Uskrsni Emaus tradicionalno je proslavljen na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, na Skradinskom buku u Nacionalnom parku Krka u Šibenskoj biskupiji. Svečano slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U misi su sudjelovali i vjernici iz nekih župa Zadarske nadbiskupije. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
(Lk 24, 13-35)
Terapija nade na putovima našega života
Draga biskupe Tomislave! Draga braćo svećenici! Draga braćo i sestre!
Danas se nalazimo na izletu, na putu – i to ne samo do slapova rijeke Krke, ne na bilo kakvom putu, već na onom koji vodi iz Jeruzalema u Emaus. To je put kojim su koračala dvojica Isusovih učenika, ali to je, zapravo, i put kojim hoda svaki od nas kada se osjeća poraženim, depresivnim, razočaranim ili neshvaćenim.
Zamislimo tu scenu: dvojica muškaraca, nakon što je njihov učitelj Isus, kojeg su slijedili izvjesno vrijeme, ubijen i pokopan, na uskrsno jutro, hodaju pognutih glava, udaljavajući se od Jeruzalema, od mjesta gdje su se njihove nade raspršile poput praha na vjetru. Evanđelist sv. Luka kaže da su bili „snuždeni“ (24, 17) – lica su im bila oborena, pogled bez sjaja, korak težak – srce još teže, kao da svaki novi korak još dublje potvrđuje njihov poraz. Ne odlaze samo iz grada, nego kao da bježe i od vlastitih razočaranja, od događaja koje ne razumiju i koji su slomili njihova očekivanja.
Njihov razgovor je pun gorčine i nemoći: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24, 21), bilježi njihov razgovor sv. Luka. U toj kratkoj rečenici sabrano je toliko neizrečenih snova, planova i vjere koja se činila sigurnom, a sada se urušila u kratko vrijeme kao kula od karata. „Nadasmo se“, kažu – u prošlom vremenu. Kao da kažu: bilo je lijepo dok je trajalo, ali sada je sve nepovratno gotovo. Koliko li samo srušenih snova i želja, koliko tuge, koliko neuspjeha i razočaranja nosi ta rečenica koju i mi tako često izgovaramo u svojim životima – kad se raspadnu naši odnosi, kad nas iznevjere ljudi u koje smo vjerovali, kad se molitve čine neuslišane, kad se čini da Bog šuti. Nitko od nas nije izuzet od ovog iskustva.
Ove riječi učenika „nadamo se“ izraz su slomljenih očekivanja, razočaranja je su slijedili osobu koja nije ispunila njihova očekivanja – misli su, ali i ispovijest srca koje još uvijek pamti kako je bilo nadati se. I upravo zato, ona nije samo kraj jedne nade – nego početak prostora u kojem Bog ponovno progovara.
No, upravo u taj prostor tuge, izgubljene nade, razočaranja, nepozvan i diskretan, ulazi netko treći. Ulazi uskrsli i proslavljeni Isus.
I ne dolazi s odgovorima koji bi odmah uklonili bol i „kamen sa srca“. Ne dolazi s čudom koje bi u trenu izbrisalo njihova razočaranje. Dolazi kao suputnik. Hoda s njima. Sluša ih. Pita. Razgovara. Izgleda kao stranac. Traži i dopušta im da izreknu svoju tugu i razočaranje do kraja. I tek tada, polako, tijekom zajedničkog hoda počinje otvarati njihove oči i njihova srca.
Braćo i sestre, možda se i mi danas ovdje, na ovim slapovima Krke, nalazimo na takvom putu. Okruženi ljepotom prirode, snagom vode koja neprestano teče i obnavlja se, donosimo u sebi i svoje umore, pitanja, razočaranja, možda i izgubljene nade. Dolazimo iz različitih mjesta Šibenske biskupije i drugih krajeva naše domovine, ali svi nosimo isto ljudsko iskustvo: iskustvo traženja smisla, težine „kamena na srcu“, želje da se i naša srca zagriju i čežnje za susretom i promjenom koja nas mijenja i daje novu snagu života.
I upravo zato je ova sveta misa Emaus našega života. Ovdje, na putu, u lomljenju kruha, u riječi koja se naviješta, uskrsli Gospodin ponovno dolazi među nas. Možda ga ni mi ne prepoznajemo odmah kao ni učenici koji su dugo vremena živjeli s njime. Možda nam je pogled još uvijek zamućen brigama i ranama, nestvarnim očekivanjima. Ali On je tu – Uskrsli Isus – strpljiv, nenametljiv, vjeran, naš suputnik.
Na Uskrsni ponedjeljak Crkva nas ne vraća u spektakl praznoga groba, nego nas vodi na put – jer vjera nije samo trenutak, nego hod kroz cijeli život. Hod u kojem nas Krist susreće upravo onda kada mislimo da je sve izgubljeno.
Zato danas ne moramo skrivati svoje „A mi se nadasmo…“. Možemo ga donijeti pred Gospodina. Jer upravo iz tog priznanja započinje susret s Uskrslim. Upravo na tom putu razočaranja rađa se nova nada – nada koja više ne počiva na našim očekivanjima, nego na Njegovoj prisutnosti.
I možda ćemo, poput učenika iz Emausa, na kraju i mi moći reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (usp. Lk 24, 32).
Isus kao suputnik i tumač Pisma
Evanđelist Luka nam kaže da im se Isus približio i hodao s njima, „ali prepoznati ga – bilo je uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24, 16). Kako je to moguće? Papa Franjo nam objašnjava da je to zato što su njihove oči bile „zastrte tugom i očajem“ (Generalna audijencija, 30. travnja 2014.). Oni su očekivali Spasitelja pobjednika, moćnog kralja koji će silom riješiti njihove probleme, a dobili su križ. Isus tada započinje ono što papa Franjo naziva „terapijom nade“ (Generalna audijencija, 24. svibnja 2017.). On ih ne grdi grubo zbog njihova stanja duha, već ih prvo sluša, pita, traži da razgovaraju s njime o njemu samome, putuje strpljivo i naporno s njima cijeli dan. Naš Bog nije nametljiv; on nam daje vremena da izbacimo svu gorčinu iz srca.
Tek nakon što su izrekli svoju bol i razočaranje, Isus preuzima riječ i inicijativu. On postaje, kako kaže papa Benedikt XVI., „prvi egzeget“ koji im otvara Pisma (Aperuit Illis, 6.). On im pokazuje da Isusova patnja nije bila pogreška u Božjem planu, već njegov vrhunac ljubavi. Papa Lav XIV. nas podsjeća da Isus ne koristi „specijalne efekte“ da bi nas uvjerio u nešto, već strpljivo objašnjava da bol nije nijekanje obećanja, već put kroz koji je Bog očitovao mjeru svoje ljubavi. Isus im daje novi ključ za tumačenje povijesti: ono što je izgledalo kao poraz, zapravo je pobjeda.
Srce koje gori i oči koje se otvaraju
Dok su učenici hodali s Isusom, a da nisu znali da je to On, njihova su srca počela „grijati se, gorjeti“ (usp. Lk 24, 32), kako sami kažu. To nije bio samo emocionalni zanos, već unutarnje postupno prosvjetljenje. Isusovo tumačenje proročanstava Pisma bilo je poput neočekivane objave – poput ukazanja – koje prosvjetljuje i tješi. No, ni same Isusove riječi nisu bile dovoljne da im „se otvore oči“. Tek kada su sjeli s njime za stol, kada je Isus uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao im – njihove su se oči otvorile.
Taj trenutak lomljenja kruha je ključan. Upravo ta gesta molitve i lomljena kruha ponovno otvara oči srca učenicima i osvjetljava viziju zamagljenu očajem. U tom trenutku sve postaje jasno: zajednički put, nježna i snažna riječ, svjetlo istine, srce koje se grije. Isus nestaje iz njihova vidokruga, ali ostaje u njihovim srcima. Lijepo kaže sveti Augustin, a prenosi nam papa Benedikt: „Imati Krista u vlastitom srcu daleko je više nego imati ga u svojoj kući“ (Generalna audijencija, 11 travnja 2007.).
Emaus u našoj svakodnevici
Draga braćo i sestre!
Iskustvo Emausa se neprestano obnavlja u Crkvi i u našim životima. Današnji čovjek često živi u stanju razočaranja i depresije. Mnogi se osjećaju kao da hodaju u mraku, bez horizonta na vidiku, žive kao da je zid ispred njih. Isus nam danas poručuje: „Idi naprijed, ja sam s tobom“.
U ovom hodu Isus nas ne ostavlja bez duhovne okrepe koja nam je nužna na putu života. Isus nam na ovom putu za okrepu nudi čak dva obilna stola, puna duhovne hrane: stol Riječi i stol Euharistije. Kada otvorimo Bibliju, osobito Novi zavjet, s darom razumijevanja koji nam daje Duh Sveti, mi ne čitamo samo neku staru knjigu, već dopuštamo Bogu da nam objasni naše vlastite situacije, naše patnje i naše radosti. A kada pristupamo pričesti, mi primamo samoga Uskrsloga koji „otvara naše oči srca“, „lomi – žrtvuje“ svoj život za nas kako bismo i mi hodili u novosti života pupot učenika koji su se sasvim drugačiji vratili iz Emausa u Jeruzalem.
Što su učinili učenici nakon što su prepoznali Isusa? Nisu ostali u Emausu uživati u miru počinka i noći nakon cjelodnevnog napornog hoda. „U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“ (Lk 24, 33), kaže nam sv. Luka. Radost Uskrsnuća se ne može zadržati za sebe. To je pre veliki događaj da bi se mogao zatvoriti samo u jedno srce. I mi smo pozvani biti glasnici svjetla i radosti Uskrsa.
Zato, braćo i sestre, najprije prepoznajmo Isusa u suputniku, u onom koji hoda uz nas. On hoda s onima koji su obeshrabreni i pognutih glava – a često je to svaki od nas. Budimo i mi oni koji slušaju tuđe priče s ljubavlju, kao što je Isus slušao učenike na putu od Jeruzalema do Emausa – i to cijeli dan!
Nadalje, molimo od Gospodina dar razumijevanja. Molimo Duha Svetoga da nam otvori oči za dublje značenje događaja u našem životu i u Isusovu životu, da u njegovoj Riječi zagrijemo naša „snuždena srca“, te da već i u križevima vidimo sjeme uskrsnuća.
I kao treće, vratimo se u svoju zajednicu, svoju obitelj, među naše prijatelje i znance. Ne dopustimo da nas razočaranje izolira. Vratimo se u „Jeruzalem“ – u svoju župu, u svoju obitelj – s viješću da je Gospodin doista uskrsnuo i promijenio naša srca!
Zaključak
Braćo i sestre, neka neočekivana radost učenika iz Emausa bude jasan podsjetnik za nas kada postane teško. Uskrsli je taj koji radikalno mijenja našu perspektivu, ulijevajući nadu koja ispunjava prazninu tuge.
Neka Gospodin i s nama ostane, ne samo danas, nego i zauvijek.
Amen.
Foto: Ivo Kronja
