Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija, o temi „Jedinstvo u istini i ljubavi – Augustin u papinstvu Lava XIV.“ izlagao je prof. dr. sc. Ivica Raguž u srijedu, 21. siječnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Papa Lav XIV. nadahnjuje se „velikim divom“ svetim Augustinom te je dr. Raguž govorio o životu čovjeka i duše pod vidom ljepote, što se može razumijevati za cijeli duhovni život, katehezu i teologiju. Raguž je pojasnio način na koji, prema sv. Augustinu, čovjek treba biti lijep i ulogu vjere da čovjeka učini lijepim. Pritom, Augustin redovnike naziva ljubiteljima duhovne ljepote i to pokazuje na šest stupnjeva, čiji je vrhunac sedma razina, kontemplacija.

Prvi je animatio, drugi senzus, treći raz, virtus, tranquillitas, ingresio i vrhunac je kontemplacija.

Čovjek je lijep ukoliko animira, oživljava svojom dušom tijelo, lijepo je da duša utječe na tijelo, oblikuje tijelo. Viši stupanj ljepote su osjetila, da čovjek, to jest njegova duša, ljepotu oživljava svojim osjetilima. Zatim umijeće (znanost i tehnika), s kojima čovjek stvara lijepo oko sebe.

„To su prva tri temeljna stupnja koja u kršćanskom shvaćanju, predstavljaju nešto jako lijepo. Ali, to nije dovoljno, potrebna je ljepota kao krepost. Lijepo je kad duša utječe na tijelo, lijepo je da čovjek promatra ljepotu iznad sebe, lijepo je i što se događa u znanosti, umijeće pripada ljepoti. Ali, to nije dovoljno. Potrebna je ljepota kao krepost“, rekao je Raguž. Kod ta prva tri stupnja čovjek je izvan sebe, a na četvrtom stupnju, kod kreposti, kaže Augustin, duša se okreće sebi i ona želi biti lijepa. Peti stupanj je počivanje, mir, spokoj.

„Nakon što si se pokušao boriti u kreposnom životu da budeš lijep, došao si u lijepo i na određeni način počivaš. Uspio si postati krepostan, ali ljudsko srce, duša je i dalje nemirna i mora ući, mora učiniti ulazak. A ulazak se kod Augustina odnosi na upravljenost prema Bogu, tj. prema ljepoti. I vrhunac je kontemplacija koju Augustin tumači biti kod same ljepote, a znači motriti samoga Boga, uživati u Bogu“, rekao je Raguž.

Kod Augustina, religija se pojavljuje na trećem stupnju i počinje voditi dušu. Čovjek svojim sposobnostima stvara, ali još ostaje nedotaknut. Religija potiče čovjeka da uđe k sebi, da se duša vrati k sebi; da nakon što čovjek učini lijepo izvana, bude lijep i iznutra, rekao je Raguž.

„U svijetu koji je izvanjski, koji se zaustavlja na umijeću, uloga svećenika i vjernika je potaknuti ljude da se vrate k sebi. Augustin kaže da je uloga vjere da pročišćava dušu i tako je čini kreposnom, ali i da nas dovede do sreće i spokoja, što naziva reformere; da oblikujemo dušu da može biti zadovoljna sobom“, rekao je  Raguž, dodavši da čovjek ne može biti zadovoljan sobom bez Boga, a uloga vjere je uvoditi dušu poticajima, propovijedima na put prema božanskoj ljepoti. Omogućiti duši da kontemplira, da se duša, kaže Agustin, hrani.

„Moderan čovjek, zbog tehnike, zaustavlja se na prva tri stupnja. Augustin kaže da duh ovoga svijeta simulira istinu i želi zaustaviti čovjeka da uđe u nutrinu, da se ne bavi sobom. Kad je čovjek pogubljen u izvanjskom,  kršćanska vjera gura čovjeka u nutrinu“, naglasio je predavač, rekavši da je „predivna uloga religije. Čovjek je u nutrini, a istovremeno izvan sebe, kod Boga koji je veći od moje vlastite intime. To je jako važno u vremenu dominacije tehnike, gdje se čovjeka zaustavlja na trećem stupnju“, poručio je Raguž, rekavši da Augustin ništa ne demoniziram.

„Lijepo je doživljavati ljepotu ovog svijeta, ali čovjek stalno izvan sebe još nije svoju dušu učinio lijepom. Augustin kaže da vjera, religija stupa na trećoj razini gdje se pridružuje duši i u vodi je na četvrtu razinu. Tu je čisti i dovodi na sedmu razinu. Svaki svećenik i vjernik trebao bi biti ljubitelj duhovne ljepote, širiti ljepotu u ovom svijetu pod tim vidom, a ne se zaustavljati na prave tri razine“, poručio je Raguž.

O odnosu kontemplacije i akcije prema sv. Augustinu

Predavač je govorio i o odnosu kontemplacije i akcije, djelovanja i slobodnog vremena kojeg latinska tradicija zove dokolica.

Nakon što je sve uredio, „kad se oslobodio od stvari koji su ga grizle i bile tegobne“, Augustin je dušu usmjerio prema unutarnjem, onome što se događa u nutrini duše, što je uzvišeno i božansko, kako bi promišljao o božanskome.

Augustin naglašava da djelovanje ne smije biti takvo da se zapostavi kontemplacija, sveto vrijeme, slobodno vrijeme dokolice, jer bez slatkoće koju se doživljava u studiju, molitvi, meditaciji, ta će nas potreba pritiskati, dovodi do burnouta. Duhovna tradicija govori i o važnosti hobija, da je dobro imati zabavu koja je pobožna i ponizna.

„Augustin je primjer velikog pastoralca, biskupa, ali istovremeno i čovjeka kontemplacije, dokolice.  Bio je kontemplativan i itekako aktivan, pokazujući koliko je važno jedno i drugo.  Augustin naglašava da nitko ne smije biti tako posvećen akciji, djelatnosti, da bi zapostavio kontemplaciju, tj. duhovni život, u širem smislu studij, meditaciju, molitvu“, rekao je Raguž.

Augustin definira kontemplaciju  kao ljubav prema istini, a to zahtjeva svetu dokolicu, sveto vrijeme, mir, slobodu od akcije. „Sveta kontemplacija ne smije biti lijena, troma, praznikovanje, ubijanje vremena, uživalačka lijenost, nego puna posvećenost istini. Posvećeni istini ne smiju biti zavidni drugima, ako netko otkrije nešto u spoznaji istine, nego se tome, drugome treba radovati“, poručio je Raguž, rekavši da tako osoba čini odmak od sebe i zapravo slavi Boga.

Istaknuo je da je u Crkvi, nadbiskupiji potrebna kontemplacija. „Kad bi svi bili pastoralci, kad bi prevladalo samo pastoralno djelovanje koji bi bilo izričaj nijekanja ljubavi prema istini, kad bi se preziralo i teologe koji pripadaju tome, na neki način bi se prezirala ljubav prema istini. To znači da ljubav prema istini ne bi bila bitna.

To je jako važno. Zato postoje redovnici, monasi, kontemplativni, teolozi koji ne smiju biti upitni što rade, zašto nije pastoralno angažiran, zašto nam treba teologija. To je nijekanje ljubavi prema istini, a ona zahtjeva spokoj, mir, povlačenje iz djelatnosti“, rekao je Raguž, poručivši: „Kontemplativnost će nam omogućavati, osposobljavati nas da nam djelatnost bude radi drugoga, a ne zbog časti i slave. Oni koji su aktivni, koji djeluju u svijetu radi Boga, oni vole kontemplativne, misao, teologiju, redovnike“. Svećenici ili biskupi koji ne vole kontemplativne, teologiju posvećenu istini, redovnice, monahinje, teologe itd., pokazuju da to ne čine rad Isusa, nego im je stalo do časti, slave, pohvala.

Ali nitko ne smije biti posvećen ni kontemplaciji da ne bi bio spreman služiti bližnjemu, ako postoji potreba ljubavi da se djeluje, upozorio je Raguž. Kontemplacija je iskustvo slatkoće u kojoj si posvećen istini, kušaš istinu i to te onda snaži da djeluješ, poručio je predavač.

Augustin kaže da se akcija treba činiti isključivo radi Boga, a ne da ljubimo vlast i čast. Na taj način koristimo bližnjima, a neće nam biti do toga da vladamo, da budemo iznad drugoga. Opasnost kod akcije su ovisnost o pohvali te prijekor i kritika. Augustin kaže, nemoguće je ne zaprljati se kao svećenik, biskup u djelovanju: ili te uzohole pohvale ili te ruše kritike. Zato Augustin kaže da je među svećenicima velika zavist jer su javne osobe, navikli biti hvaljeni, pa zavide ako vide da je netko sposobniji, napredovao u Crkvi više od drugoga. Čovjek se uzoholi i pripisuje djelo sebi, a ne Bogu. Predavač je potaknuo da osoba čestita nekome tko voli istinu ako je otkrio nešto, jer tako osoba čini odmak od sebe i hvali Gospoda.

O svećeništvu i zajedništvu prema sv. Augustinu

Raguž je predstavio i Augustinovo shvaćanje svećeničke službe. Ako se ona obavlja površno i laskavo, da osoba uživa jer ima čast, to je u Božjim očima tužno, za osudu i to Bog ne prihvaća. Ako svećenik živi u Božjem duhu, nema ničeg blaženijega, rekao je Raguž.

Glede odnosa prema povjerenim dušama, Augustin kaže da svećenik, biskup treba više poučavati, nego zapovijedati, više poticati, opominjati, nego prijetiti. Ako se prijeti, Augustin kaže neka se to čini u boli, da se u tvojoj riječi ljudi više boje Boga, nego tebe; da to ne činiš zbog sebe, nego da ljudi osjete da to činiš radi Boga, rekao je Raguž.

Augustin naziva svećenika, biskupa djeliteljem, a ne utjerivačem. Upozorava da se mnogi svećenici ponašaju kao utjerivači, u smislu da dar koji su primili čuvaju za sebe, a vjernike su skloni smatrati nedostojnima da ih prime. Augustin je rekao da svećenici trebaju brinuti za čistu savjest i za dobar glas.  Za onoga kome nije stalo do dobrog glasa, kaže da time pokazuje kako je okrutan. Ujedno, time svećenik, biskup ugrožava i vjernike laike, postanu nesigurni, upozorio je Raguž.

Raguž je govorio i o zajedništvu u misli Augustina. „Augustin je živio kao biskup u vrsti samostana i tražio je da svi svećenici koji žive zajedno s njim polažu zavjet siromaštva, nitko nije smio raspolagati svojim. Tražio je da njegov biskupski dvor bude duhovan dvor.

Zato je Augustinovo pravilo utjecalo na kasnija pravila, Benediktovo, i na reformu sekularnog svećeništva, posebno u Srednjem vijeku. Katedralni svećenici, kanonici i ostali su se nadahnjivali Augustinovim pravilima i tako su htjeli reformirati kler“, rekao je Raguž.

Također, kršćanin, svećenik pozvan je ljubiti bližnjega javnom, ne privatnom ljubavi. Tako se ostvaruje zajedništvo, što znači da  se više raduje onome što je zajedničko, nego što je osobno. Za Augustina je ideal da cijela zajednica, biskupija, župa, bude jedno srce i jedna duša, da Kristovom ljubavi ne živi za sebe, po čemu se ostvaruje istinska  ljubav.

Augustin upozorava da se neki zbog ovozemaljskog gubitka odvajaju od zajednice, umjesto da čine suprotno. „Augustin kaže, ako te nešto pogodi, ako izgubiš nešto ovozemaljsko, nemaš čast, iskoristi to da stanuješ na Nebu i da se učiš Kristovoj ljubavi. Ako te nešto pogodi, ne izdvajaj se od svećenika i ostalih, nego se još više poveži, daj još više ljubavi“, poručio je Raguž, rekavši da osoba tako još više svjedoči da ljubi uvijek i još više.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

S. Benedikta Halilović, dosadašnja opatica benediktinskog Samostana sv. Margarite u Pagu, ponovno je izabrana za opaticu toga samostana na redovitom kapitulu te ženske benediktinske zajednice održanom u paškom samostanu sv. Margarite u subotu, 24. siječnja.

Kapitulom koji je okupio paške koludrice s pravom glasa predsjedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a sudjelovao je i monaški asistent o. Jozo Milanović iz benediktinskog Samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu.

Kapitul je počeo svečanim misnim slavljem koje je u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina predvodio mons. Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo kako i najkraći evanđeoski ulomci, kao što je navješteno Evanđelje od toga dana, nose duboku poruku, jer „Božja riječ ne mjeri svoju snagu količinom riječi, nego dubinom istine koju otkriva“.

Govoreći o slici Isusa koji dolazi u kuću u kojoj se okuplja mnoštvo, nadbiskup je naglasio da Krist ne dolazi samo u neku povijesnu kuću, nego u kuću ljudskog srca, zajednice, Crkve i samostana. „Samostan je mjesto gdje Bog prebiva u svakodnevici: u molitvi, radu, tišini, sabranosti, odmakloj dobi, bolesti i skrivenim žrtvama te postaje prostor u kojem se pred Boga donose nade, patnje i vapaji cijeloga svijeta“, rekao je mons. Zgrablić.

Razmatrajući simboliku kuće koja postaje „tijesna“ kada u nju ulazi Krist, pojasnio je da ona ne označava „malenost“, slabost ili osiromašenje, nego obilje života, širinu srca i dubinu ljubavi.

„Kuća, poput srca, postaje tijesna kad u nju ulaze potrebe mnogih, jer Kristova prisutnost privlači ljudske boli, pitanja i nade. Takva ‘tjesnoća’ znak je duhovne plodnosti i otvorenosti Bogu, a ne vanjskog pada ili umanjene snage“, rekao je nadbiskup.

Naglasio je da Božja snaga ne ovisi o brojnosti osoba, fizičkoj snazi pojedinaca ili zajednice, o dobi i ljudskoj vitalnosti, nego o vjeri, poniznosti i ljubavi prema Bogu koje otvaraju prostor djelovanju Duha Svetoga. Podsjetio je na biblijske primjere u kojima Bog bira ono što je malo i naizgled slabo, kako bi pokazao da prava snaga dolazi od Boga. U tom kontekstu, mons. Zgrablić ohrabrio je zajednicu koludrica, poručivši da njihova molitva, ustrajnost i duhovno majčinstvo imaju neprocjenjivu vrijednost za Crkvu i svijet.

Govoreći o izboru opatice, nadbiskup je istaknuo da se ne radi samo o organizacijskom ili administrativnom činu, nego o duhovnom razlučivanju i traženju osobe koja će služiti zajednici po uzoru na Krista. „Opatica je pozvana osluškivati Duha Svetoga, štititi slobodu Božjeg djelovanja, poticati jedinstvo u ljubavi te održavati samostan otvorenim Kristu i potrebama ljudi“, poručio je mons. Zgrablić.

Zahvalio je sestrama za njihov „samozatajni, vjerni i često skriveni doprinos životu Crkve i što svojim životom postaju svjetlo u Crkvi, oslonac mnogima u molitvi i znak nade u svijetu koji traži Boga“. Istaknuo je da njihova molitva, žrtva, trpljenje, vjernost monaškim zavjetima i postojanost, predstavljaju duhovno blago koje nadilazi vidljive plodove.

Nakon mise, u kapitularnoj dvorani Samostana, nakon čitanja ulomaka iz Regule sv. Benedikta o izboru opatice i članaka Konstitucije Federacije benediktinskih monahinja u Hrvatskoj koji govore o izboru opatice, održan je izbor na kojem je s. Benedikta izabrana po drugi put za opaticu Samostana. Izabrana opatica prihvatila je povjerenu službu, zahvalila sestrama na iskazanom povjerenju te zamolila njihovu molitvenu i sestrinsku potporu u svojoj službi.

Kapitul je zaključen zajedničkom zahvalnom molitvom, uz zaziv Božjeg blagoslova i zagovor sv. Benedikta, sv. Skolastike i sv. Margarite za opaticu Benediktu i cijelu samostansku zajednicu u Pagu.

S. Benedikta prvi put izabrana je za opaticu paškog samostana 2020. godine, kada je zamijenila u službi opatice s. Bernardicu Badurinu, koja je bila opatica 24 godine. S. Bernardica je rođena sestra blagopokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine i dvojice svećenika, franjevaca glagoljaša, fra Ante i fra Ivana Badurine.

S. Benedikta Halilović, rodom iz Rijeke, u paški samostan ušla je 1985. godine. Koludrica je 40 godina, od 1986. godine. Izbor za opaticu promatra u svjetlu ispunjenosti Božjim pozivom, da poput Marije, u zajednici sa svim sestrama, svjedoče Krista u duhu gesla ‘Moli i radi’ sv. Benedikta.

Povodom obilježavanja 33. godišnjice oslobodilačke vojno – redarstvene akcije ‘Maslenica’, misno slavlje za hrvatske branitelje i domovinu u crkvi sv. Šime u Zadru u srijedu, 21. siječnja, predvodio je o. Ivo Topalović, vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji.

O. Ivo zahvalio je Bogu za dar domovine i hrvatske branitelje koji su svoje živote ugradili u ostvarenje slobode hrvatskog naroda. Podsjetio je da je akcija pod kodnim imenom Gusar bila pokrenuta zbog sigurnosti grada Zadra i drugih naselja u zaleđu te normalizacije života, zbog čega je trebalo osloboditi prostor s kojeg je dolazila pogibeljna prijetnja za živote ljudi i uništavanje naselja.

„Mnogi su darovali svoje živote u toj akciji, mnogi su ožiljke toga vremena dugo nosili i još ih nose. Svima hvala, želimo ih se sjetiti i biti s njima. Hrvatska se počela povezivati zahvaljujući ljubavi prema domovini, spremnosti za žrtvu“, rekao je o. Ivo. Upozorio je da je kasnije tijekom vremena bilo i poniženja i zaborava zasluga branitelja u žrtvi za domovinu, no iz toga možemo izaći ako se prepustimo da nas odgaja ljubav.

„Krist nam nudi svoje milosrđe, poziva nas na ljubav, dobrotu i poštenje. Potrebno nam je to svjetlo kako bismo bolje razumjeli trenutak sjećanja. Ljubav motivira čovjeka da kroz takva vremena izađe pobjedonosno, da se u cijelosti daruje za takav težak trenutak“, istaknuo je o. Ivo.

Citirao je pritom papu Klementa I. koji je rekao: „Neizreciva je visina do koje nas uzdiže ljubav. Ljubav nas povezuje s Bogom, pokriva mnoštvo grijeha, sve podnosi i trpi. U ljubavi nema ništa okaljano i oholo. Ljubav je preduvjet za slogu. Bog pun ljubavi darovao se za nas“.

„S ljubavlju će oživjeti naše sjećanje na bolja vremena našeg zajedništva, na drage ljude koji su se žrtvovali za našu domovinu, na našeg prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana, na dane kad smo se nadali boljemu i živjeli za dobro“, rekao je o. Ivo.

Poželio je da „Gospodin postane svjetlo našoj domovini, da nas njegova ruka vodi, a riječ hrabri, da sačuvamo Hrvatsku za koju su mnogi umirali i živjeli. Hrvatska treba našu ljubav i spremnost na žrtvu. Primjere imamo pred sobom, ugledajmo se u njih“, poručio je o. Ivo. Potaknuo je da se sjećamo hrvatskih branitelja i civilnih stradalnika u Domovinskom ratu, da ih se ne zaboravi, jer „ono što se voli, živi vječno“.

„Neka nas ljubav odgaja, povezuje i čini snažnijima. Neka sjećanje na tu slavnu vojnu operaciju bude motivator svima da se u našim srcima razvije  ljubav prema Hrvatskoj za koju smo se bili spremni žrtvovati“, potaknuo je o. Ivo.

U misi su sudjelovali hrvatski vojni zapovjednici i branitelji pristigli iz cijele Hrvatske, sudionici te akcije, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja i civilnih stradalnika u Domovinskom ratu, članovi braniteljskih udruga, predstavnici lokalne i državne vlasti, među kojima i Tomo Medved, potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja te predstavnici Hrvatske vojske i policije.

„Vojno-redarstvena operacija Maslenica ’93 je trajno upisana u povijest Hrvatske kao simbol hrabrosti, odlučnosti i duboke ljubavi prema domovini. U jako teškim ratnim okolnostima, hrvatski branitelji pokazali su iznimnu snagu i zajedništvo, čime su omogućili ponovno povezivanje juga i sjevera zemlje te vratili nadu cijelom hrvatskom narodu“, rekao je ministar Medved u izjavi za javnost. Istaknuo je da akcija Maslenica „nije bila samo vojni uspjeh, već i snažna poruka vjere u slobodu i pravednost borbe za neovisnu Hrvatsku. Ta operacija označava prekretnicu u Domovinskom ratu i  potvrdila je nadu da je mirna i slobodna budućnost ostvariva“.

„S ponosom i dubokim poštovanjem prisjećamo se hrvatskih branitelja koji su u toj operaciji položili svoje živote ili trajno narušili zdravlje za slobodu domovine. Njihova žrtva trajno obvezuje hrvatsko društvo na sjećanje i zahvalnost. Hvala svim hrvatskim braniteljima, jer su upravo oni svojom hrabrošću i nesebičnošću izgradili temelje slobodne i suverene Hrvatske u kojoj danas živimo“, poručio je ministar Medved.

Pjevanje na misi predvodila je klapa ‘sv. Juraj’ HRM-a.

U akciji ‘Maslenica’ koja je povezala sjever i jug Hrvatske sudjelovalo je 77 postrojbi čije su stjegove za vrijeme mise držali vojnici u pokrajnjim lađama crkve. Akcija u kojoj je poginulo 127 hrvatskih branitelja počela je 22. siječnja 1993. u 6 sati ujutro, a glavni ciljevi operacije ostvareni su za 72 sata. Tijekom akcije je oslobođeno 92 četvorna kilometra hrvatskog teritorija, bitne strateške točke koje su bile pod srbijanskom okupacijom, čime su se opet prometno povezali jug Hrvatske, Dalmacija i sjever, kontinentalni dio Hrvatske. Zapovjednik akcije bio je general Janko Bobetko, a pomoćnici su bili tadašnji brigadiri Ante Gotovina i Ante Roso.

Hrvatska vojska i policija prvog dana akcije oslobodili su mjesta u zadarskom zaleđu: Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić. Sljedećih dana oslobođena je Zračna luka Zemunik i mnoga druga mjesta zadarskog zaleđa.

U akciji ‘Maslenica’ prvi put u Domovinskom ratu u oslobađanju okupiranog teritorija zajednički su djelovale sve grane Oružanih snaga RH: Hrvatska vojska, Policija, Hrvatska ratna mornarica i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Predgovor u knjizi „Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru (1826. – 1921.)“ dr. sc. Ante Sorića napisao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup govori o značenju i vrijednosti toga jedinstvenog djela u formacijsko – svećeničkom, odgojno – obrazovnom, kulturnom i identitetskom smislu. Institucija zadarske Bogoslovije koja je djelovala 95 godina u zgradi sadašnjeg Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, u dosadašnjoj stručnoj i znanstvenoj javnosti nije bila sustavno valorizirana, predstavljena temeljem arhivskih izvora i široj javnosti poznata. O zadarskoj Bogosloviji bili su objavljeni samo jedan diplomski rad i jedan znanstveni članak.

Velika je i nedovoljno poznata vrijednost, a široj društvenoj javnosti i nepoznata činjenica uopće postojanja Bogoslovije u Zadru, čiji je spomen 200. godišnjice osnivanja upravo ove, 2026. godine (1826.-2026.). U prilog očuvanju i oživljavanju spomena na tu ustanovu u povijesti Zadarske Crkve i šire, objavljujemo u cijelosti Predgovor mons. Zgrablića, u kojem nadbiskup opisuje značenje djelovanja te ustanove u prošlosti te povezuje duh nekadašnjih povijesnih procesa sa suvremenim gibanjima u odnosu na formaciju i zvanje svećenika. Nakladnici toga djela su Državni arhiv u Zadru, Sveučilište u Zadru i Ogranak Matice hrvatske u Zadru.

Predgovor nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u nastavku.

Knjiga „Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru 1826. – 1921.“ s podnaslovom U iščekivanju 200. obljetnice osnutka, dragocjeno je djelo koje osvjetljava jedno od ključnih poglavlja crkvene, teološke, prosvjetne i društvene povijesti na hrvatskom prostoru. Na više od petsto stranica, autor don Ante dr. sc. Sorić iznosi temeljito istražen prikaz djelovanja ustanove koja je tijekom gotovo jednog stoljeća oblikovala mnoge mlade ljude za područje cijele Dalmacije i šire – neke za svećeničko zvanje, a mnoge za zauzete i odgovorne uloge u javnom, kulturnom i društvenom životu svoga vremena.

Premda Centralno bogoslovno sjemenište više ne djeluje u svom izvornom obliku, njegova se odgojno-obrazovna misija nastavlja. Na istim temeljima, u istom prostoru, danas djeluje Katolička gimnazija Ivan Pavao II., suvremena ustanova koja preuzima nasljeđe Sjemeništa i potvrđuje da Crkva i dalje snažno vjeruje u cjeloviti odgoj mladih generacija – u odgoj koji spaja znanje, vjeru, kršćanske moralne vrijednosti i otvorenost prema društvenoj stvarnosti. Takav odgoj oblikuje obrazovane pojedince, kao i odgovorne i moralne ljude, osjetljive na opće dobro nadahnuto kršćanskim duhom, otvorene za istinu i služenje drugima.

Upravo zato ova knjiga ima višestruku vrijednost: teološko – pastoralnu, povijesnu, prosvjetnu, kulturnu i identitetsku – jer ne donosi samo suhoparne činjenice, nego gradi kontekst, prepoznaje uzroke, tumači posljedice i otkriva dinamiku vremena. Povijesno gledano, knjiga donosi sustavan prikaz razvoja jedne crkvene institucije u razdoblju koje je obilježeno čestim političkim prevratima, borbama za narodna prava, formiranjem modernih nacionalnih identiteta i pojavom novih društvenih ideologija. U takvom okruženju, Centralno bogoslovno sjemenište nije bilo izoliran sustav, nego aktivni sudionik, odgojna jezgra iz koje su izrastali ljudi koji su oblikovali tijekove Crkve i društva.

U kontekstu ove knjige i vremena koje obrađuje, svećenička služba jasno otkriva kako je poziv i zvanje od presudne važnosti – za Crkvu i za širu društvenu zajednicu. Svećenik u 19. i početkom 20. stoljeća nije bio samo liturg, propovjednik i pastoralni radnik. On je bio i učitelj, savjetnik, moralni autoritet, branitelj naroda, čuvar jezika i kulture, često i jedini obrazovani čovjek u ruralnim sredinama. Njegova prisutnost značila je stabilnost, znanje, duhovnu sigurnost i vezu s višim smislom u vremenima velikih društvenih previranja i nesigurnosti.

Upravo zato formacija svećenika, kakva se odvijala u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru, bila je sustavna, sveobuhvatna i zahtjevna. Ova institucija prenosila je teološka znanja, ali vodila je računa i o cjelovitom odgoju mladog čovjeka koji će nositi druge, često u tišini, ustrajno i samozatajno. Svećenička služba oblikovala je i vjernike i zajednice – jer dobar svećenik bio je duša sela, župe, grada. Bio je to čovjek kojem su se obraćali i kad su tražili istinu i kad im je trebala utjeha.

U tom svjetlu, ova knjiga otkriva kako je Sjemenište pripremalo mlade ljude za službu koja je više od zanimanja, za službu potpunog životnog predanja za druge. Službu koja zahtijeva znanje, ali još više srce; svećeničku službu, ali i živu i djelotvornu vjeru; disciplinu, ali još više poniznost; vodstvo, ali bez želje za dominacijom. Danas, kad svećeničko zvanje prolazi kroz nova propitivanja i izazove, povijesna svjedočanstva poput ovog djela podsjećaju na to koliko je svećenička služba bila i ostala temelj duhovne izgradnje naroda. Bez nje, povijest Dalmacije i Hrvatske bila bi ne samo siromašnija, nego i neprepoznatljiva.

Prosvjetna vrijednost knjige očituje se u detaljnoj rekonstrukciji nastavnog programa, formacijskog procesa, profesorskog kadra i obrazovne metodologije, čime se jasno vidi kako je Crkva, i kroz izazovna razdoblja, znala ulagati u znanje, odgoj i intelektualni rast. Kroz prikaz predmeta, svakodnevice i discipline, otkriva se kako je svećenička formacija bila sveobuhvatna – usmjerena ne samo na duhovno, nego i na kulturno, jezično, glazbeno, pa i praktično osposobljavanje budućih pastoralnih djelatnika.

Kulturna dimenzija knjige ogleda se u činjenici da su mnogi pitomci Sjemeništa kasnije postali pisci, učitelji, liječnici, odvjetnici, narodni tribuni, kulturni poslanici i nositelji hrvatske misli u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj, kao i šire, često u sredinama gdje nije bilo drugih obrazovanih kadrova. Njihovo odgojno – obrazovno iskustvo u Zadru ostavilo je duboki trag u razvoju lokalnih zajednica, ali i u očuvanju hrvatskog jezika, identiteta i kulturne baštine.

Identitetska vrijednost ovog djela posebno dolazi do izražaja danas, u vremenu kada se često zaboravljaju kršćanski i hrvatski korijeni i institucije koje su oblikovale našu povijest. Sjemenište u Zadru bilo je mjesto gdje se hrvatski identitet živio, učio i prenosio – u vremenima kada to nije bilo samo obrazovno, nego i duboko političko i duhovno pitanje. Knjiga stoga nije samo znanstveni rad, nego i dokument identitetske važnosti koji osvjetljava kako je Crkva kroz odgoj pomagala očuvati narod, narodni jezik, pismo glagoljicu i vjeru.

Autor nas vodi kroz burna društveno-politička razdoblja, kroz strukturu i svakodnevicu života unutar Zavoda, ali i kroz tihe osobne priče pojedinaca – rektora, profesora, duhovnika i pitomaca – čime ova knjiga dobiva dubinu i čovječnost. Korištenjem bogate arhivske građe, sustavnom analizom i jasnim stilom, autor iznosi brojne podatke koji ne samo da popunjavaju praznine u povijesnim znanjima, nego i otvaraju prostor za nova istraživanja.

Zato će ova knjiga biti neprocjenjiv izvor za povjesničare i teologe, pedagoge i sociologe, znanstvenike i studente, kao i za sve one koji žele razumjeti kako je obrazovanje oblikovalo ljude, duhovne vođe, a ljudi mijenjali društvo. I kako je jedna crkvena ustanova iz Zadra, u vremenu nestabilnosti i prijetnji, dala temelj za stvaranje intelektualnog, duhovnog i narodnog identiteta Dalmacije i šire.

Posebnu vrijednost ove knjige čini i bogata foto-dokumentacija koja je ravnopravan nositelj sadržaja. Prikazi planova gradnje Sjemeništa, fotografije zgrada, nadbiskupa, profesora, pitomaca, dokumenata i povijesnih prizora pridonose dubini i autentičnosti cjeline. One omogućuju čitatelju neposredan susret s prošlošću, pretvarajući suhoparne datume i imena u žive slike stvarnih ljudi i prostora.

U vremenu kada je pisana riječ često nužno sažeta i strukturirana, upravo slike govore ono što tekst ne može do kraja prenijeti – pogled mladog bogoslova, ozbiljnost biskupa i profesora, atmosferu učionice ili kapelice, dostojanstvo odore, skromnost prostora, toplinu zajedništva. Fotografska građa tako ilustrira povijest, oživljava je i čini pristupačnom i znanstveniku i čitatelju izvan stručnog kruga.

Kao što autor jasno naglašava, važno je razlikovati ovu ustanovu od Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ i Klasične gimnazije Ivana Pavla II.. Iako su obje imale i imaju važnu odgojno-obrazovnu ulogu, predmet ove knjige je veliko sjemenište – institucija koja je desetljećima bila glavna formacijska točka svećeničkog obrazovanja za cijelu Dalmaciju.

Knjiga dolazi u pravom trenutku, kao uvertira u obilježavanje dvjestote obljetnice osnutka i ostaje trajno svjedočanstvo jednog vremena, jedne ustanove i ljudi koji su iz nje izišli i pozitivno mijenjali svijet oko sebe.

Zahvaljujemo autoru don Anti dr. sc. Soriću na iznimno predanom radu, dugogodišnjem istraživanju, strpljivom prikupljanju podataka i pažljivoj obradi građe, što je rezultiralo ovim kapitalnim djelom. Njegova posvećenost temi ne ogleda se samo u količini i kvaliteti prikupljenih podataka, nego i u načinu na koji ih interpretira – s razumijevanjem konteksta, osjećajem za mjeru i dubokim poštovanjem prema ljudima i vremenu o kojem piše.

Posebno valja istaknuti autorovu viziju – sposobnost da temu koja je naizgled povijesno i stručno ograničena, prikaže kao širu priču o odgoju, vjeri, društvu i identitetu. Time ovo djelo nadilazi okvire akademskog istraživanja i postaje prostor kolektivne memorije, svjedočanstvo o vremenu koje je oblikovalo Crkvu na ovim prostorima, Dalmaciju i hrvatski narod. Knjiga ne nudi samo faktografski pregled, nego i interpretaciju vrijednosti koje su se prenosile s generacije na generaciju kroz sustav koji je Crkva stvarala i njegovala.

Ova knjiga nije samo znanstveni doprinos, već i teološki, kulturni i odgojni podsjetnik – dokaz koliko su vjera, odgoj i obrazovanje bili – i ostali – temeljni stupovi izgradnje zdravog, kršćanskog i odgovornog društva. Ona pokazuje da institucije poput Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru nisu bile samo mjesta učenja, nego i prostor sazrijevanja osobnosti i vjere, oblikovanja karaktera i usvajanja vrijednosti koje ostaju trajno relevantne.

Ujedno, ova knjiga podsjeća na nemjerljiv doprinos koji je Crkva dala, i još uvijek daje, kroz svoje odgojno-obrazovne ustanove – od Centralnog bogoslovnog sjemeništa do današnje Katoličke gimnazije Ivan Pavao II. i Katoličke osnovne škole „Ivo Mašina“ u Zadru.

Zahvaljujući ljudima poput don Ante dr. sc. Sorića, koji svojim radom obnavljaju sjećanje i čuvaju istinu, imamo priliku iznova prepoznati dubinu, širinu i važnost te misije. U vremenu u kojem se često zaboravljaju vlastiti kršćanski i nacionalni temelji, ovakva knjiga dolazi kao poziv da se vratimo kršćanskim korijenima i bogatom hrvatskom nacionalnom duhovnom i kulturnom identitetu i baštini, kao nadahnuće i putokaz za budućnost.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 14. siječnja.

Nagovor je održao fra Bojan Rizvan, predstojnik Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, koje je organizator toga susreta.

Rizvan je razmatrao proces odgoja u vjeri kojeg nam Bog daruje u životu; kako Bog odgaja čovjeka tragom Isusove riječi sv. Ivanu Krstitelju: „Pusti sada“, nakon što je sv. Ivan rekao Isusu da on njega treba krstiti, a ne obrnuto.

„Na krštenju, Isus je stao u red grešnika želeći time objaviti svoje čovjekoljublje, svoju blizinu čovjeku, solidarnost, da postaje jedan od nas ljudi. U Ivanovom odvraćanju Isusa da ga on krsti, možemo iščitati našu odluku, sliku Boga, našu pravednost. Ivan Krstitelj nije htio krstiti Isusa jer je smatrao da toga nije dostojan. Bio je ponizan. A Isus mu kaže: „Pusti sada“. Te dvije riječi jako su važne za cjeloviti odgoj, osobito odgoj u vjeri. Isus poziva Ivana da pusti svoju vlastitu pravednost, da pusti svoju ispravnu, ali u tom trenutku nedovoljnu logiku“, rekao je Rizvan. Upozorio je da je naša ljudska logika nekad nedovoljna u odnosu na Božju logiku.

„Ivan s pravom kaže: ‘Ti mene trebaš krstiti’. Ali Isus mu kaže: ‘Pusti sada’. Jer Božji put nadilazi ljudsku pravednost. Ivan treba biti trajno nadvladavan i pobjeđivan u svojoj vjeri“, rekao je fra Bojan, naglasivši da riječ ‘sada’ evanđelist Matej često označava s riječju kairos, a to znači – odlučujući Božji milosni trenutak.

„Ivan ne mora sve razumjeti, ali je pozvan postati dionikom Božje volje. Kad mu Isus kaže: ‘Pusti sada’, to znači, prihvati volju Božju.

Mir i veselje u našem životu ne dolazi kad se slaže sve kako sam ja htio, nego kada je moj život usklađen s voljom Božjom. Zato Isusovu riječ ‘Pusti sada’ razumijevamo kao prostor Božjeg djelovanja. Jer Bog ne djeluje tamo gdje je sve pod kontrolom, nego tamo gdje se nešto otpusti“, istaknuo je fra Bojan.

Isusova riječ ‘Pusti sada’ ne znači da osoba odustane od svoje odgovornosti, nego da mora otpustiti nutarnju prisilu da sve mora razumjeti, predvidjeti, da sve mora biti kako je čovjek zamislio.

„To nas poziva na istinsku poniznost. Zato nas Bog odgaja, iz određene kontrole – u povjerenje. Da imamo povjerenje u njega. Zato nas Isus želi osloboditi od zabrinutosti za sutra. U duhovnom životu često nam naša zabrinutost krade radost, zato što smo se grčevito za nešto uhvatili“, upozorio je Rizvan, rekavši: „Nekad i naša prošlost može utjecati na naš duhovni život, da smo zarobljeni prošlošću, da se stalno vraćamo na neke rane i vrtimo oko njih.

A Isus nam kaže: ‘Pusti sada’. Pusti to meni. Važno je da to naše popuštanje Božjoj volji postane prepuštanje; da se znamo prepustiti Bogu. Važno je shvatiti da je popuštanje volji Božjoj čin ljubavi, povjerenja, da Bog bolje od mene zna što je za moje dobro; da me njegova volja uistinu može ispuniti u životu. Zato je popuštanje čin ljubavi koje to popuštanje preobražava u prepuštanje“, rekao je fra Bojan, podsjetivši na stih Psalmiste: „Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi“.

Trebamo prepustiti jer Isus kaže: „Tako dolikuje da ispunimo svu pravednost“. U Starom Zavjetu, pravednik je osoba koja živi u volji Božjoj.

„Najviše nas odgaja zahtjev da znamo prepustiti, da znamo na Isusa prenijeti  naš vlastiti teret, našu muku, naše boli i tjeskobe, sve što nas opterećuje. Zato u molitvi Oče naš kažemo: ‘Budi volja tvoja’. Prihvatiti Božju volju kao put vlastitog posvećenja, jer Božja volja nas uči našem dobru. Tada se otvaraju nebesa“, istaknuo je Rizvan, rekavši da  život u volji Božjoj snažno i brzo otvara prostor gdje Bog djeluje na naš život.

„Mučeništvo nije prkos, nadmenost, nego najradikalniji čin povjerenja“

Susret je održan na uočnicu svetkovine sv. Stošije, pa je Rizvan istaknuo kako je sv. Stošija ostvarila prepuštanje sebe Bogu, bila je Bogom odgojena. Ona je dopuštala da je Bog odgaja, do hrabrosti mučeništva.

„Taj odgoj nije bio lak. Imala je svog duhovnika koji joj je pomagao, sv. Krševana. Duhovnik ne zamjenjuje Boga u našem životu, nego je tu kako bi nam otvorio oči za Boga i njegovo djelovanje, kako bi nam pomogao da sami razlučujemo Božju volju za naš vlastiti život.

Mučeništvo nije nagli heroizam, nego plod dugotrajnog odgoja. Crkva ne gleda na mučenika kao na spontanog junaka, psihološki snažnu osobu ili nekoga tko ne bi osjećao strah u životu. Mučenik je naučio puštati, po Božjoj milosti, usvojiti Isusovu riječ: ‘Pusti sada’.

Bog je sv. Stošiju odgajao za mučeništvo kroz dar prepuštanja. Nitko ne može prepustiti život, ako nije naučio prepustiti svoje planove, svoj ugled, svoju stvarnost, svoju  vlastitu pravednost. Tome nas poučava sv. Stošija koja je živjela u poslušnosti; imala je Crkvu koja upravlja njene korake i duhovnika“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je mučeništvo u Crkvi plod odnosa i povjerenja Gospodinu.

„Mučenik ne umire zato što voli smrt, nego umire jer ne odustaje od ljubavi prema Bogu i čovjeku, čak i prema neprijatelju. Mučeništvo nije bijeg, prkos, nadmenost, nego najradikalniji čin povjerenja. To je predanje do posvemašnje granice koju Krist ima na križu kad kaže: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj’“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je sv. Stošija zrelost svoje ljubavi očitovala u mučeništvu.

Podsjetio je i na mučeništvo sv. Stjepana koji je prihvatio mučenički oblik smrti „u kojem živiš molitvu i blagoslov. Jer u mučeničkoj smrti se moli za svoje progonitelje, blagoslivlja ih se. To nije dodatak, to je bît mučeništva. To mučeništvo čini istinskim darom – da si spreman ljubiti svoga progonitelja, neovisno o tome što ti čini zlo. Bez toga, neka smrt može biti tragična, ali nije mučenička.

​Ako u smrti nema takve ljubavi, ona može biti tragična, pogubna, možemo se zgražati – ali smrt je mučenička po ljubavi koja je u nju utkana. Jer moliti za progonitelja znači otpustiti dug, usvojiti ono ‘Pusti sad’. Blagosloviti znači ne uzeti i ne uzvratiti zlo“, poručio je fra Bojan.

„Bog nas odgaja u životu u različitim situacijama, događajima i susretima“

U trenucima svoga pogubljenja, sv. Stjepan je rekao: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“.

„Koja snaga ljubavi!? Kad nas netko povrijedi, učini nam neku ranu, stvori bol, kažemo: ‘Oprostit ću mu ja, ali Bog će njemu pokazati’. U smislu, Bog će njemu vratiti, pa će on vidjeti što je učinio.

​A Stjepan kaže: „Ne uzmi im ovo za grijeh“. Koja silina i odgojenost za nebo!? To je potrebno nama u našem životu i to nas Crkva poziva da  živimo. Jer, najveći poraz progonitelja nije smrt mučenika, nego to srce koje se nije dalo slomiti“, istaknuo je fra Bojan, potaknuvši da ne dopustimo da nam zlo koje se događa slomi srce.

„Zato mučenik ostaje slobodan, radostan čovjek. Blagoslivljajući, ostaje u zajedništvu s Bogom, ne mrzeći nikoga. To je ta nutarnja pobjeda koja nas vodi vrhuncima slobode, koju nam daruje Bog i za koju nas osposobljava Krist, upravo riječju ‘Pusti sad’“, poručio je Rizvan.

Zrelost se stječe odgojem, a Bog nas odgaja u životu u različitim situacijama, događajima i susretima. Bog je odgojitelj naših srdaca. Preko različitih darova, talenata i karizmi Bog nas želi odgojiti, ali po našim darovima želi odgojiti i druge, želi odgajati svoj narod i po našim darovima, poručio je fra Bojan.

„Kao članovi različitih duhovnosti i pokreta koje Bog podiže u Crkvi i vremenu, pozvani smo živjeti različite karizme, jer Bog nas po njima odgaja. Ono što mi je Bog darovao, darovao mi je da bi me odgojio. Karizme su nezasluženi darovi po kojima Bog želi pokazati ljepotu svoje darežljivosti i snagu svoga bogatstva. Zato nas različite karizme uvijek obogaćuju, a ne osiromašuju“, poručio je fra Bojan.

Rekavši da smo pozvani biti odgojeni Božjom milošću kao što je bila sv. Stošija, fra Bojan je poželio da nam sv. Stošija pomogne rasti da postanemo odgojeni u Božjoj ljubavi i donosimo plod u ustrajnosti.

Rizvan je podsjetio kako nam je protekla Godina jubileja koja je bila oprosna godina omogućila živjeti dar oprosta; u njoj smo mogli primati dar potpunog oprosta.

„Još važnije je da nas je ta godina učila praštati, jer to je dar koji nas čini suradnicima Božjeg djela. Praštanje je trag Božjeg milosrđa. Zrelost i ljepota zajednice prepoznatljivi su u umijeću praštanja. Zajednica je zrela i zdrava koliko je spremna nadvladati svoj vlastiti ponos, svoju sebičnost i spremno se staviti na raspolaganje drugima kroz oprost“, rekao je fra Bojan.

Papa Lav XIV. proglasio je 2026. godinu izvanrednim jubilejem Godine sv. Franje Asiškog povodom 800. godišnjice Franjinog prijelaza u vječnost. Sv. Franjo živi i danas po braći franjevcima, rekao je fra Bojan, istaknuvši: „Svaka istinska karizma dar je jednom vremenu, ali je dar za sva vremena, zato što nosi trag vječnosti“.

„Najizvrsniji odgojni mehanizam kojim Bog želi odgojiti naša srca je u božićnom vremenu, jer to liturgijsko vrijeme objavljuje kako Bog postaje čovjekom, da bi nas odgojio svojim primjerom. Ništa toliko ne poučava i toliko snažno ne odgaja, kao vlastiti primjer“, poručio je fra Bojan, rekavši da nećemo biti dotaknuti ako netko nešto govori, koliko god to mudro zvučalo, ako osoba to što govori i sama ne živi.

U božićnom vremenu čujemo: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi koja nas je odgojila“.

„Kršćane odgaja Božja milost. Najcjelovitiji odgovor uvijek je odgoj primjerom, jer potiče na nasljedovanje da slijedimo nečije korake.

Pišući svoje Pravilo za braću, sv. Franjo je rekao da je njihovo pravilo i život nasljedovati nauk i stope Isusa Krista. Nije dovoljno samo prihvatiti nauk, nego moramo vidjeti njegove stope i nasljedovati ih“, potaknuo je fra Bojan.

Nakon nagovora, svjedočili su vjeroučitelji Tereza Žepina i Mario Klapan, koji su na svojim primjerima, kao majka više djece i hrvatski branitelj, pokazali kako su dopuštali da ih Bog odgaja te ih je u zvanju pozvao i na odgajanje djece u vjeri.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Proslava svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, završena je svečanim večernjim misnim slavljem koje je u četvrtak, 15. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru, predvodio hvarski biskup Ranko Vidović.

Sv. Stošija, rodom Rimljanka, zapaljena je na Božić 304. godine u Srijemskoj Mitrovici, za vrijeme Dioklecijanovih progona.

„U mučeništvu sv. Stošije iščitava se otajstvo Božića. Stošijino mučeništvo je njen osobni Božić, njeno rođenje za Boga, za vječni život, vječno spasenje. Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista trebaju imati odjeka u našem životu. Ta istina na savršen način odjeknula je u srcu i životu sv. Stošije“, rekao je mons. Vidović, dodavši da je sv. Stošija na potpun način, do kraja, prihvatila ponudu Božjeg spasenja.

„Stošija je na Isusovu ponudu i sebedarje odgovorila svojim sebedarjem. To je vrhunac i smisao ljudskog života, osobito kršćanskog. Zato Stošija živi već 17 stoljeća i svjedoči istinu o životu i svetosti“, naglasio je mons. Vidović.

Podsjetio je da je Stošija bila supruga rimskog poganina koji ju je držao u kućnom pritvoru jer je bila kršćanka. „Stošija je bila jakog karaktera, svjedokinja vjere u zgodno i nezgodno vrijeme te se bojao da će je Rimljani  prepoznati i zbog toga ubiti. Da bi je sačuvao sebe, iz egoizma, zatvara je u kućni pritvor“, rekao je mons. Vidović, dodavši da je Stošija na savršen način prihvatila svoga muža, kakav jest, snagom svoje vjere. Vjerovala je u Isusovu riječ: „Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za mnom, ne može biti moj učenik. Tko želi sačuvati svoj život na ovome svijetu, izgubit će ga. A tko ga izgubi na ovom svijetu, dobit će ga za život vječni“.

Biskup je upozorio kako se u naše vrijeme osobito rastaču brak i obitelj, rekavši: „I mnoge katoličke obitelji žive pod istim krovom, ali okrenutih leđa jednih prema drugima. Nema zajedništva, svatko živi u svom svijetu“. Potaknuo je da se oživi obiteljska molitva. „Kada obitelj zajedno moli Boga, u njima cirkulira ista milost, postaju jedno srce i jedna duša, jedno s Bogom i međusobno“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Nakon stvaranja, prvi savez kojeg je Bog sklopio sa svojim stvorenjima je savez između muškarca i žene, bračni savez. Na tom savezu temelji sav svoj poredak. Sve stvoreno povjerava čovjeku. Ipak, tom savezu prethodi jedan bitniji savez o kojem sve ovisi. To je savez između Boga i čovjeka osobno. To je temeljni savez“, rekao je mons. Vidović, naglasivši da je Bog stvorio čovjeka kao najveće od svih svojih djela, na svoju sliku: ‘Muško i žensko, stvori ih’.

„Nakon dovršenog stvaranja, Bog pristupa čovjeku, muškarcu i ženi i kaže im da se plode, množe, napuče zemlju i sebi je podrede. Bog ima toliko povjerenje u čovjeka da mu povjerava i stvaranje sâmog čovjeka, najveće od svih svojih djela. Bog muškarcu i ženi povjerava stvarati čovjeka. Samo muškarac i žena mogu začeti i roditi novi život“, istaknuo je mons. Vidović.

Tragom Isusove riječi da ćemo po plodovima prepoznati njegova djela, biskup je rekao da je Stošijina svetost zasjala u plodovima njenog života. U tom kontekstu, istaknuo je kako je sv. Stošija podijelila i svoje imanje sirotinji koje joj je pripalo nakon smrti muža. Raspirivala je vjeru u mlakima, hrabrila one koji su podnosili mučeništvo, „da to bude njihova pasha, njihov prijelaz u vječni život“. Zbog toga svjedočanstva rimska vlast ju je prepoznala i zato je spaljena na vatri.

„Sv. Stošija je živi svjetionik koji spaja nebo i zemlju, osvjetljava naš prostor ali i nas prosvjetljuje, znači, zahvaća iznutra. Pomaže nam da možemo spoznati pravu istinu o sebi, životu i stvarnosti. To svjetlo nas poziva da se vratimo doma, svom Bogu, izvoru života i svetosti“, rekao je biskup. Upozorio je na opasnost ako čovjek odvrati pogled od Boga te se divi samom sebi, zbog darova koje mu je Bog dao.

„Živjeti od njegovih darova, a zaboraviti Boga; uživati u njegovim darovima, iskorištavati njegove darove, a zaboraviti Darovatelja – to je najveće zlo koje nam se može dogoditi“, upozorio je mons. Vidović. Pozvao je vjernike da se ukorijene u osobu Isusa Krista koji je rekao ‘Ja sam trs, a vi ste mladice’.

„Mladica koja ostaje na trsu donosi obilat rod. Mladica koja je prekinula odnos s trsom, suši se, vene i nestaje. Naš izvor je nedjeljna misa – vratimo se euharistiji, to je otvoreno srce Isusa. Biti na misi znači utažiti svoju žeđ, glad, zahvatiti s izvora. Kad smo na misi, pomažemo i onima koji nisu mogli biti na misi utažiti njihovu žeđ, postajemo dionici iste milosti“, rekao je biskup Vidović. Potaknuo je vjernike da ožive svakodnevnu osobnu molitvu, jer je to „znak da smo mladice otvorene svome trsu, Isusu Kristu“.

Uz domaćina, zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, koncelebrirali su još osmorica hrvatskih nad/biskupa: Mate Uzinić, riječki nadbiskup, Zdenko Križić, splitsko – makarski nadbiskup, Želimir Puljić, umirovljeni zadarski nadbiskup, Tomislav Rogić, šibenski biskup, Roko Glasnović, dubrovački biskup, Marko Medo, gospićko – senjski biskup, Petar Palić, mostarsko – duvanjski biskup i Mladen Vukšić, kotorski biskup.

Među suslaviteljima su bili i vlč. Krunoslav Novak, glavni tajnik Hrvatske biskupske konferencije i njegov zamjenik vlč. Ilija Dogan, o. Jeronim Marin, opat benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, fra Tomislav Šanko, kustod Franjevačke kustodije sv. Jeronima, don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije, mons. Juraj Batelja, postulator kauza Zagrebačke nadbiskupije i počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, vlč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, vlč. Josip Đurin, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu i brojni drugi svećenici, a u asistenciji zadarski bogoslovi i sjemeništarci.

U slavlju su sudjelovali i Šime Erlić, gradonačelnik grada Zadra, Josip Bilaver, župan Zadarske županije,  prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, Anton Dražina, načelnik Policijske uprave zadarske te drugi predstavnici društvenih institucija i ustanova, „koji svojim služenjem pridonose dobru Nadbiskupije, grada, županije i društva u cjelini“, rekao je u pozdravnom govoru nadbiskup Zgrablić. Zahvalio je svima na svjedočanstvu vjere, zajedništvu i molitvi te poželio da nas primjer sv. Stošije potakne na vjernost Kristu i na hrabrost u svjedočenju ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Svečano pjevanje predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije s gostima, pod vodstvom i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića i ravnanjem dirigenta Luke Čačića.

Slavlje je počelo ulaznom procesijom nad/biskupa, svećenika i asistencije iz katedralne sakristije, uzduž zapadnog zida katedrale, preko Trga sv. Stošije; dolaskom svih biskupa u pokrajnju lađu katedrale gdje se u sarkofagu nalaze moći sv. Stošije koje je 810. g. u Zadar donio zadarski biskup Donat.

Biskup Donat dao je izraditi taj mramorni sarkofag i u njega je položio moći sv. Stošije koje je dobio u zahvalnosti na dar od bizantskog cara Nicefora, zbog svoga posredovanja u postizanju mira između Bizantskog i Franačkog carstva, odnosno između Istoka i Zapada.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u četvrtak, 15. siječnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Slaveći danas sv. Stošiju, mučenicu prvih kršćanskih vremena, zaštitnicu Zadarske nadbiskupije i naslovnicu naše katedrale, susrećemo se sa snažnim svjedočanstvom vjere koje je trajno u Božjim očima i životu Crkve.

Crkva danas, kako bi nam približila lik, vjeru i poruku sv. Stošije, u liturgiji ovoga slavlja stavlja pred nas riječi Isusa iz Ivanova evanđelja: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24) – jer time Krist govori o smrti koja je preobrazba, o gubitku koji je, u Božjim rukama, dobitak, o odricanju koje nije bijeg od života, nego njegovo posvećenje. I upravo u toj logici, koja je suprotna logici samodostatnosti, egoizmu i zatvorenosti, sv. Stošija postaje znak za sadašnjost, znak za budućnost, znak za svakoga od nas.

Upravo u tim Kristovim riječima o pšeničnom zrnu koje umire da bi se iz njega razvio obilat rod, otkriva se temeljna istina o čovjeku: da se život dobiva i umnaža samo onda kada se daruje, da se osoba ne ostvaruje kada se zatvori u vlastitu sigurnost, nego kada se otvori za istinu, za dobro, za služenje, za Boga i za bližnjega; da se osobni identitet ne čuva prijetnjom drugome, nego pružanjem ruke za mir i darežljivost.

2. A odmah potom, Isus u današnjem Evanđelju izgovara riječi koje na prvi pogled zvuče oštro i paradoksalno: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25). Isus ovdje ne govori o preziru prema životu, niti poziva na bijeg od svijeta, niti na besmisao življenja. Naprotiv, on razotkriva jednu duboku istinu o čovjeku, o životu – otkriva što zapravo znači ispravno živjeti i što znači izgubiti život – živjeti isprazno.

U životu sv. Stošije, ove Isusove riječi postaju životna stvarnost. Kada Isus kaže: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga”, on govori o odluci pred kojom je stajala i ova mlada mučenica. Sv. Stošija je mogla sačuvati svoj zemaljski život – mogla je povući se, prilagoditi se, pritajiti se, odustati od svoje vjere – barem za neki trenutak, izabrati sigurno mjesto života. U očima svijeta to bi bio razuman, “pametan” izbor. Ali, upravo tada bi izgubila ono najdublje u sebi.

Jer ljubiti svoj život, u ovom evanđeoskom smislu, znači staviti vlastiti opstanak iznad Krista koji je Put, Istina i Život; staviti egoizam iznad savjesti, ugodu iznad vjernosti. To je život koji se želi zadobiti cijenom unutarnje praznine. Sv. Stošija to nije učinila. Ona, naravno, nije prezirala život – ona je prepoznala da život bez Boga prestaje biti život u punom smislu riječi.

Zato se njezina odluka uklapa u Isusove riječi: “Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”. Sv. Stošija je “mrzila” svoj život samo u smislu da nije dopustila da joj strah, prijetnja i nasilje postanu vrhovno mjerilo. Bila je spremna izgubiti sve što je prolazno, pa čak i svoj zemaljski život, kako bi sačuvala ono što je vječno, da bi bezuvjetno ostala vjerna Kristu. Sv. Stošija se nije grčevito držala za sebe, nego se pouzdala u Boga – i upravo zato njezin život nije nestao, nego je postao sjeme iz kojeg rastu plodovi kojima se hrani narod Božji.

I zato sv. Stošija danas ne stoji pred nama kao lik iz prošlosti, nego kao izazov pred nama: što smo mi spremni izgubiti, da bismo sačuvali dušu? Koliko često i mi biramo kompromis umjesto istine, šutnju umjesto svjedočanstva vjere, prilagodbu okolini umjesto vjernosti Bogu? Njezino mučeništvo ne traži od nas da umremo kao ona, ali nas poziva da živimo po istoj logici – logici Evanđelja u kojem se život ne čuva zatvaranjem, nego darivanjem.

3. I još Isus nadodaje: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom” (Iv 12,26) – jer kršćanstvo nije samo sentimentalna uspomena na prošlost, niti kulturna oznaka koja se nosi kao tradicijski ornament, nego je hod života – i to hod koji je vrlo konkretan, hod koji zahvaća naše navike, naš govor, naš odnos prema radu, prema obitelji, prema javnom prostoru, prema onome što je sveto, prema strancu, prema slabome, prema onome koji nam ne pripada “po krvi”, ali pripada “po ljudskosti”.

Braćo i sestre!

4. Blagopokojni papa Benedikt XVI., još kao pročelnik Dikasterija za nauk vjere, proročki je upozorio prije dvadesetak godina, a sada to osobito dolazi do izražaja i kod nas, govoreći, 13. svibnja 2004. godine u talijanskom parlamentu tijekom „Lectio magistralis“, kako naš kontinent nije prije svega zemljopisni pojam, nego kulturno-povijesni pojam, a time i pojam koji ovisi o duhovnim temeljima, o moralnim stupovima, o onome “nad-političkom”, bez čega se politika pretvara u tehniku sile i moći, a društvo u mehanizam interesa; jer ako nema onoga što nam je zajedničko i obvezujuće, onda ni sloboda nije stabilna, ni pluralizam nije plodan, ni suživot nije dugotrajan, ni budućnost nije mirna.

Papa Ratzinger vrlo jasno kaže da se moderni svijet često ponaša kao da će država, zakoni i razne procedure same po sebi proizvesti moral, kao da će administracija zamijeniti savjest, kao da će pravila sama od sebe stvoriti smisao, i upozorava da je to iluzija: država može organizirati život, ali ne može iznutra odgojiti čovjeka; zakoni koje se donose mogu definirati djelovanje, ali ne mogu nadahnuti čovjeka; institucije koje u njoj djeluju mogu spriječiti neke štete, ali ne mogu same od sebe oblikovati ljubav, poštovanje, solidarnost i odgovornost. I zato, ako se moralna svijest čovjeka i naroda isprazni, tada se praznina brzo ispuni nečim drugim – interesom, ciničnim iskorištavanjem čovjeka i onim što Papa Benedikt XVI. naziva unutarnjim “pražnjenjem” Europe.

U spomenutom govoru talijanskim parlamentarcima, a i u knjizi izdanoj pod naslovom Bez korijena, Benedikt XVI. će postaviti dijagnozu našeg vremena i reći: „Ovdje je prisutna jedna veoma neobična vrsta samomržnje (odio di se`) Zapada, koja je neobična i koju se može smatrati samo nečim patološkim; Zapad se, doduše na hvalevrijedan način, nastoji otvoriti i s punim razumijevanjem prihvatiti vanjske vrijednosti, ali više ne voli samoga sebe; u vlastitoj povijesti sada vidi gotovo isključivo ono što je prijeporno i razorno, dok više nije sposoban uočiti ono što je veliko i čisto” (kardinal Joseph Ratzinger, 13. svibnja 2004.).

No, ta  „patološka samomržnja“, kako kaže papa Ratzinger, nije samo kulturni ili politički problem. Ona je prije svega duhovni problem. Jer, odričući se naših kršćanskih korijena, ne odričemo se samo običaja, tradicije, nego samih sebe, i to tako da se odričemo svoga temelja – Isusa Krista.

Naša civilizacija želi plodove kršćanstva: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, solidarnost, slobodu savjesti – ali istodobno se odriče korijena iz kojeg ti plodovi rastu. A korijen ima ime. Taj korijen je Isus Krist. Kada se korijen odsiječe, plodovi još neko vrijeme izgledaju lijepo, ali polako venu, gube snagu i na kraju nestaju.

5. Zašto je Krist postao nepoželjan ili suvišan u mnogim našim sredinama? Zato što Krist nije neutralan. On nije tek simbol dobrote ili njegova poruka evanđelja opći govor o vrijednostima. Krist je Istina koja traži odgovor; Krist je Put koji traži nasljedovanje, Krist je Život koji traži obraćenje. Krist ne dopušta da ostanemo isti. I upravo zato je, primjerice, lakše organizirati Advent kao ugođaj i dobar provod, a ukloniti Krista iz njegova sadržaja koji nas poziva da živimo logiku pšeničnog zrna iz današnjeg Evanđelja.

Kada se Krist gurne na rub, kada se vjera svede na privatnu stvar, a javni prostor proglasi “neutralnim”, tada se ne stvara samo praznina, nego i zaborav Boga. A zaborav Boga uvijek završi zaboravom čovjeka.

Nadalje,  u ovom kontekstu društvene stvarnosti u kojoj živimo, dolazimo do vrlo stvarne, vrlo vidljive, i svakim danom sve prisutnije činjenice: u našem gradu, našoj obali, u našem gospodarstvu i na našim ulicama, sve više susrećemo lica novih ljudi – ne samo turista koji odlaze i odlaze, nego i stranih radnika i stalnih doseljenika koji ovdje kupuju nekretnine – koji dolaze iz drugih naroda, jezika, religija i običaja; i mi se s tim ne možemo odnositi kao prema prolaznoj epizodi, sezoni, jer nije riječ samo o radnoj snazi, nego o ljudima, o obiteljima, o budućnosti našega naroda i društva, i o pitanju: hoće li naš zajednički život biti sinkretističko kaotično miješanje koje stalno vrije i koje može svaki čas eskalirati u neželjenim posljedicama – jer bez nutarnje povezanosti koja počiva na zajedničkim vrijednostima, nema istinskog suživota.

6. I ovdje treba reći, u duhu onoga što Papa naglašava: multikulturalnost ne može postojati bez zajedničkih vrijednosti i čvrstoga temelja, jer “raznolikost” sama po sebi nije program života, nego činjenica, a činjenica postaje blagoslov ili postaje prijetnja, ovisno o tome postoji li zajedničko mjerilo, zajednički jezik u moralnom smislu, zajedničko poštovanje čovjeka, istine, pravde i svetoga – Boga.

Jer, multikulturalnost bez zajedničkih vrijednosti ne završava u skladnom vrtu, nego u paralelnim svjetovima; ne završava u dijalogu, nego u nepovjerenju; ne završava u obogaćenju kultura, nego u raspadu povjerenja; i kako Papa kaže, multikulturalnost se ponekad pretvara u puko odricanje od vlastitoga identiteta, u bijeg od vlastitih temelja, kao da je jedini način da poštujemo drugoga taj da prestanemo poštovati sebe; no to nije poštovanje, nego praznina, a praznina ne gradi zajednicu – praznina samo ostavlja prostor jačima, glasnijima i agresivnijima.

Zato je potrebno razlikovati poštovati drugoga i zanijekati sebe, a to nije isto; razlikovati otvorenost prema drugome i odustajanje od vlastite duše, što nije isto; razlikovati dijalog i relativizam, jer to nije isto. Kršćanin ne može graditi suživot tako da se odrekne vlastite vjere, Krista, križa, Blažene Djevice Marije, Crkve, prolivene krvi svojih svetaca, vlastitih moralnih principa i vlastitog kršćanskog poimanja čovjeka, bogate kulturne baštine, jer upravo to su temeljne točke oslonca koje omogućuju da i drugi bude prihvaćen i poštovan.

7. Koje su to zajedničke vrijednosti bez kojih multikulturalnost i suživot ne mogu biti stabilni?

Ponajprije je to nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe, koje nije rezultat državne odluke, tržišne korisnosti ili društvenog ugovora, nego je, kako Papa lijepo naglašava, nešto što prethodi svakom zakonodavstvu i svakom sustavu, jer čovjek nije “stvar” ili „stroj“, nego osoba; i to znači vrlo konkretno: stranog radnika ne smijemo gledati kao “jeftinijeg”, “privremenog” ili “zamjenjivog”, nego kao čovjeka kome se poštuje pravo na pravednu plaću, na sigurnost, na pošten odnos, na odmor, na ljudske uvjete stanovanja i na zaštitu od izrabljivanja – jer kad jednom počnemo relativizirati dostojanstvo “stranca”, sutra ćemo relativizirati dostojanstvo “domaćega”.

Nadalje, multikulturalnosti nema bez poštovanja onoga što je sveto, što je Papa posebno istaknuo u spomenutom govoru. Društvo koje ismijava ono što je drugome sveto ili potiskuje svoje svetinje izvan javnog prostora, „u sakristiju“ – tobože da ne povrijedi drugoga, zapravo razara sposobnost suživota. Poštovanje svetoga ne može biti selektivno, ne može biti takvo da se sve štiti, osim Krista, križa, kršćanskih svetinja, kršćana; da se tuđe poštuje, a kršćanskog se odričemo; jer tada se stvara dvostruko mjerilo, a dvostruko mjerilo uvijek stvara ogorčenost i sukob. Zato je potrebno i u našoj Domovini, i u našoj okolini, njegovati kulturu u kojoj se može razgovarati, ali ne može vrijeđati i omalovažavati drugoga; u kojoj sloboda mišljenja ne postaje sloboda ponižavanja; u kojoj pluralizam ne postaje ideologija koja ima pravo odricati se vlastitih kršćanskih korijena ili izrugivati se drugima, bez ikakvih posljedica.

I kada to kažemo, ne govorimo protiv stranaca, nego upravo govorimo za suživot s drugima, sa strancima; jer čovjek koji dolazi iz druge kulture, iz druge religije, iz druge tradicije, ima pravo doći u društvo koje zna tko je, koje ima svoje temeljne vrijednosti, koje drži do svoga dostojanstva i vjere, koje ne pluta na površini, koje ne mijenja mjerila ovisno o materijalom interesu ili trendu vremena, nego koje jasno kaže: ovdje se vjeruje u Isusa Krista, ovdje se poštuje Blažena Djevica Marija, ovdje se poštuju kršćanske svetinje, ovdje se poštuje križ, ovdje se poštuje Crkva, ovdje se poštuje čovjek, ovdje se poštuje obitelj, ovdje se poštuje žena, ovdje se poštuje rad, ovdje se poštuje zakon, ovdje se poštuje ono što je sveto – i zato, i baš zato, ovdje ima mjesta i za tebe.

U tom smislu, sv. Stošija nije samo naša “zaštitnica” od nevolja života, nego i “učiteljica” našeg življenja. Sv. Stošija nam pokazuje da se identitet ne čuva odricanjem od vlastitog, skrivanjem, nasiljem, nego vjernošću Kristu do kraja; uči nas da se društvo ne gradi bez svojih svetinja, nego istinom i vjernošću svjedoka koji su nam put utrli svojom krvlju; da se budućnost ne kupuje kompromisom u načelima, nego plodnošću logike pšeničnoga zrna o kojem nam govori današnje Evanđelje.

8. A kako to živjeti u našoj svakodnevici, u hrvatskoj kulturi, u našem Gradu?

Prvenstveno tako da u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u našim institucijama, u našim kafićima, na našim ulicama i u našim župama, ne dopuštamo da se čovjek dijeli na “korisnog” i “nevažnog”, „poželjnog“ i „nepoželjnog“, „naš“ i „furešt“; da naš govor bude čist od prijezira; da naš pogled bude čist od nepovjerenja; da naše srce bude slobodno od zatvorenosti; da se u našim župnim zajednicama pronađe konkretan način kako dočekati, uputiti, pomoći, uključiti drugoga među nas – jer često jedan pozdrav, jedna lijepa riječ, jedna gesta poštovanja, postaje prvi most u tuđini.

Zato danas, pod svodom katedrale sv. Stošije, uz njezine relikvije koje danas osobito častimo, molimo za Zadar, za našu Nadbiskupiju i za cijelu Domovinu: da u vremenu sve veće raznolikosti ne izgubimo naš kršćanski identitet i našu dušu, nego da je pročistimo; da se ne zatvorimo u nepovjerenje i strah, ali da se i ni ne rastopimo u bezličnost; da multikulturalnost ne shvatimo kao odricanje od vlastitih dubokih kršćanskih korijena, nego kao poziv da čuvamo i njegujemo naše svetinje, da živimo svoje najbolje vrijednosti – a to su: Bog, Crkva, Evanđelje, Domovina, obitelj, nepovredivo dostojanstvo svakog čovjeka, pravednost, poštovanje svetoga, solidarnost – da sve to živimo dublje i jasnije, kako bi u njima i drugi mogli naći prostor života, sigurnost i nadu.

9. Neka nam na tom putu pomogne naša zaštitnica sv. Stošija.

Sv. Stošijo, zaštitnice naša, zagovornice i učiteljice naša, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: Ines Grbić

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u srijedu, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao pročitanu Božju riječ koja predstavlja veliko svjedočanstvo vjere apostola Pavla u Poslanici Rimljanima: „Ništa i nitko ne može nas rastaviti od ljubavi Kristove“.

„To je iskustvo čovjeka koji je upoznao nerazumijevanje, progonstvo, glad, strah, tamnicu, bičevanje, prirodne katastrofe i prijetnju smrti – i to sve zbog Krista, ali je u svemu tome otkrio još snažniju, postojaniju i vjerniju Božju ljubav“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su i sv. Stošija i brojni mučenici tijekom burne povijesti Crkve, poput sv. Pavla, svojim životom i mučeničkom smrću posvjedočili da „Kristova ljubav nije ugodni osjećaj koji prolazi, nego snaga koja nosi osobu, zahvaća cijelo biće i daje smisao i onda kada, ljudski gledano, sve izgleda izgubljeno. Sv. Stošija se oslonila u svim okolnostima života na Krista i na svijest da je ljubljena ljubavlju koja ne uzmiče pred prijetnjom ni pred smrću“.

U duhu misli pape Lava XIV.: „Ljubiti do kraja – evo ključa za razumijevanje Kristova srca” (Opća audijencija, 20. kolovoza 2025.), nadbiskup je rekao da je „ljubav do kraja jedini ključ za razumijevanje života sv. Stošije“.

„Kristovo srce ne poznaje povlačenje. Njegova ljubav ne staje pred odbijanjem, razočaranjem, izdajom, nezahvalnošću, čak ni pred mučenjem i smrću. Naprotiv, upravo tada njegova ljubav očituje se u punini – do kraja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Naglasio je i da se Isus „ne okreće prema kompromisima trenutnih društvenih i političkih okolnosti koje relativiziraju ljubav i vjernost, ne dopušta da okolnosti diktiraju mjeru njegove ljubavi, nego slobodno bira darivanje do kraja, koje ide sve do križa, do smrti“.

Tu Kristovu bezuvjetnu ljubav živjela je i prva kršćanska zajednica kojoj je pripadala sv. Stošija. „Takva vjera izdržala je progone, stoljeća promjena i kušnji. Takvu vjeru pozvani smo i mi svjedočiti svojim životom u našim životnim okolnostima. Na Kristovu bezuvjetnu i vjernu ljubav ne odgovara se ponajprije riječima, lijepim izjavama ili prolaznim osjećajima, povremenim dolaskom na misu, nego cjelokupnim životom, svakodnevnim životnim izborima, stavovima i odlukama“, poručio je mons. Zgrablić.

„Na bezuvjetnu Kristovu ljubav odgovaramo kada, unatoč vlastitoj krhkosti i nesigurnosti, slabostima i grijesima, biramo povjerenje u Gospodina, osobito u trenucima kad smo suočeni s bolešću, gubitkom drage osobe, neizvjesnom budućnošću ili pitanjima na koja nemamo brze i jasne odgovore, vjerujući da nas Kristova ljubav nosi i onda kada mi sami ne vidimo put kamo i kako dalje“, potaknuo je nadbiskup.

Odgovor Kristovoj ljubavi do kraja je i vjernost svakodnevnoj molitvi i slavljenju sakramenata „i u razdobljima kada nam se to čini neplodno, teško ili bez duhovne utjehe, jer upravo u takvim trenucima učimo da se ne oslanjamo na prolazne osjećaje, nego na Boga koji ostaje vjeran i kada mi ne osjećamo njegovu blizinu. U takvoj molitvi i ustrajnosti vjera sazrijeva i postaje dublja, pročišćena i čvršća“, naglasio je mons. Zgrablić.

Na Kristovu ljubav odgovara se „živeći konkretnu ljubav prema bližnjima, osobito prema onima koji su nam teški, zahtjevni ili nas povrijede, jer Kristova ljubav nikad ne ostaje zatvorena u granicama ugodnoga, očekivanoga i uzvraćenoga, nego se širi ondje gdje je najteže ljubiti i praštati“.

Odgovoriti na Kristovu ljubav znači i ne sramiti se svoje vjere, nego je živjeti „mirno i jasno, u obitelji, na radnom mjestu i u društvu, ne skrivajući se, dopuštajući da se po našem načinu života vidi kome pripadamo i iz koje snage crpimo smisao i nadu“, poručio je propovjednik.

Na Kristovu bezuvjetnu ljubav odgovaramo i „prihvaćajući križeve svakodnevice, ne kao znak Božje odsutnosti ili ravnodušnosti, nego kao mjesta na kojima se njegova ljubav najdublje očituje, oblikuje naše srce i uči nas strpljivosti, poniznosti i ustrajnosti“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je to put Crkve, sv. Stošije i svakoga od nas: „put koji je postojan, vjeran, svakodnevna vjernost Kristu koji nas je prvi i bezuvjetno ljubio“.

Iz vlastitog iskustva vjere i trpljenja, apostol Pavao „izričito i bez oklijevanja tvrdi da nas ništa izvan nas samih ne može rastaviti od Kristove ljubavi. Nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, pogibao ili prijetnja smrti mogu duboko raniti čovjeka, uzdrmati sigurnost i mir, ali one same po sebi nemaju snagu prekinuti vezu s Kristom. One nas mogu pritisnuti izvana, ali ne mogu prodrijeti u dubinu odnosa s Kristom koji je utemeljen na Božjoj vjernosti“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da nas od Krista može rastaviti „zatvorenost i tvrdoća srca u nama kad prestanemo dopuštati Bogu da uđe u našu svakodnevicu. Od Kristove ljubavi ne rastavlja nas križ koji nosimo, nego odbijanje da taj križ nosimo u zajedništvu s Njime, pretvarajući ga u teret koji sami nosimo, bez povjerenja i predanja u njegovu ljubav koja s nama nosi taj križ“.

Od ljubavi Božje ne rastavlja nas ni vlastita slabost ni naši grijesi, jer Božje milosrđe uvijek prethodi našem kajanju i njegovo milosrđe veće je od našeg grijeha, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Krist poznaje našu krhkost i dolazi nam ususret upravo u njoj.

Stoga nas od Krista udaljava naše „nepovjerenje koje sumnja u njegovu prisutnost i dobrotu, milosrđe i oproštenje, upravo u tim okolnostima, nedopuštanje da On preobrazi naše slabosti, neprihvaćanje obraćenja, zatvaranje pred oproštenjem i milosrđem koje nam Bog želi darovati“, upozorio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi sv. Pavla: „Snaga se u slabosti usavršuje“ i „Kada sam slab, onda sam jak“.

„Od Kristove ljubavi ne rastavlja nas tama života ni smrti kroz koju prolazimo, jer Krist je svjetlo koje ne prestaje svijetliti ni u najdubljoj noći. Isus je ušao u najdublju ljudsku tamu da je prosvijetli. Od njegove ljubavi udaljava nas uvjerenje da smo u toj tami sami, bez Krista i bez Boga.

Od Kristove ljubavi ne udaljava nas Bog i njegova milost koja je neopoziva i koji ostaje vjeran i kada mi posustanemo, nego mi sami kad prestanemo vjerovati da nas Bog ljubi, kad se opiremo njegovoj blizini, kad zaboravimo da nas njegova ljubav nosi čak i kada mi više nemamo snage nositi sami sebe“, ohrabrio je nadbiskup.

Zamolio je zagovor sv. Stošije da nas učini čvrstima u vjeri, postojanima u kušnjama i hrabrima u svjedočenju Kristove ljubavi do kraja.

„Neka nas na tom putu vjere prati duboko uvjerenje apostola Pavla, potvrđeno životom sv. Stošije: da nas ni smrt ni život, ni sadašnjost ni budućnost, ni ikoja sila ovoga svijeta ne mogu rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu“, poručio je mons. Zgrablić.

Svečana Večernja završena je odlaskom nadbiskupa Zgrablića i svećenika u pokrajnju lađe katedrale ispred mramornog sarkofaga iz 9. st. u kojem se nalaze moći sv. Stošije, gdje su se zadržali u molitvi.

Na Večernjoj su suslavili i hvarski biskup Ranko Vidović, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, kanonici Stolnog kaptola sv. Stošije i još dvadesetak svećenika. U asistenciji su bili i trojica bogoslova Zadarske nadbiskupije koji su došli na svetkovinu iz Zagreba s vlč. Josipom Đurinom, odgojiteljem na zagrebačkoj Bogosloviji.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja u utorak, 6. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Bogojavljenje je blagdan stariji od Božića, otajstvo Božje objave svim narodima i otajstvo vjere u kojem Crkva prepoznaje Boga koji se objavljuje i čovjeka koji ga traži, rekao je nadbiskup, poručivši: „Bog ne ostaje skriven u obećanjima i proročanstvima, nego ulazi u povijest, u konkretnost ljudskog života, u slabost i siromaštvo djeteta. Bog se ne objavljuje samo nekolicini izabranih, nego svima: poganima i Židovima, učenima i neukima, onima koji vjeruju i koji traže Boga. Mudraci s Istoka postaju slika cijelog čovječanstva na putu prema Bogu“.

Zvijezda zasjala na nebu pri Isusovom rođenju nije samo astronomski znak, nego slika svjetla koje Bog stvara u tami ljudskog života, istaknuo je nadbiskup. „U noći našeg postojanja, u trenucima zbunjenosti, gubitaka, grijeha i lutanja, Bog nam daje znak. Život bez Krista često nalikuje noći: u njoj se teško snalazimo, gubimo orijentaciju i zalutamo. Upravo u takvoj noći, Bog progovara i poziva nas da ne ostanemo u tami, nego da krenemo prema svjetlu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

To svjetlo, zvijezda, u noći našeg života, znači mudrost, istaknuo je nadbiskup. „Biblijska mudrost nije što i učenost, snalažljivost ili inteligencija kakvu cijenimo u svijetu. Mudrost se rađa u srcu, ne prvenstveno iz čovjekovog napora, nego iz odnosa s Bogom“, naglasio je predvoditelj slavlja.

„Mudrost o kojoj govori Sveto pismo je Božji dar, plod koji sazrijeva slušanjem Božje riječi, životom u savezu s Bogom, u otvorenosti Duhu Svetome. U knjigama Mudrosti Starog zavjeta mudrost je prikazana kao osoba koja poziva čovjeka da izabere život, da ne ide putem oholosti, nasilja i privida, nego putem pravednosti, poniznosti i vjernosti. Zato mudrost ima moralnu i duhovnu dimenziju, očituje se u ispravnom razmišljanju i u ispravnom življenju. Biblijski mudar čovjek nije koji sve zna, nego zna da pripada Bogu Stvoritelju, zna gdje mu je oslonac i kome povjerava svoj život. Ta mudrost oblikuje savjest, vodi odluke i usmjerava slobodu prema dobru“, poručio je nadbiskup.

U tom smislu, mudrost srca znači sposobnost slušanja Boga i vlastite savjesti. „To je sposobnost razlučivanja, prepoznavanja što dolazi od Boga, a što od lažnog sjaja svijeta. Mudrost koju Bog daruje pomaže nam razlikovati istinu od laži, trajno od prolaznoga, život od onoga što prividno obećava život. Uči nas prepoznati Božje djelovanje i gdje ga ne bismo očekivali: u slabosti, križu i jednostavnosti“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Za kršćanina, mudrost ima lice i ime. Sv. Pavao kaže da je Krist „Božja mudrost“ (1 Kor 1,24). U Isusu biblijska mudrost postaje vidljiva, utjelovljena, dohvatljiva. Biti mudar u biblijskom smislu znači oblikovati život po Kristu, dopustiti Kristu da misli i osjeća u nama, da prosvjetljuje naše odluke, gleda našim očima, govori našim ustima, djeluje po našim rukama, da ljubi našim srcem, rekao je nadbiskup.

No, zbog grijeha, straha, taštine, lažne sigurnosti i kompromisa, ne uspijevamo vidjeti sebe, druge ni Boga. „Takvo srce, umjesto mudrosti, prihvaća privid kao istinu, sjaj koji vara i moć koja zavodi. Blagdan Bogojavljenja je poziv na razotkrivanje, na put vjere mudraca iz Evanđelja. Hod u vjeri znači izlazak iz navika, udobnosti, iz zatvorenosti u vlastite sigurnosti. Nije dovoljno samo čuti vijest o Isusovom rođenju i ugledati zvijezdu. Potrebno je krenuti za njom“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da put vjere vodi mudrace u Jeruzalem, u grad Svetog Pisma.

„Naša iskustva, osjećaji i nutarnji poticaji trebaju biti pročišćeni Božjom riječju koja otkriva gdje se rađa Spasitelj. No, Pisma nisu dovoljna ako ostanu samo  informacija. Pismoznanci su znali gdje će se Krist roditi, ali nisu krenuli prema Betlehemu jer je njihova vjera bila kruta i samodostatna. Herod je čuo istinu, ali se uznemirio jer je osjetio prijetnju svojoj moći“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je na opasnost da i mi ostanemo pismoznanci: „da znamo, ali ne živimo; slušamo, ali ne krećemo. Herodi našeg vremena, u nama i oko nas, uznemiruju se pred Kristom jer On razotkriva lažne sigurnosti i poziva na obraćenje. No, tko poput mudraca posluša Pisma i krene dalje, doživjet će da zasja zvijezda mudrosti, ispunja ga radošću i vodi prema mjestu gdje se rodio Spasitelj“, poručio je nadbiskup.

Meister Eckhart, srednjovjekovni mistik, poklonstvo mudraca naziva „Božićem duše“. „Taj Božić ne događa se odjednom, bez traženja i hoda. Rađa se u našoj nesigurnosti, u sumnjama, duhovnoj krhkosti, u putu vjere. Zvijezda vjere nekad jasno svijetli, a nekad se gubi iz našeg vidokruga, ali se uvijek ponovno pojavljuje onima koji ne odustaju od traženja“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući poklonstvo mudraca Djetetu, nadbiskup je rekao da je klanjanje duboki, nutarnji čin vjere: „Pasti ničice znači priznati istinu o Bogu i o sebi: Bog nije dodatak našem životu, usputna pomoć ni ukras naših planova, nego temelj svega što jesmo i što imamo“.

Riječ adoracija dolazi od latinskog ad os (oris), što znači „prema ustima“, „na usta“, gestu približavanja ruke ustima i njeno usmjeravanje prema onome kome se iskazuje čast. Ta riječ znači bliskost, prisnost, intimu. Adorirati znači približiti se, biti sasvim blizu, gotovo u dahu drugoga. Tek iz takvog poklonstva, klanjanja, rađa se darivanje, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da kad se čovjek klanja Bogu, spontano otvara ono što ima i što jest.

„Klanjanje je središnji čin Bogojavljenja. Bog se objavljuje, a čovjek odgovara klanjanjem i prinosom darova. U tom činu mudraci priznaju da su pronašli što su tražili, da je njihova potraga završila u susretu. Poklonstvo je vrhunac puta vjere: trenutak kad srce nalazi svoj dom, jer je blizu onoga koji je Istina, Ljubav i Život“, poručio je mons. Zgrablić.

Zlato, tamjan i smirna su cjeloviti dar čovjeka Bogu: predstavljaju najbolje što imamo, što uzdižemo k nebu i što je slomljeno i ranjeno. „Bog ne traži što je savršeno, On želi cijelo naše srce. Pokloniti Isusu zlato znači predati mu svoj život, svoju slobodu, svoje odluke. Tamjan je znak molitve, hvale i zahvaljivanja. Pokloniti Isusu tamjan znači priznati njegovo božanstvo i da naš život postane molitva koja se uzdiže Bogu. Smirna, pomast za umiruće i lijek za rane, govori o ljudskosti, patnji i smrti. Pokloniti Isusu smirnu znači donijeti mu svoju grešnost, svoju ranjenost, krhkost, sve što treba iscjeljenje“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Poželio je da nam Bogojavljenje bude poticaj da i mi krenemo putem mudraca. Povratak mudraca drugim putem znači da susret s Kristom mijenja put; drugi put znači obraćenje, novi način razmišljanja.

Na Bogojavljenje je počela Devetnica sv. Stošiji, zaštitnici Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup je poželio da nas vodi zvijezda vjere koja je vodila i sv. Stošiju u noćima života, Kristu koji je postao Bog s nama, da nam daruje mudrost i radost.

Na početku mise, nadbiskup je poškropio puk blagoslovljenom vodom koju je katedralni župnik Josip Radojica Pinčić blagoslovio na večernjoj misi dan prije svetkovine Bogojavljenja.

I. G.

Foto: Ines Grbić

Svečano misno slavlje na svetkovinu Marije Bogorodice i Svjetski dan mira u četvrtak, 1. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Nova godina pred nas dolazi kao dar vremena u kojem nas Bog ponovno susreće, u kojem nam se daruje i u kojem nas poziva na dublju vjeru, življu nadu i postojaniju ljubav. Nova godina je prilika da, oslonjeni na Gospodina, uvijek iznova učimo živjeti odgovorno, otvoreno i s više povjerenja u Njega, svjesni da On ide pred nama i prati nas kroz sve dane koji su pred nama“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da u buduće vrijeme koje još ne poznajemo, uđemo s povjerenjem, „jer nas u njemu već čeka Bog koji je ušao u naše vrijeme, u našu povijest, prihvatio našu krhkost i ostao s nama“.

Navješteni ulomak iz Lukinog evanđelja „koji nas vraća u betlehemsku noć, gdje Bog započinje novo poglavlje povijesti spasenja“, nadbiskup je razmatrao u duhu misli sv. Ambrozija „da Duh Sveti ne trpi odgodu“.

To „produbljuje razumijevanje evanđeoskog prizora i usmjerava naš pogled prema unutarnjem stavu čovjeka koji se susreće s Božjim djelovanjem. Tim riječima sv. Ambrozije želi istaknuti da Božji govor, kada dolazi po Duhu Svetom, u sebi nosi nutarnju snagu i hitnost koja traži trenutačan odgovor, a ne odugovlačenje ili odgađanje pod izlikom razmišljanja ili straha“, istaknuo je nadbiskup, poručivši: „Duh Sveti djeluje u konkretnom trenutku života, dotiče srce i savjest te poziva čovjeka da se odmah stavi na raspolaganje Božjoj volji.

Duh Sveti, kako naglašava sveti Ambrozije, ne ostavlja čovjeka ravnodušnim, nego ga potiče na izlazak iz sebe, na konkretan korak, na odluku koja se ostvaruje u životu“.

U tom kontekstu, nadbiskup je upozorio da „odgoda onoga što Božja riječ potiče u nama nije bezazlena, jer često znači zatvaranje srca milosti koja je dana upravo sada i možda se više neće ponoviti na isti način“.

Pastiri koji dolaze žurno do jaslica su jasan primjer takvog odnosa prema Božjoj riječi. „Pastiri najprije slušaju poruku anđela, prihvaćaju je s  povjerenjem bez dodatnih jamstava i zatim žurno kreću na put, ne dopuštajući da ih zaustave sumnja, strah noći ili navezanost na vlastitu sigurnost. Njihova žurnost u svjetlu Božjeg djelovanja nije plod nestrpljenja ili znatiželje, nego izraz vjere koja se očituje u djelu i poslušnosti.

U tom svjetlu, njihov hod postaje hod vjere, hod onih koji su dopustili da ih Božja riječ dotakne, promijeni i pokrene“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da „Božja riječ nije tek obavijest koju možemo primiti i pohraniti za kasnije, nego poziv koji traži odgovor srca i djela.

Vjera se ne iscrpljuje u razmišljanju, nego se potvrđuje u spremnosti da se odmah učini ono na što nas Duh Sveti potiče, jer u Božjoj logici ‘kasnije’ često znači izgubljenu priliku za milost koja se daruje sada“, upozorio je mons. Zgrablić.

Pastiri u Betlehemu nalaze Mariju, Josipa i Dijete Isusa položeno u jaslicama. „Kako nekad, tako i danas: Bog se može pronaći u jednostavnosti; ne u spektaklu ovoga svijeta, nego u malenosti; ne u moći i sili, nego u blizini ljubavi i prijateljstva. Jaslice nam otkrivaju kakav je Bog. To je Bog koji želi da ga radosno primimo kao malo dijete, srcem, kako bi nas mogao preobraziti iznutra“, poručio je predvoditelj slavlja.

Pastiri potom svjedoče što su čuli i vidjeli. Iskustvo susreta pastira s Bogom „ne ostaje zatvoreno u privatnost, nego se pretvara u navještaj. Tko je istinski susreo Boga, ne može šutjeti. Evanđelje nam tako pokazuje da vjera nije samo osobni doživljaj, nego i poslanje“, rekao je mons. Zgrablić.

U ozračju svetkovine Marije Bogorodice, nadbiskup je rekao da je Marija žena puna vjere, koja u dubini svoga bića osluškuje Božje djelovanje.

„Dok pastiri, potaknuti anđeoskom porukom, radosno govore i naviještaju ono što su vidjeli i čuli, Marija ostaje u šutnji i dopušta da se otajstvo koje se pred njom zbiva polako utisne u njeno srce. Evanđelist Luka nam kaže da je Marija sve te događaje brižno čuvala i o njima razmišljala u svom srcu, povezujući riječi, susrete i znakove u cjelinu Božjeg plana koji se postupno otkrivao.

Kao Bogorodica, ona ne nosi samo Dijete Isusa u naručju, nego nosi i otajstvo Boga koji je postao čovjekom – u svojoj vjeri, u povjerenju koje ne traži trenutačna objašnjenja, nego se oslanja na Božju vjernost“, istaknuo je nadbiskup. Rekao je kako Marija „dopušta Bogu da je vodi, ne samo u izvanjskim događajima, nego i u mislima, osjećajima i dubinama srca, prepuštajući se njegovoj volji korak po korak“.

„Marija nas uči da vjera nije brzi odgovor na životna pitanja niti prolazni ushit nad Božjim djelima, nego dug i strpljiv put na kojem učimo vjerovati i onda kad ne razumijemo sve odmah. U vremenu u kojem smo pritisnuti brzim ritmom životnih obveza, Marija nas poziva na unutarnju sabranost i tišinu, na strpljivo čuvanje i razmatranje svega što je Isus učinio za nas i što i danas čini u našim životima.

Marija nas uči da se novi dani ne započinju samo planovima i obvezama, nego otvorenim srcem koje zna slušati Boga i u tišini prepoznavati njegovu prisutnost“, poručio je nadbiskup. Poželio je da nas Marija, „Majka Isusova i naša Majka, nauči čuvati i strpljivo njegovati sjeme mira koje Bog sije u naše živote. A Krist, naša svjetlost i naš mir, neka novu godinu ispuni plodovima pravde, nade i trajnog mira u srcima ljudi i među narodima“.

U drugom dijelu propovijedi nadbiskup je predstavio naglaske iz poruke pape Lava XIV. za 59. Svjetski dan mira kojeg Crkva obilježava 1. siječnja te je poželio svima blagoslovljenu 2026. godinu.

Na kraju mise otpjevan je Himan sa zazivom Duha Svetoga za blagoslovljenu novu godinu.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić