Draga braćo i sestre!
U Godini molitve, danas na Veliki četvrtak, tijekom slavlja Mise večere Gospodnje, želim s Vama kratko razmišljati o ustanovljenju euharistije, o euharistiji kao Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri i o našem udjelu u njoj, kao vrhuncu našeg zajedništva s Bogom te o molitvi koja ima veliko i sudbonosno značenje za svakoga od nas.
Isus je svojim učenicima, kako nam pišu Evanđelisti, više puta najavio svoju muku, smrt i uskrsnuće. Nakon preobraženja na brdu Tabor, „dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Evanđelist Marko, čije Evanđelje slijedimo tijekom ove liturgijske godine, donosi nam tri izvještaja o Isusovom navještaju muke i uskrsnuća. Prvi put nakon Petrove vjeroispovijesti u Cezareji Filipovoj dok ih je poučavao „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31). Drugi put dok je nasamo poučavao učenike u Galileji, govorio im je: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati” (Mk 9,31). Treći put na putu u Jeruzalem govorio je učenicima što će ga zadesiti: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33-34).
Isus je okupljen sa svojim učenicima u dvorani na svečanoj Pashalnoj večeri na kojoj se Židovski narod svake godine živo sjeća i proživljava oslobađanje od egipatskog ropstva u prošlosti i koji ponovno sada očekuju oslobođenje za budućnost. Isusova Posljednja večera uklapa se u ovaj kontekst najave njegove muke i očekivanje oslobođenja, ali s jednom velikom novošću. To je Večera u kojoj će Isus darovati samoga sebe. On je Jaganjac Božji koji se žrtvuje kao molitva Ocu. Dok se krvne žrtve janjaca budu prinosile u Hramu, Isus će biti raspet na križu. Isus je svjestan trenutka svoje izdaje, muke, smrti i uskrsnuća i na Posljednjoj večeri anticipira svoju muku i uskrsnuće. Središte Posljednje večere je u trenutku kada Isus uzima i lomi kruh, uzima čašu vina, izgovara molitvu i dijeli svojim učenicima. Ove geste i molitva koju Isus izgovara trenutak su u kojem ustanovljuje euharistiju.
Sv. Luka i sv. Pavao nam govore kako je Isus uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao učenicima (usp. Lk 22,19), a sv. Matej i Marko govore kako je Isus uzeo kruh, izrekao molitvu blagoslova i dao učenicima (usp. Mk 14,22). Riječi „zahvali” i „blagoslovi” upućuju nas na molitvu Izraelskog naroda koje su molili na početku svečanih gozbi. Ove dvije riječi, zahvala i blagoslov, su riječi koje se međusobno dopunjavaju. Molitva zahvale uzdiže se Bogu za primljene darove. Na Posljednjoj večeri to su kruh i vino koje Bog daje da niču, rastu, dozrijevaju i donose rod. Ova molitva uzdiže se Bogu kao hvala, a vraća se kao blagoslov koji Bog daje nad darom i tako ga obogaćuje. Zahvaljivanje Bogu postaje blagoslov za čovjeka. Kruh i vino na kojima se u molitvi – euharistiji – zahvaljuje, po blagoslovu i preobrazbi koja se u njemu događa postaju Isusovo Tijelo i Krv.
U jednoj euharistijskoj molitvi tu vjeru ispovijedamo molitvom riječima: “Mi ti prinosimo ono što si nam dao i darovao, a ti nama u svom daru podaj sama sebe“.
Isus u molitvi u kojoj prikazuje kruh i vino Bogu, prinosi samoga sebe. Na Posljednjoj večeri Isus anticipira svoju muku, smrt i uskrsnuće i ostvaruje ono što je govorio o Dobrom Pastiru: „Polažem svoj život da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam ponovno uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10, 17 -18).
Nakon molitve nad kruhom i vinom, Isus dva puta govori riječi: „Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11, 24–25). Isusovi su učenici ovu zapovijed vjerno i neprekidno vršili tijekom vremena od apostola do današnjeg dana, a i mi je vršimo večeras.
Zašto to činimo? Benedikt XVI. izrazio je to riječima: „Sudjelujući u euharistiji, živimo na izvanredan način molitvu koju je Isus molio i neprestano moli za svakoga od nas da zlo, koje svi susrećemo u životu, ne odnese pobjedu te da u nama započne djelovati preobražavajuća snaga Kristove smrti i uskrsnuća. U euharistiji Crkva odgovara na Isusovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19; usp. 1 Kor 11, 24 -26); ponavlja molitvu zahvale i blagoslova i, s njom, riječi transupstancijacije (pretvorbe) pretvaraju kruh i vino u Gospodinovo Tijelo i Krv” (Benedikt XVI, Kateheza, 11. 1. 2012.). U svakom našem slavlju euharistije i mi smo uključeni u ovu Isusovu molitvu i pridružujemo se Isusovoj molitvi. Sudjelujući u Euharistiji, pričešćujući se Tijelom i Krvlju Kristovom, i mi postajemo dio Isusove molitve koja ima najveću moć da naš život, usprkos našim grijesima, slabosti, bolesti, nemoći, smrtnosti, ne bude izgubljen, već preobražen u novi život koji je Bog stvorio, uskrisivši Isusa od mrtvih – i nama ga darovao po otajstvima vjere koje primamo i u kojima živimo. Euharistija, molitva s Isusom, postaje nam hrana, okrepa koja daje snagu na hodočasničkom putu nade, a napose kada smo umorni, klonuli i izgubljeni. Euharistija podupire naše slabosti, daje nam snage u našim naporima i križevima, kako bi nas Božji put po smrti doveo do slave uskrsnuća.
„Molitva je kisik života,“ reći će Papa Franjo (Kateheza, 11. 11. 2020.). Neka nam, braćo i sestre, euharistija bude uvijek udisanje čistog zraka za dobar život. Bez euharistije, kao ni bez zraka, ne možemo kršćanski živjeti ni preobražavati našu smrtnost u besmrtnost, našu grešnost u svetost, našu prolaznost u vječnost, naše križeve u ljubav za Boga i bližnjega. U našoj euharistijskoj molitvi, zagovor Blažene Djevice Marije neka nam bude na pomoć. Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Zadar, Katedrala sv. Stošije
28. ožujka 2024.
