Carlos Palma, utemeljitelj i glavni koordinator projekta ‘Living peace – Živi mir’, član pokreta Djelo Marijino – Fokolarini, predstavio je djelovanje toga međunarodnog projekta u srijedu, 7. svibnja, u podružnici Gradske knjižnice u Providurovoj palači u Zadru.

Projekt odgoja za mir ‘Living Peace International’ Palma je osnovao 2013. godine i prisutan je u oko 2 560 škola i sveučilišta, nevladinih organizacija, udruga i institucija, a sve je počelo sa svega 12 djece u samo jednom razredu u Kairu.

Nositelji toga projekta sada surađuju s 94 međunarodne organizacije i uključuje 3 milijuna učenika u 136 zemalja svijeta. Glavno sjedište ‘Living peace-a’ koji obuhvaća promicatelje mira bez obzira na naciju i vjeroispovijest je u Rimu.

Projekt je nastao kao plod Palminog osobnog iskustva jer je trideset godina živio u zemljama Bliskog istoka gdje je bio rat: u Izraelu, Palestini, Jordanu, Libanonu, Iraku, Turskoj i u Egiptu. Kad je radio kao učitelj malene djece u školi u Jeruzalemu, prvog dana škole jedan dječak ga je pitao: „Profesore, možete li reći što je mir? Želimo znati što možemo učiniti na jedan dan, da više ne bude rata?“.

„Nisam očekivao takvo pitanje. Za mene je to bio šok i jako me pogodilo, jer sam shvatio da su ta djeca rođena i odrasla u ratu“, rekao je Palma. Kasnije je,   hodajući ulicom Jeruzalema, doživio eksploziju bombe koja je mnoge ranila i usmrtila oko njega, a on je bio krvav. I to mu je bio šok, jer je do tada takve prizore vidio samo na televiziji i filmu.

Po izlasku iz bolnice, Palma se upitao što on osobno može učiniti za mir u okruženju kulture smrti. Kasnije je doživio i arapski napad, a on je jednome koji ga je napao zacijelio ranu dok je taj napadač bježao. Nakon tri dana, taj mladić koji ga je kamenovao pokucao je na vrata Palminog doma; donio mu je vratiti njegov rubac s kojim mu je Palma bio zaustavio krvarenje, kad ga je taj napao i u bijegu se ozlijedio i kruh koji je ispekla njegova majka.

„Shvatio sam: ako želim početi s kulturom mira, moram početi s kulturom ljubavi. Tako je nastala prva ideja o pokretanju projekta“, rekao je Palma. Došao je na ideju da izradi kocke mira na kojoj se ispisuju poruke o življenju vrijednosti koje dovode do mira, poput: voljeti prvi, ljubiti sve, oprostiti drugome, slušati drugoga.

U školi djeca su svakog jutra bacila tu kocku te bi nastojala ostvariti poruku o življenju mira, na koju se kocka okrene. Poslije su pri kraju školskog sata razgovarali kako su tijekom dana ostvarili ideje o življenju mira. Djeca su to ozbiljno shvatila te su nabolje promijenili i odnose u svojim obiteljima i školi. Roditelji su govorili kako su njihova djeca željela i nedjeljom ići u školu, koliko ih je privukao taj angažman za mir. Razvili su želju za činjenjem dobra te su djeca obrok koji bi ponijeli od kuće, sami poželjeli darovati drugom učeniku u školi.

U jednom trenutku, djeca u Kairu gdje je Palma radio, željela su pisati svim predsjednicima država i reći im da se „dogodila revolucija, jer žive za mir“. Djeca su poslala pisma na e-mailove više od stotinu državnika. Dobili su odgovore od tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obame koji im je poručio: „Neka vas nitko i ništa ne zaustavi, jer ste počeli hod odgoja za mir“. Odgovorili su im i kralj Španjolske, predsjednik Irske, premijer Luksemburga, nobelovac iz Indije i drugi.

„Upitao sam se što se događa da kocka od papira stvara toliko ‘buke’. Razumio sam da je to Božji prst koji je želio preko tako jednostavne geste potaknuti val mira i nade u svijetu. Kasnije su umjetnici napravili kocku mira za umjetnike, međugeneracijsku kocku mira, kocku mira za slijepe, terapeutske kocke mira, međuvjerske kocke na koju se zapiše rečenica o miru iz druge religije, kocke mira za obitelj, katehezu, psihologe i različite vrste javnog djelovanja u društvu. Nitko nije isključen u življenju za mir. Stavili smo kocke mira i na trgove grada, neke i kao prolaze, kroz koje su ljudi mogli proći“, rekao je Palma. Nastalo je više od sto verzija kocke mira na kojima pojedinci i zajednice poticajnim mislima ispisuju svoje iskustvo mira i izgradnje zajedništva.

Kocka mira ušla je u zatvore, bolnice, među bolesnu djecu koja su u ohrabrujuće poruke na kocki gledala i čitala ih prije odlaska na operaciju te u mnoge organizacije.

Organizacija ‘Svjetski krug veleposlanika mira’ sa sjedištem u Ženevi Palmi je 2012. dodijelila titulu veleposlanika mira, kao priznanje za njegovo djelovanje i  promicanje kulture mira, uz poruku da je predivno djelovanje djece kao graditelja za mir. I djeca mogu postati veleposlanici mira, nakon što ih kandidira netko tko smatra da to svojim načinom života zaslužuju.

Djeca već od svoje vrtićke dobi postaju učitelji mira. Skupina djeca kandidirala je jednog dječaka koji je imao svega pet godina da bude veleposlanik mira. U obrazloženju su napisali: ‘On nam pomaže izmiriti se kad se posvađamo, on pospremi razred i sve sredi za nama kada mi izađemo iz škole’. To dijete je postalo veleposlanik mira. Postoji on line edukacija za kandidaturu veleposlanika mira. Nakon te formacije, djeca odlučuju žele li se kandidirati za veleposlanika mira. Prijava se šalje u Ženevu, odakle dolazi potvrda o imenovanju veleposlanikom mira.

Carlos je opisao razvojni proces kako je jedno dijete napredovalo i postalo veleposlanik mira. Imao je 13 godina, učio je svirati violinu i bio je iz siromašne obitelji. Potaknut aktivnostima i duhom projekta ‘Living peace’, rekao je svojoj majci: ‘Ne želim da druga siromašna djeca, kao ja, moraju proći sve žrtve koje sam ja prošao. Želio bih napraviti glazbeni konzervatorij za siromašnu djecu’.

Sa svojih 15 godina osnovao je konzervatorij, sa 16 godina dobio je počasni doktorat, sa 17 godina dobio je međunarodnu nagradu i pohodio Europski parlament. S 18 godina osnovao je drugi glazbeni konzervatorij, a sada sa svojih 19 godina radi na fakultetu. Koristeći svoje talente, doprinio je kulturi mira i pomogao drugima da razviju svoje darove i sposobnosti.

„Treba biti svjedok mira životom. Zato se projekt zove ‘Živi mir’. Uvijek sam govorio djeci – mir se ne čini, mir se živi. Mir započinje od mene, iz mog srca. Kocka mira pomaže svaki dan provesti neku ideju u praksi i  napraviti neke akcije. Cilj je izgraditi mrežu mira u različitim okruženjima i u svakodnevnom životu, a usmjeren je na škole, skupine mladih na pet kontinenata u svim zajednicama kultura i religija“, rekao je Palma. Predstavio je različite znakove, geste življenja mira: molitvu za mir, zvono za mir, crtanje zastava mira koje djeca šalju u zaraćene zemlje kao znak mira.

„Kineska poslovica kaže: ‘Više buke čini stablo koje se ruši, nego šuma koja raste’. Mi smo danas pred stablom koje pada jer je puno ratova i sukoba u svijetu. No, ima i šuma koje rastu i ima ih puno u svijetu. Ali treba dati glas toj šumi dobroga i mira“, poručio je Palma, istaknuvši da je i Hrvatska zemlja i Zadar grad čiju povijest karakterizira borba za mir kroz stoljeća, a mi smo protagonisti današnje povijesti.

Papa Franjo podržao projekt ‘Living peace’

Zauzimanje za mir bila je jedna od važnih odrednica pontifikata pape Franje. Papa je i oporučno napisao da svoja tjelesna trpljenja prikazuje „za mir u svijetu i bratstvo među narodima“, što projekt ‘Živi mir’ konkretno promiče među ljudima i zajednicama, od najranije dobi djece.

S projektom ‘Living peace’ bio je upoznat i papa Franjo koji je program istog sadržaja inicirao 2014., godinu dana poslije Palmine inicijative ‘Živi mir’. Palma je papi Franji napisao Pismo u kojem mu je rekao da to što je Papa pokrenuo, oni svojim projektom žive već godinu dana.

Nekoliko dana poslije toga, Palmu su nazvali iz Vatikana i rekli mu kako je papa Franjo zamolio da im Palma ispriča sve o tom projektu kojeg provodi.

Papa i suradnici izrazili su Palmi oduševljenje koliko je to što Palma projektom provodi u skladu s idejama i željama pape Franje u zauzimanju za mir.

Nakon toga razgovora s Vatikanom, Carlos Palma i suradnici iz ‘Living peace-a’ ostvarili su i osobni susret s papom Franjom, kada ih je Papa ohrabrio, zahvalio im za sve što čine i puno podržao. Papa je govorio što i Palma ističe: da se „mir među ljudima ili u nekoj zemlji sije u srcu. Ako u srcu nemamo mira, kako možemo očekivati da će u svijetu biti mira“, kao i da se duh mira živi u tzv. „malim stvarima“ u obitelji, na radnom mjestu. Papa Franjo predstavio je projekt ‘Living peace’ na jednom susretu pred 400 000 okupljene djece školaraca.

Skupina mladih sa Sicilije iz projekta ‘Živi mir’ dobila je kocku mira za Jubilej 2025. te je, prije Papine smrti, bila dogovorena njihova privatna audijencija s papom Franjom. Papa je umro, a dva dana poslije njegovog pokopa, djeca su ostavila jubilejsku kocku mira na Papinom grobu u crkvi Svete Marije Velike.

Carlos Palma rođen je u Urugvaju 1958. godine, gdje je završio studij filozofije. Studij teologije i biblijske arheologije završio je u Jeruzalemu.

U siječnju 2015. imenovan je predsjednikom Svjetskog foruma mira za mlade. Od tada je organizirao četiri Foruma mira u kojima je sudjelovalo više od 10 000 mladih s pet kontinenata.

Palma je projekt ‘Živi mir’ predstavio u Europskom parlamentu 2014. godine. Cilj je izgraditi mrežu mira u različitim okruženjima učenja i u svakodnevnom životu. Projekt je usmjeren na škole i skupine mladih na pet kontinenata u svim zajednicama kultura i religija.

Međunarodno diplomatsko tijelo dodijelilo je Palmi 2022. naslov počasnog doktora iz odgoja za mir povodom Petog svjetskog znanstvenog kongresa o umjetnosti, znanosti i duhovnosti za mir i život. Palma je i dobitnik mnogih međunarodnih nagrada u priznanju njegovog zalaganja za mir među ljudima i narodima.

Aktivnosti zadarske djece u promicanju mira

Dobrodošlicu Palmi u Zadru kao domaćin izrazila je i u susretu s njim iskustva u odgoju mladih za mir razmijenila Anamarija Botica Miljanović, voditeljica projekta ‘Muzej u školi – baština i kultura mira’ OŠ Zadarski otoci u Zadru.

Miljanović je bila u pratnji Palme kad je za svog pohoda Zadru pohodio samostan sv. Frane i svetište sv. Šime u Zadru.

Miljanović svake godine s djecom iz OŠ ‘Zadarski otoci’, a priključe im se i druge zadarske škole, prigodnom manifestacijom obilježava spomen ‘Zadarskog mira’ u crkvi sv. Frane u Zadru, koji je potpisan u sakristiji crkve sv. Frane, 18. veljače 1358. godine.

Uz ovogodišnju 667. godišnjicu potpisivanja toga mira, sudjelovala su djeca iz više zadarskih škola i KUD-ovi. Miljanović je upoznala Palmu s tim projektom i sportskom aktivnošću djece u zauzimanju za mir, koje u Zadru provodi u suradnji sa Slobodanom Mijolovićem, hrvatskim atletičarom.

Grad Zadar je dio Europske mreže mjesta mira od 2012. godine te sa suradnicima iz drugih europskih gradova i mjesta u kojima su potpisani mirovni ugovori, provodi europske projekte i inicijative čiji je zadatak promicati kulturu mira i odgoj mladih za mir.

Palmu je u Zadru pratila i s talijanskog prevodila Gina Perkov iz Djela Marijina. Jedna od karizmi toga pokreta koji je nastao upravo u vrijeme Drugog svjetskog rata 1943. godine je zauzimanje za mir i bratstvo među narodima te pedagogija zajedništva.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Bdjenje za duhovna zvanja održano je u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 8. svibnja. Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Hodočašće nade i duhovna zvanja

Draga braćo i sestre,
dragi roditelji naših svećenika, redovnika i redovnica,
dragi hodočasnici nade,

večeras smo ovdje okupljeni na bdjenju, pod svodom ove drage, stoljetne katedrale sv. Stošije, s mislima, srcem i pogledom u nebo – s Bogom, ali s nogama čvrsto na tlu naše svakodnevice – bdijemo, molimo, osluškujemo poticaje Duha Svetoga i Boga molimo i zahvaljujemo Mu za duhovna zvanja.

Danas, s velikom radošću zahvaljujemo Bogu za izbor novog pape, 267. nasljednika sv. Petra, Roberta Francisa Prevosta, koji je uzeo ime Leon XIV., pastira kojeg je Duh Sveti izabrao da vodi Crkvu u ovim vremenima. Zahvalni smo Bogu za dar njegova izbora i molimo da ga osnaži darom Duha Svetoga, te da s mudrošću, ljubavlju i hrabrošću služi Crkvi i cijelom svijetu. Neka njegov pontifikat bude svjetionik nade i Kristova mira, kako je i sâm prije nekoliko trenutaka istaknuo u prvom govoru s balkona bazilike sv. Petra u Rimu, a njegova teška i odgovorna služba svjedočanstvo Kristove ljubavi svima nama.

U ovoj Jubilejskoj godini, koju živimo pod snažnim geslom „Hodočasnici nade“, Crkva nas poziva da otkrijemo tko smo i kamo idemo. A ovaj trenutak, večeras, govori o jednom od najvažnijih putova kojima Bog i dalje vodi svoj narod – putu duhovnih zvanja.

Duhovna zvanja su dar i poziv. Oni su odgovor na Božji zov, odgovor koji zahtijeva predanje i povjerenje. Na tom putu nismo sami; Crkva, zajednica vjernika, hoda s nama, podržava nas molitvom i potiče nas da ustrajemo. Neka ovo bdjenje bude i naš izraz zahvalnosti Bogu za svećenička i redovnička zvanja, ali i molitva da Gospodin nastavi pozivati mlada srca da ga slijede u služenju Njegovoj Crkvi.

Molimo večeras, braćo i sestre, s vjerom i nadom, da Duh Sveti nastavi djelovati u srcima onih koji se odazivaju Božjem pozivu. Molimo za novog Papu, za sve svećenike, redovnike i redovnice, za sve one koji hrabro koračaju putem duhovnog poziva. Neka njihova služba bude plodonosna, neka bude znak nade i svjetla u svijetu koji traži smisao i istinu.

Ujedinjeni u molitvi, nastavimo koračati kao „Hodočasnici nade“, vjerujući da nas Bog vodi i da je naš hod usmjeren prema njemu, našem izvoru i cilju.

2. Sol i svjetlo: poziv na preobražaj svijeta

U evanđelju po Mateju koje smo večeras slušali, Isus nam govori: „Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta…“ (Mt 5,13-16). Ove Isusove riječi su poruka i poziv upućen svakome tko vjeruje. Sol daje okus. Svjetlo daje smisao prostoru. A baš to je duhovno zvanje – biti netko tko donosi smisao – „dobar ukus životu“, biti netko tko, usprkos mraku, ne skriva svjetlo, nego ga nosi drugima.

Isus svojim učenicima govori da su sol i svjetlo jer ih poziva da svojom prisutnošću, riječima i djelima preobražavaju svijet. Sol štiti od kvarenja – i tako je kršćanin pozvan živjeti u svijetu, ne da se prilagodi tamnim silama, nego da svjedoči istinu, čuva dobro i budi žeđ za Bogom. Svjetlo postoji da omogući život i drugima pokazuje put. Danas, u vremenu površnosti, lažnih identiteta i moralne zbunjenosti, biti sol znači biti dosljedan, biti čestit, biti pravedan. Biti svjetlo znači biti onaj koji se ne skriva, nego svojim životom pokazuje smjer.

Simbolika svjetla vodi nas još dublje u spoznaji Boga i našega duhovnog poslanja. U samom početku Biblije, u Knjizi Postanka, čitamo da je prvo što je Bog stvorio – svjetlo. „Neka bude svjetlost! – i bi svjetlost“ (Post 1,3). Prije Sunca, prije zvijezda, prije vremena – Bog stvara svjetlo. Time pokazuje da On sam, Bog Stvoritelj,  jest izvor svjetla. Bog je simbol svjetla jer je On onaj po kojemu sve postaje vidljivo i smisleno. Svjetlo ne možemo uhvatiti, ne možemo ga zadržati, ne vidimo ga izravno – ali bez njega ne možemo vidjeti ništa. Ono nas ne prisiljava, ne nameće se – nego nježno, ali sigurno, ispunjava prostor, vodi nas, otkriva istinu. Takav je Bog. On je svjetlo koje rasvjetljuje tamu našega postojanja, koje nam daje orijentir. I kad Isus kaže da je on „Svjetlost svijeta“ te da i mi trebamo biti svjetlost svijeta, tada nas poziva da budemo odraz te Božje prisutnosti, da kroz nas svijet vidi lice milosrdnog Oca.

3. Zajedništvo zvanja: svećenici, sveci i odgovornost Crkve

Današnji dan, 8. svibnja (1898.), dan je rođenja blaženog Alojzija Stepinca – pastira Crkve u Hrvata, koji je cijelim svojim životom svjedočio što znači biti vjerni službenik Kristov, bez obzira na cijenu. Njegov život i mučeništvo primjer su ne samo hrabrosti i vjernosti, već i duhovne zrelosti iz koje niče autentično zvanje. Blaženi Alojzije znao je da bez svetih i čestitih svećenika nema budućnosti Crkve. Njegove riječi odzvanjaju i danas kao poziv: „Svećenik nije svećenik za sebe, nego za vas,“ za druge. Njegovo nasljedovanje Krista i danas rađa plodove u dušama onih koji razmišljaju o duhovnom pozivu, a njegov zagovor neka prati sve one koji hrabro koračaju putem zvanja.

Svećenici, redovnici i redovnice u Kristovu poslanju imaju ključnu ulogu. Oni su oni koji korake drugih usmjeravaju prema Kristu. Oni su svjetiljke koje, i kad su same ranjive, ustrajno gore. Oni su sol koja zajednici daje okus Kristove ljubavi – kroz sakramente, kroz molitvu, kroz služenje. Njihovo „Da“ Bogu postaje most koji mnoge vodi prema otkriću vlastitog poziva. Oni nisu savršeni – ali su posvećeni, i u tome je njihova snaga.

Blagopokojni papa Franjo u svojoj poruci za 62. Svjetski dan molitve za zvanja govori jednostavno, ali snažno: „Zvanje je dragocjeni dar koji Bog sije u srca, poziv da se iziđe iz sebe i krene putem ljubavi i služenja.“ Upravo to – izići iz sebe, izići iz svoje udobnosti, iz svojih sigurnosti, iz svojih planova – i krenuti na put s Bogom, to je nada koja nas usmjerava prema Kristu.

4. Molitva rađa zvanja: odgovornost i snaga zajednice

Molitva za duhovna zvanja je od presudne važnosti za Crkvu. Bez molitve nema otvorenosti za Božji glas. Molitva nije puko traženje, prozba, „moljakanje“ – ona je odnos s živim Bogom. U tišini molitve srce postaje plodno tlo na koje Bog može posijati sjeme poziva. Kad molimo za zvanja, ne molimo samo za „nekoga drugog“ – mi otvaramo vrata Neba da Duh Sveti djeluje u srcima mladih. Mi, molitvom, stvaramo duhovnu klimu u kojoj zvanje može rasti i dozrijevati. Isus sam kaže: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38).

Župne zajednice moraju biti svjesne: bez svećeničkih i redovničkih zvanja nema sakramenata, a tamo gdje nema sakramenata – nema Crkve. Euharistija, pomirenje – ispovijed, sveti red, bolesničko pomazanje – svi sakramenti ovise o služenju onih koje Bog poziva. Zato nitko nije izuzet od potrebe molitve za duhovna zvanja. Odgovornost za duhovna zvanja nije samo na biskupima i animatorima duhovnih zvanja – ona je na svima nama. U obiteljima, u župama, u školama, u molitvenim zajednicama – svatko ima svoju ulogu.

5. Zahvala, poslanje i molitva

Dragi roditelji naših svećenika, redovnika i redovnica, vi ste proživjeli put duhovnog poziva vašeg djeteta. Vi ste svojim životom rekli „Da“, ne samo životu svojega djeteta, nego i Božjem pozivu u njegovu srcu. Vi najbolje znate što znači darovati Bogu ono najdragocjenije. Nije to jednostavno, ali zato vaša uloga u Crkvi nije sporedna. Vi ste prvi svjedoci, vi ste oni koji su vjerom i povjerenjem poduprli zvanje – kad se tek rađalo, kad je bilo krhko, kad još nije imalo riječi ni sigurnost.

Papa Franjo ističe da „zvanje nikada nije blago koje ostaje zaključano u srcu, nego ono raste i jača u zajednici onih koji vjeruju, ljube i nadaju se“. Vi ste, dragi roditelji, ta zajednica, zajednica obitelji, vjere, podrške. Danas, kad mnogi mladi žive u nesigurnosti, krizi identiteta i smisla, vaša tiha vjernost i podrška duhovnom zvanju postaje proročki znak. „Mnogi mladi“, piše Papa, „doživljavaju duboku krizu smisla… no Gospodin želi u svakome od nas probuditi svijest da smo ljubljeni, pozvani i poslani kao hodočasnici nade.“

Zato smo ovdje večeras, da molimo Gospodina da i danas, u ovom našem vremenu punom buke i zbunjenosti, ponovno probudi zvanja. Tu smo kako bi molili da Gospodin oslobodi srca mladih od straha, da im dade hrabrost stati u tišini, osluhnuti što im srce govori – i pitati Boga: „Koji je tvoj plan za mene?“.

Zvanja ne nastaju u vakuumu. Ona se rađaju u obitelji, u molitvi, u tišini, u malim, svakodnevnim odlukama vjernosti. Zato Papa piše: „Poziv sazrijeva u svakodnevnom nastojanju oko vjernosti evanđelju, u molitvi, duhovnom razlučivanju i služenju“. A mi kao Crkva moramo biti mjesto koje ne gasi nego molitvom i primjerom života svijetli kako bi oni koje Bog poziva otkrili Njegove planove.

I zato, večeras, pred ovim oltarom, pred Isusom nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu, zajedno kao zajednica vjere, molimo za nova zvanja, za pastire, za redovnike, za misionare, za obitelji koje će reći „Da“ Gospodinu. Molimo za mlade, da ne samo prežive, vegetiraju, u svijetu nesigurnosti, nego svjedoci svjetla, svjedoci Krista, sol ovom svijetu. Molimo za nas same, da budemo tlo u kojemu Božji poziv može rasti.

6. Moliti za one koji sablaznili i ranile druge i za sve žrtve

U ovom molitvenom bdjenju ne zaboravimo u molitvu uključiti i one koji su krenuli putem zvanja, ali su putem posustali, sablaznili druge, zalutali. Molimo za njih – ne iz osude, jer na to nemamo pravo, nego iz nade da ih Božje milosrđe može obnoviti. Crkva pati zbog njihovih padova, ali još više pati ako ih se zaboravi. Molimo i za sve žrtve sablazni i sve rane žrtava koje su prouzročili oni koji su krenuli putem duhovnog zvanja i u svom padu ranili druge. Neka Gospodin zacijeli sve njihove rane.

7. Zahvala roditeljima

Na kraju, dragi roditelji – u ime Crkve, u ime svećenika, redovnika i redovnica koji su iz vaše obitelji izišli, želim vam reći jedno iskreno: Hvala. Hvala što ste dali Crkvi ono najdragocjenije i najvrijednije. Hvala što ste znali pustiti da vaša djeca postanu ono na što ih je Bog pozvao. I hvala što ste svojim životom svjedočili da se nada ne živi riječima – nego izborima i darom onog najdragocjenijeg.

Zaključak

Neka i ova večer bude ohrabrenje svima nama da, kao hodočasnici nade, nastavimo putem vjere – svatko u svom pozivu – i da se nikada ne prestanemo moliti za one koje Bog i danas poziva: da budu sol, svjetlo i nada ovom svijetu.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Svečano misno slavlje na blagdan Svetog Trna, u nedjelju, 4. svibnja, u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu, predvodio je o. Louis-Marie Couillaud, OSB, monah opatije Saint-Pierre de Solesmes iz Francuske, u kojoj se također nalazi jedan Sveti Trn iz Kristove trnove krune.

Proslava je počela u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu, odakle je o. Couillaud u pratnji svećenika, tri koludrice s opaticom Benediktom Halilović i dijelom vjernika, relikviju Trna u procesiji od samostanske crkve donio u pašku zbornu crkvu gdje je predslavio misu. Tijekom mise, relikvija Svetog Trna nalazila se na sredini oltara.

Dio propovijedi na francuskom uvodno i pri njenom završetku rekao je o. Couillaud, a njegovu propovijed na hrvatskom pročitao je don Božo Barišić, župnik paške župe.

„Misa sa Svetim Trnom u Pagu sadržava vlastita čitanja, molitve i pjesme, usmjerena na to da nam se uprisutni otajstvo Spasenja koje je naš Gospodin pribavio po patnjama svoje Muke“, rekao je monah te je razmatrao otajstvo Svetog Trna povezujući pročitana liturgijska čitanja sa zajedničkim značajkama dva Sveta trna čašćena u Pagu i u opatiji Solesmesa u Francuskoj.

Prva zajednička značajka je da se obje relikvije Svetog Trna, u Pagu i Solesmesu, izlažu jedanput godišnje, i to u uskrsnom vremenu, „vrlo specifičnom razdoblju liturgijske godine“. U Solesmesu, Sveti Trn izlaže se na čašćenje vjernicima na Uskrsni ponedjeljak.

„Drugim riječima, Sveti Trn nam je predstavljen nakon pobjede uskrslog Krista. Nakon uskrsnuća, to vrijedi za Sveti Trn i za Križ, koji je postao slavni: kruna od trnja koja je simbolizirala ružnoću zla postala je ‘kruna sjaja’. Trnova kruna,   instrument mučenja i ranjavanja, postaje za nas izvor ljubavi i iscjeljenja. Trnova kruna koja je bila sredstvo svetogrdnog izrugivanja i obeščašćenja, postaje vrijedna relikvija koju častimo i trofej pobjede za nas, jer je Isus mučen, izudaran, izrugivan, okrunjen trnjem, uskrsnuo. To je srce naše vjere“, poručio je o. Couillaud, u duhu prvog čitanja rekavši: „Otajstvom uskrsnuća, „pravda Božja zasine ko svjetlost, dok njegovo spasenje plane ko zublja“, više nismo  ‘ostavljeni’, niti ‘opustošeni’, već spašeni, sjedinjeni s Bogom“.

„Uskrsno vrijeme je privilegirano i svečano vrijeme liturgijske godine u kojemu nas Crkva, riječima Apostola podsjeća: ‘Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen’ (Rim 10,9)“, poručio je predvoditelj slavlja.

Druga zajednička značajka je što su Sveti Trn u Pagu i u Solesmesu povjereni na čuvanje benediktinskim samostanima. Prema predaji i povijesnim dokumentima, Sveti Trn u Solesmes je 1196.  donio Robert IV. de Sablé te ga predao na čuvanje benediktinskim monasima u Solesmesu. Benediktinci u Solesmesu i benediktinke u Pagu vjerno su čuvali tu dragocjenu relikviju Muke Gospodnje, s pobožnošću u oba samostana. U Solesmesu je za smještaj relikvije u transept crkve uklesana posebno izrađena kiparska cjelina, a u Pagu je relikvija bila smještena u redovnički kor samostana. Oba Sveta Trna čuvaju se u kristalnom relikvijaru s ukrašenim zlatom i srebrom.

Sveti Benedikt u svom Pravilu za uzor poniznosti kao temeljne kreposti monaškog života daje Isusa koji trpi Muku. „Za monahe i sve krštene, poniznost je sredstvo oponašanja Krista i povezivanja s njegovim djelom Spasenja. Upravo to iskustvo imao je sveti Pavao, koji, kada moli Boga da ga oslobodi od trna koji ga muči, dobiva odgovor: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje“. Dakle, kada smo „u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i tjeskobama“, oponašamo Krista koji je u poniženjima i bolima svoje Muke izvršio najveće djelo, naše Spasenje. Sveti Trn nas podsjeća na to: snaga Božje ljubavi da nas spasi od grijeha i smrti izrazila se u slabosti, u poniznosti njegovog Sina koji je umro na Križu“, istaknuo je o. Couillaud.

Treća dodirna točka dva Sveta Trna koja spaja povijest Hrvatske i Francuske u Pagu i u Solesmesu je da su monasi i monahinje „smatrali svojom dužnošću ne čuvati tu relikviju Muke Gospodnje samo za sebe, unutar svojih samostana. Čim su im bili povjereni, ponudili su ih na čašćenje svim vjernicima svojih krajeva svečanim izlaganjem u Solesmesu i procesijom u Pagu. Tako se razvila pučka tradicija za duhovnu korist svih, a privrženost vjernika tim relikvijama nije oslabila kroz stoljeća, unatoč ratovima i razaranjima“, istaknuo je o. Couillaud. Podsjetio je da su monasi bili protjerani, a samostan u Solesmesu prodan, kad je u Francuskoj izbila Revolucija 1789. godine.

„Ali, stanovnici i svećenici župe spasili su Sveti Trn i sakrili ga u selu; više od četrdeset godina brižno su ga čuvali pobožni poljodjelci, a relikvija je vraćena monasima nakon obnove samostana koju je proveo Dom Guéranger 1833. godine. Od tada, tradicija Uskrsnog ponedjeljka nastavila se do danas“, rekao je o. Couillaud.

„Poučno je“ i kako su za vrijeme komunističkog režima, kad je procesija sa Svetim Trnom u Pagu 1945. bila zabranjena, „relikviju monahinje sklonile u tajno sklonište samostana i čuvale je u tišini i molitvi“, rekao je predvoditelj slavlja.

U navještenom Evanđelju je opisano kako su vojnici, nakon što su mu stavili trnovu krunu na glavu i ogrnuli ga plaštem, Isusa izrugivali, vrijeđali, udarali i po Pilatovoj zapovijedi izveli vani gdje je gomila tražila njegovo razapinjanje.

Umjesto „poklika smrti“ upućivanih Isusu s trnovom krunom u Jeruzalemu, noseći Sveti Trn paškim ulicama „kličemo Kristu, iskazujemo mu ljubav, odajemo mu počast vjerom koja je nadahnjivala naše pretke. Procesijom javno ispovijedamo da je Krist jedini posrednik i Spasitelj, naš Kralj“, poručio je o. Couillaud. Procesija je „svijetli znak Isusove pobjede te podsjeća na poraz zla i onih koji nasiljem, prezirom ili ravnodušnošću žele zatirati kršćansku vjeru“, a ujedno je i izraz „naše zahvalnosti za djelo spasenja, za providnost Boga koji ne napušta svoju djecu jer nam daje milost slaviti trijumf njegovog Sina“, poručio je monah Couillaud, poželjevši: „Neka nas Uskrsli Gospodin po svom Svetom Trnu oslobodi od svakoga zla, neka blagoslovi paške benediktinke, vašu župnu zajednicu, vaš Grad i vašu nadbiskupiju, vaše obitelji, vaš rad, vašu zemlju i vaše more. Neka u našim srcima vlada Isus trnjem okrunjen“.

Nakon mise, o. Couillaud predvodio je procesiju tijekom koje je nosio relikviju  Svetog Trna središtem grada Paga. Procesija je završila povratkom  Svetog Trna u benediktinski samostan gdje je Trn bio izložen vjernicima na čašćenje.

Čuvarice Svetog Trna sedam stoljeća su benediktinke Samostana sv. Margarite u Pagu. Relikvija ima potvrdu Svete Stolice da je to autentični trn iz trnove krune Isusa Krista. Tri papina vizitatora potvrdili su autentičnost Svetoga Trna riječima: „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“. Sveti Trn donio je 1435. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan.

Rimska Kongregacija za obrede odredila je 1788. da se proslava Svetog Trna slavi svake godine 4. svibnja. Ta odluka Kongregacije zapisana je u paškom Kodeksu isprava i povlastica i objavljena u Obredniku Zadarske nadbiskupije.

Sveti Trn javno se častio u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945., kada su procesiju sa Svetim Trnom zabranile komunističke vlasti. Javno čašćenje Svetog Trna obnovljeno je 2019., nakon 74 godine od komunističke zabrane.

U proslavi su tradicionalno sudjelovali i članovi Papinskog viteškog reda Svetog groba jeruzalemskog s namjesnikom za Hrvatsku Claudeom Grbešom u svojstvu počasnih čuvara Svetoga Trna.

U misi su sudjelovali i Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija RH, Ante Fabijanić, gradonačelnik Grada Paga, Vesna Karavanić, direktorica Turističke zajednice Grada Paga, članovi Paške limene glazbe te paški vatrogasci uz blagdan svoga zaštitnika, sv. Florijana.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Rezultat uspješno provedene Korizmene akcije Zadarske nadbiskupije, približno 62 000 eura pomoći za opremanje Palijativnog odjela Psihijatrijske bolnice na Ugljanu, predstavljen je na središnjoj proslavi Godine jubileja na Forumu u Zadru u nedjelju, 27. travnja.

Nakon popričesne molitve pri završetku misnog slavlja koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, objavio je prisutnima prikupljeni iznos ovogodišnje Korizmene akcije u kojoj su sudjelovali brojni vjernici i ljudi dobre volje iz cijele Zadarske nadbiskupije.

„Odaziv je bio ganutljiv i prepun milosrđa: prikupili smo 61.223,28 €. Svaka kap toga zajedničkog mora dobrote izraz je vjere koja nije ostala nijema, nego se pretvorila u živu ljubav prema bližnjemu. Od srca zahvaljujemo vama, dragim vjernicima Nadbiskupije i svim ljudima dobre volje, što ste otvorili svoja srca. Vaša dobrota obnavlja lice Crkve i lice svijeta“, poručio je vikar Sorić u ime zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića.

Naime, nadbiskup je želio da na Nedjelju Božjeg milosrđa, „okupljeni na Forumu u Zadru u radosti Jubilejske godine pod geslom ‘Hodočasnici nade’, s ponosom i zahvalnošću gledamo na dobro koje živi među nama. Jedan od tih svijetlih znakova nade je i korizmena humanitarna akcija Zadarske nadbiskupije“. I geslo središnje jubilejske proslave na Forumu je bilo: „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“ (Rim 12,17).

„Dobrota je svjetlo koje pobjeđuje tamu. Biti dobar znači vidjeti drugoga, osjetiti njegovu bol, pružiti ruku bez pitanja i darovati ono što se ne može kupiti – ljubav, pažnju, nadu. Dobrota ne viče; ona šapće u tišini, a njene posljedice odjekuju vječno. Zato je važno biti dobar – jer dobrota oblikuje svijet, svakog od nas, po Božjoj mjeri“, istaknuo je don Ante.

Vjernici i ljudi dobre volje „zajedničkim srcima prikupili su sredstva za opremanje Odjela palijativne skrbi Psihijatrijske bolnice na Ugljanu – mjesta gdje se život njeguje do posljednjeg daha, s ljubavlju i dostojanstvom. Neka taj dar bude živi znak da vjera, nada i ljubav nisu daleke ni nedostižne – one su među nama, u svakom djelu ljubavi. Neka nas Gospodin nadahne da budemo nositelji njegovog milosrđa, njegovog svjetla i njegove radosti u svijetu“, potaknuo je vikar Sorić.

Ček sa zapisom prikupljenog iznosa „s ponosom i u duhu zahvalnosti“, nadbiskup Zgrablić uručio je doc. dr. sc. Mladenu Mavaru, ravnatelju Psihijatrijske bolnice na Ugljanu.

„Primite ga kao znak naše blizine, naše molitve i trajne potpore. Uz vas smo i uz sve koji su uključeni u plemenitu službu svim bolesnicima, osobito bolesnicima palijativne skrbi, kao i uz sve liječnike, medicinske sestre, tehničare i cijelo osoblje koje se danonoćno brine za najranjivije među nama. Vaš rad je svjetionik nade i znak živog Evanđelja u našem društvu“, poručio je vikar Sorić djelatnicima Psihijatrijske bolnice i svim zdravstvenim djelatnicima. Zahvalio je svim dobročiniteljima koji su sudjelovali u akciji i poželio im Božji blagoslov.

Nakon uručenja čeka, dr. Mavar je zahvalio svima koji su se svojim prilozima uključili u taj „lanac dobrote“, jer je svaka donacija bila vrijedna i „kap koja se skupila u veliki slap“ konkretne materijalne pomoći. Zahvalio je Nadbiskupiji na inicijativi za organiziranje te pomoći, rekavši da će i dalje biti predani u radu s najugroženijima, među kojima su osobito osjetljivi palijativni bolesnici na izmaku života, poštujući njihovo dostojanstvo.

Dr. Mavar je istaknuo da im ta donacija dodatno znači baš u ovoj, 2025. godini, kad  Psihijatrijska bolnica Ugljan slavi 70. obljetnicu rada. To je prva bolnica u Hrvatskoj koja je osnovala Odjel za liječenje palijativnih duševnih bolesnika.

Korizmena akcija Zadarske nadbiskupije tradicionalno se organizirano provodi svake godine tijekom korizme više od dva desetljeća. U njoj sudjeluju sve župe u Nadbiskupiji, poduzeća, djeca u školama, općine i gradovi i brojni ljudi dobre volje. Akcija uvijek naiđe na plemenitu podršku javnosti te su prethodnih godina tim iznosima pomognute različite zdravstvene i socijalne potrebe diljem Zadarske nadbiskupije, ali i drugdje u Hrvatskoj, BiH i u misijama.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, održana je središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji. Svečano misno slavlje na Forumu u središtu Zadra predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

„Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“

(Rim 12, 17)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici nade!

Danas, u uskrsnom ozračju i radosti, na Nedjelju Božjeg milosrđa u Jubilejskoj godini, okupljeni smo u Zadru, srcu naše Zadarske nadbiskupije, da zajedno slavimo ono što je temelj našega postojanja: Božje milosrđe i kršćansku nadu.

1. Božje milosrđe

Božje milosrđe nije neka apstraktna Božja osobina, neka općenita dobrohotnost. Bog nam je svoje milosrđe pokazao i darovao u svome Sinu Isusu Kristu. Krist je lice Božje ljubavi okrenuto prema čovjeku, osobito onom grešnom, ranjenom, izgubljenom. Milosrđe je konkretna Božja ljubav koja se daruje iz Srca Isusova probodenog na križu i izlijeva pred čovjekovom slabošću, koja prašta, podiže, liječi, vraća smisao i dostojanstvo. Sveti Ivan Pavao II., koji je 30. travnja Jubilejske 2000. godine utemeljio Nedjelju Božjeg milosrđa, govorio je: “Milosrđe je drugo ime za ljubav koja razumije, oprašta i podiže.”

Božje milosrđe je srce Evanđelja, Radosna vijest, poruka i snaga nama: milosrđe koje nas traži kao Dobri Pastir, koje hita ususret kao Otac rasipnom mlađem sinu i onom starijem, srditom; milosrđe kao Gospodar koji ne vlada nego služi; milosrđe koje pere noge svojim učenicima, koje na križu moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, koje  teče iz Probodenog Srca Isusova, koje na uskrsno jutro dolazi zatvorenim srcima i kaže: „Mir vama!“, koje se izlijeva na nas u daru Duha Svetoga, koje nas čini djecom Božjom i omogućuje nam da suuskrsnemo s Kristom. Milosrđe je Božje Srce koje nam se daruje u snazi Kristova uskrsnuća i čini novim stvorenjima.

Božje milosrđe nikoga i nikada ne odbacuje, ali, također, ni pred kim ne relativizira istinu. Božje milosrđe ne znači odobravanje, umanjivanje težine ili negiranje grijeha i zla, nego pokazuje neumornu Božju želju da nas spasi od grijeha, da nas iscijeli i oslobodi, da nas učini dionicima svoga vječnog života, svoje svetosti.

U ovoj Jubilejskoj godini, Crkva nas poziva da iznova doživimo snagu Božjeg oproštenja i oprosta i radost osobne obnove, što nas osposobljava i potiče da se zauzimamo za dobro pred svim ljudima (usp. Rim 12, 17).

Milosrđe i nada idu ruku pod ruku. Jer onaj tko je doživio Božje milosrđe, ne može biti čovjek bez nade. I tko je iskusio Božje oproštenje i milosrđe, zna kako je velika Božja vjernost, dobrota i nježnost. To iskustvo rađa i njeguje nadu.

2. Nada – otvorena vrata milosrđu

Današnja nas liturgija, u duhu bule pape Franje „Nada ne postiđuje“ kojom se najavljuje Jubilejska godina, podsjeća na jedno duboko iskustvo: „U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako sam ne zna što mu sutra nosi“ (br. 1).

U svijetu punom neizvjesnosti, straha, podjela i boli, ovo naše okupljanje je znak. Znak da nismo odustali od nade. Znak da Crkva ne stoji na mjestu, nego korača. Znak da Bog nije daleko – nego prisutan.

Papa nas poziva da čitamo znakove vremena, ne zatvorenih očiju i srca, nego gledajući i prepoznajući koliko je dobra još uvijek u svijetu, u srcu svakog pojedinca, kako se ne bismo smatrali ophrvani zlom (usp. Isto, br. 7). I zato danas, na poseban način, želimo zahvaliti i dati priznanje svima koji čine dobro – pojedincima, obiteljima, zajednicama, institucijama, onima koji tiho, svakodnevno, bez aplauza, bez medija, bez reflektora, žive evanđelje u svakodnevici.

3. Nada – sidro života

Kršćanska nada nije površni optimizam ni slijepo očekivanje. Ona je, kako nam simbolički tumači sv. Ambrozije, sidro: „Kao što sidro ubačeno u more štiti lađu od odvlačenja i drži je čvrsto na mjestu, tako i nada drži čvrsto i jača vjeru.“

No, znamo, sidro ne zaustavlja oluju, ali nas drži sigurnima usred nje.
A vjetrovi i u naše vrijeme su mnogi, a valovi koje stvaraju visoki i pogubni.

Deklaracija o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (Beskonačno dostojanstvo),  koju je papa Franjo supotpisao na Blagovijest 2024. godine, piše u prvom broju: „Beskonačno dostojanstvo, utemeljeno na samom postojanju, pripada svakoj ljudskoj osobi, i iznad je svih okolnosti i bilo kakve situacije u kojoj se ona nalazi“ (Dignitas infinita, 1). Ovo dostojanstvo u koje je utkana kršćanska nada proizlazi iz Božjeg stvaranja i obnavlja se djelom Kristova poslanja u kojem se ostvaruje otkupljenje ljudske osobe i ljudskog dostojanstva.

Navedena Deklaracija podsjeća nas i upozorava i na teške rane čovječanstva, snažne vjetrove i opasne valove koji prijete ljudskom dostojanstvu i gase nadu života. To su: siromaštvo koje je sramota naše civilizacije; ratovi koji uništavaju nacije, siju mržnju i ranjavaju duše; migranti koji postaju broj, a ne osoba. To su, nadalje: nasilje nad ženama, zloupotrebe djece, abortus, eutanazija, surogat majčinstvo, rodna ideologija, digitalno nasilje. Sve to nisu apstraktni problemi – to su životi, to su osobe, to su sudbine koje vape za pravdom, istinom i nadom.

Ovo suvremeni oblici vrše nasilje nad nadom i nad ljudskim dostojanstvom, te  mijenjaju  civilizaciju u kojoj živimo.

Nismo imuni na ovaj mentalitet. Ovi valovi i vjetrovi i nama prijete. U ovaj nas svijet Bog šalje kako bismo razapeli jedra nade i pustili da nas sila Duha vodi prema pobjedi života.

4. Graditelji nade

Braćo i sestre!

Danas na ovom susretu, s nadom na koju nas potiče i poziva papa Franjo (usp. Isto, br. 8 – 16), gledamo u budućnost i iskreno molimo:

– Neka se nada ostvari kao mir u svijetu i mir u srcu svake osobe, kao prisutnost pravde, razumijevanja, poštovanja. Mir se postiže srcem koje vjeruje u pomirenje. Mir se  gradi djelima. Mi smo pozvani biti mirotvorci – u vlastitom domu, na poslu, u društvu.

– Neka se nada ostvari u želji za prenošenjem života i u odgovornom očinstvu i majčinstvu. Roditelji nisu samo biološke figure – oni su prvi učitelji života, ljubavi i vjere. Svaka majka i otac koji ustrajno i predano žive svoje roditeljsko poslanje – čine dobro, oblikuju budućnost, stvaraju prostor u kojem dijete raste ne samo u sigurnosti, nego u vjeri i ljudskosti.

– Neka se nada rodi u mladima, da ne izgube povjerenje u život. Pružimo im ruke, slušajmo ih, budimo im oslonac. Pratimo ih dobrim primjerom i molimo za njih.

– Neka se nada ostvari u bolesnima i starijima, djedovima i bakama, neka osjete da nisu sami. Činiti dobro znači posjetiti, nazvati, donijeti lijek, moliti za nekoga. Činiti malena djela velikog srca.

– Neka se nada ostvari u siromašnima, onima koji žive u teškim uvjetima. Činiti dobro znači dijeliti, znači biti darežljiv, znači graditi pravednije društvo u kojem dobra nisu samo u rukama nekolicine.

– Neka se nada rodi u osobama s invaliditetom, među migrantima, izbjeglicama, u onima koji traže dom. Činiti dobro znači vidjeti osobu, a ne problem.

5. Poziv na ostvarenje nade

Braćo i sestre!

U svijetu u kojem je lako postati hladan, zatvoren, sebičan – danas nas ovo okupljanje poziva na ono temeljno: da vjerujemo i ljubimo djelima, a ne samo riječima. Da svaki dan našeg života bude odgovor na Božju ljubav.

I zato se možemo danas, i svaki dan iznova, pitati: što sam danas učinio za Boga, moju obitelj, bližnjega, moju Domovinu, ovaj svijet? Ne mislim samo na molitvu, dolazak na misu, izgovorene riječi… nego: što sam učinio konkretno – u ljubavi, u služenju, u dobroti – za Njega, za Boga? Bog je prvi kojem trebamo iskazivati ljubav, a bližnji je onaj po kome se ta ljubav mora ostvariti. Jer ono što činimo drugima, činimo Njemu. Isus nam je to jasno rekao: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40). U ovome je sadržan i naš vječni sud, naše nepropadljivo dobro.

Sv. Majka Tereza iz Kalkute to je jednostavno, ali snažno sažela riječima: „Ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.“

Bog ne traži od nas senzacionalne podvige. Traži srce. Traži svakodnevnu vjernost u malim stvarima. Papa Franjo će više puta reći kako Crkva mora biti poput poljske bolnice nakon bitke (prvi puta izrekao 19. rujna 2013.). Mi smo Crkva – Narod Božji. Svi mi dolazimo iz bitke, one duhovne, obiteljske, osobne, društvene. Zato mi, Crkva, naše župne zajednice kao i civilno društvo, moraju biti mjesto pomoći, liječenja, ozdravljenja… Trebamo pitati drugoga: „Gdje te boli? Kako ti mogu pomoći?“, a sebe: “Jesam li oprostio? Jesam li pomogao? Jesam li bio tu kad je trebalo?“.

To je vjera na djelu. To je nada koja se utjelovila. „Vjera bez djela je mrtva“ (Jk 2, 28), reći će nam sv. Jakov. Dobra djela jesu utjelovljena nada koja ne vodi prema razočaranju. Tu se naša vjera pokazuje stvarnom. Jer „vjera bez djela je jalova“ Jak 2, 20). A dobro koje činimo nije samo moralna obveza – to je naš put srca i radosti, savjesti i slobode, put posvećenja i vječnog spasenja, vječnog života. Čineći dobro se preobražavamo, postajemo sve sličniji našem Stvoritelju. Kroz ljubav postajemo ono zbog čega nam je Bog darovao život, ostvarujemo ono najbitnije na što smo pozvani: biti živa slika Božja.

Papa Benedikt XVI., u enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav), piše: „Na početku kršćanskoga života ne stoji etička odluka ili neka velika ideja, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac” (br. 1).

Učinimo nešto lijepo za Boga – svaki dan. Ne zato da nas drugi vide i hvale, nego zato što nas Bog gleda, zato što time ostvarujemo sebe. I jer u tome pronalazimo radost, mir i istinsku slobodu. Učinimo dobro zato što vjerujemo Isusovim riječima: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mt 10, 42).

6. Hodočašće nade u vjernosti identitetu

Braćo i sestre!

Ove godine, dok obilježavamo i 1100 godina od početka hrvatskoga kraljevstva, želimo se danas sjećati i naših korijena – ne toliko povijesnih, nego duhovnih. U toj dubokoj i bogatoj baštini utkano je ono što nas čini narodom: vjera, kultura, jezik, ali i krv onih koji su položili život za slobodu i dostojanstvo Domovine. U kontekstu Jubilejske godine s geslom “Hodočasnici nade”, kršćansko domoljublje poprima osobitu dubinu – jer nada uključuje i želju za sigurnom budućnošću našeg naroda, za njegovim dobrim i pravednim razvojem. A imamo razloga da budemo zabrinuti.

Kršćansko domoljublje počinje sviješću o vlastitom identitetu i odgovornosti. To je ljubav koja ne isključuje, nego oblikuje. Kardinal bl. Alojzije Stepinac jasno je rekao: „Ljubiti svoj narod ne znači mrziti tuđe, već poštovati ono što je tvoje i ne dopustiti da se ono zgazi“. To je ljubav koja gradi, koja poštuje i ne dopušta da se naše naslijeđe, stečeno mukom i žrtvom, suzama i krvlju, zaboravi ili prezre.

Domovina nam nije darovana besplatno. Prošla je kroz vjekove progona, napada, i na kraju Domovinskog rata – čije se žrtve ne smiju zaboraviti. Ljubav prema Domovini danas nije samo osjećaj, nego i poziv – da budemo dostojni onih koji su je branili.

Spomenimo danas, između ostalih, slugu Božjeg Ivu Mašinu, mladića, mučenika, koji je u vremenu komunizma izgubio život samo zato što nije htio pogaziti vjeru u Boga ni izdati svoje domoljublje. Sluga Božji don Eugen Šutrin, također mučenik iz mržnje prema vjeri, nije htio napustiti svoj rodni zavičaj i sa svojom obitelji otići u Ameriku, jer je želio služiti kao svećenik Božji svome narodu u Domovini. Oni, i mnogi drugi, pokazali su kako vjera u Krista, istinsko bogoljublje i domoljublje, može biti snaga i u najmračnijim trenucima. I zato su oni nama danas poticaj i ohrabrenje da ih nasljedujemo.

U vremenu globalizacije, skrivanja i brisanja kršćanskog identiteta u Europi, diktature relativizma (papa Benedikt XVI.) u kojem pojedinac sebe stavlja kao vrhovnu normu dobra, i diktature ravnodušnosti (papa Franjo) u kojem svatko gleda samo svoj osobni interes, gdje se sve stavlja pod znak upitnika, pa čak i pod izlikom brige i poštivanja tuđeg identiteta i uvjerenja, osobito je važno znati tko smo. Naš identitet nije zastarjeli mit, nego živa poveznica s onim što jesmo i što želimo ostati. Ako izgubimo kršćanski i narodni identitet, osušio nam se korijen, izgubit ćemo i sposobnost da istinski volimo svoju Domovinu. Stablo bez korijena, kao ni sidro bez čvrstog tla, ne može odoljeti ni slabim vjetrovima. Pojedinac i narod bez svijesti o svojim kršćanskim korijenima i bez svog jasnog identiteta pogodno su tlo za mnoge manipulacije svakakvih ideologija i interesa (usp. Papa Franjo, Fratelli tutti, br. 13).

Zato budimo ponosni na naš kršćanski identitet – ne iz prkosa i obijesti, nego iz zahvalnosti – na baštinu koju su nam ostavili naši pređi: vjeru, jezik, kulturu, narodnu svijest. Naša je zadaća danas ustrajati u dobru, prenositi kršćansku istinu i čuvati ono što nas oblikuje i učvršćuje u dostojanstvu djece Božje. Kršćansko domoljublje danas znači moliti, raditi, činiti dobro, žrtvovati se, čuvati i njegovati svoju kulturu i običaje, svjedočiti i odgajati nove naraštaje u ljubavi prema Bogu i svom narodu. Doprinositi svojoj domovini znači živjeti i donositi zakone utemeljene na naravnim i moralnim kršćanskim principima. Kao hodočasnici nade, idemo naprijed, ali ne sami – nego s Kristom. On je naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). Krist je sigurnost nade koja je položena u naša srca i koja  ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

7. Zajedništvo sa svetima

Braćo i sestre!

Sveci su osobe koji su herojski, bez kompromisa, živjeli kreposti vjere, nade i ljubavi. Papa Benedikt XVI. će reći da svece „očima vjere vidimo kako sjaje poput zvijezda pune slave na Božjem svodu” (Homilija, 1. studeni 2006.). Mi i danas ispovijedamo vjeru u „općinstvo svetih“ (Simbol vjere), zajedništvo zemaljske i nebeske Crkve. Znak naše povezanosti s njima i zahvala za duhovnu baštinu koju su nam ostavili i od koje i mi živimo jest i naša današnja procesija ulicama Poluotoka. Procesija će biti znak naše vjere u općinstvo svetih, ali i svjedočanstvo da i mi želimo biti svetima blizu, njih hrabro nasljedovati u našim okolnostima života, biti „hodočasnici nade“ na putu kojim su i oni išli, prema cilju koji su oni postigli. Ova procesija je produžetak ove euharistije: Božji narod u hodu, zemaljska i nebeska Crkva zajedno, s pogledom prema Kristu Uskrslom, u nebo. S nogama smo na zemlji, a srcem u zajedništvu s onima koji su pobijedili zlo dobrotom, koji su puni slave Božje poput zvijezde na nebu.

 Zahvala

Hvala vama, dragi hodočasnici nade. Hvala što ste ovdje. Što ste došli kako bi bili znak jedni drugima, kako bi bili zajednički odgovor na vapaj naše nade.

Nemojmo zaboraviti: graditi bolje društvo nije samo politička i ekonomska misija – to je duhovni poziv. Pozvani smo, svatko, bez iznimke, svatko, graditi društvo u kojem će svaka odluka biti utemeljena na istini evanđelja, dobroti, milosrđu i uzajamnom poštovanju. Želimo biti dio društva koje ne štiti samo interese, nego brani čovjeka i njegovo beskonačno dostojanstvo – svakog čovjeka – od začeća do prirodne smrti.

Sidro je bačeno. Nada je s Kristom uskrsnula. Oluje će doći, ali mi se ne bojimo. Drži nas Kristova nada, a nada s njime ne postiđuje (usp. Rim 5, 5). Kada činimo dobro donosimo mnogo roda (usp. Iv 15, 16). Dobro nikad ne ostaje bez ploda.

Na kraju, neka nas Krist – naša Nada – u ovoj Jubilejskoj godini učvrsti u dobru, utješi u slabosti i ohrabri za djelovanje. Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, Majka naša i Kraljica Hrvata, neka nas zagovara na hodočasničkom putu nade.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

  nadbiskup

Zadar, Forum, 27. travnja 2025.

Foto: I. Grbić

Na središnjoj proslavi Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na Trgu ispred crkve sv. Marije na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja.

Uvodni pozdravni govor na početku mise nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

s radošću i zahvalnošću Bogu pozdravljam vas sve, okupljene danas na ovom povijesnom mjestu – Trgu rimskog Foruma, u srcu našega Zadra – na slavlju Nedjelje Božjeg milosrđa i središnjoj proslavi Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ovdje smo danas ujedinjeni u vjeri i zajedništvu, okruženi veličanstvom Božjeg stvaranja – trima nacionalnim parkovima: Paklenicom, Kornatima i Krkom te trima parkovima prirode: Vranskim jezerom, Telašćicom i Velebitom.

Ovi parkovi, koji okružuju našu Nadbiskupiju sa svih strana, istoka i zapada, sjevera i juga, podsjećaju nas da smo doslovno uronjeni u Božju ljepotu – s mora, iz unutrašnjosti, s kopna i s visina.

Ova ljepota koja nas okružuje nije samo prirodni dar, nego i znak Božje blizine i njegove dobrote. Na ovom prostoru, gdje se susreću bogata duhovna baština i čudesna priroda, zahvaljujemo Gospodinu za svaki list i kamen, vjetar i val, otok i planinu – za sve što nas podsjeća na Božju prisutnost, ljubav i stvarateljsku snagu. Pozvani smo čuvati ove darove i živjeti s njima u zahvalnosti i odgovornosti.

Dobrodošli svi – s otoka i kopna, pojedinci i obitelji, djeco, mladi i stariji; članovi župnih zajednica, bratovština, crkvenih pokreta, karitativnih i civilnih organizacija; osobe s invaliditetom, hrvatski branitelji. Posebno pozdravljam i sve vas koji djelujete u crkvenim i civilnim udrugama, u društvenom i gospodarskom životu, u školstvu, kulturi, zdravstvu, medijima i sigurnosnim službama. Hvala vam što svojim radom i predanošću gradite društvo utemeljeno na pravdi, poštovanju i solidarnosti.

Pozdravljam našega župana gosp. Božidara Longina i gradonačelnika grada Zadra, gosp. Branka Dukića.

Nedjelja Božjeg milosrđa, koju s posebnom radošću slavimo u ovoj Jubilejskoj godini, često se naziva i “Malim Uskrsom” – jer nas ponovno i snažno vraća u srce uskrsnog događaja: Krist je živ, uskrsnuo je i došao među nas da bi nam donio ono što najviše trebamo – mir. Uskrsli Gospodin dolazi učenicima i govori: “Mir vama!” – upravo tim riječima počinje i susret koji se događa u svakoj euharistiji.

Euharistija je živi susret s Kristom uskrslim, onim koji svoje milosrđe nije ostavio samo kao riječ, nego ga je učinio stvarnošću našega života. On nam daje mir – onaj duboki, nutarnji mir koji ispunja ljudsku čežnju, koji daje smisao patnji, koji gradi zajedništvo i koji je ispunjenje naše nade.

Danas, u ovom zajedničkom slavlju, ujedinjeni s cijelom Crkvom koja živi u Zadarskoj nadbiskupiji, donosimo Gospodinu svoje živote, svoje radosti i terete, i zahvaljujemo mu jer nas neprestano iznova podiže i šalje da budemo nositelji njegova milosrđa u svijetu.

Nakon svete mise, u zajedništvu i pobožnosti, krenut ćemo u procesiji ulicama našega Poluotoka – kao hodočasnici nade, kao Crkva u pokretu, kao Narod Božji koji zajednički putuje prema vječnoj Domovini, u znaku jedinstva s nebeskom Crkvom, u zajedništvu –  općinstvu svetih, svjedočeći da nas Božje milosrđe ne ostavlja istima, nego nas mijenja, obogaćuje, povezuje i šalje.

Dobrodošli svi, i neka nas u ovom svetom slavlju vodi i jača Onaj koji je izvor svakog milosrđa – Isus Krist, Gospodin i Otkupitelj, naš Mir.

Neka Gospodin, po Duhu Svetom kojeg nam je obećao i poslao, i sada izlije na nas svoje milosrđe i mir kako bismo ga očišćena i obnovljena srca radosno mogli slaviti ovom svetom euharistijskom službom i ophodom ulicama našega Grada.

Uputimo u ovom našem molitvenom susretu molitvu za preminulog našeg papu Franju i za novog papu.

Saberimo se, braćo i sestre. Postanimo svjesni Božje blizine i zajedništva s njime. Neka nam Uskrsli Gospodin otvori oči da ga možemo prepoznati kao učenici u Emausu. Pokajmo se za naše grijehe, slabosti i propuste i molimo oproštenje da Gospodinu što dostojnije prikažemo ovo svete euharistijsko otajstvo.

+ Milan Zgrablić,

   nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji na Nedjelju Božjeg milosrđa 27. travnja na Forumu počela je duhovnim predprogramom čiji je sadržaj osmislio fra Bojan Rizvan, predstojnik Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije.

U razmatranjima o značenju Godine jubileja, Rizvan je istaknuo da se tom proslavom Zadarska Crkva pridružuje hodu Opće Crkve i ugrađuje u njeno zajedništvo kao „hodočasnici nade“ u kojoj želimo prepoznavati sve dobro posijano u različitim djelovanjima u društvu i domovini.

U Godini jubileja koja daruje i mogućnost potpunog oprosta, „obnavljamo spomen Gospodnje ljubavi očitovane u daru milosrđa koja obnavlja živote i ohrabruje zauzimanje u služenju bližnjima“.

Na Nedjelju Božjeg milosrđa, u predprogramu je razmatran dar Božjeg milosrđa kao izvor pouzdanja čovjeku. „Bez lica Božjeg milosrđa darovanog u Kristu, lako postajemo prepušteni svojim strahovima i tjeskobama, grijesima i beznađu. Kristovo lice milosrđa čuva naš život u nadi koju prepoznajemo i u životima bližnjih koji još nisu prepoznali lice milosrdnog Boga, ali tragaju poslušni svom glasu savjesti i služeći bližnjima donoseći im ljubav“, poručio je Rizvan.

Ulazeći u trud drugih i uživajući plodove njihovog djelovanja u ovom vremenu i kroz povijest, izgrađujemo svoj identitet u nadi da dobro nije minulo i da „dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo“ (Tuž 3,22). Ujedno, to „postaje i poziv da i mi postajemo suradnici Dobra, čineći dobro i druge na to potičući. Zahvalni smo Gospodinu za sve dobro koje čini po različitim službama i djelatnostima u društvu i svima koji su se osobno u to dobro uključili“, poručio je Rizvan.

U tom kontekstu, bili su pozdravljeni predstavnici različitih službi u mnogim područjima: obitelji, crkvene i civilne zajednice, braniteljske udruge, bratovštine i sestrinstva; kršćanske i religiozne, karitativne i humanitarne, dobrovoljne i profesionalne organizacije; političke, sigurnosne i obrambene, vojne i policijske, zdravstvene i socijalne, privredne i gospodarske, odgojno – obrazovne i kulturne, znanstvene i istraživačke, medijske, sportske, rekreativne i druge organizacije i institucije, koje svijet čine boljim, ljepšim, sigurnijim u životu čovjeka i svega stvorenoga.

„Taj mozaik dobrote potiče nas na život nade i na ohrabrenje. I naše zajedništvo je svjedočanstvo nade koja nas potiče na predanje i izgradnju civilizacije ljubavi. Proslava Jubileja je zahvala za sve dobro u različitim djelovanjima i služenjima kojih ponekad nismo niti svjesni. Puno je truda uloženo u dobro koje nas okružuje, a naše oči nekad su zamagljene našim sebičnim potrebama i željama“, upozorio je Rizvan. Zato se slavljem na Forumu željelo potaknuti „otvoriti naše oči srca prepoznajući dobro u svakome, otkrivati tragove Božje dobrote u srcima svakoga i zahvaliti za trud svih koji čine dobro te tako izvršiti Kristovu riječ: „Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov“ (Iv 4,38).

Nedjelja Božjeg milosrđa podsjeća i kako Krist poslije uskrsnuća dolazi u sredinu svojih učenika koji se nalaze iza zatvorenih vrata. „Taj prodor ljubavi u sredinu iza zatvorenih vrata svjedoči o Božjoj spasenjskoj želji da uđe iza zatvorenosti koje ograđuju naše živote i odnose. U našim strahovima, nevoljama, tjeskobama, Krist ulazi u našu povijest donoseći mir i dajući nam darove svoga Duha. Djelo Duha Božjega je otpustiti grijehe. Jubilejska godina je prilika za otpuštanje grijeha koji opterećuju naš život“, ohrabrio je fra Bojan.

Krist je učenicima pokazao svoje rane, otkrivajući čistoću praštanja i ne dopuštajući Zlome da ravna njegovim odnosima. „Ovaj Jubilej uči nas takvoj detoksikaciji naših života – da ne dopustimo da zlo uđe u naš život i zagadi ga do otpisivanja drugih. Krist nas podsjeća da praštanjem donosimo nadu beznadnima. Ne umire se uvijek od neke rane, nego i od otrova koji po rani ulazi u čovjeka“, poručio je Rizvan. U život naših odnosa smrt ponekad ne ulazi po ranama koje nam drugi zadaju, nego po otrovu kojeg pustimo kroz te rane, rekao je fra Bojan, istaknuvši: „Božje milosrđe nas čisti od našeg zla i od zla koje su nam drugi nanijeli“.

„Proces praštanja je proces uskrsnuća, življenja novog života. Ući u taj proces nije  lako i zahtjeva veliki napor jer je to put obraćenja koji se događa kroz smrt. Moramo umrijeti želji za osvetom i vraćanja istom mjerom, moramo proći kroz smrt kajanja i priznavanja vlastitih promašaja, ako želimo uskrsnuti za pomirenje i zajedništvo“, poručio je Rizvan. Ohrabrio je da na putu obraćenja nismo sami, nego nas prati Crkva s Božjim milosrđem, praštanjem i darom potpunog oprosta po zaslugama Krista i svetaca.

Slavlje na Forumu je bilo i u znaku povezanosti zemaljske Crkve hodočasnice s nebeskom i po prisutnosti relikvija svetaca koji nas zagovaraju kod Boga.

Istaknut je i spomen svjedočkog življenja svećenika iz Zadarske nadbiskupije, Slugu Božjih, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća bili mučeni i ubijeni iz mržnje prema vjeri, ali nisu dopustili da mržnja njih zahvati. Uz svako ime rečeno mjesto njihovog ubojstva i u kojoj godini su umrli.

„Znajući da je krv mučenika sjeme novih kršćana, a tako i zalog našeg svjedočanskog življenja vjere u sadašnjem vremenu, s ljubavlju se spominjemo imena tih svjedoka vjere i mjesta njihova mučenja. To su: don Eugen Šutrin ubijen u 31. godini u Privlaci noseći pričest navodnoj bolesnici; don Ante Adžija strijeljan u 64. godini blizu Obrovca; don Ante Čotić ubijen u 51. godini u Zagrebu; don Šime Batković ubijen u 31. godini tijekom granatiranja Zadra; don Mirko Didović u Zagrebu strijeljan u 59. godini života; don Ivan Kranjc u 27. godini u Erveniku zaklan i ispečen na ražnju na Badnjak; don Nikola Kuvač u 56. godini poginuo tijekom bombardiranja Zadra; don Ante Letinić u 46. godini ubijen u Šibeniku;  don Srećko Lovretić u 31. godini obješen na jarbol broda, okrutno mučen i bačen u more pokraj Dugog otoka; don Ljubo Magaš u 28. godini strijeljan, a prije toga sam je sebi morao iskopati grob; don Ivan Manzoni u 43. godini ubijen u lučkoj šumi na Dugom otoku; don Ivan Tičić u 35. godini ubijen strijeljanjem na Velebitu; bogoslov Blaženko Dunatov u 21. godini ubijen u Jazovki; sjemeništarac Vojko Gregov u 18. godini poginuo kod Knina; redovnica s. Agneza Petroša u 42. godini zvjerski mučena i obješena o stoljetnu maslinu u rodnom mjestu Brgulje na otoku Molatu i vjernik laik Ivo Mašina, ubijen u 34. godini u Kaznionici u Staroj Gradiški.

Tom nizu svjedoka vjere u bezbožnim vrtlozima različitih totalitarizama, pridružujemo i sve hrabre svjedoke kojih se sjećamo iz svoje osobne povijesti, a koji su umirali s vjerom u Gospodina i s ljubavlju prema svojim neprijateljima Primjer njihovog praštanja neprijateljima i mučiteljima ohrabruje i nas za život milosrđa. Njihova sloboda od tuđih grijeha koja se sručila na njihov život, podsjeća nas kako se istinska sloboda od Zloga gradi povjeravajući život Gospodinu i njegovoj milosti.

Nemoguće je ostvariti herojske kreposti u milosrđu bez zajedništva s Bogom, bez molitve i predanja svoga života u Božje ruke. Onda nas neće biti strah predati se ni u ruke neprijatelja. Snaga takvog predanja nije u našoj mudrosti i umnosti, domišljatosti i sposobnosti, nego u Božjoj milosti“, poručio je Rizvan.

Stoga nas i Isus poučava da molimo za svoje progonitelje, to je put življenja milosrđa. „Biti sin nebeskog Oca znači ući u proces praštanja koji počinje molitvom za svoje progonitelje“, rekao je fra Bojan i uveo u molitvu Božjem milosrđu, za snagu praštanja u našim odnosima, kao poziv da milosrđe naviještamo i darujemo.

Pri kraju predprograma puk je molio Krunicu Božjeg milosrđa koju su pjevajući animirali članovi zbora mladih koji su pjevali u predprogramu. Pjevali su zajedno Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru i Zbor mladih župe Presvetog Srca Isusova u Zadru pod vodstvom Luke Kotlara i Marte Ostojić. Prigodna razmatranja su čitali Vlatka Vučić Marasović i Josip Mihatov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misu zadušnicu za papu Franju u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 26. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za život i služenje pape Franje Crkvi i cijelom svijetu. „Riječi, geste i život pape Franje pozivaju nas da budemo Crkva srca, Crkva koja se daruje“, istaknuo je mons. Zgrablić. Papa Franjo je bio „dobar pastir koji je znao slušati, otac koji je znao suosjećati, prorok koji je znao progovoriti Božju riječ u pravi čas i o aktualnim problemima. Bio je naš brat koji je hodao s nama na hodočasničkom putu vjere, ali, hodao je i ispred nas“, poručio je nadbiskup.

Kao njegovu „duhovnu baštinu i obvezu koju treba trajno prihvaćati i provoditi u život“, nadbiskup je istaknuo značajke pontifikata pape Franje: jednostavnost i poniznost, socijalna pravda i briga za siromašne, ekologija i briga za zajednički dom, dijalog i otvorenost te reforme Crkve.

Kad papa Franjo govori o poniznosti, „misli na duboku svijest o vlastitim ograničenjima, otvorenost prema Bogu i drugima te oslobođenje od oholosti i sebičnosti. Papa je isticao da poniznost nije slabost, nego snaga koja otvara srce za Boga, govoreći da ‘bez poniznosti nećemo nikada pronaći Boga, nego samo sebe’“, istaknuo je nadbiskup.

Papin „poziv na poniznost nije poziv na povlačenje, nego na autentičnost. Poniznost oslobađa, čini nas sposobnima za služenje i spašava od idololatrije ega. Poniznost je, kaže Papa, protulijek oholosti. Govorio je da osoba koja nije ponizna ne gleda prema horizontu, nego u vlastito ogledalo“, podsjetio je mons. Zgrablić, istaknuvši Papine riječi: „Jednostavnost nije stil, nego stanje srca. Vodi nas zahvalnosti i čuva od površnosti“.

„Jednostavnost za papu Franju nije bila skromnost radi siromaštva, nego razlikovanje bitnog od nebitnog – oslobođenje od viškova koji nas guše kako bismo napravili mjesta za Boga i bližnje. To je bio njegov način života, ali i njegova poruka svijetu“, istaknuo je nadbiskup. Smatra da je Papin program sadržan u njegovim riječima: „Želim Crkvu siromašnu za siromašne“.

„Crkva koju je Papa nosio u srcu nije sjedila samo uz moćne – ona je ustajala s onima koji trpe. Papa je pokazivao da vjera bez djelovanja nije vjera i da ljubav prema siromašnima, migrantima, onima ‘na periferiji’, nije ukras, nego središnji znak Kristove prisutnosti“, rekao je mons. Zgrablić.

Papa je upozoravao na ekonomiju odbacivanja i nepravde u ravnodušnom društvu, govoreći da su „siromašni naši učitelji koji nas uče jednostavnosti i otporu prema konzumerizmu“, a „zemlja, naš dom, sve više nalik golemom hramskom otpadu“. Upozoravao je da se ne možemo zadovoljiti samo davanjem pomoći, nego treba mijenjati i strukture koje proizvode nepravdu.

Crkvi i svakome govorio je da „ne gledamo na one koji trpe kao teret, nego kao poziv na obraćenje“.

Papa Franjo je prvi papa koji je ekologiju jasno stavio u središte katoličkog socijalnog nauka. „Za njega, ekološka kriza nije samo problem prirode, već kriza duhovnosti, solidarnosti i pravde. Nije odvajao zaštitu okoliša od zaštite čovjeka. Papina enciklika Laudato si’ bila je poziv na cjelovitu ekologiju – promjenu odnosa, načina života i politike“, rekao je mons. Zgrablić.

„Papa Franjo je bio istinski pontifex – mostograditelj. Ne između ideologija, nego između ljudi“, naglasio je nadbiskup. Pozivao je na „kulturu susreta“.

„U svijetu podjela i zatvorenosti, on je birao dijalog s drugim kršćanima, s drugim religijama, s onima koji ne vjeruju. Govorio je da vjera nije povlačenje u izolaciju, nego otvaranje prema drugome i da vjera vodi vjernika da vidi u drugom brata kojega treba voljeti“, poručio je mons. Zgrablić.

Papa je isticao da dijalog ne znači odustajanje od istine, nego uzajamno poštovanje, rekavši: „Dijalog ne znači popuštanje ili kompromis, nego traženje istine u uzajamnom poštovanju“.

Papa je u sinodalnom hodu vidio priliku da Crkva „koja izlazi“ bude zajednica koja sluša, rekavši: „Sinoda nije parlament, nego trenutak slušanja Duha kroz slušanje jedni drugih“.

„Papa nije govorio o reformi kao o projektu, nego kao o obraćenju. Papa je pokrenuo reforme kurije, financijskog sustava, sinodalnog procesa i crkvenog prava i one su bile duboke, usmjerene na suštinu: služenje“, poručio je nadbiskup, citirajući papu Franju: „Reforma nije kozmetička operacija, nego povratak bîti – služenju i otvorenosti Duhu“.

„Papa nije želio Crkvu moći, nego Crkvu blizine. Ukinuo je privilegije, poticao transparentnost i uvijek vraćao smisao na bitno: Krista i Crkvu – narod Božji. Jedna od ključnih riječi njegove reforme bila je sinodalnost – zajednički hod naroda Božjega“, rekao je mons. Zgrablić, citirajući Papu: „Sinoda je proces slušanja cijelog naroda Božjega, jer svi imamo nešto za reći i svi smo dionici Kristovog tijela“.

Papa je uveo mehanizme odgovornosti u borbi protiv zlostavljanja i rekao: „Crkva mora biti sigurno mjesto za sve, a posebno za najmanje“.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu da ono što je papa Franjo „živio, neumorno naučavao i poticao, ostane u nama – da budemo Crkva poniznosti, Crkva koja sluša, grli siromašne, čuva stvoreno i hoda zajedno; da budemo, kako je i Papa želio, ‘Crkva srca, koja liječi rane i grije srca’, Crkva ‘po mjeri čovjeka’; da nastavimo hod u duhu sinodalnosti, hrabro i ustrajno s pogledom na Krista“.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić