Križni put mladih Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 5. travnja na otoku Ugljanu, dionicom od 14 km od Preka do Ugljana.

Pobožnost oko dvjesto mladih počela je u župi Preko, mladi su prošli još kroz mjesta Sutomišćica, Poljana, Lukoran, završno u Ugljanu. Na početku Križnog puta, misno slavlje u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku predvodio je don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije.

U propovijedi je upozorio na zabludu da je dovoljno biti dobar čovjek i da će osoba zato što čini dobra djela, imati vječni život. „Zabluda je da će osoba zato što čini dobre stvari, na taj način ‘zaraditi’ raj. Ako se za nekoga kaže da je dobar čovjek, više nije važno kakav je njegov odnos s Bogom. Prema kršćanstvu, čovjek može biti dobar koliko god, ali ako ga Bog neće spasiti, ako mu Bog neće dati vječni život, onda ga i neće dobiti. Jedini način i put za to je Isus Krist.

Put prema vječnom životu nisu naša dobra djela nego je Isus Krist Put, Istina i Život. Put po kojem pristupamo Gospodinu nisu naša djela i naši osobni napori, nego put je Krist. A Isusa ćemo susresti prvo u sakramentima, misi, pričesti, ispovijedi, a onda i u svima kako Isus kaže: u siromašnima, potrebitima, gladnima, bolesnima“, rekao je don Ivan, upozorivši da je „velika moderna hereza da je dovoljno biti samo dobar čovjek“.

„Kad gledamo Krista koji je put, istina i život, onda ga vidimo i kako nosi svoj križ. Isus nam kaže: ‘Uzmite svoj križ i idite za mnom’. Nemojte prema Bogu hodati svojim vlastitim dobrim djelima, jer ćete udariti o zid.

Ako hodaš prema Gospodinu, nemoj misliti da ćeš na tom putu proći lišo. Nitko ne prolazi lišo. Isus je rekao: ‘Mene su progonili i vas će progoniti’. Hoćeš me nasljedovati? Uzmi svoj križ. U svom životnom hodu svatko od nas ima svoj križ prema kojem se treba ispravno postaviti“, rekao je don Ivan, istaknuvši da i mladi nose teške stvarnosti u svojim životima.

Jedna od najtežih su svađe u obitelji, razlaz oca i majke, nered u obitelji. „Za to nitko od vas ne može reći: ‘Ja sam kriv što se to događa’. Ali, živiš u takvoj situaciji. To je česti primjer danas, da kažeš, ‘Ovo je moj križ’. Mogu taj križ odbacivati, biti ljut zbog njega, plakati, a mogu reći: ‘Ovo je moj križ, nisam ga sam sebi navalio na leđa, došlo mi je’. Prihvatiti i na ispravan način nositi križ“, potaknuo je don Ivan mlade.

Šibalić je razmatrao Isusov poticaj da onaj tko ga hoće slijediti, uzme svoj križ i ide za njim. „Ako Isus kaže: ‘Hoćeš li ići za mnom, uzmi svoj križ i idi za mnom’, onda se to mora ostvariti u mom životu. To ne mogu biti samo prazne riječi. Isus nije govorio o tako važnoj stvari samo prazne riječi. Mi ljudi znamo reći nebitne rečenice. Ovo je progovorio Bog, to je riječ Božja.

To znači da u životu svake osobe postoji križ. Nema osoba koje imaju križ i onih koje nemaju križ. Nego, postoje oni koji prihvaćaju i nose svoj križ i oni koji odbacuju svoj križ. Ne postoji osoba bez križa. Ako za nekoga mislimo da nema križ, živimo u zabludi. Nije pitanje imaš li križ ili nemaš, nego nosiš li križ ili ne. Po tome se razlikujemo“, rekao je Šibalić. Potaknuo je mlade da prepoznaju koji je njihov križ u životu i prihvate ga, što je jedan od prvih koraka za napredovanje u kršćanskom životu.

„Otkrijte, kažite, ‘U mom životu križ je to i to’ – jer križ ima svoje ime. U slučaju Isusa, njegov križ prepoznajemo kao izdaju, osudu, nepravdu, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, nošenje križa, razapinjanje, susretanje svoje Majke na putu. Danas postoje novi, moderni križevi, ne razapinjanje na križ, kao što je Isus bio razapet.

Znati prepoznati svoj križ u životu je jedan od početnih koraka, kao kad dijete počinje hodati. Ako želite napredovati, jedan od prvih koraka u kršćanskom životu je znati sebi reći: ‘U mom životu križ je to i to’. Kad si rekao što je tvoj križ, dolazi ti veliki upitnik kojeg ti sâm Bog postavlja: Nosiš li križ ili ne?“, poručio je don Ivan.

Povjeriti svoju parnicu Duhu branitelju

U duhu prvog misnog čitanja u kojem prorok Jeremija, pravednik kojeg tjeraju na križ, Bogu kaže da mu povjerava svoju parnicu, don Ivan je potaknuo mlade da i oni povjere svoju parnicu Duhu Svetom koji se naziva Duh branitelj, jedinome tko može obraniti čovjeka.

„Jeremija kaže: ‘Daj da vidim kako se njima osvećuješ. Jer tebi povjerih parnicu svoju’. Jeremija vidi kako protiv pravednika snuju spletke, pripremaju se pogubiti ga i taj pravednik se u svemu tome obraća Gospodinu, kaže: Gospodine, ti me brani! To znači, Tebi povjerih parnicu svoju. To je u Starom zavjetu.

U Novom zavjetu to imamo još dublje objavljeno. O Duhu Svetom govorimo kao o branitelju – Paraklet – Tebi povjerih parnicu svoju. To su pravni izrazi, kao da se nalaziš u sudnici, kao da te netko sudi. U sudnici imaš suca, nekoga tko te brani i nekoga tko te optužuje. Ti izrazi će se naći na puno mjesta u Svetom Pismu.

Sotonu se naziva Tužitelj braće naše, i on ima svoje pravno ime. U sudnici postoje tužitelj naše braće i Duh branitelj. Veliko je pitanje kome si povjerio parnicu u svom životu, koga želiš da te brani, da na tvom putu bude branitelj“, istaknuo je Šibalić, rekavši da se ljudi utječu koječemu, a nisu u mogućnosti nešto riješiti svojim snagama.

„Ljudi požele umrijeti kad ih nešto jako boli. Ali, oni ne žele umrijeti, nego žele da ih prestane boljeti. To je velika razlika između htjeti umrijeti i htjeti da me prestane boljeti. Kad ljudi naprave te teške, užasne čine, kada sebi oduzmu život – oni ne žele sebi oduzeti život, nego žele da njih prestane boljeti u tom trenutku. Pred zidom koji se zove smrt ljudi su nemoćni. Teško ćemo naći čovjeka koji želi prestati živjeti. Kad ideš prema smrti, kome se utječeš?“, potaknuo je Šibalić na razmatranje. Utjecanjem lijekovima, pravilnoj prehrani, zdravom načinu života može se produžiti život, ali ne i izbjeći smrt.

„I Jeremija je rekao: ‘Tebi povjeravam parnicu svoju’. Onaj tko napravi dvoje u svom kršćanskom životu učinio je ogromne korake naprijed – kad znaš reći sebi: Moj križ u životu je to, ja ga prihvaćam. Hvala ti, Gospodine, na križu kojeg si mi dao. Ne nosim ga s prezirom, s odbacivanjem Boga, s pitanjima Zašto, nego ga grlim i nosim. Znati zagrliti svoj križ. I onaj tko, osim što nosi svoj križ, zna reći: Na ovom putu nisam sam. Svoju parnicu sam povjerio jedinome koji me može obraniti i dati mi što u životu želim.

Tko te dvije stvari stavi na mjesto, on je u kršćanskom životu prohodao. To je kao malo dijete koje je stalo na svoje noge i počelo hodati. Dok to ne staviš, sve ostalo je kao mučenje, javljaju se pitanja zašto se to baš meni javlja u životu, zašto se to nekome drugome nije dogodilo, zašto baš ja moram ovo; Bože, jel’ ti mene mrziš, jel’ ovaj križ koji sam dobio meni kazna za nekakav grijeh? Takva pitanja se javljaju i onda čovjek nađe neke sporedne branitelje; pokušat će ovdje, ondje i ne dođe nigdje“, upozorio je don Ivan. Potaknuo je mlade da odgovore sebi: koji je moj križ u životu, u koga sam se pouzdao i kome sam povjerio svoju životnu parnicu.

Mjesta na kojima su bile postaje Križnog puta

U pobožnosti s mladima još su bili don Filip Kucelin, župnik Preka i Sutomišćice – Poljana, don Marko Dokoza, ugljanski i lukoranski župnik i don Marko Majić Mazul, župni vikar u Arbanasima.

Mladi su se zaustavljali na postajama kod crkava i mjesta od osobitog značenja za otočke župe. Na svakoj postaji, don Marko Dokoza je rekao povijesne činjenice o tom mjestu i prigodno duhovno razmatranje, povezujući tu lokaciju s otajstvom Kristove muke.

„Prva postaja je bila kod spomenika priješkim lavandijerama, ženama koje su svoj život izgubile na moru prije više od 130 godina. Bile su nedužne, marljivo su izvršavale svoje dužnosti, a osuđene na smrt, kao Isus.

Druga postaja je bila kod kipa dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića, rodom iz Preka, čije je biskupsko geslo bilo ‘U križu je spas’. Potiče nas da i mi prihvatimo naše križeve, kao što je Isus prihvatio svoj križ.

Treća ⁠postaja je bila na lokaciji s pogledom prema Lazaretu na otočiću Ošljaku. To je mjesto patnje i boli zbog brojnih ljudi koji su tamo preminuli zbog zaraznih bolesti, čekajući ulazak u Zadar.

Četvrta postaja je bila kod crkve Kraljice Mira u Poljani, to je susret s Majkom. Peta postaja u Dolcu, s pogledom prema lokaciji brda sv. Mihovila, u poticaju da se razmišlja o anđelima čuvarima koji nam pomažu, kao što je Isusu pomogao Šimun Cirenac. Šesta postaja je bila kod crkve sv. Eufemije u Sutomišćici, čija je naslovnica sv. Eufemija mučenički umrla, ⁠ dala svjedočanstvo vjere pred svima, kao i Veronika koja pruža Isusu rubac.

Sedma postaja je bila kod kapelice sv. Ante u Malom Lukoranu, gdje smo razmatrali kako su i sveci imali svoje padove, ali su poput Isusa ustajali i išli dalje.

Osma postaja je bila u crkvi sv. Lovre u Lukoranu – kao što Isus tješi žene, tako je i sv. Lovre tješio svoje suvremenike, siromašne, bolesne i nemoćne. To nam je svima pouka. Deveta postaja ⁠kod kapelice Presvetog Trojstva, trg Koledisće. To je mjesto okupljanja Lukoranaca kroz stoljeća, mjesto zajedništva. Zajednica nas često podiže iz naših ponora i padova. Zahvalimo Bogu za taj dar.

Deseta postaja u lukoranskom polju s pogledom prema Šćahu, najvišem vrhu Ugljana. Isus stoji pod križem gol, a mi gledamo križ na Šćahu. Bliži se trenutak smrti. Križ je znak smrti, ali i znak pobjede. Zato ga postavljamo na najviše vrhove.

Jedanaesta postaja u ugljanskom polju, s mišlju: usred ničega smo nekad u životu, između neba i zemlje, poput Isusa raspetog na križu.

Dvanaesta postaja kod ugljanske crkve sv. Hipolita, prve župne crkve. Oko te crkve nalazi se staro groblje i nedavno je postavljen spomen križ za sve koji su tu pokopani kao i za svu nerođenu djecu otoka Ugljana. Tu smo se sjetili naših pokojnih.

Trinaesta postaja je bila župna crkva Uznesenja BDM u Ugljanu, Marijina crkva. Isusa skidaju s križa, a Marija prima Isusa u krilo. Prima i nas, svoju Crkvu i tješi nas svojim blagim pogledom. Četrnaesta postaja je bila u ⁠samostanu sv. Jeronima Družbe Kćeri Milosrđa, gdje je i mjesto ukopa slavnih Zadrana, među kojima je osobito značajan biskup Šimun Kožičić Benja“, rekao je don Marko Dokoza.

Pauza za ručak kojeg je priredio Caritas Zadarske nadbiskupije bila je u Lukoranu od 11,30 do 13 sati, a Križni put je završen u 16 sati. Mladi su pošli u 7,30 sati trajektom iz luke u Gaženici, a vratili se u Zadar polazeći trajektom u 17,20 sati.

Otočani su putem kojim su mladi molili, pjevali i u tišini razmatrali, mlade dočekivali s kolačima i napitcima. Na tome, kao i domaćinima Kucelinu i Dokozi, zahvalni su svećenici Šibalić i Mazul te mladi sudionici Križnog puta.

Ines Grbić

Foto: I. Šibalić / M. Dokoza / Mladi

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je svećenicima, redovnicima i redovnicama u Zadarskoj nadbiskupiji Poziv na proslavu Nedjelje Božjeg milosrđa na Forumu u Zadru. Poziv nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

         Draga braćo svećenici i sestre,

u milosnom ozračju Jubilejske godine, kada nas Crkva poziva da obnovimo svoju vjeru, zajedništvo i osobno predanje Bogu, upućujem vam srdačan poziv na središnju proslavu Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji – Nedjelju Božjeg milosrđa, koja će se održati u nedjelju, 27. travnja 2025. godine u Zadru.

Taj događaj želimo živjeti kao izraz duboke zahvalnosti Bogu za nebrojena dobra i milosti koje nam neprestano daruje; kao zahvalu svecima zaštitnicima Zadarske nadbiskupije za baštinu vjere i duhovna dobra koja su nam ostavili i kao poticaj svima koji se u Crkvi, obitelji, društvu i gospodarstvu zalažu za dobro, pravdu i dostojanstvo čovjeka.

Program proslave je sljedeći:

• 16,00 sati – duhovno – glazbeni program na Forumu ispred crkve sv. Marije,
• 17,00 sati – svečano euharistijsko slavlje na trgu ispred crkve sv. Marije, na Forumu,
• nakon Mise – svečana procesija s relikvijama ulicama zadarskog Poluotoka.

Procesija će okupiti predstavnike crkvenih, kulturnih i društvenih ustanova iz cijele Nadbiskupije, a posebno mjesto zauzimaju relikvije svetaca koji se štuju na zadarskom području, koje ćemo nositi u znaku blagoslova i povezanosti Neba i zemlje.

Pozivam vas s posebnom molbom da osobno sudjelujete u ovoj proslavi. Vaša prisutnost, kao i prisutnost svih Bogu posvećenih osoba, ima snažnu duhovnu i pastirsku vrijednost – za narod koji nas gleda, za Crkvu kojoj služimo i za nas same, koji trebamo jedni druge u našem poslanju. Neka to bude dan našeg svećeničkog i redovničkog zajedništva, dan kada ćemo hodati zajedno – ne samo ulicama grada, već u vjeri, bratstvu i zahvalnosti.

Ne smijemo podcijeniti važnost ovakvog susreta. Naš narod pamti i nosi u srcu ono što doživi duboko i zajedno. Neka ovo bude događaj koji će ostati u pamćenju i duši našeg naroda – kao svjedočanstvo žive Crkve koja voli i slavi Boga i svoje svece i daruje nadu.

Stoga vas još jednom iskreno molim: obavijestite svoje vjernike, potaknite ih na sudjelovanje, organizirajte dolazak iz svojih župa i zajednica i dođite vi osobno – kao pastiri koji ne stoje sa strane, već koračaju sa svojim narodom.

Uvjeren da će ovo slavlje donijeti plodove za cijelu Nadbiskupiju, unaprijed vam zahvaljujem na trudu, molitvi i sudjelovanju.

Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

mons.  Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Susret s volonterima u pripremi za središnju proslavu Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji održan je u četvrtak, 3. travnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Volonterima su se obratili don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije u ime Organizacijskog odbora i don Marko Dokoza, član Tehničkog odbora u organizaciji središnje proslave Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji koja će biti na Nedjelju Božjeg Milosrđa, 27. travnja, na Forumu u središtu Zadra.

Među volonterima su članovi različitih zajednica i udruga iz Zadarske nadbiskupije: Obnova u Duhu, Neokatekumenska zajednica, Frama, hrvatski branitelji i drugi.

Vikar Sorić upoznao je volontere s programom događaja koji se održava pod geslom „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“ (Rim 12,17), u duhu poziva pape Franje iz njegove Bule povodom Godine jubileja, s poticajem da se tijekom Jubileja istakne dobro koje postoji u svijetu i među ljudima po različitim stvarnostima njihovog dobrotvornog i profesionalnog djelovanja u Crkvi i društvu.

U tom duhu i kontekstu se i održavaju jubilejski susreti u Rimu na kojima papa Franjo i najviši predstavnici Crkve organizirano susreću različite skupine ljudi, zajednica, predstavnike ustanova i institucija koji su djelatni u različitim službama za dobro drugoga na svim razinama crkvenog i društvenog djelovanja.

Papa Franjo u Buli ističe da „moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem“ (Br. 7). Ta je misao vodila zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića da pokrene inicijativu organizacije toga događaja na kojeg su pozvani doći pripadnici svih razina Crkve i društva koji brinu za dobro ljudi i za opće dobro u Zadarskoj nadbiskupiji.

Uz pojedince i obitelji, na susret su pozvane doći crkvene i civilne zajednice, braniteljske udruge, bratovštine, sestrinstva; kršćanske i religiozne, karitativne i humanitarne, dobrovoljne i profesionalne organizacije; političke i društvene, sigurnosne i obrambene, vojne i policijske, zdravstvene i socijalne, privredne i gospodarske, odgojno – obrazovne i kulturne, znanstvene i istraživačke, medijske, sportske i rekreativne te sve druge organizacije, društva i institucije, bez iznimke i bez obzira na svoje vjersko opredjeljenje, koji kao ljudi dobre volje svojim djelovanjem svijet čine boljim, ljepšim i sigurnijim u životu čovjeka.

U događaju na Forumu koji predstavlja „proslavu mnogoga dobra“, uloga volontera je od velike važnosti za sklad, ljepotu i uredno odvijanje duhovnog predprograma koji počinje u 16 sati, misnog slavlja koje počinje u 17 sati i predvodi ga nadbiskup Zgrablić, a nakon mise slijedi procesija s relikvijama zadarskom rivom, bedemima, oko cijelog Poluotoka.

U procesiji će svećenici nositi relikvijare s relikvijama koje se časte u Zadarskoj nadbiskupiji na razini Nadbiskupije i župa. Takva procesija s relikvijama svetaca zaštitnika održava se prvi put u životu Zadarske nadbiskupije i u njenoj povijesti. Relikvije svetaca zaštitnika stoljećima se časte u Zadru u crkvama, uz blagdane svetaca, ali nikad nijedan blagdan i prigoda u redovitosti svoje crkvene, liturgijske proslave nisu bili popraćeni i procesijom puka i svećenika kroz grad Zadar s relikvijom ili više relikvija nekog sveca i zaštitnika.

Don Marko Dokoza upoznao je volontere detaljnije s ulogom pojedinih skupina volontera. Predstavo im je plan Foruma podijeljen u četiri sektora za sudionike toga događaja te su volonterima dodijeljeni konkretni zadaci osiguravanja urednosti prostora i tijeka procesije.

U zoni Foruma ispred vanjskog oltara, podno stepenica će biti ministranti koji su pozvani doći iz svih župa Zadarske nadbiskupije, invalidi i VIP uzvanici. Nakon njih, na forumskom prostoru oko crkve sv. Donata koji se naziva Poljana sv. Ivana Pavla II. će biti članovi KUD-ova u narodnim nošnjama te pripadnici različitih zajednica i udruga koji se pozivaju doći odjeveni u svoje specifične uniforme koje su njihova radna oprema i prepoznatljivi znak njihovog djelovanja u području kojim se bave: to su  vatrogasci, policajci, pripadnici zdravstvenih službi, koji to žele, pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja i sl. Na južnom prostoru Foruma će biti označena dva polja za sve ostale vjernike sudionike.

Na kraju susreta volonterima se obratio i službenik iz Policijske uprave zadarske, koji je istaknuo bitne aspekte toga događaja iz policijske perspektive i na što treba osobito obratiti pozornost u osiguravanju discipliniranoga tijeka toga okupljanja na kojem se očekuje više tisuća sudionika iz svih krajeva Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: Marko Dokoza

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je vjernicima laicima i svim ljudima dobre volje u Zadarskoj nadbiskupiji Poziv na proslavu Nedjelje Božjeg milosrđa na Forumu u Zadru. Poziv nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre u vjeri, dragi ljudi dobre volje,

u Jubilejskoj godini, kad nas Crkva poziva na obnovu vjere, zajedništva i predanosti Bogu, srdačno vas pozivamo na središnju proslavu Jubilejske godine Zadarske nadbiskupije – Nedjelju Božjeg milosrđa, u nedjelju, 27. travnja 2025. godine u Zadru.

To slavlje će biti znak naše zahvale Bogu za sve primljene milosti, znak zajedništva sa svecima zaštitnicima Zadarske nadbiskupije i ohrabrenje svima koji se svakodnevno zauzimaju za dobro, pravdu i dostojanstvo čovjeka – u obitelji, Crkvi, društvu i radu.

Ujedno, to okupljanje i molitvena proslava žele biti i priznanje te javna zahvala svima koji u svojoj svakodnevnici čine dobro – u osobnom životu, u obitelji, na radnom mjestu, u zajednici.

To okupljanje i proslava žele biti priznanje i javna zahvala svima koji doprinose općem dobru svojim poštenjem, brigom za bližnje, zauzetošću, jednostavnošću, svojim primjerom i tihom, ali postojanom vjerom i altruizmom. Želimo da se i oni prepoznaju u ovom slavlju – kao dionici Crkve koja živi, moli se, zahvaljuje i nada se.

Program proslave:

U 16,00 sati: duhovno – glazbeni program na Forumu, ispred crkve sv. Marije

U 17,00 sati: svečano misno slavlje na trgu ispred crkve sv. Marije, na Forumu

Nakon Mise – procesija s relikvijama svetaca ulicama zadarskog Poluotoka.

Relikvije naših zaštitnika i svetaca koje se časte u Zadarskoj nadbiskupiji ćemo nositi u procesiji kao znak vjere, blagoslova i povezanosti Neba i zemlje. To će biti snažan znak zajedništva čitave Nadbiskupije – vjernika, obitelji, župnih zajednica i svih ljudi dobre volje.

Iz ove proslave nitko nije isključen. Pozvani su svi – djeca i stariji, mladi, obitelji i pojedinci, bolesni i zdravi, osobe s invaliditetom, hrvatski branitelji, oni koji redovito sudjeluju u životu Crkve, ali i oni koji su možda od nje udaljeni.

Ovo je dan za svakoga – dan otvorenih vrata milosrđa, zahvalnosti i zajedništva!

Pozivamo vas da osobno sudjelujete i potaknete i druge da dođu. Vaša prisutnost ima smisao – pred Bogom, pred Crkvom i pred svima koji traže i žive nadu, koji čine i žele činiti dobro. Hodajmo zajedno u vjeri i zahvalnosti.

Neka ovaj dan bude živo svjedočanstvo naše vjerničke ljubavi i zajedništva, naše želje da želimo i nadalje činiti dobro.

Vidimo se u Zadru, na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja 2025. Godine Gospodnje!

Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

mons.  Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup

Dan molitve i zahvale za Franjevačku provinciju sv. Jeronima obilježen je u nedjelju, 30. ožujka u crkvi sv. Frane u Zadru, misnim slavljem sa svečanim Tebe Boga hvalimo koje je predvodio fra Domagoj Runje, generalni vizitator Provincije.

Misa je bila zahvala za približno osam stoljeća dugu povijest Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru koja je najstarija franjevačka provincija na hrvatskom prostoru. Gvardijan iz njihovog zadarskog samostana postao je prvi papa franjevac, papa Nikola IV. u 13. stoljeću.

Iz te Provincije potječu bl. Jakov Zadranin, fra Ivo Peran, skladatelj poznate tzv. Peranove mise koja se najviše pjeva u puku, fra Bernardin Škunca i brojni drugi eruditi, teolozi i mistici. Devetorica franjevaca te Provincije su ubijeni kao žrtve komunista nakon Drugog svjetskog rata, a brojni su bili zatvarani i proganjani.

Na Uskrsni utorak, 22. travnja, Provincija sv. Jeronima mijenja svoj status u kustodiju ovisnu o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

„Postoje određene emocije, pa i tužne emocije, što ta institucija kao takva prestaje postojati. Na Uskrsni ponedjeljak u Zadru će biti kapitul koji će započeti kao kapitul Provincije, a završit će kao kapitul kustodije. To je niža administrativna razina. Razlog zbog kojeg se to događa nije misteriozan. Radi se o tome da je fratara sve manje i jednostavno ne mogu biti, nema ih, nema nas, da budemo na svim onim mjestima u kojima smo kroz povijest bili.

I onda se te prisutnosti trebaju reducirati – a mi tražimo da to bude evanđeoski način, da to bude po Božjoj volji, da iz toga nešto i iščitamo, da čujemo neku poruku, da uočimo znak koji nam Bog u svemu tome šalje i da taj znak bude evanđeoski, a to znači da to bude Radosna vijest“, rekao je Runje.

Prispodobu o povratku izgubljenog sina i milosrdnog oca u navještenom evanđelju, Runje je primijenio na situaciju te Provincije, razmišljajući u čemu bi u novonastaloj situaciji fratri mogli vidjeti radost, evanđeosku poruku.

„Mi koji se nazivamo braćom, čak se nazivamo Manjom obraćam, želeći reći kako smo maleni, ponizni i skromni, imamo, naravno, i svojih mana. I to u našim međusobnim odnosima. Kao što je otac iz prispodobe razdijelio svojim sinovima imanje, i mi smo raspoređeni po svijetu i u Hrvatskoj. Svatko ima svoje, samostan u Zagrebu, Zadru, Splitu… Sve je to nekako podijeljeno, raspodijeljeno. Ali, u svemu tome izgleda da smo se jedni od drugih udaljili. Da smo se možda previše jedni s drugima uspoređivali. Da smo se možda previše jedni smatrali boljima od drugih, barem brojnijima od drugih.

I u toj našoj bratskoj razdvojenosti, ja sam uvjeren da nas naš nebeski Otac kao braću želi povezati, ujediniti – pa ako se to događa i na ovakav način koji nam zapravo nije drag. Jer, svi bismo bili sretni i zadovoljniji, pa i vjernici, da je drugačije“, istaknuo je Runje.

Podsjetio je da su vjernici uvijek bili tužni kad su franjevci napuštali njihove župe i samostane, čak su i protestirali. „Ali, ne možemo fratre izvući iz neke pričuve i negdje postaviti“, rekao je fra Domagoj.

Runje smatra da ih Bog poziva da žive zajedno kao braća, da se raduju jedan drugomu i da jedan drugomu opraštaju, da se raduju ako se nađe netko tko se malo izgubio. „U prispodobi je bio izgubljen mlađi sin, a otac je starijega nagovarao da se pridruži radosti zbog povratka mlađeg brata.

Zadarska provincija je neusporedivo starija od zagrebačke, pa je, čini se, otac pozvao stariju braću da se pridruže mlađoj. Ali, ima i srednji brat. Vjerujem da će se jednog dana i on pridružiti“, poručio je Runje, misleći pritom na svoju splitsku provinciju.

Razmatrajući navješteno evanđelje, Runje je podsjetio na biblijsku riječ: „Bog hoće da se svi ljudi spase“.

„AIi to što Bog hoće, ponekad se čini da mi ljudi nećemo. Nekada naše ponašanje i stavovi izgledaju kao da mi ne želimo da se svi ljudi spase, kao da ne želimo da budu nađeni oni koji su izgubljeni. Na taj način razmišljali su pismoznanci i farizeji koji su Isusu prigovarali zašto se druži s grešnicima, čak s njima i blaguje, što je njima bilo nepojmljivo“, rekao je fra Domagoj. U tom kontekstu, Isus je farizejima pripovjedio tri prispodobe: o izgubljenoj ovci, drahmi i sinu, a sve imaju istu poruku.

„Kada pastir ima sto ovaca, a jednu izgubi, bezbrižno ostavi 99 ovaca i ide u potragu za jednom izgubljenom. Kad je nađe, bude radostan jer je našao svoju izgubljenu ovcu. Druga je o ženi koja je imala deset drahmi. Izgubljena ovca i drahma nisu vrjednije od ostalih ovaca ni drahmi, ali, ako nema one jedne izgubljene ovce, radost pastira nije potpuna, kao što ni radost žene koja je izgubila jednu drahmu nije potpuna, ako ih nema sve na broju“, rekao je fra Domagoj.

Razmatrajući navješteno evanđelje o prispodobi o ocu koji je imao dva sina, Runje je rekao da je otac iz prispodobe slika nebeskog Oca koji želi biti otac mlađem i starijem sinu.

„Otac je primio mlađeg sina, potrčao mu je ususret. Sin je rekao da je sagriješio protiv neba i pred njim i nije dostojan zvati se njegovim sinom. Ali, nije uspio reći da ga primi kao jednog od svojih najamnika, jer mu otac nije dao da to kaže. Ne želi ga primiti kao najamnika, nego ga želi primiti kao sina. Kao što je potrčao ususret izgubljenom sinu koji se vraćao kući, otac izlazi iz kuće ususret i starijem sinu, da se i on veseli zbog svoga brata“, rekao je fra Domagoj, istaknuvši: „Radost Očeva će biti potpuna kad se oba njegova sina budu zajedno radovali u kući Očevoj“.

Molitva zahvale Bogu za Provinciju

Na kraju mise, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, u ime cijele Provincije, „u ime sve pokojne i žive braće“, za oltarom je pročitao Molitvu zahvale Bogu za provinciju u kojoj franjevci zahvaljuju Bogu za približno osam stoljeća djelovanja Provincije, „prepuštajući Bogu vodstvo njihovog života i povjerenih duša“, najavio je čitanje molitve autor njenog teksta, fra Pavle Ivić, tajnik Provincije.

Tekst molitve glasi:

„Svevišnji Gospodine dobri, tebi pripada naša hvala za duga stoljeća naše Provincije. U ovom svetom i povijesnom trenutku, molimo te da primiš naše iskrene molitve i zahvale za sva primljena dobročinstva kroz dugih sedam stoljeća djelovanja naše provincije.

Provincija je našoj franjevačkoj braći bila poput majke, bila je sve. Kroz različita povijesna razdoblja mijenjala je svoje granice i način upravljanja, ali tvoja je milost sve to pratila i pomagala.

Tvoja je očinska dobrota htjela da na našoj hrvatskoj obali tvoj vjerni narod čuje Radosnu vijest spasenja od samog tvoga sluge Franje Asiškoga koji je našem hrvatskom narodu ostavio svoje vjerne sinove i kćeri, kao i vjernički život po evanđeoskim savjetima u siromaštvu, čistoći i poslušnosti tebi, Trojedini i tvojoj svetoj Crkvi. Narod je ubrzo zavolio našu braću i njihov skromni način života. Tako smo svi nastojali nasljedovati tvoje sveto siromaštvo i jednostavnost.

Naša su braća stijegom vjere čuvala ognjište svoga naroda. Propovijedali su stoljećima da si ti Bog koji čudesa stvaraš i da ljubiš svoj hrvatski narod.

Našem je narodu ova Provincija omogućila obrazovanje i postala škola vjere koja je tvoje vjernike osposobljavala za navještavanje.

Kroz ratne strahote, braća su molitvom i nadom bdjeli nad tvojim stadom i čuvali baštinu svoga naroda do dana današnjega. Mnoga su braća živjela svetim i samozatajnim životom. Mnogi su radeći svojim rukama i talentima zadužili sve nas danas da vjerujemo u tvoju Providnost koja sve obnavlja.

Zato te molimo, našoj pokojnoj braći oprosti grijehe i uvedi ih u zbilju svoje vječne ljubavi u kojoj kraljuje potpuno veselje. Nagradi njihov trud i budi blagoslovljen u njima.

Molimo te da blagosloviš braću koja sada žive i djeluju u Provinciji. Blagoslovi svoje malo stado i smiluj se, osobito našoj starijoj i nemoćnoj braći. Oprosti nam sve što loše učinismo i daj da ti ustrajno služimo u vjernosti i ljubavi.

Blagoslovi naš oblik služenja i neka nas sve prati tvoja milost koja sve obnavlja. Vapimo i molimo, sjeti se ove zajednice koju si davno stekao. Razvedri lice svoje milosno i obnovi nas. Hvala ti, dobri Oče, na tvojim milostima i hvala ti na našoj Provinciji. Sve predajemo sada u tvoje svete ruke i neka se u svemu vrši tvoja presveta volja po Kristu Gospodinu našem. Amen“.

Samostani cijele Provincije organizirali Dan molitve i zahvale

Šanko je zahvalio vizitatoru Runji što je s franjevcima prošao gotovo cijeli proces, kao i „na njegovoj mudrosti, nenametljivost i mirnoći“. „Fra Domagoj je taj treći brat, splitska provincija. Vidjet ćemo kako će to biti u budućnosti, ali svi smo mi sinovi sv. Franje, stvoreni smo i da budemo jedni s drugima“, rekao je Šanko. Zahvalio je i fra Pavlu na lijepoj organizaciji toga događaja, kao još jednom izrazu Ivićeve ljubavi prema Provinciji. U ime Provincije, fra Pavle je zahvalio vjernicima što ih prate molitvom.

Na kraju mise, fra Pavle je u pratnji Tomislava Pehara za klavijaturom otpjevao autorsku duhovnu pjesmu koja potiče na ohrabrenje za obnovljenu Provinciju, za koju će se snimiti i video spot.

Misi je prethodilo Klanjanje u zahvali Bogu na svim milostima i molitvi da ih obnovi i pomogne na putu restrukturiranja, a zatim je bila pjevana Večernja molitva s narodom.

Brojni franjevci kroz stoljeća djelovali su na području Zadarske nadbiskupije; sada djeluju u Samostanu sv. Frane i u župi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru. U tu nedjelju su samostani na razini cijele Provincije organizirali molitveni dan zahvale, zajedničku molitvu i misu u zahvali Bogu za Provinciju.

Taj dan je i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda u svojim samostanima organizirala molitvu za novu razinu njihovog franjevačkog zajedništva.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Kip dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića, rodom iz Preka na otoku Ugljanu, postavljen je u novouređenom parku na lokaciji Magazin u Preku.

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je kip u nedjelju, 30. ožujka, na svečanosti otkrivanja kipa, nakon što je u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku mons. Puljić predvodio misno slavlje. Nakon mise, nadbiskup, svećenici i puk uputili su se u procesiji od crkve prema Magazinu na svečano otkrivanje kipa.

Jure Brižić, načelnik Općine Preko je inicijator postavljanja kipa koji je tu ideju predstavio javnosti 2023. godine, za vrijeme održavanja znanstvenog skupa ‘U križu je spas’ o biskupu Marčeliću u Preku. Brižić je istaknuo da je “podizanje kipa mala zahvala u odnosu na sve što je biskup Marčelić dao nama, rodnom Preku i Dubrovačkoj biskupiji”.

Lokacija Magazin za postavljanje kipa određena je jer je i sâm Marčelić pisao o Magazinu i volio se tu zaustaviti. „Pitaju nas zašto smo kip postavili na Magazinu, a svi koji su čitali knjižicu biskupa Marčelića o Preku sjećaju se da je on prošao Prekom jednog lijepog sunčanog dana, od Zanovih do Martinovih. Kad je opisivao ladanjske kuće, zaustavio se na Magazinu i pisao o njemu. Ali, ima još nekoliko poveznica: tu je stara crkva Gospe od Ružarija u kojoj se krstio, pričestio i upoznao Boga, druga poveznica je Uljarna, a biskup je poticao Prečane na njeno osnivanje i treće je pogled na Školjić. Ali, još je važniji od toga njegov pogled na svijet, među ljude, jer biskup Marčelić je bio vizionar, bio je otvoren prema svima“, rekao je Brižić.

Mons. Puljić je istaknuo da je Marčelić za Dubrovačku biskupiju bio uistinu blagodat i blagoslov. „Učinio je jako puno kao biskup u 34 godine, bio je strateg koji je znao razmišljati, činiti i stvarati. Dubrovnik i danas živi od onoga što je on u 34 godine učinio, osobito na odgojnom, karitativnom i povijesnom planu“, rekao je mons. Puljić, poručivši Prečanima da mogu biti „ponosni na takvog sina“ i da mu je drago da su mu na taj način pokazali osobitu zahvalnost. Pogled s toga mjesta „ide i do Zadra, gdje je kao profesor i rektor također imao važnu ulogu“, rekao je mons. Puljić.

Kip je izradio akademski kipar Ivan Fijolić. Istaknuo je da “zadatak  izrade kipa nije bio lagan, s obzirom na veličinu i značaj Marčelića“ kojega je trebao prikazati. „Dva mjeseca sam se borio s glinom, a najviše sam promišljao o položaju ruku i nadam se da sam uspio“, rekao je Fijolić koji je prije 13 godina prvi put bio u Preku te je s oduševljenjem prihvatio ponudu da izradi kip.

O biskupu dr. Josipu Marčeliću (23. ožujka 1847., Preko – 31. kolovoza 1928., Dubrovnik) govorio je prof. dr. Robert Bacalja sa Sveučilišta u Zadru.

Marčelić je bio istaknuti dubrovački biskup poznat po karitativnom radu, ekumenskim nastojanjima i dubokoj ljubavi prema rodnom Preku. Doktorirao je u Beču. Dubrovački biskup bio je od 1894. do 1928. godine. Tijekom svoje službe, Marčelić je bio glavna podrška i pomoć bl. Mariji Petković u osnivanju Družbe Kćeri Milosrđa. Na njegov poticaj, Petković je 1920. utemeljila Družbu, a Marčelić je pratio rad Družbe i pružao joj duhovnu i materijalnu potporu.

Njegova ekumenska nastojanja očitovala su se u zalaganju za jedinstvo među ljudima, promicanju međusobnog razumijevanja i suradnje unutar Crkve i šire zajednice. Bio je poznat po svojoj plemenitosti, ljubavi i nesebičnosti te je devet puta obišao sve župe u Dubrovačkoj biskupiji, u svakoj ostajući više dana i za svakoga imajući lijepu riječ.

Unatoč svojim obvezama, Marčelić je zadržao duboku povezanost s rodnim Prekom. Njegova ljubav prema rodnom mjestu očitovala se kroz trajnu povezanost i brigu za njegov napredak. Nakon smrti, prema vlastitoj želji, pokopan je u novoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku, gdje se u lijevoj pokrajnjoj lađi crkve nalazi njegov grob.

Doprinos biskupa Josipa Marčelića ostavio je dubok trag u crkvenoj i društvenoj zajednici, a njegova djela i danas služe kao nadahnuće za karitativni rad, ekumensko djelovanje i ljubav prema zavičaju.

Podizanje kipa i rekonstrukciju parkića na Magazinu financirala je Općina Preko, a radove su izveli djelatnici općinske komunalne tvrtke ‘Obala i parkovi’. Udruga žena Luzor i POU Dom na žalu organizirali su mali domjenak na Magazinu.

Iz propovijedi mons. Puljića: Marčelić – suutemeljitelj Družbe Kćeri Milosrđa

Razmatrajući navješteno Evanđelje četvrte korizmene nedjelje o povratku izgubljenog sina, nadbiskup je rekao da je to „prispodoba o milosrdnom ocu“. „Luka je cijelo petnaesto poglavlje svoga evanđelja posvetio temi milosrđa, pa piše o izgubljenoj ovci, pronađenoj drahmi te o izgubljenom sinu. Iz konteksta se može nazrijeti kako je Isus to ispričao radi ‘carinika i grješnika’ koji su zaglibili u grešnom životu, kao i radi ‘farizeja i pismoznanaca’ koji su sebe jedino ‘smatrali ispravnima i pravednima’. Jedni i drugi su dobro razumjeli da Isus o njima govori, pa su mrmljali, prigovarali i već tada počeli razmišljati i planirati kako Isusa „ukloniti iz svoje sredine“. On se, međutim, nije pred njima branio, već je nastavio „ići na periferije“, kako neumorno ponavlja papa Franjo, gdje je tražio „izgubljene i odlutale“. Nije se umarao tumačiti kako je Sin Čovječji došao zvati grešnike, a ne pravednike“, rekao je mons. Puljić.

„Prispodobom o milosrdnom Ocu Isus objašnjava kako njegov nebeski Otac ne „prijeti podignutom batinom, nego grli objema rukama“. To je Otac koji ljubi, a ne šamara; Bog kojemu je grešnik povratnik najveća radost. Jer, pravednici su ionako Božji ukućani. A povratnici pokajnici njegovo su najveće veselje“, rekao je nadbiskup, potaknuvši na zahvaljivanje Bogu što pripadamo kršćanskom svijetu i kulturi koja pomaže stvarati ozračje dobrote, milosrđa, praštanja, ljubavi i nade.

„U takvom ozračju kulture i mentalnog sklopa, rodio se u Preku veliki dubrovački biskup Josip Marčelić koji je nakon višegodišnje profesorske i rektorske službe u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru imenovan 1894. biskupom u Dubrovniku gdje je ostao 34 godine kao najdugovječniji biskup.

Uz osobitu brigu za glagoljicu, održao je sinodu 1900. g. i 1901. g. pokrenuo List Dubrovačke biskupije koji je izlazio mjesečno te bio suutemeljitelj družbe ‘Kćeri Milosrđa’ s mladom djevojkom Marijom Petković. Ta ženska redovnička zajednica (osnovana 4. 10. 1920.) će se osobito brinuti za siromahe, za „tu probranu braću raspetoga Gospodina“. Tako je nazivala siromahe Marija koju je sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženom u Dubrovniku, 6. lipnja 2003. g., rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je čestitao načelniku Općine Brižiću sa suradnicima što su svom vrijednom sumještaninu i zaslužnom dubrovačkom biskupu podigli kip u njegovom rodnom mjestu. „On je kroz 34 godine svoje biskupske službe u Dubrovniku učinio puno dobrih stvari na humanitarnom i odgojno -obrazovnom polju. Bio je svjestan kako u društvu ima previše „svađe i nezdravog rivalstva“. Stoga je smatrao važnim da svećenici i vjernici imaju obvezu živjeti „utopiju brat­stva i mira, slobode, ljubavi i pošto­vanja“. Osnovao je „Biskupsko sjemenište“ i „Svećeničku književnu družbu za izobrazbu klera“ (1904.). Obnavljao je bratovštine preko kojih su se vjernici aktivno uključivali u život župe i tako doprinosili vjerskom, kulturnom, gospodarskom i  društvenom životu zajednice.

Znao je da se bratskim služenjem „ostvaruje Kristov program: „Bijah gladan i dadoste mi jesti, žedan i napojiste me, putnik bijah i primiste me“ (Mt 25, 35-36). Zato je utemeljio nekoliko humanitarnih institucija: „Dječje zaklonište“, „Pučku kuhinju“, „Stanak Sv. Vlaha“, „Sirotinjsko vijeće“ i „Javnu dobrotvornost““, podsjetio  je mons. Puljić na djelovanje biskupa Marčelića.

U događaju je sudjelovala i s. Mirjam Gadža, provincijalna predstojnica Družbe Kćeri Milosrđa i redovnice s. Viktorija Gadža i s. Albina Kršlović iz te Družbe.

Andrina Luić / I. Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Andrina Luić

Prigodom 20. obljetnice preminuća sv. Ivana Pavla II., svetu misu u Bazilici sv. Petra u Vatikanu predvodio je kardinal Pietro Parolin u srijedu 2. travnja 2025. Na misnom slavlju sudjelovali su kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup u miru i mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru.

U propovijedi na misnom slavlju kardinal Parolin podsjetio je na “njegovu strastvenu ljubav prema Kristu” i “neumorno služenje miru” s apelima i upozorenjima, od kojih su mnogi “nažalost ostali neuslišani, kao što se događa i s velikim prorocima.”

Osvrćući se na posljednje trenutke pape Ivana Pavla II. prije dva desetljeća, kardinal Pietro Parolin podsjetio je na slike Pape kako grli križ tijekom križnog puta, njegov tihi uskršnji blagoslov s prozora koji gleda na Trg svetog Petra i golemo mnoštvo koje se okupilo da se oprosti od svog pastira.

Referirajući se na tekst Ivanova evanđelja, kardinal Parolin je razmišljao o vjeri Ivana Pavla II., rekavši da ga je ona održala u “nepokolebljivoj misiji i vodila da se suoči s izazovima s iznimnom hrabrošću i vjernošću. Poniznost njegova života pred Bogom bila je temelj njegova neustrašivog svjedočenja istine, njegove nepokolebljive obrane ljudskog dostojanstva i njegova neumornog naviještanja Evanđelja.”

Vatikanski državni tajnik osvrnuo se i na Papinu povijesnu ulogu u Velikom jubileju 2000. godine. “Za Ivana Pavla II. Krist je bio središte povijesti i on je pozvao svijet da ponovno otkrije svoje značenje u svjetlu Otkupitelja”, naglasio je kardinal Parolin.

Propovjednik je završio molbom za zagovor Ivana Pavla II., ponavljajući riječi pape Benedikta XVI. tijekom mise zadušnice prije 20 godina: “Blagoslovi nas, Sveti Oče Ivane Pavle II.! Blagoslovi ovu hodočasničku Crkvu nade, ovo ranjeno čovječanstvo u potrazi za svojim dostojanstvom i pozivom da može ponovno otkriti milosrđe i ljubav Božju.”

U pratnji kardinala Bozanića i mons. Puljića bili su vlč. Tomislav Hačko, kardinalov tajnik i vlč. Petar Belina, župni vikar u župama Tijela Kristova u Sopotu te sv. Mateja apostola i evanđelista u Dugavama. Na misnom su slavlju sudjelovali i drugi svećenici iz Hrvatske koji su na studiju i službi u Rimu.

Tekst i foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Bogoslov Ante Nimac primljen je u kandidaturu za svete redove đakonata i prezbiterata Zadarske nadbiskupije u nedjelju, 30. ožujka, za vrijeme misnog slavlja koje je u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je čestitao Anti na „dosadašnjem putu, na njegovoj otvorenosti Božjem pozivu, na koracima koje je učinio s pouzdanjem i vjerom“. Izgovaranje njegovog ‘Da’ pred Crkvom je „početak dubljeg, osobnog oblikovanja“ te ga je pozvao da marljivo studira, produbljuje spoznaju vjere kako bi postao sve veći Kristov prijatelj i napredovao u krepostima poniznosti, čistoći srca, poslušnosti, revnosti, blagosti i ustrajnosti u molitvi. Mons. Zgrablić je poželio da Antino srce raste u sličnosti s Kristovim, a zajednica da ga prati molitvom.

Nadbiskup je istaknuo da se taj čin događa u župi Privlaka gdje je prije 80 godina mučenički stradao privlački župnik Eugen Šutrin, u vjernosti Bogu i gorljivošću za spasenje duša. „Izveli su ga navečer, 26. studenog 1945. iz župnog ureda, pod izgovorom da ide podijeliti bolesničko pomazanje, a ubili ga – ne zato što je nešto skrivio ili nekome nešto loše učinio, nego samo zato što je bio dobri pastir, svećenik po Kristovom srcu. Ubili su ga iz mržnje prema vjeri koju je odvažno svjedočio i živio. Njegova smrt i danas svijetli kao svjedočanstvo i kao izazov. I dok se jedan novi mladić stavlja na put prema oltaru, osjećamo povezanost svetih kroz vrijeme“, rekao je nadbiskup. Poželjevši da Antu nosi don Eugenov primjer vjere koja ne traži sigurnost, nego vjernost, nadbiskup je pozvao na molitvu za nova duhovna zvanja i za bogoslova Antu, „da ustraje i postane svećenik po Božjem srcu“.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o milosrdnom Ocu i dvojici sinova, nadbiskup je rekao da je to prispodoba o Bogu koji nikada ne odustaje. „U njoj ni jedan sin nije uzor vjere. Mlađi sin traži slobodu bez povezanosti s Ocem. Gubi sve, pa i sebe. Stariji sin ostaje fizički kod kuće, ali je srcem daleko. On ne ljubi ni Oca ni brata, nego mjeri. Otac je pravi protagonist, slika Boga i uzor vjere“, rekao je mons. Zgrablić, navodeći osobine oca: ima srce koje prašta,
ne čeka ispriku i ne postavlja uvjete. „Bog ne traži savršene riječi, nego srce koje se vraća. I On prvi izlazi“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Otac se veseli dobru drugih. Slavlje za povratak mlađeg sina nije znak nepravde, nego ljubavi. On se veseli dobru, raduje obraćenju, slavi povratak. Pozvani smo naučiti se ne uspoređivati, nego slaviti dobro u drugima“, potaknuo je nadbiskup. Otac je blizu onima koji ne razumiju, ne odbacuje starijeg sina zbog nerazumijevanja i ne odustaje. „Otac čeka. Nosi čežnju u srcu. Kad sin dolazi, On ne pita ‘zašto’, nego grli. To je slika Boga koji nikada ne kaže: ‘Za tebe je kasno’. Otac ljubi besplatno, bez kalkulacije i mjere. Ljubav nije nagrada, nego početak. Otac ljubi jednoga i drugoga sina. I ne prestaje ljubiti, čak i kad ne razumiju. Ta ljubav nas mijenja“, poručio je nadbiskup. Rekavši da je to „poziv roditeljima, djeci, svećenicima, zaručnicima, katehetama, onima koji traže i koji se vraćaju.“, mons. Zgrablić je potaknuo da se u tome svi vježbamo i napredujemo.

Nakon propovijedi, Nimac je pristupio ispred oltara i nadbiskupa rekavši ‘Evo me’, na poziv „da ustane“ kao kandidat za svete redove. Nadbiskup je rekao kako su pastiri i učitelji koji su odgovorni za Antinu izobrazbu i oni koji ga poznaju, dali o njemu „dobro svjedočanstvo“ i Crkva ga s povjerenjem prihvaća. „Hoćeš li odgovoriti Gospodinovom pozivu i svoju pripravu tako privesti kraju, da postaneš prikladan za službu Crkvi što će je u svoje primiti u Svetom redu“, pročitao je mons. Zgrablić iz Obrednika, na što je NImac odgovorio „Hoću“. Nimac je odgovorio „Hoću“ i na pitanje nadbiskupa da će Crkvi, Kristovom tijelu, vjerno služiti. „Crkva s radošću prima tvoju odluku, Bog neka dovrši što je u tebi započeo“, rekao je zaključno nadbiskup Zgrablić, a svećenici odgovorili „Amen“.

Ante Nimac rođen je 25. svibnja 2002. u Zagrebu, od oca rodom iz Lišana Ostrovičkih i majke iz Zagreba. Pohađao je sjemenište u Zadru i želi biti na putu svećeništva za Zadarsku nadbiskupiju. Pohađa treću godinu Bogoslovije u Zagrebu.

Nadbiskup je predvodio tu misu kao završni susret s privlačkim vjernicima nakon kanonske vizitacije župe Privlaka. „Pastirski pohod nije samo formalnost – to je životan susret: s vama, vašim licima, vašom vjerom, vašim radostima i pitanjima. U ovom pohodu sastajemo se s angažiranim vjernicima koji svakodnevno svjedoče Evanđelje u župnom, obiteljskom i društvenom životu. Razmatramo i kako se upravlja materijalnim dobrima i vodi župna administracija, no srce pohoda uvijek je zajednička molitva – jer molitva povezuje sve: Boga, pastira i narod“, poručio je nadbiskup privlačkim župljanima te im zahvalio što čuvaju uspomenu na mučenika don Eugena Šutrina i što mole za njegovo proglašenje blaženim.

Uz privlačkog župnika Žarka Relotu, u misi su koncelebrirali vlč. Vlado Razum, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, vlč. Josip Đurin, prefekt zagrebačke bogoslovije, don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. U misi su sudjelovali Antina obitelj i bogoslovi iz Zagreba.

Ines Grbić

PRIVLAKA: Ante Nimac primljen među kandidate za svete redove – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Misno slavlje povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina na obali u Luci na Dugom otoku, u subotu, 29. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Povod korizmenom hodočašću u Luku

Današnje korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije dovelo nas je na Dugi Otok, u Župu sv. Stjepana u Luci, rodno mjesto sluge Božjega don Eugena Šutrina. Uz župnu crkvu, nedaleko njegove rodne kuće, na mjesnom groblju, počivaju i njegovi posmrtni ostaci. Hodočašće se održava u povodu 80. obljetnice njegove mučeničke smrti.

Danas je prigodno na ovom mjestu spomenuti se i jednog važnog događaja iz hrvatske povijesti koji se ovdje svečano obilježavao i prije sto godina. Prije devedeset i devet godina, na obali u Luci, s druge strane ovog zaljeva, sagrađena je crkvica sv. Nikole, koju mještani zovu crkvica sv. Mikule. Ova crkvica podignuta je u povodu tisućite godišnjice početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Na kamenoj ploči crkvice sv. Mikule uklesan je natpis i molitva: „Sagradiše seljani prigodom tisućugodišnjice kralja Tomislava prvoga, na čast sv. Nikole, zaštitnika putnika po moru, u odanost sv. Rimokatoličkoj Crkvi, sve na slavu Boga velikoga, Krista Kralja. Sv. Nikola, čuvaj putnike na moru. Sv. Nikola, čuvaj i povrati nam zarobljenu braću, istarske Hrvate. Luka, na sv. Nikolu 1926.“.

Ove godine obilježava se 1100. obljetnica početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Spomen na krunjenje kralja Tomislava izraz je našeg narodnog identiteta, vjere i zahvalnosti Bogu za dar slobode i opstanka hrvatskog naroda.

Sjećanja na povijesne događaje, danas na osamdesetu obljetnicu mučeničke smrti don Eugena, 100. godišnjicu izgradnje crkvice sv. Mikule i spomen 1100. obljetnice početka Hrvatskog kraljevstva, žele doprinijeti njegovanju i očuvanju našeg identiteta i našeg duhovnog, vjerskog i moralnog temelja.

Braćo i sestre, povijest nije samo zapis prošlih događaja, već i izvor nadahnuća i pouke za sadašnjost i budućnost. Papa Benedikt XVI. istaknuo je važnost sjećanja, rekavši: “Sjećanje na prošlost nužno je kako bismo razumjeli sadašnjost i iz nje crpili snagu za budućnost. Povijest Crkve, njezini sveti mučenici i svjedoci vjere, pokazuju nam put hrabrosti i ustrajnosti, put vjernosti Kristu u svim okolnostima života” (Benedikt XVI., Audijencija, 7. travnja 2008.).

Svjedočanstvo „testis ex visu et auditu“

Ovih tjedana primio sam izuzetno vrijedno i detaljno svjedočanstvo „testis ex visu et oculis“ (svjedok na temelju onoga što je vidio vlastitim očima), kako piše sam Svjedok, o događajima okolnosti smrti don Eugena Šutrina. Evo dijelova iz ovog svjedočanstva od osobe koja je prije osamdeset godina vidjela i čula što se događalo u Privlaci i okolnostima mučeničke smrti don Eugena Šutrina.

„U noći 26. studenog 1945.“, piše Svjedok, „hladnog kasnog jesenskog dana, moja rodna župa Privlaka bila je uzbuđena i prestrašena viješću da je more u Sebačevu izbacilo tijelo svećenika don Eugena, koji je u Privlaku došao za župnika samo šest dana ranije. Imao sam tada nepunih deset godina, ali se sjećam svih detalja koje je moglo doživjeti dijete moje dobi.

S punom odgovornošću“, nastavlja Svjedok, „izjavljujem da sam doista među ostalim ražalošćenim Privlačanima bio `testis ex viso et auditu`! Vidio sam i slušao sam sve što se tog kobnog jutra dogodilo u Privlaci…

… Bio sam zajedno s najbližom rodbinom u blizini župne kuće. Tada nitko nije znao ništa o događaju koji se te noći dogodio, ali svi smo znali za uznemirenost i strah župnikove rodbine koji su prestrašeni, suznih očiju pripovijedali kako se župnik nije vratio sinoć, nakon što su ga dva mladića pozvala da podijeli svete sakramente njihovoj majci koju je, navodno, udario konj kopitom.

U mojem dječačkom sjećanju i danas lebdi slika mladog svećenika,“ piše Svjedok, „koji je tada imao samo 31 godinu života. Te godine 1945. blagdan Krista Kralja padao je … 24. studenoga…

Župljani Privlake su željno očekivali nedjeljnu sv. Misu koju će slaviti naš novi župnik, nakon gotovo skoro godinu dana, kada je Privlaka ostala bez svećenika.

Predšasnik don Eugena Šutrina, don Ante Matacin, naš župnik, uhićen je odmah nakon blagdana Svih Svetih 1944., osuđen na smrt… Pomilovan je 1952. godine…

U mom dječačkom sjećanju … ostala je neizbrisiva slika: glavnom cestom koja spaja Privlaku s Ninom, jedan partizan, s crvenom zvijezdom na kapi, u engleskoj uniformi, sa strojnom puškom na ramenima… vodio je našeg tadašnjeg župnika don Antu u sabirni centar `narodnih neprijatelja` u Nin. Cijela naša obitelj… gledali smo kroz prozor našeg tinela. Strah je vladao u narodu. Bilo je partizana u obližnjim šumama… ali većina Privlačana bila je miroljubiva i domoljubna…. Kuće su većinom bile zatvorene. Svatko je mogao biti optužen za suradnju s `okupatorom`… Ja sam znao da se događaju strašne stvari i da je naš don Ante nevin čovjek…

Župljani su nestrpljivo čekali župnika, jer u povijesti župe još se nije dogodilo da je Privlaka bez svojega župnika. Prvu sv. Misu novi župnik je imao te nedjelje, 24. studenoga…

… Želio sam susresti gospodina župnika i pozdraviti ga. Bio sam i jako znatiželjan. Trčkarao sam oko kuće i gle, naš novi župnik šeta sa sjeverne strane župnoga vrta. Taj susret duboko me se dojmio i slika je i danas pred mojim očima. Sramežljivo, ali s  velikim poštovanjem pozdravio sam s „Hvaljen Isus“. On je zastao, nasmiješio se, prišao prema meni, pogladio me po glavi i zapitao kako mi je ime i koliko imam godina. Odgovorio sam, ali se ne sjećam što je on meni rekao. Sjećam se blagog smiješka, kojega i sada gledam. Bila je subota u poslijepodnevnim satima.

Nedjelja je svanula. Cijelo mjesto tiskalo se u crkvu… Don Eugen je govorio o Kristu Kralju kao kralju svega stvorenja, ali drugačiji kralj, bez sjaja i bogatstva i vojske. Ljudi su bili ganuti njegovim ushitom: Isus je naš Kralj i Spasitelj. Te su se riječi usjekle u moje dječačko pamćenje. Vjernici su s velikim ganućem slušali prvu propovijed novog mladog župnika. Bilo je i suza radosnica. Vladalo je zadovoljstvo i oduševljenje. Govorilo se: „Imamo dobrog i pobožnog župnika i nije više Privlaka bez svoga svećenika…“

Don Eugen je kod nas bio župnik svega 6 dana…

Tmica je bila te hladne noći 26. studenog 1945. Bio je to Veliki Petak za don Eugena, iako je kalendarski bio utorak. Već sutradan, 27. studenog svi smo u Privlaci znali što se zbilo s nevinim Božjim ugodnikom. U ranim jutarnjim satima, dva su Privlačana ribara ugledala mrtvo tijelo svoga župnika u plićaku punte Sebačevo.

Vijest se munjevito proširila. U župnoj kući je već bila zla slutnja, a sada se, poslije ove vijesti, čulo zapomaganje i plač gospođe Marije Vučenović, tete don Eugena… U kući je te večeri bila i Stošica – …, sestra don Ante Matacina. S njim je bila u kući i živjela ugledna i pobožna Chiara Crepsi. Ona je bila prognana iz svoje kuće i našla je utočište u župnoj kući. U klopku ovih stravičnih događanja, spomenuta gospođa je ostala u pozadini, ali je i ona mučenica, jer je opljačkana i potjerana iz svog doma…

U povorci mnoštva Privlačana koje se uputilo prema mjestu gdje je nađeno mrtvo tijelo, bio sam i ja. Stajali smo na mjestu okrutnog ubojstva našeg mladoga župnika. Vidim sada lokvu krvi i dijelove njegove odjeće, što je sve upućivalo da je na tom mjestu prije smrti prethodilo mučenje. Odjednom se pronio glas da je oko 300 m zapadno, u napuštenom poljskom bunaru viđen i župnikov crni šešir. Netko ga je uzeo i odnio prema župnoj kući.

Mrtvo tijelo najprije je uneseno u crkvu.

Događaji su se odvijali filmskom brzinom pa se pronio glas da je ovo okrutno ubojstvo organizirala Stošica Matacin, sestra osuđenog don Ante. Ovu bogohulnu laž pronijela je privlačka partijska ćelija. Masa svijeta krenula je prema župnoj kući. Sličilo je stampedu izbezumljenih ljudi koji nisu mogli shvatiti ovakvu podvalu.

Masa svijeta u isto vrijeme nešto viče, psuje, prijeti, a da se ne zna kome je sve upućeno. Činilo se da je masa našla počinitelja i da se sprema na javni linč. I tada slijedi đavolski prizor. Masa, bolje rečeno, rulja, sve prati… U međuvremenu, netko je doveo seljačka kola koja su već bila pripravljena. Vukao ih je jedan konj. U kolima je bila svezana Stošica Matacin. Ljudi opijeni psihologijom mase pljuju i najgorim porugama prijete jednoj nevinoj ženi koja je, prema uvjerenju dijela rulje, organizirala ubojstvo don Eugena… Već sutra priča se promijenila.

Partija mijenja svoj paklene laži i zasigurno po direktivi više instance optužuju dva mladića i proglašava ih počiniteljima zločina…

Nakon što je časni Ive Surić, crkovinar… u našoj crkvi… obukao mrtvo tijelo našeg župnika u najbolje bijelio misno ruho, tijelo je bilo izloženo u župnoj kući, u župnom uredu. Ja sam vidio“, piše Svjedok, „ovog svetog, mladog čovjeka koji me je pitao za ime, kojega sam ja na Velikoj misi slušao kako propovijeda o Kristu Kralju…

Na glavi“, piše nadalje Svjedok, „bile su rupe puščanog metka. Ljudi su dolazili, škropili blagoslovljenom vodom i glasno molili. U tom tužnom času, na svoj način sam shvatio da su zli ljudi ubili pravednika….“ zaključuje naš Svjedok.

Don Eugen je pokopan ovdje u Luci 29. studenog 1945., uz veliku žalost rodbine, subraće svećenika, mještana i bivših župljana.

Duše su pravednika u ruci Božjoj

Braćo i sestre!

Iz Knjige Mudrosti čuli smo danas riječi: “Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva” (Mudr 3, 1). Božja nam riječ donosi veliku utjehu i snagu u svim okolnostima života. Smrt don Eugena, premda okrutna i nepravedna, nije bila kraj, već prijelaz u vječni život s Bogom. Njegova krv nije prolivena uzalud; ona je postala sjeme iz kojeg raste novi život vjere i zajedništva u Kristu.

Isus nam u Evanđelju po Ivanu govori: “Zaista, zaista, kažem vam: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Don Eugenovo predanje Bogu, njegova ustrajnost u vjeri i spremnost da se po služenju bližnjima ne odrekne Krista ni u teškim i po život opasnim trenucima, upravo su to pšenično zrno koje je palo na tlo, ali su iz njega niknuli nada, ohrabrenje i svjedočanska vjera za sve nas.

Umrijeti kao pšenično zrno i donositi obilat rod ne znači samo podnijeti žrtvu u ekstremnim trenucima, nego svakog dana živjeti svoje poslanje s ljubavlju. Živjeti kao pšenično zrno znači činiti što je Bogu milo, vršiti njegovu volju. Njegova volja je Ljubav koja djeluje u ovom svijetu. Vršiti njegovu volju znači u naše odnose, djela i odluke unositi njegov Duh. Kada živimo svoju vjeru kroz služenje, oprost i suosjećanje, ugrađujemo vječnost u sadašnjost, unosimo Božje kraljevstvo u stvarnost koju dijelimo s drugima.

Ova 2025. godina je Jubilejska godina, vrijeme milosti, milosrđa i oprosta. U tom svjetlu, nije dovoljno prisjećati se samo mučeničke smrti don Eugena, već smo pozvani na opraštanje i pomirenje. Papa Franjo nas neprestano podsjeća na snagu opraštanja. U svojoj propovijedi 7. travnja 2014. rekao je: “Ako ne oprostimo, ne možemo shvatiti Kristovu ljubav. Oprostiti znači osloboditi srce mržnje i otkriti slobodu koja dolazi od Boga”. Pozvani smo, draga braćo i sestre, ne samo na sjećanje, već i na nasljedovanje don Eugena u vjeri, ali i u oproštenju.

Ali, što je oproštenje? Opraštanje nije zaborav niti opravdavanje zla, već svjesna odluka oslobađanja srca od tereta mržnje i želje za osvetom. Oprost je čin ljubavi koji nas čini slobodnima i omogućuje nam da u svome srcu imamo mir. Isus nas je učio moliti: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ (Mt 6,12), pokazujući da je oprost ključan za naše spasenje i odnos s Bogom.

Za kršćanina, oproštenje je put prema unutarnjem miru i obnovi odnosa s Bogom i bližnjima. Ne opraštamo zato što je lako, nego zato što nas Krist na to poziva. Oproštenje donosi oslobođenje, liječi rane i daje snagu za novi početak.

Papa Franjo je 25. travnja 2017. godine, u spomenu na mučenike, istaknuo: “Mučenici nisu poraženi, nego su pobjednici nade. Njihova vjernost jača Crkvu i svjedoči da se ljubav ne može uništiti”. Don Eugenova žrtva nije bila poraz, već pobjeda nade. Njegov život i smrt svjedoče o vjernosti Kristu do kraja, u ljubavi i istini.

Nada u mučeničkoj smrti i progonu

Mučeništvo i progon, premda teški i bolni, nikada nisu kraj za one koji vjeruju. Kršćanska nada nije samo puki optimizam, već povjerenje u Božju vjernost i njegovu pobjedu nad zlom. Mučenici nam svjedoče da smrt nije kraj, nego prijelaz u puninu Božje slave. Njihova žrtva nije uzaludna, već postaje izvor nadahnuća, snage i obnove za Crkvu.

Sveti Pavao nas podsjeća: “U nadi smo spašeni” (Rim 8,24), a ta nada nadilazi svaku ljudsku patnju i nepravdu. Ova Pavlova misao podsjeća nas da spasenje nije samo nešto što se tiče budućeg života, nego je već sada prisutno u nama kroz vjeru i pouzdanje u Boga. Nada nas povezuje s Božjom ljubavlju i obećanjem vječnoga života, a mučenici su najbolji svjedoci te nade. Oni su spremno podnijeli progon jer su znali da Božja pravednost i ljubav imaju posljednju riječ. Progon ne uništava Crkvu, nego je jača, jer je ukorijenjena u Kristu koji je pobijedio smrt.

Zahvala i poziv na molitvu za proglašenje blaženim don Eugena Šutrina

Draga braćo i sestre, zahvaljujem svima koji ste se odazvali na ovo Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su organizirali ovaj važan događaj s puno žara i ljubavi. Zahvaljujem Povjerenstvu za kauzu slugu Božjih Zadarske nadbiskupije na čelu s njegovim predstojnikom, don Filipom Kucelinom, kao i domaćem župniku, don Frani Šindiji i svima koji su s njima surađivali u organizaciji ovog korizmenog hodočašća. Ovo „hodočašće nade“ je znak naše vjernosti Kristu i zajedništva u vjeri. Također, izražavam posebnu zahvalnost svima koji ustrajno mole za proglašenje blaženim sluge Božjega Eugena Šutrina i drugih slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su uključeni u ovaj proces. Neka im Gospodin udijeli snagu i blagoslov u njihovom nastojanju.

Dok danas molimo na grobu sluge Božjega don Eugena, neka nam Gospodin udijeli snagu da budemo svjedoci vjere, nade i ljubavi te uskoro radosno dočekamo uzdignuće don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih slugu Božjih i ugodnika Božjih naše Nadbiskupije na čast oltara.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Stručni skup za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola Zadarske nadbiskupije o temi ‘Zamke suvremenih ovisnosti za život i zdravlje učenika’ održan je u subotu, 29. ožujka, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Skup je okupio oko 60 vjeroučitelja, a organizirali su ga Katehetski ured Zadarske nadbiskupije i splitska podružnica Agencije za odgoj i obrazovanje. Skup je počeo molitvom koju je priredila i predvodila s. Rita Maržić, vjeroučiteljica u Poljoprivrednoj, prehrambenoj i veterinarskoj školi Stanka Ožanića u Zadru.

Pozdravnu riječ i uvod održala je dr. sc. Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk Agencije za odgoj i obrazovanje. Istaknula je da razvoj elektroničkih medija, njihova interaktivnost i veće mogućnosti komuniciranja, uz mnoge prednosti i zanimljiv način učenja, predstavljaju veliki rizik za sve, ali ponajviše za djecu i mlade. Elektronički mediji postali su odgojitelji novih generacija, predstavljaju put do edukativnih, informativnih i zabavnih sadržaja, prenoseći poruke o životnim vrijednostima i aktualnim trendovima. Sve više se uviđa da su postali jedan od glavnih čimbenika socijalizacije mladih naraštaja. Utječu na zauzimanje stavova prema relevantnim društvenim problemima, na kvalitetu komunikacije te sve više socijalizacijski istiskuju školu, obitelj i Crkvu, istaknula je Marunčić.

Mr. sc. don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru, pozdravio je sudionike u ime zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića koji nije mogao sudjelovati zbog predvođenja Nadbiskupijskog hodočašća na Dugi otok. Dražina je prenio poruke nadbiskupa sudionicima skupa. Mons. Zgrablić je zahvalio vjeroučiteljima za predani katehetski rad u školama i župama. „Vaš poziv nije samo posao, nego i poslanje. Vi ste suputnici mladima na putu vjere, nositelji Radosne vijesti u odgojno – obrazovnom prostoru današnjice. Vaš trud, žrtva i kreativnost u vremenu mnogih izazova i preispitivanja, dragocjeni su doprinos rastu Božjeg kraljevstva među nama“, poručio je nadbiskup vjeroučiteljima.

Kao nekadašnji vjeroučitelj u osnovnoj i srednjoj školi te župnoj katehezi, nadbiskup je istaknuo tri naglaska koja smatra ključnima u katehetskom poslanju vjeroučitelja. Na prvom mjestu je svjedočanstvo kršćanskog života, jer „naš život govori više od naših riječi“. „U vremenu kad mladi traže autentičnost i dosljednost, važno je da vaš način života bude odraz evanđeoskih vrijednosti. Najsnažnije sredstvo evangelizacije je kada oni koji poučavaju vjeru žive ljubav, poniznost i strpljivost“, poručio je mons. Zgrablić.

Važno je i stručno, teološko i trajno usavršavanje vjeroučitelja, jer omogućuje kvalitetnu i suvremenu katehezu koja odgovara na pitanja i potrebe djece i mladih. „Uz teološku jasnoću, važne su i didaktičke vještine – znati kako prenijeti sadržaj na razumljiv, zanimljiv i životno primjenjiv način. Dobar kateheta poznaje sadržaj vjere, ali zna i kako ga približiti srcima učenika. Snaga argumenata, jasnoća izraza i kreativna metodika zajedno daju vjerodostojnost vašem radu. U radu s djecom i mladima od velike nam pomoći može biti ispravno i razborito korištenje digitalnih medija“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je i empatijski pristup i blizinu učenicima, jer „kateheza nije samo prenošenje sadržaja, nego i suodnos. Učenici ne pamte uvijek što smo im rekli, ali pamte čitav život kako su se s nama osjećali. Vaša blizina, razumijevanje i otvorenost prema njihovim životnim pitanjima čine vjeronauk prostorom povjerenja, susreta i duhovnog rasta. Vjeroučitelj svojom empatijom živi je i bitni znak Crkve kao majke i učiteljice“, poručio je mons. Zgrablić vjeroučiteljima, poželjevši da ih vodi Krist – Učitelj i Pastir i nadahnjuje snaga Duha Svetoga.

Predavanje o temi „Od medijske ovisnosti do digitalnog minimalizma: Kako učenicima pomoći da odgovorno i zdravo koriste medije?“ održao je dr. sc. Šime Zupčić, vanjski suradnik Sveučilišta u Dubrovniku. U suvremenom digitalnom okruženju mediji igraju važnu i nezaobilaznu ulogu u svakodnevnom životu donoseći brojne pogodnosti, ali i otvaraju vrata različitim rizicima, posebno među djecom i mladima. Zupčić je potaknuo na osvještavanje izazova virtualnog svijeta, važno je ukazati na moguće posljedice digitalnog okruženja te ponuditi strategije za njihovo prepoznavanje i prevenciju. Upozorio je da ovisničko ponašanje na Internetu utječe na fizičko i mentalno zdravlje korisnika, a manifestira se u različitim zdravstvenim, obrazovnim i društvenim aspektima. Prekomjerno korištenje digitalnih medija može izazvati probleme poput kratkovidnosti, pretilosti, anksioznosti, depresije, poremećaja spavanja, rizičnih ponašanja u prometu, sekstanja i seksualnih ucjena te kockanja, upozorio je Zupčić. Odgovor na te izazove je filozofija „digitalnog minimalizma“ koja, ne odbacujući suvremene medije, pomaže uspostaviti ravnotežu u korištenju digitalnih tehnologija i smanjiti njihove negativne učinke.

Predavanje o temi „Dekonstrukcija humanog obrazovanja“ održao je dr. sc. Luka Maršić, stručnjak za ovisnosti na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice u Zagrebu i predsjednik Kluba ovisnika o kockanju. Svijet postmodernih individualnosti, pod utegom utilitarističkih ideja u težnjama dohvaćanja objektivnih koncepta materijalnoga u izgradnji sretne i slobodne osobnosti, pretvara se u koncept patologije i nemogućnost osobnosti u izdržavanju nametnute „objektivne sreće“, isforsiranih potreba i atributnih žudnji, istaknuo je Maršić. Čovjek se u ponuđenoj slobodi kroz tehnološku dostupnost (hrana, kocka, klađenje, razne droge i pomagala koja stvaraju iluziju realnoga i dohvatljivog) ponudio ropskoj svijesti.

Na okruglom stolu o temi „Kritičko promišljanje o moralnosti institucija u konceptima „nevidljivih“ ovisnosti“ sudjelovali su Zupčić, Maršić, Dražina, Anamarija Sović, vjeroučiteljica u OŠ Sukošan i Antonia Ražnjević, mag. psych. u Terapijskoj zajednici Mondo Nuovo. Govorili su s kojim izazovima se susreću u školi glede suvremenih ovisnosti, kako se s njima nose i što škola može ponuditi u smislu organizacije slobodnog vremena i prevencije suvremenih ovisnosti.

Provedena je i evaluacija stručnog skupa, a viša savjetnica Marunčić sabrala je zaključke skupa te zahvalila svima na aktivnom sudjelovanju.

Vjeroučiteljima se obratila i Marijana Dellavia, vjeroučiteljica u OŠ Smiljevac u Zadru u ime don Gašpara Dodića, predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Istaknuvši važnost poslanja učitelja, don Gašpar je podsjetio da ne zaboravljamo učitelje koji su znali utjeloviti znanje koje pamtimo ne toliko po tome što su nas učili, nego po onome kako su nas učili. Ono što vrijedi u formaciji djeteta ili adolescenta nije toliko sadržaj znanja, već prenošenje ljubavi za znanjem, poručio je don Gašpar.

Dodić je istaknuo da stručni skupovi pomažu vjeroučiteljima prisjetiti se i posvijestiti kome su dali svoje povjerenje. Učitelj od njih traži njihovo pristajanje i povjerenje, poistovjećuje se s malenima i u njima je prepoznatljiv, rekao je Dodić, poželjevši vjeroučiteljima da znanje, spoznaje, iskustva i ljubav oduševljeno prenose na djecu i mlade koji su im povjereni.

Sabina Marunčić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: s. Rita Maržić