za demenciju, psihijatriju starije životne dobi i palijativnu skrb duševnih bolesnika. U prvim susretima puno mu je pomogao dr. Vitomir Višić. „Služba bolničkog kapelana je izazovna i postaje komplicirana ako se preuzme bez priprave. U početku mi je bilo teško naći prikladan način za podjeljivanje sakramenta bolesničkog pomazanja. Bilo je potrebno vrijeme da mogu ostvariti fizički kontakt s bolesnicima, jer me bilo strah da im ne nanesem dodatnu bol. Kasnije smo osigurali prostoriju da se pokretni štićenici mogu doći ispovjediti da bude nepovrijeđena ispovjedna tajna i osigura minimalna diskrecija. Izazov je i raznolikost dijagnoza. Zbog ograničenog vremena na raspolaganju, ne mogu pratiti dijagnoze svih pacijenata koji traže ispovijed. Zato često nisam u mogućnosti dati pravi duhovni savjet ili poticaj, nego sam ograničen na ljudsko suosjećanje koje je najvažnije, ali nije uvijek dovoljno“, rekao je don Marko.

Dokoza je rekao i kako u sobi za intenzivnu skrb u kojoj većina provodi svoje posljednje dane uvijek bude žarka i dirljiva molitva u kojoj neki sudjeluju više, neki manje. No, don Marko se svima trudi dati svjedočanstvo da je Isus blizu u posvećenoj hostiji, po svetom ulju kojim ih maže, po bratskom dodiru i u licima svih koji se trude olakšati im te trenutke.

Treći izazov je kvaliteta pastoralne skrbi. Sada se duhovna skrb u bolnici sastoji u podjeljivanju sakramenata: misa, ispovijed, bolesničko pomazanje i pričest. „Premda su sakramenti vrhunac i izvor kršćanskog života, nedostaje priprema za slavlje sakramenata. Ohrabruje da štićenici dolaze na misu koju slavimo svake subote. Bilo bi ih i više da ima više osoblja koje bi moglo dopratiti štićenike koji ne mogu sami doći. Jednom mjesečno pohodim štićenike Doma za starije koji je u krugu bolnice. Najveći izazov predstavlja sakrament ispovijedi. I kad postoje uvjeti, a to često nije slučaj, štićenici uglavnom nisu sposobni ili nisu dovoljno poučeni da bi uopće mogli pristupiti sakramentu. U tim slučajevima najčešće upotrebljavam formulu općeg pokajanja koju molim zajedno s njima. Općenito,  često se ova služba pretvara u jednu od bolničkih usluga i nedostaje bitni element razgovora s osobljem i štićenicima koji bi omogućio upoznavanje s dijagnozama te prikladnu katehizaciju, tj. pripremu za slavlje sakramenata. Nedostatak komunikacije nije krivnja svećenika ni osoblja, već je problem u nedostatku vremena i preopterećenosti svih uključenih“, rekao je don Marko, smatrajući da bi pripremu za slavlje sakramenata mogao raditi i zaposleni vjernik laik koji je poučen u teološkim i medicinskim sadržajima, praćen timom volontera.

Don Marko se prisjetio kako se prije godinu dana, u danima pred Božić, vijest o svećeniku koji dolazi ispovijedati tako proširila odjelom, da se ispred male sobice za posjete stvorio veliki red. „Deset muškaraca, jedan za drugim, ulazili su i tražili milost Božju. Jedan je rekao da mu je ta bolnica najbolje što mu se dogodilo u životu, jer tu se osjeća prihvaćeno“, rekao je don Marko, istaknuvši da je služba bolničkog kapelana njemu veliki blagoslov.

„Susret sa štićenicima često je pun iznenađenja i traži da se vježbam u strpljivosti, razumijevanju i ljubavi prema drugom čovjeku. Velika je milost i suradnja s bolničkim osobljem. Osobito zbog njihove požrtvovnosti koja je vidljiva na svakom koraku, zahvalan sam jer je svaki posjet bolnici škola ljudskosti. Ljubav je prvi uvjet svakog pastoralnog služenja, ali ne treba zanemariti ozbiljnost spomenutih izazova i tražiti rješenja kako bi to služenje moglo biti učinkovitije“ poručio je don Marko Dokoza.

Skup je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić