Orguljaški koncert pod nazivom „Večer toccata u zadarskoj katedrali“ izveo je istaknuti hrvatski orguljaš Alen Kopunović Legetin u subotu, 5. srpnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Legetin je istaknuo da mu je osobito drago nastupiti u zadarskoj katedrali za velebnim orguljama iz njemačke radionice Eisenbarth koje su izgrađene 2009. godine te su treće najveće orgulje u Hrvatskoj.

Legetin je izveo dvanaest toccata koje datiraju od baroka do današnjih dana, a obuhvaćaju njemačka, talijanska, francuska te djelo ruskog i hrvatskog skladatelja. To su: Theodore Dubois: Fiat lux; G.A. Sorge: Toccata per omnes modos; G. Muffat: Toccata duodezima et ultima; J.S. Bach: Toccata BWV 564; H.Dalier: Electa ut sol (5 Invocations); I. Rakonca: Toccata- Sortie; G.Muschel: Toccata in C; J.S. Bach: Toccata in e BWV 914; H. Mulet: Tu es petra et porte inferi non praevalebunt adversus te (Esquises  byzantines); P. Yon: Toccatina in C; Ch. M. Widor: Toccata in F  Symphonie no.5 te A. Guillmant: Final ( Sonata no.1, op.42).

To je bio šesti koncert drugog izdanja festivala „Orgulje sv. Stošije“ čiji je cilj duhovno i glazbeno uveličati blagdane koji se svečano slave u zadarskoj katedrali.

„S obzirom na iznimnu kvalitetu katedralnih orgulja, želja nam je dati kulturni doprinos svojoj zajednici i grad Zadar pozicionirati kao međunarodno središte za popularizaciju i usavršavanje orguljaške glazbe. Kroz festival ‘Orgulje sv. Stošije’ nastojimo obogatiti duhovnu, obrazovnu, kulturnu i turističku ponudu grada Zadra i Zadarske županije“, poručila je na početku večeri Jolida Klarić u ime ‘Ars organi’, zadarske udruge za promicanje orguljaške glazbene umjetnosti.

Istaknula je da taj trud prepoznaju i istaknuti domaći i inozemni izvođači, koji rado sudjeluju s pomno osmišljenim i raznolikim programima u zadarskoj prvostolnici. „Neki koncerti povezani su s liturgijskim blagdanima i svetkovinama, a drugi su vrijedan doprinos bogatom ljetnom kulturnom životu Zadra, svojevrsna glazbena razglednica Zadra upućena svijetu“, rekla je Klarić.

Toccate kao brze, tehnički zahtjevne skladbe, odlikuje virtuozan, gotovo improvizacijski karakter i slobodna forma. Toccata je bila osobito popularna od kasne renesanse do sredine 18. st., a i danas oduševljava svojom izražajnošću i tehničkom zahtjevnošću.

Tu koncertnu večer organizirali su župni ured sv. Stošije i Udruga za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Ars organi, uz potporu Zadarske nadbiskupije, Ministarstva kulture i medija RH, Zadarske županije, Grada Zadra, Turističke zajednice grada Zadra te fizičkih i pravnih osoba koje su prepoznale vrijednost glazbene umjetnosti i važnost popularizacije vrijednih zadarskih orgulja kao „interdisciplinarnog glazbenog instrumenta u službi liturgije, kulture i obrazovanja“.

Klarić je zahvalila na podršci i publici kao ljubiteljima te „plemenite glazbene umjetnosti, što svojim prisustvom podupiru popularizaciju orgulja, ‘kraljice svih instrumenata’ i orguljaške glazbe“, rekavši da je zainteresirana publika „najbolja motivacija i inspiracija za buduće projekte“.

Izvedeni program oblikovan je prema temeljnim načelima tokatne glazbene strukture, neovisno o njenoj povijesnoj fazi. Program je povezao virtuoznost i introspekciju. Legetin toccatu nije predstavio samo kao glazbeni oblik, nego i kao glazbeni prostor osobnog izraza i misaonosti, uz poruku da u povijesnom prostoru katedrale, zvuk njenih orgulja odzvanja kao „živi dijalog između toccate, instrumenta, izvođača i publike, raskošno i introspektivno“.

Legetin je član Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. Sklada većinom liturgijsku glazbu: motete, mise, psalme, litanije, i skladbe za solo glas. Dobitnik je Godišnje nagrada grada Požege za doprinos glazbenoj kulturi (2010.), a 2013. godine povelje Oratorijskog društva crkve sv. Marka iz Zagreba kojom je proglašen počasnim članom.

Izdao je solistički album ‘Portret kraljice’ (2011.), a 2020. nosač zvuka ‘Hrvatski glazbeni barok’, snimku koncerta s Varaždinskih baroknih večeri gdje je nastupio kao čembalist i orguljaš uz umjetnicu Dunju Vejzović. Solistički album ‘Cantantibus Organis’ (2023.) snimio je na orguljama požeške katedrale sv. Terezije Avilske, a 2024. objavio je dva nosača zvuka: s muškom klapom “Leggero” na kojem se nalaze i njegove autorske skladbe za klapu i orgulje te drugi album ” Magnificat” uz muški quartet “ADORE” i to hrvatske marijanske skladbe kroz liturgijsku godinu.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Saša Ćuka

Povodom obilježavanja 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva, don Tomislav Baričević, župnik župe sv. Martina u Pridrazi, dao je postaviti kamenu spomen – ploču na zid župne crkve Gospe od Ružarija u Pridrazi.

Odgovarajući na poticaj hrvatskih biskupa da se na različite načine obilježi ta visoka obljetnica, župnik Baričević želio je ostaviti trajni spomen – znak u sjećanje na visoku jubilejsku obljetnicu hrvatskog naroda koju je nazvao „Velegodom“.

Na ploču je uklesan natpis: „Rod bo smo, koj’ si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje (P. Preradović). U spomen na 1100. velegod Hrvatskog kraljevstva, godina Gospodnjih  925. – 2025. Župljani sa župnikom Pridrage“.

Don Tomislav je predstavio značenje postavljanja te ploče župljanima na misnom slavlju na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, u nedjelju, 29. lipnja.

Baričević je podsjetio kako je 1000. obljetnica Hrvatskog kraljevstva 1925. godine, prema zapisima kronika, „bila svečano i organizirano proslavljana u nepogodnim političkim prilikama diljem domovinskih krajeva, od Boke Kotorske do Bačke, od Trebinja do Brčkog i Doboja, od Bihaća do tada okupirane Istre, od Čakovca do Vukovara i Iloka, do Dubrovnika i Konavala; proslave te obljetnice  održavale su se tada i u Europi, SAD-u  i Argentini“. Bilo je to vrijeme kada se, uz   „velegodinu Hrvatskog kraljevstva, slobodnu Hrvatsku moglo tek žudjeti i tiho sanjati“, poručio je don Tomislav.

U tom kontekstu, „koliko bi tek u našem vremenu“, 1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva trebala biti obilježena „još više i bolje, kada je hrvatski narod u Domovinskom ratu i časnoj obrani ponovno uzeo povijest u svoje ruke, zemlju sa zatečenim granicama, duhovnost, kulturu, političku upravu i ostalo.

Sa svojom kulturnom i vjerskom baštinom kao ključem naše osobnosti, s pravom se dičimo zbog njenih visokih dometa u europskim razmjerima i činjenice da smo  svoju  kulturu  stvarali uglavnom pod najezdama kopita i okupacijama svih svjetskih silnika“, podsjetio je don Tomislav, navodeći strane uprave koje su pokušale ovladati hrvatskim teritorijem.

Bili su to „bizantinsko gospodstvo, nasrtaji mađarske halapljivosti, otrovna krv tuđih vladara, nasrtaji Zapada preko mora i Alpa, nasrtaji s Istoka, Mongoli, Osmanlije, kada je Hrvatska bila raskomadana i svedena na ostatke ostataka; zatim, u dva navrata velikosrpska  prevlast do vulgarizacije i profanacije najviših hrvatskih ideala u prošlim jugoslavenskim tvorevinama; zatim, uvijek prisutna  vlastita rastrovana vjerska i politička strančarenja koja se vuku sve do danas,   uvozni  bezbožni  materijalizam“, naveo je Baričević povijesne društvene okolnosti, unatoč kojih se uspjela sačuvati i izboriti hrvatska državotvornost.

„Unutar te i takve povijesti, kralj Tomislav u počecima i predsjednik Franjo Tuđman iz naših dana, znak su našeg trajanja i glasnogovornici istine o nama,  kako veličina i vrijednost jednog naroda nije u broju, nego u samosvijesti da jest. Biti velik znači znati tko si te htjeti i dalje trajati i biti“, poručio je don Tomislav.

Iz tih razloga, Baričević je odlučio u ploču urezati i riječi pjesnika Petra Preradovića (1818.-1872.): „Rod bo samo, koj’si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje“.

„Time smo htjeli reći, što bi trebao svatko i u svoje srce urezati, kako naša budućnost počiva na temeljima naše vlastite prošlosti, a ne na uvoznoj, tuđoj i nama stranoj kulturi“, upozorio je Baričević.

Izrazio je žalost zbog „šutnje i sporadičnosti“ glede obilježavanja „Velegoda 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva“ u još više prigoda i načina u mnogim sredinama, rekavši da je postavljanje te ploče u Pridrazi, mjestu koje je stradalo u Domovinskom ratu i bilo žrtva stranih osvajača tijekom teške hrvatske povijesti, „maleni krik u zataji i izdaji“ vrednota koje predstavlja i spomen 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva.

Baričević je izrazio zabrinutost smatrajući kako mnogi politički vođe „nemaju sposobnosti ni volje našu časnu prošlost predati budućnosti“, istaknuvši potrebu da se „razmišlja svojom glavom, a ne slušaju strani centri moći niti da se gleda u vlastite uskogrudne interese“.

Don Tomislav je istaknuo potrebu da ljudi ne mijenjaju vrijednosti i stavove „kako vjetar puhne“ te da ih umjesto „računa osobne ugode i dobiti, vode ideali kao  časne hrvatske branitelje“.

Upozorio je da se ne rasprodaje hrvatska zemlja na razne načine, na štetu hrvatske državne suverenosti. „Prava snaga uvijek dolazi odozdo, iz duhovno čiste jezgre običnih i poštenih ljudi, onih koji ne trguju sa svojom poviješću ni s vlastitom savješću.

Velik narod nije onaj koji gospodari nad drugima ili koji negira sebe da bi od drugih bio prihvaćen, nego, velik je narod koji zna tko je bio, koji zna što želi biti  i koji zna na čijim korijenima stoji“, poručio je don Tomislav Baričević. Ujedno je izrazio duhovnu povezanost u podršci jubilejske proslave 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva 5. srpnja u Tomislavgradu.

I. G.

Don Šime Perić, svećenik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoj dijamantni svećenički jubilej u katedrali sv. Stošije u Zadru u ponedjeljak, 30. lipnja, predvodeći svečano misno slavlje sa svečanim Tebe Boga hvalimo za 60 godina svoga svećeništva.

Propovijedao je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je bio đakon dok je don Šime bio župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Zadru. Na misi su se okupili svećenici i brojni vjernici u zahvali za dar Perićevog svećeništva.

Propovijed don Ante u kojoj je govorio o značenju i potrebi sjećanja u životu kršćanina te ljudskoj dimenziji svećeništva, prenosimo u cijelosti.

Iz 61, 1-3a, 6a, 8b-9

Lk 4, 18

Među brojnim Božjim darovima po kojima je stvoren čovjek, nalazi se i kognitivni dar sjećanja i pamćenja. Mi smo ljudi bića uspomena, memorije; Memento – Sjeti se, spomeni se! Između ostalog, čovjek je funkcionalan dok kontrolira i ima vlastita sjećanja. Ona ga osobno ispunjavaju te mu predstavljaju određeni ispit savjesti.

U Svetom Pismu gotovo nema Knjige u kojoj se ne koristi pojam ‘sjećanje’, pogotovo glagolski oblik kao u primjeru: „Sjeti se toga, Jakove, i ti, Izraele, jer si sluga moj! Ja sam te stvorio i sluga si mi, Izraele, neću te zaboraviti!“ (Iz 22. 40) ili Božja zapovijed: „Sjeti se subotnjega dana, drži ga svetim“ (Iz, 20. 8).

U Starom zavjetu, zaborav osobito na velika djela koja je Bog učinio za svoj narod smatralo se teškim grijehom. Evanđelisti i apostoli nadahnuti Duhom Svetim sjećali su se događaja s Isusom Kristom i to su zapisali te nam predali svete tekstove.

Sjećanje je bilo prvi evangelizacijski model po kojem se širila Božja riječ od onih koji susreli Mesiju u osobi Isusa Krista. I dok postoje brojna biblijska mjesta u kojima Bog traži od čovjeka da osvježi svoje sjećanje, postoje i mjesta gdje čovjek vapije prema Bogu istim tim glagolom.

Jedina želja koju je imao desni razbojnik na križu je: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo” (Lk, 23, 42).

Zadatak naših kršćanskih nastojanja na zemaljskom putu je ne zaboraviti na Božju svesrdnu ljubav i blizinu kojom nam je dao život i otkupljenje slavnim uskrsnućem. Pojednostavljeno rečeno: vjernici su oni koji ne zaboravljaju na Boga! Oni koji to nisu, zaboravili su na Boga u svom svakodnevnom životu.

Sjetiti se svakoga dana Božje blizine jest vjerovanje. Konačni cilj naših molitava jest zaziv upućen Bogu da se i on sjeti nas! Nismo samo urezani u Božje dlanove, nego i u njegovo sjećanje. Sion reče: “Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi”. “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima” (Izaija 49, 14-16).

Draga braćo i sestre,

danas na ovoj svetoj euharistijskoj gozbi, spomen-činu Kristove gozbe, obilježavamo 60 godina svećeništva dragog nam brata, don Šime Perića.

Zašto je važno obilježavati osobne obljetnice? Između ostaloga i zato što su to trenuci kada vrednujemo osobe, događaje, tijek života unutar svojih sjećanja. Svi vi koji ste danas došli na svetu Misu zahvaliti Bogu za dar svećeništva don Šime Perića, niste tek neka apstraktna sjećanja, nego osobe – ljudi s kojima je kroz dugi svećenički rad i molitvu ovaj svećenik bio povezan.

Danas se prisjećamo ne samo 21 službe koju je do sada u Zadarskoj nadbiskupiji obavljao don Šime; spominjemo se ne samo teških vremena koja su vladala 1965. godine u našoj domovini i Nadbiskupiji kada je zaređen za svećenika; ne sjećamo se samo stotina krštenja, vjenčanja, sprovoda, duhovnih obnovi i podjeljivanja sakramenata, ne samo duhovnih razgovora i nagovora koje je ovaj svećenik obavljao u svojoj službi – nego u pamet dozivamo, sjećamo se da je don Šime sve to do sada vršio u Božjoj službi.

Ovo je trenutak zahvale za sva sjećanja koja je Bog učinio preko jednog svećenika. Zato je zahvala obljetnice ne samo čin svečara koji se sjeća svoje prošlosti, nego i sudioništvo svih onih koji su bili glavni akteri njegovog života i djelovanja, prije svega onog glavnog Aktera koji ga je pozvao u službu.

Sjeti se da si kršten, pričešćen, krizman, vjenčan, da si primio sakrament pomazanja i razne blagoslovine od Boga, preko ruku jednog svećenika.  Da si preko ovoga svećenika čuo Božju riječ…

Govoreći o ljudskom sjećanju, moramo istaknuti da ono ima svoj kraj, rok trajanja na zemaljskom hodu. Ono umire s čovjekom ili smrću onih koji se sjećaju. Također vjerujemo da svoja sjećanja nosimo u onostranost, kojom se ne brišu ljudska sjećanja. Ondje ih u potpunosti razumijemo i tumačimo.

Ovdje je, ipak, važnije Božje sjećanje našeg života. Svako naše dobro djelo, svaki oblik kršćanskog djelovanja ostaje u Božjem sjećanju. Sve što činimo siromasima, slomljenima, zatočenima, sužnjima, žalosnima, a posebno onima koji su daleko od Božje blizine i koji su zaboravili na Boga, dio je Božjeg sjećanja. Njegov je Duh na svećeniku i svakom blagovjesniku koji donosi drugome Radosnu vijest. Naša je glavna nada samo jedno – da se Bog sjeća svega što činimo.

U prigodi svećeničkog jubileja najčešće razmišljamo o pozivu svetoga reda. Sakrament svetog reda na osobi koju je Bog pozvao, a odabrala sveta Majka Crkva, spaja osobu i poslanje svećenika. Neodvojivi su.

Najkraća, a možda i najljepša definicija, ujedno i najteža, kaže da je „svećenik drugi Krist“. Jedan teolog, govoreći o svećeničkom posredništvu, iznosi sliku mosta koji spaja dvije obale.

Svećenik kao posrednik prisutan je „na obadvije obale i to je njegova vlastitost. Ujedno, po tom je sâm drugačiji od bilo kojega drugog dijela puta, budući da je samo on sposoban posredovati prijelaz s jedne strane na drugu. „[1]

O sakramentu svetog reda, svećeništvu i poslanju napisane su tisuće stranica koje pripadaju službenom nauku Crkve. Osobito oni tekstovi koji govore o Božjem pozivu, besplatnom i nezasluženom daru te zahvalnosti za svećeničku službu.

I dok u zanosu zahvalnosti razmišljamo o otajstvu svećeničkog poslanja, zna se uvući opasnost isticanja nadnaravnog u službi svećenika, a zaboravlja se i ljudska dimenzija, jednako vrijedna kao i duhovna. I duhovna i ljudska komponenta u svećeniku povezane su i jednako vrijedne.

Sâm Bog je postao čovjekom, tijelom uskrsnuo, sâm Bog nastavlja djelovati kroz ljudsku tjelesnost i čovještvo svećenika. Spasenje se odvija kroz osobu, čovjeka. Opasnost promatranja svećenika i svećeničke službe veže se više puta u zaboravu činjenice da je svećenik prvotno čovjek, osoba, ljudsko biće.

Sakrament svetog reda ne briše fizičke zakone koji su vezani uz rast svećenika kao čovjeka. On je čovjek rođen od zemaljske majke, raste i razvija se kroz sve prirodne i ljudske zakonitosti. On je osoba kojoj jako puno znači zajednica vjernika.

S obzirom da njegovo zvanje redovitim putem nastaje u župnoj ili drugoj zajednici, njegova temeljna formacija ovisi i o vjeri onih koji ga okružuju, prije svega duhovnošću i molitvom. To se posebno ističe u svećeničkoj službi gdje je on pastir zajednice, ali u bitnome ovisi o svojim vjernicima i njihovoj prisutnosti.

Dobro se prisjetiti! Svećenik je osoba koja po svetom redu nije imuna na ljudske bolesti, starost i zemaljsku prolaznost. Zaboravlja se, nekad, da osim križeva koje nosi za svoje vjernike, nosi i one osobne, kao što je bolest. Zaboravlja se da i svećenik kao čovjek ima bolesti bubrega, srca, žući, nekad se zaboravlja da svećenik ne može biti uvijek raspoložen i nasmiješen.

Svećenik je, ponavljam, čovjek satkan od svih ljudskih izazova. U slikama koje idealiziraju svećenički lik i služenje, ponekad se patetično umanjuje čovječnost svećenika zahtijevajući da bude nad-svećenik, što on ni po svetom redu ni po službi ne može biti.

Samo je Bog apsolutan i savršen. Svećenik, drugi Krist, nije kopija Boga, nego instrument u rukama Božjim, što ne isključuje njegovu ljudskost, nego je  nadopunjuje.

Svećenik nije na sprovodu, osobito mladog čovjeka, samo službenik koji obavlja obred, on je čovjek kojeg duboko potresa otajstvo smrti koje ostavlja posljedice žalosti na njegovom svećeničkom djelovanju. Premda usmjerava i vjeruje u život vječni, kao ljudsko biće ne može ne biti solidaran s ljudskom patnjom povjerenog stada.

Obiteljske tragedije, nesređenost ljudskog života, premda ne pamti grijehe na ispovijedi, ostavljaju tugu u cjelokupnosti svećeničkog bića. Svećenik nije robot, on ima afekte i osjećaje, ima razum i sve druge ljudske komponente kojima proživljava radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi svoga vremena, povjerenog mu stada.

Svećenička najveća radost je kada vidi da se čovjek vraća Bogu, kada postaje svjestan da je njegova kap u Božjim rukama pomogla čovjeku vratiti se u dom Očev. Divno piše prorok Izaija u današnjem prvom čitanju o svećenicima Gospodnjim: „Tko god ih vidi, prepoznat će da su sjeme što ga Gospodin blagoslovi“.

Draga braćo i sestre,

na Božjem oltaru, po ‘ko zna koji put, stoji svećenik don Šime Perić.

Premda je nezahvalno za živoga čovjeka spominjati kvalitetu njegovog služenja, premda je nezahvalno u kratkim crtama sjećati se njegovih 60 godina svećeništva, ipak ističem njegovu ljudsku komponentu svećeništva.

On je svojih 60 godina služio ljudskom blizinom svima koji su trebali Boga, Isusa Krista. Toliko ljudske blizine u kojima je don Šime bio nebesko uho kao duhovnik, ispovjednik, učitelj, otac, nemoguće je danas konkretizirati. To zna samo Onaj koji se sjeća, kao i svi oni koji su preko ovog svećenika tražili Boga.

Odakle mu snaga i volja da to isto čini i u ovim staračkim godinama? Odakle mu jednaki polet da usprkos fizičkim i zemaljskim zakonima, to čini jednako i sada?

Prije 60 godina, na Mladoj misi odabrao je mladomisničko geslo Krist je moja ljubav, moje ufanje. Pod vidom toga gesla, imam dojam, a vjerujem da ga dijelite i vi, da pred nama stoji mladomisnik, svećenik, čovjek koji je jednako zaljubljen u Krista kao i prije 60 godina.

Pokušajte ga pitati što ga najviše muči, koje su njegove preokupacije i siguran sam da će i sa 60 godina svećeništva iznositi brige jednog mladomisnika pitanjima: Kako vratiti krizmanike u župu? Kako pomoći obiteljima današnjice? Kako ojačati komicij Marijine legije, kako provesti Novu evangelizaciju zajedno s vjernicima laicima?

Sve ovo spominjem, jer pred nama stoji svećenik čovjek kojem možemo pronaći i ljudske slabosti, ali mu nitko ne može osporiti zaljubljenost u Krista koja oduševljava nas mlađe, preispituje naše djelovanje i izaziva na slično predanje, bez obzira na ljudske zakonitosti i godine.

Prije par godina, kada je bilo ozbiljno ugroženo njegovo ljudsko zdravlje, na tisuće molitava vjernika laika slile su se prema Nebu za don Šimu. Vjerujem da su i te molitve pomogle njegovom ozdravljenju. Smatram da je to trenutak zahvalnosti svih koju su susreli Isusa Krista preko don Šime. Svih koje je don Šime naučio moliti.

Poštovani i dragi subrate don Šime, želim vam puno Božjeg blagoslova u daljnjem svećeničkom djelovanju. Iznad svega, želim Vam da se milosrdni i pravedni Bog jednog dana, kada budete pred Njegovim licem, sjeti svega što se činili kao zaljubljeni Kristov svećenik, jednako kako se i vi sjećate svojih 60 godina svećeništva. Blago vama kada se možete sjećati velikih Božjih djela u svom svećeničkom životu.

Amen!

[1] Ante Mateljan, O sakramentima, Izbor radova, Crkva u svijetu, Split, 2017. 265.

Foto: I. Grbić

Na susretu duhovnika Marijine legije iz Hrvatske i članova upravnih tijela Legije, misno slavlje u kapeli sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 30. lipnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus zapovijeda učenicima da ‘prijeđu prijeko’, nadbiskup je rekao da taj ‘prijelaz prijeko’ „simbolizira izlazak iz sigurnosti i poznatoga u područje povjerenja i predanja Bogu. Isus nije samo pozvao učenike da fizički prijeđu na drugu stranu jezera, nego da naprave duhovni prijelaz – iz svakodnevice rada, ribarenja, trgovanja, krpanja mreža, brige za obitelj, u prostor potpunog povjerenja u Božju providnost i Božje vodstvo“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako „Krist pokazuje da njegov put nije put sigurnosti, već potpunog predanja i siromaštva. Isus pokazuje da njegovo poslanje nadilazi sigurnost i udobnost; ono zahtijeva potpuno predanje i odricanje“.

‘Prijelaz prijeko’ je i poziv na dublje predanje u duhovnosti, kao što je učinila Marija. Za svećenika duhovnika u Marijinoj legiji, to znači „biti pastir koji ne ostaje na obali rutine, već s članovima Legije ‘prelazi prijeko’, u dubinu molitve i razmatranja, predanja i nasljedovanja Krista. Duhovnik nije tek savjetnik ili organizator, nego poput Isusa kroči prvi, služi, sluša Božji glas i srca ljudi, razlučuje i vodi“, poručio je nadbiskup.

Zadaća duhovnika je i vjerno prenošenje cjelovitog poklada vjere, ne samo riječima, nego i životom. „Duhovnik  je pozvan na život potpunog predanja, oslonjenog ne na sigurnosti, već na providnost. Njegovo poučavanje temelji se na izvoru Svetog Pisma, Tradicije i Učiteljstva Crkve, ali njegova najjača vjerodostojnost poučavanja dolazi iz svjedočanstva: kako moli, kako služi, kako živi kršćanski“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da svećenik svojom službom omogućuje vjernicima da iskuse ozdravljujuću snagu milosti.

Duhovnik Marijine legije potiče i na apostolat, šalje članove u razne sredine da svjedoče Krista i služe Mariji. „Za takvo poslanje potrebno je najprije ‘prijeći prijeko’ – ostaviti duhovnu mlakost, komfor i sebičnost i zakoračiti u prostor služenja“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Na toj misi, nadbiskup je ujedno zahvalio za 60 godina svećeničke službe don Šime Perića, duhovnika Komicija Bezgrešnog začeća BDM u Zadarskoj nadbiskupiji, koji u svom bogatom svećeničkom životu dugo godina djeluje i kao duhovnik u Marijinoj legiji.

„Don Šime je uvijek pozivao članove Marijine legije da ‘prijeđu prijeko’; da ostave površnost i zakorače u dubinu molitve, u služenje koje se oslanja na ljubav prema Kristu, da se zauzmu za evangelizaciju i apostolat.  Don Šime je uvijek bio spreman ‘prijeći prijeko’, ostaviti poznato i udobno, kako bi ispunio Božju volju u zajednici, s novim izazovima. Njegova spremnost da služi tamo gdje ga Crkva šalje i gdje je najpotrebnije odraz je istinskog nasljedovanja Krista“, istaknuo je nadbiskup.

Don Šime je Kristu osigurao mjesto počinka u svojoj molitvi, poniznosti i služenju Crkvi. „On je bio Kristova ‘postelja’ u ispovjedaonici, dok je vršio apostolat, za propovjedaonicom, u blagoslovima, u Euharistiji, slavljenju sakramenata i u brizi za bolesne i siromašne. Gdje god je išao, Krist je našao mjesto gdje bi naslonio svoju glavu u svećeničkoj predanosti don Šime“, rekao je nadbiskup.

Perić nije Kristu omogućio boravak samo u crkvi, nego u životima i služenju, kroz rad, molitve i ljubav prema Božjem narodu. „Tijekom šest desetljeća, don Šime nije samo govorio o molitvi, on je živio molitvu. Njegova vjernost Svetom Pismu, molitvi Časoslova, krunice, pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu i Marijinu, bila je most koji je omogućio da su mnogi mogli prijeći iz sumnje u povjerenje, iz hladnoće u gorljivost.

Mons. Šime Perić je u tome bio neumoran. Njegova prisutnost u ispovjedaonici, gorljivost u poučavanju, njegova blizina slabima i bolesnima, neprestana raspoloživost za sakramente – sve to bilo je svjedočanstvo svećeničkog života koji nije tražio sigurnost, već se neprestano davao“, poručio je nadbiskup, istaknuvši: don Šime se „nije štedio, nego je bez zadrške živio svoj poziv, iz dana u dan, iz mjesta u mjesto, iz susreta u služenje. Gdje god je bio, Krist je imao gdje nasloniti svoju glavu“.

Perićevo mladomisničko geslo “Krist je moja ljubav” bile su njegov „način života, svjetionik svećeničkog poziva i inspiracija mnogima koji su ga susreli“ te je nadbiskup istaknuo don Šiminu „ustrajnu vjernost, skromnost, predanost naviještanju Božje ljubavi“.

Marijin usklik “Veliča duša moja Gospodina” Perić je odabrao za geslo na 50. obljetnici svoga svećeništva, kao svjedočanstvo svoje „duboke povezanosti s Kristom koja se ne gasi već postaje sve jača. Zahvaljujemo Vam na ljubavi koja je kroz godine samo rasla, nadahnjujući sve oko vas. Vaša ustrajnost svijetli kao primjer svakome od nas, podsjećajući nas na Kristove riječi: “Ostanite u mojoj ljubavi!” (Iv 15, 9). Vaša prisutnost među vjernicima uvijek je donosila mir i radost, poticala na revnost. Bili ste pastir koji neumorno vodi stado prema Izvoru života, hrabreći sve da ustraju, da vjeruju i da ne posustaju.

Vaš hod u svećeničkoj službi bio je obilježen istinskom ljubavlju prema čovjeku, razumijevanjem i toplinom. Riječi “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” postale su istina u svakom susretu s Vama“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju don Šimi. Poželio je da ga Gospodin i dalje vodi, jača i blagoslivlja, a Marija, Majka svećenika, neka ga prati na putu služenja i bude snaga i zaštita.

Don Šime je zahvalio mons. Zgrabliću na predvođenju slavlja i upućenoj riječi, rekavši da podrška i prisutnost nadbiskupa uvijek znači u nečijem djelovanju.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Susret duhovnika Marijine legije (ML) iz Hrvatske održan je u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 30. lipnja.

Na susretu su se okupili duhovnici iz Zagreba, Zadra, Splita, Požege i Slavonskog  Broda te službenici – vjernici laici iz Komicija Zadar. Svrha susreta je razmjena iskustava u djelovanju Marijine legije, poticaj za rast u  pobožnosti prema Mariji i produbljivanju spoznaje njene uloge u povijesti spasenja, kao i rast zajedništva među duhovnicima, ohrabrenje i poticaj njihovom daljnjem djelovanju i zahvala vjernika laika za njihovo praćenje rada ML-a.

Na prijedlog don Šime Perića, duhovnika zadarskog Komicija da se na susretu održi i teološko predavanje, dr. sc. s. Marija Pehar s KBF-a u Zagrebu izlagala je o temi „Koncilska mariologija i štovanje Blažene Djevice Marije u Crkvi“. Dr. Pehar je govorila o ispravnom štovanju Gospe temeljem dokumenata Drugog vatikanskog koncila, poput osmog poglavlja ‘Lumen Gentium’ i dokumenata nastalih na temelju koncilskih dokumenata, poput „Marialis cultus“ pape Pavla VI. i „Redemptoris Mater“ Ivana Pavla II.

Susreti duhovnika ML-a održavaju se svakih nekoliko godina, s ciljem da se duhovnici međusobno upoznaju i podrže u radu. „U Marijinoj legiji je važna prisutnost duhovnika na tjednim sastancima, da nas vode na putu prema svetosti, jer osnovni cilj ML-a je svetost njenih članova. U hodu prema tom cilju nužno je duhovno vodstvo duhovnika. Zahvalni smo svećenicima za njihovo duhovno vodstvo“, rekla je Iva Pavković, predsjednica Regije Posrednice svih milosti – Zagreb. Regija je najviša razina vijeća ML-a u Hrvatskoj koja okuplja sve kurije iz Hrvatske i kuriju iz Sarajeva.

U Hrvatskoj, komiciji djeluju u Zadru, Splitu i Osijeku, a okupljaju dvije ili tri Kurije s područja svoje biskupije. Kurije okupljaju prezidije, temeljnu zajednicu legionara koja djeluje u župi. U Hrvatskoj djeluje oko tisuću aktivnih legionara koji tjedno idu u apostolat, u različite ustanove i obitelji.

U Zadarskoj nadbiskupiji sveukupno djeluje 19 prezidija ML-a koji su okupljeni u dvije kurije, a zadarski komicij, čiji je predsjednik Tin Kozarić, vrši i službu još jedne kurije te mu je u direktnu nadležnost priključeno sedam prezidija.

Tijekom susreta, za duhovnike je misno slavlje u sjemenišnoj kapeli predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić donio je odluke o imenovanjima i razrješenjima svećenika na službi u Zadarskoj nadbiskupiji.

Odluke od 25. lipnja 2025. godine objavljujemo u cijelosti.

1. Don Ante Delić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Jeronima u Jasenicama i Sv. Ante Padovanskog u Vinjercu. Imenovan župnikom župa Uznesenja BDM u Škrabrnji i Sv. Ante Padovanskog u Nadinu. Br. 669/2025., od 25. lipnja 2025.

2. Don Ivan Rončević – Razriješen službe župnika u župama Uznesenja BDM u Škabrnji i Sv. Ante Padovanskog u Nadinu. Imenovan župnikom župa Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Br. 670/2025., od 25. lipnja 2025.

3. Don Šime Žilić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi te pastoralnog suradnika u Župi Bezgrešnog Začeća BDM u Zadru, Puntamika. Imenovan župnikom župa Sv. Jeronima u Jasenicama i Sv. Ante Padovanskog u Vinjercu. Br. 671/2025., od 25. lipnja 2025.

4. Don Rudi Juras – Razriješen službe upravitelja župa Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Povratak na službu upravitelja župe Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 672/2025., od 25. lipnja 2025.

5. Don Mario Mršić – Razriješen službe upravitelja župe Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 673/2025., od 25. lipnja 2025.

6. Don Ivan Šibalić, SDB – Razriješen službe župnika u župi Gospe Loretske u Zadru, Arbanasi. Br. 674/2025., od 25. lipnja 2025.

7. Don Marko Majić-Mazul, SDB – Razriješen službe župnog vikara u župi Gospe Loretske u Zadru, Arbanasi te u istoj imenovan župnikom. Br. 675/2025., od 25. lipnja 2025.

8. Don Ante Bulat, SDB – Imenovan župnim vikarom u župi Gospe Loretske u Zadru, Arbanasi. Br. 676/2025., od 25. lipnja 2025.

9. Fra Jurica Galić, TOR – Razriješen službe župnika u župi Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 677/2025., od 25. lipnja 2025.

10. Fra Tomislav Vrsaljko, TOR – Imenovan župnikom župe Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 678/2025., od 25. lipnja 2025.

11. Fra Marijan Jelušić, TOR – Razriješen službe župnog vikara u župi Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 679/2025., od 25. lipnja 2025.

12. Fra Zvonimir Brusač, TOR – Imenovan župnim vikarom u župi Sv. Ivana Krstitelja u Zadru, Relja. Br. 680/2025., od 25. lipnja 2025.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na blagdan Presvetog Srca Isusova u istoimenoj župnoj crkvi na Voštarnici u Zadru u petak, 27. lipnja.

Za vrijeme te mise, nakon Popričesne molitve, klečeći pred kipom Srca Isusova, mons. Zgrablić predvodio je čin posvete hrvatskog naroda Presvetom Srcu Isusovom. Misa je počela nakon što su pet minuta od 19 sati zvonila zvona katedrale sv. Stošije, koja su se čula i do crkve na Voštarnici koja se nalazi uz obalu, nasuprot gradskog Poluotoka.

Nadbiskup je u propovijedi govorio o srcu kao „proročkom prostoru otpora površnosti čovjeka, nutarnjem središtu slobode i mjestu identiteta“ čovjeka.

„Srce je prostor gdje se rađaju unutarnje borbe, moralne odluke, iskrena molitva, iskustvo Boga – ali i tjelesna prisutnost, osjećaji, osjetilna percepcija. Srce nije suprotnost razumu, nego njegovo produbljenje“, poručio je nadbiskup, upozorivši da „moderno društvo često dijeli čovjeka: reducira ga na razumski stroj koji obrađuje informacije, računa i analizira ili na instinktivno biće koje konzumira, traži užitak i reagira. U oba slučaja izostaje srce koje je integracijska snaga osobe“, naglasio je nadbiskup.

Istaknuvši da je „srce  sposobno povezati racionalno i emocionalno, biološko i duhovno, tjelesno i nadnaravno“, mons. Zgrablić je rekao da srce ne predstavlja „samo osjećaj, nego unutarnje središte slobode, savjesti i smisla“.

„Bez srca, čovjek postaje duhovno nepovezan, podijeljen u sebi, a time i pogodan za manipulaciju, ideologije i prazna obećanja. U svjetlu vjere, shvaćanje srca vraća čovjeku dostojanstvo, jer naglašava njegovu unutarnju sposobnost za istinu, dobrotu i svetost“, poručio je nadbiskup.

Naglasio je da čovjek u srcu razumije sebe, jer osoba nije samo „zbroj svojih odluka ili svojih funkcija u društvu“, nego je čovjek „srce koje nosi njegovu najdublju istinu, čežnje, rane, odgovore, nadanja i ljubavi. Srce je ono po čemu sam ‘ja’ neponovljivo ‘ja’“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Svijet je opterećen „materijalnim sadržajem, brzom izmjenom informacija i stalnim zahtjevima učinkovitosti“ te „čovjeku prijeti opasnost da živi izvana prema unutra, umjesto iznutra prema vani“, da živi imati, umjesto biti, poručio je nadbiskup. „Ako gledamo sebe iznutra, iz srca, onda ono što srce simbolički označava, poziva nas da stanemo, osluhnemo i ponovno pronađemo tišinu u kojoj Bog progovara u našoj nutrini“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Upozorio je da „život bez promatranja svega oko sebe i u sebi, bez nutarnjeg promišljanja o sebi, postaje mehanički – čovjek funkcionira, ali ne živi punim životom. Srce kao simbol za središte ljudske osobnosti, poziva nas da zastanemo i odgovorimo na važna pitanja: Tko sam ja? Zašto postojim? Što me pokreće? Koji je smisao moga života“, poručio je mons. Zgrablić.

U traženju odgovora na ta pitanja, „srce je proročki prostor otpora površnosti čovjekovog života. Srce se ne zadovoljava samo informacijom, nego traži istinu. Srce ne pristaje na hod bez cilja, nego traži smjer prema cilju. Naše srce nas poziva da ne živimo izvanjsku formu bez sadržaja, nego nas upućuje na to kako život ima izvor i dubinu“, poručio je nadbiskup, rekavši da u „Isusovom Srcu nalazimo odgovor na svako ljudsko pitanje, smisao u nesigurnostima, mir u trenucima nemira“.

Srce Isusovo „razumije naše boli i rane, prihvaća naše slabosti daje nam snagu kada je nemamo“, ono je izvor utjehe i života. „Srce Isusovo, probodeno na križu, otkriva nam puninu evanđeoske poruke, ljubavi koja se daje do kraja, do zadnje kapi krvi, ljubavi koja se ne povlači pred patnjom niti pred križem.

U otvorenoj Kristovoj rani vidimo znak njegove patnje, ali i neizmjerno svjedočanstvo Njegove ljubavi prema svakome od nas. Taj izvor i rijeka milosti ne presušuju; ta milost teče kroz povijest, kroz sve generacije, donoseći život, oprost i obnovu. Srce Kristovo ostaje trajno otvoreno za svakoga tko mu se približi s vjerom. Ono nije zatvoreno ni pred jednim grešnikom, pred nijednim ranjenim srcem“, ohrabrio je nadbiskup, rekavši da je Isusovo srce znak „ljubavi koja ne poznaje granice“.

U Isusovom srcu „prepoznajemo otajstvo Božje ljubavi koje nadilazi svaku ljudsku logiku. Ta je ljubav trajna, ne prolazi, ne mijenja se. Kada klečimo pred Presvetim Srcem, klečimo pred stvarnošću Božje prisutnosti, pred božanskom ljubavi koja je postala opipljiva, ranjiva i dostupna svakom čovjeku. Kada kleknemo pred Presvetim Srcem, otvaramo vrata vlastitih srdaca da u njih uđe Kristova ljubav koja iscjeljuje i obnavlja“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da kada se čovjek predaje Presvetom Srcu, „ne predaje se nemoći, već pobjedi ljubavi nad svakom tamom“.

Nadbiskup je rekao da posveta Presvetom Srcu Isusovu potiče na povratak  Božjoj ljubavi očitovanoj u Isusu, da od nje učimo kako ljubiti jedni druge.

Čin posvete je „trenutak milosti i milosrđa, trenutak kada se naše molitve uzdižu prema nebu, povezane s glasom zvona koje su se u 19 sati oglasila diljem cijele Hrvatske. Slaveći ovu svetu liturgiju, u zajedništvu sa svim biskupima i svećenicima diljem Hrvatske, predajemo Gospodinu svoje živote, svoje obitelji, svoje molitve i sve naše zavjete. Naš narod, ujedinjen u ovoj molitvi, pod zaštitom Presvetog Srca Isusova, predaje se Njemu s povjerenjem i nadom. Ovo je trenutak zajedništva, trenutak kada se hrvatski narod, u duhu jedinstva i molitve, predaje Srcu koje nas nikada ne napušta“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da posveta Srcu Isusovom „nije samo simboličan čin, već predanje našeg srca koje kuca za Krista te živi u vjeri i povjerenju u Njegovu božansku ljubav“.

„Čin posvete je molitva, ali i potvrda našeg krsnog saveza s Bogom, da ćemo tražiti Njegovo srce u svakodnevnim situacijama, da ćemo znati predati sve naše brige Onome koji je dao svoj život za nas da bismo mi imali život u punini. Neka posveta bude trenutak obnove i snage za cijelu našu domovinu i preobrazbe našeg naroda“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je vjernike da predaju Srcu Isusovom obitelji, djecu, bolesne,  starije, sve koji trpe, „jer Isusovo Srce sve obnavlja“. „Neka hrvatski narod i hrvatska domovina pronađu u Presvetom Srcu Isusovom sidro sigurnosti. Neka nas Srce Isusovo vodi, krijepi i jača, kako bismo, ukorijenjeni u ljubavi Kristovoj, donosili rod života, mir i svjetlost svijetu“, poručio je propovjednik.

Pozvao je vjernike na ustrajnost u pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu, na molitvu Zlatne krunice i Litanija Presvetog Srca Isusova.

„Te pobožnosti nisu samo riječi, već povjeravanje cijeloga bića Presvetom božanskom Srcu Isusovu koje nas nikada ne napušta. Neka naša molitva i predanje Presvetom Srcu Isusovu ne stane s ovom posvetom danas, već neka se svakodnevno izlijeva iz naših srdaca“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, župnik Voštarnice fra Bojan Rizvan zahvalio je svima koji su doprinijeli u pripremi župne proslave i dobročiniteljima župe koji svojim djelovanjem oživotvoruju duh Srca Isusova koje se daruje. Ujedno je fra Andriji Bilokapiću, djelatnom u toj župi, čestitao zlatni svećenički jubilej, 50 godina svećeništva, od čega je 40 godina fra Andrija djelatan među franjevcima i vjernicima u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić

Povjesničar prof. dr. sc. Zlatko Begonja održao je izlaganje o temi “Komunistički obračuni i pokušaj raslojavanja u Katoličkoj Crkvi nakon Drugog svjetskog rata” u drugom dijelu susreta na 64. Svećeničkom i Redovničkom danu Zadarske nadbiskupije u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci na Dugom otoku, u četvrtak, 26. lipnja.

Govoreći o djelovanju don Eugena Šutrina i don Srećka Lovretića, svećenika rodom iz dugootočke Luke, predavač je istaknuo događaje vezane uz okrutne zločine koje su jugoslavenski komunisti počinili nad tom dvojicom svećenika koji su bili rođenjem i službom vezani uz mjesto Luka na Dugom otoku.

Don Srećko Lovretić rođen je na Molatu. Za vrijeme svoje službe u mjestu Luka (1940. – 1942.), nakon tzv. maloiškog ustanka u srpnju 1942., nastaloga zbog pokušaja talijanskih fašista da mještanima oduzmu ulje, u naletu revolucionarne strasti i uz pomoć jednog sumještanina, jugoslavenski partizani okićeni svojim ideološkim simbolima odveli su na prevaru don Srećka iz kuće i naknadno ga usmrtili, na brutalan način, 26. srpnja 1942. godine, potapanjem u more.

Don Eugen Šutrin rođen je u mjestu Luka, a župnikom je bio u Privlaci od 20. do 26. studenog 1945. godine. Njega su također na prevaru dvojica jugoslavenskih komunističkih sljedbenika odveli iz župne kuće u Privlaci te na okrutan način likvidirali i bacili u more, s kamenom oko vrata.

Počinitelji zlodjela naknadno su otkriveni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. No, zbog načina funkcioniranja jugoslavenskog totalitarnog režima, ubrzo su pomilovani i pušteni na slobodu. Zajedničko u oba navedena slučaja je činjenica da su ti svećenici izvedeni iz kuća lažnim traženjima da daju posljednju pomast osobama pred smrt.

U drugom dijelu predavanja, dr. Begonja je predstavio brojne dokumente koji svjedoče svojevremenim pokušajima da se na zadarskom području ustanovi i započne s djelovanjem katoličko staleško svećeničko udruženje, po uzoru na ono utemeljeno 1948. u Istri, na poticaj svećenika Bože Milanovića.

U tom smislu, istaknuo je da su takve aktivnosti imale primarni cilj razbijanje crkvenog jedinstva i pokušaj uspostave tzv. narodne Crkve. Naglašena je uloga u takvim aktivnostima mons. Svetozara Rittiga i njegov utjecaj na određeni dio zadarskog, šibenskog i splitskog svećenstva. Isto tako, istaknuta je uloga biskupa koji su rezolutno odbijali takve inicijative.

Dr. Begonja naveo je i svjedočanstva sudionika koji su pokretali, ali i sudjelovali u nasilnim prosvjedima 1953. u Zadru te protuzakonito ulazili u zadarsko sjemenište i u prostore samostana benediktinki. Osnovni razlog, kako su jugoslavenski komunisti tvrdili, nalazio se u novom statusu Trsta i njihovoj percepciji uloge Katoličke Crkve u nastalim okolnostima.

Predavač je istaknuo da su poslijeratna zločinstva, nasilje, teror i odmazde bili u sâmoj bîti komunističke revolucionarne doktrine, a osobito nasilnički odnos odvijao se prema Katoličkoj Crkvi koja je imala veliki utjecaj u hrvatskom narodu. Dr. Begonja ukazao je i na činjenicu da takve teme preispitivanja promatranog dijela povijesne stvarnosti kod pojedinaca i dijela društva i danas stvaraju određenu nelagodu, osobito zbog poticanja na promišljanje ljudskih, moralnih, obiteljskih, duhovnih i nacionalnih pitanja.

Z. B.

Foto: Luka Šustić

Na 64. Svećenički i Redovnički dan Zadarske nadbiskupije u Luci na Dugom otoku, koji je održan u četvrtak, 26. lipnja, misno slavlje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Svećenički dan održan je na 111. obljetnicu rođenja i 80. godišnjicu mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina i u spomen na Slugu Božjega don Srećka Lovretića, obojicu svećenika rodom iz Luke.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 7, 21-29

1. Hodočašće – na korijenima vjernosti

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Okupljeni smo danas ovdje u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci, na Dugom Otoku, u kolijevci početka života Sluge Božjeg don Eugena Šutrina. Povod održavanja ovogodišnjeg Svećeničkog i redovničkog dana naše Nadbiskupije u ovom mjestu je 111. godišnjica rođenja i 80. godišnjica mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena, koji je rođen na današnji dan, 26. lipnja 1914. u ovom mjestu, a ovdje, na mjesnom groblju je i pokopan, 29. studenog 1945., tri dana nakon mučeničke smrti, 26. studenog.

Ujedno, sjećamo se i župnika mučenika ove župe, također Sluge Božjega,  don Srećka Lovretića. On je rođen 11. rujna 1911., a poginuo je nakon nasilnog odvođenja iz župne kuće ovdje u Luci, 26. srpnja 1942. godine. Don Eugen i don Srećko žrtve su nasilne, mučeničke smrti u 31. godini života.

Dva života, dva svećenika, dva župnika, dvije sudbine, dvije žrtve, dva mučenika, a jedno jako svjedočanstvo: svjedočanstvo vjernosti Kristu i Crkvi do kraja. Ovdje smo jer slavimo vjernost do kraja, vjernost do smrti, ali i Božje obećanje: da kuća sagrađena na stijeni ne propada.

2. Početak i kraj križnog puta

Ovdje, u Luci, događa se nešto duboko simbolično: nasilno odvođenje Sluge Božjega don Srećka iz župne kuće ovdje u Luci 1942. godine prva je postaja križnog puta – trenutak kada nepravda udara, kada započinje hod prema muci i nasilnoj smrti.

A u istom mjestu, u istoj ovoj župi, pokopan je 1945. godine don Eugen, Sluga Božji, u blizini te iste župne kuće iz koje je odveden don Srećko. Ovaj događaj simbolično predstavlja posljednju, četrnaestu postaju križnog puta – polaganje u grob. Tako Luka postaje mjesto gdje križni put počinje i završava povijesno, duhovno i otajstveno.

Ovdje su sabrane i prva i četrnaesta postaja, ali danas i mi – Crkva hodočasnica – koji čekamo petnaestu postaju: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Iščekujemo Njegov slavni dolazak i naše sudioništvo u tom otajstvu. Iščekujemo i beatifikaciju ovih Kristovih svjedoka, njihovo uzdignuće na čast oltara, zajedno s drugim Slugama Božjim naše Nadbiskupije.

Naše nastojanje oko njihove beatifikacije nije samo pravni i crkveni postupak, već želja da i mi danas prepoznamo svetost među nama, u našem narodu, u našoj povijesti, među našom braćom, po vjeri i svetom redu.

I dok čekamo tu petnaestu postaju – uskrsnuće, slavu, puninu Kristove pobjede – pozvani smo živjeti kao ljudi uskrsnuća. Ova župa danas, ovo mjesto, postaje za nas škola nade uskrsnog života: kako ostati vjerni u skrovitosti, u iščekivanju, u malim svakodnevnim izborima ljubavi i služenja te tako životom potvrditi da je temelj naše vjere i života Isusovo uskrsnuće.

3. Jubilejska godina i hodočašće nade

U tom svjetlu, Jubilejska 2025. godina i njezino geslo „Hodočasnici nade“ dobivaju za nas posebno značenje. Mi danas ovdje nismo turisti koji su došli znatiželjno slušati o povijesti iz sredine prošlog, 20. stoljeća, nego smo hodočasnici nade. Hodočašće je prigoda za suočavanje – sa sobom, s Kristom, s našim poslanjem. Dolazimo ovdje, ne da gledamo samo unatrag, nego da iz žive vjere na koje nas potiče ovo mjesto, crpimo snagu za ići naprijed. Don Eugen i don Srećko nisu završili u smrti – oni su, vjerujemo, iz smrti prešli u Život. Oni su nam pokazali da nada nije osjećaj, nego odluka: živjeti za Krista i umrijeti s Njim, kako bismo s Njim i uskrsnuli za život vječni.

Došli smo u ovo mjesto gdje je drvo križa duboko posađeno u tlo, kako bismo našom nazočnošću i molitvom zalijevali ovaj križ te, kako bi, po Božjoj milosti, iz njega izrasli slatki plodovi blaženstva i svetosti don Eugena i don Srećka, kao i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, ali i kako bismo se svi mi jednom nasitili na slatkom rodu križa na gozbi vječnog života.

4. Graditi kuću na stijeni – osobni i crkveni temelj

Ulomak Lukinog Evanđelja koje danas liturgija stavlja pred nas na razmatranje djeluje izazovno i želi nam pomoći da autentično živimo u nadi uskrsnuća. Isus danas govori o istini – i to istini koja seže do kosti. Znamo, nisu dovoljne riječi. Nije dovoljno govoriti: “Gospodine, Gospodine” (usp. Mt 7, 21). Nije dovoljno samo biti viđen u Crkvi, nositi kolar ili habit, povremeno obući liturgijsko ruho, imati titulu preuzvišeni, monsignore, don, časna sestro…. Isus traži više od toga. Traži srce koje živi po volji Božjoj. Traži kuću sagrađenu na stijeni – na vjeri koja ne popušta ni pred vjetrovima, ni pred bujicama, ni pred razbojnicima, prevarantima i ubojicama.

Ove Isusove riječi osobito prodiru u srce nas svećenika, redovnika i redovnica. Mi smo ti koji najčešće govorimo: „Gospodine, Gospodine“, mi smo ti koji prorokujemo – govorimo u Božje ime, propovijedamo, katehiziramo, poučavamo, blagoslivljamo, posvećujemo. Mi smo ti koji predvodimo narod Božji. Ali, Gospodin nas danas izaziva pitanjem: Jesi li ti onaj koji samo govori – ili onaj koji vrši volju Očevu? Jer, nisu dovoljne samo liturgijske geste, svete riječi, liturgijsko ruho, klerički ili redovnički znak. Ako sve to činimo, a ne živimo u istini Kristovoj, u novosti života Kristova uskrsnuća, ako u dubini našega bića nismo sjedinjeni s Kristom, tada i nama prijeti ona strašna rečenica koju je Isus rekao ludim djevicama: “Zaista, kažem vam, ne poznam vas” (Mt 25, 12).

Zato nas ovo evanđelje danas, ovo hodočašće uz spomen don Eugena i don Srećka, snažno poziva da se vratimo temeljima – i pitamo se: Na čemu gradimo svoju kuću, svoj život? Na kojoj stijeni stoji naš svećenički ili redovnički život? Na navici i uhodanom ritmu? Na simpatijama ljudi? Na mišljenju onih s kojima komuniciramo? Na uspjesima u našem radu, na priznanjima, na brojevima? Ili na Kristu?

Jer, stijena na koju nas Isus poziva da gradimo svoj život nije ideja, nije projekt, nije struktura. Stijena je On – Isus Krist. Krist je bio poslušan Ocu do smrti na križu. On, koji nije tražio svoje, nego je vršio volju Očevu.

Graditi kuću života na stijeni znači slušati Riječ Božju, pohranjivati je u svom srcu, o njoj razmišljati i po njoj živjeti – poput Marije, Isusove i naše nebeske Majke (usp. Lk 2, 19). Gradimo na čvrstoj stijeni kad molimo – i kad živimo ono što smo molili; kad propovijedamo – i kad prvi živimo ono što govorimo; kad naviještamo i sakramentalno slavimo novi život koji je došao Kristovim uskrsnućem i kad hodimo u novosti života. Sve je to zahtjevno i teško, ali i jedini put koji vodi u osmišljeni naš duhovni poziv i život.

Znamo da se riječ ‘stijena’ na grčkom kaže ‘petra’, odakle dolazi ime Petar. A za nas Petar nije samo simbol vjere, nego konkretna osoba – apostol kojemu je Isus rekao: „Ti si Petar – stijena – i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18). U našem vremenu stijena ima lice: nasljednik svetog Petra je papa Lav XIV. Onaj koji danas nosi Petrovu službu jamac je vjernosti i jedinstva Crkve. I zato graditi na stijeni ne znači samo osobnu duhovnost – nego i biti u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, s Crkvom, s naukom Crkve, s biskupom, sa svećeničkim i redovničkim bratstvom.

5. Zajedništvo – dar i odgovornost

Svećenik koji nije povezan sa svojim biskupom, koji djeluje samovoljno, izvan zajedništva, nije utemeljen na stijeni. Redovnik koji ignorira svoju zajednicu i zavjete, svoje poglavare, gradi na pijesku. Svećenik koji je u sukobu sa svojom subraćom, sa župnom zajednicom, koji nije brat među braćom, ne gradi na Kristu. Krist nas nije pozvao da budemo solo igrači, nego da budemo jedno tijelo – Crkva. A to tijelo ima glavu – Krista – i ima svog vidljivog pastira na zemlji – Petra današnjice, papu Lava.

Isus je uoči svoje muke molio Oca: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 12). To nije Isusova pobožna želja, nego srž Njegove volje za Crkvu. Zajedništvo u Crkvi nije opcija, nego temelj. Bez zajedništva, ni najpobožniji pothvati nemaju snagu. Bez zajedništva, i najsvetije riječi mogu postati prazne, jer se ne temelje na Presvetom Trojstvu, na Uskrsnuću, na krštenju, na otajstvenom Tijelu Kristovu koja je njegova Crkva. A sve su to jedini čvrsti temelji naše vjere i našeg duhovnog poziva.

U zajedništvu s Bogom i Crkvom se krije naša duhovna snaga. Kada svećenici žive u zajedništvu sa svojim biskupom, kada redovnici žive u vjernosti svojoj zajednici, kada se svećenik ne uzvisuje nad narodom, nego postaje brat među braćom – tada Duh Sveti djeluje snažno. Tada Crkva ne raste zbog ljudskog umijeća, nego zbog Božje vjernosti. Tada se ne gradi na pijesku ega, nego na stijeni zajedništva u Kristu.

Ali, svi znamo da zajedništvo nije uvijek lako. Ono je ranjeno. Ranjeno individualizmom koji nas zatvara u sebe. Ranjeno osamljenošću koja izjeda srce služitelja. Ranjeno umorom – ne toliko od rada, nego od služenja koje je izgubilo smisao. Ranjeno malodušnošću koja nas je zahvatila kad smo prestali gledati na Gospodina i počeli se uspoređivati s drugima. Ranjeno gubitkom žara, kad nas ljubav prema dušama više ne nosi, kad prevagne komocija na koju smo se navikli, zavoljeli i koja je postala naša omiljena životna družica.

Kako nadvladati poteškoće zajedništva? Znamo: Povratkom na izvor. Ulazeći u sve dublje svakodnevno zajedništvo s Kristom, na svakodnevni susret s Njim u molitvi, u euharistiji, u ispovijedi, u Riječi Božjoj, u braći i sestrama koja nas okružuju. Obnovom bratstva – ne formalno, nego stvarno, duhovnim susretima i razgovorima, zajedničkom molitvom, iskrenim slušanjem jedni drugih, ponovnim otkrivanjem da je brat uz mene dar, a ne prijetnja, neprijatelj ili suparnik. Naše zajedništvo mora biti mjesto gdje se Bog slavi i gdje Bog djeluje, a ne obveza koji nas guši.

Kada se vratimo tom i takvom zajedništvu, tada dolazi i nova snaga, novo pouzdanje. Tada Duh Sveti ne djeluje „unatoč nama“, nego po nama. Tada Crkva raste, jer raste ljubav u nama.

Jedna od velikih opasnosti za naše zajedništvo je ogovaranje i klevetanje. To su duhovne bolesti koje razaraju povjerenje, gase ljubav i truju međusobne odnose. Nema zajedništva gdje se o drugome govori iza leđa, gdje se sije nepovjerenje i sumnja. Ogovaranje nikad nije izraz brige – ono je oblik samozadovoljstva na tuđi račun. Kleveta je pucanj u dobar glas drugoga. Tko ogovara i kleveće brata, zapravo sudi Krista u njemu.

6. Snaga u prihvaćanju drugoga kao dar

Zajedništvo se gradi i prihvaćanjem drugoga. I zato, nije po sebi problem ako mi brat svećenik, redovnik ili redovnica nije simpatičan – problem je ako ga ne prihvaćam kao dar Božji. Ljubav nije samo osjećaj, nego odluka. Osjećaji su prolazni i nestalni. Voljeti znači svjesno birati dobro – iz dana u dan – ljubiti na Kristov način. Sveta Terezija iz Lisieuxa, koja je izabrala da joj životni poziv bude „biti ljubav u srcu Crkve“, nije ljubila svoje sestre u samostanu zato što su joj sve bile drage i simpatične, nego zato što je odlučila ljubiti ondje gdje je teško, gdje je neugodno, gdje se traži žrtva. Odlučila je ljubiti, jer i Bog svakog jednako ljubi.

Ako među nama svećenicima, redovnicima, čekam da drugi prvi prihvaća mene, ostat ćemo zatvoreni u sebi. Ali, ako svaki dan biramo slijediti Kristovu bezuvjetnu ljubav, tada zajedništvo postaje prostor milosti, rasta i radosti.

7. Graditi kuću života na stijeni Ljubavi

U duhu današnjeg Evanđelja, graditi kuću na stijeni, znači graditi svoj život na Ljubavi – na Bogu. To znači graditi na Njegovoj Riječi, na Njegovim zapovijedima koje nisu teret, nego put slobode. Tko gradi na Kristovim zapovijedima, ne gradi na osjećajima koji dolaze i prolaze, nego na vjeri u Krista Isusa i odluci volje: vršiti volju Oca, ljubiti bližnjega, nositi križ, opraštati, biti malen i ponizan. Ljubav nije lagan put, ali je jedini put koji vodi u svetost. To je temelj koji ne popušta kad dođu oluje.

Zato nas Evanđelje danas ne poziva na pobožni ideal, nego na stvarnu gradnju kuće života u kojem se svaka gesta, svaka riječ, svaka odluka mjeri mjerilom Kristove ljubavi. Tako postajemo živo kamenje kuće koja stoji na Stijeni i Crkve koja živi iz Ljubavi.

8. Primjer don Eugena i don Srećka

U Jubilejskoj godini, kad Crkva slavi Božje milosrđe i obnavlja vjernost, neka don Eugen i don Srećko, dvojica mučenika, budu naš poziv na ispit savjesti: Što radimo, kako živimo, na čemu gradimo? Jesmo li uistinu graditelji na stijeni – ili možda, čak i u Crkvi, gradimo život na pijesku taštine i umišljenosti, u blatu oholosti i samodostatnosti, u kaljuži mlakosti i sebičnosti?

Don Eugen i don Srećko ostavili su nam primjer. Oni su gradili kuću života na stijeni. I kad je navala bujice i vjetrova došla – ostali su čvrsti. Neka nas njihova vjernost potakne na ispit savjesti i obnovu odlučnosti.

9. Živjeti Božju Riječ odlučno

U ovom mjestu gdje je rođen don Eugen, neka se danas rodi i nova odlučnost: da ćemo živjeti Evanđelje ne samo dok smo na oltaru, nego i kad navale bujice – u kušnji, u nepravdi, u tišini, u nesigurnosti. I ako bude potrebno – do jarbola smrti. A u ovom istom mjestu, u kojem je don Srećko odveden u mučeničku smrt, neka se rodi i naša hrabrost za prihvatiti križ kad dođe nenajavljeno, u obliku nerazumijevanja, odbacivanja ili šutnje.

Ovo je i trenutak kada trebamo biti odlučni zakopati u grob ono što nas priječi da budemo Kristovi: našu taštinu, našu oholost, naše grijehe, našu sebičnost, netrpeljivost, duhovnu mlakost i lijenost, našu nespremnost za služenje. Neka ovdje, gdje je u zemlju položeno tijelo mučenika don Eugena, budu zakopane i naše navezanosti koje nas sputavaju da budemo slobodni za Boga i bližnje.

11. Život u nadi uskrsnuća

U svemu neka nas, braćo i sestre, ohrabri činjenica da nas Bog ljubi – usprkos našim slabostima, padovima, nesavršenostima. Ne zaboravimo: naša kuća, naš život, naše tijelo je Hram Duha Svetoga. Krist ne prestaje imati povjerenja u nas, ne prestaje nas pozivati, ne prestaje nas podizati i slati. Ova kuća našeg života, ova Crkva, ovo zajedništvo – nisu naše zasluge, nego Njegova milost.

Zato danas, ovdje, u Luci, radosno čekamo petnaestu postaju križnog puta, dan slavnog uskrsnuća, ne samo Slugu Božjih don Eugena i don Srećka i drugih Slugu Božjih naše Nadbiskupije, nego i našega osobnog preobraženja. Ostanemo li vjerni Gospodinu, neće izostati dan kada će On obrisati svaku suzu s naših očiju i prepoznati vjernost koja je možda bila skrivena, tiha, ali istinska – stvarna.

Molimo jedni za druge – da nitko ne ostane sam na putu svećeničkog i redovničkog života, da nitko ne klone, da se nitko ne izgubi. Neka nas Duh Sveti iz dana u dan podsjeća: nismo sami, nismo zaboravljeni. Neka nas žar mučenika naše subraće don Srećka i don Eugena i ostalih ugodnika Božjih naše Nadbiskupije ohrabri, a nada uskrsnuća nosi u našem poslanju.

Amen.

Foto: don Luka Šustić

Don Šime Perić, svećenik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoj dijamantni svećenički jubilej u rodnoj župi Sutomišćica – Poljana u subotu, 21. lipnja, svečanim misnim slavljem koje je povodom 60 godina svoga svećeništva, don Šime predvodio u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici.

Na misi je propovijedao don Marko Dokoza, župnik župa Ugljan i Lukoran. Don Marko je rodom iz župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u kojoj je don Šime djelovao. Ujedno, don Markov djed bio je suradnik don Šime u župi Belafuža, pomogao je don Šimi u izgradnji crkve i drugim potrebama tek uspostavljene župe.

Propovijed don Marka, u kojoj je Dokoza kroz prizmu i način življenja svećeništva don Šime, razmatrao identitet svećenika uopće, kao i potrebu vjernika laika da mole za svećenike, objavljujemo u cijelosti.

Danas je na ovom mjestu trebao stajati don Mladen Kačan, ali je zbog zdravstvenih razloga spriječen. Zbog činjenice da su iz iste župe rodom, Sutomišćica – Poljana i da su kroz desetljeća zajedno orali njivu Gospodnju, don Mladen bi sigurno bio prikladniji propovjednik u ovoj radosnoj prigodi.

Ipak, zahvalan sam Bogu što mogu govoriti u ovom svečanom trenutku, zbog činjenice da kao svećenik dolazim s Belafuže, iz župe Uznesenja BDM kojoj je don Šime, 1968. godine kad je ta župa ustanovljena, postavio temelj.

U župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru don Šime je proveo šesnaest godina svoga svećeništva. To je župa u kojoj je najduže služio. To je župa koja danas ima obilje plodova koji se osobito vide u broju svećeničkih zvanja, a ima i redovnica.

Sretan sam što mogu govoriti u ime svih svećenika koji su potekli s Belafuže, jer to je župa koja u 57 godina svoga postojanja ima sedam živućih svećenika, dva bogoslova i dva sjemeništarca. Poslije Bibinja, Belafuža je župa najbogatija duhovnim zvanjima u Zadarskoj nadbiskupiji. Jedno od tih zvanja sam i ja.

Iako sam ja u sjemenište ušao 2007., puno kasnije od don Šiminog odlaska iz župe, jer don Šime je premješten s Belafuže 1985., želim vam reći nešto o ambijentu ili duhu koji se nastanio na Belafuži, opisati duhovno ozračje koje se stvorilo tamo, upravo po djelovanju našeg don Šime na Belafuži.

U tom ozračju odrastao sam kao dijete, kao svećenički kandidat i naposljetku kao svećenik, kao župni vikar kroz dvije godine djelovanja tamo – ja sam taj duh upijao. To ozračje koje je po don Šimi uspostavljeno, a kasnije su ga razvijali i njegovi nasljednici na Belafuži sve do današnjih dana, taj duh je i mene oblikovao kao svećenika.

U tom ambijentu oblikovan sam kao svećenik i zato mogu reći da sam i ja plod njegovog djelovanja na Belafuži. To čak i nije toliko važno, koliko je važno da sam ja upio od onoga kako je to don Šime djelovao.

Imao sam milost slušati o njegovim pastoralnim metodama, gledati i ubirati plodove i upijati taj njegov sebedarni svećenički duh. Tko god je pričao s vjernicima na Belafuži, i dan danas, zna da je ono što je don Šime činio, još uvijek tako živo i tako svježe.

Razmišljao sam o tome ovih dana, dok sam pripremao propovijed – i polako mi se oblikovala skica, tj. jedan ‘nacrt’ svećenika, kakav je svećenik pozvan biti.

I papa Lav XIV. rekao je u jednom od svojih prvih obraćanja da će svećenička formacija biti prioritet njegovog pontifikata. Uočavamo da nam je to ‘slaba točka’ na kojoj itekako treba poraditi.

Što bi onda, draga braćo i sestre, polazeći od ovih primjera i od onoga što je don Šime ostavio u našim sredinama kao svoju baštinu, mogao biti dobar svećenik?

Vjerujem da ste svi vi ovdje danas zato što ste zahvalni za dar svećeništva kojeg je naš brat Šime primio.

Ali, vi niste ovdje samo zato što je on svećenik. Vi ste ovdje i zato što ste zahvalni za tu njegovu dobrotu. Zato što je don Šime bio dobar svećenik!

Kad to znamo, možemo si dopustiti da ga uzmemo za primjer.

1. Na prvom mjestu, čini mi se da je dobar svećenik čovjek kvalitetne molitve. Naglašavam – kvalitetne – jer danas su se raširili razni pokreti i pobožnosti koji ponekad graniče s kultom ličnosti. Oblikuje se kult ličnosti oko nekih svećenika i laika, pa se u skladu s tim, najboljim molitvama smatraju one koje oni promiču. „Moli ovu molitvu, tako je rekao onaj don ili fra…“.

Koliko god je don Šime molio, uvjeren sam da nikad nismo osjetili da se oko njega stvara neki kult ličnosti, a još manje da ga on na bilo koji način potiče.

Njegova molitva kretala je od onoga što nam daje Crkva, a to je na prvom mjestu molitva Časoslova, za nas svećenike: psalmi, ulomci Svetog Pisma, tumačenje otaca i nauk Učiteljstva Crkve. To je temelj za našu molitvu. To  čini našu molitvu kvalitetnom, da ne zalutamo i da se u molitvi ne vrtimo u krug, već da gradimo živi odnos s Gospodinom.

2. Na drugom mjestu, svećenik mora imati dobar teološki temelj. Danas ima puno knjiga, puno nauka i puno mišljenja o Bogu. Sve to slušamo, i na teološkom studiju, a premalo vremena se nadahnjujemo zdravim i provjerenim naukom kojeg je kroz stoljeća Crkva odobravala, preporučivala i ustanovljavala. Osobito kad govorimo o tumačenju, proučavanju Svetog Pisma – puno toga novoga je otkriveno, ali temeljnu poruku nitko ne može bolje prenijeti i rastumačiti od otaca Crkve i od onih koji su se ocima Crkve nadahnjivali.

I to je don Šime komentirao u jednom razgovoru i trudio se u svakoj župi u kojoj je bio, da u župnoj kući bude dobra knjižnica. Trudio se da i on sam ima dobru knjižnicu, dobru i provjerenu knjigu iz koje će crpiti potrebno znanje, kako bi obogatio svoje tumačenje Riječi Božje i kako bi ostao vjeran nauku Crkve. Takav pristup nam je uistinu potreban. Ishodište našeg propovijedanja ne mogu biti razna mišljenja i viđenja, nego ono što su nam navijestili i prenijeli apostoli, a kasnije čuvala i tumačila Crkva.

3. Nadalje, treće, bitno je da svećenik bude čovjek susreta. Postoji danas opasnost za nas svećenike. Prva je da se zatvaramo u sebe i tražimo svoj komod; da ne izlazimo iz svoga ureda ili svoje sobe. Da stalno čekamo da netko dođe k nama, a da mi ne idemo ususret drugome.

Druga opasnost je da mi svećenici budemo obični organizatori događanja (event – manager), da organiziramo hodočašća, proslave i tako njegujemo „pastoral vatrometa“. Stalno se nešto događa, stalno se negdje putuje, obnavlja se i uređuje, stalno se organiziraju neka slavlja – ali, nema susreta. Opet svećenik ostaje na distanci, poput direktora u nekoj organizaciji. Svećenik je tu samo menadžer. To nije bio don Šime.

Don Šime mi je u jednom razgovoru  rekao, a znam to i po svjedočanstvima drugih, pastoralno ‘pravilo’ koje je primjenjivao: “Trudio sam se svaki dan posjetiti bar jednu obitelj. Trudio sam se da ne prođe dan da ne odem barem u jednu obitelj”.

Jedna vjeroučiteljica iz moje župe mi je posvjedočila: “Da don Šime nije bio tako ustrajan, gotovo da nam je dosađivao svojim posjetama, tko zna što bi bilo od moga oca, u duhovnom smislu”. Ona je bila još mala djevojčica, sjeća se kako bi don Šime navečer sjeo s njenim ocem u njihovoj kući, razgovarao.

To je ono – da mi svećenici trebamo tražiti priliku za susret, da mi svećenici imamo hrabrosti. To nije uvijek lako.

Nemojte misliti da je nama lako ulaziti u vaše prostore, u vašu intimu, u prostor jedne obitelji. Nije to lako. Mi moramo izaći iz svoga komoda, da bismo tamo došli. Ali, to je važno. To je presudno. To je ono, ići na periferije, o čemu nam je govorio papa Franjo.

Treba biti spreman izići iz svoga komoda da bi mogao biti tako prisutan, ali moramo skupiti hrabrosti za izlazak na periferije.

I što se onda događa?

Kada čovjek uđe u taj susret, kad se svećenik redovito susreće s ljudima, onda najčešće upoznaje ono dobro i lijepo u nekoj sredini i nije opterećen crnim vijestima kojima nas bombardiraju sa svih strana. I nitko ga ne može oneraspoložiti stalnim pričama kako se ‘svit konča’, jer vidi da se ljudi i dalje žene, vesele, rađaju djecu, parovi se sastaju, ljudi okupljaju, žive i umiru.

S druge strane, istovremeno, svećenik upoznaje i ljudsku bijedu, duhovnu i materijalnu. Izbliza vidi gdje to njegov narod griješi i gdje nije blizu Gospodinu.

U susretu s tom stvarnošću, kad to vidiš izbliza, onda ne možeš ostati nijem. Onda tvoja molitva postaje jača. Svećenik onda pronalazi dodatnu motivaciju za molitvu i vapije Bogu: “O, Gospodine, pogledaj! O, Gospodine, smiluj se!”. Zato je to presudno za nas svećenike – da izađemo iz svoga komoda i da budemo ljudi susreta.

4. Dalje, što je jako važno, kad se vratimo ponovno u crkvu, možemo reći, na primarno „radno mjesto“ svakog svećenika, što je crkva – onda je važno da se vidi, osobito u liturgiji, ali i u uređenju crkvenog prostora, da je svećenik onaj koji ljubi Crkvu, svoju zaručnicu.

Svaka liturgija je za svećenika jedan „ples“, simbolično govoreći – poput prvog plesa kojeg mladenci plešu u svadbenoj dvorani. Liturgija je „ples“ svećenika sa svojom zaručnicom. A pravi zaručnik će se truditi biti najbolji, da se uvježba, da bude skladno, dostojanstveno.

I to je prva kateheza – kad vjernici u crkvi vide da svećenik dostojanstveno, lijepo, s pažnjom služi liturgiju i tumači Riječ na jednostavan, ali dubok način.

Ne treba puno pričati – sâm takav stav je kateheza, pouka. I u tome je naš don Šime bio neumoran, i to se don Šime uvijek trudio činiti.

Zapamtio sam da je don Šime kupio devet zvona – to je jedan od načina na koji se on trudio da i vanjština bude odraz nutrine, ali i da nas ta vanjština usmjerava prema bitnome.

Poseban trag u vanjskom uređenju crkvi koje su mu bile povjerene ostavio je kupnjom zvona, njih ukupno devet. Mislim da nema svećenika koji je kupio više zvona. A zvona su anđeoski glasovi koji nam svraćaju pozornost na ono što je bitno. Isto čini svećenik kad dostojanstveno pristupa oltaru Gospodnjem.

„Don Šime je tražio najbolje kabele da do svakog srca dovede struju  Milosti; da se u svakome upali žarulja spasenja“

Te četiri karakteristike – da je svećenik čovjek molitve, da svećenik ima dobar teološki temelj, da se svećenik trudi na različite načine susresti ljude, da svećenik lijepo i dostojanstveno slavi liturgiju – te četiri točke, plus ona koja je u tome sadržana, ali je volim naglasiti: katehizacija, poučavanje, vjeronauk.

Dakle: kvalitetna molitva, provjereni nauk, iskreni susreti i dostojanstvo u liturgiji, uz važan zadatak – katehizaciju, kriteriji su po kojima možemo vrednovati svakog svećenika. Za svećenika koji se trudi u svim tim područjima, s pravom ćemo reći da je dobar svećenik.

U školi bi učiteljica takvom učeniku rekla: “Sjedi, dva”.

Ali, don Šime nije bio svećenik “Za dva”. On nije bio svećenik za „Dovoljan”.

On je još uvijek svećenik koji je otvoren za ono što Duh Sveti nadahnjuje u pojedinim trenucima povijesti i vremenima Crkve.

I zato njemu nisu bila dovoljna samo uobičajena sredstva. Nego, on se poslužio i novim alatima Duha Svetoga, i novim sredstvima evangelizacije, kako bi u ovom vremenu mogao onima koji su mu povjereni uistinu komunicirati Riječ spasenja.

Prije nego je pohađao bogosloviju, don Šime je završio obrazovanje u Tehničkoj školi za električara. Poslužit ćemo se analogijom i možemo reći da je don Šime tražio najbolje kabele u ovo vrijeme, da do svakog srca dovede struju spasenja; da do svakog srca dovede Milost, da se u svakom upali žarulja spasenja. Tako on živi svoje poslanje.

Molimo li za svećenike – koji izgaraju, a ne odrađuju

Kad sam vam rekao kakve svećenike trebamo i što bi sve svećenik trebao činiti, želim reći i nekoliko riječi o tome kakve vjernike trebamo, što bi vjernici trebali činiti.

Jer i sâm sam prije ređenja puno slušao prigovore na račun svećenika uz opasku: “Kad ti budeš svećenik, nemoj ovako ili čini onako, itd.”.

Pozorno sam slušao sve te savjete i opomene. Kao svećenik, kao i mnoga moja subraća, trudimo se izbjeći ono što je negativno, vjernicima iritantno ili čak sablažnjivo. Trudimo se činiti dobro, ali događa se i da često nailazimo na zid.

U ovo malo godina svećeništva, ja imam sedam godina svećeništva, don Šime ima šezdeset; ali, koliko god se trudiš, koliko god daješ sebe, daješ ljubav, nekada ne spavaš, daješ svoje fizičke snage – ali opet, zatvorena srca.  Našli smo se u situaciji da unatoč trudu, odricanju, ljubavi, pred nama stoje ljudi zatvorena srca.

I večeras sam malo, malo razočaran – jer sam očekivao da će ova crkva u Sutomišćici biti prepuna. Došao sam pola sata ranije, misleći da neću imati gdje parkirati automobil.

Što nam to govori?

Vidite, imate pred sobom čovjeka – i vi znate koliko je don Šime dobar. Stat’ ćemo na tome – dobar. Nećemo ići na ono svet. Ima tko to prosuđuje.

Ali. I sad zamislite. Koliko god si se trudio biti dobar – naravno, nije to don Šime radio da bi vas sad došlo u crkvu dvije tisuće. On je to radio zbog Gospodina.

Ali bi nekako bilo logično da ja kao mladi svećenik i toliki drugi kažu: „Ovaj čovjek, ja ga poznajem 60 godina, služi Bogu, pa sigurno će biti puno zahvalnih ljudi za njegovo služenje“.

Smatram da je don Šime zbog svoje dobrote zaslužio da se u crkvi, na misi uz 60. godina njegovog svećeništva, okupi daleko veći broj ljudi – da mu svojom prisutnošću izraze zahvalnost i da zajedno s njim Bogu zahvale za dar svećeništva.

Na otoku Ugljanu ima između 4 000 i 5 000 stalnih stanovnika, od toga ih je sigurno bilo 3 000 župljana don Šime: u Kalima, Kukljici i gradu Zadru. Plus oni koji su njegovi mještani.

Kolika srca je svojim služenjem don Šime dotaknuo, a kolika srca nisu odgovorila na tu ljubav zahvalnošću?

E sad, što je važno? Zašto vam to govorim?

Ne kažem to da bih kritizirao one koji nisu došli – nego da vama, koji ste tu, osvijestim koliko je važno da vi imate ljubavi za svećenike.

I još je važnije, da vi želite biti sveti!

Jer ako vi ne želite biti sveti, ma može svećenik biti i najsvetiji – ništa od toga. Ni najsvetiji svećenik neće imati uspjeha u svom poslanju među vama.

I to je zadatak!

Kad kažemo da nam nedostaje svećenika ili kad upiremo prstom u mane koje svećenici imaju – zaboravljamo da su svećenici točno onakvi kakve ste ih vi sebi izmolili; ni bolji ni gori.

Kako i koliko se moli za svećenike, kakvog svećenika priželjkuješ, toliko i takve svećenike imamo. Ako ti želiš biti svet i rasti u svetosti, Bog će ti providjeti svećenika koji će te učiti kako ćeš rasti u svetosti.

Ako ti želiš nekog svećenika u kojem gledaš običnog operativca, da ti malo dođe, poškropi kuću, blagoslovi kuću o Božiću i isprati pokojne, imat ćeš takvog svećenika.

Onda se nemoj tužiti, a zašto ovaj svećenik ne radi s djecom, zašto ovaj svećenik ne zna propovijedati, zašto ovaj svećenik ovako, a zašto onaj svećenik čini onako?

Za kakve svećenike smo molili, takve svećenike smo dobili. Onda ćete imati svećenike koji odrađuju, umjesto da izgaraju.

U moru prigovora koje nižemo na račun svećenika, moramo se sjetiti ove činjenice – za što smo molili, to smo dobili.

Imamo milost da je prije nas bilo svetih ljudi, a ima ih i danas. I imamo milost da su nam ti ljudi izmolili ovog našeg svećenika, don Šimu, s kojim u zahvalnosti Bogu slavimo ovu svetu misu.

Zato se i njih spominjemo – svih koji su molili i izmolili don Šimino svećeničko zvanje – i za njih Bogu zahvaljujemo i za njihove duše ovu svetu misu prikazujemo. Amen.

Foto: I. Grbić