Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 14. svibnja u crkvi sv. Marije u Zadru. O temi „Pedagogija zajedništva, odgovornosti i praštanja“ izlagala je doc. dr. sc. Dijana Nenadić Bilan koja se bavi pedagoškim savjetovanjem i radionicama te logoterapijom.

Bilan je istaknula kako je sve više potrebno govoriti o pedagogiji zajedništva koja nije jasno utemeljena. Upozorila je na tzv. „pedagošku nemoć“ koja se uočava u nedostatku odgovarajuće suradnje učitelja, roditelja i odgojitelja, a nužna je za pozitivan učinak rasta i sazrijevanja.

Bilan je navela tri načela pedagogije zajedništva: načelo formiranja odnosa (ja – ti – mi), načelo slobode i odgovornosti te načelo praštanja. Prvo načelo temelji se na definiciji samoga bitka. Čovjek je biće u odnosu prema drugome i prema Bogu, on je ono što jest zahvaljujući svima s kojima je imao prilike doći u odnos. Pritom je istaknula i razliku između mase i zajedništva, naglasivši kako masa ne trpi osobnost te oduzima odgovornost i slobodu.

Drugo načelo odnosi se na čovjekovu slobodu koja nije apsolutna, ne lebdi slobodno u zrakopraznom prostoru, već ima i određene uvjetovanosti, tzv. „hvatišta“ za slobodu. Slobode nema bez odnosa. Odgovornost čovjeka odnosi se na njegovu jedinstvenost. Također, svaki čovjek postoji kao odgovor na situacije u kojima živi. Čovjek je biće odgovora i u tom odgovoru leži njegova odgovornost.

Tumačeći drugo načelo, Bilan je navela misli Viktora Frankla koji je rekao da život ima karakter pitanja, a naša egzistencija karakter odgovora. Načelo praštanja vezano je uz život u zajednici koji traži puno prihvaćanja u različitosti, sposobnost rješavanja problema, kvalitetnu komunikaciju. To je prigoda za osobni rast.

U realizaciji zajedništva nailazimo na brojne probleme: usamljenost ljudi, krizu smisla, utjecaj medija, funkcioniranje obitelji. U suvremenom društvu na vrhu piramide je samopotvrđivanje, sve je usmjereno autocentrično, a zanemareni su odnosi. Istraživanja pokazuju da se svaka peta osoba u Hrvatskoj osjeća usamljeno. Ljudi žive u egzistencijalnom vakuumu, a mediji utječu na osobe tako da na njih vrše pritisak da sebe poistovjete i usklađuju se sa vođama na platformama. U obiteljima je velik broj rastava, a radno vrijeme odvlači ženu od uloge majke u obitelji, rekla je Bilan.

U drugom dijelu predavanja, predavačica je govorila o preventivnom djelovanju na temelju logoterapijskog pristupa. Navela je osnovne karakteristike logoterapije, čiji je utemeljitelj bio austrijski liječnik Viktor Frankl.

U logoterapiji se polazi od smisla, na čovjeka se gleda kao na jedinstveno biće. Logoterapija je usmjerena na zajedništvo, jako naglašava slobodu volje i odgovornosti te navodi vrijednosti koje nam pomažu u definiranju smisla. Frankl nije volio upotrebu riječi „liječenje“, već je želio da to bude preventivno njegovanje zdrave zajednice. Bilan je istaknula kako je nju osobno oduševila logoterapija, jer uključuje i duhovnu dimenziju.

Ukratko je izložila sustav vrijednosti u logoterapiji kojeg se može podijeliti u tzv. tri stupa: vrijednost darivanja, vrijednost primanja i vrijednost stava. Prva se odnosi na to da živimo za nekoga, druga da živimo od drugih, od Boga, a treća vrijednost je iznad primanja i davanja te ju je teško ostvariti, jer nema veze s ugodom.

Zatim je pojasnila koji su uvjeti za razvoj zajedništva. Moramo imati volju za smislom zajedništva. Frankl je tumačio kako je važno tražiti, moliti za bezuvjetnu vjeru, da život ne gubi smisao ni pred kojim uvjetima. Vrijednost davanja temelji se na pravilnom ritmu druženja, zajedništva i povlačenja u osamu. Ritam je nešto što smo prvi put osjetili već u majčinoj utrobi!

Stup vrijednost primanja temelji se na toplini primanja od drugih. Ovdje je važno otvoriti se, vidjeti druge i biti zahvalan. Stup vrijednosti stava je sposobnost za patnju, konstantnost, moći izdržati i biti otporan, na vrijeme pustiti potrebno, odreći se sebe te izdržati nerazumijevanje. Pritom su najveći problem emocije koje zamračuju razum. Skloni smo izbjegavati frustracije i probleme, a upravo po tome rastemo. Ako dugo patimo, valja osmisliti smisao patnje.

Bilan je prikazala i po čemu možemo prepoznati je li osoba u ravnoteži ili u neravnoteži. Osoba je u ravnoteži kada se svi stupovi dobro drže, za što je potreban veliki trud i napor. Kada je, pak, napadnuta slobodna volja i kad imamo autoritativnog vođu, osoba ne može izreći svoje mišljenje, izreći što osjeća i podijeliti dobro i loše. Treba se otvoriti, pomoći ljudima da imaju pravo izreći kako se osjećaju. Također, kad je napadnut smisao i kad smisao nije po Božju, u čovjekovom životu dolazi do besmisla.

Predavačica je redovnicama postavila i nekoliko pitanja za razmišljanje: koja su temeljna pitanja zajedništva, postoji li osobni poziv za smisao – zašto, za koga te je potaknula na odgovorno življenje.

S. Rita Maržić, članica Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života Zadarske nadbiskupije, počela je rekolekciju uvodnom molitvom i rekla da rad dr. Bilan nije samo akademski, nego je prožet i osobnim iskustvom i radom s potrebitima. Zamolila je redovnice da putem e-maila ispune anketu o vrednovanju dosadašnjih susreta, kao smjernice za organiziranje sljedećih rekolekcija.

Nakon izlaganja, redovnice su molile Večernju i imale mogućnost za sakrament pomirenja. Druženje su nastavile u prostoru samostana benediktinki uz prigodnu okrepu.

s. M. Rafaela Dominis

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: s. Rita Maržić

U župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u nedjelju, 11. svibnja, prvi put održan je Obiteljski dan u osobiti spomen na krštenja djece u razdoblju od 2015. do 2025. godine u Zemuniku Donjem.

Obiteljsko euharistijsko slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi predvodio je don Gašpar Dodić, župnik Zemunika Donjeg, a nakon mise održano je zajedničko druženje obitelji u šatoru pokraj župne crkve.

U Godini jubileja, don Gašpar se na osobiti način želio obratiti obiteljima i okupiti ih u zajedništvo i slavlje vjere na spomen krštenja, pod geslom: ‘Gospodine, zapali ponovno svjetlo našega krštenja!’. Roditelji su s djecom i kumovima na misu donijeli i krsnu svijeću djeteta.

„Vjeru koju smo dobili na krštenju treba njegovati, razvijati do zrelosti kako bi urodila plodom. Svjetlo vjere koje smo dobili na krštenju treba paziti da se ne ugasi. Ono treba svijetliti svima, da vide ljepotu krštenja i ljepotu vjere, radost što smo djeca Božja“, poručio je don Gašpar.

Broj krštenja u zadnjem desetljeću u Zemuniku Donjem po godinama je: 2015. (16); 2016.(16); 2017.(18); 2018.(19); 2019.(22); 2020.(16); 2021.(25); 2022.(15); 2023.(18); 2024.(17): 2025. (5, do 11. svibnja.). Sveukupno, u Zemuniku Donjem zadnjih deset godina kršteno je 187 djece.

„Zadnje riječi koje je Gospodin na ovoj zemlji uputio učenicima su:  ‘Idite, učinite mojim učenicima sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ‘. Biti kršten znači biti sjedinjen s Bogom, kad u novom postojanju pripadamo Bogu, bivamo uronjeni u Boga. Drugim riječima, krštenje je prvi stupanj uskrsnuća: uronjeni u Boga, već smo uronjeni u neuništivi život, počinje uskrsnuće. Zato smo zahvalni Bogu što nam je dao taj dar, Bogu koji nam je dao sebe, djecu i obitelj. Naš izazov je istinski živjeti taj dar, u post-krsnom hodu, živjeti u velikom Božjem ‘Da’ i tako živjeti dobro“, poručio je don Gašpar. Zahvalio je očevima i majkama na daru roditeljstva i daru života djeci.

Na tu Nedjelju Dobrog Pastira, don Gašpar je u propovijedi govorio o Isusu, Dobrom Pastiru, izboru novog Pape te ulozi roditelja, majke i oca koji su također poput pastira djece, u svojoj obitelji.

Roditelji, kao i Isus s ljudima kojima daruje vječni, božanski život, imaju suživot s djecom, služe im, hrane ih. „Nad Crkvom i nad svakim vjernikom uvijek bdije dobri Pastir koji nas poznaje i zove po imenu da nas, pa i kroz patnje i suze, dovede u mir i radost blaženog života. Ne dokida naše suze, ali ih briše da jasnije vidimo slavu i blaženstvo koje nas čeka“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da je svatko od nas pastir prema ljudima koje nam Gospodin povjerava. „Svaki odnos uključuje odgovornost osobe kao Pastira, prema djeci, roditeljima, prijateljima. Svi smo mi na svoj način, u ​​našim odnosima, pastiri, pozvani voditi, svjedočiti, štititi, poučavati, ispravljati, davati život i vršiti tu službu. I moramo naučiti poznavati ljude koje nam Bog povjerava“, rekao je don Gašpar. Upozorio je da su obitelji podvrgnute brojnim pritiscima koji je nastoje uništiti. Podsjetio je da je i u prošlosti bilo teškoća, no  majke i očevi imali su snage i životnosti svladavati protivne i razorne sile koje su ih čuvale u vjerničkom i bračnom životu. Više primjerom, nego riječima, prenosili su djeci vjernost Bogu i bračnom savezu, obiteljsku molitvu, nedjeljnu misu i život vjere koja se kao dar prima i raste u zajednici, rekao je don Gašpar, istaknuvši: „Čovjek može u obitelji doživjeti oslobođenje od straha ili samoće i time iskusiti spasenje“.

Vjera se ne odvija mimo svagdanjeg života i ne svodi se samo na molitvu i misu, upozorio je don Gašpar. „Vjera je način života, način kako održavamo naše odnose. Poučavati se u vjeri znači učiti živjeti; čovjeka tada obuhvaća pouzdanje, intimnost i brižljivost koja ga upućuje na Božju prihvaćenost i Božju vjernost“, rekao je don Gašpar.

Istaknuo je da roditelji i svojim stavom, ponašanjem stvaraju ispravan odnos djece prema Bogu kojega zovemo Ocem; pokazuju svojim predanjem i požrtvovnošću da život nije svrha samom sebi, već služenje drugima, u obitelji se djeca odgajaju bratstvu i razumijevanju.

Potaknuo je da se obiteljski život gleda u duhu vjersko – religioznog sadržaja koji podrazumijeva zajednički objed, razgovore, slavlja i blagdane, igru, svakodnevne oblike ophođenja, opraštanja. „Sve to nalazi pravi smisao i dubinu značenja u sakramentima, molitvi i stvara ispravan stav u svijetu“, rekao je don Gašpar.

Za vrijeme mise, don Gašpar je krstio Jonu, drugo dijete u novodoseljenoj obitelji Roka i Ivane Miočić. Svi vjernici obnovili su krsna obećanja s upaljenim svijećama koje su donijeli u spomen na svoje krštenje.

Meditacija majke Marine Surjan

Nakon svete pričesti, meditaciju je izrekla Marina Surjan, majka sedmero djece. „Željela bih naučiti voljeti sebe kao što me Bog voli, vidjeti sebe onako kako me on vidi, već procvjetalu, ostvarenu, ispunjenu. Htjela bih ne postavljati zapreke, ne prigovarati, ne tražiti pljesak ili zadovoljštinu, jer ja sam dijete Božje u Sinu. I ustati svako jutro i usmjeriti svoje misli na novu, golemu, zadivljujuću istinu: voljena sam.

U protivnom, ako toga nema u obitelji, sve velike i lijepe riječi koje će dijete slušati na vjeronauku u školi ili u crkvi kao: Otac, ljubav, praštanje, lomiti kruh, bit će kao ‘prazna kutija’, riječ bez smisla i značenja. Ja to ne zaslužujem, nisam učinila ništa da se ovo dogodi. To se dogodilo jer se Bog odlučio objaviti, otkriti me meni samoj. Želim dopustiti da sve stvari budu nove u meni; možda ponovnim otkrivanjem velikog znaka pripadnosti Njemu koji je bio moje krštenje; taj blagoslovljeni dan kad sam bila uronjena u Božji život“, poručila je Marina Surjan.

Čestitke djece na Majčin dan

Uz proslavu Majčinog dana, molitve i čestitke majkama izreklo je troje djece.   Katarina Paleka recitirala je pjesmu ‘Majka’: „Kuća bez majke je vatra bez plamena, livada bez ljubičice, nebo bez sunca. Gdje je majka, dijete je mali kralj, djevojčica je mala kraljica, kuća je tako lijepa“.

Molitvu za majku izrekla je Domenika Stura: „Gospodine, odredio si da čovjek dolazi na svijet po svojim roditeljima. Oni su mi dali život, odgajali me, hranili i odijevali. Potičeš me da im za to uzvratim svojom ljubavlju. Zahvaljujem ti za svoju majku. Blagoslovi je i nagradi za svaki pripravljeni zalogaj i odijelo, za svaku riječ koju me naučila, za svaku žrtvu, za sve. U moje srce udahni iskrenu ljubav i pravo poštovanje prema mojoj majci, da bih joj na taj način pokazala zahvalnost za sve što je za me učinila“.

Luka Marušić je poručio: „Našem narodu daj mnogo velikodušnih, odgovornih i svetih majki, koje će biti svjesne da sudbina našeg naroda počiva u njihovim rukama, pa će postojano moliti potrebnu snagu kako bi u Božjem strahu kršćanski mogle odgojiti djecu, koja će biti Bogu vjerna i savjesno vršiti svoje dužnosti“.

Na misi su pjevali i troje djece, Roko, Matija i Karmen iz obitelji Štefice Laure i Marina Paripović. U misi je sudjelovao i KUD sv. Kate iz Zemunika.

Zahvale suradnicima u organizaciji proslave

Don Gašpar je obitelji povjerio zaštiti Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, da ih blagoslovi, čuva i brani od zla.

Župnik Dodić zahvalio je svima koji su doprinijeli proslavi Obiteljskog dana. Izrazio je veliku zahvalnost donatoru i pokrovitelju te proslave, Općini Zemunik i načelniku Ivici Šariću, na njegovoj velikodušnosti, materijalnoj i duhovnoj podršci. Načelnik Šarić je dodatno osobno počastio djecu ćevapima i inače podupire život župe. Općina Zemunik je najnovije donirala i sredstva za novu rasvjetu u župnoj crkvi u Zemuniku Gornjem.

Župnik je zahvalio za organizaciju i logistiku Snježani Ćurković i drugima u Općini, članovima župnog ekonomskog i pastoralnog vijeća, župnog Caritasa i njihovim volonterima, majkama koje su priredile slastice i kolače.

Ususret proslavi, don Gašpar je obiteljima u župi poslao poziv na dolazak, u kojem je poručio: „Djeca su najvažnije što nam je povjereno. Djecu razumjeti, susretati ih s pažnjom, paziti ih i ljubiti, najbolje je što možemo činiti. Ako ih tako susrećemo, njihova je i naša sreća da se njihov život može razvijati.

Djeca ne predstavljaju ‘jake’ ovoga svijeta. Ali, i kad su mala i nejaka, djeca su već ljudi; ne postaju ljudi tek kad odrastu. Djeca su osobnosti odmalena i znaju više o sebi i o svijetu, nego odrasli mogu zamisliti. Naravno, postoji neravnoteža između odraslih i djece, u iskustvu, znanju i mogućnostima. Stoga djeca trebaju našu potporu“, poručio je don Gašpar.

Nakon mise, za sve sudionike u šatoru pokraj crkve priređen je zajednički ručak uz pečenje i druženje. Župljani su izrazili veliko zadovoljstvo i pohvale održavanju takvog susreta na kojeg su došli i pojedinci koji inače redovito ne pohode crkvu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Štefica Paripović

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je spomen-ploču i sliku fra Tome Ilirika u župnoj crkvi sv. Nediljice u Vrani u utorak, 13. svibnja, za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u toj crkvi.

U misi su koncelebrirali dr. don Mladen Parlov, autor knjige o fra Tomi Iliriku koja je predstavljena prije mise, dr. don Šimun Bilokapić, dekan KBF-a u Splitu, dr. don Ivan Bodrožić, dr. don Damir Šehić, vranski župnik Srećko Petrov i još petorica svećenika. Nadbiskup je zahvalio Parlovu koji je svojim „istraživačkim radom, trudom i ljubavlju otkrio i približio široj javnosti lik i djelo Ilirika, velikog i časnog sina Vrane, jednog od svjetlijih sinova našeg naroda, zemljak sv. Jeronima“, koji je „izazvao pozornost gdje god se pojavio, neumorno propovijedao, pisao teološke traktate i osnivao marijanska svetišta u Arcachonu, Carnolèsu i Avigliani“.

„Fra Toma Ilirik rođen je u Vrani između 1450. i 1460. godine. Kao dijete, s roditeljima bježi pred turskim navalama u Italiju, u blizinu Loreta. Tamo ulazi u franjevački red gdje raste kao propovjednik, misionar i čudotvorac. Umro je krajem 1527. ili 1528. godine u Carnolèsu, u južnoj Francuskoj“, rekao je mons. Zgrablić.

Ilirik je bio važna osoba na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Parlov ga je u knjizi predstavio kao čovjeka „žestoke i impulzivne naravi, iznimno nadarenog i učenog, pučkog propovjednika, vrsnog teologa, čudotvorca i proroka, kao pokornika koji je provodio asketski, isposnički život. Prožimala ga je duboka ljubav prema ljudima i Crkvi kojoj se stavio na raspolaganje“, rekao je nadbiskup.

Ploča Ilirika je „znak povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Podsjeća nas da je i iz našeg naroda Bog podizao ljude velike vjere, ljubavi i odanosti Crkvi. S ponosom ističemo da je fra Toma Ilirik iz našeg kraja, iz Vrane. Ponosni smo jer je svojim životom, znanjem i svetim djelom ostavio trag u hrvatskoj, ali i u europskoj povijesti Crkve. Njegovo propovijedanje, teološka jasnoća i svjedočenje vjere pokazuju nam kakve veličine mogu izaći iz, naizgled, malenih sredina“, istaknuo je nadbiskup.

U duhu Božje riječi iz Djela apostolskih, kad apostoli i učenici i raspršeni u progonu nisu odustali nositi Radosnu vijest, nadbiskup je rekao: „Progon, iako plod ljudske zlobe, postaje prigoda da se Evanđelje još više širi, da dopre do novih krajeva i srca. Upravo zbog progona apostola i prvih učenika, Radosna vijest je vrlo rano stigla i do naših krajeva, donoseći svjetlo vjere među naše pretke. Bog nije uzrok zla i progona, ali na svako zlo odgovara većim darom svoje milosti. Kad zlo pokušava ugasiti vjeru, Bog to koristi da plamen vjere plane šire i jače. Njegovo milosrđe i snaga Radosne vijesti uvijek nadilaze tamu ljudske zlobe“, poručio je nadbiskup, rekavši da je takvim duhom bio prožet i fra Toma Ilirik.

„Kao dijete prognan zbog turskih navala, nije izgubio vjeru. Naprotiv, ona je u njemu sazrijevala, rasla i oblikovala ga u velikog misionara i teologa. Njegov život bio je poput žara koji se ne gasi, nego gdje padne, zapali novi plamen vjere.

Fra Toma je slušao glas Dobrog Pastira, slijedio ga vjerno, ne štedeći sebe. Poput Isusa, nije ostavljao stado u opasnosti, nego je hrabro širio istinu vjere u najtežim vremenima. Brinuo se za zbunjene i slabe, usmjeravao one koji su tražili put te propovijedima i spisima branio stado od duhovnih opasnosti. Nije bježao od prijetnji, nego je ostajao, tješio, poučavao i spašavao“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da „nismo dovoljno čuvali uspomenu na tog velikana duha. Njegovo ime dugo je ostalo u sjeni, mnogima nepoznato. Uz ponos, osjećamo i obvezu: čuvati njegovo nasljeđe, učiti iz njegovog primjera i prenositi ga budućim naraštajima“, potaknuo je nadbiskup.

Fra Toma je bio most između naroda, kultura i vremena. „Vjera koja prožima i uzdiže kulturu i čovječanstvo bila je snaga koja je nosila fra Tomu. Njegova vjera nije razarala svijet oko sebe, nego je gradila mostove među narodima, idejama i srcima. Putovao je Europom, ali korijen mu je bio u Vrani. I danas, kad su ljudi povezaniji tehnikom, a udaljeniji srcem, potrebni su nam takvi mostovi vjere, istine i ljubavi“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Evanđelje treba povezivati vjeru i razum, slobodu i istinu, osobno dostojanstvo i zajedničku odgovornost. To je i doprinos miru i suživotu, jer „gdje se gradi most između različitih identiteta, može postojati uzajamno poštovanje, dijalog i zajednička budućnost“.

„Evanđelje nas uči da ljubav, istina i pravednost nisu vlasništvo jednog naroda ili jedne kulture, nego su dar za cijelo čovječanstvo. Graditi mostove znači prepoznati ono što nas povezuje, a ne samo ono što nas dijeli i tako surađivati na putu mira koji vodi prema Bogu. Današnje hereze nisu samo krive nauke o Bogu, nego i pogrešna shvaćanja čovjeka: da je on samodostatan, da je smisao u prolaznom uspjehu, da može biti sretan bez Boga. Fra Toma bi i danas bio aktualan, jer bi jasnoćom vjere i snagom Duha odgovarao na izazove relativizma, individualizma i duhovne praznine. Njegova žarka vjera i danas nam je putokaz kako živjeti puninu Evanđelja u svijetu koji sve više zaboravlja svoje korijene“, poručio je mons. Zgrablić.

Poželio je da nam primjer fra Tome bude poticaj da nas zanima ono što je i njemu bilo najvažnije, što je odvažno i vjerno prenosio i svjedočio: slava Božja i spasenje duša; „da budemo čvrsti u vjeri, kao što su bili apostoli, prepoznatljivi po djelima, kao što je bio fra Toma, spremni svjedočiti Evanđelje bez straha, stida, kamo nas Providnost pošalje; da budemo graditelji mira, živeći s Kristom koji je mir naš“.

Na spomen – ploči koja je postavljena na lijevom zidu crkve kod ulaza u crkvu sv. Nediljice piše: „Fra Toma Ilirik. Rođen u Vrani između 1450. i 1460. Franjevac, pokornik, čudotvorac i prorok, profesor teologije, protuluteranski polemičar i obnovitelj Crkve; kao apostolski i pučki propovjednik propovijedao je diljem Europe: od Compostele do Svete Zemlje, od Sicilije do Njemačke. Papa Klement VII., 13. 1. 1527., imenuje ga za čuvara pravovjerja. Umro je 1527. ili 1528. u Carnolesu, u južnoj Francuskoj. Franjevački red ga slavi kao blaženika 13. svibnja”.

Autorica umjetničke slike Ilirika s križem u ruci, veličine 100 x 150 cm, akril  na platnu, koja se nalazi na desnoj strani zida župne crkve je akademska umjetnica Iris Mihatov Miočić iz Zadra.

Na misi je pjevao zbor ‘Chorus Sancti Simeoni’ iz svetišta sv. Šime, pod vodstvom Mihovila Buturića.

I. G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Ivan 10, 11 – 16

Draga braćo i sestre,

rado dolazim danas iz Zadra u ovu župnu zajednicu kako bih zajedno s vama proslavio blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zahvaljujem fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku na pozivu da predvodim ovo slavlje.

Božji narod u Zadru čuva dragocjeni spomen i važan trag svetog Leopolda Mandića u svom gradu. Na današnji dan se vjernici rado okupljaju na svetoj misi i u crkvi Gospe od Zdravlja na zadarskom poluotoku u kojoj je kratko vrijeme sv. Leopold živio i slavio otajstva naše vjere. Naime, nakon završenog studija i svećeničkog ređenja 1890. godine, od 1897. do 1900., boravio je u nekadašnjem kapucinskom samostanu u Zadru i vršio službu gvardijana.

U svjetlu njegova života i glasa Božje riječi koju smo slušali, razmatrajmo danas Isusa Krista – Dobrog Pastira, i svetog Leopolda koji ga je vjerno slijedio.

1. Isus – Dobri Pastir koji polaže život za svoje ovce

Današnje evanđelje Isusa prikazuje kao Dobrog Pastira. “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10, 11), kaže nam Isus, predstavljajući sebe.

Isus, Dobri Pastir, je položio svoj život za nas na najkonkretniji i najradikalniji način – umirući na križu. On, nevin i bez grijeha, prihvatio je muku, poniženje, bičevanje i smrt, da bi nama dao život. Njegovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno – cijelim bićem, do posljednje kapi krvi. U Getsemanskom vrtu, kada je mogao pobjeći, ostao je. Na križu, kada su mu se rugali, oprostio je. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao koliko mu je do nas stalo i kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

U tome se očituje snaga Evanđelja: Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On sam daje sebe. Takav je naš Isus Pastir – On ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. I upravo zato, njegovo nas darivanje poziva na povjerenje, predanje i zahvalnost. Ova slika Isusa Dobrog Pastira nije tek lijepa metafora, nego stvarnost koja je živjela i u svetome Leopoldu.

2. Ljubav Dobrog Pastira i njezina snaga u životu

Isus kao Dobri Pastir neprestano traži čovjeka. Ne traži ga na silu, već osvaja ljubavlju. On ide ispred svojih ovaca, pokazuje im put, štiti ih i brani kad dođu vukovi, kada nastupe krize, sumnje i kušnje. Ne ostavlja nikoga samoga, već uvijek prvi prilazi ranjenom, izgubljenom i zaboravljenom. Njegova je prisutnost tiha, ali snažna – On poznaje svoje i njegovi poznaju Njega. Upravo je ta dinamika odnosa, osobne blizine i predanosti, ono što čini razliku između pastira i najamnika. Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. U tome se očituje Isusova božanska ljubav – koja ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je dobro razumio i proživljavao ovu dinamiku ljubavi između Pastira i stada.

3. Dobri Pastir i suvremeni čovjek

Isus, Dobri Pastir ostaje iznimno važan i suvremenom čovjeku. Papa Benedikt XVI. u homiliji na blagdan Krista Kralja 2006. rekao je: “Kristovo kraljevstvo nije vlast nad stvarima, nego vlast ljubavi koja privodi duše Bogu i tako otvara svijet Bogu”. Isus, kao Dobri Pastir, nije vladar koji pokorava i nameće, ubire porez i namete, nego onaj koji vodi srca kroz ljubav. Toj službi ljubavi posvetio je cijeli život sv. Leopold.

Braćo i sestre,

danas živimo u vremenu koje puno govori o slobodi. Sloboda je postala možda i najveći ideal našeg vremena – sloboda izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. I to je dobro. Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i ona nas čini dostojnima ljubavi, istine i smisla. Sloboda nas čini sličnima Bogu.

Ali – moramo se pitati: kakvu slobodu zapravo živimo? Jer današnja kultura često slobodu svodi na nešto vrlo površno – “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“.

Sve se relativizira, sve postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i sama istina. To je toliko snažno da će papa Benedikt XVI. ovaj mentalitet današnjice nazvati „diktaturom relativizma“, a papa Franjo će tome nadodati „diktaturu ravnodušnosti“ koja sebe također stavlja u središte, bez obzira na mnogobrojne probleme i poteškoće koje me okružuju. I mi nismo na to imuni. U velikoj smo opasnosti da udišemo ovaj zagađeni zrak duha mentaliteta relativizma i ravnodušnosti, duha lažne slobode.

U takvom svijetu i mentalitetu – čovjek ne nalazi mir, nego zbunjenost. Ne nalazi sigurnost, nego nesigurnost. Jer kad u svemu postaje najvažnije “moje mišljenje i moja sloboda”, izgubi se temelj, izgubi se oslonac.

I zato danas želimo stati i postaviti sebi iskreno pitanje: Je li sloboda zaista to – da svatko određuje svoju istinu, svoj put, svoje vrijednosti? Je li prava sloboda nešto mnogo dublje? Gdje je kraj takvoj samovolji? Imam li pravo ostati ravnodušan, miran, prema svemu onome što se oko mene događa? Postoji li apsolutna Istina?

U tom kontekstu, Crkva ne šuti, Evanđelje ne šuti, Krist ne šuti. Sv. Leopold nije legenda iz povijesti, nego svjedok Istine. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, ne da bi nas uplašio, ne da bi oduzeo našu individualnost – nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ne viče, ne prijeti, ne prisiljava. On čeka – i tiho, ali ustrajno, poziva u dubinama srca i savjesti svake osobe. On gleda – i razumije. On zna – i ljubi. Dolazi kao Dobri Pastir i poziva: „Dođi! Idi za mnom. Ja sam Put, Istina i Život“.

Danas nam Isus ne dolazi reći: “Ne smiješ biti slobodan”, „Ne smiješ učiniti ovo i ono“, nego: “Dođi da ti pokažem što sloboda uistinu jest”. Jer nije svaki glas koji ti šapuće – glas istine. Nije svako – „Svi tako čine“ put u slobodu. Nije svaki izbor koji izgleda privlačno – put koji vodi u život i mir savjesti.

Svi znamo kako je lako zalutati, kako lako upadnemo u laži koje izgledaju istinito. Koliko puta smo krenuli putem koji se činio “slobodnim”, a završio je ranama koje nam uzrokuju toliku bol srca i duše? Koliko puta smo odbacili Boga misleći da nas On sputava, a onda osjetili kako nas vlastita sloboda guši i porobljava?

U tom trenutku zbunjenosti, Isus dolazi i kaže: “Ja sam pastir dobri. Ja poznajem svoje ovce, i moje ovce poznaju mene.” “Ja dajem život za ovce”. “Moje ovce slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom.” (Usp. Iv 10).

Braćo i sestre,

Krist ne dolazi da nas zarobi. On dolazi da nas oslobodi od lažnih sloboda, da nas oslobodi od iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji. On ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, On nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo.

I zato – ako danas u srcu osjećaš umor u tijelu, teret na srcu, zbunjenost u duši, ako ne znaš kojim putem krenuti, ako imaš previše opcija, a nijedna ne donosi mir – ne moraš sam nositi taj teret. Krist stoji pokraj tebe: nježno, tiho, pun ljubavi i razumijevanja. On ne traži da sve razumiješ, on te samo poziva da Mu povjeriš svoje korake i da ga slijediš. On te vodi u slobodu i život.

I tada, u hodu za Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba – i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno – i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju. A ti više nisi izgubljen – nego znaš da te Bog voli i vodi, da pred tobom hoda Dobri Pastir.

Zato, ne bojmo se otvoriti srce Dobrom Pastiru. Ne bojimo se povjerovati glasu Njegove riječi, Njegove Crkve, Njegove ljubavi, Njegovih svetaca. Jer prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle.

U svijetu punom glasova, neka naš život bude odgovor na Njegov zov: “Dođi. Slijedi me. Ja sam put, istina i život.”

4. Glas Pastira u našim srcima i životu

Ipak, braćo i sestre, mnogi danas ne prepoznaju Isusa kao Dobrog Pastira. Žive u svijetu prepunom buke, informacija, samopouzdanja koje često prelazi u duhovnu oholost. Srca su im prezasićena brigama, ambicijama, površnim užicima i razočaranjima. U takvoj nutrini teško je čuti tihi i nenametljivi glas Isusa koji poziva.

A mnogi i ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. Ne žele se odreći lažnih sigurnosti, ne žele u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje s potpunom autonomijom – samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali istina je upravo suprotna – glas Dobrog Pastira nas vraća nama samima, punini našeg života, i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja.

Isusa ne slijedimo jer često nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit. Slijediti Dobrog Pastira znači hodati stazom ljubavi, služenja, odricanja, opraštanja – a to nije uvijek privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

Zato je važno u sebi nositi duh svetog Leopolda, očistiti svoje srce, stati u tišini, osluškivati što nam Duh nadahnjuje u srcu, prepoznati nutrinu kao mjesto susreta s Bogom – jer jedino tamo ćemo moći ponovno čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu, koji nas vodi na prostrane pašnjake slobode i izvore vode žive koja „struji u život vječni“, kako je Isus rekao Samaritanki na Jakovljevom zdencu (usp. Iv 4, 1–42).

Sveti Leopold je znao prepoznati taj glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu svakog čovjeka. On ga nije čuo u spektakularnim pojavama, nego u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, u osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, u ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše koja zapomaže, u suzi iskrenog kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se upravo u tome što je čuvao i služio čistoći srca – neprestano tražeći Božju volju i ostajući malen pred Njom. Znao je da se Božji glas ne nameće izvana, već se čuje u nutrini – u onome što srce osjeća kao poziv ljubavi i milosrđa.

5. Sv. Leopold – slika Dobrog Pastira

Zato je sv. Leopold i mogao i sâm biti odraz Isusa, Dobrog Pastira.

Sv. Leopold poznao je dušu čovjeka, kao Isus Dobri Pastir svoje ovce. Sv. Leopold slušao je ljude srcem, ne samo uhom – nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihova bića, prepoznavao njihove rane, tišine, nesigurnosti i nade, osjetio je duboku čežnju njihova srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je samo srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa, po kojem su mnogi ponovno susreli Boga – njegove riječi nisu bile hladne, nego obasjane Božjom nježnošću i razumijevanjem. Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima; da ih ne sudi, nego liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada.

U svijetu koji lako osudi i odbacuje, sveti Leopold je pokazivao lice Oca koji trči ususret izgubljenom mlađem sinu i rasrđenom starijem sinu (usp. Lk 15, 11–32); lice  Dobrog Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca i odlazi u potragu za onom jednom izgubljenom koju, nakon što ju ne pronašao, stavlja na svoja ramena i kojoj se raduje s cijelim svojim Kraljevstvom (usp. Luki 15, 3–7).

Sv. Leopold ostao je vjeran i ustrajan, i kada nije bio shvaćen. Bio je neshvaćen zbog svoje blagosti, jednostavnosti i neumornog rada u ispovjedaonici. No, on se nije obeshrabrio. U tišini je ustrajavao, vjerujući da ga Bog vidi i da njegovo poslanje ima vječni smisao. Vjernost mu nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio.

Kao što je Isus, Dobri Pastir, tako je i sv. Leopold bio otvoren svima, jer je znao da Božje srce ne poznaje granice. Nije gledao tko je tko, odakle dolazi, koliko je sagriješio ili koliko dugo je bio daleko od Boga. Svi su bili dobrodošli. U njegovu pristupu osjećala se bezuvjetnost Božje ljubavi. On je razumio da je milosrđe veće od svake podjele i da je Božje srce otvoreno za sve – za Hrvate, Talijane, Slovence, nevjerne, slabe i izgubljene. U vremenu velikih podjela i političkih napetosti, on je bio most; u vremenu zatvorenosti, bio je otvorena vrata; u vremenu osude, bio je nježnost Božja. Time je pokazao da svetost ne poznaje granice jezika, naroda ni grijeha – samo granice srca koje ljubi ili ne ljubi.

Svetost sv. Leopolda bila je u dubokoj povezanosti s Kristom – Dobrim Pastirom – čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

To je i nama snažan poziv da očistimo svoje srce, uđemo u prostore slobode srca, osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje poimence i zove po imenu, te postanemo dobri pastiri jedni drugima u svakodnevici života.

Braćo i sestre,

da bismo mi mogli čuti glas Dobrog Pastira, potrebno je imati čisto i ponizno srce. Papa Benedikt XVI. u poruci za korizmu 2012. naglasio je: “Zatvorenost u vlastiti egoizam udaljuje nas od Boga i udaljava nas od drugih”.

Stoga, samo obraćeno i otvoreno srce, slobodno srce od grijeha, može primiti Božji glas i slijediti njegov poziv. Njegov glas ne dolazi kroz buku ovoga svijeta, već ga prepoznajemo u tišini, u dubini naše osobnosti – u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara, u srcu koje je slobodno od svake zemaljske navezanosti. Srce, ne kao fizički organ, već kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje „duhovno uho“ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja neophodan put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. „Bog je naš lijek i liječnik“, kako je govorio sv. Leopold.

6. Sveti Leopold – domoljub i služitelj jedinstva

Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, kao najmlađi od dvanaestero djece. Već kao dijete primio je snažnu vjeru i pobožnost od svojih roditelja – otac Petar ga je vodio na svakodnevnu pričest, a majka Dragica u njemu je oblikovala ljubav prema Crkvi. Sa 16 godina ulazi u kapucinski red, gdje uzima ime Leopold. Za svećenika je zaređen 1890. godine.

Žarko je želio služiti jedinstvu kršćanske braće, no Božja volja ga je vodila u ispovjedaonicu. U Padovi je neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica, sobica, postala je svetište pomirenja – simbol onoga što blagopokojni papa Franjo danas naziva: “Mjesto milosrđa, gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane”.

Kad su ga 1917. vlasti htjele prisiliti da se odrekne svoga hrvatskog podrijetla, Leopold je izjavio: “Krv nije voda” i zbog toga bio je interniran u južnu Italiju. Bio je domoljub, ali i otvoren prema svima – volio je svoj narod, ali je ljubio i sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Tako je postao pravi graditelj mostova i preteča ekumenskog dijaloga.

Nakon smrti, fra Leopold, 30. srpnja 1942., pokopan je na gradskom groblju u Padovi, odakle je 1963. njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa pored sobice – ispovjedaonice u kojem je dijelio Božje milosrđe. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim na Trgu sv. Petra u Rimu, 16. listopada 1983., nazvavši ga “herojski svjedok Božjeg milosrđa i zaštitnik ispovjednika“.

7. Sveti Leopold – poticaj da budemo pastiri

Braćo i sestre,

danas nas sv. Leopold poziva da slušamo glas Isusa Dobrog Pastira, da ga slijedimo u svemu i bezuvjetno, te da i mi budemo pastiri jedni drugima – s blagošću, s pažnjom, s otvorenim srcem. Poziva nas da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista.

Neka nam primjer sv. Leopolda pomogne da i mi budemo znak Dobrog Pastira – u obitelji, na poslu, na ulici, u župi. I ne zaboravimo ono što nam sv. Leopold poručuje svojim životom: život i svetost se ne mjere veličinom i ljepotom stasa, količinom djela, nego dubinom ljubavi. A po tome možemo svi biti sveti i veliki.

Neka nam na tom putu slobode, ljubavi i punine života, sv. Leopold pomogne svojim primjerom i zagovorom. Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Dubrava – Zagreb

12. svibnja 2025.

Na blagdan sv. Leopolda Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U duhu navještenog Evanđelja, nadbiskup je razmatrao Isusa Dobrog Pastira i sv. Leopolda koji ga je vjerno slijedio. „Isusovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno, cijelim bićem, do krvi. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On daje sebe. Takav je Isus Pastir – on ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. Isus kao Dobri Pastir je stvarnost koja je živjela i u sv. Leopoldu“, rekao je nadbiskup.

Isus Dobri Pastir neprestano traži čovjeka, osvaja ljubavlju blizine i predanosti; to čini razliku između pastira i najamnika. „Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. Isusova božanska ljubav ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je proživljavao tu dinamiku ljubavi između Pastira i stada“, istaknuo je nadbiskup.

Govorio je i o značenju slobode, jer živimo u vremenu koje puno govori o slobodi: izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. „Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i čini nas sličnima Bogu. No, današnja kultura često slobodu svodi na površnost: “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“. Sve se relativizira, postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i istina“, upozorio je mons. Zgrablić, govoreći o duhu relativizma, ravnodušnosti i lažne slobode.

„U takvom mentalitetu čovjek ne nalazi mir i sigurnost, nego zbunjenost i nesigurnost. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, uplašio i oduzeo našu individualnost, nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ustrajno poziva u dubinama srca i savjesti osobe“, rekao je nadbiskup, poručivši da nam Isus dolazi reći što sloboda uistinu jest.

„Prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle“, istaknuo je nadbiskup, upozorivši da nije sve glas istine i svako ‘Svi tako čine’, put u slobodu. Svaki privlačni izbor nije put koji vodi u život i mir savjesti.

Ljudi često krenu putem koji se činio ‘slobodnim’, a završi ranama koje nam uzrokuju bol. Odbace Boga misleći da nas On sputava, a onda osjete kako nas vlastita sloboda guši i porobljava, upozorio je nadbiskup, istaknuvši da Krist ne dolazi čovjeka zarobiti, nego osloboditi od lažnih sloboda i iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji.

„Isus ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, nego nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo. U hodu za Isusom Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju“, poručio je mons. Zgrablić.

Mnogi ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. „Ne žele se odreći lažnih sigurnosti i u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje sa samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali, glas Dobrog pastira nas vraća nama samima, punini našeg života i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da se često ne slijedi Isusa jer „nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit“. Služenje, odricanje nije privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

„Zato je važno nositi duh sv. Leopolda, očistiti srce, osluškivati što nam Duh nadahnjuje, u nutrini se susresti Bogom – čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu i vodi u prostranstva slobode“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da je sv. Leopold „znao prepoznati glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu čovjeka. Čuo ga je u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše, u suzi kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se u tome što je služio čistoći srca. Zato je sv. Leopold i mogao biti odraz Isusa, Dobrog Pastira“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Leopold poznavao je dušu čovjeka i slušao ljude srcem. „Nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihovog bića, prepoznavao njihove rane, nesigurnosti, osjetio je čežnju njihovog srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom“, rekao je nadbiskup.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa po kojem su mnogi ponovno susreli Boga. „Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima, liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada“, poručio je mons. Zgrablić.

Znajući da njegovo poslanje ima vječni smisao, Leopoldova vjernost nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio. Sv. Leopold je poput mosta posredovao Božje milosrđe u vrijeme podjela i političkih napetosti i bio Božja nježnost u vremenu osude, rekao je nadbiskup.

Sv. Leopold u Padovi je „neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica postala je svetište pomirenja, simbol onoga što papa Franjo naziva: ‘Mjesto milosrđa gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane’. Sv. Ivan Pavao II. nazvao je sv. Leopolda “herojskim svjedokom Božjeg milosrđa i zaštitnikom ispovjednika“, podsjetio je mons. Zgrablić, rekavši da je svetost Leopolda bila u dubokoj povezanosti s Kristom, Dobrim Pastirom, čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

„To je i nama poziv da osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje i zove po imenu“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da se Isusov glas prepoznaje u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara.

„Srce kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje ‘duhovno uho’ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. Sv. Leopold nas poziva da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista i mi budemo znak Dobrog Pastira“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku u Dubravi na pozivu da predvodi to slavlje. Podsjetio je da je sv. Leopold od 1897. do 1900. godine bio gvardijan u kapucinskom samostanu u Zadru, služeći i u crkvi Gospe od Zdravlja.

I.G.

ZAGREB: Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

U župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama u petak, 9. svibnja, proslavljeno je trostruko slavlje: 18. godišnjica posvete kistanjske župne crkve sv. Nikole, blagdan prijenosa kostiju sv. Nikole u Bari i krštenje Katarine, devetog djeteta u obitelji Bože i Ane Antić.

Tim trostrukim povodom, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole predvodio je don Franjo Glasnović, župnik Vodica i vodički dekan. U misi su suslavili kistanjski župnik don Stipe Mustapić i sedam svećenika iz Zadarske nadbiskupije i Šibenske biskupije, a sudjelovali su brojni župljani i Janjevci pridošli iz Dubrovnika i drugih mjesta.

Don Franjo je rekao da je zajednička odrednica sva tri liturgijska slavlja toga dana – čovjek. „Čovjek je put Crkve. Čovjek se po krštenju preporađa i suobličuje Kristu i nastoji postati kristolik. Od prvih kršćanskih vremena do danas vrijedi sintagma: kršćaninom se ne rađa, već se kršćaninom postaje. Po krštenju čovjek postaje Božje dijete i dionik zajedništva Crkve“, istaknuo je don Franjo.

Nadalje, rekao je da je Crkva živa zajednica vjernika koja gradi kamenu crkvu, Božji hram u kojem se okuplja slaviti Gospodina i njegova otajstva. Pozvao je vjernike da se kao “živo kamenje ugrađuju u duhovni dom za sveto svećenstvo” te da budu i ostanu ono što su postali i jesu po krštenju: „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviještaju silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“.

U nastojanju življenja vjere i vjerničkom hodu, sv. Nikola biskup je primjer ljubavi prema Bogu i čovjeku, zaštitnik kojega vjernici iz Janjeva stoljećima slave kao svoga zaštitnika.

„Najvažnije u životu i odgoju, a to je i najteže, je odgojiti čovjeka koji će živjeti ljudske i kršćanske vrijednosti kao što su to živjeli naši stari i preci, nasljedujući sv. Nikolu“, rekao je don Franjo. Pozvao je sve da uvijek u središte života stave čovjeka, jer čovjek je put Crkve, a obitelji koje su otvorene Božjem daru života neka budu “put Crkve i naroda.“.

Don Franjo je čestitao roditeljima Ani i Boži Antić na krštenju Katarine, devetog djeteta u njihovoj obitelji i zahvalio im na ukazanom povjerenju što im je kao rođak mogao krstiti njihovo dijete. Pozvao ih je da budu hrabri svjedoci Božje ljubavi i da djecu i dalje odgajaju u ljudskim i kršćanskim vrijednostima.

Župu Kistanje nastanjuju Janjevci koji se osobito utječu zagovoru svoga zaštitnika sv. Nikole. Kistanje od 2015. godine imaju relikvijar u kojem se nalazi ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetlu tekućinu koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole.

Posmrtni ostaci sv. Nikole preneseni su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole počivalo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

don Franjo Glasnović

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Župa Kistanje

Blagdan Gospe Loretske svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u subotu, 10. svibnja. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije, jer u toj župi djeluju salezijanci.

„Majka nas okuplja da nam progovori što je važno i odlučujuće za naš život i spasenje. Ona želi da budemo s njenim Sinom Isusom. Stavlja nas pred njega i poziva nas da osluškujemo što nam njen Sin Isus želi reći, da to i učinimo, jer to usrećuje i spašava“, poručio je don Milan, čestitavši blagdan Gospe Loretske osobito majkama.

Bog je kroz povijest učinio mnoge zahvate preko Marije za svoju djecu, poput čudesnog prenošenja Nazaretske kućice u Trsat i Loreto, rekao je don Milan. „Kuća iz Nazareta postala je simbol vječne Božje želje – biti s nama. Loretska kućica, sveta kuća iz Nazareta, nije važna zbog zidova, nego zbog onoga što se u njoj dogodilo – zbog vjere Marije i njenog otvorenog srca“, istaknuo je don Milan, rekavši da nas tome uči i blagdan Gospe Loretske – Bog preko Marije traži mjesto u našem životu, traži dom u našim srcima, obiteljima, zajednicama.

Stoljeća svjedoče o prisutnosti Marije među arbanaškim vjernicima koju su zazivali njihovi preci i oni u izazovima života. I nije im uskratila svoju majčinsku pratnju, zaštitu u kušnjama i nevoljama, jer gdje je Marija, ondje je i Isus, poručio je provincijal.

Čašćenje Marije svjedoči o dvojakoj ljubavi: Isus nam daje Majku i Marija nam daje svoga Sina, rekao je don Milan, istaknuvši da nam Marija i Isus daruju spasenje. „Najveće čudo koje Marija čini u našem životu je ne izgubiti iz vida put našeg spasenja, a to je njen Sin Isus Krist“, naglasio je provincijal. Podsjetio je pritom na Pavlovu riječ: „Bog surađuje na dobro s onima koji ga ljube, da budu suobličeni slici Sina njegova; jer koje pozva, te želi i spasiti, da sudjeluju s njime u proslavi“.

„Marija nam najbolje može pokazati svu ljepotu spasenja, a Isusovu ljubav prema nama možemo prepoznati i jer nam je svoju Majku dao za majku i to u najdramatičnijem času, kad je umirao na križu“, rekao je don Milan. Isus nas i danas poziva da uzmemo Majku k sebi, u svoju kuću i obitelj.

„Marija vodi k Isusu, donosi Isusa. Marija žuri k Elizabeti i donosi radost u kojoj Elizabeti izgovara riječi koje kršćani ponavljaju stoljećima u molitvi Zdravo Marijo. U Elizabetinoj kući Marija izriče hvalospjev Veliča koji je odjek pristanka na suradnju s Bogom. Taj hvalospjev govori o ljepoti Marijine duše. Marija to govori dok je Isus u njenoj utrobi, nevidljiv, ali stvarno prisutan“, rekao je don Milan.

Zbog Isusove prisutnosti razlijeva se radost, Ivan igra u drugoj utrobi. „Nevidljiva Isusova prisutnost sve ispunjava smislom i radošću. Snagom i djelovanjem Duha Svetog i mi primamo Isusa u sakramentima. Nevidljiv je, ali prisutan. Marija nas uči kako živjeti s Duhom Svetim. Ljubav je prvi pokazatelj je li Duh Sveti na djelu“, rekao je don Milan, upitavši umijemo li prepoznati ljubav, Božju ljubav prema nama, i po Marijinoj prisutnosti. Uzimamo li s ljubavlju Isusove zapovijedi, umijemo li ga prepoznati u životu?

Ako poput Marije osluškujemo Duha Svetoga, tišinu, pohranjujemo događaje u svom srcu i budemo poslušni Bogu, i mi možemo donijeti plodove za sebe i za druge, poručio je provincijal, podsjetivši na Božju riječ: „Evo, činim sve novo“.

„Marija nije znala što je čeka, ali je znala tko je zove, tko nudi suradnju. Ona ne traži garancije ni sigurnost – nego vjeruje. Njen pristanak nije izraz slabosti, već hrabrosti vjere“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Marija nas privlači ljepotom duše, vodi nas Isusu i upućuje prema spasenju. Marija je svjedokom dvostrukog čuda koje joj je objavio anđeo: ona je začela Sina Božjega po Duhu Svetom i njena rođakinja Elizabeta u starosti je začela Ivana Krstitelja.

Razmatrajući susret dviju trudnica, od kojih jedna, jako stara, nosi Krstitelja, a druga, jako mlada, nosi Spasitelja, don Milan je rekao da ta životna stanja, dobi ne priječe Bogu da učini velike stvari.

„Bog se rado služi manjkavostima ljudi za svoje planove. Obje se raduju zbog suradnje s Bogom. Ono što im se događa govori da je Bog stvarno među nama. To je tajna Božjeg utjelovljenja. I nas uče radovati se Bogu, makar, kao i one, pred problemima“, poručio je provincijal, istaknuvši: „Danas je našem narodu toliko potrebno Marijino ‘Da’ u svijetu u kojem se često govori ‘Ne’ Bogu, ‘ne’ životu i ‘Ne’ poslanju“.

I u braku je Bog ostavio stvarnu mogućnost za svoju prisutnost, rekao je don Milan. „U otajstvu trudnoće događa se stvarno ‘Da’ ili ‘Ne’ Bogu i životu. U bračnom činu, sjedinjenju, kad se događa začeće, prisutan je sâm Bog. On udahnjuje život i dušu u svoje novo stvorenje. Boga se ne može vidjeti, ali On je tu. Samo On udahnjuje život i besmrtnu dušu i za svakoga od nas je rekao: ‘Neka bude’. Tim činom Bog čini roditelje svojim suradnicima u stvaranju“, naglasio je don Milan, rekavši da bez roditelja i bez Boga ne može započeti ni jedan život; s roditeljima počinje nešto što je zauvijek, jer je duša besmrtna.

„Važno je toga biti svjestan, jer to više nije samo naše, već i Božje i On je zainteresiran da ta suradnja uspije. Tu je skrivena ogromna snaga za sve što vas čeka u životu. Tu je križ i težina, ali i čast i dostojanstvo“, poručio je don Milan.

Suvremeni svijet na brojne načine Bogu i životu kaže ‘Ne’, upozorio je provincijal. U Hrvatskoj je službeno potvrđenih oko 8 tisuća namjerno učinjenih pobačaja u bilo kojoj fazi trudnoće.

„Ako tako godišnje nestane po jedan manji gradić u ovako malom narodu, možemo li se uopće više zvati kršćanskim narodom“, upitao je don Milan. Upozorio je i da se spirala stavlja u tijelo žene „na mjesto gdje bi začeto ljudsko biće trebalo naći svoje gnijezdo i živjeti; međutim, nađe da je to mjesto zauzeto i nažalost umire. Tako je njemu uskraćeno ono što netko drugi ima u izobilju. Tamo gdje je Bog rekao: ‘Neka bude’, čovjek kaže: ‘Neće biti’.

Tim činom čovjek, ako je kršćanin, uskraćuje sebi mogućnost pričesti, jer bi to bio dodatni grijeh svetogrđa. Dok god je spirala u utrobi, ne može biti svete pričesti jer ubija čovjeka u startu, kad je gotovo nevidljiv. Na sličan način funkcionira i pilula koju također medicina olako ponudi, ne pitajući se što Bog misli o tome. Kršćanin ne može to se ne pitati. Jer i ovdje je u opasnosti vječno spasenje“, upozorio je don Milan, ohrabrivši: „Bog spašava svijet i ostvaruje svoj plan, a mi možemo biti dio te povijesti“.

Podsjetio je da je Gospa Loretska zaštitnica pilota, zrakoplovstva i svih koji putuju, jer kuća iz Loreta simbolizira putovanje vjere: kuća koja hodi, Marija koja prima Riječ i kreće putem služenja.

„I mi smo pozvani biti pokretne kuće Božje, da nosimo Krista gdje god idemo, poput Marije koja je nakon navještenja pohitala k Elizabeti“, potaknuo je don Milan.

Poželio je da Gospa postane ogledalo i našeg doma kao mjesta gdje se moli, sluša Božja riječ i ljubi u jednostavnosti. „Ako u svom srcu, poput Marije, izgovorimo svoje: ‘Neka mi bude’, tada Bog i u nama može učiniti čudesna djela“, poručio je don Milan, u želji da primimo milosti i darove Duha Svetoga za obnovu povjerenja u Isusa i njegovu majku Mariju koja hoda s nama kroz život.

Nakon mise, provincijal Ivančević predvodio je procesiju s kipom Gospe Loretske kroz Arbanase u kojoj tradicionalno sudjeluje više tisuća vjernika iz raznih dijelova Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: Boris Mužanović

Susret voditelja i predstavnika župnih caritasa Zadarske nadbiskupije te djelatnika Caritasa Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 3. svibnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Pozdravnu riječ uputio je don Darijo Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije. Ohrabrio je članove župnih caritasa i zahvalio im za njihovo djelovanje. U kratkom duhovnom nagovoru istaknuo je zajedničku odgovornost i služenje potrebitima u duhu kršćanske ljubavi.

Cilj toga susreta je unaprjeđenje rada župnih caritasa, primjena novih alata i jačanje međusobne suradnje.

Predstavljena je implementacija e-Caritas aplikacije koja je digitalni alat za unaprjeđenje evidencije korisnika i komunikacije između župnih caritasa i nadbiskupijskog Caritasa. Objašnjene su osnovne funkcionalnosti te plan koraka implementacije.

Dogovoreno je da je srijeda poslijepodne najprikladniji termin za edukaciju o aplikaciji. Edukacija će se organizirati kad se steknu potrebni preduvjeti, a voditelji će biti obaviješteni o terminu održavanja toga susreta.

Glede osnaživanja rada župnih caritasa, predstavljen je novi obrazac za prijavu korisnika, s ciljem bolje strukture i transparentnosti u radu. Prikazan je i način vođenja korisničkih dosjea, uz primjere iz prakse. U raspravi su podijeljena iskustva iz različitih župa i dane korisne preporuke za unaprjeđenje pristupa korisnicima.

Predstavljeno je djelovanje Obiteljskog savjetovališta kao oblika stručne potpore župnim caritasima u radu s obiteljima i pojedincima u potrebi. Naglašena je mogućnost upućivanja korisnika Savjetovalištu te važnost međusobne suradnje i komunikacije.

Voditelji su informirani o aktivnostima nadbiskupijskog Caritasa, uključujući podjelu hrane putem socijalnih samoposluga te dostavu gotovih obroka korisnicima, kako bi ih mogli pravovremeno upućivati na dostupne oblike pomoći.

Najavljena je duhovna obnova za voditelje župnih caritasa krajem rujna, a informacije i prijave će se koordinirati putem nadbiskupijskog Caritasa.

Predstavljen je okvirni program obnove te ciljevi: jačanje duhovne dimenzije voditelja, zajedništvo i osnaženje za daljnji rad. Prikupljeni su prijedlozi i iskazan interes za sudjelovanjem. Sudionici su upoznati s planiranim koracima implementacije e-Caritas aplikacije i pozvani na suradnju pri edukaciji. Novi obrazac i korisnički dosjei su preporučeni da se uvedu kao standardizirani alati rada s korisnicima.

Izražena je želja za redovitijim susretima ovakvog tipa, kako bi se osnažila mreža župnih caritasa. Susret je zaključen zajedničkom molitvom i blagoslovom kojeg je podijelio ravnatelj Matak, naglašavajući važnost duhovne dimenzije karitativnog djelovanja.

Josip Motušić

Na uočnicu blagdana Gospe Loretske koja se u župi Banj na otoku Pašmanu časti kao Gospa od Bokolja, u petak, 9. svibnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je zavjetni kip Gospe Loretske kod ‘vrata od Bokolja’ u podnožju brda Bokolj u Banju.

Prije blagoslova kipa, mons. Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje za vanjskim oltarom podno brda Bokolj, u blizini mjesta gdje je Gospin kip postavljen, ujedno i kao zahvalu za 90. godišnjicu izgradnje crkvice Gospe od Bokolja koja se nalazi na vrhu brda Bokolj.

Koncelebrirali su svećenici iz Ugljansko-Pašmanskog dekanata i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Razmatrajući navješteno evanđelje po Ivanu, nadbiskup je govorio o otajstvu Euharistije kao središtu vjere. „Kada u Oče našu molimo za kruh, ne molimo samo za hranu na stolu. Molimo za sve što nas drži na životu i hrani iznutra – ljubav, mir, sigurnost, snagu da ne odustanemo; molimo za naš život. Isus nije bilo koji kruh, nego nezamjenjivi, kruh živi koji je s neba sišao.

Isus liječi dublju, tihu glad srca, glad za smislom i životom, glad za ljubavlju koja ne razočara, glad za mirom koji ne nestane kad naiđe nevolja. Zato nas Isus ne uči da tražimo ‘kruh za uvijek’, nego ‘svagdanji kruh’. Jer Euharistija je upravo to: svagdanji kruh. Hrana za danas, za ovaj trenutak.

Isusov kruh neće riješiti sve naše probleme kako bismo mi željeli, ne briše sve boli, ali nam daje snagu da kroz sve prođemo – s Njime. Daje nam sigurnost da nismo sami i snagu da živimo kao djeca Oca, ne kao robovi straha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Kad molimo „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, u bîti molimo Oca: ‘Daj nam danas Krista, da ga prepoznamo, da u Njemu živimo’. Jer, bez Isusa sve drugo brzo postane nedovoljno, a s Njim i ono malo što imamo postaje dovoljno za danas, za život, dostatno za život vječni“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je govorio i o duhu ravnodušnosti i navike kao duhu propasti. Nakon što je Isus govorio o sebi kao kruhu živom koji je obećao život vječni onome tko ga bude jeo, među Židovima je nastala velika rasprava.

„Mi smo ušli u drugu krajnost: ravnodušnost. Toliko smo se priviknuli na svetinje da i ne primjećujemo njihovo sudbonosno značenje i neizmjernu vrijednost“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da Isus snažno, bez ublažavanja, govori: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela na Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6, 53).

„Za mnoge tada i danas, to je bilo previše, skandal. Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo? A Isus ne povlači riječi, ne tumači to ‘simbolički’, ne umanjuje poruku. On izričito kaže: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. To nije Isusov jezik metafore, preneseno značenje – to je jezik stvarnosti. Isus govori o Euharistiji, o daru po kojem Crkva živi.

Isus govori o novom kruhu, o Kruhu s neba koji nije kao mana, makar čudesna, ali je hrana svakodnevna. Jer, tko blaguje ovaj Kruh, živjet će uvijeke. Živjeti vječno znači već sada živjeti iz nečega dubljeg, neuništivog – živjeti snagom Kristovom, snagom Duha koji nam dolazi kroz kruh i vino pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi “Tko jede moje tijelo i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu” su „radikalno stvarne. Isus govori o nečemu što je u židovskoj tradiciji bilo nezamislivo – piti krv. Jer krv znači život. Krv je sveta. Prema Zakonu, nitko ne smije dotaknuti krv, jer ona pripada Bogu. Isus, pravi Židov, govori kao Bog. Ne daje nešto što ima – daje ono što jest. Isus daje vlastiti život, daje krv, daje srce, daje sebe do kraja. I kaže nam: Uđite u ovaj život. Nahranite se mojim životom. Ostanite u meni – i ja ću ostati u vama“, poručio je nadbiskup.

Istaknuvši da „euharistija nije dodatak vjeri, nešto usputno, nego živa veza, sjedinjenje s Kristom“, nadbiskup je rekao da pričešću hostijom ne uzimamo obični komadić kruha, nego u sebe „primamo Kristov život – njegovo predanje, njegovu vjernost Ocu, njegovu snagu u patnji, njegovu ljubav do smrti, njegovu silu uskrsnuća, njegovu pobjedu nad smrću“.

Isusova riječ je snažan poziv na intimnost i blizinu s Bogom, da naš „život nije paralelan s Kristom, kao da hodamo jedan uz drugoga, nego život u Kristu;  ostati u Njemu kao loza na trsu, kao srce u tijelu, oko u glavi.

Kad primamo Kristovu krv, ono što je izvor njegovog života, tada njegov život postaje naš. Kad smo u Kristu, ne živimo više sami, ne borimo se za život sami. S Isusom naše slabosti više nisu prepreke, jer On koji je pobijedio svaki grijeh živi u nama“, ohrabrio je nadbiskup.

Stoga Euharistija nije samo sveta stvar, nego osobni poziv: „Ostani u meni – i ja ću ostati u tebi“ – i to ne na jedan dan, samo prigodno, za Božić i Uskrs, nego svaki dan, zauvijek“, istaknuo je propovjednik. Živjeti sjedinjen s Kristom duboko, osobno i svakodnevno znači da se vjera ne svodi na običaje, nego je stil života.

Marija – euharistijska žena i majka Euharistije

Nadbiskup je govorio i o Mariji kao ‘euharistijskoj ženi’, majci Euharistije. „Marija je prva u povijesti čovječanstva tijelo i krv Krista primila u sebe. U trenutku navještenja, po Duhu Svetom, ona postaje hram Božji. U njenom krilu Bog postaje čovjek. Kao majka, bila je duboko sjedinjena s Kristom.

Kao što se Isus u Euharistiji daje nama da nas preobrazi, i Marija se potpuno dala Bogu da može postati put milosti za cijeli svijet. Marija je prva pričesnica koja je bila i ostala Božje prebivalište. Ona je, poput Nazaretske kućice, znak Božje blizine u svakodnevici“, istaknuo je nadbiskup.

Kućica iz Loreta koju se u Banju časti kipom Gospe Loretske, „simbol je doma u kojem se Bog utjelovio te Marija i danas poziva da naši domovi budu sveti prostori a mi pričesnici Krista, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija uvijek vodi Kristu.

„Ona je poput svjetla, među nama da svijetli. Marija ne svijetli prema sebi, nego prema Euharistiji, prema Isusu. Ona nam osvjetljava njegovo lice i ne prestaje ponavljati riječi iz Kane Galilejske: ‘Sve što vam rekne, učinite’“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospin kip ne bude samo materija, nego svjedočanstvo njene majčinske brige; kad pogledamo Marijin lik, podsjetimo se da ne zaboravimo moliti, da budemo zahvalni te spremni primiti Krista u Euharistiji i u bratu pored sebe, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zamolio je Gospu Bokoljsku da nam pokaže kako živjeti Euharistiju ne samo pred oltarom, nego i u životu, da možemo kao Marija uvijek reći: „Evo me. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Na misi su pjevali Zbor mladih iz Kali i župni zbor Banja.

Kip Gospe Loretske postavljen pokraj ‘Gospine stope’

Na kraju mise, don Mario Mršić, župnik Banja, zahvalio je svim župljanima koji su prije petnaest godina izrazili želju za postavljanjem kipa i za to prikupljali priloge, a glavni inicijator bio je banjski župljanin Miroslav Antičev, uz podršku supruge Goranke. Miroslava je podržala i u svemu se osobito zauzela i župljanka Zrinka Kraljev. Župljani su zahvalili na podršci bivšem župniku Marku Dokozi i sadašnjem župniku Mršiću koji je ostvarenje ideje priveo kraju.

Kip je visok 105 cm. Izrađen je od posebnog betona i mozaika, premazan posebnom smolom za otpornost u vanjskom prostoru. Kip je izradio akademski umjetnik Milun Garčević u radionici u Dramlju, koji je i autor kipa Gospe Loretske u Primoštenu.

Kip je postavljen na kamenom postolju na kojem su uklesane riječi: „Marijo, najdraža mati, neka nas tvoja molitva prati. U Godini jubileja, Banjci i prijatelji, 10. 5. 2025.“.

Kip je postavljen na mjestu gdje se u kamenom tlu nalazi tzv. ‘Gospina stopa’ – upravo je ona Banjcima bila nadahnuće i poticaj da tu postave kip. Prema predaji, Gospa je došla iz Loreta na to mjesto podno banjskog brda Bokolj, potom u zadarski predio Arbanasi pa na riječki Trsat. Stručnjaci su izmjerili da je broj toga stopala 36, u prstima je veličine 5 cm, a u peti 3 cm.

Na tom mjestu Banjci su od davnina dolazili moliti se, ribari, pomorci, pastiri. ‘Gospina stopa ‘ za Banjce je znakovito mjesto, a s kipom su htjeli izraziti da je duhovna stvarnost Marijine prisutnosti njima jako važna i mjesto gdje rado dolaze moliti, istaknuo je župnik Mršić.

Na vrhu brda Bokolj, na 175 m nadmorske visine, mještani Banja uz pomoć don Ante Peroša 1935. završili su trogodišnju gradnju zavjetne crkvice Gospe od Bokolja. Župljani su nosili kamenje i potreban materijal na magarcima na brdo te su uz puno odricanja izgradili crkvicu koja je obnovljena 2000. godine. Žene su u prošlosti bose hodale izvršiti zavjet u toj crkvi, ostavljali su zlato za Gospu. Putem do crkvice čija je 90. godišnjica izgradnje upravo u Godini jubileja, 10. svibnja 2025., nalaze se kamene postaje Križnog puta.

Pogled od te crkvice s brda Bokolj pruža se na otočje i Banjci je nazivaju biserom svoga mjesta te se vidi i s otočne ceste.

Na početku mise, nadbiskupa koji je za ljepotu prostora gdje je misa slavljena rekao da je poput „katedrale u prirodi, na otvorenom“ pozdravila je djevojka Barbara Blagdanić, ukratko rekavši o povijesti njihovog mjesta.

Spomen imena Banj datira iz 1265. godine kao ime Banjo. Bio je naseljen još u antičko doba gdje su stari Rimljani imali kupelji, terme, odakle i potječe ime Banj.

Banjska župna crkva sv. Kuzme i Damjana datira iz 1356. g. i obnovljena je sredstvima župljana i dobročinitelja.

Poklon župljana, ručni vez crkvice Gospe od Bokolja, nadbiskupu je uručila djevojka Lucija Pedišić.

Župa sv. Kuzme i Damjana u Banju najmanja je župa na otoku Pašmanu koju nastanjuje oko 130 župljana, odnosno 45 obitelji.

Na blagdan Gospe Loretske, u subotu, 10. svibnja, dva svečana misna slavlja slavljena su u zavjetnoj crkvici na brdu Bokolj, znak vjernosti banjskih predaka koji su je izgradili svojim rukama i na toj uzvisini uzdizali svoje molitve i zavjete Bogu i Majci Božjoj.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: I. Grbić

Bdjenje za duhovna zvanja ususret Nedjelji dobrog pastira predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 8. svibnja.

Susret je okupio i roditelje svećenika iz Zadarske nadbiskupije koji su prvi put dobili poziv za sudjelovanje na tako organiziranom susretu.

Bdjenje je izraz zahvalnosti Bogu za duhovna zvanja i molitva da Bog nastavi pozivati mlade da ga slijede u služenju Crkvi, rekao je nadbiskup i zahvalio Bogu za izbor novog pape, Roberta Francisa Prevosta. „Zahvalni smo Bogu za dar njegovog izbora i molimo da ga osnaži darom Duha Svetoga te da s mudrošću, ljubavlju i hrabrošću služi Crkvi i cijelom svijetu. Neka njegov pontifikat bude svjetionik nade i Kristova mira, a njegova teška i odgovorna služba svjedočanstvo Kristove ljubavi svima nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Jedan od važnih putova kojima Bog vodi narod je put duhovnih zvanja. „Duhovna zvanja su dar i poziv. Oni su odgovor na Božji zov koji zahtijeva predanje i povjerenje. Na tom putu nismo sami; Crkva, zajednica vjernika hoda s nama, podržava nas molitvom i potiče da ustrajemo“, istaknuo je nadbiskup. Potaknuo je na molitvu za novog Papu, svećenike, redovnike i redovnice, da njihova služba bude „plodonosna i znak svjetla u svijetu koji traži smisao i istinu“.

U duhu navještenog evanđelja, nadbiskup je razmatrao Isusovu riječ: „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta“. „Sol daje okus. Svjetlo daje smisao prostoru. To je duhovno zvanje – biti netko tko donosi smisao, ‘dobar okus životu’, tko, usprkos mraku, ne skriva svjetlo, nego ga nosi drugima“, rekao je mons. Zgrablić.

Isusovi učenici pozvani su biti sol i svjetlo da riječima i djelima preobražavaju svijet. „Sol štiti od kvarenja. Kršćanin nije pozvan prilagoditi se tamnim silama, nego svjedočiti istinu, čuvati dobro i buditi žeđ za Bogom. Svjetlo postoji da drugima pokazuje put. U vremenu površnosti, lažnih identiteta i moralne zbunjenosti, biti sol znači biti dosljedan, čestit i pravedan. Biti svjetlo znači biti onaj koji se ne skriva, nego svojim životom pokazuje smjer“, istaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je da je Bog najprije stvorio svjetlo i da je on izvor svjetla. „Bog je simbol svjetla jer po njemu sve postaje vidljivo i smisleno. Svjetlo se ne nameće nego nježno, ali sigurno, ispunjava prostor, vodi nas, otkriva istinu. Takav je Bog. On je svjetlo koje rasvjetljuje tamu našeg postojanja i daje nam orijentir“, rekao je mons. Zgrablić. Isusov poticaj da budemo svjetlost svijeta poziva nas da budemo odraz Božje prisutnosti, da kroz nas svijet vidi lice milosrdnog Oca.

Nadbiskup je podsjetio da je 8. svibnja rođen bl. Alojzije Stepinac. On je svjedočio „što znači biti vjerni službenik Kristov, bez obzira na cijenu. Njegov život i mučeništvo primjer su hrabrosti, vjernosti i duhovne zrelosti iz koje niče autentično zvanje“, koje „izlazi iz svoje udobnosti, svojih sigurnosti i svojih planova“ i kreće na put s Bogom, rekao je nadbiskup.

Svećenici i redovnici „usmjeravaju korake drugih prema Kristu, daju okus Kristove ljubavi kroz sakramente, molitvu, služenje. Njihovo ‘Da’ Bogu je most koji mnoge vodi prema otkriću vlastitog poziva. Oni nisu savršeni, ali su posvećeni i u tome je njihova snaga“, poručio je mons. Zgrablić.

Molitva za zvanja je važna jer potiče otvorenost za Božji glas, njome „otvaramo vrata Neba da Duh Sveti djeluje u srcima mladih“. „Molitva je odnos sa živim Bogom. U tišini molitve srce postaje plodno tlo na koje Bog može posijati sjeme poziva. Molitvom stvaramo duhovnu klimu u kojoj zvanje može dozrijevati“, rekao je nadbiskup i potaknuo da svi „budemo tlo u kojem Božji poziv može rasti“.

Sakramenti ovise o služenju svećenika te „nitko nije izuzet od potrebe molitve za duhovna zvanja. Odgovornost za zvanja nije samo na biskupima i animatorima duhovnih zvanja, nego na svima nama: obiteljima, župama, školama, molitvenim zajednicama“, naglasio je nadbiskup.

Mnogi mladi žive u nesigurnosti, krizi identiteta i smisla te tiha vjernost i podrška roditelja duhovnom zvanju postaje proročki znak. Roditelji svećenika i redovnika proživjeli su put duhovnog poziva svoga djeteta.

„Vi ste svojim životom rekli ‘Da’ životu svoga djeteta, ali i Božjem pozivu u njegovom srcu. Vi najbolje znate što znači darovati Bogu ono najdragocjenije. Nije to jednostavno. Vi ste prvi svjedoci koji su povjerenjem poduprli zvanje kad se tek rađalo, kad je bilo krhko, kad još nije imalo riječi ni sigurnost. Hvala što ste dali Crkvi ono najdragocjenije i najvrijednije. Hvala što ste znali pustiti da vaša djeca postanu ono na što ih je Bog pozvao. Hvala što ste svojim životom svjedočili da se nada ne živi riječima, nego izborima i darom onoga najdragocjenijeg“, poručio je nadbiskup roditeljima svećenika i redovnika.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu da Gospodin oslobodi mlade od straha, da im hrabrosti osluhnuti što im govore srce i Bog. „Zvanja ne nastaju u vakuumu. Ona se rađaju u obitelji, molitvi, tišini, u malim, svakodnevnim odlukama vjernosti. Crkva mora biti mjesto koje ne gasi, nego molitvom i primjerom života svijetli kako bi oni koje Bog poziva otkrili Njegove planove“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuo je na molitvu za nova zvanja, za pastire, redovnike, misionare, za obitelji koje će reći ‘Da’ Gospodinu, da mladi „ne ‘vegetiraju’ u svijetu nesigurnosti, nego budu svjedoci Krista“.

Nadbiskup je pozvao na molitvu i za one koji su sablaznili i ranili druge i za žrtve duhovnih zvanja. „Crkva pati zbog njihovih padova. Molimo za sve žrtve sablazni i rane žrtava koje su prouzročili oni koji su krenuli u duhovno zvanje i u svom padu ranili druge. Neka Gospodin zacijeli sve njihove rane“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Nije manjak zvanja, Bog uvijek zove. Manjak je odaziva! Zato treba moliti za odaziv!“

Nakon propovijedi, don Tomislav Dubinko, član nadbiskupijskog Povjerenstva za duhovna zvanja koje je organizator toga susreta, održao je nagovor o značenju molitve. Istaknuo je primjer Alojzijeve majke Barbare Stepinac koja nije prestala moliti i postiti za sina Alojzija, za svaku fazu njegovog zvanja i života, još dok se nije odazvao, pa i kad je postao nadbiskup, sve do Stepinčeve smrti.

„Molitva je način čovjeka da uzvrati na Božju ljubav koja je uvijek prva. Bog nam svoju ljubav želi darovati i po poslanju, obiteljskom i duhovnom. Kao što je majka bl. Alojzija činila, molitva treba biti najprije zagledanost u Boga. Ne u svoju nakanu, u sebe, što bi Bog trebao učiniti, nego u Boga koji ima najbolji plan za naše poslanje. Molitva treba biti uporna, ustrajna, bez kolebanja, poput dječjeg vapaja, povjerenje u živoga Boga“, rekao je don Tomislav.

U molitvi je važna i šutnja. „Ako molitva treba biti dijalog, kakav je to dijalog ako mi ispričamo svoje, odemo svojim putem, a Bogu koji uporno govori ne damo da dođe do riječi. Kod poziva su važni poziv i odaziv. Nije manjak zvanja, Bog uvijek zove. Manjak je odaziva! Zato treba osobito moliti za odaziv! Odazvati se trebaju svi: Crkva, obitelji, župe, da zvanja dođu iz moje obitelji, župe, grada“, potaknuo je don Tomislav.

Predložio je molitvu desetice krunice za zvanja, prikazivanje svoga trpljenja, bolesti, starosti i teškoća za duhovna zvanja i ustrajnost u postojećima; svake prve subote u mjesecu biti na misi i klanjanju za zvanja te postiti, „čime se oslobađamo sebe kako bi Bog imao više mjesta u našem srcu“, rekao je don Tomislav.

Nakon Službe Riječi, održano je klanjanje za vrijeme kojega je don Antonio Oltran čitao prigodna razmatranja o dinamici Božjeg poziva i odaziva i u svjetlu evanđeoskih primjera Isusovih učenika. Nakon Bdjenja, za sve sudionike priređeno je druženje u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’.

Pjevanje na Bdjenju predvodio je zbor mladih zadarske župe Puntamika pod vodstvom Saše Miočića.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: I. Grbić

ZADAR: Bdjenje za duhovna zvanja – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića