Na susretu obitelji Zadarske nadbiskupije u župi Rođenja BDM u Privlaci, svečano misno slavlje za vanjskim oltarom kod crkve sv. Barbare u subotu, 25. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bračni život, roditeljstvo, obitelj – to nije drugi red svetosti. To je prva crta borbe za ljubav u ovom svijetu. A kad ljubite ustrajno, u vjernosti,žrtvi i praštanju, kada riskirate da bi iskazali milosrđe – tada postajete živi ikonopisci Boga koji je Ljubav. I to mijenja svijet“, poručio je nadbiskup Zgrablić obiteljima, istaknuvši da Bog prebiva u ljubavi muža i žene koja se „ne temelji samo na osjećajima, nego na vjernosti, na svakodnevnim izborima, na spremnosti da se ne odustane“.

Obitelji trebaju graditi svoj dom na stijeni ljubavi, „ali ne ljubavi romantike, ‘leptirića u trbuhu’, nego ljubavi križa, ljubavi koja prašta, koja ne odustaje, iznova pokušava, ne bježi od žrtve, prihvaća križ. To je ljubav Isusa Krista, to je ljubav Božja“, naglasio je nadbiskup, rekavši da je u središtu svakog života i poziva ljubav, bez koje nema smisla ni istinskog rasta.

Podsjetivši na riječ evanđeliste Ivana, “Bog je ljubav”, nadbiskup je rekao kako sv. Ivan ne kaže da Bog ljubi, nego da On jest Ljubav. „Ljubav je Božja bît, njegovo srce, pokretač. Zato, sve što Bog čini, čini iz ljubavi. On živi u zajedništvu dara odnosa Oca i Sina i Duha Svetoga. Iz te ljubavi nam je darovao život. Bog nas je stvorio da budemo Njegova slika u svijetu, da budemo bića odnosa, bića koja ljube, koja primaju ljubav i daruju je drugima.

Iz ljubavi nas je stvorio kao muškarca i ženu – različite, ali jednako vrijedne i jednakog dostojanstva, komplementarne i stvorene jedno za drugo. I upravo u toj različitosti očituje se Božji plan – da jedno drugome budemo oslonac u slabosti, blagoslov u svakodnevnici i dom jedno drugome u nesigurnosti života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se u savezu muškarca i žene, u sakramentu braka, događa sveto: čovjek postaje suradnik Boga u stvaranju novog života.

Obitelji su izložene napadima izvana i iznutra, upozorio je nadbiskup; „relativiziraju se temelji braka, jedinstvo i nerazrješivost. Poništava se razlika između muškarca i žene. Djeca su zbunjena. Roditelji su prezaposleni i iscrpljeni. Mobiteli i ekrani su zamijenili razgovore. Vrijeme je postalo luksuz, a molitva gotovo zaboravljena.

Zato nam je potreban povratak izvoru života i ljubavi, Bogu koji nas prvi i najviše ljubi. Blagoslov u obitelji, braku, mir među djecom ne može se ostvariti bez Boga. Bez Boga ljubav vene, a s njim raste, donosi plodove i traje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da živjeti ljubav i obitelj nije uvijek lako i jednostavno. Jer, svetost nije samo u velikim djelima niti u prolijevanju krvi, kao kod svetaca.

„Svetost je u tome da svaki dan volimo, i kad je teško, kad iznova izgovaramo ‘Oprosti’, ‘Hvala’, ‘Volim te’, ‘Lijepo je što postojiš’, ‘Hvala Bogu što te imam’, kada gledamo jedno drugo kao dar, a ne kao teret“, poručio je nadbiskup.

Potaknuo je obitelji da u nedostatku radosti, topline, razumijevanja, idu k Isusu koji svakodnevicu pretvara u svetost. Podsjetio je da u obitelji često dođu umor, svađe, nesporazumi, šutnje koje bole više od riječi. Ali, po vjeri, molitvi, sakramentima, napredovanju u kreposti ljubavi, „naše ljudske slabosti postaju mjesta Božje milosti“.

„Nema ničega snažnijeg, ali ni zahtjevnijeg, od poziva na ljubav. Ljubiti nije lako. Ljubiti znači riskirati. Ljubiti znači biti ranjiv. Ljubiti znači izabrati drugoga i onda kad nije lako. Ljubiti znači izgubiti ponos, oprostiti, spustiti glas, podnijeti žrtvu, ponovno pokušati. Ljubiti znači, ponekad, zaboraviti sebe da bi drugi mogao živjeti puninu“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Kako bi nas Bog u tome osnažio, nije samo govorio o ljubavi, nego nam je dao primjer ljubavi do kraja u svome Sinu Isusu. „Krist nije samo govorio o ljubavi, On je do kraja živio ljubav. On je postao utjelovljena Ljubav: s rukama koje grle, s nogama koje hodaju prema izgubljenima, s očima punim milosrđa koje ne osuđuju, s ušima koje slušaju, s riječima koje ne osuđuju i podižu, sa srcem koje se otvara na križu i iz njega izlazi „krv i voda“ koji označavaju sakramente krsta i euharistije, da bismo zauvijek bili uronjeni u tu ljubav i hranili se kruhom živim za život vječni“, ohrabrio je mons. Zgrablić, rekavši da na putu života nismo sami.

„Bog je u nama po Duhu Svetome koji nas neprestano podsjeća da pripadamo Ocu, da smo otkupljeni Sinom i da živimo iz Ljubavi koja ne prestaje. Božja ljubav, do kraja posvjedočena na križu, izlijeva se na nas po Duhu Svetom koji nam je darovan da bismo u svakom trenutku života mogli živjeti iz te ljubavi. Duh Sveti je Bog Ljubav, koji izvire iz zajedništva Oca i Sina. On nije samo prisutnost izvan nas, nego nam daje snagu, on je unutarnji učitelj i tješitelj koji nas preobražava, vodi i osposobljava da ljubimo kao što Bog ljubi“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da je ljubav temelj obitelji.

„Ne postoji brak bez poteškoća. Bog ne očekuje obitelj bez slabosti i pogrešaka. Traži ljude koji su spremni ljubiti kao On, koji su spremni svaki dan izabrati žrtvu radi ljubavi, koji ne bježe i odustaju kad postane teško, koji, unatoč ranama, vjeruju da ljubav ima smisla – jer Bog, Ljubav ima posljednju riječ“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup se spomenuo i 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, kojeg su 26. studenog 1945. godine u Privlaci, gdje je bio župnik svega šest dana, ubila dvojica komunista. U sumrak je nosio Presveto i sveto ulje za Bolesničko pomazanje, prema onome za što je mislio da je smrtna opasnost jedne majke.

„Don Eugen nije umro u slučajnoj nesreći. Iako je zbog društveno – političkih razloga, teških povijesnih okolnosti u kojima je živio tijekom Drugog svjetskog rata na otoku Molatu i fašističkog i komunističkog progona, bio svjestan velike opasnosti i rizika izlaska iz sigurnosti župnog ureda u mrak s nepoznatim mladićima, nije odbio poziv poći s dvojicom k njihovoj majci koju je, navodno, udario konj kopitom i umire.

Dvojica mladića iskoristila su njegovo svećeničko milosrđe i povjerenje kako bi ga namamili u obližnju šumicu. I u toj samoći koju je trebala ispuniti Božja blizina zbog svetih Otajstava koje je don Eugen držao u rukama, dogodila se mržnja i zločin. Najprije mučenje, a onda podmuklo ubojstvo i bacanje njegovog tijela u more. Ta dvojica mladića htjeli su ga potopiti i sakriti tragove.

Ali, ono što je Božje ne može se sakriti, potopiti ni uništiti. Ljubav se ne može ušutkati. Vjernost se ne smije izdati. Žrtva se ne smije zaboraviti. Vapaj za oproštenjem i pomirenjem ne smije se ignorirati. Mržnja ne smije imati posljednju riječ.

Don Eugen nije umro samo kao još jedna nevina žrtva komunističkih zločina. On je živio i umro kao euharistijski čovjek, kao svećenik poslužitelj sakramenta bolesničkog pomazanja. Čovjek koji je shvatio: ako je Krist za mene predao sebe, onda i ja svoj život želim predati do kraja u služenju. Zato njegova smrt govori nama i 80 godina kasnije. Jer gdje je ljubav do kraja, tu je i Bog zauvijek“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Poželio je da vjera i sakramenti hrane, mijenjaju i oblikuju snažne obitelji, „ne zato što nemaju problema, nego zato što ljube do kraja, poput Krista i poput don Eugena“.

„Gospodin nas poziva da brakove, obitelji, odnose, roditeljstvo, gradimo na stijeni ljubavi – onoj istoj ljubavi koja je proslavljena u Kani, raspeta na Kalvariji, prisutna u Euharistiji i posvjedočena u krvi don Eugena. Neka obitelji žive tu Ljubav. Tada će domovi postati svetišta, a djeca će znati zašto vrijedi živjeti, zauzeti, žrtvovati se i zašto, ako  je potrebno, vrijedi umrijeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Prije mise održana je pobožnost Križnog puta u parku ispred crkve koju je predvodio don Tomislav Končurat, a razmatranja uz postaje čitali su predstavnici župa. Nakon mise, djeca su pod vodstvom vjeroučiteljica Ane Rucker i Anice Galešić igrala kviz.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Prvi likovni natječaj o temi „U naručju sv. Šime“ završen je svečanom dodjelom nagrada prvonagrađenim sudionicima u ponedjeljak, 20. listopada u crkvi sv. Šime u Zadru i održavanjem prigodnog programa.

Susret je okupio djecu sudionike u pratnji mentora i roditelja, obitelji, u zahvalnosti i radosti zbog sudjelovanja njihove djece u tom duhovnom i kreativnom stvaralaštvu. Te večeri svi radovi djece sudionika s potpisima učenika i nazivom škole koju pohađaju bili su izloženi na panoima u crkvi sv. Šime.

Prvonagrađeni autori dobili su priznanja i prigodne nagrade, a mentori i škole zahvalnice, koje su im uručili don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, Josip Bilaver, župan Zadarske županije, Davor Barić, ravnatelj OŠ Zadarski otoci i Tihana Magaš, pročelnica Upravnog odjela za odgoj i školstvo grada Zadra.

Cilj toga natječaja bio je potaknuti djecu na likovno stvaralaštvo s prikazom sv. Šime, u duhu poticaja „Sa svetim Šimunom kroz prostor i vrijeme“ te potaknuti djecu na čašćenje sv. Šime. U pripremi za izradu tih radova djeca su i pohodila i svetište sv. Šime i upoznala se s porukom njegovog života, njegovog susreta s Isusom i Marijom u jeruzalemskom hramu kad su došli prikazati dijete Isusa, što je napisao evanđelist Luka. Događaj se odvijao tijekom mjeseca rujna i održan je u sklopu manifestacije „Dani svetog Šime, zaštitnika Zadra“ koja je prvi put održana ove godine u organizaciji svetišta sv. Šime u Zadru.

„Željeli smo da djeca svoje likovno stvaralaštvo dožive ujedno i kao način, izraz molitve sv. Šimi. Nije važno bilo samo crtati, nego bitna je i relacija sa svecem, uspostaviti odnos sa sv. Šimom. U tome je dodatna i osobita vrijednost natječaja, da je likovni rad ujedno i molitva proizašla iz dječjeg srca“, rekla je Miljanović. Na poleđini svakog rada djeca su napisala svoju molitvu sv. Šimi. Svi likovni radovi te molitveni zazivi i zahvale sv. Šimi s tog natječaja će biti tiskani u katalogu i slikovnici u čast sv. Šime.

Miljanović je istaknula kako su djeca pod vodstvom mentora oživotvorila smjernice natječaja te su prikazali sv. Šimu crtajući uz njega i svoju obitelj, prijatelje, prizore koji prikazuju kako doživljavaju njegovu zaštitu, sigurnost u njegovom naručju i povjeravaju sebe sv. Šimi.

„Likovni radi je ostvaren kao izraz blizine sa sv. Šimom i ne promatramo ga samo kao umjetničko ostvarenje, nego i kroz duhovnu dimenziju i viđenje djeteta. Sv. Šime je rekao da je Isus ‘Svjetlo na prosvjetljenje naroda’, pa smo potaknuli djecu da promisle na koji način oni mogu biti svjetlo drugome, što znači biti svjetlo u životu nekome; što sv. Šime vidi kod djece kao svjetlo, da navedu koje su to situacije i ponašanja koja odražavaju da smo i mi svjetlo Isusa Krista“, rekla je Miljanović.

Jedna od poruka je važnost darivanja sebe zajednici, drugome, pa je prikazano kako sv. Šime drži Isusa u svom naručju, ali i kako Šimun prikazuje Isusa gradu, ljudima, jer Isus je naše spasenje, rekla je Miljanović, podsjetivši da je sv. Šime na osobiti način zaštitnik djece. U to stvaralaštvo djeca su uključila i svoje obitelji u čašćenju sv. Šime koji ih je okupio u dodatno molitveno i obiteljsko zajedništvo.

Na natječaj su prispjela 444 rada iz dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola. Sudjelovale su 34 ustanove iz Hrvatske, BiH i Srbije i 51 mentor. Nagrađeni su pojedinačni radovi 19 učenika, skupni rad dvije grupe i 22 mentora.

U kategoriji dječjih vrtića, troje prvonagrađenih pojedinaca za svoj likovni prikaz sv. Šime su: prvo mjesto: Marko Marić,  DV Radost, PO Bili Brig, Zadar (mentori Irena Dominkuš, Marija Colić i Darija Baković); drugo mjesto: Korina Ćuška, DV Radost, PO Bili Brig, Zadar (isti mentori) i Gabrijel Marić, DV Latica, Zadar (mentorica Iva Bučić) te treće mjesto Izabela i Toni DV Jordanovac, Zadar (Anita Kolčeg).

U kategoriji skupnog rada, prvu nagradu dobio je dječji vrtić Sunce – Noina arka, Zadar (Anka Radaš, Olivera Hrabrov i Ivana Zubak) i dječji vrtić Radost Vruljica, Zadar (Ksenija Medini, Vanja Petrović).

Nagrađeni učenici iz osnovnih škola razredne nastave su – prvo mjesto: Mihaela Letinić, 4.d OŠ Zadarski otoci, Zadar (Antonia Klarić), drugo mjesto: Luce Mirčeta, 2.r.  OŠ J. Šižgorića, Šibenik (Helena Šarić) i Ena Matek, 4.b  OŠ Zadarski otoci, Zadar (Anđelina Grancarić) te treće mjesto Antea Zanić, 4.r.   OŠ Franka Lisice, Polača (Ivana Peraić) i Katarina Gregov, 4.a OŠ Bartula Kašića, Zadar (Jadranka Gulam).

Nagrađeni učenici iz osnovne škole predmetne nastave su – prvo mjesto: Petar Popović, 7.r. OŠ Voštarnica, Zadar, Posebni razredni odjel (Antonela Marić); drugo mjesto skupni rad: Ana Gudelj, Marija Miloš, Ante Radoš, 5.r . PŠ Crvenice, OŠ Fra Mijo Čujić – Bukovica, Tomislavgrad, BIH, (Janja Zorić) i Marcela Negro, 8.r. OŠ Jurja Barakovića, Ražanac (Vesna Drmić), a treće mjesto Marta Levak 7.r. OŠ Privlaka, Privlaka (Iva Lilić Pekas), Patricia Šušić, 8.r. OŠ Zadarski otoci, Zadar (Marija Šimunić) i Lucia Miličević 8.b, crkva sv. Ante Padovanskog, Zadar (s. Marijana Mohorić, Željka Diklan).

Nagrađeni učenici iz srednjih škola su – prvo mjesto, Magda Đurec 1.b Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić), drugo mjesto Ema Horvat, 3.a Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić) i treće mjesto Leona Karre, 3.a Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, Križevci (Petra Čvek Jaić).

Tri škole dobile su Zahvalnicu za međunarodno sudjelovanje. To su: Janja Zorić, OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, Tomislavgrad BiH, Miroslav Salak, OŠ Veljko Vlahović Kruščić, Vojvodina / Srbija te OŠ Petafi brigada Kula, Vojvodina / Srbija.

U prigodnom programu koji je sadržavao pjesme i molitve u čast sv. Šime sudjelovala su djeca iz OŠ Stanovi, Zadar, koji su pod vodstvom Magdalene Miočić pjevali Himan sv. Šimunu. Zatim djeca iz zadarskih dječjih vrtića Jordanovac, Sunce – Noina arka, Radost Vruljica te OŠ Zadarski otoci i veliki zbor OŠ Juraj Baraković, Ražanac uz gitarističku pratnju učenika 5. – 8. razreda.

Natječaj su organizirali Svetište sv. Šime Zadar i „Muzej u školi – Baština i kultura mira“ OŠ Zadarski otoci Zadar. Glavna koordinatorica i voditeljica provedbe natječaja je Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, voditeljica projekta „Muzej u školi“ OŠ Zadarski otoci, u suradnji s kolegama mentorima.

Članovi Stručnog prosudbenog povjerenstva u ocjenjivanju radova bili su prof. Sunčica Ivin – Mikulić, dr. sc. don  Zdenko Dundović, prof. Valentino Radman i Lucija Sekula, viša kustosica pedagoginja.

Članovi Organizacijskog povjerenstva bili su don Damir Šehić, Davor Barić, Anamarija Botica Miljanović, Lenka Radić i Darko Vulin.

Popis škola i ustanova, sudionika natječaja „U naručju sv. Šime“

Na likovnom natječaju sudjelovale su sljedeće 34 ustanove: DV Radost, PO Bili Brig Zadar, DV Jordanovac Zadar, DV Latica Zadar, DV Sunce – Noina arka Zadar, DV Sunce PO Ciciban Zadar, DV Radost, PO Vruljica Zadar, OŠ Zadarski otoci Zadar, OŠ Zadarski otoci PR Silba, OŠ Jurja Šižgorića Šibenik,  OŠ Franka Lisice Polača, OŠ Bartula Kašića Zadar, OŠ Kruno Krstić Zadar, OŠ Šimuna Kožičića Benje Zadar, OŠ Šimuna Kožičića Benje POŠ Diklo, Katolička OŠ Ivo Mašina Zadar, OŠ Stanovi Zadar, OŠ Šime Budinića Zadar, OŠ Voštarnica Zadar, Gradska knjižnica Zadar, Ogranak Bili Brig, OŠ Fra Mijo Čujić Bukovica, PŠ Ljubomir – Ljubo Radoš, Tomislavgrad BiH, OŠ Jurija Barakovića Ražanac, OŠ Privlaka Privlaka, OŠ Petar Zoranić Jasenice, OŠ Novigrad Novigrad, OŠ Bijaći Kaštel Novi, OŠ Eugena Kumičića Slatina, Župa Sv.Ante Padovanskog Zadar, Župa Blaženog Alojzija Stepinca Zadar,  Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkoga Križevci, OŠ Veljko Vlahović Kruščić, Vojvodina / Srbija, OŠ Petafi brigada Kula, Vojvodina/ Srbija.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Katolička gimnazija Ivana Pavla II. u Zadru proslavila je svoj ‘Dan škole’ na blagdan sv. Ivana Pavla II., svoga naslovnika i nebeskog zaštitnika u srijedu, 22. listopada, u sportskoj dvorani te škole.

Proslava ‘Dana škole’ okupila je učenike i roditelje, profesore i djelatnike te škole koja je najstarija odgojno – obrazovna ustanova u Zadarskoj  županiji, a baštini tradiciju Nadbiskupske klasične gimnazije koja je nekad djelovala u sklopu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

U 2024./25. šk. godini dogodile su se povijesne promjene za školu; promijenjen je njen naziv klasična gimnazija u katolička gimnazija, jer je uz dosadašnji klasični i opći, uveden i prirodoslovni smjer u školi. Uređene su nove učionice i praktikumi. Škola je dobila novi logo i novo vodstvo. Prethodnog ravnatelja don Antu Dražinu, zbog njegovog odlaska na službu u Dikasterij za biskupe u Rimu, zamijenila je ravnateljica s. Ana Lipovac, dotadašnja pedagoginja u školi. To je prvi put u povijesti te škole da je služba ravnatelja, koju je bio obavljao svećenik, sada povjerena ženi, redovnici iz družbe Klanjateljice Krvi Kristove.

Prisutnima se obratila ravnateljica Lipovac. „Promjene su sastavni dio ljudskog života, pa i škole kao živog organizma. Ono što sada posjedujemo baština je prošlosti na koju treba gledati sa zahvalnošću i strahopoštovanjem“, rekla je s. Ana, u zahvali dosadašnjim ravnateljima i djelatnicima koji su prenosili znanje, životno iskustvo i „služili tolikim generacijama koje su sazrijevale intelektualno, moralno i duhovno kroz tu odgojno-obrazovnu ustanovu“.

U svim mijenama te ustanove, nepromijenjene ostaju temeljne vrijednosti njenog djelovanja sadržanog u geslu škole, „Zajedno stvarajmo bolji svijet“. „Zajedništvo se izgrađuje preko dijeljenja uspona i padova, nesuglasica i opraštanja, propitivanja i dijaloga. Bez te dinamike međuljudskih odnosa nema rasta prema punini čovještva. Bolji svijet ostvaruje se kroz otvorenost prema drugoj osobi, stoga smo pozvani odgovoriti na poziv sv. Ivana Pavla II. ‘Otvorite širom vrata Kristu’”, potaknula je s. Ana, rekavši da „Krist treba biti ugaoni kamen zajedništva, dok svatko u svom pozivu kao učenik, nastavnik ili drugi djelatnik daje najbolje od sebe za poslanje koje je svima povjereno: opće dobro“.

S. Ana zahvalila je profesorima koji svojim radom otkrivaju i razvijaju potencijal u učenicima. „Nastavnik vjeruje u mogućnost uspjeha svakog učenika na njemu svojstven način i treba biti sposoban pronaći način da iz svakog djeteta izvuče najbolje“, rekla je s. Ana. Drugim djelatnicima je zahvalila na „predanom radu, svjedočanstvu života i djelatnoj ljubavi“, a učenicima i roditeljima na povjerenju u izboru te škole. Potaknula je sve da iskoriste darovano vrijeme za ulaganje u znanje, sposobnosti i usvajanje moralnih načela kao korektiva svog djelovanja.

Don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i nekadašnji ravnatelj gimnazije, prisutnima je pročitao poruku zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića koji nije mogao biti na toj proslavi zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK.

Sv. Ivan Pavao II. je ostavio neizbrisivi trag u povijesti Crkve, hrvatskom narodu i u životima tolikih ljudi, osobito mladih, rekao je mons. Zgrablić, poručivši da se na Dan škole „s ponosom sjećamo svoje misije, svoga identiteta i posebne zadaće: odgajati mlade u svjetlu istine, duhu evanđelja i pod majčinskim plaštem Marije“.

Ivan Pavao II. upravo je Mariji posvetio svoj život. Njegovo papinsko geslo Totus Tuus – ‘Sav tvoj’ govori o pobožnosti i potpunom povjerenju, predanju i pouzdanju u Mariju, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je taj veliki papa „znao kome treba predati srce da bi ostao snažan u službi istine“. Poželio je da gimnazija bude mjesto „gdje se srcem vjeruje, istinom uči i raste u ljubavi“. S. Ani je čestitao i zahvalio na preuzetoj odgovornoj službi. Poželjevši da joj Gospodin bude snaga, a Duh Sveti nadahnuće u radu, potaknuo je da bude „ravnateljica koja sluša, vodi, povezuje i svjedoči vjeru djelima“.

Učenicima je poželio da im dani budu ispunjeni znanjem, prijateljstvom i duhovnim rastom, poručivši: „Nemojte se bojati biti drugačiji. Imati vjeru u Krista nije slabost, nego snaga. Tražiti istinu u Bogu nije naivnost, nego hrabrost“. Profesorima i djelatnicima je zahvalio na ulaganju u mlade, rekavši da su oni prenositelji znanja, vještina, suodgojitelji savjesti, vodiči na putu odrastanja i svjedoci vjere mladima. Poželio je da ih prati ustrajnost, radost, snaga Duha Svetoga, blizina Marije i zagovor sv. Ivana Pavla II.

„U vremenu nesigurnosti, neka katolička gimnazija bude sigurna luka. U svijetu bučnih poruka, neka tu progovara istina. U vremenu površnosti, neka se tu raste u dubini Istine i Života“, poručio je mons. Zgrablić.

Fra Bojan Rizvan izlagao je o sv. Carlu Acutisu. Voditelji programa, učenici Ana Kostović (4.a) i Antonio Matković (4.b), istaknuli su kako je Ivan Pavao II. podsjetnik da naš život treba biti podređen nebeskom domu te da se u školi „trude izgraditi čovjeka koji će intelektualnim sposobnostima i duhovnom osjetljivošću ići u svijet kao mala iskra koja može ‘zapaliti’ mnoge ugasle izvore“.

Učenici Tončica Sović i Zvonimir Šimičević recitirali su poticajne riječi Ivana Pavla II., a Lucija Vidaković, Marija Sović i Ester Lukačić izveli su prigodne skladbe, kao i školski zbor pod vodstvom Grge Ivkovića pjesme. Nakon svečanog programa, u dvorani škole održana je odbojkaška utakmica između profesora i učenika škole.

Katoličku gimnaziju u tri smjera pohađa sveukupno 275 učenika. Školske 2025./26. godine gimnaziju je upisalo više od 60 učenika prvih razreda, a toliko je i ovogodišnjih maturanata. Na proslavi dana škole je bio i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je blagoslovio prisutne.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Nada Burum, koordinatorica i promicateljica Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj, predstavila je u nedjelju, 19. listopada, način djelovanja Trajnog euharistijskog klanjanja (TEK) u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

Burum je govorila vjernicima o duhovnosti, plodovima i načinu provedbe TEK-a nakon mise koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, čime su počeli pripremni susreti s vjernicima u Zadru za pokretanje TEK-a koje će se, kada se sve organizacijski pripremi, održavati u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru.

„Klanjanje je iskazivanje slave, časti i poklonstvene ljubavi prema svom Stvoritelju i Spasitelju. Ljudi su pozvani biti dio trajnog klanjanja, čime odgovaraju na zapovijed ‘Gospodinu Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi’. Klanjanje je najveća od svih pobožnosti. Klanjanje Gospodinu je nužnost i to je Božji pothvat za ovo vrijeme kad mnogi traže pomoć na različite načine“, rekla je Burum.

U Zadru će biti šesnaesta kapela u Hrvatskoj gdje će se održavati TEK. „Kapela klanjanja postaje duša grada, mjesto koje zajednicu vjernika povezuje u želji da Gospodinu daju slavu i čast, da Isusu pripadne središnje mjesto u njihovom gradu. Bog vodi i priprema srca klanjatelja“, poručila je Burum, istaknuvši da je biti klanjatelj milost te je potaknula vjernike na zahvalu Bogu da mogu odgovoriti na taj dar.

„U kapelama trajnog klanjanja se traži biti u tišini. Sve je usmjereno na Euharistijskog Isusa. Pred Isusom u Presvetom sakramentu možemo uočiti njegove želje prema nama, odlažemo svoje projekte kako bismo napravili mjesta za Kristove.

Vjernici koji se danonoćno izmjenjuju u klanjanju daju svjedočanstvo vjere koje privlači one koji su u potrazi za Bogom ili su daleko od njega, da mu se približe“, poručila je Burum.

Pape potiču na klanjanje. Klanjanje je važan dio Nove evangelizacije koju je na poseban način poticao sv. Ivan Pavao II. Podsjetila je na riječi pape Franje da je „molitva najbolje oružje koje imamo“. Papa Franjo je osobito poticao da prakticirajući klanjanje idemo prema vječnom klanjanju u nebu.

„Papa Franjo je govorio da je klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu čisti savez ljubavi. Prirodno je da želimo biti s onim koga ljubimo. Trajno klanjanje je prilika da Gospodina ljubimo više, da Isusa stavimo na prvo mjesto u životu. Papa Franjo je govorio da pred Božjom slavom riječi nestaju, ostajemo u tišini.

Klanjanje u kapeli odvija se u šutnji, jer šutnja omogućuje sabranost i osluškivanje Gospodina te prisnost s njim. Posredstvom izvanjske šutnje poštuje se susret kojeg Gospodin ostvaruje sa svakim klanjateljem i podržava unutarnja šutnja nužna za kontemplaciju“, rekla je Burum, istaknuvši da je „čast, veliki blagoslov i odgovornost biti čuvar presvete euharistije“.

Danonoćno klanjanje bez prestanka Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu ostvaruju prvenstveno vjernici laici. „Jedinstvenost TEK-a je trajna otvorenost crkve u provedbi TEK-a u koje su uključeni ponajprije vjernici laici. Time se provode i smjernice dokumenta ‘Christifideles laici’ Drugog vatikanskog koncila koji poziva laike da sudjeluju u životu Crkve i da ne ostanu na margini.

Važno je da su laici svijesti da su čuvari Presvetog sakramenta. Biskupi i svećenici povjeravaju laicima čuvanje Presvetog. To je sveta dužnost i služba koju se mora nadasve odgovorno izvršavati. TEK potiče na otvorenost laika prema crkvenoj hijerarhiji, na suradnju i zajednički hod“, poručila je Burum, rekavši da je TEK Božji dar Crkvi i vremenu. To nije crkveni pokret, nego je djelo Crkve koju je tražilo i preporučilo crkveno učiteljstvo. Trajno klanjanje pripada cijeloj Crkvi i sačinjavaju ga svi crkveni pokreti, zajednice i pojedinci.

TEK uspostavljen na jednom mjestu u gradu ne zamjenjuje niti dokida druge oblike i mjesta klanjanja u župama. Iskustvo pokazuje da tamo gdje postoji TEK, ono pospješuje klanjanje i na drugim mjestima.

„Obitelji primaju puno milosti po satu klanjanja. Euharistijski Isus daruje mir, klanjatelji primaju duboki mir koji nije od ovoga svijeta, nose mir i svjetlo u domove, na radna mjesta i događa se preobrazba društva, domovine“, rekla je Burum.

Kapela vječnog klanjanja je prostor milosti i sabranosti, oaza mira u kojoj ljudi dolaze u svako doba dana ili noći obnoviti snage prema Isusovom pozivu ‘Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti’, poručila je Burum, rekavši da su veliki plodovi klanjanja: obraćenja, duhovna zvanja, dar roditeljstva, financijski blagoslov, smanjenje kriminala, ozdravljenja, pomirenje, mir.

Za vrijeme klanjanja „čini se da se ne događa ništa, ali događa se sve jer Gospodin čini; kao što se klanja na nebu, tako se i na zemlji klanja bez prestanka, danju i noću, po kapelama trajnog klanjanja. To nije nešto što mi činimo za Boga, to je dar koji mi primamo od Boga“, poručila je Burum.

Molitvene nakane TEK-a su: zadovoljština za uvrede nanesene Presvetom oltarskom sakramentu, osobne molitve, za svijet i vrijeme u kojem živimo, za Crkvu, Papu, biskupe, svećenike, nova duhovna zvanja, za obitelji, mlade, stare i bolesne, za dostojanstven život ljudi od začeća do prirodne smrti, za pokojne, za one za koje nitko ne moli, za duše u čistilištu, za duhovnu obnovu hrvatskog naroda, za domovinu i da Bog zaštiti naše obitelji i naš narod od svakog zla, za prestanak rata u svijetu; za buduće klanjatelje, za otvaranje kapela trajnog klanjanja i sve se stavlja pod zaštitu Božanskog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina.

Sada je u svijetu više od 3 000 kapela trajnog klanjanja. Prvi TEK u Hrvatskoj bio je organiziran u Rijeci i Crikvenici, slijedili su  Dubrovnik, Split, Đakovo, Vukovar, Zagreb, Slavonski Brod, Vinkovci, Varaždin, Osijek, Križevci, Trogir i Šibenik.

Vjernici koji žele biti klanjatelji pozvani su ispuniti prijavnice koje se nalaze u župama i predati ih župniku ili preko mrežne stranice Zadarske nadbiskupije.

Vjernici se pozivaju odabrati određeni dan i sat u tjednu kako bi svakoga tjedna u to isto vrijeme dolazili na svoj sat klanjanja. Ako je klanjatelj spriječen doći, naći će se zamjena, bit će mu na raspolaganju koordinator njegovog sata čija je zadaća bdjeti da svaki sat bude uredno pokriven.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u nedjelju, 19. listopada, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Misa je okupila vjernike koji žele sudjelovati u Trajnom euharistijskom klanjanju koje će se pokrenuti u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ta je misa bila prvi od pripremnih susreta vjernika zainteresiranih da sudjeluju u toj euharistijskoj pobožnosti. Odlukom nadbiskupa Zgrablića, nakon što se izvrše organizacijske pripreme, trajno euharistijsko klanjanje u Zadarskoj nadbiskupiji će biti u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru, što će biti šesnaesti grad u Hrvatskoj u kojem se odvija trajno klanjanje.

Navješteno evanđelje po Luki u kojem Isus govori kako treba uvijek moliti i nikada ne posustati, podudara se s porukom i sadržajem susreta vjernika u pripremi za uspostavu Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadru.

„Isusove riječi o potrebi trajne molitve su poziv na način našeg postojanja, našeg kršćanskog življenja. Isus ne traži od nas da povremeno kleknemo, da se molimo kad stignemo, kad smo za to raspoloženi ili kad nas pritisne nevolja. On nas poziva da naš život postane molitva, stalni dijalog s Ocem, neprestana hvala Bogu, trajni hod u Božjoj prisutnosti“, rekao je mons. Zgrablić.

Isusov poziv da molimo „bez prestanka“ ne znači neprestano izgovarati riječi, nego živjeti u svjesnoj Božjoj prisutnosti, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je „molitva djelo srca. Molitva je trajno osluškivanje i trajna otvorenost Božjoj volji, Božjoj ljubavi; neprekidno unutarnje ‘Da’ koje se ponavlja i kad radimo, kad se odmaramo, kad šutimo i kad trpimo“, poručio je nadbiskup.

Trajno euharistijsko klanjanje, molitva pred izloženim Presvetim uči vjernike biti u trajnoj Božjoj prisutnosti i oblikuje srce da trajno moli i postane Božje prebivalište, rekao je predvoditelj slavlja.

„Euharistijsko klanjanje je susret s osobom, s Isusom Kristom, pravim Bogom i pravim čovjekom, stvarno prisutnim u posvećenom euharistijskom kruhu. Kad kleknemo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, ne klečimo pred simbolom.

Stojimo pred živim Isusom koji se skriva u poniznosti pod prilikama otajstva kruha, koji je stvarno tu, pogledom prema nama, otvorenog srca u njegovoj darovanoj ljubavi“, poručio je nadbiskup, rekavši da je Isus „koji je bio razapet za nas i koji nas ljubi do kraja, koji nam daruje novi život svoga uskrsnuća“, prisutan u posvećenoj hostiji, pokaznici i tihoj klanjateljskoj šutnji.

„Pred Presvetim ne dolazimo puno govoriti, buditi neke zaspale ili ranjene emocije niti osjećati uvijek nešto novo. Dolazimo biti s Gospodinom, promatrati ga, pustiti da nas on gleda i oblikuje svojom ljubavlju. U toj molitvenoj tišini i jednostavnosti događa se naše najdublje preobraženje“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „euharistijsko klanjanje škola vjere, strpljenja i ljubavi“, nadbiskup je rekao da se vjernici u klanjanju uče šutjeti pred Bogom i da ne moraju uvijek „nešto raditi“. U klanjanju vjernik uči slušati što nam kaže Isus  i Duh Sveti nadahnjuje, uči se povjeriti Bogu.

U klanjanju pred Presvetim „učimo se ljubiti onako kako on nas ljubi; ne po promjenjivim osjećajima, nego po vjernosti njegovoj Ljubavi. Pred Presvetim učimo da molitva nije trgovina. Molitva nije čitanje liste naših želja koje sami ne možemo ostvariti, pa molimo Boga da on to učini umjesto nas. Molitva je naš dar vremena Onomu koji nam je darovao sve. To je prostor u kojem Duh Sveti polako oblikuje naše srce po Srcu Isusovom. I u toj molitvenoj otvorenosti i predanju događa se čudo: naša molitva počinje hvaliti Boga zbog ljubavi i dobrote koju On ima prema nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Trajno euharistijsko klanjanje se održava jer Isus nikad ne prestaje biti s nama. „Isus nije Bog koji nam iskazuje povremenu pažnju. U Presvetom oltarskom sakramentu Uskrsli Gospodin je neprekidno prisutan – i čeka. Čeka nekoga tko će mu doći i njemu otvoriti srce, da ga on ispuni svojom ljubavlju. Čeka onoga tko će mu dati jedan sat vjernosti, sat tišine, sat ljubavi. Ljubav uvijek zahtjeva dvoje: onoga koji daruje i onoga koji prima. I u tom Božjem daru i čovjekovom primanju, rađa se zajedništvo koje posvećuje“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Kada u biskupiji ili župi postoji trajno euharistijsko klanjanje, tada biskupija ili župa imaju srce koje kuca dan i noć za Gospodina i s Gospodinom. Tada Bog u životu zajednice ima svoje mjesto ne samo u svetkovinama i nekoliko trenutaka u danu ili tjednu, nego usred svakodnevice.

U vremenu kad se mnogi okreću sebi, kad se vjera hladi, a srca postaju tjeskobna, oni koji se klanjaju Gospodinu drže svijet otvorenim Bogu. Oni su svjetionici koji pokazuju put k Bogu u tminama života i svijeta“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da molitva pred Presvetim nije samo osobna milost, nego duhovna služba Crkvi.

Nadbiskup je zahvalio onima koji su se spremni uključiti u tu inicijativu, na spremnosti da tjedno poklone jedan sat dragocjenog vremena Gospodinu. „Možda se čini malo, ali u Božjim očima je neprocjenjivo. To je sat koji spašava duše, u kojem Krist ne ostaje sam“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se u tom satu vjernici preobražavaju u „živa svetohraništa tihe ljubavi“.

Nadbiskup je i druge koji se još nisu odlučili, potaknuo da se uključe u tu inicijativu, da iskuse i osjete  „kako Isus traži srce koje želi biti s Njim“.

„Ne budite zabrinuti ako ne znate kako moliti. Samo budite tu, uz Isusa. S vremenom ćete vidjeti: ta šutnja nije prazna, već ispunjena svetom Isusovom prisutnošću. To je šutnja u kojoj Gospodin govori u našem srcu iz svoga Presvetog Srca. Klanjanje je Isusova prisutnost koja liječi, a Isusova prisutnost je ljubav koja preobražava“, poručio je mons. Zgrablić.Potaknuo je vjernike da predaju svoja srca pred Presvetim, u šutnji koja Isusa slavi, u molitvi koja ne prestaje i u ljubavi koja vjerno gori.

Don Zvonimir Mikulić, župnik Belafuže, zahvalio je nadbiskupu na povjerenju da se u toj župi organizira klanjanje, a nadbiskup je rekao da je to inicijativa koja uključuje vjernike iz cijele Nadbiskupije te da će župa Belafuža imati podršku u provedbi trajnog klanjanja.

Nakon mise, o načinu i strukturi djelovanja Trajnog euharistijskog djelovanja te njegovoj važnosti u životu Crkve i pojedinaca, pri čemu je istaknula da je u toj pobožnosti čuvanje Presvetog povjereno vjernicima laicima, govorila je Nada Burum, koordinatorica i promicateljica Trajnog euharistijskog klanjanja u Hrvatskoj.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Povodom proslave 320. godišnjice posvete crkve sv. Šime u Zadru (18. listopada 1705. – 18. listopada 2025.), svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u subotu, 18. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Važno je slaviti obljetnicu posvete crkve jer „crkva nije samo zgrada u kojoj se slavi bogoslužje, nego duhovno središte kršćanske zajednice, poveznica neba i zemlje“, rekao je mons. Zgrablić. Obljetnica posvete crkve podsjeća da vjernik ima mjesto gdje ga Bog susreće, gdje se duhovno hrani Kruhom života za život vječni.

Dan posvete crkve slavi se kao svetkovina. To je „rođendan duhovne kuće, kad zahvaljujemo Bogu na njegovoj prisutnosti među nama“, rekao je nadbiskup. To je i poticaj na odgovornost zapitati se „što danas činimo da crkva bude živo mjesto vjere, a ne samo spomenik prošlosti ili mjesto održavanja tradicije“.

Taj dan je prigoda preispitati se što svaki vjernik čini da njegov život postane tabernakul i posvećena crkva, mjesto Božjeg boravišta, poručio je predvoditelj slavlja, istaknuvši: „Slaviti obljetnicu posvete znači slaviti Boga koji živi među nama. To je poziv da obnovimo vjernost, da ponovno posvetimo sebe, svoje obitelji i čitavu zajednicu Kristu“.

„Posveta crkve je više od blagoslova. Posveta crkve je liturgijski čin kojim se jedna zgrada trajno izdvaja od drugih građevina. Od čina posvete, crkva više ne pripada svakodnevici, nego postaje ‘Božja kuća’“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se u posvećenu crkvu ne ulazi kao u trgovinu, dvoranu ili muzej, nego tu se dolazi na susret s Bogom. Tu se slave sakramenti „koji liječe i podižu, posvećuju i osposobljavaju za službu Crkvi“ te prima Božje oproštenje, utjeha i ohrabrenje.

„Riječ ‘posveta’ dolazi od latinske riječi ‘consecratio’, što znači: ‘Odvojeno za Boga, učinjeno svetim’, prema hebrejskoj riječi ‘kadoš’, što znači ‘drugotni, drugačiji’, a prevodimo sa ‘sveti’“, rekao je nadbiskup, dodavši kako posvećeni crkva i oltar znače da su izdvojeni od obične upotrebe i namijenjeni isključivo Bogu.

Osim zgrada i predmeta, posveta se odnosi i na ljude, jer čovjek je pozvan biti posvećen Bogu, a crkva je mjesto gdje se posvećenje događa na osobiti način.

„Biti posvećen Bogu znači živjeti po Božju, drugačije, posvećeno, jer Bog je svet. To znači živjeti u skladu s Božjom Riječju, njegovim zapovijedima i Božjom voljom te se truditi da naše riječi, odluke i djela budu u skladu s Isusom. Poziv na posvećenje znači i kloniti se grijeha i omogućiti duši da raste u posvećenju, Božjoj blizini“, poručio je nadbiskup. Čovjek se posvećuje kad posvećuje svoju svakodnevicu; kad na svoj rad, obitelj, prijateljstva i odmor ne gleda kao na „obične stvari“, nego ih prožima Bogom po molitvi i ljubavi, služenju i blizini, poručio je predvoditelj slavlja.

„Posvećivati život ne znači da čovjek mora stalno biti u crkvi, nego da u svemu što radi nastoji biti Božji, vjeran i poslušan Božjoj Riječi, dobar i čist srcem. Ako je zgrada nakon posvete ‘Božja kuća’, onda i naš život treba postati živa Božja kuća“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da „posvećenje ostavlja trag“ i u kontekstu činjenice da se u crkvi sv. Šime čuva neraspadnuto tijelo sv. Šimuna koji je držao Isusa u naručju. „To je veliki znak. Tijelo koje nije istrunulo, koje je dotaknulo dijete Isusa, podsjeća da svetost ostavlja trag, ne samo u duhu nego i u tijelu“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da nam je u crkvi sv. Šime Bog ostavio opipljivi znak vječnosti.

„Sv. Šime je imao posvećeno srce, spremno za susret s Bogom. Kad je primio dijete Isusa, njegova vjera je postala vidljiva, a molitva uslišana. Taj susret sa Spasiteljem bio je kruna njegovog života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši kako nas „relikvije podsjećaju da svetost nije mit, a sveci nisu bajka, nego ljudi koji su u punini odgovorili na Božji poziv i posvetili svoj život Božjom nazočnošću“.

Pozvani smo prepoznati da Crkva nije zgrada, nego živi organizam. Ona živi kad mi živimo vjeru, a umire kad je zanemarimo, upozorio je nadbiskup, rekavši da je obljetnica posvete prilika vjerniku da se zapita je li on „kamen živi“ u njenim zidinama ili samo posjetitelj koji povremeno dolazi u crkvu.

Uz stvarnost posvete vezano je i poslanje. U navještenom evanđelju, Isus šalje sedamdesetdvojicu. „Taj broj simbolizira sve narode. Isus ne šalje samo odabrane, samo apostole i hrabre; šalje obične ljude, poput nas, bez kese i torbe, da bi se oslonili ne na sebe, nego na Boga“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Obljetnica je dan naše zahvalnosti Bogu što je htio prebivati s nama,
zahvalnosti onima koji su gradili crkvu, molili, čuvali i prenosili vjeru. Slavlje obljetnice je i obnova našeg poslanja. Krist i nas šalje da donesemo mir, da budemo iscjelitelji ranjenih duša i svjedoci Kraljevstva Božjeg“, poručio je nadbiskup.

Sveti Luka – evanđelist koji je u Svetom pismu opisao susret sv. Šime i djeteta Isusa u hramu

Budući da je 320. godišnjica posvete crkve slavljena na blagdan sv. Luke, nadbiskup je u propovijedi govorio i o tom svecu. Providonosno je da je crkva sv. Šime u Zadru posvećena baš na blagdan sv. Luke, evanđeliste koji jedini donosi spomen sv. Šimuna, starca u Jeruzalemu; sv. Luka opisuje kako je Šimun živio i kako je izgledao susret Marije, Josipa i djeteta Isusa u hramu, kad su ga roditelji došli prikazati četrdeseti dan po njegovom rođenju.

„Sv. Luka bio je suradnik svetog Pavla, po zanimanju liječnik. Bio je poganin, obraćenik i jedini nežidovski autor u Novom zavjetu. Unatoč tome, njegova vjera i ljubav prema Kristu duboko su oblikovali njegov pisani trag. On nije bio svjedok Isusovog javnog djelovanja, ali je brižljivo i nadahnuto pomno, detaljno prikupio svjedočanstva onih koji su bili s Isusom i svjedoci svega što je Isus učio i činio.

Njegovo Evanđelje posebno se istaknulo toplinom, suosjećanjem i naglaskom na Božjem milosrđu. On jedini opisuje rođenje Ivana Krstitelja i Isusa na tako nježan i ljudski način. On nam donosi prispodobu o milosrdnom ocu, o izgubljenoj ovci, o milosrdnom Samarijancu. On piše o Isusu koji se sagiba nad siromašne, bolesne i gubave, grešnike, nad one koji su na rubu društva. On nam pokazuje Boga koji ne osuđuje, nego liječi“, rekao je mons. Zgrablić.

Uz svoje Evanđelje, sv. Luka je autor i Djela apostolskih, „jedinstvenog izvješća o životu prve Crkve, o silasku Duha Svetoga, o misijskom djelovanju Petra i Pavla. Zahvaljujući sv. Luki, imamo cjelovit prikaz kako je Crkva rođena i kako je rasla iz malenog sjemena vjere u Isusa Krista.

Luka nam ne nudi samo povijesne činjenice – on nas vodi da prepoznamo Božju prisutnost u svakodnevici, da razumijemo Božje milosrđe i budemo dio njegovog plana spasenja. On piše prijatelju Teofilu, ali i svima koji žele biti ‘teofili’, prijatelji i svjedoci njegove blizine“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da crkva sv. Šime bude „mjesto iz kojeg će se evanđelje širiti i danas, gdje će se Isus rado prihvaćati u naručje, grliti i ljubiti. I neka tijelo sv. Šimuna koje je tu sačuvano, bude stalni podsjetnik: Bog dolazi. I mi ga možemo prepoznati ako budemo ljudi molitve, mira, strpljenja i budnog čekanja Božjih obećanja, ljudi Kraljevstva Božjeg“, poručio je nadbiskup.

Blagoslov vitraja i obraćanje Bratovštine sv. Šime

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je tri vitraja u crkvi sv. Šime, koji prikazuju arkanđele Mihaela, Gabrijela i Rafaela, a djelo su akademskog slikara Mate Ljubičića iz Zadra.

Nakon blagoslova vitraja, nadbiskupa je pozdravio Boris Vukašina, glavni brat Bratovštine sv. Šime koja broji 75 članova. Rekao je da je crkva sv. Šime „stoljećima svjetionik vjere našeg naroda, mjesto gdje su se generacije Zadrana i hodočasnika klanjale Bogu, donosile molitve i zahvale sv. Šimi.

Zadar po toj svetinji nosi bogatu povijest, ali i neizrecivo otajstvo, jer u njemu počiva najvrjednija relikvija, živi dodir čovjeka koji je držao Boga. Taj dar nadilazi prostor i vrijeme, obvezuje nas na vjernost, poštovanje i zahvalnost“, poručio je Vukašina.

U ime Bratovštine sv. Šime izrazio je njihovu privrženost Crkvi i odanost sv. Šimi, poželjevši da Bratovština bude „znak žive pobožnosti i čuvar svetinje, kako bi i budući naraštaji znali gdje im je korijen i kome mogu povjeriti svoje molitve“. Vukašina je zahvalio mons. Zgrabliću što je odobrenjem statuta Bratovštine blagoslovio i potaknuo njihovo daljnje služenje.

Poželio je nadbiskupu „da u tom svetištu uvijek osjeća blizinu molitve, toplinu zajedništva i podršku naroda“ koji ga prati molitvama te da ga sv. Šime prati u pastirskom poslanju, njegov zagovor krijepi, a crkva sv. Šime bude mjesto gdje će osjetiti dom, mir i molitvenu blizinu puka“.

Crkva sv. Šime izgrađena je na temeljima ranokršćanske trobrodne bazilike i prvotno je bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku. Crkva je posvećena sv. Šimunu Bogoprimcu kad je u tu crkvu preneseno tijelo sv. Šimuna 1570. godine iz crkve sv. Marije Velike.

Don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, rekao je da je crkva sv. Šime tijekom svoje povijesti bila više puta posvećena, a posveta 320. godišnjice značila je njeno proširenje u vrijeme dok je upravitelj grada Zadra bio Federico Londra. Tu posvetu crkve potvrđuje i spomen – ploča u sakristiji. „Sv. Šime nadilazi Zadar i Hrvatsku. Njegova relikvija povezuje nas sa sâmim Gospodinom. Možemo zazivati ime toga velikog sveca i nadati se njegovoj utjesi što god ga molimo“, potaknuo je don Damir.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u kapeli Gospe od Zdravlja u Općoj bolnici u Zadru u petak, 17. listopada, uoči blagdana sv. Luke, liječnika i zaštitnika liječnika.

Bio je to prvi pohod nadbiskupa Zgrablića Općoj bolnici, kojom prigodom se susreo i s upravom Opće bolnice Zadar. „Bolnica je jedno od rijetkih mjesta gdje nema glume. Tu se ne može skrivati iza uloga, nasmijanih maski ni prividne snage. Bolnica je mjesto gdje se traži istina – dijagnoza. Istina o čovjekovom stanju, o onome što ne funkcionira, o onome što boli. Jer samo točna dijagnoza otvara put ozdravljenju. Liječnik traži gdje je bol, kako bi život mogao biti spašen“, istaknuo je mons. Zgrablić, govoreći o dijagnozi kao putu tjelesnog i duševnog ozdravljenja.

Rekao je da u bolnici nisu važni ime, titula ni status i da se u bolnici čovjek ogoli do svoje krhkosti; tu je ranjiv, nemoćan, ovisan o tuđoj pomoći. „Tu gdje ne znamo hoće li lijek pomoći i hoće li terapija biti uspješna, padaju sve maske i otkriva se istina o nama samima. Upravo u toj ogoljenosti rađa se duhovna istina. Jer i duhovni život ima svoju ‘bolnicu’ – mjesto gdje se traži dijagnoza duše, gdje Isus, poput liječnika, traži što je ranjeno grijehom, što se skriva pod površinom, a razara čovjeka iznutra“, rekao je nadbiskup, upozorivši: „Bez iskrenosti pred Bogom i bez priznanja gdje boli, nema ozdravljenja srca. Kao što liječnik ne može liječiti ono što pacijent skriva, tako ni Bog ne može iscijeliti ono što skrivamo i što mu ne predamo“.

Nazivajući licemjerje bolešću duše, nadbiskup je rekao kako čovjek nije cjelovit dok u njemu vlada razdor. „Koliko puta jedno mislimo, drugo govorimo, treće činimo. A takav život rađa nemirom srca. Isus govori protiv dvoličnosti, u želji da ozdravi naš duh. On zna koliko nas boli kad moramo nositi maske – jednu za posao, drugu za obitelj, treću za crkvu. Zna kako nas razdire kad živimo u glumi, kad se prilagođavamo svima, a pritom gubimo sebe“, upozorio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da nas „Isus poziva da stanemo uz istinu; da priznamo tko smo i kakvi smo, sa svojim ranama, slabostima i sa željom za dobrotom. Jer samo onaj tko je u istini, a Krist je Istina, može biti slobodan. Samo onaj tko se ne skriva i ne živi u podjeli, može ‘disati punim plućima’, voljeti iskreno i biti miran u srcu. Zato Isus traži od nas da ne glumimo, da ne mijenjamo lice prema okolnostima koje nas okružuju. On nas poziva da skinemo maske, da budemo ono što jesmo pred Bogom i dopustimo da nas On iznutra iscijeli“, poručio je mons. Zgrablić.

O djelovanju sv. Ivana od Boga

Budući da je u kapelu Opće bolnice 19. rujna 2025. vraćena slika sv. Ivana od Boga, koju je nadbiskup blagoslovio na kraju mise, mons. Zgrablić je u propovijedi govorio i o tom velikom svecu koji je bio čovjek „bez maske“.

Poput medicinskog osoblja, „sv. Ivan od Boga hodao je putem boli, služenja, nade i prošao je put tame. Rođen je 8. ožujka 1495. u Portugalu. Imao je siromašno djetinjstvo, napustio je dom sa samo devet godina, lutao kao pastir, ratovao kao vojnik. Bio je lažno optužen i nepravedno osuđen na smrt vješanjem, protjeran, razočaran. Iskusio je nasilje, nepravdu i vlastitu slabost. Kad je čuo propovijed sv. Ivana Avilskog, Bog ga je dotaknuo svojim Duhom. I Ivan je učinio ono što rijetki čine: odmah je reagirao. Prodao je sve što ima i krenuo služiti bolesnike u bolnici kao brat, volonter. Na to ga je potaknula Božja ljubav koju je duboko doživio u sebi“, rekao je mons. Zgrablić.

Kad je u bolnici izbio požar i svi su bježali, sv. Ivan je ušao u zapaljenu zgradu, trčao je u plamen. Na svojim leđima iznosio je bolesnike. Spašavao ih je, iz  vjere da se u svakom patniku nalazi Krist koji trpi. Nosila ga je ljubav prema Kristu čije je lice prepoznao u bolesnicima“, poručio je nadbiskup, rekavši da je to „evanđelje na djelu, učinkovita vjera“.

Sv. Ivan je radio za bolesne danju i noću, sklanjao ih s ulice, dvorio ih. Osnivao je bolnice. Oko njega su se okupljali ljudi koje je njegova ljubav potaknula da čine isto. Nazvao ih je “Milosrdna braća”,  a njegova jednostavna poruka bila je: “Činite dobro, braćo”. Sv. Ivan umro je 8. ožujka 1550., u Granadi, u 55. godini života, nakon što je pokušao spasiti dječaka iz ledene rijeke. „Nije uspio. Dao je život pokušavajući spasiti drugoga. Umro je kako je i živio: u predanju Bogu po služenju čovjeku“, rekao je predvoditelj slavlja.

Ohrabrenje bolesnicima i medicinskim djelatnicima

U tom kontekstu, nadbiskup je rekao da je takvo iskustvo, sebedarivanje koje naizgled ne donosi vidljivi uspjeh, ohrabrenje za bolesnika, liječnika i medicinsko osoblje, koji nekad „gledaju tijelo koje više ne reagira na lijekove, na terapiju koja ne pokazuje željene rezultate, kad se suočavaju s dijagnozom koja ne ohrabruje, s boli koja ne prolazi, sa strahom koji i njih ispunja“.

Isus kaže svakoj osobi da nije zaboravljen i samo broj na listi bolesnika, nego ljubljeno dijete Božje, toliko vrijedno da je za naše spasenje Bog žrtvovao svoga Sina, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Zato, ne bojte se! Bog je na vašoj strani. Božja ljubav je veća od svake slabosti, pa čak i od smrti. Isto vrijedi i za vas, poštovani liječnici, sestre, medicinski tehničari, djelatnici u zdravstvu, svi vi koji se možda pitate ima li smisla ovo što radim – osobito kad se sve čini uzaludno, kad se bolesnik ne oporavi, kad vam se više nitko ne sjeti zahvaliti“.

Zahvala nadbiskupa liječnicima i medicinskom osoblju

Slika sv. Ivana od Boga vraćena je u bolničku kapelu ne kao ukras, nego kao podsjetnik da su liječnici i medicinsko osoblje produžene ruke Kristove ljubavi. Svatko od njih može biti svet kad u ljubav prema svom zvanju i bolesniku unosi ljubav, kad služi bolesnicima prepoznajući u njima Kristovo lice, naglasio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je izrazio poštovanje liječnicima i zahvalio im što liječe tijelo i pristupaju čovjeku kojeg Bog ljubi i koji je po vjeri naš brat ili sestra.

„Hvala za vašu stručnost, za ljudskost utemeljenu na Kristovom evanđelju. Hvala što ostajete uz čovjeka, bolesnika kad mu je najteže. Hvala medicinskim sestrama i tehničarima za stotine velikih gesti: prostiranje čiste posteljine, popravljen jastuk, riječ utjehe, tihu prisutnost u noći. Mnogi to ne vide, ali Bog vidi svaku dobrotu i sudjeluje u svakom činu ljubavi. Hvala i osoblju bolnice, ljudima koji vode administraciju, čiste, pripremaju hranu, održavaju red. Vaš posao je možda nevidljiv, ali stvara dostojanstvo prostora u kojem se bolesni osjećaju kao ljudi“, poručio je mons. Zgrablić dionicima bolničkog sustava.

Nadbiskup je zahvalio i don Šimi Zuboviću, bolničkom kapelanu, rekavši da je njegova prisutnost u bolnici „znak da bolest ne znači kraj života i znak milosti duhovne snage u čijoj je službi i koja ide dalje od fizičke“. Bolnički kapelan donosi „duhovni lijek bolesnicima, Isusa koji je zauvijek ostao s nama u pričesti i dijeli puninu milosti spasenja u sakramentu bolesničkog pomazanja“, rekao je nadbiskup, poručivši da nas Bog želi obnoviti i vratiti našoj istini.

Moleći zagovor sv. Luke i sv. Ivana od Boga da služimo onima koji trpe i da ne zaboravimo kako „jedna duša vrijedi više nego sve materijalno blago svijeta, jer je za nju Krist prolio svoju krv“, nadbiskup je sve potaknuo da se ne umore nastaviti činiti dobro, jer pomoći drugome je najplemenitije što čovjek može činiti, trag Božjega duha i slike Božje u čovjeku.

Blagoslov slike, novih postaja Križnog puta i susret s upravom Opće bolnice Zadar

Mons. Zgrablić blagoslovio je restauriranu sliku sv. Ivana od Boga čije su dimenzije 202 x 139 cm, ulje na platnu. Slika prikazuje sv. Ivana od Boga, zaštitnika bolesnika, u smeđem habitu, kako bolesnik na postelji gleda prema njemu. Ta vrijedna umjetnina postavljena na zid kapele u bolnici, koja se i prije nalazila u toj kapeli, bila je na restauraciji u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar. Smirujućeg prizora blizine bolesnome, djelo je nepoznatog autora i nastanka. Nadbiskup je blagoslovio i nove postaje križnog puta u toj kapeli.

Među liječnicima, medicinskim osobljem i bolesnicima, u misi su sudjelovali i Željko Dno obrascaČulina, dr. med., ravnatelj bolnice, Nediljko Jović, dr. med, pomoćnik ravnatelja za kvalitetu, Darija Katuša, mag. med. techn., pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo i glavna sestra bolnice, s. Melhiora Biošić, počasna predsjednica Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar koja je inicirala i od dobročinitelja osigurala sredstva za nabavu novih postaja križnog puta te je bila inicijatorica da se u tom, nekad derutnom prostoru bolnice, uredi kapela za bogoslužje koja je na raspolaganju za molitvu pacijentima.

Nakon mise, mons. Zgrablić pohodio je ured ravnatelja Čuline gdje je potpisao ugovor o darovanju slike i zadržao se s upravom bolnice u razgovoru. U pratnji nadbiskupa bio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i ravnatelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar, na čiju je inicijativu restaurirana slika vraćena u kapelu bolnice. Uz don Antu, u misi su koncelebrirali i don Šime Zubović, bolnički kapelan i don Mirko Barbarić.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji: Foto: I. Grbić

Na početku nove pastoralne 2025./26. godine održana je 53. godišnja skupština svećenika Zadarske nadbiskupije u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, u srijedu, 15. listopada.

 U izlaganju koje je svećenicima održao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, nadbiskup je predstavio statističke podatke klera u Nadbiskupiji, govorio je o važnosti nadbiskupijskih povjerenstava, svećeničkom zajedništvu, važnosti duhovnog života svećenika te formaciji župnih vijećnika. Upozorio je na opasnosti besplodnog kritizerstva i istaknuo potrebu odgovornosti u međusobnom i ophođenju s ljudima, pri čemu su „uljudnost, strpljivost, pažnja i blaga riječ“ također „važna sredstva evangelizacije“.

Taj godišnji susret svećenika „nije samo formalnost, nego i prilika da osnaže svoje zajedništvo, obnove snagu poziva i potvrde da nisu sami u službi evanđelja i Crkve“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši važnost svećeničkog zajedništva koje izgrađuje Crkvu. „Ako naše zajedništvo ne njegujemo, riječ nam slabi, a svjedočanstvo blijedi. Vjernici se vesele kad nas vide zajedno“, rekao je mons. Zgrablić, pozivajući svećenike na slogu, prijateljstvo i uzajamno poštovanje.

Istaknuo je da je duhovni život srce svega djelovanja. „Bez molitve i razmatranja Božje riječi, sakramenata, osobne ispovijedi, žrtve i djela ljubavi, bez spremnosti na oproštenje, svećeništvo gubi žar i postaje mehanička služba, a ne živa prisutnost Krista. Iz toga niče frustracija, bunt i nezadovoljstvo“, upozorio je mons. Zgrablić, pozivajući da se klevetama ne ruši međusobno povjerenje. Zavist, nadmetanja i ogovaranja stvaraju duh podjele te je potaknuo na molitvu jednih za druge, dijalog, međusobnu brigu i odgovornost jednih za druge.

„Ne zaboravimo važnost uljudnog ophođenja s ljudima i međusobno. Svećenik koji je ljubazan, koji osluškuje, koji je strpljiv, koji ima vremena za čovjeka, koji sluša, već naviješta evanđelje. A svećenik koji se s ljudima ophodi na način koji oni doživljavaju kao grubost, bahatost i omalovažavanje, s nedostatkom poštovanja i empatije, udaljuje ljude od Crkve i Krista“, upozorio je mons. Zgrablić.

Pastoralna 2024./25. bila je Jubilejska godina, „vrijeme milosti, zahvale, duhovnog obnavljanja i obraćenja“, rekao je nadbiskup. Središnja proslava Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji bila je u Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja 2025., kad su se na misi na Forumu u Zadru okupili svećenici, redovništvo i vjernici laici pod geslom „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“ (Rim 12, 17).

Na nacionalnom hodočašću u Rimu od 5. do 12. studenog, „znaku hodočasničke Crkve, naše vjernosti Kristu i Petrovom nasljedniku“, iz Zadarske nadbiskupije sudjelovalo je 250 vjernika. Uz događaje na razini Nadbiskupije, važni su i brojni događaji u župama, među kojima su i duhovne obnove kada se „srca otvaraju, Gospodin govori, poziva i obnavlja. Duhovne obnove su dani kada vjera postaje iskustvo, a ne samo tradicija“, rekao je mons. Zgrablić.

Do održavanja Skupštine prikupljeno je za 2025. godinu 2817 stranica arhivske građe u šest svezaka o raznim aktivnostima u Nadbiskupiji, u zahvalnosti za dobro koje se čini i jer se drage uspomene rado čuvaju, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio članovima 14 nadbiskupijskih povjerenstava u kojima se na „sinodalan način osluškuju potrebe mjesne Crkve i razvijaju inicijative koje Duh Sveti nadahnjuje“. Potaknuo je svećenike da se ne umore u radu povjerenstava koja su „instrument Duha Svetoga koji unosi red, sklad, jasnoću i dinamiku u život Crkve u Nadbiskupiji“.

Nadbiskup je potaknuo svećenike da u novoj pastoralnoj godini u župama stave naglasak na formaciju članova župnih pastoralnih vijeća, prema programu koji je analiziran na susretima po dekanatima tijekom rujna ove godine.

„Formacija vjernika laika, osobito članova župnih pastoralnih vijeća, važno je pitanje budućnosti župnog života i pastorala. Nije dovoljno da „imamo misu i sprovod“. Suradnici u pastoralu se ne rađaju – oni se formiraju“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je svećenike da u župama prepoznaju, uključuju i formiraju ljude koji mogu biti istinski suradnici i velika pomoć u pastoralnom radu. Zahvalio je svećenicima što su svojim prijedlozima pomogli da se izradi novi Pravilnik Župnog pastoralnog vijeća za Zadarsku nadbiskupiju.

Nadbiskup je potaknuo svećenike da potaknu vjernike da sudjeluju na trajnom euharistijskom klanjanju čije će održavanje početi u crkvi Gospe Maslinske na Belafuži u Zadru. „U svjetlu veće potrebe za duhovnom obnovom Crkve i naroda, u Zadarskoj nadbiskupiji sve jasnije se očituje želja vjernika da se uspostavi Trajno euharistijsko klanjanje – neprekidna molitva i štovanje Isusa Krista prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ta inicijativa proizlazi iz duboke žeđi vjernika za susretom s Gospodinom te iz svijesti da je upravo euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskog života“, rekao je mons. Zgrablić svećenicima.

Potaknuo ih je da najave i promiču trajno klanjanje među vjernicima, da potiču župljane da se upišu kao redoviti klanjatelji, da sudjeluju u zajedničkim susretima molitve i priprave, među kojima je prvi susret priprave u nedjelju, 19. listopada, u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, s početkom u 19,00 sati. Nakon mise vjernicima će se obratiti Nada Burum, koordinatorica TEK-a u Hrvatskoj. „Darujte Gospodinu vrijeme osobnog klanjanja, dajući primjer kao pastiri naroda Božjega, osobito organizirajući euharistijsko klanjanje u župama“, potaknuo je mons. Zgrablić svećenike.

Nadbiskup je zahvalio svećenicima na vjernosti Bogu i Crkvi, žrtvi, molitvi i svemu što čine za slavu Božju, spasenje duša i dobro Crkve. „Molimo Gospodina da nam daruje mudrost, snagu i radost u služenju, da plodovi Jubilejske godine budu snaga naše unutarnje obnove, međusobnog približavanja i duhovnog jedinstva. Neka među nama bude sve više svećeničke povezanosti da proslavimo Boga koji nas ljubi, izabire i šalje“, poručio je nadbiskup svećenicima.

Poželio je dobrodošlicu svećenicima koji su se nedavno uključili u pastoral u Nadbiskupiji. To su don Josip Radić, župnik u Galovcu, fra Tomislav Vrsaljko, župnik na Relji u Zadru; fra Zvonimir Brusač, župni vikar u toj župi, don Marko Majić Mazul je preuzeo službu župnika u Arbanasima u Zadru, gdje je župni vikar postao don Ante Bulat, ujedno i novi studentski kapelan u Zadru. Nadbiskup je podsjetio da je don Zvonimir Ćorić preminuo 2. veljače 2025. godine.

Zadarska nadbiskupija trenutno ima osamdeset klerika. Među njima su dva biskupa (jedan u mirovini), sedam umirovljenih svećenika, dva svećenika studenta u Rimu, četiri svećenika koji djeluju izvan Nadbiskupije (u HBK-u – Zagreb, Dikasterij za biskupe – Rim, Dušobrižništvo za Hrvate – Los Angeles, Šibenska biskupija). Uz biskupa ordinarija, u pastoralu djeluju šezdeset i četiri svećenika Zadarske nadbiskupije.

U župnom pastoralu Nadbiskupije djeluje četrnaest svećenika redovnika: četiri iz Družbe Božje riječi – Verbiti, četiri franjevca Male braće, tri franjevca trećoredca, tri salezijanca te jedan svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.

Dakle, u pastoralu Nadbiskupije aktivno djeluje sedamdeset i devet svećenika, u 117 župa i 11 dekanata.

Nadbiskup je zahvalio i redovništvu koje djeluje u Nadbiskupiji, „čija je uloga u mjesnoj Crkvi velika i važna kao i ona svećenika“.

Nadbiskupija ima dva sjemeništarca u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu (na drugoj i trećoj godini), pet bogoslova koji studiraju u Zagrebu (jedan je na prvoj godini, dva na drugoj, jedan na trećoj i jedan na četvrtoj godini studija), a za službu trajnog đakonata priprema se jedan kandidat.

„Vrlo važnu ulogu u životu naše mjesne Crkve imaju i vjernici laici koji vrše razne dragocjene službe kao vjeroučitelji, župni animatori, sakristani, članovi župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća, župnog caritasa, raznih zajednica, udruga i pokreta“, rekao je nadbiskup.

Sve te brojke „govore o životnosti, ali i o odgovornosti koju svi zajedno nosimo. Crkva nije statistika, ali brojke nas podsjećaju da smo u službi najvažnijeg djela spašavanja duša i proslave Boga, da je žetva velika, a radnika ne previše“, poručio je mons. Zgrablić.

Ravnatelji institucija i predstojnici povjerenstava Zadarske nadbiskupije predstavili su osvrt na proteklu i planove za nadolazeću pastoralnu godinu, čiji su datumi održavanja tiskani u knjižici ‘Godišnji plan i program 2025./26. povjerenstva Zadarske nadbiskupije’.

Skupština je završena molitvom krunice koju je predvodio don Gašpar Dodić, župnik Zemunika i predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u srijedu, 8. listopada, predvodio je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Propovijed nuncija Lingue prenosimo u cijelosti.

Čitanja: Sir 2,6-11; Ps 27 (26) 1.4.13-14; Dj 26,19-23; Lk 2,25-35

Draga braćo i sestre,

danas slavimo blagdan svetog Šimuna, pravednoga i pobožnoga  starca, koji je u Hramu primio maloga Isusa i u Njemu prepoznao spasenje koje su navijestili proroci.

Grad Zadar, grad susreta i granica, ima jedinstvenu povlasticu čuvati njegove relikvije, koje se ovdje štuju već stoljećima. No ta povlastica, kao i svaka druga, sa sobom nosi i obvezu, bolje rečeno – odgovornost: osim čuvanja dragocjenog blaga kršćanske tradicije, treba promicati i jedinstvo u Crkvi, zajedništvo među Crkvama.

Sveti je Šimun zapravo ekumenska figura. Već se u IV. stoljeću slavi i u istočnim i u zapadnim obredima, a kao biblijski lik štuje se i na Istoku i na Zapadu, u Katoličkoj Crkvi, u Pravoslavnim Crkvama, ali i u Crkvama reformacije.

Zahvaljujući Šimunovoj prisutnosti ovdje, dužnost sviju vas je osjećati se graditeljima mostova, u prvom redu u izgradnji mističnog Tijela Kristova.

Nemoguća misija! – mogli biste pomisliti.

Nemoguća, zasigurno, onima koji imaju malo vjere. Da bi se svi koji vjeruju u Krista mogli izmiriti, u onom spasenju svih naroda koje je Šimun predvidio, potrebno je prije svega – vjerovati.

Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći (Sir 2,6), čuli smo danas u prvom čitanju.

Knjiga Sirahova nas poziva na pouzdanje u Boga. Naše su snage ograničene, naše su sposobnosti male, ali Sve mogu u Onome koji me jača!, govorio je sveti Pavao (Fil 4,13).

Šimun je tako živio: unaprijed je vidio spasenje jer je vjerovao! Nije se obeshrabrio zbog vremena koje prolazi, nije se pomirio s mišlju: „Ionako se ništa ne mijenja“, nego je u vjeri čekao ispunjenje obećanja.

Bio je čovjek strpljenja i zato je postao i simbol mira. U njegovim riječima: Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru, rado vidim ne samo molbu za mirnu smrt, nego i sigurnost da svijet ostavlja obogaćen Kristovim mirom. Može otići u miru jer je mir stigao.

Iz toga je vidljivo da je Šimun, sa svojim postojanim i krotkim iščekivanjem, također znak one razoružane i razoružavajuće „kulture mira“, o kojoj je govorio papa Lav XIV. u svojoj prvoj poruci.

Mir koji se ne temelji na snazi, nego na pouzdanju u Boga: Uzdaj se u Gospodina i on će ti pomoći. Pomoći će ti, odnosno, neće te zamijeniti. Neće te ostaviti samoga u izgradnji mira. Vjera u Boga nije pasivna rezignacija, ona je sigurnost da je Bog na našoj strani u strpljivom radu pomirenja. Pouzdaj se u Gospodina jer je promjena moguća.

Šimunov primjer je poticaj i nama koji živimo u vremenu obilježenom nestrpljenjem, napetostima i sukobima.

Unatoč našim podjelama, koje ponekad izgledaju sve veće i veće, Šimun nas podsjeća da se zajedništvo, na koje smo kao kršćani pozvani, ne gradi u jednom danu, nego ustrajnim pouzdanjem u Boga, sa sigurnošću da On ispunja svoja obećanja – ili još bolje – sa sigurnošću da nama pomaže da ih ispunimo.

Šimun je, u svojoj nutrini vođen Duhom Svetim, prosvijetljen svjetlom vjere, postao most u punom smislu riječi.

Prije svega most između Starog i Novog zavjeta, ali i između Izraela i Crkve, a možemo dodati, i između Istoka i Zapada.

Most utjelovljuje „kulturu susreta“, o kojoj je toliko govorio blage uspomene papa Franjo, a koju svi želimo: susret koji ne briše razlike, koji ne uniformira, nego obogaćuje sve, stavljajući u zajedništvo darove koje svatko od nas nosi sa sobom. Ako zajedništvo ne obogaćuje – ono nije pravo.

Svi smo pozvani biti novi Šimuni, osobe koje se trude ponovno povezati ono što je razderano našim nemarom, našim sebičnostima i našom žudnjom za moći.

Čovječanstvo luta mračnim labirintom iz kojega ne zna izići. Potrebna nam je svjetlost, potrebni su nam proroci, osobe koje vjeruju u revolucionarnu snagu Evanđelja – u zajedništvo.

2. Gospodin mi je svjetlost i spasenje (Ps 27), pjevali smo u psalmu.

Šimun je u Hramu vidio tu svjetlost, poslanu da prosvijetli narode. Nije to bila zasljepljujuća svjetlost, već nježna, krhka, koja je dolazila od nemoćnog djeteta, koji je došao na ovaj svijet razoružan, uzdignutih ruku – od kolijevke do križa.

Oči toga mudrog starca vidjele su Božju snagu u slabosti tog djeteta.

„Ništa nije malo ako je učinjeno iz ljubavi“, običavala je govoriti Službenica Božja Chiara Lubich. U jednom nježnom dodiru, u čaši vode koja se pruža žednome, u ispruženoj ruci onome koji mi je okrenuo leđa – leži velika Božja ljubav.

Svaki je mali čin ljubavi iskrica koja se pali u noći svijeta, odsjaj velike Božje ljubavi prema nama.

To je pogled kakav i mi moramo imati: znati, u već prisutnim malim znakovima svjetlosti, prepoznati veliku Svjetlost iz koje proizlaze – Božju ljubav.

3. Šimun je znao da se krhka Svjetlost onog Djeteta mogla i ugasiti – i doista će se ugasiti – ali ne zauvijek.

On je vidio „propast“, ali i „uskrsnuće“: Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan. Vidjeti svjetlost spasenja znači razmatrati otajstvo Uskrsa, smrti i uskrsnuća.

Upravo je stoga Isus „znak osporavan“ – jer je našim očima teško vidjeti u križu put uskrsnuća, u smrti sjeme novoga života.

Samo oči koje znaju gledati povrh smrti, povrh neuspjeha, povrh poraza – imaju sposobnost vidjeti konačnu pobjedu: slavu Izraelovu. Nitko nije izuzet od tog otajstva koje zvuči kao proturječje. Čak ni Isusova Majka: A tebi će samoj mač probosti dušu.

Ne smijemo se zavaravati: pomirenje, mir koji je Isus došao donijeti, ne gradi se bez napora, bez kušnji, bez hrabrosti da umremo samima sebi kako bismo s Njime uskrsnuli.

No ipak – Raspeti je Uskrsnuo! Šimun je to već vidio!

4. Poslanje za Zadar

Draga braćo i sestre, kao što sam rekao na početku, čuvati tijelo svetog Šimuna nije samo arheološka ili povijesna povlastica – to je izazov.

Zadar je pozvan biti sve više mjesto susreta, dijaloga, zajedničke molitve i, prije svega, nade. Neka ova relikvija i danas nastavi govoriti svim kršćanima.

Obradovao sam se kad mi je rektor, don Damir, kojemu zahvaljujem na pozivu, poslao fotografiju pravoslavnih svećenika hodočasnika u ovom svetištu. Neka svaki hodočasnik koji ovamo dođe, bilo s Istoka ili sa Zapada, pronađe u Šimunu hodočasnika nade, proroka zajedništva.

Zajedništva koje se gradi samo u vazmenom otajstvu.

Na vama, na nama je izazov da taj izazov prihvatimo do kraja: da ne budemo samo čuvari jedne urne, nego živi svjedoci duha prihvaćanja, strpljenja i jedinstva koje Šimun utjelovljuje.

Zamolimo danas Gospodina, po zagovoru svetog Šimuna, za pogled koji je sposoban prepoznati Krista kao Svjetlo narodâ, čak i kad se očituje u slabosti; za pogled koji je sposoban strpljivo i pouzdano čekati jedinstvo koje On sam priprema svojoj Crkvi i za koje je žarko molio.

Tako ćemo i mi, zajedno sa Šimunom, moći reći:

Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru, jer oči moje vidješe (iskricu) tvoga spasenja.

Amen.

Na blagdan sv. Šime, u crkvi sv. Šime u Zadru u srijedu, 8. listopada, svečano večernje misno slavlje predvodio je barski nadbiskup Rrok Gjonlleshaj. Poslijepodnevno misno slavlje s blagoslovom djece predvodio je don Damir Stojić. Na blagdan su bile još dvije ranojutarnje mise koje su predvodili don Mario Akrap, župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Zadru i don Josip Radojica Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije.

Proslavi blagdana prethodila je cijelomjesečna manifestacija „Dani svetog Šime, zaštitnika Zadra“ koja je u organizaciji Svetišta sv. Šime održana prvi put ove godine, od 1. rujna do 1. listopada.

Tijekom listopada održano je sljedećih 17 događaja duhovne i kulturne tematike: likovni natječaj „U naručju sv. Šime“ (Muzej u školi OŠ Zadarski otoci, 1. – 29. rujna); predstavljanje knjige „Fra Toma Ilirik – protagonist predtridentske katoličke obnove“, autor prof. dr. sc. Mladen Parlov (utorak, 9. rujna, dvorana Matice hrvatske, Zadar); orguljaški koncert „U čast sv. Šimi“, Roko Žmikić (crkva sv. Šime, četvrtak, 11. rujna); Večer duhovne glazbe – vokalni sastav Insula, Pag (crkva sv. Šime, petak, 12. rujna); koncert „Gospi Varoškoj“, klapa Lavandijere (crkva sv. Šime, subota, 13. rujna); prikazivanje dokumentarnog filma „Od toga dana – djeca žrtve Domovinskog rata“ scenaristice i redateljice Slavice Šnur (utorak, 16. rujna, Kneževa palača, Zadar); predavanje „Primjerci glagoljskog prvotiska s biogradskog područja“, prof. dr. sc. Ivan Botica (Poduzetnički inkubator Biograd n/m, četvrtak, 18. rujna); predavanje „Restauratorsko – konzervatorski zahvati – Crkva sv. Šime u Zadru“, mr. sc. Sonja Đuraš i dr. sc. Silvije Pranjić (četvrtak, 18, rujna, Kneževa palača, Zadar); predstavljanje knjige „Beskompromisna politika katolika“, autor prof. dr. sc. Josip Mužić (petak, 19. rujna, dvorana Matice hrvatske, Zadar); predavanje „Crkvina u Šopotu, rezultati novih arheoloških istraživanja“, dipl. arh. Marin Ćurković, viši kustos Muzeja Benkovac (Zavičajni muzej Benkovac, petak, 19. rujna); duhovna obnova, p. Stjepan Ivan Horvat (crkva sv. Šime, subota, 20. rujna); predavanje „Bratovštine sv. Šime kroz povijest“, prof. dr. sc. Zdenko Dundović (nedjelja, 21. rujna, Kneževa palača, Zadar); koncert „Ostinato“, Viktor Hodak i Lucija Milković – violončelo, Dora Dušević – violina, Program: J. S. Bach i G. F. Händel (crkva sv. Šime, nedjelja, 21. rujna); predavanje „Pastirsko djelovanje franjevaca u samostanu i župi Karin“, fra Petar Klarić (samostan Karin, četvrtak, 25. rujna); koncert zbora ‘Condura Croatica’ i mo. Ivo Nižić (crkva sv. Šime, četvrtak, 25. rujna); „Sakralna pučka pjevačka baština Ravnih kotara“, Pučki pivači Zadarske nadbiskupije (crkva sv. Šime, subota, 27. rujna) te Likovna radionica za djecu „Sv. Šime prorok i pravednik čuvar Zadra grada“ (srijeda, 1. listopada, Katolička OŠ Ivo Mašina, Zadar).

Devetnica ususret proslavi blagdana sv. Šime održana je od ponedjeljka, 29. rujna do utorka, 7. listopada. Misna slavlja u crkvi sv. Šime bila su u 19 sati, a predvodili su ih svećenici: fra Šimun Bilokapić, mons. Ivica Pervan, generalni vikar Dubrovačke biskupije, fra Ante Akrap, fra Domagoj Volarević, don Zdenko Milić, dr. sc. don Ivan Bodrožić, dekan KBF-a u Splitu, fra Jozo Grbeš, provincijal Franjevačke provincije Uznesenja BDM i fra Siniša Balajić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja.

I.G.

Foto: Svetište sv. Šime, Zadar