Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je vjernicima Zadarske nadbiskupije korizmenu poruku naslovljenu „Nada ne razočarava“ (Rim 5, 5), koju objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini, dok prolazimo korizmeni hod obraćenja, pozvani smo obnoviti svoju vjeru, učvrstiti nadu i rasti u ljubavi. Korizma je vrijeme u kojem se iznova otvaramo Božjoj milosti i učimo prepoznavati znakove Božje prisutnosti u svijetu. Unatoč izazovima i poteškoćama s kojima se svakodnevno suočavamo, Bog nam daje svoga Duha kojeg prepoznajemo u nadi – kreposti koja nam pomaže ostati ustrajnima u dobru, usmjerenima prema Njemu i ispunjenima povjerenjem da je Bog uvijek s nama.

Papa Franjo u Buli proglašenja Jubilejske godine „Nada ne razočarava“ vidi kao znak nade „mnogo dobra u svijetu“. U duhu promišljanja Drugog vatikanskog koncila koji u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes govori o znakovima vremena, Papa piše: „Stoga moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvani zlom i nasiljem“ (Br. 7).

Mnogo je dobra u svijetu, u našem narodu, društvu i Crkvi, u srcima pojedinaca i zajednica. Svjedočimo nesebičnoj ljubavi i požrtvovnosti u obiteljima, gdje roditelji s ljubavlju odgajaju djecu, a djeca daruju radost svojim obiteljima. Vidimo ga u našim crkvenim zajednicama, nadbiskupijskim ustanovama, gdje svećenici, redovnici i redovnice, vjeroučitelji i vjernici laici svakodnevno služe Evanđelju i bližnjima.

Puno dobra vidljivo je i u crkvenim i civilnim institucijama, društvenim i socijalnim ustanovama koje brinu za potrebite, bolesne i marginalizirane. Dobro je prisutno i među hrvatskim braniteljima, koji su svojim životima svjedočili ljubav prema Domovini te nastavljaju živjeti duh žrtve i zajedništva. Odgoj i obrazovanje, kultura i znanost, briga za zdravstvo, napori u održavanju sigurnosti u vojnim i policijskim institucijama, rad medijskih i informativnih djelatnika koji, prenoseći istinu, oblikuju pozitivan mentalitet pojedinca i društva, rekreativne i sportske organizacije, kao i predanost poduzetnika i radnika u gospodarstvu – sve su to djelatnosti i služenja, a i mnoga druga područja, gdje se svakodnevno gradi opće dobro, gdje se svjedoči vrijednostima pravednosti, odgovornosti, nesebičnog sebedarja i solidarnosti.

Zahvaljujem od srca svima koji svojim trudom, vjerom i ljubavlju pridonose boljitku društva i Crkve. Svima vama, dragi vjernici, koji u svojim životnim pozivima i poslanjima živite evanđeoske vrijednosti, izražavam priznanje i čestitku. Neka vam Gospodin bude snaga i nadahnuće, neka vas učvrsti u nadi, u dobru i obdari ustrajnošću u svakom plemenitom nastojanju.

U ovom svetom vremenu korizme, molim Gospodina da nas sve ispuni svojom milošću, da nas učini svjetlom u svijetu, živim znakom nade i da nikada ne klonemo u činjenju dobra. Neka nas vodi snaga Kristova uskrsnuća, darujući nam novu nadu i hrabrost za svjedočenje ljubavi, istine i pravde.

Blagoslovljen i plodan korizmeni hod svima vama!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Šesta sjednica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije održana je u utorak, 4. ožujka, u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Pod predsjedanjem s. Marijane Mohorić, predstojnice toga Povjerenstva, na susretu su članovi Povjerenstva razgovarali o odjecima susreta kateheta koji je održan u listopadu 2024. godine. Dogovoren je program drugog susreta župnih kateheta Zadarske nadbiskupije koji će se održati u utorak, 18. ožujka 2025. godine u 19,30 sati u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

Taj susret je otvoren svima koji na bilo koji način sudjeluju u procesima kršćanske formacije, a osobito župnim suradnicima koji su nositelji kateheze odraslih, mladih i/ili djece u župnim kontekstima. Na temelju svjedočanstva, prikaza primjera dobre prakse i iskustvenog učenja, sudionicima će biti omogućeno usvojiti jedan od modela oblikovanja katehetskih susreta. Prihvaćen je prijedlog o metodologiji rada kojom će se omogućiti svim sudionicima da se aktivno uključe u tijek susreta, kojega će u drugom dijelu susreta animirati članovi Povjerenstva za župnu katehezu.

Sukladno aktualnim katehetskim smjernicama, cilj je doprinijeti razvoju kateheze kao „laboratorija dijaloga“ koji je zapravo, prema Direktoriju za katehezu, „formacijska praksa u kojoj se uči vjeru učiniti djelotvornom, odnosno prepoznajući vrijednost proživljenih iskustava, doprinose i sudove i stavove koji svaki pojedini oblikuje, a cilj je učenje koje donosi preobrazbu“ (Direttorio per la catechesi, 135f.). Raspravljalo se i o dovršenju prikupljanja podataka o župnim katehetama koji su aktivno uključeni u katehizaciju na području Zadarske nadbiskupije, s ciljem planiranja njihove formacije u nadolazećem razdoblju. Na sjednici je bio prisutan i generalni vikar don Ante Sorić.

s. Marijana Mohorić

Foto: I. Grbić

Edukativni susret o temi „Uvod u zaštitu i dobrobit djece i ranjivih osoba“ organizirala je Zadarska nadbiskupija za svećenike, redovništvo, vjeroučitelje i vjernike laike djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji i njenim ustanovama, u subotu, 1. ožujka, u dvorani Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Izlaganje „Vrste zlostavljanja; rizični i zaštitni čimbenici; posljedice zlostavljanja“ održala je Jelena Zadro, mag. psych., a o temi „Profil počinitelja zlostavljanja“ govorila je dr. sc. Anita Dučkić Sertić, voditeljica „Centra za promicanje dobrobiti ranjivih osoba“ Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba.

Mag. Zadro govorila je o vrstama i manifestacijama zlostavljanja. To su fizičko, emocionalno, seksualno i duhovno zlostavljanje, u savjesti. „Seksualno zlostavljanje definira se kao uključenost djeteta u seksualne aktivnosti koje ono ne razumije u potpunosti i ne može dati informirani pristanak. Ono uključuje neadekvatno dodirivanje djeteta, izlaganje djeteta pornografskom sadržaju, promatranje seksualnih aktivnosti te sugestivne seksualne komentare djetetu. Indikatori seksualnog zlostavljanja su ozljede, traume na genitalnom području, pretjerana osjetljivost na dodir, samoozljeđivanje, regresivna ponašanja, suicidalne misli i pokušaji te loša slika o sebi“, rekla je mag. Zadro.

„Tema zlostavljanja je mučna, ali realna. Dobro je i potrebno da se svatko od nas suoči s time i da vidimo što se skriva iza osobe koja je počinitelj zlostavljanja. Razotkriti istinu će pomoći i zlostavljačima i smjestiti ih gdje im je mjesto, da ne budu ponovno u napasti, opetovano čineći takva djela“, poručila je dr. Sertić. Istaknula je da dostojanstvo čovjeka treba razumijevati u kontekstu kršćanske antropologije, u integraciji duha, duše i tijela čovjeka. Naime, seksualnost, emocije, intelekt i duh su integrativni dio osobe.

„Problemi nastaju ako određena razvojna faza u životu osobe nije išla redovnim putem, kako je trebala. Odrasli zlostavljač ima moć nad djetetom koje mu je podređeno, pritom se osjeća osnaženo da može sebe zadovoljiti“, rekla je dr. Sertić, upozorivši da su nastrane osobe infantilne te svoju infantilnu spolnost pokazuju kroz spolne odnose s djecom i podređenim osobama. Kod tih osoba je zaustavljen zdravi razvoj te nastaju patogeni učinci i patogena potiskivanja u mentalnom funkcioniranju odrasle osobe.

„Većina zlostavljača su narcisoidne osobe. Mnogi takvi su i u obiteljima, iako nisu seksualni predatori, ali jesu zlostavljači“, upozorila je dr. Sertić. Pedofila privlače djeca, neovisno o spolu, koja nemaju još razvijena spolna obilježja jer je on zastao u ranoj dobi ili je bio zlostavljan u toj dobi te ga privlači nevino, čisto. Zlostavljač je imao problem u svom psiho-seksualnom razvoju u djetinjoj dobi. Oni su neostvareni i nezadovoljni kao odrasla osoba, istaknula je dr. Sertić, rekavši da su to emocionalno nezrele osobe, socijalno deficitarne, slabih socijalnih vještina. Nedostatak pouzdanja im raste kad nađu žrtvu nad kojom su superiorni.

„Pedofili traže manju djecu jer ne mogu uspostaviti normalni kontakt s odraslom osobom. Imaju poteškoće spolne naravi pa im je lakše uspostaviti kontakt s djecom. Svoju spolnu nemoć u odnosu s odraslim, pokazuje na djetetu jer dijete se ne može pobuniti, nije odrasla osoba. Predator zlostavljač ima kontrolu nad djetetom i u poziciji je moći koju zloupotrebljava“, rekla je dr. Sertić, istaknuvši da pedofil ne može ostvariti ljubavni odnos sa subjektom, nego drugi je njegov objekt koji mu pruža zadovoljstvo. Traži spolno zadovoljstvo, a istovremeno se boji ishoda. Pedofil se boji okoline da ga ne otkrije i sramote zbog kažnjivog djela, rekla je dr. Sertić. Prođe između 10 i 15, nekad i više godina da žrtva prijavi zlostavljanje koje utječe i na njenu sliku o Bogu. Žrtva se može pitati tko je i kakav je Isus u njenom životu, ako je takvo što dopustio. Trebaju godine da se žrtva s tim suoči i to prijavi. To je izrazito bolno iskustvo, osobito u dječjoj fazi, rekla je dr. Sertić.

„Psihijatrija kaže da je pedofilija neizlječiva bolest i poremećaj. Može se pružati terapija, pomoći osobi da osvijesti što se s njom događa, koji je to poremećaj. Ali, ta osoba neće ozdraviti da bi mogla dalje nastaviti rad s djecom i mladima. Takvu osobu treba udaljiti od toga i nju zaštititi, jer i predator postaje žrtva okruženja ako ga se premješta u drugu župu ili drugu biskupiju, gdje su opet pred njim djeca i mladi. Nakon nekog vremena on će opet počiniti isto. Zato je važno znati da se takva nastranost mora sankcionirati. To je bolje za sve nas“, poručila je dr. Sertić.

Govoreći o nedostatku empatije za žrtvu od strane pedofila, dr. Sertić je rekla da pedofil gleda sve kroz sebe, manipulira. Ne kaje se, nego mu je važno što će drugi misliti o njemu, obmanjuje i stručnjake. „Pedofilu uopće nije važno biće koje mu je podređeno. On ima slabe vještine emocionalne i seksualne samoregulacije. On unaprijed planira, stvara scenarij i pitanje je vremena kad će to i ostvariti. Takva osoba ima povijest zlostavljanja. Ne postoji pedofil koji je to učinio jedanput. U kontekstu Katoličke Crkve, ne postoji pedofil koji nije višestruko učinilo zlo jednoj žrtvi, ako ne i više žrtava. To se događa više puta“, upozorila je dr. Sertić.

Opisala je na koji način zlostavljač zavodi žrtve, kako stječe njegovo povjerenje; kako će ispuniti potrebe djeteta dok mu se počne i intimno otvarati, pa nastupa seksualizacija odnosa. Zlostavljač uvjerava žrtvu da je to u redu i da i ona treba uživati u tome. Nastoji izolirati dijete, posvetiti mu se, pružiti toplinu. Osobito dijete koje je povučenije, samo, krhkije, treba ljubav i nema obrambene resurse u sebi, a pedofil zna prepoznati žrtvu.

Pedofil obično minimalizira ili negira da je učinio ili da namjerava učiniti zlo, govori o narušenosti svoga ugleda i počne uvjeravati kako je i žrtva uživala u tome, prebacuje odgovornost na žrtvu. Opravdava svoj grijeh jer nema osjećaj krivnje, jer je narcisoidan. U svom zlodjelu ne vidi ništa loše, opravdava se govoreći da je želio pružiti ljubav djetetu, a zapravo sebi, da on uživa u tome i osjeća se nadmoćnim, upozorila je dr. Sertić, govoreći o emocionalnoj nezrelosti pedofila i njegovom nesuočavanju sa stvarnošću. Pedofil ne zna uspostaviti normalne kontakte, ima poteškoće u socijalnim interakcijama.

„Pedofil nema identitet muškarca, da se osjeća kao muško. Ne razumije svoj identitet i prepoznaje ga u odnosu s djetetom. Tada osjeća svoju moć. To može biti osoba koja zna kako postupati s djecom. Često biraju zvanja, profesije gdje mogu doći do izvora svoje nastranosti“, upozorila je dr. Sertić.

U Hrvatskoj ne postoji službeni registar pedofila. „Sva seksualna zlostavljanja, pa i pedofilija, smatraju se seksualnim prijestupom, odnosno deliktom i nakon pet godina brišu se iz sustava kao seksualni delikt. Potrebni su preventivni programi kako bi se educiralo i pomoglo svima koji su uključeni u rad s djecom i mladima, da bi ljudi sačuvali sebe i pomogli djeci“, poručila je dr. Sertić.

U potrebi javne edukacije i podizanja svijesti o zlostavljanju, dr. Sertić je rekla da primarna prevencija znači educirati mnoge, široku javnost. „Osobu u terapiji se može osnažiti, ali treba je udaljiti od izvora koji bi je mogli vratiti i biti okidači da ponovno učini zlo djetetu. Psihijatar ne može pomoći počinitelju do razine da se vrati biti dobar odgajatelj u vrtiću ili da bude svećenik koji će okupljati mlade. To ne ide, jer je pitanje vremena kad će opet učiniti zlostavljanje“, upozorila je dr. Sertić.

„Sekundarna prevencija usmjerena je na rizične grupe. To su djeca i ranjive odrasle osobe s kojima treba provoditi više edukativnih programa. Tercijarna prevencija uključuje tretmane za žrtve i počinitelje sa svrhom prestanka zlostavljanja. Žrtvi treba pomoći da nadiđe stanje u kojem se nalazi, da osoba može ići dalje kroz život te pomoći počinitelju da se suoči sa svojom stvarnošću, s onim što on jest; da očisti svoju dušu i svoj odnos s Bogom, jer osoba ne može biti svećenik i pedofil. Mora se vratiti izvoru, Bogu koji će dati da osoba prepozna gdje joj je mjesto“, poručila je dr. sc. Anita Dučkić Sertić.

Na susretu se prigodnim govorom sudionicima obratio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

Pokorničkim znakom posipanja pepela po glavi započinjemo, u vjeri i nadi, godišnje korizmeno hodočašće. Crkva, naša majka i učiteljica, poziva nas da pripravimo svoja srca i otvorimo se Božjoj milosti, kako bismo mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Krista Gospodina nad grijehom i smrću i klicati sa svetim Pavlom: »Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?« (1 Kor 15, 54-55). Isus Krist, raspeti i uskrsli, središte je naše vjere i zalog naše nade u Očevo veliko obećanje, već ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu, a to je život vječni (usp. Iv 10, 28; 17, 3). [1]

U ovoj korizmi, obogaćenoj milošću Jubilejske godine, želim ponuditi neka razmišljanja o tome što znači zajedno ići putom nade i otkriti pozive na obraćenje koje Bog u svom milosrđu upućuje svima nama, kao pojedincima i kao zajednici.

Ponajprije, hoditi. Geslo Jubileja, “Hodočasnici nade” doziva u pamet dugotrajno putovanje izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji, koje je opisano u Knjizi Izlaska. Taj mukotrpan put od ropstva do slobode htio je i vodio Gospodin, koji voli svoj narod i ostaje mu uvijek vjeran. Ne možemo spomenuti taj biblijski izlazak, a ne sjetiti se one naše braće i sestara koji u naše vrijeme bježe od situacija bijede i nasilja u potrazi za boljim životom za sebe i svoje voljene. Tu se javlja prvi poziv na obraćenje, jer svi smo mi hodočasnici u ovom životu, ali svaki od nas se može zapitati: koliko dopuštam da mi takvo stanje stvari postane izazov na koji sam pozvan odgovoriti? Jesam li doista na putu ili me nešto koči, stojim na mjestu, sputan strahom i beznađem ili uljuljkan u svoju zonu komfora? Tražim li putove oslobođenja iz situacijâ grijeha i narušena dostojanstva? Bilo bi nam dobro u korizmi svoju svakodnevicu usporediti sa životom nekog migranta ili hodočasnika, da naučimo suosjećati s njihovim iskustvima i na taj način otkriti što Bog od nas traži kako bismo što bolje napredovali na našem putu prema kući Očevoj. Bio bi to dobar “ispit” za onoga tko je na putu.

Kao drugo, to je zajedničko putovanje. Hodati zajedno, biti sinodalni [2], to je poziv Crkve. Kršćani su pozvani putovati zajedno s drugima, a nikada kao usamljeni putnici. Duh Sveti nas potiče da izađemo iz samih sebe, da idemo ususret Bogu i našoj braći i sestrama i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. [3] Hoditi zajedno znači tkati jedinstvo temeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu djece Božje (usp. Gal 3, 26-28). To znači ići ruku pod ruku, bez guranja ili gaženja drugih, bez gajenja zavisti ili licemjerja, ne dopuštajući da itko zaostane ili se osjeća isključenim. Idemo u istom pravcu, stremimo istom cilju, slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem.

U ovoj korizmi Bog traži od nas da ispitamo znamo li u svom životu, u svojoj obitelji, na svojim radnim mjestima, u svojim župnim ili redovničkim zajednicama, hoditi zajedno s drugima, slušati ih, svladati napast da budemo zaokupljeni isključivo samima sobom i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom: jesmo li sposobni zajedno raditi kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Božjeg kraljevstva. Pristupamo li onima koji nam prilaze i onima koji su daleko stavom dobrodošlice izraženim konkretnim gestama. Dajemo li ljudima osjećaj da su dio zajednice ili ih držimo na margini [4]. To je drugi poziv: obraćenje na sinodalnost.

Kao treće, hodimo zajedno u nadi, jer nam je dano obećanje. Neka nada koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5), središnja poruka Jubileja [5], bude obzor našeg korizmenog putovanja prema uskrsnoj pobjedi. Kao što nas je papa Benedikt XVI. poučio u enciklici Spe salvi, “ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: ‘ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem’ (Rim 8, 38-39) ”. [6] Isus, ufanje naše i ljubav naša, uskrsnuo je! [7] On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u pobjedu i u tome je vjera i velika nada kršćanâ: Kristovo uskrsnuće!

To je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na nadu, na pouzdanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnog života. Moramo se zapitati: jesam li uvjeren da mi Gospodin oprašta grijehe? Ili se ponašam kao da se mogu sam spasiti? Težim li spasenju i zazivam li Božju pomoć da ga postignem? Živim li na konkretan način nadu koja mi pomaže razumjeti povijesne događaje i potiče me na predano zalaganje oko pravde, bratstva, brige za naš zajednički dom, pazeći da se nitko ne osjeća isključenim?

Sestre i braćo, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Isusu Kristu, Bog nas čuva u nadi koja ne razočarava (Rim 5, 5). Nada je »pouzdano i čvrsto sidro duše«. [8] U njoj Crkvu moli »da se svi ljudi spase « (1 Tim 2, 4) i iščekuje da bude u nebeskoj slavi sjedinjena s Kristom, svojim zaručnikom. Ovako je molila sveta Terezija Avilska: »Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko« (Usklici duše Bogu [Exclamaciones del alma a Dio], 15,3). [9]

Neka nas Djevica Marija, Majka nade, zagovara i prati na našem korizmenom putu.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. veljače 2025., spomen svetih Pavla Mikija i drugova, mučenika.

FRANJO

___________________________________________________

[1] Usp. enc. Dilexit nos (24. listopada 2024.), br. 220.
[2] Homilija na misi povodom kanonizacije blaženih Giovannija Battiste Scalabrinija i Artemidea Zattija, 9. listopada 2022.
[3] Usp. isto.
[4] Usp. isto.
[5] Usp. bula Spes non confundit, br. 1.
[6] Enc. Spe salvi (30. studenoga 2007.), br. 26.
[7] Usp. Posljednica nedjelje Uskrsa.
[8] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1820.
[9] Isto, br. 1821.

Na edukativnom susretu o temi „Uvod u zaštitu i dobrobit djece i ranjivih osoba“ u subotu, 1. ožujka, u dvorani Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u obraćanju sudionicima toga susreta istaknuo je važnost zajedničke odgovornosti i doprinosa svih dijelova Crkve i društva u prevenciji i zaštiti maloljetnika.

U organizaciji Zadarske nadbiskupije, edukaciju su provele djelatnice „Centra za promicanje dobrobiti ranjivih osoba“ Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba, održavši dva izlaganja. O temi „Vrste zlostavljanja; rizični i zaštitni čimbenici; posljedice zlostavljanja“ govorila je Jelena Zadro, mag. psych., a o temi „Profil počinitelja zlostavljanja“ govorila je dr. sc. Anita Dučkić Sertić, voditeljica spomenutog Centra na HKS-u.

Susret je okupio svećenike, redovništvo i vjeroučitelje djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji te vjernike laike djelatne u ustanovama Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup je zahvalio sudionicima na odazivu, rekavši da taj važan edukacijski skup poučava o „širokoj, aktualnoj i teškoj, ali nužnoj temi“ u potrebi suočavanja sa zlostavljanjem u Crkvi.

„Zaštita maloljetnika i ranjivih osoba i sve okolnosti na koje nas upućuje sadržaj  edukacije, predstavlja izuzetno važnu i aktualnu temu u današnjem društvu, općoj i mjesnoj Crkvi. Zaštita djece i ranjivih osoba važna je zbog mnogih opasnosti s kojima se danas suočavamo. Naša je obveza posvetiti se osobito zaštiti najranjivijih osoba. Naša briga o zaštiti djece i ranjivih osoba želi biti doprinos naporu Crkve da se štite osobito oni najranjiviji“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je i sudjelovanje u toj edukaciji doprinos u prevenciji i zaštiti maloljetnika.

Taj susret „nije samo dio našeg profesionalnog i pastoralnog djelovanja i edukacije, nego i čin vjere u kojem sebe želimo izgrađivati vođeni načelima Evanđelja i Kristovog poziva za zajedničku odgovornost u odgoju i zaštiti djece i mladih, ranjivih osoba i svih koje nam je Gospodin povjerio po služenju u Crkvi i obitelji. Svjesni smo kako je u brzom razvoju društvene i digitalne komunikacije, umjetne inteligencije, digitalne tehnologije; pod utjecajem raznih nametljivih svjetonazora, ekonomije, globalizacije i mnogih drugih okolnosti, hitno i važno voditi računa o zaštiti čovjeka, osobito maloljetnika i ranjivih osoba, ali i dostojanstva starijih osoba i svake ljudske osobe. Kako bi ta tema osigurala dobrobit i sigurnost najranjivijih osoba, potreban je zajednički rad i napor svih članova društva, obitelji, Crkve, pojedinaca, institucija. Važan je doprinos svakoga od nas“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Mons. Zgrablić je pozvao „svakoga da aktivno surađuje na zaštiti djece, maloljetnika i ranjivih osoba. Moramo odgovorno raditi zajedno, surađivati prema svojim okolnostima i dužnostima sa svim institucijama i zajednicama, crkvenim i civilnim, kako bismo promicali pozitivno, zdravo, cjelovito, kršćansko, obrazovno i odgojno okruženje koje potiče siguran i bezbrižan život i razvoj naših mladih ljudi. Neka nas Gospodin blagoslovi i vodi u radu oko osobne i međusobne izgradnje, kako bismo mogli biti snaga Božje ljubavi u svijetu i zaštita svih koji su ugroženi“, poručio je nadbiskup, rekavši da nas Isus šalje kao svoje učenike i govori nam kao i svojim apostolima, „da idu i rod donose“. U tom kontekstu, poželio je da i to okupljanje „donese obilne i trajne plodove za našu Crkvu i društvo, za našu djecu i sve ranjive osobe“.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je dr. Sertić i mag. Zadro na izlaganjima o „teškoj, zahtjevnoj i ozbiljnoj temi“ zlostavljanja. Ujedno je ohrabrio sve djelatnike u pastoralu da se u pastoralnom radu ne prestraše rada s djecom i mladima, s ministrantima; da se „ne bježi“ od rada s tim vjerničkim skupinama u strahu od mogućeg negativnog utjecaja te teme, s obzirom na teškoće i bolnu težinu pojedinih slučajeva u odnosu na tu stvarnost.

Mons. Zgrablić je poželio da edukativna izlaganja ne budu poticaj za strah u radu s mladima u Crkvi, nego poticaj da se radi „zdravo i pošteno“. Pritom je istaknuo da je „jako važno znati granice u pristupu i ophođenju s djecom i mladima“, da se od sâmog početka u pristupu djeci ne učine pogreške.

„Neka nam edukacija o tome ne bude prepreka da radimo s djecom i mladima, nego neka nas osnaži da poštujemo dostojanstvo djece i mladih; da radimo s dobrim i iskrenim namjerama i da odsijevamo vedrinom radeći pošteno i čista srca s mladima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Istaknuo je važnost suočavanja svih s tom stvarnošću. „Budimo spremni suočiti se s tom mučnom i tako bolnom, teškom temom, s poteškoćama. Ali, jedino suočavanjem s time možemo doprinijeti dobru mladih, društva i Crkve. Kao što nam Isus kaže: ‘Istina će nas osloboditi’. Suočimo se odgovorno s tim poteškoćama. Volimo čovjeka na način da brinemo za duhovno dobro naših mladih, da ih se cjelovito i zdravo odgaja“, poručio je nadbiskup Zgrablić, zahvalivši svima koji, nasljedujući Evanđelje, ne odustaju činiti dobro u odgojnom i pastoralnom radu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pozvao je u subotu, 1. ožujka, svećenike, redovništvo i vjernike laike Zadarske nadbiskupije na intenzivniju molitvu za papu Franju, nakon vijesti o pogoršanom zdravstvenom stanju pape Franje.

Poziv nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

„U petak navečer, 28. veljače, čuli smo zabrinjavajuće vijesti o pogoršanju zdravstvenog stanja pape Franje. Od samog početka ozbiljnijih znakova bolesti Svetog Oca, od njegovog boravka u bolnici od sredine veljače, s mnogima u Crkvi, zasigurno, uključili smo se u intenzivniju molitvu za Papu.

Molitva zauzima središnje mjesto u odnosu vjernika s Bogom i bližnjima, a osobito u vrijeme bolesti i patnje. U ovakvim okolnostima i trenucima života Svetog Oca Franje, pozivam sve vjernike Zadarske nadbiskupije da se u svojim osobnim i zajedničkim molitvama obrate Bogu kako bismo izrazili svoju podršku i ljubav prema Svetom Ocu, tražeći Božju pomoć u bolesti, snagu u trpljenju i milost, po Božjoj volji, za njegovo ozdravljenje.

U naše molitve uključujemo i sve druge bolesnike. Naša molitva izražava zajedništvo vjernika, ali i vjeru u snagu molitve kao put za duhovno i tjelesno dobro osobe i cijele Crkve, dapače, cijeloga svijeta. Povezujući se molitvom s papom Franjom u njegovoj bolesti i suosjećanjem u ljubavi s patnjama naših bolesnika koji se vjerom pridružuju Kristovom trpljenju, i mi vjernici možemo sudjelovati u Kristovim patnjama koje nedostaju za spasenje svijeta.

Neka snaga naše molitve pomogne svima koji trpe, papi Franji i svim bolesnicima, da zajedno s Pavlom možemo reći: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1, 24)“.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Blagdan bl. Alojzija Palića, prvi otkad je Palić proglašen blaženim, proslavljen je u četvrtak, 20. veljače u župi Prikazanja BDM u Kistanjama, gdje je među vjernicima Janjevcima i počela dugogodišnja svakodnevna molitva za proglašenje blaženim i svetim fra Alojzija Palića, Hrvata rodom iz Janjeva.

Svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je mostarsko – duvanjski biskup Petar Palić. Među trinaest svećenika koncelebranata bili su kistanjski župnik Stipe Mustapić, svećenici podrijetlom Janjevci i don Josip Dučkić, nekadašnji župni vikar Kistanja (2002.-2012.),  promicatelj glasa svetosti fra Alojzija još kad je bio župnik u Janjevu od 1989. do 1998. godine.

U Kistanjama je 7. ožujka 2005. službeno počela svakodnevna molitva vjernika za Palićevo proglašenje blaženim, nakon svake večernje mise u tjednu i nedjeljom nakon svih misa. Don Josip Dučkić je bio učinio zavjet da svaku nedjelju slavi misu na tu nakanu te je svaku nedjelju služio misu u 9 sati u župnoj crkvi u Kistanjama, s nakanom da se Alojzije Palić i Serafin Kodić proglase blaženima.

„Srcem punim zahvalnosti okupljeni smo u župnoj crkvi u Kistanjama kako bismo zahvalili Bogu na divnom primjeru, svjedočanstvu i zagovoru svetaca i blaženika. Gospodinu osobito zahvaljujemo za dar svećenika i mučenika bl. Alojzija Palića, koji u zajedništvu s bl. Serafinom Glasnovićem Kodićem i don Antonom Muzićem čini divni trolist Božjih svećenika i mučenika, potomaka najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu“, rekao je mons. Palić u obraćanju Janjevcima koji su uslijed teškoća na Kosovu, od 1997. god. nastanili Kistanje u zadarskom zaleđu.

Priznanje molitvenoj zauzetosti i revnosti Janjevaca u Kistanjama za beatifikaciju pripadnika njihove zajednice izrazio je i biskup Palić. „Vama u Kistanjama, zajednici vjernika podrijetlom iz Janjeva, treba odati posebno priznanje i zahvalu što ste, ne samo čuvali i promicali sjećanje na te Božje ugodnike, nego ste strpljivo molili na nakanu da Crkva tu trojicu svojih vjernih sinova nagradi čašću i dostojanstvom oltara“, poručio je biskup Palić Janjevcima, istaknuvši: „Molitva je uslišana i zato danas zahvaljujemo Bogu“.

U kontekstu pokušaja nekih pripadnika s albanske strane da se negira hrvatsko podrijetlo hrvatskih blaženika rođenih na Kosovu, biskup Palić je poručio: „Ljepotu svetosti i mučeništva fra Serafina, don Antona i fra Alojzija i činjenicu njihove pripadnosti hrvatskom narodu i identitetu koju su upili s majčinim mlijekom i obiteljskim odgojem u Janjevu, odnosno Vrnavokolu, i to svjesno živjeli do svoje smrti, ljubeći Crkvu i vjernike među kojima su djelovali, ne mogu zasjeniti nikakve nasilne promjene prezimena, zatiranja nadgrobnih spomenika, nijekanja identiteta. S tim u vezi, neka nam u srcu ponovno odjeknu riječi prefekta Dikasterija za kauze svetaca kardinala Marcela Semerara, koji je na dan proglašenja blaženim fra Alozija Palića i don Gjona Gazullija 16. studenoga 2024. godine u Skadru, u svojoj homiliji rekao da „laži, prijevare i neistine dijele i udaljavaju ne samo od Krista, nego i od braće, od drugih jer laž razjedinjuje, stvara neprijateljstva, svađe, smrt, dok nas istina ne sjedinjuje samo među nama, nego nas sjedinjuje s Gospodinom Isusom, koji je Istina i Život”“, poručio je biskup Palić.

„Fra Alojzije je umro iz ljubavi prema istini i boreći se za očuvanje identiteta i dostojanstva drugih. Nijekanjem njegova vlastitog identiteta kao da mu se ponovno sudi lažima. Molimo njegov zagovor da uvijek znamo štititi ime i dostojanstvo drugih i drugačijih, da ljubimo istinu i praštamo“, potaknuo je mons. Palić.

Biskup je u propovijedi govorio i o značenju mučeništva u povijesti Crkve. „Tisuće i tisuće mučenika predali su se iz ljubavi prema Kristu koji nas je otkupio svojom smrću i uskrsnućem. Slijedili su Isusov primjer koji nas uči da smrt više nije zlo, nego je ona put do mira i istine. Apostoli su išli tim putem, a do danas kršćani slijede taj isti put. Mjesto na kojem su kršćani mučeni uvijek je zauzimalo važno mjesto u iskustvu povijesti kršćanstva“, istaknuo je mons. Palić, podsjetivši da kršćani od početka 3. stoljeća datiraju smrt kršćanskih mučenika. „Kasnije su se počele graditi i crkve nad grobovima mučenika gdje su se njihove relikvije stavljale u oltar i tako posvećivale prostoriju za polaganje njihovih kostiju kako bi vjernici mogli primiti blagoslov. Sve dok postoje progoni i ratovi, bit će i mučenika. A stvarnost mučeništva počiva na dva bitna temelja kršćanske vjere: na primjeru raspetoga, umrloga i uskrsnuloga Krista i na svjedočanstvu apsolutne, besplatne ljubavi koja se slobodno žrtvuje za ono što voli“, istaknuo je biskup Palić.

Pročitana Božja riječ govori o prisutnosti Božje milosti u životu čovjeka te hrabrosti, vjeri i povjerenju u Božju ljubav i providnost. „Sirah piše o osobnoj potrazi za Božjom mudrošću i naglašava da je samo Božja pomoć mogla spasiti njegovu dušu i dati mu snagu da prevlada kušnje života. Iskustvo Siraha je i iskustvo bl. fra Alojzija Palića i mučenika svih vremena. Iako skoro na početku svoga svećeničkog života, fra Alojzije je bio dovoljno obdaren Božjom milošću i mudrošću da shvati kako nema ništa važnije u životu od istine, od dostojanstva ljudske osobe, koje je upisano u srcu svakog čovjeka. Taj dar Božje mudrosti učio je fra Alojzija kako živjeti po Božjoj volji, kako biti pravedan i milosrdan u svakodnevnim situacijama, kako graditi mir i ljubav u svijetu i okolnostima u kojima živimo“, rekao je biskup Palić, istaknuvši da je fra Alojzije „po daru te mudrosti bio siguran da ga Gospodin u trenutku kušnje, boli ili nesigurnosti nije zaboravio, nego ga je podržavao. To je svetost – življena stvarnost Božje prisutnosti u našim životima“.

Razmatrajući navješteno evanđelje, biskup je rekao da je njegova najvažnija poruka “Ne boj se!”. „Isus je više puta rekao tu rečenicu apostolima kada ih je slao da naviještaju. Poput namirnica za njihovo putovanje, Isus daje svojim apostolima neustrašivost! Ta se neustrašivost provlači kroz evanđelje i želi se provući i kroz naše živote! Ona se očitovala i u životu bl. fra Alojzija i kad su ga optuživali i privodili i kad su ga izdvojili iz skupine i skinuli franjevački habit i mučili i kad su ga na kraju ubili. Vjera znači ukrotiti svoje strahove i ne dopustiti im da nas odvedu! Bog drži svoju ruku nad nama“, ohrabrio je biskup Palić.

Isusova rečenica apostolima: „Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ potiče na oprez. „Svi apostoli, osim jednoga, podnijeli su mučeništvo, odnosno smrt za svoje uvjerenje. Za tadašnje slušatelje to je bila važna rečenica za razumijevanje svjedočanstva vjere apostola! Apostoli su se mogli odreći svega u zemaljskom životu jer nisu dopustili da im se oduzme vjera! Tom se broju svjedoka i Isusovih učenika pridružuje i bl. fra Alojzije“, rekao je mons. Palić, istaknuvši da ta rečenica „mora odjeknuti i u našem danas“.

„Uz fizičke, materijalne stvari, ne bismo smjeli zaboraviti najvažnije: svoju dušu i povjerenje u Onoga koji može ukloniti strah i spasiti nakon smrti. Biti bez Boga bilo bi kao živjeti bez vode! Živjeti bez Boga bilo bi kao zaboraviti disati! Bl. Alojzije koji je svoje mučeništvo podnio u ranim godinama života svjedoči nam da je naš hod kroz život hod, često kroz bespuća pustinje, gdje su Bog i njegovi darovi oaza i vrelo života. Upravo su u vjeri u Boga on i svi Božji ugodnici crpili snagu za svoj život i svoje mučeništvo“, poručio je biskup Palić.

Potaknuo je na molitvu za zagovor Marije, Kraljice mučenika, blaženih fra Alojzija, fra Serafina i don Antona, „da uvijek živimo iz vjernosti i sigurnosti da je Bog s nama i da nas ništa i nitko ne može oteti iz njegove ruke koja nas uvijek nosi, ma što god se dogodilo“.

Župljani su na zid župne crkve postavili veliku sliku bl. Alojzija Palića, 1,20 m x 1,50 m, rad akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada pred kojom se naklonio i biskup Palić.

Biskup Palić je potaknuo janjevačke vjernike da i dalje budu otvoreni životu, vjerni Crkvi i predani Božjoj providnosti, naglasivši da su Janjevci poznati kao zajednica velikih obitelji iz koje potječu i mnoga duhovna zvanja.

Pjevanje na misi predvodio je župni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem s. Blažene Delonga. Župljani Kistanja darovali su biskupu Paliću slike Majke Božje, blaženika fra Alojzija i fra Serafina te krunicu.

Iz života fra Alojzija Palića

Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu u obitelji Tome i Pauline Palić rođ. Đurić. U franjevački red stupio je 23. rujna 1896. godine. Studij filozofije završio je u Skadru, a teološki studij u Bologni i Parmi. Doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1901, a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. u Parmi. Po završetku studija, u rodnom kraju djelovao je kao župnik, od 1907. u Bazu u sjevernoj Albaniji i Đakovici na zapadnom Kosovu, a od 1911. do 1913. u Peći i Glođanama. U to vrijeme bio je Prvi balkanski rat, kada su srpski i crnogorski vojnici počinili zločine nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom Kosova i Albanije, nad muslimanima i katolicima. Kao župnik u Glođanama, fra Alojzije se suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca. Uhićen je za vrijeme obavljanja uskrsne ispovijedi na katoličkom groblju. Bio je mučen u zatvoru u Đakovici. Kad se vraćao u župu, crnogorski vojnici zaustavili su ga na putu 7. ožujka 1913., blizu sela Janosh. Fra Alojzije je odbio odreći se katoličke vjere i otkriti sadržaj ispovjedi penitenata te su ga ustrijelili. Nakon nekoliko tjedana pronađeno je njegovo tijelo na mjestu ubojstva i preneseno je u crkvu u Zjum na jugozapadnom Kosovu.

Postupak za beatifikaciju fra Alojzija Palića počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., s 40 mučenika ubijenih iz mržnje prema katoličkoj vjeri, u razdoblju od 1913. do 1974. godine. Dva kosovska Hrvata, fra Serafin Kodić Glasnović iz Janjeva i don Anton Muzić iz Vrnavokola, proglašeni su blaženima 5. studenoga 2016. u Skadru. Papa Franjo proglasio je fra Alojzija Palića blaženim 16. studenoga 2024. godine. Obred beatifikacije u katedrali sv. Stjepana u Skadru predslavio je kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

O temi „Osamljenost i umor u životu svećenika“ na svećeničkoj rekolekciji u Zadru govorio je p. Mijo Nikić u srijedu, 12. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Čovjek je cjelovito biće te usamljenost i umor mogu utjecati na duhovno, emocionalno i fizičko zdravlje čovjeka. „Tjelesna dimenzija je važna jer je to materijalna podloga koja sadrži i druge stvarnosti. Čovjek je emocionalno biće, nosi u sebi svijet svoje prošlosti koja može biti ugodna ili traumatična. Neke događaje smo potisnuli, a to prijeti našoj psihofizičkoj ravnoteži. Svijet iznutra nas pokreće na djelovanje te je važno postići emocionalnu zrelost koja je preduvjet za duhovnu zrelost“, istaknuo je p. Mijo, upozorivši da nije lako postići emocionalnu zrelost.

Prema Gaussovoj krivulji, prosjek je da 25 % populacije čine emocionalno zrele osobe. „To su osobe koje se ne boje svojih emocija, ne potiskuju ih i ne izražavaju ih impulzivno, nego kontrolirano izraze svoje emocije, svoju bol“, rekao je p. Mijo. U tom kontekstu, istaknuo je primjer Isusa kad ga je ošamario sluga velikog svećenika. „Isus mu nije okrenuo drugi obraz nego mu je rekao: ‘Ako sam krivo učinio, dokaži. Ako ne, zašto me udaraš?’. Tu je Isus izrazio svoju emociju, bol, a nije drugoga uvrijedio. Ali, nije mu dao ni da dalje čini zlo. To je ideal. Nije to lako postići“, rekao je p. Mijo, istaknuvši: „Nije dobro biti plašljiv i potiskivati emocije i svoju srdžbu jer to razara zdravlje. Potisnuta srdžba izaziva psihosomatske i druge reakcije. Ideal je izraziti svoju emociju, ali kontrolirano, ne impulzivno, jer to vrijeđa ljubav“.

Važna je i društvena dimenzija čovjeka jer se najviše ostvarujemo u međuljudskim odnosima. „Ideal je služiti drugima iz ljubavi. Tako je Bog zamislio da se ostvarujemo. Tko u tome nije zreo, on manipulira drugima ili se boji drugih“, upozorio je p. Mijo, istaknuvši da je duhovna dimenzija čovjeka najvažnija.

„Čovjek je u najdubljim dubinama svoga bića duhovno biće; ima svijest o sebi, ima osjećaj slobode i odgovornosti. Čovjek je transcendentno biće. Njegov duh je orijentiran prema Bogu i neće se smiriti dok se ne nađe u Bogu, kao što se magnetna igla na kompasu neće smiriti dok ne pronađe sjever“, rekao je p. Mijo.

Uz četiri dimenzije kojih smo svjesni; fizičke, emocionalne, društvene i duhovne, u čovjeku postoji i slijed nesvjesnoga. „To je naša prošlost pohranjena u dubinama psihe, ali ima moć u svemu što činimo, kako razmišljamo. To je uvjetovano našom prošlošću koja je duboko u našoj podsvijesti. Tu su i naše latentne mogućnosti i konflikti, razne psiho traume koje se aktiviraju snovima“, rekao je p. Mijo.

Uzroci umora i osjećaja usamljenosti

Ako činjenica da svećenik živi sam nije svjesno i slobodno prihvaćena iz viših motiva, to može stvoriti osjećaj izolacije, rekao je p. Mijo. „Ako ono što nam je teško ne prihvatimo iz uvjerenja, nego jer moramo, tada to uvelike potisnemo  srdžbom, a to onda opterećuje osobu na svim razinama. Pametnije je uvjeriti se da je ono što nam je teško i što ne možemo promijeniti trenutno tako i to  prihvatiti. Tada nećemo imati posttraumatski stresne posljedice. To je praktički nemoguće ako ne cijenimo vrijednost križa“, rekao je p. Mijo, podsjetivši na Isusov poticaj: „Uzmi svoj križ i idi za mnom“. Kada teške situacije prihvatimo motivirani nekim višim motivima, to onda može biti naša snaga, poručio je Nikić.

P. Mijo je naveo što može izazvati osjećaj frustracije i usamljenosti kod svećenika: preveliko očekivanje vjernika koji svećenike vide kao duhovne vođe, a rijetko kao osobe s vlastitim slabostima i potrebama; manjak prijateljskih odnosa, potencijalno i premještaji i česta mijenjanja župa, što znači napuštanje izgrađenih odnosa i novi početak, a to nije uvijek lako ostvariti. Generacijski jaz očituje se kad se mladi svećenici mogu osjećati usamljeno među starijima, osobito ako ih župnik ne prihvati prijateljski, nego kao konkurenciju.

Uzroci umora su i brojne obveze, liturgijska slavlja, podjeljivanje sakramenata, pastoralna skrb, administrativni poslovi, emocionalno iscrpljivanje, susreti s ljudima u teškim situacijama kada treba pokazati empatiju. „Zatim, manjak odmora, samoprijegor i zanemarivanje vlastitih potreba, stavljanje potreba drugih ispred svojih. Kad se u tome pretjera, to može dovesti do fizičke i duhovne iscrpljenosti. Nedostatak podrške – neki svećenici nemaju kome povjeriti svoje probleme ili ne žele tražiti pomoć iz straha da će se to shvatiti kao slabost. Međutim, muka podijeljena s drugim rastereti nas, kao što se radost uvećava kad se dijeli s drugima“, rekao je p. Mijo.

Najjača pomoć kako se nositi s usamljenošću i umorom ostvaruje se na duhovnoj razini, rekao je predavač. „Ponavljati riječi ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ ima moć. Najjaču snagu za život i rješavanje problema dobivamo po milosti Božjoj koju nam je zaslužio Krist i po Duhu Svetom. Duhovnu dimenziju jačamo po milosti Božjoj koju primamo u sakramentima“, poručio je p. Mijo, potaknuvši svećenike na promišljanje koliko žive od sakramentalne milosti, koliko često se ispovijedaju, s kojom vjerom i ljubavlju primaju Isusa u euharistiji, koliko vremena mole. „Redovita osobna molitva, meditacija, kontemplacija, klanjanje su načini kako milost Božja struji u naš život i jača nas u svim dimenzijama. Otkrivam li u molitvi što Bog od mene želi ili ja Bogu namećem svoje projekte, pa se nerviram kad vidim da u tome nemam uspjeha. Bog daje svoj blagoslov za projekte i planove koje on sâm nama predloži“, poručio je p. Mijo, rekavši da je „iskreni razgovor s Bogom u molitvi izvor snage i utjehe“. Važno je imati i duhovno vodstvo. „To je snažno sredstvo u nadvladavanju osamljenosti i stresa. Razgovor s iskusnim duhovnikom može pomoći u nošenju s izazovima. Pronaći empatičnu osobu kojoj se možemo s povjerenjem obratiti liječi psihu i jača naš duh“, potaknuo je p. Mijo.

Uz duhovnu pomoć, ne smiju se zanemariti ni ljudska i psihološka pomoć, rekao je Nikić. Prevladavanju osamljenosti pomaže i važno za fizičko i mentalno zdravlje je održavanje prijateljstva sa svećenicima i laicima, brinuti o zdravlju, redoviti liječnički pregledi, zdrava prehrana, dovoljno sna, tjelovježba. „Treba znati postaviti sebi granice, uzeti vrijeme za odmor. Usamljenost i umor nisu znakovi slabosti, nego prirodni izazovi svećeničkog života. Pravilnim balansiranjem duhovnog, emocionalnog i tjelesnog zdravlja svećenici mogu pronaći radost u svom poslanju, unatoč mnogim izazovima. Ključno je ne zanemariti vlastite potrebe i redovito tražiti podršku u zajednici i kod Boga“, poručio je p. Mijo.

O sindromu sagorijevanja – ‘burnout’

Nikić je govorio i o sindromu sagorijevanja, burnoutu, koji može dovesti do emocionalne, duhovne i fizičke iscrpljenosti. „Burnout je stanje kronične iscrpljenosti uzrokovane dugotrajnim stresom, preopterećenošću i emocionalnom iscrpljenošću. Kod svećenika se često manifestira kroz gubitak strasti za poslanjem, kad se izgubi žar u apostolatu, osjećaj besmisla i duhovne suhoće, distanciranost od vjernika. To nastaje zbog prevelike radne opterećenosti“, rekao je p. Mijo. Do sagorijevanja dovode i nedostatak odmora, prekovremeni rad bez jasnih granica, prevelika očekivanja od vjernika ili crkvene hijerarhije, emocionalna i duhovna iscrpljenost, prevelika briga za druge, krizne situacije u obiteljima, suočavanje s teškim životnim pričama vjernika, nedostatak prostora za izražavanje vlastitih emocija i traženje podrške ako to izostane, nedostatak vremena za osobnu molitvu i duhovni rast. „Ako se samo damo drugima, a sebe duhovno ne ojačamo, klonut ćemo“, upozorio je p. Mijo.

„Osjećaj da su duhovni resursi iscrpljeni može dovesti do duhovne suhoće, pritisak da se uvijek bude uzor drugima bez prostora za vlastite slabosti. Burnout se obično razvija postupno, a može se prepoznati kroz tri dimenzije: emocionalno pražnjenje ili iscrpljenost, kronični umor i osjećaj da je svega previše, nedostatak motivacije za svakodnevne izazove i zadatke. Javljaju se poteškoće s koncentracijom i donošenjem odluka, odgađanje važnih stvari, gubitak suosjećanja prema vjernicima i zajednici, cinizam, ravnodušnost prema pastoralnim obvezama, distanciranost od drugih svećenika ili župe, osjećaj neuspjeha, da se trud ne isplati“, rekao je p. Mijo.

Simptomi burnouta sprječavaju se postavljanjem zdravih granica, definirati sebi vrijeme za odmor i osobne aktivnosti, naučiti reći ne prevelikom broju obveza, delegirati administratore za neke zadaće, gdje je moguće, održavanje duhovne snage, redovita osobna molitva, sakramentalni život i dovoljno sna. U obnovi unutarnje snage mogu pomoći duhovne obnove i povlačenja, razgovor s duhovnikom, briga o fizičkom i mentalnom zdravlju, izbjegavati prevelike stresne situacije, održavanje društvenih odnosa, njegovanje prijateljstva, zajedničke aktivnosti.

„Važno je prepoznati da je iscrpljenost normalna, da nije znak neke patologije, nego posljedica stila života“, rekao je p. Mijo i potaknuo da se potraži pomoć i razgovor s duhovnikom, psihologom i biskupom. Ako je moguće, svećenik neka učini pauzu, uzme kratki odmor, pohodi duhovnu obnovu, promijeni rutinu, prilagodi dnevni red i raspored kako bi se smanjio stres.

„Briga o vlastitom emocionalnom, duhovnom i fizičkom zdravlju ključna je za dugoročnu službu, da ne izgorimo brzo, nego da dugo djelujemo. Svećenici trebaju shvatiti da traženje pomoći i postavljanje granica nije znak slabosti, nego mudrosti i odgovornosti prema sebi i svojoj zajednici“, poručio je p. Mijo.

U ispravnom suočavanju s krizama i duhovnom suhoćom može pomoći i  psihoterapija koja nije u suprotnosti s vjerom, nego se mogu nadopunjavati, rekao je Nikić. „Duhovnost se fokusira na odnos s Bogom, vjeru, smisao života. Psihologija i psihoterapija pomažu razumijevanju emocija, misli, ponašanja, psiho trauma. Neki svećenici se boje da bi odlazak psihologu mogao značiti nedostatak vjere ili povjerenja u Boga. Traženje stručne pomoći nije znak slabosti nego odgovornosti kako bi se što bolje osposobili za svoje poslanje koje je duhovne naravi“, poručio je p. Mijo, navodeći pritom prikladnost logoterapije, realitetne te kognitivno – bihevioralne terapije.

Nikić je naveo i savjete za zdrav i osmišljen život: ići na vrijeme na počinak jer san je najbolji odmor za psihu i tijelo, dnevno biti aktivan barem pola sata, prošetati, redovito doručkovati, piti dovoljno tekućine jer organizam treba vodu, biti umjeren u jelu, jesti više voća i povrća, postiti jedanput tjedno, svakodnevno moliti, meditirati Sveto Pismo, to daje snagu psihi i duhu. Opraštati drugima i moliti oproštenje donosi mir. Živjeti u istini, nesebično voljeti druge, svaki dan učiniti barem jedno dobro djelo, slušati svoju savjest koja je vođa kroz život, ne živjeti s krivnjom na duši jer ona iznutra razara osobu, misliti pozitivno i kreativno, smijati se.

„Postoji komunikacija uma, emocija i tijela. Kad smo pozitivni na kognitivnoj razini uma, emocije se prilagođuju i tijelo profitira. Imajte povjerenja u Boga i ljude. Imajte visoke ideale, budite ponizni, učite iz svojih pogrešaka i vjerujte u istinu. Onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro. Budite uvjereni da vas Bog neizmjerno voli kao svoju djecu. Ponavljajte misao sv. Pavla: ‘Sve mogu u onome koji me jača’. To nije naivni optimizam New Agea, u smislu, vjeruj i bit će kao što zamisliš. Ovdje mi imamo garanciju – to je Duh Sveti, on je svemoćan! To nije naša moć, kad računamo na njega i kad u njega vjerujemo, nego Božja moć u Duhu Svetome“, poručio je Nikić.

P. Mijo je istaknuo i vrijednost dostojanstva čovjeka. „Nismo ni svjesni dostojanstva koje imamo, ponajprije jer smo stvoreni na sliku Božju. Ljudski duh je besmrtan, neuništiv, dolazi od Boga, nositelj je naše osobnosti. To je najvažnije u nama“, istaknuo je p. Mijo, rekavši da smo na zemlji u prolazu, a naša domovina je na nebesima.

„U sebi nosimo potencijal da budemo sveti i to je naš glavni zadatak na ovom svijetu. Postići puninu života, što više se približiti Kristu koji nas čeka u nebesima, a u nas ima povjerenja jer nam je dao misiju da njegovo djelo nastavimo na ovom svijetu. Važno je obnavljati u sebi taj identitet – Ja nisam od ovog svijeta, dolazim od Boga. Ljudski duh je otvoren za apsolutno i samo ga to može do kraja zadovoljiti“, poručio je p. Mijo. Upozorio je da ovaj svijet i zemlja imaju moć zarobiti, zamagliti nam obzorje i učiniti nas ovisnima svojom ponudom. „Mi smo pozvani svijetu nuditi vječne vrijednosti. Ljudska duša je stvorena da može primiti u sebe Kristovog duha“, istaknuo je p. Mijo.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na skupštini Federacije benediktinskih koludrica u Hrvatskoj ‘Bl. Alojzije Stepinac’ održanoj u srijedu, 19. i četvrtak, 20 veljače u kapitularnoj dvorani ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, s. Marija Zrinka Roglić, opatica benediktinskog samostana u Rabu, izabrana je za novu predsjednicu te Federacije.

Na dvodnevnom zasjedanju Skupštine koja se održava svakih šest godina sudjelovale su opatice osam ženskih benediktinskih samostana u Hrvatskoj i po jedna sestra zastupnica iz svakog toga samostana.

Sudionice Skupštine razmatrale su djelovanje svojih zajednica u proteklom razdoblju, promišljale su smjernice za budućnost i poticaje za dodatnu povezanost i suradnju. „Služba predsjednice Federacije je održavati zajedništvo među samostanima koji slijede Pravilo sv. Benedikta. Svaki samostan ima svoj način monaškog života, a to se treba događati i na razini zajedništva, da se sve više promiče benediktinska duhovnost, Pravilo sv. Benedikta i monaška tradicija“, rekla je s. M. Zrinka. Prihvatila je službu predsjednice Federacije jer vjeruje da je „Bog glavni, početak i svršetak svega i neprestano je prisutan u nama“. „Ako su me sestre izabrale, prihvatila sam to jer se bojim Boga, odnosno, vjerujem da će on dati snagu za sve što je u meni slabo i nesposobno, da će on dati ono što trebam. Jer, kad sam slaba, onda sam jaka u njemu, u Bogu“, poručila je s. M. Zrinka, nova predsjednica Federacije na šestogodišnji mandat.

Na Skupštini su razgovarali o izazovima, teškoćama i potrebi formacije mladih sestara i učiteljica novakinja, što predstoji detaljnije odrediti. „Gotovo svaki samostan ima podmlatka. Vjerujemo da će samostani još više oživjeti u novim zvanjima. Ljudi prepoznaju da se isplati okrenuti prema traženju Boga i neprolaznim vrijednostima, a to živimo u samostanu: molitva, liturgija, zajedništvo, utemeljeno na euharistiji, na onome što nam je ostavio Isus Krist u Crkvi. Ne udaljavamo se od Crkve nego se želimo vratiti na izvore, a treba početi od onoga tko je centar svega, a to je Isus Krist, misa, euharistija, liturgija, molitva Časoslova“, poručila je s. M. Zrinka.

Na skupštini su sudjelovali i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije i o. Jozo Milanović, duhovni asistent Federacije. O. Jozo je pojasnio konstitucije i statute koje je odobrila Sveta Stolica i pomažu usmjeravati prema čemu treba ići u monaškom djelovanju. O. Jeronim je predstavnik braće benediktinaca koji su prisutni duhovno u podršci i suradnji sa ženskim benediktinskim zajednicama. Braća benediktinci predaju sestrama povijest monaštva, pouku iz Svetog Pisma, duhovnih spisa te ostalih sadržaja i duhovno – formativnih poticaja koje su koludrice pozvane produbljivati i rasti u monaštvu.

S. M. Zrinka Roglić rodom je iz Raba i u samostanu u Rabu djeluje 28 godina. Službu rapske opatice obavlja tri godine. U samostanu u Rabu je deset koludrica. „Benediktinkama me privukla osoba Isusa Krista, njihova molitva, pogotovo liturgijska i dotaknuo me Gospodin upravo preko Riječi Božje. Bila sam privučena Evanđeljem da je Marija odabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti. Moje poslanje i ono s čime želim doći u Vječnost je da uvijek budem do Kristovih nogu. Ne samo kao Marija do Kristovih nogu koja je slušala njegovu riječ, nego i podno križa, gdje treba dočekati zoru uskrsnuća, odnosno svanuće. Jer, idemo prema svanuću“, rekla je s. M. Zrinka.

Geslo njenog monaškog posvećenja je ‘Daj mi piti’. „To je Isus rekao Samarijanki. Ta žeđ koja me i dovela u samostan, žeđ za konkretnom ljubavlju, a to je osoba Isusa Krista i žeđ za onim što je nepropadljivo me dovela u samostan – ta žeđ je u određenom trenutku postala i onaj ‘Žedan sam’ Isusa na križu. U ovom životu ne možemo doći k Isusu nego preko križa. Odnosno, svi smo blagoslovljeni križem i ne treba se toga bojati. Sve patnje i sva trpljenja samo nam mogu poslužiti da još više dođemo u Božji zagrljaj“, poručila je s. Marija Zrinka Roglić.

Federaciju benediktinskih koludrica ‘Bl. Alojzije Stepinac’ u Hrvatskoj, dekretom od 20. srpnja 1996. g., osnovali su Kongregacija za ustanove posvećenog života i Družba apostolskog života. Prva predsjednica Federacije je bila č. m. Anastazija Čizmin, opatica zadarskog samostana sv. Marije, a druga, dosadašnja prethodnica s. M. Zrinke je bila s. Benedikta Halilović, opatica paškog samostana sv. Margarite.

U Hrvatskoj djeluju 54 koludrice, vječno zavjetovane, a još deset sestara je u statusu kandidatice ili s privremenim zavjetima. Ženski benediktinski samostani u Hrvatskoj su: Cres, Krk, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar. Kroz povijest je bilo situacija da je nekad u benediktinskom samostanu bila i jedna koludrica, no  samostani su se obnavljali i opstali. I sada ima naznaka buđenja zvanja za život u monaškom posvećenju u ženskim benediktinskim samostanima u Hrvatskoj.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Zvonimir Ćorić, svećenik Zadarske nadbiskupije, pokopan je u srijedu, 19. veljače, u grobnici svećenika Zadarske nadbiskupije na Gradskom groblju u Zadru. Misu zadušnicu i sprovodni obred na groblju predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su suslavili porečki i pulski biskup Ivan Štironja koji je predvodio obred posljednje preporuke i oproštaja, don Velimir Tomić, hrvatski misionar u Tanzaniji kojega je don Zvonimir i išao pohoditi u misiju i s kojim je bratski surađivao u podršci misiji te brojni svećenici iz Zadarske nadbiskupije, iz drugih dijelova Hrvatske i iz BiH.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je misionaru don Velimiru „za blizinu don Zvonimiru u trenucima bolesti i smrtne agonije i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije, na zauzetosti oko vraćanja tijela don Zvonimira iz Afrike u Hrvatsku“.

Poželjevši da počiva u miru Božjem, nadbiskup je zahvalio don Zvonimiru „što je bio dobar suradnik mnogih milosti koje mu je Gospodin udijelio, osobito tijekom njegove svećeničke službe“. S ponosom na Ćorićevo svećeničko služenje u Zadarskoj nadbiskupiji, „možemo reći kako milost koju mu je Gospodin darovao nije bila uzaludna, a darove Duha koji su ga krijepili nije uzalud proživljavao“, rekao je mons. Zgrablić.

„S pouzdanjem u kršćansku nadu koja ne poznaje razočarenja i ne postiđuje, vjerujemo kako mu je po Božjem milosrđu pripravljen vijenac života koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube, kako će primiti neuveli vijenac slave kad se pojavi pred Nadpastirom naših duša kojeg je ljubio, kojem je služio i u čijoj je pastirskoj službi imao udjela“, rekao je nadbiskup Zgrablić u mislima na don Zvonimira. Nadbiskup je zahvalio Bogu za brojne milosti koje je udijelio don Zvonimiru tijekom njegovog školovanja, vršenja katehetske i svećeničke službe te je podsjetio na službe koje je Ćorić obavljao.

Don Zvonimir je rođen 3. siječnja 1960. u mjestu Ruda, župi Pećine pokraj Novog Travnika, u Bosni i Hercegovini, u obitelji sa sedmero djece, od roditelja Ive i Mare rođ. Adžaga. Don Zvonimir je završio osnovnu školu u Novom Travniku. Od 1975. g. pohađao je Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Godine 1999. diplomirao je na studiju Teologije u Rijeci. Nakon toga radio je kao vjeroučitelj sedam godina u Rijeci. Kao kandidat za svete redove Zadarske nadbiskupije, od rujna 2002. predavao je vjeronauk u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru i bio je pastoralni suradnik u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru. Za đakona je zaređen 26. prosinca 2002. u crkvi sv. Šime u Zadru, a za svećenika 28. lipnja 2003., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nakon svećeničkog ređenja, don Zvonimir je bio župnik Dobropoljane, Ždrelca i Banja na otoku Pašmanu od 2003. do 2005. godine. Nakon toga imenovan je župnikom župa Ugljan i Lukoran na otoku Ugljanu. Od 2007. do 2013. godine bio je župnik župa Poličnik i Suhovare; uz te dvije župe, od 2012., godinu dana bio je još i župnik u Visočanima. Don Zvonimir je 2012. g. imenovan duhovnikom Kurije Marijine legije, ‘Bezgrešno srce Marijino’ Zadar – Zapad, u Zadarskoj nadbiskupiji.  Župnik u Preku bio je od 2013. do 2016. godine. Nakon toga, pet godina otišao je pastoralno djelovati u Hrvatsku katoličku Župu sv. Ante u Los Angeles u SAD-u. Od 2021. g. bio je godinu dana župnik u župama Zadar – Ploče i Dračevac Zadarski, a od 2022. do svoje smrti bio je župnik u župama Murvica i Briševo. Don Zvonimir je bio član Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup je podsjetio na primitak vijesti kad je don Zvonimiru pozlilo u Africi. „Na blagdan Prikazanja Isusova u Hramu, Svijećnicu, u nedjelju, 2. veljače, dok smo se u ranim jutarnjim satima pripremali proslaviti spomen Isusova prikazanja u Hramu, Dan posvećenog života i tjedni spomendan Isusova uskrsnuća, primili smo zabrinjavajuću obavijest o iznenadnom teškom zdravstvenom stanju našega subrata don Zvonimira koji se nalazio u bratskom misijskom posjetu don Velimiru Tomiću u dalekoj afričkoj zemlji Tanzaniji. Samo nekoliko sati kasnije, primili smo tužnu vijest o njegovom napuštanju zemaljskog života i povratku u Očevu kuću u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da „u svetom molitvenom trenutku pratimo prelazak don Zvonimira u Očev dom u vječnosti i s poštovanjem ispraćamo na posljednje počivalište njegovo tijelo“.

„Na slavlju Posljednje večere, u završnom govoru o pobjedi nad svijetom, Isus kaže svojim učenicima: „Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu“ (Iv 16, 28). S vjerom i nadom koju smo dijelili s don Zvonimirom, našim bratom po vjeri i svetom redu, s povjerenjem u riječi Isusa Krista, Sina Božjega, na kojima počiva naša nada; sa sviješću o velikoj milosti našeg sudioništva u životu i svećeništvu Isusa Krista, i mi možemo, puni nade koja ne razočarava, Isusove riječi upućene učenicima na Posljednjoj večeri primijeniti i na našeg subrata don Zvonimira. Njegov početak života je dar Očeve ljubavi ostvaren preko njegovih roditelja, a smrt povratak u kuću Očevu u vječnosti, zahvaljujući milosnom djelu Isusovog otkupljenja i spasenja koje je don Zvonimir rado primio u svoj život, taj dar svjedočio svojim životom, naviještao i posredovao svojim svećeničkim služenjem“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za dar života don Zvonimira i njegov životni put, „za tihi glas koji je nježno šaptao u duši i srcu mladog Zvonimira, pozivajući ga da bude Isusov prijatelj, učenik, suradnik u djelu milosti, poslužitelj otajstva spasenja koje je povjerio svojim apostolima, svećenicima. Našom molitvom obraćamo se Gospodinu koji je jedini Spasitelj, jedini u kojega se možemo svagda pouzdati, njemu koji je nježnost i ljubav dovijeka, da se ne spominje grijeha ni prijestupa  službenika svoga Zvonimira, nego mu po svom milosrđu i zaslugama Isusa Krista oprosti svaki grijeh, kako je i don Zvonimir za sebe molio u svakoj svetoj Misi“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio kršćansku sućut subraći svećenicima, obitelji pokojnog don Zvonimira: braći Niki i Teofilu, sestrama Ljubici, Anki i Mariji te ostalim članovima obitelji, rodbine, prijateljima i poznanicima.

I.G.

Ostale slike pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku (Foto: I. Grbić)