Misu zadušnicu za don Zbigniewa Korcza, svećenika Zadarske nadbiskupije, u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru gdje je don Zbigniew zadnje tri godine bio župni vikar, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, u petak, 13. studenog. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Mt 25, 1–13
Draga braćo svećenici, braćo i sestre!
- Iznenadna smrt našeg dragog brata svećenika don Zbigniewa Jaceka Korcza okupila nas je u tuzi i molitvi. U nedjelju, 8. studenoga 2026., vršeći svećeničku službu na otoku Molatu, završio je svoj zemaljski život u 61. godini života i 25. godini svećeništva. Takav nas odlazak zatekne. Pred tom činjenicom osjećamo koliko je ljudski život krhak i koliko trebamo blizinu jedni drugih.
U osobno ime i u ime svećenika Zadarske nadbiskupije izražavam, još jednom, iskrenu kršćansku sućut njegovoj obitelji, majci i sestrama, njihovim obiteljima i rodbini, braći svećenicima, članovima Neokatekumenske zajednice, prijateljima te vjernicima svih župa u kojima je služio don Zbigniew.
- Našu bol rastanka dotiče evanđeoska riječ iz Isusove prispodobe o deset djevica: »Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!« (Mt 25,6). Ove riječi za nas danas imaju osobitu dubinu: upravo je ovo evanđelje don Zbigniew čitao i tumačio vjernicima u nedjelju, na sâm dan svoje smrti. Istoga dana kada je kao svećenik naviještao riječ o susretu sa Zaručnikom, pojavio se Zaručnik u ponoći njegova života i, vjerujemo, kako je don Zbigniew ušao sa Zaručnikom na svadbu vječnog života. Riječ koju je navijestio svojoj zajednici sada je i nama oslonac u molitvi kojom ga povjeravamo Božjem milosrđu.
- Prispodoba o deset djevica završava riječima: »Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« (Mt 25,13). Danas ove riječi slušamo osobito potreseni. Smrt našega brata svećenika podsjetila nas je koliko malo upravljamo vremenom koje nam je darovano. Mnogo toga možemo isplanirati, ali dan svojega posljednjeg susreta s Gospodinom ne možemo upisati u kalendar. Zato nas Isus poziva da pažljivo živimo današnji dan i prihvatimo, živimo i činimo dobro koje nam je upravo danas moguće učiniti.
Zanimljivo je da su u prispodobi zadrijemale i zaspale sve djevice, i mudre i lude (usp. Mt 25,5). Sve su osjetile umor. Razlika među njima pokazala se u ulju koje su ponijele. Evanđeoska budnost stoga može živjeti i u umornom čovjeku: u onome koji nosi svoje teškoće, a ipak čuva odnos s Bogom i nastoji ostati vjeran ljubavi na koju je pozvan. Pripravnost za susret s Gospodinom raste dok mu u svakodnevici otvaramo srce i puštamo da boravi u nama.
Ova Božja riječ danas dotiče svakoga od nas. Možda već dugo odgađamo povratak intenzivnijoj i sabranijoj molitvi ili sakramentu ispovijedi ili odgađamo nešto drugo što znamo da je važno. Pred ovim rastankom možemo Gospodina zamoliti za milost da učinimo taj korak. Vrijeme koje još imamo prilika je da ljubav postane konkretnija.
Uz poziv na budnost, Evanđelje pred nas stavlja sliku ulja. Ono je skriveno u svjetiljci, ali o njemu ovisi hoće li svjetlo gorjeti. Papa Franjo, govoreći o ovoj prispodobi, upozorio je na važnost čuvanja nutarnjega života. Papa govori o važnosti srca koje nalazi vrijeme za tišinu, slušanje Božje riječi, molitvu i služenje bližnjima (usp. Angelus pape Franje, 12. 11.2023.). Takav se nutarnji duhovni život njeguje svakoga dana.
Ulje se, dok svjetiljka gori, troši. U toj slici možemo prepoznati poziv svakog kršćanina, a na osobit način svećenika. Svećeničko poslanje traži darivanje vremena i snage kako bi Kristovo svjetlo dopiralo do ljudi. Svećenik posuđuje svoj glas navještaju Evanđelja, svoje ruke sakramentalnoj službi, svoje srce i vrijeme Bogu i zajednici koja mu je povjerena. Svećenička služba dobiva smisao iz pripadnosti Kristu i iz ljubavi prema Bogu koji ga poziva i šalje te prema ljudima kojima je poslan.
4. U prispodobi se čuje molba ludih djevica: »Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!« (Mt 25,8). Odgovor mudrih djevica može nas začuditi. Slika nam otkriva da postoji osobna odgovornost koju drugi ne mogu preuzeti umjesto nas. Možemo se međusobno podupirati, prenositi vjeru i hrabriti za dobro, ali svatko je pozvan osobno odgovoriti na Božju ljubav. Tu spremnost ne može zamijeniti sâma pripadnost zajednici, pa ni služba koju netko obnaša.
Zato danas i za našeg brata svećenika molimo s pouzdanjem. I on je potreban Božjeg milosrđa, kao i svaki od nas. Crkva s ljubavlju prinosi euharistijsku žrtvu za svoje pokojne. Zajedništvo koje je Krist uspostavio među nama ostaje i preko granice smrti. Svojemu bratu možemo iskazati ljubav molitvom i povjeriti ga snazi Kristova otkupljenja.
Onaj koji je kao svećenik predvodio zajednicu u molitvi, sada je na osobit način povjeren molitvi Crkve. Danas za njega slavimo euharistiju. U nju unosimo zahvalnost za primljeno dobro i molbu za oproštenje. Pred Kristom, koji se za nas predao na križu, izgovaramo njegovo ime i molimo da ga Gospodin pridruži zajedništvu svojih svetih.
5. Pred nama, braćo i sestre, ostaje i ozbiljna slika zatvorenih vrata (usp. Mt 25,10–12). Ona nas poziva da ne zanemarimo darovanu priliku za obraćenje. Ovu riječ svatko od nas treba čuti za svoj život, a pokojnika predati pravednosti i milosrđu Boga koji ga potpuno poznaje. Danas još možemo čuti Gospodinov glas, odgovoriti mu i dopustiti da mijenja naše srce.
A cilj kojemu nas Isus vodi u prispodobi prikazan je kao svadbena gozba. To je slika radosti i dovršenog zajedništva. Kršćanska nada počiva na Kristu koji je prošao kroz smrt i uskrsnuo. On kaže: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će« (Iv 11,25). Na tu riječ oslanjamo se dok stojimo pred smrću svojega brata.
Posebno nas dotiče činjenica što je zemaljski život našeg don Zbigniewa završio u nedjelju, dan Gospodinova uskrsnuća. Dok tugujemo zbog njegove smrti, uskrsna vjera Naroda Božjega koju ispovijedamo osobito u dan Gospodnji, usmjerava naš pogled prema pobjedi uskrsloga Krista. U euharistiji već primamo zalog budućeg života. Gospodina, kojega je don Zbignew naviještao i čijim je otajstvima služio, molimo da ga uvede u puninu zajedništva koje je ovdje sakramentalno slavio.
Zahvaljujemo Bogu za euharistiju koju je slavio i druge sakramente koje je dijelio, za Božju riječ koju je naviještao, vjeru koju je svjedočio. Mnogo toga u svećeničkoj službi ostane samozatajno i neupadljivo. Bog poznaje vrijednost svakog iskrenog nastojanja i svakog dobra koje je učinjeno iz ljubavi.
Braćo i sestre, zahvalimo Gospodinu za sve dobro koje je po don Zbigniewu darovao našoj Nadbiskupiji. Njegov život i svećeništvo predajmo Božjem milosrđu, a za sebe molimo srce spremno odgovoriti na Kristov poziv. Neka u nama bude dovoljno ljubavi za čovjeka koji nas danas treba i dovoljno pouzdanja da svoj život stavimo u Božje ruke.
Amen.
Više slika u Galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić
