O. Damjan Kružičević, OSB, benediktinac iz samostana na Ćokovcu, na kraju prvog dana korizmene duhovne obnove u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, u srijedu, 6. ožujka, predvodio je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Svaki svoj dan benediktinci u svim samostanima svijeta završavaju molitvom Blaženoj Djevici Mariji koja je prisutna u benediktinskoj duhovnosti.

U ovoj molitvi razmatraju se otajstva Marijinog života u odnosu s Isusom i njenim poslanjem majke božanskog Sina, našega Spasitelja i Otkupitelja, Isusa Krista.

Marijo, nazaretska Djevice, okupljeni smo pred tobom kao tvoja djeca i molimo te, uzmi nas za ruku i povedi k Isusu, tvome Sinu, našem Gospodinu. Ti si u svom srcu priredila sveto boravište i poslušna Božjoj riječi postala i hram i kovčeg Saveza. U tebi i po tebi Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Ti si žena od malo riječi, ali sva si zahvaćena Riječju Božjom. Pomozi nam, Marijo, da i mi ponizna i otvorena srca slušamo i primamo Božju riječ. Isprosi nam milost da se riječ tvoga Sina i u našem životu utjelovi, postane stvarnost. Da ravna našim životom, našom molitvom i našim radom.

3 x Zdravo Marijo

Marijo, koja na riječ Anđelovu hitaš u gorje u grad Judin, Elizabeti, rođakinji svojoj. Pomozi nam da i mi u našem srcu čujemo poticaj Duha koji nas nuka da svoju radost podijelimo s drugima. Da primljene milosti umnožimo, dijeleći ih s drugima. Da drugima spremno priteknemo u pomoć i tako tvoju ljubav, blizinu i dobrotu svjedočimo svijetu.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si u zajedništvu sa sv. Josipom iskusila što znači naići na zatvorena vrata, na odbijanje, na nerazumijevanje, na život u tuđini. Iskusila si strah. Zato ti znaš najbolje sve naše nevolje, jer ih nisi bila lišena. Razumiješ našu nemoć, nesigurnost, naš strah. Ti si službenica dobrote koja za nas neprestano moli svoga Sina, da svojom milošću obogati naše siromaštvo, a svojom snagom ojača našu slabost. Budi uz nas, Majko, u svim nevoljama našim.

Zdravo Marijo  

Marijo, u betlehemskoj noći u svoje krilo primaš Božjega i svoga Sina. Polažeš ga u jasle i zajedno sa svetim Josipom prva mu se od svih stvorova klanjaš. Siromaštvo betlehemske noći svjedoči o jedinom, istinskom bogatstvu čovjeka. Svjedoči o ljubavi, Bogu koji je ljubav. Ljubavi koja povezuje vaše živote, vaša srca – Isusovo, Josipovo i tvoje, Majko. Pomozi nam da tvoga Sina znamo prepoznati u našoj svakodnevnici, da mu se poniznim srcem poklonimo i ljubav mu iskažemo u onima u kojima nas on danas pohađa. Neka nas s tvojim Sinom, s tobom, sa sv. Josipom i sa svom našom braćom i sestrama, povezuje čista i sveta ljubav.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si sačuvala radost svadbe u Kani. Tamo si s Isusom i njegovim učenicima i primjećuješ i vidiš i ono što drugima promiče. Vidiš to na vrijeme, u pravo vrijeme. I donosiš to pred Isusa. U malo riječi, tek dvije riječi – ‘Vina nemaju’. Tako ti moliš. To je tvoja molitva. Donositi pred Sina stvarnost satkanu i izgovorenu u dvije riječi. I sve prepuštaš njemu, jer vjeruješ njemu. Učini da i naša molitva bude izrečena stvarnost u malo riječi i donesena pred Isusa s vjerom da znamo reći – radosti nemam, vjere nemam, ljubavi nemam, praštanja nemam, mira nemam. I da sve predam Isusu. Pomozi i nama da znamo moliti srcem koje vidi. Daj nam oči pune nježnosti i nade. Oči kakve si ti imala onog dana, na svadbi u Kani.

Zdravo Marijo

Marijo, ti pratiš i susrećeš svoga Sina na njegovom križnom putu, do kraja, do Golgote, do groba. Pratiš pogledom, pratiš molitvom, pratiš srcem, pratiš suzom. Kratak susret sa Sinom koji ne ostavlja prostor za ništa drugo, osim trenutak tihe blizine, pogled i možda kratak dodir ruku. Ali, to je blizina koja govori, blizina koja grli, blizina koja liječi bol srca, blizina koja daje snagu za naprijed. Majko, s križa mi smo povjereni tebi. I ti si nama povjerena. Molimo te da na našem životnom križnom putu uvijek osjetimo tvoju blizinu, tvoj pogled, tvoj dodir. Trebaš nam. Ne možemo sami, jer nitko ne može sam. Pomozi nam da i mi znamo drugima biti blizina koja grli, koja liječi, koja ozdravlja, daje snage za naprijed. I nas je Isus povjerio jedne drugima.

Zdravo Marijo

Marijo, ženo Velike subote, u tvom srcu toga dana slila se sva vjera Crkve. Zato je subota tvoj dan. Dan kada je tvoje srce u iščekivanju obećanja postalo tabernakulom, svetohranište vjere. Vjera Crkve preživjela je tog dana u tvom srcu. Sve je zašutjelo i za mnoge je ta šutnja bila teška. Svladao ih je strah za vlastiti život, toliko da se razbježaše. Djevice, navikla na sveti prostor šutnje koja zna da šutnja priprema dolazak riječi, tješila si svoje srce svetim obećanjem: ‘Evo, činim nešto novo, već nastaje’. I čekala si. A onda je svanulo uskrsno jutro. Pomozi nam, Majko, da znamo s vjerom živjeti naše Velike subote. Neka i naše srce bude uvijek svetohranište u kojem je sveta prisutnost izvor snage, dok čekamo da i u nama milost učini nešto novo.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si sa učenicima u Gornjoj sobi, zajedno s njima u molitvi, čekaš obećanog Duha. Ti koja si milosti puna i Duhom osjenjena od početka tvoje evanđeoske prisutnosti. Tada je Riječ postala Tijelo u tvome krilu, na početku. Sada si u zajedništvu učenika i moliš da i oni budu ispunjeni istim darom koji je već u Nazaretu obogatio tvoju dušu. S njima si u molitvi, da budeš opet utkana u rađanje njegovog otajstvenog tijela – Crkve. Pomozi nam, Majko, da i mi ustrajemo u molitvi, u zajedništvu molitve. Da molitva za milost Svetoga Duha uvijek prati sve naše početke. Da budemo blagoslovljeni milošću u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, u našoj molitvi, u našem radu, na našem hodočašću vjere.

Zdravo Marijo

Spomeni se, o predobrostiva Djevice Marijo, kako se nije nikada čulo da si ikoga zapustila koji se tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zamolio. Ovim pouzdanjem obdareni utječemo se i mi tebi, Djevice djevica, tebi Majko, dolazimo. Pred tobom, evo, stojimo mi grešnici i vapimo: Nemoj, Majko vječne Riječi, prezreti naše riječi. Nego ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.

Foto: I. Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru subotu, 2. ožujka, predvodio je vlč. Darko Zgrablić, župnik župe sv. Vinka u Svetvinčentu.

Vlč. Darko održao je prigodni nagovor, potom je predvodio misno slavlje u zajedništvu s bokanjačkim župnikom Rolandom Jelićem, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, prožeto također prigodnim poticajima.

„Korizma je otvaranje očiju. Mi smo slijepci koji ne prepoznaju silinu Božje ljubavi prema čovjeku. Ljubav ne zarobljava, ljubav oslobađa. Nemojmo doći Bogu samo kad ga trebamo. Ljubav nije nekoga trebati. Ljubav nije ni traženje ni primanje, nego davanje“, rekao je vlč. Darko, dodavši da bi se čovjek trebao posramiti pred velikom Božjom ljubavlju koja nas ljubi, a mi tu ljubav ne shvaćamo.

Propovjednik je potaknuo da čovjek u odnosu s Bogom koji je ljubav ima stav: „Nisam tu zato jer te trebam, nisam tu zato jer ne mogu bez tebe. To nije dobar odnos. To je kao neka zaljubljenost – ja bez tebe ne mogu. Bog ne želi takav odnos. Ljubav je nešto drugo. Ljubav je: Ja bez tebe ne želim, pa i kad bih mogao. Ja biram tebe. Biram život. Ne zato jer je tamo smrt, nego zato jer si ti tu. Dolazim k tebi ne zato jer se bojim padova, grijeha, smrti, zla, svijeta, nego zato što tebe tamo nema. Idem za tobom. Pa ako taj put vodi i u križ, idem za tobom“, potaknuo je vlč. Darko, poručivši: „Kad bi nas korizma dovela do takve zrelosti, onda bi to bila plodna korizma; ako bi nas naša korizma dovela do toga da kažem Bogu: ‘Ti si moj Bog, ti si sve moje, ja tebe biram. Biram te prvog, ne zadnjeg’. Neka svaki naš dolazak Bogu bude dolazak ljubavi“.

Nisu grijesi najveći problem koji priječi da se čovjek vrati, dođe k Ocu, nego ponos, rekao je vlč. Darko. „U ljubavi nema ponosa. Bog se odrekao svog ponosa, ponizio sam sebe, do smrti na križu, radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Jer, čovjek je vrijedan Božje ljubavi. Tu vrijednost Bog je ugradio u svakog od nas. Odgovorimo mu na obilje te njegove ljubavi“, potaknuo je vlč. Darko.

Poželjevši da se čovjek preispita, propovjednik je potaknuo da vrijeme korizme ne bude samo izvanjski obavljanje neke pobožnosti, nego da to bude nutarnje vrijeme koje pomaže čovjeku ući u nutrinu, da susretne Boga, da Bog progovori. „Zato je potrebna tišina. Jesam li počeo prepoznavati Boga u svojoj blizini, jesam li zakoračio bliže k Bogu? Jesam li odlaskom na misu otvorio svoje srce u svijesti da se idem susresti s Bogom? Dopusti Bogu da ti govori, da ti progovori. Jer kad molimo, mi Bogu sve ispričamo. Bog sve zna, zna i što mu želimo reći. Dolazak u crkvu je vrijeme kad Bog meni govori, kada smirujem svoje srce i želim dopustiti da Bog meni progovori“, poručio je vlč. Darko, rekavši da je svaki odlomak Svetog Pisma vrijeme kad Bog čovjeku progovara. Pritom je potaknuo: „Poslušajmo što nam Gospodin govori. Što, Gospodine, želiš od ove korizme? Progovori mom srcu. Vodi moju korizmu. Daj da plodni susret između tebe i mene vodi k drugima, u širenju ljubavi“.

Korizma je i vrijeme gledanja Boga, rekao je vlč. Darko. Razmatrajući prispodobu o povratku izgubljenog sina, propovjednik je rekao da je sin pobjegao od oca kad je oca počeo gledati neispravnim pogledom. I Petar je počeo tonuti kad je prestao gledati u Isusa, kad je gledao u vjetar i valove. „Ako gledamo svoje probleme, nevolje, križeve, to naraste toliko veliko da čovjeka uguši. Može biti Bog veći od svega toga, ali ako ne gledam Boga, onda to ne vidimo, onda tonemo. Korizma nas poziva da Boga vratimo na prvo mjesto“, istaknuo je vlč. Darko.

Prispodobom o povratku izgubljenog sina, Luka nam želi otkriti Boga koji je milosrdni otac. „Korizma nas vodi prema Božjem milosrđu. Milosrđe može biti samo ljubav. Bog traži susret, izlazi, čeka i to nakon što je odlazak bio vrlo ružan. Grijeh je odvojio sina od oca i sin svaki dan sve izravnije mora otkrivati put do očevog doma. Sin je mislio da ga otac sputava, da je pravi život bez prisutnosti oca“, rekao je vlč. Darko, upozorivši da nas iz očeve kuće tjera kada Boga počnemo gledati kroz neke svoje slike, ne onakvim kakav on jest. Takav Bog postaje strašan za čovjeka te čovjek pomisli da treba slobodu, da se mora udaljiti od Boga. Čovjek počinje doživljavati Boga kao onoga koji mu nešto ne da. Mnogi odlaze od Boga jer Boga doživljavaju na krivi način.

U tom kontekstu, predvoditelj obnove pojasnio je i značenje deset Božjih zapovijedi koje žele biti upisane u srce čovjeka. Zapovijedi su i prirodni moralni zakon kojeg je Bog usadio u srce, dušu, život svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, rekao je propovjednik. „Kad Sveto Pismo govori o Božjim riječima, kaže: ‘Ureži ih u svoje srce, omotaj ih oko svojih ruku, u svoje misli, u svoje čelo’. Kada mole, Židovi omotaju oko svojih ruku trake s riječima iz Svetog Pisma i stave na svoje čelo. Neka Božja riječ vodi naš život. Previše toga znamo, premalo toga živimo. Previše toga nosimo u papirima, premalo toga u srcu. Zato nam treba korizma. Cijeli naš život je korizma, hod prema Bogu“, rekao je vlč. Darko.

U kontekstu Božjih zapovijedi, naglasio je da ljudi ne vole da im netko nešto zapovijeda, određuje, zabranjuje. „Većina Božjih zapovijedi počinje s ‘Ne’. Božja riječ ne kaže ‘Ne’ zato jer nam Bog nešto ne da. Kada mala djeca ne dobiju od roditelja što žele, znaju reći: ‘Ti mene ne voliš, kad mi to ne daš. Da me voliš, dao bi mi to’. Čovjek pomisli, kad Bog kaže ‘Ne’, on mene ne voli. Nešto mi uskraćuje. Božje ‘Ne’ nije zato jer nam Bog nešto uskraćuje, nego da na svojoj koži ne osjetimo ranu vatre. Bog kaže ‘Ne’ da čovjek bude slobodan. Kad god čovjek ulazi u ono što Bog kaže ‘Ne’, postaje neslobodan. Zato nam treba ispovjedaonica – jer smo zakoračili tamo gdje je Bog rekao ‘Ne’, gdje je blato, gdje nema Boga. Kad čovjek ulazi u mrak, smrt, pita se gdje je Bog. Bog je Jahve, Bog koji je tu, za tebe, kojem je stalo do tebe, koji ti izlazi u susret, koji te ljubi. I sve što čini je samo zato da bi čovjeku vratio slobodu, pa i križ kojeg je uzeo“, poručio je vlč. Darko, rekavši da se Bog čovjeku otkriva. Ljubav traži vrijeme.

Upozorivši da se čuvamo onoga tko otima dostojanstvo koje je Bog usadio u život čovjeka, vlč. Darko je rekao da svi grijesi imaju izvor u idolopoklonstvu. Potaknuo je da Dan Gospodnji promatramo kao dan susreta s Bogom, ne samo kao dan u kojem ne radimo. „Božje zapovijedi žele nas okrenuti jedne prema drugima, prema izvoru. Poštuj oca i majku, poštuj ljude oko sebe, poštuj djecu, sve odnose. Zapovijedi žele probuditi naš život“, poručio je vlč. Darko.

Korizma je vrijeme čišćenja našeg srca, otvaranje zatvorenoga, micanje nataloženog blata. „Valja nam u križu prepoznati snagu. Kristov križ ima moć spasiti naše duše. Židovi i Grci traže znakove, dokaze i logiku ovog svijeta. U križu nema ničega od toga. Nema nijednog znaka. Kad su od Isusa tražili znak, govorio je o Joni. Znak je tri dana Isusove smrti. Pavao kaže, križ je nekima kamen spoticanja, ludost, neki se njime sablažnjavaju. Za Grke, da Bog umre za čovjeka, kakav je to Bog? Za Židove, Bog koji trpi? Nema logike.

Bez Isusovog križa, čovjek se lomi pod križem. Dopustimo da nas Isusov križ ozdravi, da nas ljubav s tog križa ozdravi. Mi u križu ne promatramo mučilo, nego ljubav koja trpi za čovjeka, koja nas dariva. Ta ljubav se uprisutnjuje – to nije apstraktna ljubav, nije teorija. Isus prvi umire da bi osmislio sva naša umiranja, sve naše žrtve, sve naše križeve. Ali, ne završava sve na križu. Veliki petak bez Uskrsa nema smisla. Ali, Uskrs se ne događa bez Velikog petka. Uskrsnula je ljubav kojom nas Bog ljubi. Bog je dao život i prolio krv za nas, da bismo mi imali život“, poručio je vlč. Darko Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje na treću korizmenu nedjelju, 3. ožujka, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Kristovi učenici moraju jasno govoriti, ne bojati se ničega, moraju govoriti i činiti ono što je pravo. Jer, s načelima nema kom­promisa. Crkva živi od vjernih, odlučnih i neslomljivih članova koji ostaju vjerni Bogu do kraja“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši primjer hrvatskog blaženika koji je bio dosljedan i neustrašiv u javnom zastupanju Božjih načela, zaštite dostojanstva Crkve i svakog čovjeka.

„Da je veliki sin roda našega, blaženi Alojzije Stepinac, pristao surađivati s komunističkim vlasti­ma, ne bi bio proganjan i zatvaran. Ali, shvatio je, ‘Ovdje nema kompromisa! Ovdje polažem život ako treba, ali neću odstupiti od načela koje sam učio i prihvatio’. Ostao je čvrst kao sti­jena, pa je Crkva beatifikacijom u Mariji Bistrici to potvrdila i rekla što misli o njemu. A to je potvrdio i Bog svojim čudom, da imamo velikog svjedoka“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je to istaknuo u kontekstu prvog čitanja o potrebi poštivanja Božjih zapovijedi i navještenog Evanđelja u kojem Isus oštro reagira, s obzirom na trgovce u hramu. „Evanđelje donosi prizor kada Isus uz blagdan Pashe ulazi u židovski hram u Jeruzalemu, taj sveti prostor, središnji vjerski i nacionalni centar Izraela. Kad je ušao, imao je što vidjeti: poredane stolove kao na tržnici. Svi izvikuju cijene i traže dobre mušterije. A u donjem kutu hrama, skupina mešetara mijenja novac. Odjekuje vika i galama, nered u najsvetijem hramu Božjem! Kad je to Isus vidio, planuo je božanskom srdžbom, sve im isprevrtao i rastjerao“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da „ta slika Isusa odudara od one koju obično imamo o Isusu koji je blag i milosrdan, koji tješi i pra­šta“.

Nadbiskup je podsjetio da taj događaj Ivan donosi na početku Evanđelja, nakon svjedočanstva Ivana Krstitelja kad je za Isusa rekao da je Jaganjac Božji koji odnosi grijehe svijeta i nakon prvog čuda u Kani Galilejskoj. „Slijedi Isusov uzlaz u Jeruzalem uz blagdan Pashe i izgon trgovaca iz hrama. Kao da je evanđelist htio dati do znanja kako valja najprije napraviti reda u svetištu. I mi, svaki put kad započinjemo misu, počinjemo s kajanjem, da se stvori malo reda u našoj duši, da se pripravimo očišćeni. Ljutiti Isus s bičem u ruci ne uklapa se u naše predodžbe. A upravo tako ga opisuje navješteno Evanđelje s bičem od užeta u njegovoj desnici. Desnicom se inače dijeli bla­goslov, dodiruje bolesnika i blagoslivlja ga. Mi smo stvorili pomalo jednostranu sliku o Isusu. On jest i blag i milosrdan, ali na nepravdu i na povredu svetosti kuće Očeve vidimo kako reagira: „Nosite se  odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“ (Iv 2, 15-16). Isus to čini jer ga izjeda revnost za Dom Gospodnji. Isus dolazi s jasnom porukom da se s čašću Oca nebeskoga ne trguje i ne prave se nikakvi kompromisi“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je rekao da i u različitim institucijama ovoga svijeta gdje se ljudi susreću i provode  vrijeme, poput kazališta, koncertnih dvorana, hotela, sportskih stadiona, vladaju neka pravila i red kojih se valja držati, kao i na prijemima uz proslave važnih godišnjica i blagdana. „Ako se netko nekulturno ophodi i ponaša, čuvari reda će učiniti da sve bude kako treba, da se uspostavi red“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da crkva, Božji hram, potiče da se ljudi u njoj skladno vladaju. U crkvi je domaćin  Bog, to je dom molitve i sabranosti gdje Gospodin sve poziva na gozbu Riječi i euharistije. „Crkva građevina je hram vječnog spasenja koju nitko ne smije obeščastiti ili obezvrijediti. I mi smo dom Božji. Bog je po krštenju ušao u našu dušu, naš život. Kamo sreće da nas izjeda revnost da očuvamo hram Božji koji je u nama stvoren po našem krštenju“, rekao je mons. Puljić.

Isus je potjerao trgovce iz hrama „vrlo energično, s jasnom porukom da se s čašću nebeskoga Oca ne trguje i ne prave nikakvi kompromisi. To je poruka i Crkvi za sva vremena: da slijedi Isusa i naučava Božje zapovijedi i moralna načela jasno i nepokolebljivo, u duhu deset Božjih odredaba koje je Mojsije primio kao putokaz na ispravnom putu. To je poruka i biskupima, svećenicima, roditeljima, učiteljima, svima koji su zaduženi za određene odgovornosti u svijetu. To je poruka da se slijedi nauk zapovijedi i moralna načela koja su jasno izrečena u deset Božjih zapovijedi: Evo vam, da se ne izgubite u ovom svijetu. Evo vam pravila ponašanja, da ne vrludate“, rekao je mons. Puljić, zahvalivši Bogu što je dao tih deset jasnih smjernica.

„Uz to, u vremenima krize i velikih moralnih devijacija, Bog šalje Crkvi čvrste i postojane vođe poput Mojsija, Ivana Krstitelja ili nedavno, u naše vrijeme, poput sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koje su tadašnji mediji nazivali „konzervativnima, desnim i  strogima“, kako bi se osporila njihova veličina i kako bi se kod ljudi stekao dojam da oni nisu dobri vođe“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je kako su Ivanu Pavlu II. uskratili dodijeliti Nobelovu nagradu „jer u svojoj ‘konzervativnosti nije dopuštao pobačaj’ niti je priznavao brakove ‘istospolnih zajednica’. Ako je itko trebao dobiti tu nagradu, trebao je Ivan Pavao II. No, ljudi koji odlučuju mislili su, bolje ne dati nagradu takvom čovjeku. Ali, Crkva mu je dala nagradu i to u vrlo kratkom vremenu, kako su i tražili vjernici na Trgu sv. Petra, s natpisom ‘Subito Santo’. Dobio je  najveću nagradu, sveca. To je njegova najbolja nagrada, jer Crkvi je služio neumorno, neustrašivo i postojano. Crkva nastavlja Kristovo djelo, pa mora poput njega zauzimati se za Božja prava i čast, a jednako tako za prava onih iza kojih je Isus uvi­jek stajao: obespravljeni, potlačeni, iskorištavani, prodavani.

Mi smo puni govora o ljudskim pravima, i dobro je to. Čovjek je slika Božja i treba čuvati njegovo dostojanstvo i njegova prava. Ali, kao vjernici, pozvani smo čuvati i Božja prava. Valjda i Bog ima prava u svijetu kojeg je stvorio, da bude među nama, da mu se klanjamo, molimo. Nažalost, povijest i brojne ideologije pokazale su kako se otpisuje Boga, da Bog ne treba čovjeku. Lucifer je prvi rekao ‘Neću služiti’“, upozorio je mons. Puljić.

„Zato Crkva ustaje protiv proizvođača i dilera droge, protiv trgovine ljudima i zlouporabe djece u nečasne svrhe, protiv pornografije i prostitucije, iako je to ponekad opasno i po život“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je kako je sv. Ivan Pavao II. na Siciliji, javno, svojim glasom neustrašivo pozvao mafijaše: „Obratite se! Nemate pravo ubijati!“. Papino okruženje se bilo prestrašilo zbog tih njegovih izjava, ali Papa je proročkim glasom bio pozvao i njih da nemaju pravo ucjenjivati i ubijati obitelji.

„I mi, vjernici ovoga prostora i vremena, pred izazovima suvremenih ideologija sekularizma, relativizma, u najnovije vrijeme dženderizma, pozvani smo biti odlučni i vjerni svjedoci. Ideologije ne prestaju postojati i bit će ih do kraja svijeta“, upozorio je mons. Puljić, podsjetivši kako je nedavno papa Franjo odredio da se učini istraživanje u vezi „strašne rodne ideologije“.

„Papa je barem petnaestak puta rekao da je rodna ideologija suvremena kolonizacija koja širi krivu antropologiju o čovjeku. Pred takvim ideologijama nama je biti odlučnim i vjernim svjedocima Božjih zapovijedi koje nisu zastarjele, jer su urezane u srce čovjeka. Božje zapovijedi su putokaz i u našem vremenu. Moralna načela koje Crkva naučava i brani imaju trajnu vrijednost, usprkos ljudskom vrludanju i prigovorima kako su te zapovijedi zastarjele“, poručio je mons. Puljić, zaključivši: „Sveto vrijeme korizme dobra je prigoda provjeriti je li nas možda zahvatio duh kom­promisa te jesmo li svojim vladanjem i stavovima pomogli da se kršćanstvo pomalo razvodnjava. Naime, na dvije stolice ne može se sjediti. Bog, izvor milosrđa i dobrote, odredio je lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni jer nas i savjest optužuje, predbacuje nam. Molimo Gospodina da nam daruje svoje milosrđe“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu u župi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru od utorka, 27.-og do četvrtka, 29. veljače, predvodio je fra Vladimir Vidović, franjevac konventualac, glavni urednik Veritasa i voditelj Pučke kuhinje na Svetom Duhu u Zagrebu.

Nakon molitve krunice i pozdrava župnika fra Bojana Rizvana, fra Vladimir je započeo nagovor osvrćući se na službu voditelja Pučke kuhinje i ističući kako prije te službe, iako je živio u istom Samostanu, nije primjećivao toliki broj siromaha. Naglasio je kako je nama teško primijetiti one koji su marginalizirani, te nam je potreban i pogled vjere koje će u potrebitima vidjeti vrijednost osobe i njegova dostojanstva. ”Crkva čini iznimno puno dobra utjelovljujući ljubav. Zato je i pučka kuhinja susretište gdje se događa razmjena u kojoj nas same obogaćuju siromasi”, rekao je fra Vladimir, istaknuvši da je korizma milosno vrijeme koje je kadro promijeniti perspektivu našeg vremena. “Naš je život, gledan kroz oči povijesti, put koji završava u Božjem srcu. Zato temeljni životni odnos ostvarujemo s Bogom. Upravo taj odnos određuje kakvi ćemo biti i kakvi uistinu i jesmo”, rekao je fra Vladimir.

Rekao je da se često u korizmeno vrijeme naglašavaju pokorničke vježbe kroz koje kao da se natječemo u brojnosti naših korizmenih odluka, a zaboravljamo kako je korizma vrijeme popravljanja odnosa s Bogom. “Korizma donosi poboljšanje odnosa s Bogom. Odnos s Bogom donosi i popravljanje nas samih i određen je sadržajem riječi ‘obraćenje’ koje traži ozbiljan duhovni život”, rekao je fra Vladimir. O upotrebi darovanog vremena danas, ovisi naša vječnost. “U obraćenju je riječ ponajprije o povratku Bogu, usklađivanju s onim što Bog od mene želi. Obraćenje je traženje Božjeg lica ili traženje dobra, a ne zla. Kršćansko obraćanje zahvaća tri segmenta života: spoznaju Isusa Krista, nasljedovanje njegovih koraka i prisnost s njime”, pojasnio je predvoditelj obnove, tumačeći svaku tu etapu.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu s fra Bojanom Rizvanom, fra Pavlom Ivićem i fra Andrijom Bilokapićem. U homiliji se osvrnuo na zahtjevnost i oštrinu Kristove riječi u kojoj možemo prepoznati i sebe. “Važno je otkriti naše licemjerje, a ne prokazivati licemjerje bližnjih. Aktualnost te Kristove riječi potiče nas na promjenu naših životnih stavova. Zato smo pozvani poraditi na poniznosti, a ne na glumi”, rekao je propovjednik, potičući da prihvatimo činjenicu da smo svi braća. “Koliko se trudi papa Franjo ne bi li nas podsjetio na tu važnu činjenicu da smo svi braća, a često upravo zbog toga nailazi na otpor i u samoj Crkvi. Pozvani smo mijenjati svoj mentalitet i usvojiti mentalitet Isusa Krista”, zaključio je fra Vladimir. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje.

Drugi dan obnove bio je osobito posvećen molitvi za bolesne i starije te promišljanju o drami križa i patnje. Fra Vladimir je istaknuo kako je tema patnje, žrtve i križa važna tema za život vjere. “Upravo se patnju kroz koju prolazimo poistovjećuje s križem, a to je zahtjevna tema jer mi ne volimo križ i patnju”, rekao je propovjednik, dodavši da nam je “svaka patnja teška, a osobito ona koja se tiče ‘naše kože’, kao i kad se susrećemo s patnjom nevinih i onih koji nisu ništa krivi. Odgovor na ta pitanja teško se pronalazi, a moguće ga je otkriti u zajedništvu s Kristom”. I njemu je osobno iskustvo patnje i nemoći pomoglo u iskrenijem suočavanju s egzistencijalnim pitanjima. “Patnja i trpljenje nas uvijek nauče razlučiti bitno u našem životu od nebitnog. Jer u jednom trenutku sve može iščeznuti našom smrću. Svako suočavanje s bolešću i smrću mora biti prožeto i pitanjem koji je razlog mog življenja na zemlji. O patnji je teško govoriti jer mi ne želimo trpjeti i patiti”.

Fra Vladimir se osvrnuo na suvremene poteškoće našeg vremena u kojem se odbijanje patnje naslućuje i u neodlučnosti mladih na prihvaćanje bračnog ili posvećenog života. ”Lakše je pričati bajke, nešto što će umirivati naše savjesti, nego ozbiljno se suočiti s teškoćama života. Naša vjera i duhovnost često su svedeni na emociju. Nije rijetkost čuti od vjernika: ‘Vau, kako sam se lijepo osjećao na Misi, bio je pozitivan dojam duhovne obnove, baš mi je bilo super’. Svodeći tako duhovni život na emocije, počinjemo komplicirati naš život i naše odnose. Pa čak i svoju vjeru koja je konstitutivni dio osobnosti, svedemo na emocije”, pojasnio je fra Vladimir, rekavši kako suočavanje s krutom istinom o nama može dovesti do gubitka životnosti. “Suvremena pošast je depresija koja ima tisuću lica. Ljudi hodaju nesretni, tužni, bolesni i ne doživljavamo psihičke bolesti kao ozbiljne. Zanemarujemo da nam je u tim trenucima potrebna i duhovna komponenta našeg bića koja svoj temelj pronalazi u susretu s Kristom koji daje smisao životu”, zaključio je propovjednik, potičući da ne živimo život na kozmetičkoj razini, nego da u središte svojih trpljenja pustimo Krista koji svemu daje smisao.

Poslije nagovora, u homiliji misnog slavlja koje je predvodio, fra Vladimir se osvrnuo na naviješteni evanđeoski tekst, pojašnjavajući kako i mi često nalikujemo na braću Jakova i Ivana koji preko svoje majke traže neko bliže mjesto uz Isusa. “To je slika iz našeg društva. Koliko se puta želimo provući kroz život ne svjedočeći za Krista, nego samo govoreći o njemu”, rekao je fra Vladimir. Pozvao je na hrabro življenje kršćanstva, ne samo deklarativno, nego i na razini životnih izbora. U euharistijskom slavlju udijelio se sakrament bolesničkog pomazanja starijima i težim bolesnicima te je fra Vlado protumačio značenje tog sakramenta, pojasnivši kako po njemu ukrjepljujemo svoje nasljedovanje Krista i u trpljenju pronalazeći u njemu utjehu i spasenje. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje koje je pjesmom animirao fra Pavle Ivić, župni vikar.

Zadnjeg dana obnove, fra Vladimir se u nagovoru prisjetio slike iz filma u kojem u blizini fontane razgovaraju svećenik i vjernik laik, kada svećenik tumači sugovorniku kako je naš vjernički život nalik kamenju u fontani. “Primajući milost mi izvana bivamo zaodjeveni milošću, ali iznutra taj je kamen suh. Slika je to i našeg vjerničkog života u kojem često sudjelujući u slavljima vjere, duhovnim obnovama, molitvama zalijevamo život milošću, ali ona ne mijenja naš život”, naglasio je predvoditelj slavlja, obrazlažući da u tom govoru ne isključuje sebe ni druge Bogu posvećene osobe. “Imamo puno znanja, a malo se mijenja naš život. Kameno srce dovodi lako do kamenih struktura – ništa se ne smije promijeniti, uvijek je tako bilo, često je načelo onih čija je jezgra srca kamena”, rekao je fra Vladimir. Istaknuo je potrebu prepoznavanja zamki, poteškoća, situacija koje nas ponekad priječe u promjeni naših navika. “Mijenjajući sebe, mi mijenjamo i društvo u kojem živimo. Papa Benedikt XVI., čija će se jasnoća i dubina pontifikata tek otkrivati, govorio je proročki o vremenu u kojem živimo. Prepoznajući probleme današnjeg čovjeka i svijeta naznačio je da je jedan od osnovnih problema ravnodušnost. To je stav kad nam postane sasvim svejedno. Kad živimo kao da Boga nema, kao da ništa ne postoji osim nas samih i naših potreba”, pojasnio je fra Vladimir, ističući kako je to zahvatilo i naša srca, što se osobito očituje u tome da ljudi nisu spremni nizašto više dati svoj život.

“Zaboravljamo da je Crkva utemeljena na svjedočanstvu mučenika, onih koji su imali hrabrosti položiti svoj život za Isusa. Prevladavajući društveni fenomen sa stavom ’Svejedno mi je’ govori o zaboravu vječnih vrednota”, rekao je fra Vladimir. Upozorio je da se kod popisa stanovništva komentiralo kako nije dobro prebrojan broj katolika, ali nitko se nije ozbiljno pozabavio činjenicom da većina deklariranih katolika ne ide redovito na misu. “Kako bi naše društvo izgledalo kad bi svi koji se nazivaju katolicima, to uistinu i bili” zapitao se, zaključujući da indiferentizam zahvaća i vjernike, a vjera nije privatna stvar. “Mi ovdje punimo baterije, a živimo vani našu vjeru, u društvu, na radnom mjestu, u obitelji. Svjedočimo li ili ne, tiče se svakoga od nas”, ustvrdio je fra Vladimir. Relativizam se uvukao i u obitelji, djeca određuju roditeljima što će činiti, čak odbijaju i život vjere zbog generalizacije problema u Crkvi. “Zabrinjava ravnodušje! Pomirenost s time da se ne može živjeti autentično svoju vjeru. Ravnodušje zahvaća srce i plodi našom lijenošću da išta napravimo u životu”, naglasio je propovjednik, rekavši da je sv. Franjo iz Asiza u sličnim okolnostima posvjedočio svoju ljubav prema Crkvi svetošću života i radikalnim življenjem Evanđelja.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje. U homiliji je razmatrao naviješteni evanđeoski odlomak o bogatašu i siromašnom Lazaru, rekavši da ta Kristova priča dotiče i naše živote. “Bogataš nije onaj koji ima milijune. Ovdje se ne govori o bogatašu i njegovoj imovinskoj kartici, bankovnom računu ili vrijednosti nekretnina. Mi bismo odmah rekli da nismo mi ti bogataši. Ali ovdje je riječ o čovjeku navezanom na svoje interese, na svoj imetak, na posesivne odnose koje može izgrađivati”, pojasnio je propovjednik upozoravajući na obmane u koje često upadnemo zaslijepljeni veličinom svojih bogatstava. “U toj priči ne možemo zaboraviti i djelovanje Zloga. Danas se propušta, čak i u Crkvi, govoriti o đavlu. Ne smije se kao njime plašiti ljude. Ali nije to plašenje, to je istina koja nas mora razbuditi i otrijezniti, jer đavao želi našu propast. Postoje čitavi teološki pravci koji žele obezvrijediti ulogu Zloga i naglašava se ljubav Božja koja će sve spasiti. Ali, pakao postoji! Krist ga je navijestio i nije se s tim šalio”, protumačio je fra Vladimir osvrćući se na neke situacije gdje ne primjećujemo taj utjecaj te zaključio kako su nam darovana sredstva spasenja kojima možemo pokazati da smo spremni biti Božji suradnici.

Na kraju mise, župnik fra Bojan zahvalio je Bogu, predvoditelju obnove fra Vladimiru, braći franjevcima i vjernicima na zajedništvu u danima obnove čiji je cilj učiti zdravoj duhovnosti koja neće biti utemeljena na površnim osjećajima, nego na zbilji spasenja koja podnosi i pustinju, trnje i samoću. Zahvalio je fra Vladimiru što je kroz tri dana učvršćivao srca kako bi tražili Božju milost i snagu.

Treći dan duhovne obnove pjevanjem je animirao župni zbor mladih. Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim.

Fra Bojan Rizvan

Foto: FB Župe Srca Isusova

Korizmenu duhovnu obnovu o temi „Gospodine, nauči nas moliti!“, u župi sv. Nikole u Islamu Latinskom u subotu, 2. ožujka, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na početku susreta održana je pobožnost križnog puta i mogućnost za ispovijed. Don Tomislav je zatim održao prigodni nagovor, predvodio misno slavlje u zajedništvu sa župnikom don Lukom Šustićem, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U Godini molitve ususret proslave Jubileja 2025. godine, don Tomislav je govorio o značenju molitve koja kreće iz ljubavi sâmoga Boga koji želi komunicirati s čovjekom. „Premda Bog ne treba čovjeka, Bog čovjeka želi. To je ljubav. Zato je osobiti i veliki učitelj molitve Duh Sveti koji je ljubav između Oca i Sina. Duh Sveti nas uči da se obraćamo Bogu kao njegova djeca, zazivajući ga kao što ga je Isus zazivao Abba, Oče“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da „sâm Duh Sveti kliče u nama, moli u nama. Duh Sveti nas zahvaća svojom prisutnošću, svojom ljubavlju, svojom snagom, svojom vatrom, svojom blizinom“.

„Zbog raznih okolnosti, na Boga prenosimo neke ovozemaljske slike, da Boga ne doživljavamo bliskim kao da je Otac. Duh Sveti nas poučava, vapi, zaziva iz dubine, Oče. Jer molitva kreće od Oca i molitva se želi udomiti u našem srcu, odnosno, Očeva ljubav u našoj molitvi. Da bi molitva bila susret s Bogom, potrebna je šutnja koju često zanemarujemo“, rekao je don Tomislav. Upozorio je da čovjek Bogu stalno samo nešto govori, a to je monolog. Treba zastati, saslušati Boga, osluškivati njegovu ljubav koja govori. Potaknuvši da u molitvu uvedemo šutnju, don Tomislav je rekao: „Bog govori u ljubavi. Ustraj u ljubavi. Ne čujemo Boga jer smo preglasni, dolaze nam razne misli. Oslobodimo mjesta za ono što nam Bog želi reći“.

Isus poučava učenike kako moliti i daje uzor molitve. Uči ih molitvu Oče naš. „Isus zna kome se treba obraćati. Mi u molitvi najčešće polazimo od sebe i zadržavamo se na sebi, na onome što nama treba. Prvo što nas je Isus naučio u molitvi je da je On zagledan u Oca. Najprije hvali i slavi Oca, jer bez njega nema smisla ni života. Đavao nas pokušava uvesti u malodušnost zato što je on jadan, a nas želi uvjeriti da smo jadni. Mi u sebi imamo takvu snagu od koje dršće i sâm Đavao. Nismo mi jadni. Jadan je onaj koji je odvojen od Boga, koji se udaljio od Boga, koji ne želi Boga. Nije jadan onaj koji vapi Bogu iz dubine srce. On ima najveću snagu koja može biti, a to je živa Božja prisutnost. Zato, Isus nas poučava da budemo zagledani u Oca, da prepoznamo što nam Otac želi usaditi u srce“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da Bog čovjeka voli takvog kakav je. Kad čovjek shvati da je vrijedan zato što ga je sâm Bog poželio, prepoznat će Isusa kao nebeskog oca i Očevu volju za sebe. „To je Isus neprestano tražio za tebe. On koji je Bog, ima potrebu na početku dana predati Bogu Ocu svoje srce i zatražiti poslanje. Zato je bio čvrst, uporan i po cijenu najveće boli, izvršiti Očevu volju za spasenje svakoga čovjeka“, poručio je don Tomislav.

Propovjednik je rekao i da molitva predstavlja susret savršenoga i nesavršenoga. „Često od sebe tražimo neku ljudsku perfekciju i to nas sprječava da se Bogu iskreno molimo. Uvijek će molitva biti susret savršenog Boga i nesavršenog čovjeka. Nemojte od sebe tražiti savršenost. Molitva je uvijek predanje realnoga stanja, onako kako jest. Ali prije svega, zahvali Bogu što je tu, uz tebe i što se nikada od tebe neće odmaknuti. Drugo, zahvali za ono što ti je već dao u životu. Nemojmo prestati svaki dan Bogu zahvaljivati za to što nam daje. Inače će nas Đavao prevariti, pokazati neku crnu točku i uvjeravati nas da nemamo nešto bitno za život“, upozorio je don Tomislav. Naveo je primjer djevojke, redovite župljanke koja je slijepa, a uvijek je puna radosti, vjere u Boga i dolazi u crkvu.

„Za molitvu su važni poniznost i ustrajnost. Isus je govorio da budemo kao mala djeca. Malo dijete ima neograničeno povjerenja u svoga oca i svoju majku. Takav je i Nebeski otac. On zaista sve može. Imajmo u njega potpuno, dječje povjerenje“, potaknuo je don Tomislav. Napasti koje se jave žele da čovjek posrne u molitvi. „Kad Đavao vidi da smo ustrajni i uporni, a zna da uporna molitva donosi ploda, pokušava nas omesti. To nam je znak da molitva daje ploda; da Đavlu smeta, da nas pokušava zaustaviti. Treba nastaviti moliti. Đavao se odvojio od neiscrpnog izvora i snage, od Gospodina, a mi smo preko molitve spojeni s Gospodinom“, istaknuo je don Tomislav.

Oružje Đavla je i strah. „Čovjek se treba suočiti sa strahom, ne svojom snagom, nego snagom onoga koji je pobijedio sve strahove, a to je snaga Duha Svetoga, snagom živoga Boga“, poručio je propovjednik, istaknuvši da je cilj našeg života i odnosa s Bogom sjediniti se s Ocem u ljubavi, biti u Očevoj kući, ispunjeni njegovom ljubavlju, sa svojim bližnjima. Stoga, sve što sada čovjek može pretrpjeti, neka preda Bogu za svoje i spasenje bližnjih, kako bi cijela obitelj bila u kući Očevoj, u vječnosti.

Grijeh znači odlutati od Božje ljubavi. „A Isus nas čeka. On čini korak prema nama i u nama vidi dublje od našeg grijeha. Vidi dijete koje želi očistiti i želi mu vratiti dostojanstvo, koje nije nestalo unatoč svemu što je čovjek učinio“, rekao je don Tomislav.

„Kad god smo u stanju grijeha, vratimo se Bogu što prije. Bog nas nije ostavio. Čim osjetiš tamu grijeha, trči svome Ocu koji te čeka da ti oprosti, da ti vrati tvoje dostojanstvo. Bez obzira što se dogodilo u našim životima, nemojmo nikada misliti da smo ikada prestali vrijediti u očima nebeskog Oca, nego ranu, bol koju smo učinili, donesimo nebeskom Ocu u skrušenoj ispovijedi, kako bi nam oprostio“, potaknuo je don Tomislav.

Predvoditelj obnove obratio se i krizmanicima. U kontekstu pročitanog ulomka iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga, don Tomislav je rekao da Isus ispunjava svoja obećanja, među kojima je i da će nam poslati drugog Branitelja, kad on ode. Isus je rekao da se ne bojimo, da nas neće ostaviti kao siročad. „Duh istine, zaštitnik, posvetitelj, duh ljubavi između Oca i Sina je najveća snaga. Đavao se boji te snage, od te snage u nama on uzmiče, a mi tu snagu tako malo koristimo“, upozorio je don Tomislav. Podsjetio je da su apostoli vidjeli sva Isusova čuda, kako izgoni zloduhe, podiže mrtve, vidjeli su ga i nakon smrti. Ukazivao im se 40 dana. Vidjeli su kako četrdeseti dan uzlazi na Nebo pred njihovim očima.

„Ali i dalje su bili samo ljudi, uhvatio ih je strah, moglo im se dogoditi da i njih razapnu, kao što su Isusa. Ipak, poslušali su Isusa da mole dok ne dođe Duh Sveti. Kad je došao Duh Sveti, oni se mijenjaju. Okolnosti se ne mijenjaju. Opasnost je ista. Ali, oni se mijenjaju i više se ne boje. Jer je snaga Duha Svetoga djelatna u njima te idu i propovijedaju. Ne boje se. Svi će podnijeti mučeništvo za Krista. A bili su sretni što to čine. I Ivan, koji nije bio mučen, podnio je veliko trpljenje, ali i silne milosti od Boga“, istaknuo je don Tomislav.

Potaknuo je na razmišljanje, ako su tako velika djela učinila dvanaestorica apostola, koliko bi trebalo biti očitovanja velikih Božjih djela od tisuće krizmanika koji primaju pečat dara Duha Svetoga. „Zašto ta ljubav nije toliko vidljiva, zašto naše kršćanstvo ne gori kao što je gorila ljubav prvih kršćana? Duh Sveti je dar koji treba otvoriti, onda se vidi koje milosti daje Duh Sveti. Koliko smo poklona dobili, a da ih nismo otvorili. Tako može biti i s darovima Duha Svetoga. Potrebno je darove Duha Svetoga otvarati, da bi donijeli plodove“, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da se svaki dan na početku dana izmoli molitva Duhu Svetom, Himan Duha Svetoga i moli za sedam darova Duha Svetoga. Pjevanje tijekom susreta animirali su mladi sa Smiljevca.

Ines Grbić

Foto: Župa Islam Latinski

Slikovnica ‘Srcem prema nebu – Majka Marija Krucifiksa Kozulić’ čije su autorice i ilustratorice Petra Ušljebrka i Flora Marinović, predstavljena je u utorak, 27. veljače u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Urednica slikovnice je s. Marijana Mohorić, SCJ, djelatna u pastoralu smiljevačke župe i predavačica na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru. Izdavač je Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Postulatura Službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić.

Inicijatorica izrade slikovnice je s. Mohorić, koja je ideju slikovnice o životu Kozulić prenijela smiljevačkoj župljanki Željki Diklan, učiteljici razredne nastave u OŠ Zadarski otoci u Zadru. Diklan je s učenicima već radila u izradi raznih slikovnica, među kojima su neke osvojile i nagrade. Diklan je dobila puno knjiga o životu Riječke Majke, autorice s. Dobroslave Mlakić, vrhovne predstojnice Družbe SCJ. Diklan je ljeto 2022. godine provela u čitanju, razmišljanju i molitvi kako realizirati ideju. Na jesen je tu ideju predstavila učenicima u OŠ Smiljevac, gdje su se pozivu odazvale Petra i Flora koje su pohađale 8. razred, spremne istraživati život Marije Krucifikse i stvarati slikovnicu. Tako je nastala likovna radionica ‘Mima’ po dječjem nadimku Marije Kozulić. U radionici su bile s. Marijana, Flora, Petra, Iva Buljat, prof. Hrvatskog, lektorica slikovnice i Diklan, voditeljica radionice koja je počela 12. studenog 2022. godine. Održavala se subotom u dvorani župe sv. Ante na Smiljevcu. „Uvijek smo bile dočekane kolačima, sokovima i toplim čajem. Radili smo u ugodnoj i blaženoj atmosferi. Osjećali smo podršku i župnika don Tomislava koji nas je često dolazio posjetiti i ohrabriti u radu“, rekla je Diklan. Zahvalila je Petri i Flori koje su svoj doživljaj života Marije Krucifikse uspješno prenijele likovnim i literarnim izričajima.  Poželjela je da Kozulić sve zagovara kod Gospodina i da njen divni primjer potakne da i mi radimo za siromahe i potrebne.

Rad na slikovnici trajao je osam mjeseci, do lipnja 2023. godine. U pripremi za rad, Petra i Flora pogledale su dokumentarni film o radu Riječke Majke, pročitale su knjigu o njenom životu, posjetile samostan u Rijeci, mjesto gdje je Krucifiksa boravila i grob te susrele recenzenta slikovnice, akademskog slikara Josipa Botterija Dinija koji je pohvalio ilustracije darovite djece. Na naslovnici slikovnice je crtež Dinijevog vitraja iz zadarske crkve Presvetog Srca Isusova te crtež susreta Riječke Majke s dvije djevojčice. S. Marijana je Petri i Flori objašnjavala pravila, nastanak, odijevanje, medaljicu i život Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.

„Život Službenice Božje Marije Kozulić bio je protkan radom, trpljenjem, žrtvom, na kraju i progonom iz Rijeke. Sve to donijelo je velike plodove. Spašena su djeca koja su bila napuštena, gladna, bosa i žedna. Njoj je svaki život bio važan. Važno je spasiti dušu svakog čovjeka. Sve što je radila, radila je na slavu Božju“, rekla je Diklan na predstavljanju slikovnice. Diklan je osobito dotaknula velika hrabrost mlade Kozulić kad je pokrenula osnivanje sirotišta. „Rijeka je u 19. st. bila opasan industrijski grad. To bi bilo teško i danas ostvariti, a kamoli ženi u 19. stoljeću. Marija je stalno govorila: ‘Molimo se i uzdajmo u Boga’. Što je govorila, to je i živjela. Išla je Isusovim stopama. Imala je veliko pouzdanje u Boga. Govorila je: ‘Neka se u svemu vrši Božja volja’. Bog je bio njena zaštita i zaklon“, istaknula je Diklan. Upozorila je na duh sadašnjeg vremena: „Danas živimo brzo i u buci. Okrenuti smo materijalizmu. Što više imamo, to smo prazniji. Komunikaciju u obitelji zamijenili su ekrani. Veliki su zahtjevi i stres na poslu. Vrtimo se oko sebe. Nema trpljenja, odricanja i žrtve, nema vremena za molitvu“.

„Cilj je nebo. Kako doći do cilja? Srcem prema nebu i vratiti se Isusu, izvoru života. Isusu trebamo predati svoje srce. Isus čuva, čisti, liječi, obnavlja, smiruje. On je dao svoj život za nas, da nas spasi. Samo je u Isusu spas“, poručila je Diklan, zaključivši riječima Kozulić: „Nema radosti, nema mira, osim u Srcu Isusovom“.

Autorica Ušljebrka, srednjoškolka 1. razreda, rekla je da je izrada slikovnice bila jako lijepo iskustvo. Voli crtati, to joj je bila prilika da crta i upozna život Marije. „Najviše me dojmila Marijina predanost Bogu i poniznost, kako je kroz sve teške trenutke prolazila u vjeri u Boga. Kroz život su je pratile razne nedaće, gubitak članova obitelji, glad, rat, nepravda, ali ona nikad nije gubila vjeru u Boga, mirno bi prihvatila svoj križ i nastavila dalje. Uvijek je pratila Božja providnost. Bog joj je uvijek dao rješenje u svim najpotrebnijim trenucima. Prema uzoru na Isusa, ona je svoju ljubav i brigu svima nesebično davala. Pred smrt često je govorila: ‘Rado ostavljam zemlju jer sam ostvarila svoje djelo’. Ostavila je iza sebe veliki trag, osnovala je Družbu sestara Presvetog Srca Isusova koje i danas djeluju“, rekla je Petra Ušljebrka.

Recenzentica doc. dr. sc. Diana Nenadić Bilan predstavila je stručno pedagošku analizu slikovnice. „Petra i Flora uspjele su literarnim i likovnim izričajem reći temeljno o Mariji Krucifiksi, dati pregled njenog života, osobito njenog prosvjetnog i karitativnog rada. Kompozicijski, slikovnica je vrlo pregledna. Tako mlade uspjele su postići harmoniju, sklad između teksta i slike. Postoji skladan unutarnji dijalog između likovnog i narativnog. To je postignuće za djevojke koje su amateri u tom poslu. Slikovnica je pisana jednostavnim, sažetim stilom, razumljivo, dinamično i živo. Sadržaj je izrečen gotovo dokumentaristički, utemeljen na objektivnim činjenicama, kronološki, kako su se i odvijali događaji u životu Krucifikse. Obuhvaćene su sve ključne etape iz njenog života. I to je trebalo znati učiniti, tekstualno izložiti slijed zbivanja na način da bude povezan, cjelovit, sveobuhvatan, koherentan, a sve u jednostavnoj proznoj strukturi“, rekla je Bilan, istaknuvši da je Riječka Majka objektivno opisana, djevojke su se informirale o liku i djelu Marije. „Iz rečenica u slikovnici moguće je iščitati dubinu i širinu duše Marije Krucifikse, njenu plemenitost, nježnost, sebedarje, strpljenje, upornost i veliku poniznost. Slikovnica ima veliki odgojni potencijal, spoznajno informacijsku funkciju i estetsku dimenziju“, naglasila je Bilan.

Slikovnica odgovara djeci starije predškolske dobi i nižim razredima osnovne škole. „Slikovnica je ilustracija kako djeca govore stotinu jezika. Primjer je duhovnog i kreativnog potencijala autorica i svjedoči o autentičnosti i svježini djece. Lijep je primjer kako se djecu prihvaća s njihovim talentima, potiče i daje potpora da talent izraze i razvijaju. Na jednostavan način uspjele su dotaknuti duboku i višeslojnu stvarnost, kristocentričnu i marijansku duhovnost Marije Krucifikse“, poručila je Bilan.

Na predstavljanju je govorila i s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica Družbe SCJ. U Zadar je došla iz Rijeke sa s. Martinom Vlahović koja je ravnateljica Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić i sa s. Kristinom Tunić, ravnateljicom Dječjeg vrtića Nazaret u Rijeci.

Marija Krucifiksa je rođena 1852. u Rijeci, u bogatoj brodovlasničkoj obitelji koja joj je omogućila školovanje. „U drugoj polovici 19. st. u Rijeci i mnogim gradovima Hrvatske i Europe bilo je puno siromašne djece o kojoj nitko nije brinuo. Roditelji ih nisu mogli odgajati ni školovati, škola svugdje nije ni bilo. Mnoga djeca bila su na ulici, u siromaštvu, bijedi i svakom zlu. Mlada Riječanka Marija Kozulić posvetila je svoj život napuštenoj i siromašnoj djeci. Djelovala je najprije kao franjevačka trećoredica u Trstu, a kasnije je osnovala veliko djelo, Družbu sestara Presvetog Srca Isusova. Sa svojim sestrama odgajala je, školovala i prehranjivala brojnu djecu i pomogla im da odrastu i žive dostojno ljudske osobe, nadahnute kršćanskom vjerom. To djelo sestre provode već 145 godina“, rekla je s. Dobroslava.

Riječka nadbiskupija prepoznala je u toj ženi svetost i njeno veliko odgojno – obrazovno i karitativno djelovanje te je pokrenula postupak za njeno proglašenje blaženom i svetom.

„Kroz dugu povijest grada Rijeke bilo je tisuće djevojaka, žena i majki, ali samo je jedna nazvana divnim imenom, Riječka Majka, jer je bila velika žena, učiteljica, odgojiteljica i spasiteljica brojne siromašne djece, čak i graditeljica karitativnih i odgojno – obrazovnih katoličkih ustanova. Marija je svom imenu u čast Isusove muke dodala redovničko ime Krucifiksa, tj. Raspeta. Iskreno je i zanosno ljubila Boga, osobito je voljela siromašnu i napuštenu djecu jer je u njima vidjela sâmog Isusa koji je rekao: „Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili“. Njen veliki Zavod koji je izgradila kao mlada djevojka na Pomeriju i danas svjedoči da nije gradila kuću za svoju obitelj, nego je izgradila kuće za siromašnu i napuštenu djecu za koju nitko nije brinuo“, rekla je s. Dobroslava.

Don Tomislav Dubinko, smiljevački župnik, zahvalio je Bogu za dar slikovnice, rekavši da kod Boga ništa nije slučajno. „U njegovoj providnosti i planu bilo je i da u veliku obitelj naše župne zajednice dođu drage sestre Presvetog Srca Isusova, da nas obogate svojom duhovnošću i da nam daju još jedan put kako Bogu služiti do kraja. A to je primjer, nadajmo se, buduće blaženice Marije Krucifikse. Ona pokazuje da ljubav ne bježi od žrtve i da ljubav ne daje mrvice. Nego, ljubav se daje do kraja, u zgodno i nezgodno vrijeme. Da bismo to mogli, moramo se spojiti na izvor. A izvor je ljubav koja dolazi s križa, iz Presvetog srca našeg Gospodina. Tu ljubav su prepoznala i djeca, a Bog je u njima probudio silne talente i darove. Hvala Petri, Flori i djeci koja se okupljaju oko časnih sestara u župi sv. Ante na Smiljevcu“, rekao je župnik Dubinko.

Marija Kozulić (Rijeka, 1852.-1922.) „prikazuje kako se najsigurnije ide u nebo – srcem punim ljubavi za Boga i bližnje, osobito one u potrebi“, rekla je urednica, s. Marijana Mohorić. Istaknula je da se slikovnica počela raditi u godini važnih obljetnica Kozulić: 170 godina od njenog rođenja i 100 godina od smrti, a završena je o 10. obljetnici od otvorenja kauze za proglašenje blaženom, kad je postala Službenica Božja Marija Kozulić. Zahvalila je svima u izradi slikovnice za darovano vrijeme, kreativnost i prekrasna subotnja druženja, kao i dobročiniteljima. Marija Krucifiksa koja se posvetila skrbi napuštenih i siromašnih djevojčica u Trstu, Rijeci i na Krku, „može nam biti primjer kako svladati teškoće života i kako ga ispuniti ljubavlju koja nikad ne prestaje. Ona je iskusila kako „Ljubav nije nikada nikoga osiromašila, nego nad onim koji ima ljubavi prema bližnjemu, sja blistava zvijezda Božjeg blagoslova“. Neka ta zvijezda obasja sve do kojih će doći poruka ove slikovnice, a na putu prema Nebu neka sve prati zagovor Majke Marije Krucifikse Kozulić“, poručila je s. Marijana Mohorić. Tijekom večeri predstavljanja, smiljevačka djeca otpjevala su nekoliko pjesama.

 Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Antonio Marina, univ. mag. theol, u izlaganju „Torinsko platno – Ima li znanost odgovor?“, u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u utorak, 20. veljače, predstavio je povijesni razvoj i spoznaje znanstvenih istraživanja Torinskog platna koje je najproučavaniji predmet u povijesti čovječanstva.

Dio znanstvenika i predavač Marina, vjeroučitelj iz Zagreba koji je diplomirao o temi Torinskog platna, smatraju da je u tom platnu bilo umotano Isusovo tijelo. Platno je očuvano u jako dobrom stanju, a obris muškarca s bradom nije nastao na temelju krvi i ta činjenica osobito zanima znanstvenike u istraživanju.

„Evanđelja i tekstovi Novog zavjeta spominju većinu podataka koje zaključuju i znanstvenici. Zanimljivo da je na Torinsko platno najprije došla krv, a nakon krvi obris muškarca. Osoba je patila, bila mučena, skinuta je s križa, položena u grob. Može se reći da je u grobu došlo do preslika toga obrisa.

Znanstvenici su 1978. otkrili da je obris muškarca nastao velikom energijom elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici Nacionalnog centra za proučavanje nuklearne energije u Italiji koji su istraživali platno od 2006. do 2011. kažu da  današnje čovječanstvo ne posjeduje takvu vrstu energije koja bi mogla napraviti takav obris čovjeka na tkanini.  Neki fizičari i znanstvenici smatraju da će Torinsko platno biti presudno u nadolazećim stoljećima u području kvantne fizike.

Jedna fizičarka koja se bavi kvantnom fizikom kaže da je u trenutku uskrsnuća u grobu bila proizvedena tolika količina elektromagnetskog zračenja koja prkosi svim zakonima fizike i da u tom trenutku u grobu više nije postojalo ni vrijeme ni prostor“, istaknuo je Marina.

Nijedan predmet nije dobio toliko pažnje u znanosti kao Torinsko platno, o kojem je napisano više od 3 500 knjiga i više od 10 500 znanstvenih članaka. Više od sedam desetljeća znanstvenici pokušavaju odgovoriti je li u to platno bio umotan Isus Krist prilikom polaganja u grob. Među znanstvenicima iz različitih dijelova svijeta svatko ima različita vjerska uvjerenja. Većina znanstvenika koji su analizirali Torinsko platno predstavljaju se kao agnostici i ateisti. Službeno stajalište Vatikana ne opovrgava autentičnost Torinskog platna, ali ni ne potvrđuje njegovu autentičnost. Vjerska tradicija ističe da je u to platno bio umotan Isus Krist. Neki to platno nazivaju sveti pokrov, sveto platno.

Torinsko platno je dugo 434 cm, široko 109 cm, a debljina tkanine je 34 mm. Pod mikroskopom je otkriveno da tkanina posjeduje snopove vlakana. Svaki snop ima približno 200 vlakana i iznosi 25 mm. Platno se sastoji od prednjeg i stražnjeg dijela. Prednji dio prikazuje obris muškarca s bradom i kosom, na licu je vidljiv obris nosa i dva krupna oka, a podlaktice su savijene i preklapaju se iznad zdjelice; desna podlaktica se preklapa iznad lijeve ruke. Donji dio prikazuje stopala u ispruženom položaju. Osoba je u ležećem položaju i vidljivo je izmučena. Cijeli prednji obris ima tzv. smeđe mrlje, najviše su prisutne na predjelu ruku i glave.

Stražnji dio obrisa muškarca je teže vidljiv od prednjeg dijela. Na stražnjem predjelu glave vidljivi su tragovi krvi koje su tekle iz ubodnih rana koje podsjećaju na rane trnove krune. Najintrigantniji dio stražnjeg dijela su leđa na kojima se nalazi najviše smeđih mrlja. Znanstvenici su potvrdili da su to tragovi krvi i posljedica biča. Stražnji dio je izraženiji u tragovima mučenja od prednjeg dijela. Može se govoriti o kidanju kože s muškarca koji je prikazan na Torinskom platnu.

Marko, Luka i Matej u sva tri sinoptička evanđelja spominju da je Josip iz Arimateje nabavio vrstu platna. U Ivanovom evanđelju piše da je Petar ugledao povoje gdje leže i ubrus na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego savijen na jednom mjestu.

„Sva tri evanđelja govore da je postojala vrsta tkanine u Isusovom grobu. Na Torinskom platnu je pronađeno od 100 do 120 udaraca bičem. Osoba je bila pričvršćena čavlima na najčvršćem dijelu, kako ne bi pala s križa i pritom nije probijena kost, što potvrđuje i Sveto Pismo, da „mu se nijedna kost neće slomiti“. Znanstvenici su zaključili da je žrtva nakon raspeća mogla živjeti približno samo tri sata, a Isus je visio u razdoblju od 15 do 18 sati“, rekao je Marina.

Platno pokazuje da je osoba bičevana, a krvave mrlje najviše su na leđima

Prvo službeno znanstveno istraživanje direktno na tkanini Torinskog platna bilo je 1969., kada su uzeti prvi uzorci s tkanine. Potvrđeno je da su niti tkanine  pomiješane s pamukom, a pamuk ne raste u Europi. Drugo službeno istraživanje je bilo 1973., kad je otkriveno da na platnu postoji pelud različitih biljaka. Treće i najveće službeno istraživanje na platnu je bilo 1978., u kojem je sudjelovala NASA koja je napravila poseban uređaj za istraživanje na tkanini. Tada su 52 znanstvenika htjeli  saznati od čega se sastoji slika na platnu, kako je nastala i pronaći krv na tkanini. U 120 sati istraživanja uslikali su više od 30 000 fotografija Torinskog platna. Ta Sturp studija je zadnja službena studija rađena direktno na tkanini.

S uređajem su dobili trodimenzionalnu sliku muškarca. „Rekli su da tkanina pokazuje udarce bičem, moguće je reći iz kojeg smjera je bič došao, a sliku nije moguće uništiti kemijskim sredstvima, što su pokušali s kiselinom u malom dijelu tkanine. Znanstvenici su rekli i da nema pigmenata boja, dakle, prizor na platnu nije naslikan. Potvrđena je krv na tkanini. Krvavih mrlje je manje na prednjem dijelu platna, izraženije su odostraga, osobito na leđima.

Alan Adler, glavni istraživač krvavih mrlja rekao je da krv sadrži krvna zrnca i stanice kože. Osoba je umrla mučeničkom smrću, a krvave mrlje nastale su prije nego je obris postojao na  tkanini. Talijanski liječnik Pierluigi Baima identificirao je AB krvnu grupu na platnu. Tu grupu ima samo 4 % populacije svijeta, a među Židovima je prisutna 18 %. Na euharistijskim čudima istraživanja su također potvrdila AB krvnu grupu. Komisija je rekla da je formiranje slike uzrokovano određenim procesom oksidacije“, rekao je Marina. Govorio je i o natpisima na platnu, među kojima su i riječi dovršiti i Isus.

Talijanska paleografkinja Barbara Frale smatra da je pokojnicima na ploči pisalo mjesto kad je osoba ubijena i tko je ubijen, jer se mučenike kad su bili razapeti na križu stavljalo u masovne grobnice. Pronalaskom ploče obitelj je mogla pronaći svog pokojnika i uzeti kosti. Frale smatra da natpis na punom dijelu ploče s Torinskog platna glasi: „U 16. godini vladavine cara Tiberija, Isus Nazarećanin, skinut rano navečer, nakon što ga je rimski sudac osudio na smrt, a židovske vlasti proglasile krivim, šalje se na ukop s napomenom da mu se tijelo može predati obitelji nakon pune godine dana“.

Neki znanstvenici otkrili su i preslike kovanica na tkanini koje su promjera 15 mm, a tog promjera bile su kovanice kovane za vrijeme Poncija Pilata. Otkriven je obris zakrivljenog štapa na tkanini. Štap na kovanicama je bio amblem Poncija Pilata, uz oznaku Tiberije Cezar. Na desnom oku je otkriven preslik monete od bronce koje je iskovano u vrijeme Poncija Pilata, rimskog namjesnika Judeje, između 26. i 36. godine. Na lijevom oku na platnu otkriven je promjer novčića 15 mm koji je kovan početkom 30. godine poslije Krista.

Postojanje peludi na Torinskom platnu potvrđeno je 1973. i 1978. godine.  „Švicarski biolog Max Frei identificirao je 58 različitih biljaka na platnu. Od tih 58, 17 ih raste samo u Europi, 41 vrsta raste na području Azije i Afrike; od tih 41, 38 vrsta raste isključivo na današnjem području Judeje. Tri biljke su endemske i rastu isključivo u Svetoj Zemlji. Najveći dio peludi, posebna vrsta bodljikavog grma nađena je na obrisu muškarca oko glave, pa se može zaključiti od koje vrste biljke je napravljena kruna na glavi“, rekao je Marina.

Znanstvenici su utvrdili 20 podudaranja između Torinskog platna, relikvije u Parizu i Sudarija iz Ovieda koji je relikvija rupca koji je stavljen na Isusovo lice nakon smrti.

Od 1578. godine Torinsko platno se čuva u katedrali u Torinu, u kapeli Svetog Platna, sakriveno je od javnosti. Platno je od 1983. vlasništvo Vatikana i isključivo Papa ima pravo odlučivati kad će Platno biti izloženo javnosti. Platno se rijetko izlagalo javnosti. Od 1898. do 2015. izloženo je svega pet puta u javnosti. Zadnji put Platno je izloženo 2015. godine, kad je više od 2,5 milijuna ljudi kroz dva tjedna vidjelo Torinsko platno u Torinu. Platno će opet biti izloženo 2025. godine, što je odlučio sv. Ivan Pavao II. prije svoje smrti. Torinski nadbiskup molio je pred platnom 2020. godine, što je bilo i u televizijskom prijenosu.

Platno je smješteno u hermetičnu kutiju koja je napravljena 2000. godine. Staklo je napravljeno da bude otporno na metke i teroristički napad. Te sigurnosne mjere su učinjene jer je 1997. bio podmetnut požar. Platno se drži na temperaturi od 18 Celzijevih stupnjeva; 95,5 % je ispunjeno plinom argonom, a 0,5 % je ispunjeno kisikom da se ne razvijaju mikroorganizmi koji bi uništili platno.

Neki znanstvenici smatraju da se razdoblje platna može pratiti već od skidanja Isusa s križa do 1350. godine. Drugi dio znanstvenika smatra da se platno može pratiti od 1350., kad postoje i službeni zapisi o tom platnu.

Za razdoblje prije 1350. godine, dio povjesničara kaže da je platno bilo sakriveno u Jeruzalemu ili u špiljama na obalama Mrtvog mora, Jordana, današnjeg područja Libanona. U 3. st. platno je bilo u gradu Edesi, to je danas turski grad Urfa, u kojem je tadašnjem kralju Avgaru V. Isusov učenik Tadej donio platno, nakon čega je kralj ozdravio i tada se u Edesi razvija kršćanstvo. Nakon 3. st., sljedećih 500 godina ne zna se ništa o tkanini. Tijekom obnove Edese građevinari su pronašli platno u niši iznad zapadnih vrata Edese. Od 544. do 944. tkanina se čuvala u Edesi i kasnije postaje poznata pod nazivom Mandilion iz Edese. Ta tkanina 944. završava u Carigradu. Za vrijeme križarskog rata 1204., jedan vojskovođa kaže da je vidio brojne relikvije, a posebno ga se dojmilo platno iz Carigrada.

Nakon 1350. godine, povijest Torinskog platna potkrjepljuju povijesni izvori. Nakon što je bilo u francuskom mjestu u vlasništvu jednog grofa, 1578. platno završava u Torinu gdje je do danas. Od 1585. do 2000. g. platno je bilo izloženo 26 puta u javnosti. Na platnu su i tragovi oštećenja od požara iz 1532. u jednom francuskom selu, gdje se platno nalazilo u srebrnoj škrinji koja je gorjela. Vodene mrlje na platnu posljedica su gašenja toga požara.

Platno predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama

„Od 1898. g. govori se o prvim znanstvenim analizama platna. Bilo je nepojmljivo da znanost može dokazati autentičnost te tkanine kao Isusovog pogrebnog pokrova. Obris na platnu teško se može vidjeti u prirodnom okruženju. Amaterski fotograf Secondo Pia 1898. fotografirao je dvije slike u negativu. Prva fotografija je bila u ekspoziciji od 20 minuta, a druga u ekspoziciji od 14 minuta. Nakon te prve fotografije dolazi do prvih znanstvenih istraživanja. Zadnje i najveće istraživanje direktno na tkanini bilo je 1978. godine. Na temelju fotografija znanstvenici mogu raditi eksperimente u laboratorijima za dokaz nekih tvrdnji. Zato je fotografija imala veliko značenje u znanstvenim krugovima“, rekao je Marina.

Prva znanstvena istraživanja na temelju fotografija radila su dva profesora u Francuskoj, članovi Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Zaključili su da je slika na platnu medicinski točna, ne radi se o naslikanoj slici nego je slika nastala pod utjecajem plinova. Znanstvenik Yves Delage je 1902. u predavanju pred znanstvenicima Francuske akademije znanosti i umjetnosti rekao da je slika autentična i anatomski ispravna. Delage se deklarirao kao agnostik. Kad su mu zabranili napisati članak u časopisu o platnu, napisao je: „Krista smatram povijesnom osobom i ne vidim zašto bi itko bio skandaliziran time što postoje materijalni dokazi njegovog postojanja“.

Platno se drugi put fotografiralo 1931., u boljoj rezoluciji i profesionalnije. Francuski kirurg Pierre Barbet i njemački radiolog Herman Nuder zaključili su da obris čovjeka na tkanini predstavlja čovjeka koji je život završio u strašnim mukama. Odbacili su mogućnost da je slika naslikana, rekavši da anatomija toga obrisa tijela svjedoči o njegovoj autentičnosti.

Znanost koja se bavi proučavanjem Torinskog platna zove se sindonologija (grč. sindon znači platno). Ta grčka riječ spominje se u novozavjetnim tekstovima. Ta interdisciplinarna znanost obuhvaća različita područja znanosti: medicinu, fiziku, kemiju, optiku. U zadnje vrijeme uključuju se i teolozi. Prva znanstvena konferencija sindonologa održana je 1939. godine. Sindonologija je novija znanost od 1898. godine, od pojave prvih fotografija Torinskog platna.

U više od 16 zemalja svijeta djeluje 40 sindonoloških centara i instituta. Neke biskupije i sveučilišta osnovali su centre koji okupljaju znanstvenike u istraživanju Torinskog platna. Glavni međunarodni sindonološki centar u Torinu je jedina službena organizacija koju od 1950. priznaje torinski nadbiskup. Zadaća tog centra je širiti znanje o platnu, razvijati znanstvene kontakte s istraživačima iz svijeta i savjetovati torinskog nadbiskupa i Papu o budućim istraživanjima Torinskog platna.

Od 2002., Međunarodni sindonološki centar djeluje diljem Italije. Njihovi znanstvenici održavaju predavanja u osnovnim i srednjim školama Italije gdje su pohodili više od 1 500 škola te su 30 000 učenika govorili o Torinskom platnu.

Na kraju susreta, fra Pavle Ivić prisutne je blagoslovio relikvijom Svetog križa koja se nalazi u zadarskom samostanu sv. Frane.

Ines Grbić

Torinsko platno, trodimenzionalna fotografija. Autor: inženjer geofizike Thierry Castex

Foto: Angelina Matković (sv. Frane); Vatican Media (Torinsko platno)

Na susretu svećenika Zadarske nadbiskupije do deset godina svećeništva izlagao je dr. sc. fra Domagoj Volarević, predavač Liturgike na KBF-u u Splitu, u srijedu, 21. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Dr. Volarević govorio je o temi „Redemptoris Sacramentum – Sakrament otkupljenja“ – Uputa o nekim stvarima vezanima uz presvetu Euharistiju koje valja obdržavati, odnosno izbjegavati.

U navedenom dokumentu govori se o zlouporabama u liturgijskom slavlju, konkretno u euharistiji, što i je značenje riječi ‘redemptoris sacramentum’ koja jest euharistija. Taj dokument Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata izdan je 2004., za pontifikata Ivana Pavla II. Predavač je rekao da su tih godina izašle enciklike baš o euharistiji, npr. i ‘Ecclesia de Eucharistia’. Enciklike takve tematike izdavale su se kad su se počeli pojavljivati određeni problemi, odnosno teška odmicanja od naravi i bîti slavlja euharistije. Tada treba reagirati, da se posvijesti značenje euharistije i vrati na ispravan put.

Dr. Volarević je naveo primjere iz prakse s obzirom na poglavlja toga dokumenta koja govore o uređenju liturgijskog slavlja, pravnim i pastoralnim propisima liturgije, pravilnom slavljenju svete mise, dostojanstvu pričesti itd. „Izvana gledano, euharistija ima svoja pravila slavlja. Liturgiju treba slaviti, a ne samo pragmatično izvršavati. Abususi često počnu iz nekog pragmatizma, što ne mora biti loše. Neke postupke nekad treba učiniti, ali kad su redovne prilike, treba se držati onoga kako treba. Jer euharistija je znakovita. Kod ispravnog shvaćanja liturgijskog slavlja ne radi se samo o pragmatizmu. Bogoslužje, liturgija ima svoju ljepotu. Koristi znakove i simbole koji su također način komunikacije. Znakovi i simboli proizlaze iz ljudske naravi i kulturološkog mentaliteta, a svećenicima bi znakovi i simboli trebali biti jasniji više nego ikome drugome“, istaknuo je dr. Volarević. Upozorio je da se slavlju euharistije i uopće sakramenata ne smije pristupiti na način da se samo nešto ispuni i odradi. „Nego, kreće se od toga da su u bogoslužju uopće bitni znakovi i simboli. To sve govori. Kad znakovi i simboli izgube svoju vrijednost, onda dolazimo do abususa. Kad znakovima i simbolima ni svećenici više ne znaju sebe poučavati i katehizirati povjereni Božji narod, to je plodno tlo za abususe“, upozorio je dr. Volarević. Abususi nastaju kad se promijene neke okolnosti, nekad nastaju iz dobrih namjera.

Premda se riječ abusus prevodi kao zlouporaba, dr. Volarević je rekao da to nije sasvim istoznačno. „Jer, zlouporaba znači koristiti nešto da se nekome čini zlo. No, abusus na latinskom ne znači to. Na latinskom, ab je prijedlog koji znači odmicanje od osnovnog objekta ili subjekta, micati se od osnovnog značenja.   Abusus znači da smo se odmaknuli, udaljili smo se od osnovnog smisla i značenja nečega u liturgijskom slavlju. To još nije zlouporaba. Abususi mogu postati zlouporabe. I nažalost, to se nekad dogodi“, rekao je dr. Volarević, dodavši da abusus ne znači da je nešto odmah samo po sebi negativno.

Npr., „pričest umakanjem je abusus, ali nije ništa loše. U nekoj pastoralnoj potrebi, kad je puno svećenika, umakanje je razborito, zbog vremena. Ali, važno je da se zbog toga ne pomuti stvarni znak, stvarna simbolika. Jer, konzumirati hostiju i piti iz kaleža je u znakovitosti sâmog sakramenta euharistije. Gospodin Isus je rekao: ‘Uzmite i jedite… Uzmite i pijte’. Znakovi i simboli u euharistiji su jezik koji nam govori. To je hrana. Jedna od osnovnih antropoloških potreba je jesti i piti. Akcija jela i pila je itekako znakovita i trebalo bi je obdržavati u svim redovitim situacijama, kad god se može“, potaknuo je dr. Volarević.

Pojašnjavajući da „simboli i znakovi imaju okvir i to je osnovna kateheza“, dr. Volarević je naveo primjer vode čije je svojstvo da pere. Zato je voda prisutna u krštenju. „Voda pere, od grijeha, kao što inače pere od nečistoće. Okvir unutar kojega se vrši to pranje ili bilo koja druga liturgijska akcija točno ima svoje razloge, određenje i poučava“, rekao je dr. Volarević, ukazujući i na katehetsku dimenziju liturgijskih čina. „Kad se počne misliti, ‘Čini mi se da bi moglo ovako, ovo mi se čini praktičnije, ovo sad nema smisla’, to je početak abususa. Nekad kreće čak iz pobožnih namjera, da se nekad u najboljoj namjeri može izvrnuti slavlje“, upozorio je dr. Volarević.

U Dokumentu se navodi i da pastoralno pravni liturgijski propisi vode računa o hijerarhiji Crkve. Osnova je hijerarhijsko uređenje Crkve. „Nije sve pastoral, nije sve ni zakon. Jedno drugo treba podupirati, potpomagati. Unutar slavlja najvažniji je smisao nečega, smislenost“, rekao je dr. Volarević, potaknuvši svećenike da na rubrike u slavlju ne gledaju samo kao da su zakonodavstvo. Rubrike pomažu i upućuju, iz naravi slavlja, kako se pojedini čini trebaju odvijati.

Govoreći o hijerarhiji u smislu uređenja po službama, dr. Volarević je rekao da  stvarno sudjelovanje vjernika laika koje se preporuča ponajprije znači da vjernici dopru do stvarne dubine slavlja, da shvate euharistiju, da shvate otajstvo. To shvaćanje otajstva ovisi i o dobi povjerenih ljudi.

Spominjući poglavlja o dostojanstvu pričesti, čuvanju i štovanju euharistije, dr. Volarević je upozorio da se nekad „štovanju euharistije daje veće značenje nego slavlju euharistije“. „Subjekt slavlja je Isus Krist, on je živ među nama – to je euharistija“, naglasio je dr. Volarević. Upozorio je da se u pobožnosti nekad  može skrenuti prema objektivizaciji euharistije te je istaknuo potrebu da se uskladi pučka pobožnost i liturgija.

„U liturgiji se odvija vršenje Kristove svete svećeničke službe. U njoj se pomoću vidljivih znakova na otajstven način i način svojstven svakom pojedinom znaku, izvršava čovjekovo posvećenje, a cjelokupno Kristovo tijelo, Crkva, vrši cjelokupno javno bogoslužje, na način svojstven svakom pojedinom znaku“, naglasio je dr. Volarević, poručivši: „Prvi korak u izbjegavanju abususa je svijest o crkvenosti, o pripadnosti sveopćoj Crkvi, svijest o hijerarhiji i svijest o sâmom slavlju, važnosti i dostojanstvu slavlja. To su temelji za izbjegavanje abususa“.

Na susretu koji je završio raspravom sudionika i razmatranjem primjera iz prakse o ispravnom načinu slavljenja sakramenta bio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Susret je organiziralo Povjerenstvo za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U emisiji ‘Aktualno’ HKR-a u utorak, 27. veljače, don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru, predstavio je novo, raznovrsno organizirano duhovno događanje u Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji – hodočašća vjernika iz župa Zadarske nadbiskupije u svetište sv. Šime, zavjetni dani svakog 8.-og u mjesecu te mjesečne duhovne obnove u svetištu sv. Šime u Zadru.

Na misnom slavlju u svetištu sv. Šime u subotu, 24. veljače, sudjelovali su i hodočasnici iz Splitsko – makarske nadbiskupije. Vjernici iz Trogira i Kaštela po povratku iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu pohodili su Šimino svetište i sudjelovali u večernjem slavlju. Tako se već od prvog dana otvaranja hodočasničke sezone počinje ostvarivati da svetište sv. Šime bude odredište hodočasnika na njihovom proputovanju iz ili u druga svetišta, mjesto pohoda na hodočasničkoj karti vjernika u hrvatska i inozemna svetišta.

To je potvrda koja je opravdala naše molitve i planiranje, da svetište sv. Šime uistinu bude etapa na putu hodočasnika koji putuju do nekih odredišta na sjeveru ili jugu i zaustavljaju se u svetištu sv. Šime na hodočasničkom mjestu u pravom smislu, gdje se žele pokloniti i pomoliti sv. Šimi, slaviti euharistiju ili ostati nekoliko trenutaka u tišini. Na prvi dan hodočašća, potpuno neočekivano, ali Božjim duhom planirano, došle su dvije hodočasničke grupe. Jedna je bila ujutro iz Riječke nadbiskupije, druga navečer iz Splitsko – makarske nadbiskupije. Došli su radosno, puna srca u svetište, pomoliti se sv. Šimi. Vidim na licima tih ljudi da su Bogotražitelji, obilaze svetišta, idu prema Karlovcu u svetište sv. Josipa, idu na jug prema Međugorju ili prema Vepricu i zaustave se u Zadru. Budu radosni jer su tu pronašli lijepo, gradsko svetište, naizgled maleno ali toliko veliko, kao da krije temeljnu poruku kršćanske duhovnosti, a to je da su veliki događaji, velike stvari obavijene velom šutnje, tišine i poniznosti. I to upravo pronalaze na ovom mjestu.

Vjernici su pohodili svetište organizirano već od jutra, bili su pojedinci koji su možda i budući svećenici.

Meni je uvijek zanimljivo kad imam priliku razgovarati s ljudima koji prolaze ovim svetištem. Vidim da su to ljudi koji traže svoj život, svoj identitet, žele otkriti što to Bog njima progovara. Imao sam zanimljivo druženje s grupom mladih u kojoj je bilo nekoliko pojedinaca koji razmišljaju o duhovnom pozivu. Tražeći na raznim mjestima, i ovdje su se tiho povjerili i rekli da je to predmet njihove molitve i razmišljanja. Što mladi danas žele i koji su strahovi mladih ljudi pred duhovnim pozivom? Drago mi je da im mogu i kao svećenik posvjedočiti što bi trebao biti duhovni poziv, ali s njima i moliti, da Bog u njihovom srcu ulije i otkrije taj veliki dar za Crkvu i za narod. Vjerujem da je i svetište sv. Šime, kao što su i sva druga svetišta u svijetu, kutak gdje možemo naći tišinu, ozračje, Božju prisutnost i po zagovoru sv. Šime donositi odluke u svom životu.

Vrijedna je potreba i plemenita nakana svačijeg pohoda u svetište. Na večernjoj misi prvog dana hodočasničke sezone pozdravili ste i đakona Gospićko – senjske biskupije, budućeg svećenika. To je lijepo, direktno iz Like poželjeti osobno doći sv. Šimi u Zadar, htjeti sudjelovati baš u misi i biti dijelom početka najavljenih hodočašćenja.

Zanimljivo je kako razni staleži pohode svetište. Među hodočasnicima možemo primijetiti ljude koji trpe, nose štake, koji su u kolicima, koji mole da taj križ strpljivo nose. S druge strane, dolaze djeca. Na kraju mise prvog dana najave hodočašćenja blagoslovili smo djecu, roditelje koji su doveli svoju djecu. Kad roditelji dovode svoju djecu, u tome vidimo i vapaj roditelja da žele blagoslov za dijete, da se možda boje, nesigurni su, žele zaštititi ono što im je Bog povjerio. Sigurno da svetište sv. Šime ima raširena vrata, raširene ruke i alate koje nam je Bog povjerio. To su molitva, blagoslov, zagovor, što ćemo uvijek činiti za sve obitelji, za svu djecu koja tragaju za tim.

A tu su i ljudi iz posvećenog života, dolaze redovnice, đakoni, svećenici. To je slika koju možemo čitati u prvim koracima ovogodišnjeg hodočasničkog vremena – da svetište sv. Šime pohode razni staleži, moleći, Sveti Šime, pomozi nam, da kao što si ti osjetio Božju prisutnost, i mi budemo sigurni da je Bog uz nas, da nas on ne ostavlja. To je poticaj i meni osobno ohrabrenje da ovo što činimo u svetištu sv. Šime, da ta vrata koja uporno otvaramo ljudima, ti poticaji i duhovne stvarnosti koje uprisutnjujemo, da je to Bogom nadahnuto za sve koji će doći i proći svetištem sv. Šime.

Na višu razinu ste podigli i Zavjetni dan, svakog 8.-og u mjesecu, jer to je datum blagdana sv. Šime (8. listopada), kada će u svetište sv. Šime mise doći predvoditi svećenici i upravitelji svetišta iz drugih hrvatskih biskupija.

Naime, 72 župe i još nekoliko koje su u pripremi i druge hodočasničke grupe koje se javljaju preko agencija koje putuju prema Međugorju, u svetištu sv. Šime uvijek mogu naći kutak gdje mogu slaviti otajstva i doći pokloniti se sv. Šimi. Osmi u mjesecu u svetištu je tradicionalno bio dan koji se posebno obilježavao, kada se slavila zavjetna misa sv. Šimi. Želja mi je bila da podignemo taj 8. u mjesecu na veću razinu, na način da svećenici drugih biskupija budu gosti, dobro primljeni prijatelji i braća u svetištu, kako bi oni svojim prisustvom i svjedočanstvom prenijeli dojam o sv. Šimi u svoje župe, u svetišta gdje oni žive i  borave. Svi koje sam zvao su se odmah i rado odazvali, drago im je bilo da mogu doći. Raduje me da dolaze kolege iz Zagrebačke nadbiskupije, iz Splitsko – makarske i Riječke nadbiskupije, iz Gospićko – senjske biskupije. Svi oni na svom polju rada navještaju Evanđelje i govore o otajstvima koje im je Bog povjerio. Oni će imati priliku slaviti otajstva u Zadru s nama i progovoriti nam. Vjerujem da je ta povezanost između hrvatskih svetišta povezanost između jednog naroda koji obilazi svetišta tražeći mir. Vjerujem da je na karti tih svetišta i svetište sv. Šime kao jedno staro svetište, ali svetište sa osvježenim licem i novootkrivenim starcem koji ih čeka u svojoj prisutnosti. Vjerujem da to što je staro i skriveno postaje novo i atraktivno, prihvatljivo, primamljivo za svakoga tko traži Boga.

Svaku subotu ujutro svetište će organiziranim hodočašćima pohoditi vjernici iz župa Zadarske nadbiskupije, a za svaki mjesec odredili ste i subotnju duhovnu obnovu koje će predvoditi poznati svećenici iz Hrvatske. I to je novost.    

Svaku subotu slavimo svetu misu u 10 sati. To je novost, to je hodočasnička misa. Uvidjeli smo potrebu mise koja će biti tako naslovljena. Prije se i subotom u svetištu slavila misa u 8 sati, kao i svakog dana. Želimo otvoriti crkvu za sve koji žele doći, da im ponudimo sakrament pomirenja, svetu ispovijed, nekoliko riječi o svetištu sv. Šime, obilazak škrinje sv. Šime i slavljenje mise u 10 sati. Ja ću se rado staviti na raspolaganje kao domaćin svetišta i svakoga dočekati, svakome podijeliti iskustvo ovoga svetišta i iskustvo da je lijepo biti kršćanin. To sebi stavljam kao zahtjev za korizmu, ali i nakon korizme, sve do desetog mjeseca. To je jedna sveta dužnost, kao čuvara svetišta.

S druge strane, svećenici koji su pozvani svakog mjeseca imati duhovu obnovu je inicijativa koja je došla iz potrebe grada Zadra, da postoji mjesto gdje će se moći uvijek iznova mjesečno naći okrepa, govoriti o određenoj temi, slaviti euharistiju, imati klanjanje, čuti nešto. Mislim da je to jako važno za grad Zadar koji ima 70 000 stanovnika, ali i za cijelu Zadarsku nadbiskupiju koja broji skoro 150 000 stanovnika – da uvijek redovno postoji mjesto gdje se odvijaju duhovne obnove, a svetište sv. Šime uistinu je prigodno za to. Bogu hvala i na drugim župnicima i župama koje to imaju. Bez obzira na to, svetište sv. Šime će uvijek biti mjesto gdje ljudi mogu doći, gdje mogu primiti Krista koji dolazi kroz navještaj i svjedočanstvo onih koji će tu biti prisutni.

Don Damire, pohod svetištu sv. Šime stavljate i u kontekst Godine molitve. Papa je na susretu s rektorima svetišta u studenom 2023. godine govorio o posebnom značenju svetišta u životu Crkve i hodočasnika. Što bi bilo specifično značenje i duhovna poruka svetišta sv. Šime?                                      

Papa je pozvao rektore svetišta iz cijeloga svijeta i u Vatikanu u dvorani Pavla VI. govorio im je o važnosti tih mjesta. Pozvao ih je da se osobito u svetištima omogući klanjanje i želi da svetišta uistinu postanu kuće molitve. Nadahnut tim Papinim poticajem, razmišljao sam u tom smjeru kako je i svetište sv. Šime jedna kuća molitve. Kuća molitve za mnoge. Tu se prepoznaju mnogi raznih jezika i raznih naroda. Kršćanski identitet pod krovom crkve izlazi na vidjelo. U Crkvi smo braća. To možemo vidjeti u susretu s kršćanima, s hodočasnicima iz cijelog svijeta i u Zadru.

Duhovna poruka iz svetišta sv. Šime bila bi da imamo potrebu i poziv doći pred noge starca Šimuna. Starca koji je imao životno iskustvo, starca koji je bio mudar, koji je bio mlad kad je donio odluku da živi u hramu. Starca koji se podložio Zakonu. I to je vrlo važno. U današnje vrijeme, kada želimo mijenjati zakone i identitete, kada mislimo, ukoliko se fleksibiliziramo i ukoliko postanemo zanimljivi drugima, da smo im donijeli neku radost ili novost, sv. Šime nam, na neki način, poručuje upravo suprotno – da ljubiti Božji zakon, ljubiti moralni zakon, ljubiti pravilo koje nam donosi Crkva, koje nam propisuje Hram kao u Starom zavjetu, da to nije teret i križ, nego to je blagoslov. To je uspjeh i ono ljekovito što nam Bog daruje.

Tako da Crkva danas može ponuditi sve iz riznice svoje prošlosti. Crkva se nema čega sramiti u prošlosti i zazirati od nečega u prošlosti, od onoga dobroga što proizlazi iz Evanđelja. Crkva nema potrebu šminkati svoje lice u današnjem svijetu kako bi bila atraktivna i interesantna ili kako bi mijenjala svoj nauk da se nekome svidi. Crkva ima itekako vrijedne stvarnosti i vrijednu duhovnost koju može ponuditi onima koji dolaze. Jedna od tih je sv. Šime.

Jer, ako promatramo u kontekstu današnjeg pluralnog svijeta, sekularnog, likvidnog, postmodernog svijeta, onda to ništa ne znači. Ali, ako promatramo očima Evanđelja, naša tradicija, depositum fidei, itekako donosi nešto novo i uvijek i u svakom vremenu progovara jasnim i svježim jezikom Evanđelja, a to je: ‘Dođite meni svi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti’. Ali, također i ono Isusovo: ‘Idi i ne griješi više’, gdje Bog uistinu poziva svakog u svoju prisutnost.

I to je poziv ne samo na razini pojedinca, nego u kontekstu sv. Šimuna, i na razini naroda. Jer, kad je primio dijete Isusa u naručje, sv. Šime je rekao da je on ‘Svjetlost na prosvjetljenje naroda’.

To naroda je vrlo zanimljivo. Ti narodi upravo i pohode sv. Šimu, i to iz raznih dijelova svijeta. Vjerujem da preko svih nas koji u svetištu radosno služimo, sv. Šime želi otvoriti svoja vrata i želi primiti sve ljude. Na nama je da stojimo, gledamo i divimo se svima koji dolaze i iznose sv. Šimi svoje molitve, i da kažemo: „Da, Gospodine, sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo bili dužni učiniti“.

Razgovarala: Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Organizirana hodočašća vjernika iz župa Zadarske nadbiskupije u svetište sv. Šime u Zadru započinju u subotu, 24. veljače. Tim povodom, don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, objavio je kalendar s rasporedom svih hodočašća, zavjetnih dana i duhovnih obnova za 2024. godinu.

Sa župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji, don Damir je dogovorio termine za pohod 72 župe iz Zadarske nadbiskupije, čija će se hodočašća svake subote od 2. ožujka do 3. studenog održavati u svetištu sv. Šime.

Dosada su u svetište sv. Šime organizirano, s unaprijed određenim datumom pohoda hodočastile 23 zadarske župe. Stoga ovo unaprijed utvrđeno sudjelovanje 72 župe predstavlja novo duhovno gibanje i stvarnost u Zadarskoj nadbiskupiji. Uz župe, dogovorena su i hodočašća crkvenih pokreta i zajednica iz Zadarske nadbiskupije. Za vrijeme hodočašća vjernici će sudjelovati u pobožnosti sv. Šimi, misnom slavlju, počastiti svečevu relikviju pojedinačnim pohodom ispred škrinje sv. Šime  i upoznati se s poviješću svetišta.

„U organizaciji župa, svećenici su rado prihvatili dovesti svoje vjernike u svetište sv. Šime, znajući što sv. Šime predstavlja Zadranima i puku cijele Nadbiskupije kao drevno svetište i mjesto čašćenja sv. Šime već osam stoljeća. Prihvaćajući poziv na hodočašće, svećenici su podržali poticaj da se organiziranim i sustavno određenim dolascima hodočasnika iz svih zadarskih župa obnovi kult štovanja sv. Šime“, rekao je don Damir.

Uz hodočašća župljana iz svih krajeva Zadarske nadbiskupije subotom, u svetištu sv. Šime svakog 8.-og u mjesecu će se slaviti Zavjetni dan, s osobitom molitvenom nakanom za bolesne i razne potrebne. I dosada se svakog 8.-og u mjesecu u crkvi sv. Šime služila misa s nakanom za bolesne, utječući se u dan čiji je datum svečev blagdan (8. listopada) zagovoru sv. Šime.

Novost najavljenih Zavjetnih dana svakog 8.-og u mjesecu, od ožujka do rujna 2024. je u tome što će misna slavlja toga dana u svetištu sv. Šime predvoditi svećenici iz hrvatskih nad/biskupija te voditelji hrvatskih svetišta. Od ožujka, redom po mjesecima, zadarsko svetište će pohoditi i u njemu misu 8.-og predslaviti: Josip Šimatović (Svetište Hrvatskih mučenika na Udbini), Ivan Vučak (Krašić), Stipan Šurlin (Vepric), Kristijan Zeba (Viškovo), Krešimir Mateša (Katedrala sv. Jakova u Šibeniku), Tomislav Hačko, vicepostulator kauze bl. Alojzija Stepinca i Josip Ivanović (svetište sv. Nikole Tavelića, Šibenik).

Treća novost u duhovnoj ponudi svetišta sv. Šime su mjesečne jednodnevne duhovne obnove subotom koje će se održavati od ožujka do kolovoza, a predvoditelji su: fra Ivan Marija Đuzel, p. Ike Mandurić, p. Stjepan Ivan Horvat, don Josip Mužić, fra Ante Vučković i don Damir Stojić.

„Svećenici iz drugih biskupija rado su prihvatili dolazak te predvođenje zavjetnih dana i duhovnih obnova. Neki su već bili u svetištu sv. Šime, a neki će ga prvi put pohoditi. Zahvaljujem svima za odaziv i podršku. Svaki mjesec će se održati duhovna obnova kao duhovna okrepa i susret duhovnog zajedništva u prisutnosti sv. Šime. Želja nam je otvoriti vrata svetišta sv. Šime i ponuditi svim vjernicima Zadarske nadbiskupije, ali i drugih nad/biskupija susret s relikvijom, tijelom sv. Šimuna, da mu ljudi prinesu svoje molitve i potrebe. Uz unaprijed utvrđeni raspored hodočašća, svetište je otvoreno za svaku dodatno izraženu želju da se pojedinačno ili u grupama pohodi sv. Šime, i drugih dana u tjednu, prema dogovoru, kako bi se organiziralo vodstvo kroz crkvu i misa u svetištu koje nazivamo ‘svetište života’. Potičem na osobitu molitvu za djecu, mlade i obitelji“, rekao je don Damir. Šehić tijek hodočasničke sezone promatra i kao doprinos u Godini molitve koju je odredio papa Franjo ususret proslavi Jubileja 2025. godine.

„U Godini molitve, Sveta Stolica je osobito istaknula značaj svetišta i pohoda vjernika svetištima, nazivajući svetišta ‘kućom molitve’. Crkva pred vjernika stavlja svetište kao osobiti molitveni i duhovni ambijent u kojem ljudi dodatnim predanjem i s posebnom nakanom pronalaze mir i nadu“, rekao je don Damir, pozivajući sve vjernike iz Zadarske nadbiskupije i iz drugih hrvatskih biskupija te sve ljude dobre volje da hodočaste u svetište sv. Šime.

Don Damir podsjeća na susret pape Franje s rektorima i djelatnicima u svetištima koji je održan u Vatikanu u studenom 2023., kao 2. Međunarodni susret rektora svetišta. „U svetišta se odlazi moliti, stjecati pouzdanje u budućnost i pronaći utjehu zbog tereta, boli i briga koje opterećuju tijelo i duh. Neka stoga ta sveta mjesta obiluju utjehom i milosrđem. To znači također razlučivati o izboru svećenika za ispovijed, kako se ne bi dogodilo da oni koji dolaze u ispovjedaonicu naiđu na zapreke u življenju potpunog pomirenja“, rekao je tom prigodom papa Franjo, govoreći o svetištima kao  povlaštenim mjestima molitve.

„Važno je i da svetišta posebnu pozornost posvete klanjanju, jer okolina i ozračje naših crkvi ne pozivaju uvijek na sabranost i klanjanje. Pomalo smo izgubili osjećaj za klanjanje. Trebamo ga ponovno steći“, potaknuo je rektore svetišta papa Franjo, izražavajući želju da se kod hodočasnika potiče iskustvo kontemplativne šutnje i klanjanja u tišini. To znači pomoći im da usmjere pogled na bitne stvari vjere.

„Klanjanje ne znači udaljavanje od života; to je prostor u kojem dajemo smisao svemu, kako bismo primili dar Božje ljubavi. Drugi dar je dar utjehe, otajstvo utjehe. U svetišta odlazimo kako bismo bili utješeni. Koliko ljudi odlazi tamo jer u svojem duhu i tijelu nose teret, bol, brigu. Bolest voljene osobe, gubitak člana obitelji, brojne situacije u životu često su uzrok samoće i žalosti, koje se polaže na oltar i čeka odgovor. Utjeha nije neka apstraktna ideja i ne čine je prije svega riječi, nego suosjećajna i nježna blizina koja obuhvaća bol i patnju. Suosjećajna i nježna blizina – to je Božji stil. On je blizak, suosjećajan i nježan“, istaknuo je papa Franjo, rekavši da „utješiti znači učiniti Božje milosrđe opipljivim“. Stoga u svetištima ne smije nedostajati „službe utjehe“.

„Neka utjeha i milosrđe obiluju u našim svetištima. Nada je potrebna svakom hodočasniku jer u svetište se ide da bi se budućnost gledala s većim pouzdanjem. To pokazuje sâma gesta hodočašća: tko kreće na put, u potrazi je za sigurnim odredištem. Svojom molitvom traži nadu, jer zna da jednostavna i ponizna vjera može zadobiti milost koja mu je potrebna. Stoga je važno da se po povratku kući osjeća uslišan i ispunjen mirom“, rekao je Papa. Papa je potaknuo i da se u svetištima velika pažnja posvećuje prihvatu hodočasnika, da ih se lijepo primi. „Pastoralnu brigu valja posvetiti i kada hodočasnici napuštaju svetište kako bi se vratili svom uobičajenom životu. Neka prime riječi i znakove nade, kako bi završeno hodočašće dobilo svoj puni smisao“, poručio je papa Franjo govoreći o duhu svetišta i poticajima što bi trebalo ponuditi hodočasnicima i tragateljima osobite Božje pomoći i zagovora svetaca u životu ljudi koji pohode svetišta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić