Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je u ponedjeljak, 12. veljače, Dom za odrasle osobe u Zemuniku Donjem, gdje se susreo s korisnicima i djelatnicima toga Doma povodom obilježavanja Svjetskog dana bolesnika.

Susret je počeo misnim slavljem kojeg je nadbiskup Zgrablić predvodio u dvorani Doma u kojem su sudjelovali djelatnici i štićenici te ustanove u kojoj se nalazi 146 korisnika. O njima skrbi 73 djelatnika, a o još 80 korisnika u njihovim kućama svakodnevno skrbe mobilni i terapeutski timovi toga Doma pohodeći stare i nemoćne u njihovim domovina, pružajući im psiho-socijalnu pomoć. Na taj način unaprjeđuje se kvaliteta njege u kući, čime se prevenira i odgađa smještaj osoba u socijalne ustanove, u suradnji s lokalnom zajednicom.

Mons. Zgrablić izrazio je radost zbog boravka u tom Domu koji se nalazi u prirodi na zemuničkoj uzvisini Gradina, a ta je zgrada u prošlosti bila trapistički samostan. „Zahvaljujemo Bogu za dobre ljude koji vas okružuju i koji se za vas brinu. Bogu zahvaljujemo za najveće i najvrijednije, neprolazno dobro, a to je naš život. Gospodin nam je darovao život, nešto dragocjeno. Gospodin je život i dio sebe nam je darovao. Stavimo u našu hvalu i zahvalu što nas Gospodin ljubi i nikad nas neće napustiti. Imamo nekoga tko nas neizmjerno ljubi, da je spreman za nas umrijeti. Netko cijeni naš život“, poručio je mons. Zgrablić korisnicima. Preporučio je u molitvu svakog korisnika i djelatnika, da ih Gospodin ispuni mirom i radošću. „Kada osoblje i njegovatelji vama služe i s ljubavlju djeluju, onda i oni profitiraju. Ne samo da profitiraju primanjem mjesečne plaće, nego neka im srca budu radosna da čine nešto tako lijepo, plemenito, da služe najvećem dobru – čovjeku, a preko čovjeka da služe Bogu“, poručio je nadbiskup, u zahvalnosti za ulazak u otajstvo Božje blizine i dobrote po tom misnom slavlju.

„Moramo se sjetiti da nam Bog nikad nije dalek, nego u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Vi se nalazite u lijepoj prirodi. Kad vidite kako ptica leti zrakom, to je slika toga kako smo mi uronjeni u Boga i njegovu blizinu, u njegovu prisutnost. Čovjek bez Boga ne bi mogao opstati. S njim se povezujemo kada smo u mislima s njim, kad nam je srce blizu njemu. Sve čovjekove sposobnosti, da može razmišljati, hodati, disati, otkucaji srca, sve to su Božje darovi i milosti koje od Boga primamo“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za štićenike i njihove obitelji, kao i za njihove pokojne i osobe koje su nekad bili korisnici toga Doma. „Ova institucija ne bi mogla postojati bez djelatnika koji tu rade. Uključujemo ih u molitvu, da im Gospodin da snage i mudrosti da sa što više ljubavi i pažnje postupaju prema vama. Da i vi što više vidite njihovu dobrotu i da im možete biti zahvalni za dobro koje čine vama“, potaknuo je nadbiskup štićenike Doma.

Razmatrajući navješteno evanđelje o Isusovom ozdravljenju gubavca, nadbiskup je rekao da je to slika onoga što je zapravo čovjek. „Svi mi smo slični gubavcu. Ako živimo bez Boga i zaboravimo ga, naš život sličan je osobi koja ima tešku, neizlječivu bolest. Tijekom gube, čovjeku postupno odumiru pojedini dijelovi i tkivo tijela, na kraju čovjek umre. Tako bi bilo s čovjekovom dušom, ako ne živi s Bogom. Čovjek bez Boga je kao živi ‘mrtvac’, nema budućnosti. Svi se prepoznajemo u gubavcu iz evanđelja. Svi smo mi, bez iznimke, bolesni na našoj duši. Bog nije ravnodušan prema nama. Bog nam iskazuje neizmjernu dobrotu. Ne samo što nam je darovao život, nego i brine za nas, u našem životu. Prema tome, potrebno je vidjeti Boga koji je dobar, koji nam donosi novo“, poručio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši: „Isus svjedoči da naš život ne završava sa smrću“.

Isus je svakom čovjeku došao učiniti što je učinio i gubavcu. Bog poštuje našu slobodu. No, pozvani smo iskreno obratiti se Bogu i zamoliti ga da nas očisti. U susretu s gubavcem opisanom u evanđelju, Isus čini dva osobita čina. Prva činjenica je da se Isus ganuo. „Isusu nije bilo svejedno. I ne da mu je samo bilo žao bolesnog čovjeka, nego hebrejska riječ na tom mjestu znači više milosrđe, nego žal. Isus je bio pun milosrdnog srca prema gubavcu, ispunio ga je milosrđem. Isusovo srce približilo se patnji toga bolesnika. I drugo, Isus je učinio još jednu neobičnu gestu koju je bila zabranjeno činiti. Svakom zdravom čovjeku bilo je strogo zabranjeno dodirnuti gubavca, jer dodirom te osobe bila je velika opasnost da ta bolest prijeđe na drugoga“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Isus koji je bez grijeha, Božji sin, dodiruje gubavca, svakoga od nas, da bi nam udijelio zdravlje naše duše. To Gospodin čini – on svakoga od nas dodiruje svojom božanskom čistoćom, dodiruje da bi nas oslobodio. Da bi nas oslobodio gube grijeha, da bismo imali čistu dušu, da možemo Boga gledati i slaviti“.

Gospodin svoje dodire osobito pruža i čini u sakramentima i u Božjoj riječi. „U svakom sakramentu Bog suosjeća s nama i ima milosrđa prema nama. Bog nas dodiruje u svakom sakramentu, u euharistiji, pričesti, potvrdi, bolesničkom pomazanju, dodiruje nas svojim duhom da bi promijenio naš život“, utješio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao kako je neobično što Isus zabranjuje gubavcu, nakon što ga je izliječio, da o tom činu ikome o tome nešto kaže. „Zabranjuje, jer mi često znamo iskvariti ono što Bog čini, želimo to promijeniti. Ne shvatimo do kraja Božju gestu koju Bog čini nama. I u velikoj smo opasnosti da od Boga tražimo da dobijemo neku korist. A kada u ljubavi tražimo neku korist, ljubav nestaje. Ljubav bezuvjetno čini dobro drugome. Ne traži nikakvo uzdarje. Čista ljubav jednostavno ljubi i ona je slobodna. Ništa ne traži i ne očekuje – Bog nas tako ljubi. Bog nas poziva da i mi tako ljubimo jedni druge, da Boga ne tražimo zbog sebe, u svojoj sebičnosti, nego da Boga tražimo zbog njegove čiste ljubavi, bez obzira na okolnosti u našem životu“, rekao je nadbiskup.

Zabranom govora o tom ozdravljenju, Isus potiče da se uđe u dubinu svog odnosa s Bogom. „Da bismo bili u Božjoj blizini, da bismo ga ljubili jer je dostojan da ga ljubimo. Zdravlje i ozdravljenje Isus nam daruje, no njegov dodir, njegova riječ vrijedni su da ga ljubimo, to je vrijednije od zdravlja koje možemo dobiti“, poručio je mons. Zgrablić, zaključivši: „Bogu zahvaljujemo za taj dodir, za njegovu blizinu i prisutnost. Neka Božja blizina koju smo pozvani osjetiti, ta Božja dobrota i naklonost koju nam iskazuje, svima nama bude nada i radost u našem životu“.

Nadbiskup je za vrijeme mise podijelio sakrament svete potvrde Dinu Čulini, korisniku Doma, koji je rekao da se primanjem tog sakramenta osjeća uzvišeno. Za vrijeme mise mons. Zgrablić korisnicima je podijelio i bolesničko pomazanje.

Pjevanje na misi predvodio je Hrvoje Čirjak, terapeutski instruktor u Domu, s korisnicima koje je okupio u bendu da sviraju. Čirjak radi s korisnicima u zboru i drugim aktivnostima, umjetničkim sekcijama, u kojima je izvukao mnoge kreativne potencijale iz tih štićenika. Dom ima i maslinik od kojeg rade maslinovo ulje, a rehabilitacija korisnika je i u sadnji voća i povrća u njihovim vrtovima.

U misi su suslavili don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije, don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije i don Gašpar Dodić, župnik župe Kraljica mira – Kraljica Hrvata u Zemuniku koji svakog prvog petka u mjesecu predvodi u tom Domu misu za štićenike i djelatnike.

„Isus prilazi čovjeku u njegovoj fizičkoj i duhovnoj stvarnosti, u njegovoj zbilji trpljenja i grijeha. Na obje proteže svoju iscjeliteljsku moć. Tako nam je dao primjer što i kako činiti za čovjeka, osobito onoga koji trpi na duši i tijelu“, rekao je don Gašpar u prigodnom obraćanju na početku mise.

„Dok suvremeni svijet i njegova civilizacija zaziru i bježe od trpljenja, promičući i namećući mit da je čovjeku moguće oteti se patnji te da su patnici, bolesni, nemoćni i invalidi teret društva, mi u Crkvi kroz evangelizaciju i susrete s bolesnima svjedočimo kako treba vrednovati bolest i uključiti ih u naše religiozno doživljavanje kršćanstva. Mi u Crkvi bolesniku pružamo duhovnu pomoć, kako bi, oslobodivši se grijeha, i bolest mogao prihvatiti kao blagoslov, da se suobliči s Kristom ranjenim za naše spasenje i dođe do slave“, rekao je don Gašpar.

Dodić je rekao kako pohodom tom Domu, kroz slavlje sakramenta i razgovore, korisnicima pruža duhovnu pomoć, potiče ih da budu sretni u Bogu i zahvalni dobrim ljudima za sve što im pružaju u Domu. „Osobito odajem veliko priznanje i podršku svima, zovem ih anđelima, na čelu s ravnateljicom Doma Natašom Perušić koji se brinu i njeguju bolesne, svemu osoblju, kuharicama Doma, koji samozatajno svjedoče i šalju veliku i značajnu poruku suvremenom čovjeku i društvu da se ljudski život ljubi i poštuje od začeća do svoga naravnog završetka“, poručio je don Gašpar Dodić. U misi je sudjelovao i Ivica Šarić, načelnik Općine Zemunik kojem je don Gašpar zahvalio za lijepu suradnju u pružanju skrbi i što Općina prati potrebe Doma vjernički, socijalno i kulturno, stvarajući obiteljsko ozračje.

U prigodnom obraćanju na početku mise, Nataša Petrušić, ravnateljica Doma, zahvalila je nadbiskupu za dolazak i priliku da se upozna s tom skrbi. „Papa Franjo je uz 32. svjetski dan bolesnika, u svjetlu Božje riječi, rekao kako nije dobro da čovjek bude sam. Biti u Vašem društvu nama je itekako lijepo. Skrb bolesnika nije samo u nadležnosti zdravstvenih, nego i socijalnih ustanova i izvanbolničkoj skrbi. Suradnja sa svećenicima i duhovnicima nam je jako značajna. Imamo lijepu suradnju i s pravoslavnim svećenicima koji dolaze pohoditi korisnike pravoslavne vjeroispovijesti“, rekla je Petrušić, u zahvalnosti don Gašparu za pohode Domu.

„Naši korisnici u Domu nisu sami. Imaju našu podršku i pomoć. Lijepo je kad im netko može pružiti čašu vode, da postoje ovakve ustanove i sustav socijalne skrbi koji brine o osobama s mentalnim poteškoćama. Svaki čovjek je vrijedan poštovanja svoga dostojanstva, suosjećajnosti i nježnosti, bez obzira gdje se nalazi. U tome su jako bitni njegovatelji i osoblje, ljudi koji im pomažu i pružaju skrb potrebitima“, rekla je ravnateljica Nataša Petrušić.

Dom za odrasle osobe Zemunik osnovan je 1998. kao javna ustanova socijalne skrbi. Pruža usluge institucijske skrbi izvan obitelji te izvan-institucijsku skrb odraslim osobama s mentalnim poteškoćama  i osobama s višestrukim poteškoćama, kada se skrb ne može pružiti u vlastitoj obitelji ili osigurati na drugi način.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Izlaganje „Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne’, održala je  dr. Alžbeta Grgić, specijalistica interne medicine na stručnom skupu ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ u petak, 9. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Taj skup organiziralo je Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi uz blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika, u želji da se iz medicinskog i duhovnog aspekta stručno sagledaju različiti vidovi rada i pastorala s bolesnim i starijim osobama.

„Starenje je jako važna tema. Nažalost, postaje i sve važnija, jer kao narod starimo i briga o starima, bolesnima i nemoćnima će se sve više nametati u fokus pastorala Crkve, ali i u fokus države i društva, kako bismo adekvatnije ostvarili brigu o nemoćnima, što je dužnost Crkve i društva. Susret sa starom i bolesnom osobom uvijek je nov, težak, ali čovjeka uvijek oplemeni. Čovjek se na taj način ostvaruje u svom pozivu. Dar je svaki put kad se možeš ostvariti kao svećenik u svom pozivu kad prilaziš najpotrebitijima“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi. Kotlar je istaknuo kako je važno da osoba ne služi samo u profesiji tehničkim znanjem, nego da to radi s više srca, više žara i s ljubavlju na koju nas Bog poziva u svemu što radimo, osobito kada se radi s potrebitima u bolesti i nemoći.

„Ljubav preobražava svijet. Ničega nema bez ljubavi, to ne smijemo zaboraviti, uz sav razvoj znanosti. Hrvatsko katoličko liječničko društvo je osnovano 1991., a Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestra i tehničara osnovano je 1992. godine. Ta vjersko – profesionalna društva pomažu da se još bolje izgradi odnos čovjeka i pacijenta preko Božje ljubavi“, rekla je dr. Grgić, podsjetivši da su 1995. godine Vlada RH i HBK zakonski regulirali dušobrižništvo u zdravstvenim i socijalnim ustanovama.

„Ivan Pavao II. je 1984. osnovao Papinsko vijeće za pastoral zdravstvene skrbi. Na svima nama je da razmotrimo što možemo učiniti više u pastoralu starih i nemoćnih. Na liječnicima i medicinskom osoblju je da znanjem, iskustvom, etičkim pristupom i stalnom izgradnjom vlastite osobnosti, budu donositelji mira onima koji odlaze, kao i onima koji ostaju. Osim na umiruće, mora se misliti i na obitelj koja ostaje iza njih“, poručila je dr. Grgić. Predavačica je sa stručnog aspekta potvrdila niz iskustava s kojima se ljudi susreću u svojoj svakodnevnici u odnosu sa starijim osobama, pri čemu se često događa nesnalaženje, nerazumijevanje stanja starijih i neznanje kako se ophoditi sa starijim osobama.

Starenje i starost su stanja na kraju prirodnog razvojnog procesa pojedinca. Premda biološka i kalendarska dob često i sve češće nisu povezane, dobnom granicom starosti smatra se od 65 godina naviše.

„Trajanje života se produžuje i bolesti starijih osoba će biti sve zastupljenije. Više od jedne trećine svih bolesnika čini populacija starijih osoba, a najzastupljenija je u ordinacijama primarne zdravstvene zaštite“, rekla je dr. Grgić. Liječnik koji brine o zdravstvenom stanju starijih treba imati široko znanje o kroničnim bolestima koje su često progresivne. „U zbrinjavanju starijeg bolesnika često je potreban timski rad, u kojem će uz liječnika primarne zdravstvene zaštite sudjelovati internist, neurolog, psihijatar, fizijatar, medicinska sestra, socijalni radnik te drugi specijalisti. Znakovi starenja mogu biti vanjski (fizički), to znači funkcijske i somatske promjene u organizmu te unutarnji (psihički) znakovi promjene mozga“, rekla je dr. Grgić.

Demencija – sedmi uzrok smrti u svijetu                                                                                                                                                                                                                              

U starosti se usporava psihomotorni tempo i senzomotorne funkcionalne koordinacije. Stari ljudi često su nesigurni u nepoznatom okruženju. Čest je povećani umor i poremećaj spavanja. Govor starih ljudi je sporiji, ali opsežan, uz poremećaj kratkoročnog pamćenja. Stariji pamte što su naučili u mladosti, ali teško pamte novo. Zaboravljanje, gubljenje i potraga za izgubljenim predmetima su manifestacija senilne psihe. Fizičke promjene uzrokovane starenjem odražavaju se i na ljudsku psihu. Tjelesne i psihičke promjene su povezane i utječu jedna na drugu. Zanimanje za sadašnje događaje je slabije. Rasuđivanje nije dosljedno, suvislo.

Dr. Grgić govorila je i o starenju intelekta, pri čemu stariji zaboravljaju imena bliskih ljudi, ne prepoznaju poznanike ni najbližu rodbinu. Pojam demencija odnosi na nekoliko bolesti koje utječu na mišljenje, pamćenje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. „Demencija ima progresivni tijek, dolazi do promjene osobnosti, ponekad i motoričkih sposobnosti. U svijetu više od 55 milijuna ljudi ima demenciju. Ona je sedmi uzrok smrti i glavni vodeći uzrok invaliditeta i ovisnosti među starijim osobama. Troškovi  demencije u svijetu 2019. godine iznosili su 1,3 trilijuna dolara, a polovica tih troškova je neformalna skrb. Prijatelji i članovi obitelji pružaju u prosjeku pet sati svaki dan nadzora i brige za svoje bližnje. Žene osiguravaju 70% sati skrbi za osobe koje žive s demencijom“, istaknula je dr. Grgić.

Demencija se može pojaviti i prije početka starosti. Kod ljudi koji su se cijeli život bavili mentalnim aktivnostima, slabljenje pamćenja bitno je manje nego kod drugih ljudi. Mentalna svježina i stalno korištenje misaonih procesa dulje se zadržava ukoliko je u mladosti bilo bolje razvijeno.

„Spoznaja da čovjek proživljava posljednje razdoblje života izaziva kod mnogih staračku melankoliju. Psihološke posljedice može izazvati i odlazak u mirovinu. Umirovljenik se često smatra gurnutim u stranu, nosi gorčinu otkaza. Za ljude koji su voljeli svoj posao, prisilni prekid aktivnosti može dovesti do traume, do gubitka smisla života. Mnogi seniori produžuju radni vijek zbog neadekvatne mirovine, koja im onemogućuje održavanje životnog standarda. Za starije koji ne bi imali drugog cilja i ne bi živjeli aktivno, radni odnos ima prednost pred mirovinom. Ako se na poslu pojavi problem, njegov savjet je cijenjen jer je potkrijepljen iskustvom u kojem se dogodio sličan slučaj. S druge strane, smanjuje mu se produktivnost i lošija je kvaliteta rada. Obično mu se ne povjerava vodeća pozicija, a ako ju je imao, traumatično prihvaća njen gubitak“, opisala je dr. Grgić.

„Emocionalna podrška starijim osobama znači puno više od financijske“

Na svjetskom planu, moto aktivnosti za integracijom starih ljudi u društvo promiče se pod geslom „Dodati život godinama, a ne samo godine životu“.

„Prednost umirovljenika je mogućnost slobodnog izbora djelatnosti. S druge strane, glavni problem je korištenje slobodnog vremena. U starosti ne postoji podjela vremena između posla i vikenda ili godišnjeg odmora. Sloboda vremena i prostora te osobna neovisnost najveća je prednost. Sloboda blagotvorno djeluje na psihičko opuštanje i na poboljšanje zdravstvenog stanja. Umirovljenje različito utječe na svaku osobu. Neki u potpunosti iskorištavaju blagodati koje donosi mirovina. Drugi se s tim ne mogu nositi, nedostaju im zaposlenje i život s njim povezan“, rekla je dr. Grgi. Neki stari ljudi vole posjećivati društvena događanja, a drugi preferiraju povučeni život.

„Samci koji su od punoljetnosti živjeli sami, navikli su se i prilagodili samoći vlastitog života. Nakon odlaska u mirovinu, kad je neograničeno slobodno vrijeme, u potpunosti će osjetiti svoju usamljenost. Neki ljudi su usamljeni nakon smrti supružnika u starosti. Život im je ispunjeniji dok mogu otići jednom od potomaka nakon smrti partnera. Međutim, drugačiji je odnos kad mlada obitelj živi s roditeljima jednog partnera“, rekla je dr. Grgić, istaknuvši da emocionalna podrška starijim osobama znači puno više od financijske.

„Jedna od osnovnih ljudskih potreba je biti pozitivno prihvaćen, pripadati negdje, pa čak i ‘umrijeti za nekoga’. Stara osoba često ovisi o pomoći drugih. Najbliži tko može pomoći je obitelj. Odlazak djece iz obitelji, zbog posla ili braka kritični je događaj. Pozitivan je odnos djedova i baka prema unucima. Odnos s praunucima više nije emocionalno intenzivan zbog dobne distance i slabljenja emocionalnog intenziteta. Neki stari ljudi su sretni kad mogu živjeti s djecom i unucima, dok drugi više vole živjeti u staračkom domu ili sami. Kažu da ne žele biti smetnja“, navela je dr. Grgić.

Starenje karakterizira i rastući osjećaj nadolazeće smrti. „Tek u tom razdoblju raste svijest o kratkoći života. Starost je često shvaćena kao ‘priprema za smrt’. Smrt se prihvaća sa strahom ili razumno, kao prirodna nužnost. Treba razlikovati strah od smrti i strah od umiranja, koji je povezan s fizičkom i psihičkom boli“, rekla je predavačica.

Govoreći o medicinskoj i svećeničkoj skrbi za starije, dr. Grgić je rekla da „spoznaja Boga, njegove volje i služenje Bogu vjerniku treba biti cilj i vrijednost življenja. Kroz molitvu vjernik zahvaljuje za sve što je primio u životu, za svaki novi dan i spasenje. U crkvenoj zajednici starija osoba nalazi ljude koji imaju vjeru, žive istom nadom“.

Dušobrižništvo se ne tiče samo duše čovjeka, nego nastoji pomoći čovjeku u svemu što ga muči, pa i izvan duhovnog područja. „Ono treba biti konkretno u stvarnoj pomoći, bez obzira na okolnosti. Svećenik ne treba samo propovijedati, nego mora aktivno pomoći. Pastoralna skrb svećenika za ljude kroz aktivnosti je svjedočanstvo Božje skrbi za čovjeka“, istaknula je dr. Grgić, poručivši: „Osnova pastorala za starije je pomoći im prihvatiti svoju situaciju, pomoći im prihvatiti i životne neuspjehe i poraze te naći utjehu u vjeri.

Ne postoji tehnika, formula, metoda koju bi svećenik jednom svladao i kasnije automatski upotrijebio. Svaki ljudski život je raznolik, svakome treba razumijevanje i drugačija pomoć. Pristup s ljubavlju prema drugoj osobi je vrlo važan. S ljubavlju pokušavamo razumjeti drugoga i njegove potrebe, jer dok ih ne razumijemo, ne možemo učinkovito pomoći drugome. Svakome treba duhovna pomoć, razjasniti osobi unutarnje osjećaje i sukobe i kako se s njima nositi. Svećenik ne može biti stručnjak za sve, no može uputiti na pomoć drugoga“.

„Kraj života ima svoj duboki smisao i važno je kako ćemo ga proživjeti“

Na staru osobu ne treba se gledati samo kao na nekoga kome treba pomoć. Stara osoba ne smije postati samo objekt, ona može drugome nešto i pružiti.

Dr. Grgić navela je pet načela pastoralnog razgovora s umirućima. To su emocionalno uključenje: umirući osjetljivo zapaža držanje svećenika s kojim razgovara. Spremnost da se s umirućim ide dio nepoznatog životnog puta, što smrt znači. Stoga je oslonac i ohrabrenje kada čovjek na tom putu ne mora ići sam, nego s osobom koja dijeli istu vjeru i nadu. Treći princip je autentičnost, uvjerljivost i stvarnost odnosa, a četvrti istinitost. Važno je znati kako umirućem govoriti istinu. U pastirskom razgovoru s umirućim istina se priopćava s ljubavlju i ljubaznošću. Peto načelo je tolerancija, podnošljivo prihvaćanje bolesnika.

„Kraj života je tema od velike važnosti za svaku osobu – zahtijeva istinsku suosjećajnost i solidarnost koje potiču na konkretno djelovanje prema bolesnima i umirućima. Pristup mora biti dostojanstven. Nitko ne može bolesnomu i umirućemu reći da njegov život nije vrijedan življenja niti da njegov život nema smisla. Kraj života i dalje je dio života, koji ima svoj duboki smisao i važno je kako ćemo ga proživjeti. Poštivanje svakog ljudskog života temelj je pravednog i solidarnog društva, a bolest, patnja ili bilo koji drugi oblik vanjskih utjecaja na život ne uništava ljudsko dostojanstvo“, poručila je dr. Grgić.

Medicinska skrb ne tiče se samo ljudskog tijela, liječnik ne treba liječiti samo tijelo, nego nastoji pomoći čovjeku, njegovoj cjelokupnoj dobrobiti. „Ali, medicinska briga ne želi biti zamjena za religiju. U današnje vrijeme mnogi potraže pomoć psihijatra, a ne svećenika. Psihoterapija često postaje briga za dušu. Dimenzija na koju je religiozna osoba usmjerena je opsežnija od dimenzije psihoterapije. Proboj u tu višu dimenziju ne događa se u znanju, nego u vjeri. Cilj psihoterapije je mentalno iscjeljenje, a religije spasenje duše“, rekla je dr. Grgić, poručivši: „Poštujući volju i prava bolesnika, zadatak nam je u vlastitom životu svijet činiti svjetlijim, toplijim i ljudskijim, u čemu nas vodi sustav vrijednosti uređen prema ljudskom dostojanstvu i životu kao temeljnom dobru“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Treća sjednica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem s. Marijane Mohorić, predstojnice toga Povjerenstva, održana je u utorak, 13. veljače, u svečanoj dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Članovi Povjerenstva analizirali su dosadašnji tijek provedbe godišnjeg plana toga Povjerenstva. Upoznati su s tijekom rada i sa suradnicima u pripremi priručnika za katehete krizmanika koji su angažirani u drugoj godini neposredne pripreme kandidata za slavlje sakramenta svete potvrde. Predstojnica s. Marijana predstavila je anketni upitnik o stanju i perspektivama razvoja kateheze u župnim zajednicama te je dogovoren način provedbe istraživanja i obrade rezultata. Članovi Povjerenstva razmotrili su i mogućnosti okupljanja župnih suradnika u katehizaciji i druge prijedloge o potrebi revitalizacije kateheze u Zadarskoj nadbiskupiji.

U nadležnosti Povjerenstva za župnu katehezu je i održavanje mjesečnih susreta Lectio Divina – Molitveno čitanje Božje riječi u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u Godini molitve, koji se održavaju treće srijede u mjesecu s početkom u 19 sati. Sljedeći susret Lectio divina je u srijedu, 21. veljače.

Na susretu je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: I. Grbić

Vikarni episkop Nektarije, patrijarha srpskog Porfirija u Beogradu, pohodio je u utorak, 13. veljače svetište sv. Šime u Zadru te je počastio relikviju sv. Šime čije se neraspadnuto tijelo već osam stoljeća nalazi u Zadru.

Sv. Šimun je prorok koji je na svojim rukama držao Dijete Isusa i u njemu je prepoznao Mesiju, za pohoda Marije i Josipa jeruzalemskom hramu četrdeseti dan od Isusovog rođenja. Taj događaj prikazanja Gospodinova opisuje evanđelist Luka u Svetom Pismu.

U pratnji episkopa Nektarija koji je došao povodom Slave Bogoslovije u Krki bili su o. Damjan iz parohije sv. Ilije u Zadru i pomoćnik episkopa, Stefan. Gostima je dobrodošlicu izrazio don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, koji ih je upoznao s poviješću čašćenja sv. Šime u Zadru i osobitostima Škrinje sv. Šime.

„Izrazio sam želju posjetiti svetinje koje nas spajaju i koje će, ako Bog da, ako mi to ne možemo zbog naše slabosti, onda zbog njihovih svetih molitava, ujediniti nas, koliko je to moguće nama ljudima. Drago nam je i zahvaljujemo za ovu divnu priliku da se pomolimo našem zajedničkom svetitelju“, rekao je episkop Nektarije, istaknuvši: „Kao što kaže sv. Justin, svaki svetitelj je hodajuće Evanđelje. Kada se mi izgubimo u ovom svijetu punom slabosti i grijeha, moramo se na nekoga osloniti. A svi svetitelji su nama putokaz prema carstvu nebeskom. Tako da mi je velika čast pohoditi tijelo sv. Šime i iskazati čašćenje“.

U razgovoru gostiju i domaćina Šehića istaknuta je vrijednost relikvija za Crkvu. „Brojni gosti i turisti istočne tradicije svjedoče svoju vjeru pohodom crkve sv. Šime i čašćenjem njegove relikvije, osobito ljeti. Mislim da i mi kao vjernici Zapada možemo ponešto naučiti od Istoka i iz njihovog ophođenja s relikvijama. Kao Zadrani, ne smijemo se naviknuti da je sv. Šime tek tako u Zadru“, rekao je čuvar svetišta, don Damir, u zahvalnosti Božjoj providnosti da je tijelo sv. Šime stoljećima, unatoč teškoj prošlosti grada, sačuvano i prisutno baš u Zadru.

„Sv. Šime otvara granice. Sv. Šime nam pokazuje tradiciju prvog tisućljeća u kojem su dva plućna krila Crkve, Istok i Zapad, disali zajedno i zajedno su razmišljali o svojim svecima. Sv. Šime je na prijelazu između Starog i Novog Zavjeta i najdublji je dio naše zajedničke tradicije. Raduje me dolazak episkopa jer je pokazao svoju vjeru i radost. Studirao je teologiju u Grčkoj i njegova tradicija i vjera ga vežu sa sv. Šimom te je ostvario svoju želju da počasti svečevu relikviju“, rekao je don Damir.

Don Damir je pojasnio i činjenicu kako su zadarski sveci na osobit način i povijesno usmjereni na povezivanje Istoka i Zapada. Naime, sv. Stošija se puno časti na Istoku i u Rusiji, gdje su joj kao sv. Anastaziji posvećene brojne crkve, kapele i ikone. Sveti Donat, zadarski biskup, moći sv. Stošije donio je u Zadar 810. godine, a dobio ih je od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za uspješno posredovanje mira između Istoka i Zapada u 9. st. Sv. Šime se također puno časti u tradiciji Crkve na Istoku.

„Taj duh povezivanja Istoka i Zapada govori o Zadru kao staroj Crkvi. Zadar ima staru crkvenu tradiciju i kontinuitet iz prvih kršćanskih vremena. O tome svjedoči i crkva sv. Šime čiji su temelji u fragmentima iz 5. st. Na zadarskom području kršćanstvo je bilo prisutno i prije dolaska Hrvata, tu su rimske kolonije baštinile evanđelje. U Zadru se, dakle, došlo u već prisutnu ranokršćansku tradiciju. Stari sveci titulari koje slavimo govore nam o veličini i ljepoti tradicije Crkve koja postoji u Zadru. Možemo biti ponosni na tu tradiciju i moramo biti njeni čuvari“, istaknuo je don Damir. Naglasio je da se crkve ne trebaju zaključavati, „nego, svece treba predati onima kome pripadaju, a to je narod koji je željan čašćenja i čuda svetaca koji su kroz povijest uvijek svjedočili. Škrinja sv. Šime je optočena ukucanim detaljima čuda po zagovoru sv. Šime. Ta čuda nisu samo dio nekog prošlog vremena, nego su dio svakodnevnice ljudi koji i danas vjeruju u njegov zagovor i osvjedočeni su u uslišanje svoje molitve po Šiminom zagovoru. Vjernici koji su dolazili ususret sv. Šimi, po molitvi zagovora njemu su ozdravljali. I mi moramo imati zadaću otvarati sv. Šimu susretu s narodom koji njemu želi doći“, poručio je čuvar svetišta, don Damir Šehić.

Koliko je čašćenje sv. Šime prisutno na Istoku i u njegovoj domovini, Svetoj Zemlji, potvrđuje i da je Grčko-pravoslavni patrijarhat poželio imati moći sv. Šime. Na svečanoj Večernjoj uoči proslave blagdana Sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, 7. listopada 2010., tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić predao je u crkvi sv. Šime u Zadru dio relikvije sv. Šime izaslanstvu Teofila III., patrijarha Grčko-pravoslavnog patrijarhata.

Naime, nedugo u vremenu prije predaje relikvije sv. Šime, u Jeruzalemu je bio otkriven grob sv. Šime iz kojeg je njegovo tijelo bilo uzeto i preneseno u Zadar. U poštovanju prema ostacima svetog Šimuna Bogoprimca i prema svetom gradu Jeruzalemu, činom predaje relikvije Jeruzalemskom patrijarhatu, Zadarska Crkva posvjedočila je izraz kršćanske ljubavi prema domovini sv. Šime i najstarijoj Crkvi kršćanstva.

Relikviju sv. Šime u Zadru bio je preuzeo arhiepiskop Teofilakt, metropolit Jordana, patrijarhalni vikar za Grčko-pravoslavni patrijarhat, koji je tijekom svečane primopredaje u Zadru bio rekao: „To je veliki i značajan događaj koji će se zlatnim slovima upisati u stranice povijesti Jeruzalemske Crkve. Ne možete ni zamisliti, možete samo razmišljati kolika će biti radost kršćana koji žive u Svetoj Zemlji, ali i hodočasnika iz cijelog svijeta, kojih svaki dan tisuće dolaze pokloniti se svetim mjestima u Svetoj Zemlji. Svete moći za pravoslavne imaju osobitu važnost. Time izražavamo poštovanje svetitelju. Vjerujemo da svatko tko se pokloni i cjeliva svete moći dobiva blagoslov svetitelja i to mu je na spasenje duše“, poručio je arhiepiskop Teofilakt u Zadru 2010. godine. Tada je prenio pozdrave, blagoslov i radost patrijarha Teofila III., članova Svetog jeruzalemskog sabora i svih kršćana Jeruzalemske Crkve.

Za taj događaj zna i episkop Nektarije koji je za svog pohoda svetištu sv. Šime rekao: „Imam prijatelja u Jeruzalemskom patrijarhatu i on također želi osobno doći pokloniti se pred moćima sv. Šime po kojem je i dobio ime, Simeon. Rekao sam mu da ću ja prije njega ići u Zadar pokloniti se pred relikvijom sv. Šime te ću mu prenijeti predivne dojmove s ovog pohoda sv. Šimi u Zadru“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca u Salzburgu proslavila je svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika, bl. Alojzija Stepinca, u nedjelju, 11. veljače, svečanim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Andrije u Salzburgu predvodio mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Koncelebrirali su mons. Roland Rasser, generalni vikar nadbiskupije Salzburg, fra Vjekoslav Lazić, upravitelj Hrvatske katoličke misije u Linzu i predstavnik svih dušobrižnika za Hrvate u Austriji, fra Zlatko Špehar, župnik u Salzburgu, p. Aleksa Palavrić i vlč. Ivan Čirko. Mons. Sorić boravio je u Salzburgu na poziv fra Zlatka Špehara, dugogodišnjeg župnika koji okuplja veliku zajednicu Hrvata u Austriji.

„Bog je uvijek u povijesti Izabranog naroda davao proroke, vođe i mudrace koji su u najpotrebnijim vremenima znali na ispravan način voditi Božji narod prema istini.  U prošlosti hrvatskog naroda, među brojnim velikanima, Bog je hrvatskom narodu dao ljudsku veličinu u osobi svećenika, biskupa i kardinala Alojzija Stepinca“, istaknuo je mons. Sorić, podsjetivši da je kardinal Stepinac sa samo 36 godina upravljao s najznačajnijom hrvatskom biskupijom u najtežem razdoblju hrvatske povijesti tijekom 20. stoljeća.

Naglasivši da je Stepinac svoju zrelost kao osobe i pastira izgrađivao cijeli život, prije svega molitvom, mons. Sorić je podsjetio na Stepinčeve riječi: „Samo gledaj prema nebu i ne boj se“. Istaknuo je kako je upravo Salzburg grad s uređenom arhitekturom i mnogim zvonicima koji pokazuju prema nebu – to je slika, metafora Crkve koja vjernike vodi prema vječnosti, odnosno, upravlja pogled ljudi prema Nebu. „Crkva u Europi ne može živjeti samo od arhitekture iz prošlosti, nego od živih članova koji će svojim životom pokazivati prema nebu, kako i visoki zvonici uzvišeno pokazuju prema vječnosti. To je bila i Stepinčeva misija: da cijelim svojim i trpljenjem ukaže na vječnost. Kao što je nekad Stepinac molio članove Crkve da ostanu vjerni katoličkoj zajednici, on to svojim duhom i baštinom svojih riječi čini i danas“, poručio je don Ante.

Među idealima bl. Alojzija bili su ljubav prema Bogu i Katoličkoj Crkvi, iznad svega. „To je ujedno i najveći crimen koji mu njegovi tužitelji nisu mogli oprostiti. Stepinac je ostao vjeran do kraja starom zavjetu hrvatskog naroda da će biti vjeran Petrovoj stolici. Zbog vjernosti Katoličkoj Crkvi i Petrovom nasljedniku,  kardinal Stepinac bio je trn u oku svojih progonitelja. Stepinac je odlučno odbio svaku ideju ‘narodne Crkve’ u tadašnjoj Jugoslaviji i tu je odlučnost platio i svojim životom. Mogao je uživati povlastice komunističkog materijalizma, ali zbog svojih principa i odanosti Bogu i Katoličkoj Crkvi, odabrao je put trpljenja za svoju Crkvu i Boga“, poručio je mons. Sorić, citirajući misli Stepinca u poticaju na vjernost Crkvi. Ohrabrio je vjernike da se sjete svoje odgovornosti i suodgovornosti prema Božjoj zajednici koju je do smrti ljubio bl. Alojzije, rekavši da je Stepinac bio „očinski strog, prije svega prema samome sebi, nikada i u ničemu ne odustajući od ljubavi prema Katoličkoj Crkvi“.

„Pripadnost Katoličkoj Crkvi u našoj svakodnevici očituje se u sakramentima koje Crkva dijeli vlašću koju ima od Gospodina. Jedan od tih sakramenata je ispovijed. Sakramenti su darovi, a poklon kad se dobije, ne stavlja se na stranu, nego se odmah otvara, njemu se čovjek raduje“, rekao je mons. Sorić.

„Tisuće stranica dokumenata, propovijedi, pisama, čak i lažnih sudskih izjava, svjedoče da je Stepinac bio pravi pastir Crkve u Hrvata. On je autentično svojim životom, svojom odlučnošću i skromnošću bio primjer kako se upravlja povjerenom zajednicom naroda“, poručio je mons. Sorić, zaključivši riječima bl. Alojzija: „Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“.

Misno slavlje počelo je velikom procesijom u kojoj je sudjelovalo više od 50 članova kulturno-umjetničkih društava Hrvata Savezne države Salzbrug. Uz domaći KUD ‘Vilim Cecelja’, u misi su sudjelovali članovi kulturno-umjetničkih društava Hrvata iz dijelova Savezne države Salzburg – Pongau i Pinzgau.

Na početku mise, vikar Rasser, u ime župe sv. Andrije i nadbiskupije Salzburg, rekao je da unatoč tome što se misa slavi na različitim jezicima, svi smo dio iste zajednice Kristovih vjernika.

Prije završnog blagoslova, vjernicima se obratio veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji Daniel Glunčić. U ime svih diplomatskih predstavnika Hrvata u Austriji čestitao je župljanima blagdan bl. Alojzija. Veleposlanik je istaknuo veliki uspjeh za sve Hrvate u Austriji, uvođenje hrvatskog jezika u škole u Štajerskoj. Hrvatski jezik je prvi put u jednoj od saveznih država, Steiermarku, postao izborni predmet u školama. Glunčić je izrazio nadu da će se isto dogoditi i u školama u drugim pokrajinama u Austriji.

Vjernicima se obratio i fra Vjekoslav Lazić, upravitelj Hrvatske katoličke misije u Linzu. Istaknuo je potrebu njegovanja hrvatskog jezika u obitelji, vjernost i podršku hrvatskim katoličkim župama i hrvatskim dušobrižnicima te je spomenuo održavanje uspomene na Bleiburg, rekavši da u tome Hrvatska župa u Salzburgu, kao zajednica pokojnog vlč. Vilima Cecelje, mora imati posebnu ulogu.

Na kraju mise, svi su izmolili molitva zagovora bl. Alojziju za hrvatski narod ispred  slike bl. Alojzija Stepinca pred oltarom.

Pjevanje na misi predvodio je zbor i tamburaški sastav Kulturno-umjetničkog društva ‘Mihovljan’ iz Mihovljana u hrvatskom Međimurju, predvođen Predragom Kočilom te voditeljicom zbora Julijanom Kočila. Nakon mise, druženje se nastavilo u prostoriji župne dvorane gdje je glazbeni program animirao KUD ‘Mihovljan’.

Ines Grbić

Foto: Hrvatska župa Salzburg

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca u subotu, 10. veljače, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bl. Alojzije je veliki i sjajni lik Crkve u Hrvata i cijele Crkve koju je obasjao svojim životom, svojim naukom, svojom hrabrošću, kroz cijelo 20. stoljeće. Bio je snažni navjestitelj evanđeoske istine i poruke jedinstva, bratstva, Božje ljubavi, navjestitelj Isusa Krista koji se objavio kao spasitelj svijeta“ poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da i mi, poput bl. Alojzija koji je to posvjedočio svojim životom, „ustrajemo u onome što je istina, u onome što nam je Krist navijestio i donio kao spasenje života, blago vjere koje trebamo živjeti i nositi Krista kao najveće dobro u našem životu“.

„Dok gledamo u nevolje, poteškoće i što je sve Stepinac prošao u životu, način kako je to živio neka i nama bude uzor i primjer kako se i mi trebamo ponašati u  nevoljama i poteškoćama našeg života, ako smo povezani s Gospodinom – kao što je to bezuvjetno i beskompromisno bio bl. Alojzije. Stepinac je ustrajao u svojoj vjeri i nama ostavio jasno svjedočanstvo vjere kako i mi trebamo živjeti u našim kušnjama i poteškoćama našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je Stepinac kao mladi svećenik bio posvećen osobito karitativnom radu. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom kada je imao samo 36 godina, tada je bio svećenik tek četiri godine. Stepinac je bio najmlađi biskup na svijetu. Za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora zaređen je u zagrebačkoj katedrali 26. lipnja 1934., a 1937., nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, preuzima vodstvo Zagrebačke nadbiskupije. Sve to odvijalo se u osobito teškim okolnostima života.

„Bile su to osobito teške političke okolnosti koje su trajale dugi niz godina, gotovo sve do naših dana 1990.-ih godina, kad smo i mi osjećali posljedice različitih režima koji su bili. Izmjenjivala su se strahovita tri režima, fašizam, nacizam i komunizam, u kojima je bl. Alojzije bio snažno svjetlo Evanđelja i Riječi Božje. Stepinac je bio svjetlo u komunističkoj zemlji u kojoj se promicao život bez Boga i uništavala se perspektiva i budućnost ljudi kojima je bila zapreka da budu vjernici. Govorilo se da je vjera opijum za narod, smetnja čovjeku da napreduje u svom razvoju. Kažnjavalo se one koji nisu htjeli slušati režim, oduzimala im se njihova životna egzistencija, mnogi su trpjeli i bili pogubljeni“, rekao je mons. Zgrablić. I u Zadarskoj nadbiskupiji pristalice komunističkog režima ubili su oko 15 svećenika, oko 20 svećenika bili su u zatvoru. Silni progoni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi bili su diljem Hrvatske.

„U takvim okolnostima, Alojzije Stepinac bio je jasan, hrabri glas i svjedok evanđelja Isusa Krista. Zbog njegove snažne nauke i njegovog naviještanja, zbog toga što nije htio poslušati tadašnji režim i Tita koji je htio da se osnuje Crkva u Hrvatskoj odvojena od Pape, da bude osnovana nacionalna Crkva, Stepinac je završio u zatvoru. Na montiranom političkom procesu podmetnute su mu lažne optužbe da je prekrštavao Srbe, da je širio mržnju među ljudima i narodima i osuđen je na 16 godina zatvora. Nakon petogodišnje tamnice u Lepoglavi, lišavanja slobode i svih građanskih prava, sužanjstvo je nastavio u rodnoj župi u Krašiću gdje i umro“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Bl. Alojzije nas hrabri i poziva da i mi slijedimo put Evanđelja, da bismo postigli blaženstvo vječnog života koje nam je Gospodin namijenio. Ne samo da to promatramo, nego da u naše srce, kroz prozor naše vjere, uđe svjetlo Božje milosti i svjetlo zagovora bl. Alojzija, da bi to svjetlo prosvjetljivalo put našeg života, da se ne izgubimo. Unatoč nevoljama na putu našeg života, da hrabro i odvažno, bez kolebljivosti, idemo kamo nas Gospodin poziva i gdje nam pokazuje put, gdje su naši blaženici“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se radujemo što je bl. Alojzije postigao cilj da živi u punini s Gospodinom u vječnosti.

„Gledamo cilj kojega je Stepinac postigao, gdje je stigao, cilj vječnog života kojeg je Gospodin pripravio svima koji ga ljube i koji su povezani s njim. Blaženici i sveci su svjetlo koje sjaji Božjim svjetlom. Oni nas prosvjetljuju i prenose to svjetlo nama, da bismo i mi ustrajali u svim kušnjama i nevoljama života, da se zbog ničega ne odreknemo Boga. Jer, ako se odreknemo Boga, odričemo se najvećeg dobra naše budućnosti i sadašnjosti, najvažnijega u našem životu. Neka nam slavlje bl. Stepinca pomogne da ustrajemo na putu naše vjere, da slavimo Gospodina našim životom. Da nam on uvijek bude snaga u svim nevoljama i poteškoćama, ma kako velike i snažne one bile, da bismo bili dionici Božje ljubavi, Božjeg mira i Kristovog spasenja koje je darovao svima nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je u tijeku Godina molitve u pripremi za Godinu jubileja 2025., kada smo pozvani ponovno otkrivati vrijednosti i potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. Citirao je papu Benedikta XVI. koji kaže da je „molitva poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti Bogu; ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, nego da dopustimo da nas Božja volja prosvjetljuje na našem zemaljskom putu, pomažući nam snažno ga i zauzeto živjeti“.

U želji da i naš život bude krepostan, kakav je bio život bl. Alojzija Stepinca, nadbiskup je rekao da su Stepinčev život, nauk i hrabrost nezamislivi bez molitve. „Sve što je Stepinac učinio u životu, uz tolike otpore i napore, ne bi bilo moguće da nije bio najdublje povezan s molitvom. Po molitvi je bio povezan s Gospodinom, po molitvi koja je izvor svake milosti, života i svakog blagoslova. Molitva je bila put njegovog života koji ga vodi u svetost. To je poziv i našem životu, da se ugledamo u bl. Alojzija, kako bismo ga nasljedovali u krepostima. Okolnosti života se mijenjaju, a kreposti uvijek ostaju iste. Molimo kao što je to činio bl. Alojzije, da bismo i mi mogli napredovati prema cilju našeg života, prema svetosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, u kojoj su koncelebrirali bilobriški župnik Mario Akrap i još trinaestorica svećenika, mons. Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijarom bl. Alojzija Stepinca kojemu su vjernici nakon mise iskazali čašćenje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan bl. Alojzija Stepinca proslavljen je u župi Srca Isusova u Chicagu u nedjelju, 11. veljače, gdje je svečano misno slavlje predvodio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Potrebna nam je sada ponovno Alojzijeva jasna i razumljiva besjeda. Opet se nad društvom u Hrvatskoj i svijetu, kao i nad Crkvom, nadvija ‘magla nejasnih stavova i dvoznačnih pojmova koji zamračuju Božje svjetlo i objavljenu istinu’. Stepinca su komunisti spriječili zboriti s njegove katedre u zagrebačkoj katedrali. Stoga je on iz kućnog pritvora u Krašiću upućivao pastirsku i učiteljsku riječ: očevima i majkama, mladićima i djevojkama, studentima i radnicima, biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama, kulturnim i javnim djelatnicima. Nije drhtao, niti se povijao pred svjetskim moćnicima s koje god strane dolazili. Imao je osjećaj ‘pomazanog sluge’ koji je pozvan i poslan navješćivati sužnjima oslobođenje“, poručio je mons. Puljić, rekavši da će povijest Crkve upisati Stepinca u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena.

Nadbiskup je podsjetio na riječi sv. Ivana Pavla II. koji je na beatifikaciji Stepinca o bl. Alojziju rekao: „Draža mu je bila tamnica nego sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve. Nije se strašio okova, kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja“. Mons. Puljić je istaknuo podudarnost dva događaja koji su se zbili 3. listopada. „Toga datuma 1946., kardinal Stepinac održao je svoj poznati govor obrane, nakon čega je bio osuđen na 16 godina zatvora i zatočen u Lepoglavi. Istoga datuma, 3. listopada 1998., sv. Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Stepinca blaženim u nacionalnom svetištu, u Mariji Bistrici.

„Čin proglašenja blaženim je pobjeda Kristovog Evanđelja nad totalitarnim ideologijama. Kardinal Stepinac je u Mariji Bistrici proglašen moralnim pobjednikom, a bezbožni režimi, fašizam, nacizam i komunizam, koji su ga teretili i progonili, otišli su u povijesnu ropotarnicu – upravo kako je to Stepinac predvidio u povijesnom govoru na procesu u Zagrebu, 3. listopada 1946.“, istaknuo je nadbiskup Puljić.

Zahvalio je bl. Alojziju što je svojim stavom i riječima tumačio svećenicima i Bogu posvećenim osobama njihovo dostojanstvo i ulogu u svijetu. Zamolio je njegov zagovor za svete svećenike i redovnike koji će izgarati za Boga i duše. Izrazio je zahvalnost bl. Alojziju što je stao u obranu života i obitelji te tumačio da su roditelji Božji suradnici, a obitelji i djeca snaga i nada Crkve i naroda.„Hvala Ti, blaženi Alojzije, što si dobro razlikovao slobodu od liberalizma i blagostanje od kapitalizma, pa javnim djelatnicima i političarima savjetovao neka s Kristom, jedinim Otkupiteljem čovjeka, „stvaraju temelje slobode, sreće i napretka društva“. Posebice, hvala Ti, veliki sine roda našega, što si bio jasan i glasan, pa za svakoga imao prikladnu riječ utjehe i objašnjenja“, rekao je nadbiskup Puljić.

Činom Stepinčeve beatifikacije „Papa je rehabilitirao nepravedno osuđenog kardinala Stepinca. Hrvatsko pravosuđe je sredinom srpnja 2016. u cijelosti poništilo presudu, a tada je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, obrazložio zašto je presuda poništena: „Presuda montiranog političkog suđenja Stepincu krši načelo prava na pošteno suđenje, a „instruirani svjedoci tužiteljstva teretili su optuženika”. U stvarnosti nije odlučivalo sudsko vijeće, nego komunistički tužitelj Jakov Blažević, s ciljem da „presudom nanese moralnu diskvalifikaciju Stepincu i Katoličkoj Crkvi“. „Temeljni krimen Stepincu bila je činjenica da je u vrijeme NDH bio zagrebački nadbiskup, a nakon rata ostao je sa svojim narodom. Uz to, nije htio potpisati formular za traženje pomilovanja, već je tražio „obnovu postupka pred neovisnim sudom ili poništenje iste presude“. Hrvatsko pravosuđe to je učinilo u srpnju 2016., pa tako nakon 70 godina ispunilo njegovu volju. Poništenje ove komunističke presude „ima i veliku važnost za povijest hrvatskog naroda“, zaključio je tadašnji sudac Turudić“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je citirao i ‘Katolički list’ u kojem je prigodom imenovanja zagrebačkim nadbiskupom napisano da Stepinca „rese velike vrline: odan je molitvi i srca milostiva prema sirotinji koju ljubi poput Vinka Paulskog. Sin je seljačke obitelji, pučanin, osjećajne duše, pun najsvetijih ideala, pa će znati svom vjernom puku biti otac i prijatelj koji je spreman moliti i trpjeti za svoj narod“. Novinar ‘Katoličkog lista’ predvidio je sve teškoće i divne vrline o kojima je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., govorio sv. Ivan Pavao II.: „Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i hrvatskog naroda. Podnijevši okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve, kardinal Alojzije Stepinac, sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva““, podsjetio je mons. Puljić.

Nakon procesa i osude od 16 godina zatvora, Stepinac je pet godina proveo u zatvoru u Lepoglavi (1946.-1951.), a ostatak života u internaciji, u Krašiću, do 1960. godine. „Bio je spriječen poći do svoje katedre u zagrebačkoj katedrali, pa je iz Krašića vršio ‘učiteljsku službu’, ne samo u svojoj Nadbiskupiji, već i diljem hrvatskih dijeceza. Iz Krašića je uputio više od 5000 pisama, pa sve ‘hrabrio, tješio i poticao neka ustraju u vjeri i crkvenom jedinstvu’. U svom životnom hodu Stepinac je imao tri faze: bio je vojnik, ratnik i zarobljenik. Bio je ratar koji je obrađivao svoju plemenitu zagorsku i plodnu zemlju hrvatsku. Bio je svećenik, biskup i pastir, propovjednik i odgojitelj Božjeg puka do kraja života. Te tri različite životne faze, od vojnika i ratara do svećenika, učinile su ga divnim povijesnim likom u kojem se isprepliću tri velike ljubavi: ljubav prema bratu čovjeku, prema rodnoj zemlji i domovini, prema Bogu i njegovom velebnom djelu, Crkvi Katoličkoj“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je potaknuo da učimo od Stepinca, dičnog biskupa i Božjeg viteza. „Učimo se družiti s Isusom u molitvi i euharistiji da bi rasla naša kršćanska, obiteljska, župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio na krštenju. Hranimo se Božjom riječju i sakramentima, kako bismo poput Alojzija mogli ostati uz Isusa Krista, jedinog otkupitelja čovjeka koji nosi ključeve povijesti i čija su vremena i vjekovi“, potaknuo je mons. Puljić.

Stepinčevo je proslavljeno i u hrvatskoj župi u Los Angelesu gdje djeluje don Ivan Jordan, svećenik Zadarske nadbiskupije, a na misnom slavlju okupilo se desetak skupina hrvatskih vjernika iz Amerike.

I. G.

Foto: Župa Srca Isusova, Chicago

Stručni skup ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ o temi skrbi bolesnih i starijih osoba počeo je sa svojim dvodnevnim održavanjem u petak, 9. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, prigodno uz proslavu blagdana Gospe Lurdske i obilježavanje Svjetskog dana bolesnika.

Sudionicima skupa obratio se zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. „Bog sâm se poistovjetio s onima koji su u bolesti i potrebi i rekao je, Što njima učiniste, meni ste učinili. Na taj način potaknuo je i nas da mijenjamo našu nutrinu i naše odnose, jer to je cilj njegovog dolaska na ovaj svijet – da promijenimo naš život, našu nutrinu i da mijenjamo naše srce, kako nas je Bog izvorno stvorio. Da budemo njegova ljubljena djeca koja imaju čisto srce koje ljubi“, poručio je nadbiskup Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: ‘Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili’.

U tom kontekstu, podsjetio je kako je na jednom molitvenom susretu vjernika, jedna liječnica rekla: „Kada meni dođe neki bolesnik, kad mi pokuca na vrata, uvijek ga primim kao da mi je Isus došao pokucati na vrata. Uvijek se trudim tako ljubazno ga primiti, pružiti mu svu svoju ljubav, pažnju i znanje, sve što mogu, da budem njemu na raspolaganju“. „To je zaista kršćanski, kako bismo trebali istinski živjeti našu vjeru – da u drugome, osobito bolesnome, gledamo odraz Kristovog lica i da u njemu ljubimo Isusa Krista koji u njemu živi. Na taj način, tom ljubavlju, preko toga bližnjega koji je pokraj nas, mi istinski služimo i ljubimo Gospodina, jer on se utjelovio i tako je on činio“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da „naša vjera nije teorija i nikad ne smije ostati teorija, jer to bi bilo kao da vjerujemo u nešto nepoznato, iluzorno, što ne postoji ili je praznovjerje. Mi vjerujemo u živoga Boga koji se utjelovio, koji je postao čovjekom i mi smo po daru njegovog uskrsnuća postali udovi njegovog tijela. Prema tome, kada činimo dobro svome bližnjemu, osobito onome tko je u potrebi, mi služimo sâmom Bogu. Tada se približavamo sâmom Bogu. Stoga je bitan dio naše vjere i našeg života biti u službi bolesnicima. Kada to činimo, onda živimo našu kršćansku vjeru“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši da je ostavljenost tema ovogodišnje Papine poruke uz 32. Svjetski dan bolesnika, naslovljena „’Nije dobro da je čovjek sam’. Liječiti bolesne liječeći međusobne odnose“, nadbiskup je rekao da je jako važno biti blizu osobama koje se osjećaju osamljeno. Zahvalio je svima na uključenosti u taj oblik pastorala i na sudjelovanju na tom skupu. Pohvalio je Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije za organizaciju toga skupa kojem je poželio plodonosan susret, potaknuvši ih na daljnji rad i suradnju.

Mr. sc. don Marin Batur u izlaganju ‘Sakramenti – temeljna vjernička prava’, predstavio je crkveni i državni pravni okvir, odredbe kanonskog i civilnog prava o potrebi pružanja skrbi bolesnima i pravu na dušobrižništvo u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, što je u Hrvatskoj i zakonski regulirano.

Duhovnu skrb svećenika prema bolesnima i korisnicima drugih zdravstvenih ustanova propisuju međunarodni ugovor između Hrvatske i Svete Stolice, dva zakona Vlade RH te ugovor između Vlade RH i HBK. U odredbama tih pravnih akata nalazi se „temeljno i osnovno prema čemu građani imaju osiguran i zajamčen pristup svećenika vjernicima koji se nalaze u bolnici ili drugoj ustanovi. Zakonodavstvo Hrvatske u tom smislu je sasvim zadovoljavajuće i kao društvo smo prepoznali važnost sakramenata“, poručio je mr. Batur.

U prvom dijelu izlaganja, mr. Batur je govorio o pravu ljudi na sakramente, a u drugom dijelu kako civilni sektor u hrvatskoj državi to regulira u odnosu na bolnice i druge zdravstvene ustanove.

Prema nauku Crkve, svi vjernici trebaju se truditi provoditi sveti život – zato se govori o pravu na sakramente. „Naša dužnost je živjeti evanđeoskim načinom života i tako odgovoriti na sveopći poziv na spasenje, na svetost. Bog nas želi u zajedništvu sa sobom. Želi da ga na ovome svijetu upoznamo, da živimo po njegovim zapovijedima i prispijemo u vječni život u nebu kojega ne možemo zaslužiti, nego je Božja milost.

Nakon istočnog grijeha, čovjek više ne živi u stanju izvorne svetosti i pravednosti. Naše iskustvo pokazuje da smo grešni ljudi. Naše ljudske snage nisu dostatne da ustrajemo na putu svetosti. Zato nam je Bog dao neka duhovna dobra. To su osobito Riječ Božja, svjetlo našem životu te sakramenti kao znakovi i sredstva kojima se izražava i jača vjera, iskazuje štovanje Bogu i ostvaruje posvećenje ljudi“, rekao je mr. Batur, poručivši: „Svi vjernici imaju pravo primati od svetih pastira pomoć iz duhovnih dobara“.

Premda se ne može reći da ljudi imaju „pravo na nebo“, jer to je milosni Božji dar, nasuprot tome, u odnosu na svećenike – pastire Crkve, sakramenti su pravo, istaknuo je mr. Batur bitnu razliku u poimanju prava te vrste.

„Sakramenti su u odnosu na Boga milost, a u odnosu na pastire Crkve sakramenti su pravo. Krist je ustanovio sakramente i povjerio ih Crkvi. Ne smiju se odbiti ili uskratiti, osim iz opravdanog razloga. Npr. kad osoba želi na ispovijed, ali ne kaje se za svoje grijehe i ne odlučuje biti bolja“, rekao je predavač, upozorivši da se sakramenti ne odgađaju iz nečijih proizvoljnih razloga.

„Krist je osnovao Crkvu da nastavi njegovo spasiteljsko djelo. Zato u sâmu srž dužnosti pastira Crkve spada navještaj riječi Božje, što narodu pomaže razlikovati dobro od zla te slavlje svetih sakramenata koji čovjeka dovode u direktnu komunikaciju s Bogom i koji preobražavaju naše duše“, rekao je don Marin.

„Sakramenti kao ljudska prava proizlaze iz stvorenosti na sliku Božju i služe čovjeku kao pomoć na putu prema svetosti. Po stvorenosti na sliku Božju svi imamo isto dostojanstvo. Pravo na sakramente nije samo pravo svih vjernika, nego svih ljudi, ljudsko pravo. Ako imamo ispravnu vjeru i ako smo pravilno raspoloženi, ne može nam se uskratiti pravo na sakramente. Teološki temelj prava na sakramente je Božji poziv na svetost“, poručio je mr. Batur.

Govoreći o odnosu civilnog zakonodavstva prema sakramentima, predavač je istaknuo da je „i civilno zakonodavstvo prepoznalo to temeljno vjerničko pravo – pravo na sakramente“.

ČL. 16 Ugovora o pravnim pitanjima između Svete Stolice i RH glasi: „Republika Hrvatska priznaje i jamči Katoličkoj Crkvi pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zatvorima, bolnicama, lječilištima, sirotištima i svim ustanovama za zdravstvenu i društvenu skrb, bilo da su javnog ili privatnog značenja“.

„Ta pozitivna odredba koju su sklopili subjekti međunarodnog prava jamči pravo na dušobrižništvo, dakle, na odlazak svećenika u zdravstvene ustanove. Na temelju toga članka međunarodnog ugovora, Vlada RH i HBK sklopili su Ugovor o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama te ustanovama socijalne skrbi. Prema čl. 2 tog Ugovora, dušobrižništvo vjernika katolika u bolnicama i ustanovama podrazumijeva liturgijska slavlja i podjeljivanje sakramenata, savjetovanje u pitanjima vjere i morala, posjećivanje bolesnika te suradnju u humanizaciji zdravstvene i socijalne skrbi.

Čl. 5 toga Ugovora kaže da će za obavljanje dušobrižništva, bolnice i ustanove  osigurati prikladne prostore koje će biskupije na čijim se području nalazi bolnica ili ustanova, opremati za trajno održavanje katoličke liturgije. Ujedno će osigurati prostor gdje će dušobrižnik moći primati bolesnike i korisnike zdravstvene i socijalne skrbi na duhovne razgovore. Mr. Batur je citirao i čl. 8 toga Ugovora, prema kojem je na zahtjev bolesnika ili njegove obitelji i rodbine, bolničko osoblje dužno pozvati dušobrižnika koji može posjećivati bolesnike i vjerske obrede slaviti u svako doba kad to zahtijevaju potrebe. U čl. 9 piše da će uprava bolnice i ustanova omogućiti u prikladnim prostorima u tim ustanovama održavanje stručnih i duhovnih susreta za katolike.

„Prema ugovorima, uvijek je moguć pohod svećenika bolnici i slavlje mise u bolnici. Ne samo da svećenici smiju doći u bolnice, nego bolničko osoblje dužno je pozvati svećenika kad to osoba ili obitelj zatraže“, naglasio je mr. Batur.

Prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, u dijelu koji govori o dušobrižničkoj pomoći u zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi, čl. 14 kaže da se vjerskoj zajednici jamči pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u tim ustanovama, prema ugovoru između vjerske zajednice i osnivača ustanova.

Četvrti pravni akt koji regulira dušobrižništvo za bolesne i starije je Zakon o zaštiti prava pacijenata koji govori „o načelu humanosti i zaštite pacijenata, čije se pravo ostvaruje zaštitom osobnosti pacijenta, uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja“, rekao je mr. Batur.

Don Valter Kotlar, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral, istaknuo je važnost poznavanja pravnog okvira kojim su regulirani i zaštićeni skrb i ulazak svećenika u bolnice i domove. „Svećenici nisu neki aktivisti ili osobe koji bi ulazili u te ustanove neovlašteno, nego to je utemeljeno u zakonu hrvatske države, a to je predvidio i crkveni zakonodavac. Svećenici imaju to pravo, ono nije naša volja, nego dolazimo po pravu pacijenta da mu damo duhovnu skrb“, naglasio je predstojnik Kotlar.

Don Valter je istaknuo da kakva god bila priprava za svećeništvo, za susret s bolesnicima u pastoralu nema prethodne stručne edukacije koja bi poučila budućeg svećenika toj vrsti pastorala. „To je pitanje srca, osobne predanosti i povjerenja u Božju milost. Kad osoba ide u svećeništvo, nije baš da često razmišlja kako će ulaziti u sobu gdje ljudi umiru, da će ići kod bolesnih ljudi koji nerazgovjetno pričaju, koji su u teškim životnim stanjima i okolnostima, u ambijentu koji nije svaki put ugodan, ući u bolesničku sobu.

Ali, kao svećenik, nikad se nisam osjećao korisnije nego nakon dana kad sam posjećivao bolesne. To je moje iskustvo. Iako nevoljko u to idem i teško mi je to činiti. Svakog prvog petka u župi Bibinje obilazim između 40 i 60 bolesnih osoba. To je i tjelesni napor. Ali na kraju, kad se podvuče crta, nikad se ne osjećam korisnije kao baš taj dan, kad obiđem bolesnike“, posvjedočio je don Valter. Rekao je i da sakrament osobama pogotovo u terminalnoj fazi bolesti podjeljuje u vjeri osobe koja je poželjela da se podijeli sakrament, koliko god čovjek bio u teškom stanju ili ne može uzvratno komunikacijski sudjelovati. „Jer, Bog neće odbaciti raskajano srce. Činimo nešto u ime srca koje je nemoćno da bilo što drugo učini, osim da se preda Božjoj milosti“, poručio je predstojnik Kotlar.

Prvog dana skupa, 9. veljače, izlagali su i dr. Alžbeta Grgić, specijalistica interne medicine, o temi ‘Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne’, don Marko Dokoza: ‘Izazovi pastoralne skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana’ i s. Antonia Čobanov, mag. Oec: ‘Osamljenost – problem ili izazov domova za starije i nemoćne’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 7. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, o temi župnih caritasa govorio je Boris Peterlin, zamjenik ravnatelja Hrvatskog Caritasa.

Tema župnih caritasa je na tragu pastirskog poticaja zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića da se u župama Zadarske nadbiskupije službeno osnuju i pokrene djelovanje župnih caritasa kao pastoralnih tijela u sustavno organiziranom i redovitom pružanju pomoći ljudima u potrebi na župnoj razini.

Župni caritas (ŽC) je dio velike mreže Caritasa u Hrvatskoj koja potencijalno obuhvaća više od 1 400 župa. „Sve župe nemaju osnovan i aktivan župni Caritas. S obzirom na broj praktičnih vjernika i ljudi koji redovito dolaze na nedjeljne mise, stotine tisuća ljudi bi barem jedanput tjedno mogli biti nadahnuti na učiniti i potaknuti  dobro za širiti Božje kraljevstvo među nama i uz Božju pomoć, mijenjati svijet nabolje“, rekao je Peterlin.

Župni caritasi udružuju, oplemenjuju i umnožavaju spremnost ljudi na službu djelatne ljubavi. „Iako ga mnogi s tim povezuju, Caritas je više od prikupljanja i dijeljenja odjeće, obuće i hrane. Ne treba odmah početi s velikim projektima. Ide se korak po korak, projekt po projekt, ostvaruje se ideja po ideja“, poručio je Peterlin.

Cilj ŽC-a je da se cijela župna i šira zajednica potakne i uključi u djelotvorno svjedočenje milosrđa u župnoj zajednici ili na području u kojem se nalazi. To znači da zajednica mora poznavati potrebe svojih članova te ima pravo i dužnost odgovoriti na te potrebe. „U župi se ljudi najbolje poznaju, najlakše nalaze osobe koje su u potrebi i koje su spremni pomoći. U župi se stvara ozračje za skladno međusobno prihvaćanje, za solidarnost i iskreno nastojanje da se i najsiromašnijem čovjeku vrati njegovo ljudsko dostojanstvo“, rekao je Peterlin.

Upozorio je da je dug i naporan put promjene ideje kako Caritas nije samo zbirka socijalnih službi, poput podjele odjeće i obuće ili prigodnih darova socijalno ugroženim obiteljima o Božiću i Uskrsu. „Nego, cilja se na skupinu socijalnih usluga na pastoralan način, koje su spremne uključiti cijelu zajednicu u promicanje djelatne ljubavi. Osobni primjer ljudi zauzetih za Caritas je najbolji primjer. ŽC ispunjava i svoju pedagošku misiju, podsjećajući zajednicu na aktivno svjedočenje ljubavi prema bližnjemu. Poznaje probleme na terenu i nadahnjuje pojedince i skupine kako bi ih  riješili; obučava volontere u kreiranju učinkovitih odgovora na potrebe“, rekao je Peterlin. Zbog naravi svoga rada, ŽC se mora povezati sa svim ustanovama koje skrbe za ljude u mjestu, gradu, županiji, npr. sa socijalnom službom, s Crvenim križem, Domovima zdravlja, Domovima za stare, Zavodom za zapošljavanje itd.

Izazov je ostvariti djelovanje prema kojem ŽC nije samo karitativna skupina volontera čiji je cilj samo izravna pomoć siromašnima, nego on znači i edukaciju svih članova kršćanske zajednice. „Duhovnost ŽC-a potiče da osobni odnos s Bogom prožme sve sfere čovjekovog života. ŽC nastoji njegovati integralnu, ‘prizemnu’ duhovnost čvrsto usidrenu u životu, u župnoj zajednici, otvorenu i osjetljivu za potrebe lokalne zajednice. Teži uključiti sve župljane, poticati ih na uočavanje, prepoznavanje, osjetljivost i konkretnu poduzetnost, solidarnost s  potrebama bližnjih. ŽC prati i analizira socijalno stanje u župi i lokalnoj zajednici, otkrivajući različite vrste siromaštva“, rekao je Peterlin.

Osim ekonomske, egzistencijalne nevolje i ugroženosti, poput oskudice, dugova, problema s otplatom kredita ili plaćanjem režija, postoje i drugi oblici nevolja gdje ŽC i župna zajednica mogu odigrati ključnu ulogu. „To su socijalna nevolja (osamljenost, poremećeni, neriješeni obiteljski i drugi međuljudski odnosi), psihičko siromaštvo (depresija, različiti oblici ovisnosti, gubitak smisla života), životno siromaštvo uzrokovano rastavom, gubitkom bliske, voljene osobe, odlaskom djece iz roditeljskog doma te rastuće duhovno siromaštvo uslijed krize ili gubitka vjere, krivnje, grijeha, raspada sustava moralnih vrijednosti. Ti drugi oblici nevolja i siromaštva od kojih ljudi trpe često su veći i teže rješivi od onoga na koje se prvo pomisli kao o glavnom području djelovanja Caritasa“, istaknuo je Peterlin.

Dobro je da djelovanju ŽC-a prethodi socijalna analiza kako bi se uvidjelo, evidentiralo i prosudilo kako najprimjerenije djelovati. Predavač je naveo i moguće načine djelovanja ŽC-a. To je organizirati susrete, zajednička druženja i priredbe sa starima i bolesnima u njihovim obiteljskim i staračkim domovima, slati rođendanske poklone i čestitke prigodom godišnjica, organizirati misna slavlja ili molitvene susrete za određene kategorije ljudi (djecu, stare, bolesne), organizirati dovoženje starijih i bolesnih osoba s invaliditetom na misu, hodočašće i sl., pružati podršku roditeljima i rodbini koji skrbe za bolesne kod kuće na način da ih se po potrebi zamijeni kako bi se mogli odmoriti ili nešto obaviti, lobirati za prava invalida, npr. izgradnju prilaza i rampi za pristup ustanovama ili prilagodbu prostorija njihovim potrebama, pronalaziti privremeni posao i zanimacije za beskućnike i nezaposlene (izrada ručnih radova, cijepanje drva, uređenje okoliša i vrtova). Zatim, poticati lokalne iznajmljivače da na nekoliko dana osiguraju besplatan boravak siromašnim obiteljima s djecom ili osobama s invaliditetom iz unutrašnjosti zemlje, organizirati radionice za roditelje i djecu na kojima će zajedno provoditi vrijeme bez mobitela i interneta, čija pretjerana upotreba postaje rastući problem ovisnosti kod djece, mladih i roditelja. Organizirati župne humanitarne sajmove, prodaju ili razmjenu, prigodne obiteljske i druge susrete nakon mise, uz dijeljenje kod kuće pripremljene hrane, posudba kreveta, invalidskih kolica i drugih invalidskih i bolesničkih pomagala osobama u kućnoj njezi (to u suradnji s nadbiskupijskim Caritasom). Pomoći posredovanje pri traženju stana, financijsku pomoć u izvanrednim prilikama (hitna i skupa operacija, popravak spaljene kuće), poduke za djecu koja imaju problema s učenjem. Naime, sve više djece i mladih imaju problema s koncentracijom, brojni roditelji plaćaju velike iznose za instrukcije i poduke. U župi ima nastavnika, profesora i studenata koji bi jednom tjedno bili spremni darovati svoje vrijeme i znanje pomažući mladima. Organizirati volontere da pomognu pri čišćenju, uređenju i krečenju stambenog prostora osoba u potrebi. Predavač je naveo primjere i uspješnog poticanja na zajedničku brigu i pomoć nekoliko obitelji jednoj obitelji koja je u potrebi, na način da svaka obitelj mjesečno uplaćuje određenu financijsku pomoć za konkretnu obitelj.

Peterlin je potaknuo i na povezivanje s trgovačkim lancima i trgovinama, postaviti košaru na izlazu iz trgovine te prikupljati prehrambene i higijenske proizvode. Dobra je suradnja s trgovačkim lancima LIDL, KONZUM i SPAR. U dogovoru s nekom pekarom, mogu se preuzimati kruh i pekarski proizvodi preostali od prethodnog dana i podijeliti potrebnima.

Volonteri ŽC-a su za velike programe produžena ruka nadbiskupijskog caritasa te su pozvani sudjelovati i u programima koje provodi Hrvatski Caritas, kao što su Nedjelja Caritasa, Za 1000 radosti, Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH, humanitarne akcije žurne pomoći u Hrvatskoj i inozemstvu izazvane prirodnim katastrofama, sukobima i ratovima.

Peterlin je govorio i o potrebi da se u javnosti usmjerava pozornost za djelovanje ŽC-a i čini vidljivim. Župnik, pastoralno i ekonomsko vijeće mogu osobito pomoći da se izgradi svijest o važnosti i potrebi ŽC-a. Mogu se pozivati predavači da govore osobito o važnosti i potrebi karitativnog rada. Uz prikupljanje potrebnoga, treba i „odgajati djecu, mlade i odrasle da sve što imaju, vrijeme, oči, noge, ruke, znanje, nauče dijeliti s drugima“, poručio je Peterlin.

U senzibiliziranju zajednice za Caritas i potrebne, važno je i obilježavati važne datume kao što su Svjetski dan siromaha, Dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, Svjetski dan djedova i baka, Međunarodni dan činjenja dobrih djela. Treba se aktivno i kreativno služiti mrežnom stranicom župe ili ŽC-a te osobnim društvenim mrežama djelatnika i volontera u promociji karitativnog djelovanja; organizirati hodočašća i duhovne obnove za volontere ŽC-a, posjete drugim biskupijskim Caritasima te upoznavanje s njihovim primjerima i načinima rada.

Kada potreba s kojom se suoči ŽC nadilazi njegovu mogućnost rješenja, ŽC poduzima što može. Pritom animira i lokalnu zajednicu te se obraća biskupijskom Caritasu, koji, ako je nužno, poziva i Hrvatski Caritas. „Preporučljivo je da ŽC surađuje s drugim socijalnim subjektima na lokalnoj sceni: različitim vjerničkim udrugama i zajednicama, jedinicama lokalne ili regionalne uprave, civilnim udrugama, javnim ustanovama. Već desetak godina u Hrvatskom Caritasu, baš za takve slučajeve, promovira se ‘3C model’ – zajedničko djelovanje ŽC-a, biskupijskog i nacionalnog – Hrvatskog Caritasa“, potaknuo je Peterlin.

„Važno je da svatko sa svoje strane učini sve što može. Naizgled nemoguće i nezamislive stvari čudesno postaju moguće, kad se svi zainteresirani uključe u zajednički projekt. Ključno je da netko uoči problem i zauzme se za njegovo rješenje: za početak, barem jedna osoba, susjed, prijatelj, kolega“, istaknuo je Peterlin. Praksa pokazuje kako se ljudi u teškoći često zbog neugode, srama ili  skromnosti ustežu sami potražiti pomoć te svoje siromaštvo, oskudicu ili drugi problem drže u skrovitosti. Ne žele na sebi stigmu siromaštva, boje se ljudskih pogleda, riječi, podsmijeha i moguće socijalne isključenosti djece“, poručio je zamjenik ravnatelja HC-a.

Peterlin je istaknuo da je dovoljan i potreban tek jedan telefonski poziv nekog pojedinca da se župni i biskupijski Caritas upoznaju s određenom potrebom te krenu u pomoć ljudima u nekoj situaciji. Za to je naveo iskustva uspješnog pružanja pomoći u primjerima u Zagrebu.

„Netko negdje mora pokrenuti stvar, zakotrljati grudu snijega, započeti pričati dobru priču. Čak ako sâm i nije sasvim zainteresiran, zbog zauzetosti i gorljivosti svojih prijatelja osoba će se uključiti pomoći. Ništa za pojedinca i župnu zajednicu koji se djelatnu ljubav prema bližnjemu usude prihvatiti kao test vlastite vjerničke vjerodostojnosti, nije toliko motivacijski poticajno i snažno kao prepoznati problem, udružiti se, založiti se, odvažiti se priskočiti u pomoć bližnjemu u nevolji i promijeniti nabolje njegovu životnu situaciju. Tako se događaju čuda velikih brojeva. Mali doprinos velikog broja ljudi omogućit će Caritasu da promijene nabolje brojne teške i prividno bezizlazne situacije naših najsiromašnijih sugrađana. Takva mala velika djela može činiti i mali, novi, tek osnovani župni Caritasi. Na tom putu nipošto neće biti sami“, ohrabrio je Boris Peterlin.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Treća sjednica Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu održana je u ponedjeljak, 5. veljače, a treća sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije održana je u ponedjeljak, 29. siječnja u svečanoj dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Na sjednici Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu pod predsjedanjem predstojnika don Darija Tičića istaknuta je potreba njegovanja i čuvanja pučkog crkvenog pjevanja. Stari napjevi iz bogate glagoljaške baštine u nekim župama Zadarske nadbiskupije još uvijek su sačuvani po prisutnosti pučkih pjevača koji tu baštinu primljenu od naših predaka još uvijek pjevaju u pojedinim dijelovima mise. Neki od tih napjeva su zaštićeno kulturno dobro i raritetni su u hrvatskim i svjetskim razmjerima.

Crkveno pučko pjevanje je veliko nematerijalno dobro, glagoljica je simbol očuvanja narodne svijesti hrvatskog naroda. Baš u Zadarskoj nadbiskupiji, uz potporu Ministarstva kulture RH, izdane su jedinstvene multimedijske monografije „Glagoljaško pučko crkveno pjevanje Zadarske nadbiskupije” u kojima knjiga, DVD s dokumentarnim filmom i CD s napjevima sustavno donose povijesni razvoj glagoljaškog pjevanja zadarskog kraja te stručnu etno-muzikološku analizu njegovih napjeva u pojedinim župama. Zadarska nadbiskupija bila je izrazito glagoljaška jer se u župama po otocima, uz obalu i u zaleđu glagoljalo, a glagoljaši su bili prosvjetitelji naroda. Čuvali su nacionalnu svijest ljudi i razumljivim govorom navješćivali evanđelje u burnoj povijesti. Umješno prožimanje sakralnog i narodnog, vjere i kulture uspješno se pretočilo i u knjige koje su trajni spomenik i specifični dio hrvatskog identiteta.

Glagoljaško pučko crkveno pjevanje spada u narodnu baštinu izravno vezanu s inkulturacijom evanđelja u našu povijest. Hrvati su imali jedinstvenu povlasticu da su se kao narod mogli služiti obredom Rimske Crkve na svom materinskom, starohrvatskom jeziku. To je i zahvaljujući vizionarskom apostolskom zalaganju braće sv. Ćirila i Metoda te naklonosti pape Ivana VIII. koji je 879. blagoslovio kneza Branimira koji je stolovao u Ninu i hrvatski narod te je tako priznao hrvatsku državnost. Upravo godinu dana poslije toga čina koji se smatra i prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske, papa Ivan VIII. je svojim pismom 880. g. Hrvatima odobrio bogoslužje na staroslavenskom, starohrvatskom jeziku.

Pučko glagoljaško pjevanje trag je i znak vjere koja je stoljećima nadahnjivala  kulturu našeg naroda. Glagoljica je stoljećima čuvala narav našeg jezika, od Bašćanske ploče do glagoljskog Misala iz 1483., kojom su bili ispisani lekcionari, misali, brevijari, književno-umjetnički tekstovi pjesama, romana i drugih djela. Glagoljaško pučko crkveno pjevanje prožima sakralno i narodno te je evanđeljem oplemenjivalo vjernički i narodni život naših predaka i stvaralo autentičnu glazbenu, glagoljašku kulturu raznolikih napjeva koji prenose povijesnu starinu i glazbeni izraz tradicije brojnih pokoljenja hrvatskog naroda.

Na sjednici je predloženo i donošenje Pravilnika o potrebi čuvanja i zaštite pučkog crkvenog pjevanja u župama u Zadarskoj nadbiskupiji te je najavljena i potreba održavanja susreta zborovođa Zadarske nadbiskupije. Izraženo je zadovoljstvo i pohvaljen edukativni susret čitača Zadarske nadbiskupije koji je u zajedništvo okupio veliki broj sudionika u katedrali sv. Stošije. Na susretu Povjerenstva za liturgijski pastoral bio je i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Treća sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije održana je pod vodstvom don Ante Dražine, predstojnika Povjerenstva. Na tom susretu sudjelovao je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Razmotreno je održavanje događaja prema godišnjem planu na razini Nadbiskupije, u nadležnosti toga Povjerenstva.

Predstavljeni su molitveno-formativni susreti za osobe koje razmišljaju o duhovnom zvanju, a održavaju se svake prve subote u mjesecu jer je to Dan molitve za duhovna zvanja. Potaknuto je da osobe koje pohode te susrete sudjeluju i u nadbiskupijskim liturgijskim slavljima u službi ministriranja, poput nadbiskupijskog Obiteljskog dana koji će se održati 13. travnja u Privlaci te da pohode župe gdje bi se susreli s vjernicima. Na taj način, u svom promišljanju duhovnog poziva doživjeli bi i taj dio služenja i pomoći svećeniku za oltarom. Duhovna obnova za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu će se održati od 1. do 2. ožujka u sjemeništu ‘Zmajević’.

Govorilo se i o susretima za ministrante Zadarske nadbiskupije. Jednodnevni susret za ministrante će se održati 16. ožujka u sjemeništu ‘Zmajević’. U tom susretu pozvani su sudjelovati i animatori, osobito salezijanski animatori koji imaju formativno iskustvo rada s mladima. Veliki godišnji susret za ministrante će se održati 22. lipnja u Vrani. Predstojnik Dražina je pohvalio pozitivno iskustvo od prošlogodišnjeg susreta na kojem su sudjelovali brojni ministranti.

Uoči Nedjelje Dobrog Pastira, u katedrali sv. Stošije će se tradicionalno organizirati molitveno bdjenje na kojem će nastupiti zborovi mladih, a osobe Bogu posvećenog života će svjedočiti o svom pozivu.

Na toj sjednici razmatrale su se i dodatne mogućnosti i načini rada za duhovna zvanja. Nadbiskup Zgrablić istaknuo je da su svi pozvani širiti svijest odgovornosti za duhovna zvanja te i vjernike u župama treba poticati na molitvu za zvanja i osvješćivati tu potrebu. U mnogim župama već je praksa da se prije mise moli krunica i molitva za duhovna zvanja. Predloženo je da se tiskaju sličice s molitvom za zvanja koje će vjernicima biti na raspolaganju. Nadbiskup je potaknuo da se u tiskanom i elektronskom obliku na mrežnoj stranici Zadarske nadbiskupije široj javnosti dostupnima učine sadržaji za klanjanje.

Mons. Zgrablić predložio je da se mladima koji razlučuju o duhovnom pozivu omogući posjet redovnicima i redovnicama, u čijim bi samostanima imali priliku upoznati bogatstvo i povijesni razvoj pojedinih karizmi te čuti svjedočanstvo razvoja pojedinih poziva. Projekte u radu za duhovna zvanja i susrete ministranata molitvom klanjanja će pratiti zajednica sestara Karmelićanki BSI iz Bibinja. Na susretu je predloženo da se organizira jednodnevni susret za roditelje svećenika Zadarske nadbiskupije. Roditelji svećenika bili su i jesu podrška svojim sinovima u izboru njihovog zvanja. Takav susret roditelja svećenika koji dosad još nije održan u Zadarskoj nadbiskupiji bio bi izraz zahvalnosti roditeljima svećenika i mogućnost za razmjenu njihovih iskustava. Također, dodatno bi potaknuo razmotriti koliki su dar duhovna zvanja, u želji da se istakne kako je potrebna molitvena podrška za osobe koje su već ostvarile svećeništvo kao i za odaziv novih duhovnih zvanja, uz primjer, podršku i ohrabrenje koje u tome mogu pružiti roditelji osoba na putu svećeništva.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić