Misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga za učenike Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. Zadar na početku nove školske 2026./27. godine, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u četvrtak, 10. rujna, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Poštovana ravnateljice, s. Ana! Poštovani nazočni ravnatelji i ravnateljice! Draga braćo svećenici! Dragi učenici, poštovani učitelji, nastavnici i profesori, dragi roditelji, braćo i sestre!
Molitva za mudrost
- Na početku nove školske godine ponovno se okupljamo oko Gospodnjega oltara u našoj katedrali sv. Stošije kako bismo zazvali Duha Svetoga nad svima koji će u mjesecima pred nama učiti i poučavati, otkrivati novo i prenositi stečeno znanje, radovati se uspjesima, ali se također suočavati s poteškoćama i trenucima u kojima će trebati mnogo strpljenja i ustrajnosti. Dolazimo pred Boga jer znamo da za dobru školsku godinu nisu dovoljni samo udžbenici, programi, dobro opremljene učionice i stručni učitelji, nego nam je potrebna i mudrost koja će nam pomoći razumjeti čemu služi ono što učimo i kakvi ljudi postajemo dok stječemo znanje.
Znanje koje ne izgrađuje srce
- Upravo zato riječi sv. Pavla iz današnjega prvog čitanja zvuče gotovo kao program za početak nove školske godine. Sv. Pavao kaže: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 8,1).
Moglo bi nas iznenaditi što na početku školske godine slušamo upozorenje o znanju, jer škola postoji upravo zato da bismo učili, istraživali i razvijali svoje sposobnosti. Sv. Pavao, međutim, sigurno ne govori protiv znanja, ta i sam je bio učen čovjek i poliglot, jer sposobnost razmišljanja i traganja za istinom pripada velikim darovima koje je Bog povjerio čovjeku. On nas upozorava da nije dovoljno vrednovati koliko znamo, nego i što znanje čini od nas i što mi svojim znanjem činimo drugima.
Znanje počinje „nadimati“ onda kada zbog svojih sposobnosti sebe počnemo smatrati vrjednijima od drugoga, kada ono što znamo koristimo kako bismo pokazali svoju nadmoć ili kada nam slabost drugoga postane razlogom za podsmijeh. Možemo mnogo znati, ali nas naše znanje neće učiniti mudrima, više ljudima, ako nismo naučili svoje sposobnosti staviti u službu dobra drugoga.
To je važna poruka vama, dragi učenici, jer nemate svi jednake darove. Netko će brzo razumjeti matematiku, drugi će biti izvrstan u jezicima, netko će imati dar za glazbu, sport, prirodne znanosti ili informatiku, dok će netko za isti rezultat morati uložiti mnogo više vremena i truda. Upravo se u toj različitosti pokazuje kakvi postajemo ljudi, jer pravi ispit nije samo hoću li ja znati riješiti zadatak, nego i što ću učiniti kada vidim da ga moj prijatelj ne zna riješiti zadatak ili svladati znanje.
Učenik može imati izvrsne ocjene i znati odgovore na teška pitanja, a ipak ostati neobrazovan u nečemu mnogo važnijem ako nije naučio vidjeti čovjeka pokraj sebe. Možemo govoriti nekoliko stranih jezika, a teško izgovarati jednostavne riječi „Hvala“, „Oprosti“ i „Mogu li ti pomoći?“; možemo mnogo znati o svijetu, a ne primijetiti da je netko u našem razredu usamljen i da mu je potrebna naša blizina. To je znanje koje nadima: ono povećava količinu informacija koje nosimo u sebi, ali ne povećava prostor našega srca.
Ljubav izgrađuje
Nasuprot takvu znanju sv. Pavao stavlja ljubav koja izgrađuje, a upravo je to jedna od najljepših riječi kojima možemo opisati smisao škole. Škola nije samo mjesto u kojem umnažamo svoje znanje nego prostor u kojem izgrađujemo sebe, svoje srce, svoju savjest, svoje ideale, svoje odnose prema drugima, svoj karakter i način na koji ćemo jednoga dana živjeti s Bogom i drugim ljudima.
Riječi sv. Pavla zato na poseban način govore i vama, dragi učitelji, nastavnici i profesori. Vaše poslanje, naravno, zahtijeva znanje, stručnost, pripremu i stalno usavršavanje, ali se veličina učiteljskoga poziva ipak ne može mjeriti samo količinom znanja koju ste uspjeli prenijeti. Dobar učitelj ne zna samo što poučava, nego zna i koga i zašto poučava.
Možda je zato jedna od izvrsnih sposobnosti učitelja prepoznati ne samo ono što učenik danas zna ili ne zna, nego i ono što u njemu tek može izrasti, što ga može oduševiti za dobro i lijepo, za obitelj, za Boga, za Evanđelje; ohrabriti trud koji još nije donio uspjeh i pomoći mladom čovjeku razumjeti da pogreška nije dokaz njegove bezvrijednosti, nego često dio njegova sazrijevanja. Ocjena je potrebna, ali ona nikada ne može izreći cijelu istinu o vrijednosti osobe koja ju je dobila. Učenik je uvijek više od svoje petice, ali i više od svoje jedinice.
Kako činiti dobro?
- Današnje Evanđelje pokazuje nam kako ljubav koja izgrađuje izgleda u svakodnevnim odnosima, jer Isus izgovara pravilo koje bi, kada bismo ga ozbiljno živjeli, moglo promijeniti ozračje svake škole: „Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima“ (Lk 6,31).
Želimo da nas drugi poštuju, pa smo pozvani poštovati druge; želimo da nam oproste kada pogriješimo, onda i sami trebamo učiti praštati; želimo da nas netko sasluša kada nam je teško, pa moramo imati vremena čuti drugoga. Isus nas tako uči da ljubav nije samo osjećaj prema ljudima koji su nam simpatični, nego odluka da poštujemo dostojanstvo drugoga i onda kada nam nije blizak, kada se s njime ne slažemo ili kada nas je povrijedio.
Ljubav iznad svega
- Zato Isus kaže i ono mnogo zahtjevnije: „Ljubite svoje neprijatelje“ (Lk 6,27). U školi će biti nesporazuma, sukoba i onih koji će se osjećati povrijeđeni, ali kršćanin ne dopušta da ponašanje drugoga određuje kakav će on biti – osobito u negativnom smislu. Ako me netko uvrijedio, ne moram uzvratiti istom uvredom; ako me netko isključio, ne moram ja sutra isključiti nekoga drugoga. Upravo je to ljubav koja prekida krug zla i počinje nešto novo. Ljubav nije samo osjećaj, nego prije svega opredjeljenje, izbor, čin volje.
Zato ljubav prema onima koji nam nisu na prvi pogled simpatični, koji su nas povrijedili, koji su nas razočarali… nije znak slabosti, nego nutarnje snage i slobode. Ljubav, dakako, ne znači da trebamo odobravati nepravdu, šutjeti pred nasiljem ili se pretvarati da nas ništa ne boli, nego da se zlu ne suprotstavljamo novim zlom. Učenik koji se zna ispričati, oprostiti i prvi pružiti ruku pokazuje veću hrabrost od onoga koji se osvećuje. Učitelj koji ne ponižava učenika zbog njegove pogreške, nego mu strpljivo pomaže da iz nje nešto nauči, ne prenosi samo znanje, nego izgrađuje čovjeka. Tako škola postaje više od mjesta poučavanja: postaje zajednica u kojoj učimo živjeti jedni s drugima, poštovati različitosti, popravljati narušene odnose i svakoga dana ponovno birati ono što je Božje, ono što je dobro.
Dar mudrosti u službi dobra
- Upravo tu dolazimo do smisla našeg današnjeg dolaska u crkvu i današnjeg zaziva Duha Svetoga. Ne molimo Duha Svetoga da zamijeni naše učenje, trud, pripravu i odgovornost, nego da nam uz ljudsko znanje daruje mudrost koja će nas naučiti kako se tim znanjem služiti. Molimo ga za razum koji neće ostati na površini stvari, za savjet koji će nas voditi u odlukama i za jakost koja će nam pomoći da ne odustanemo kada ne uspijemo iz prvog pokušaja.
Neka zato Duh Sveti prati učenike u njihovu učenju, učitelje u njihovu poučavanju, roditelje u njihovoj brizi i sve nas u odgovornosti koju imamo jedni za druge, kako bi škola bila mjesto u kojem znanje otvara um, a ljubav širi srce.
Neka naše znanje nikada ne bude zid kojim ćemo se odvajati od drugih, nego dar kojim ćemo im se približavati; neka naše sposobnosti ne budu razlog da se uzdižemo iznad drugih, nego prilika da im služimo, kako bismo na kraju ove školske godine mogli reći ne samo da smo dobro i više naučili, nego da smo, zahvaljujući onomu što smo učili, poučavali i zajedno živjeli, više izrasli kao ljudi i kršćani.
Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
