Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u utorak, 15. kolovoza, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u svetištu Gospe Maslinske u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

„U Mariji razmatramo Onu koju je Bog prvu dušom i tijelom učinio dionicom one konačne Božje pobjede nad smrću. Razmatramo okrunjenje Marijine vjere koja nama blista kao sigurni putokaz do cilja. Promatramo Mariju na onome mjestu koje nam je Krist pripravio svojom smrću i uskrsnućem“ poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da je sudjelovanje u slavlju svetkovine Velike Gospe molitveni čin.

„Da bi taj čin bio radosni i milosni susret s Bogom, liturgija poziva na uzdignuće naših misli prema nebeskome u kojemu očima duha gledamo i razmatramo, vjerujemo i proživljavamo kako je Marija, sačuvana čista od ljage istočnoga grijeha, po završetku svoga zemaljskog života, bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Gospodin je uzvisio Mariju kao kraljicu svemira, da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću“ istaknuo je mons. Zgrablić.

U Mariji gledamo „putokaz sigurne nade i utjehe tvome putničkom narodu“, podsjetio je nadbiskup na dio iz molitve u Predslovlju blagdanske mise, poželjevši da nas opterećenost svakodnevnim brigama i poslovima ne dovede u opasnost da zaboravimo „na tu važnu i utješnu duhovnu stvarnost koju promatramo u Mariji“.

Prvo čitanje na svetkovinu Marijina uznesenja podsjeća da se „naš životni hod na zemlji često odvija u napetostima i borbama između zmaja i trudne žene koja je u mukama rađanja, u borbi između dobra i zla u nama i oko nas. Ljudska povijest je često poput uzburkanog mora i jakih nevera. Zmaj sa sedam glava i deset rogova vreba da nas proguta“ upozorio je mons. Zgrablić, ohrabrivši: „Marija je zvijezda koja ne prestaje sjati. Marija nas sigurno upućuje na Sina Isusa koji je, kako kaže papa Benedikt XVI., „sunce nad tminama povijesti“ i od kojeg i ona prima svjetlo. Marijino svjetlo čini da naša nada postane snaga životnog hoda i da se ne izgubimo na putu života“.

„Svetkovina Velike Gospe kruna je i vrhunac dragih nam marijanskih blagdana i  liturgijskih slavlja u kojima razmatramo ulogu Marije, Isusove i naše nebeske Majke, u tijeku povijesti spasenja“ rekao je zadarski nadbiskup, istaknuvši da  su međusobno usko povezana sva otajstva Marijinog života: Marijino bezgrešno začeće, Navještenje Mariji, Marijino Bogomajčinstvo i njeno slavno uznesenje na nebo.

U tim Marijinim otajstvima „pozvani smo promatrati i proživljavati Božje djelo spasenja u našoj povijesti i u našem svakodnevnom životu. U tome nismo sami. Naš pogled u nebo susreće se s pogledom Marije koja gleda na svakoga od nas, Marija gleda na svako svoje ljubljeno dijete. Prati nas ljubav, pogled i zagovor naše nebeske Majke Marije“ poručio je nadbiskup, citirajući molitvu bizantske liturgije: „U porodu si, Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“.

„Marijino bezgrešno začeće u kojoj je Bog sačuvao Mariju od ljage istočnoga grijeha je prva etapa Božje pobjede za čovjeka u kojem nam Bog pokazuje svoj prvotni plan po kojem čovjek treba biti čist i živjeti u slobodi bezgrešnosti. Ono što je Bog izveo u Mariji u snazi Duha Svetoga i njenom bezgrešnom začeću, istom snagom Duha izveo je u nama u svetom krštenju.

Marijino uzdignuće na nebo podsjeća na naše uzdignuće k Bogu, na nebo. U našem krštenju započelo je naše uzdignuće. Milost koju smo tada primili potrebno je njegovati da bi u nama donijela plod kao što je donijela u Marijinom životu. Novi život Kristovog uskrsnuća koji je u nama započeo krštenjem nije dovršen. To uzdignuće, punina života, postiže se slijedeći Krista do cilja koji nam je poznat, cilja kojemu je Krist prokrčio put kroz trnje muke, križa, smrti i slavnog uskrsnuća i po kojemu je Marija prva prošla te stigla na cilj, u puninu života“ rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je podsjetio na riječ apostola Pavla u drugom čitanju Marijine svetkovine: „Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni“. U tom smislu, Pavao i u Poslanici Efežanima kaže: „Nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu“.

Nadbiskup Zgrablić opisao je karakteristike Marije i tragom njenog umjetničkog prikaza u bazilici u Poreču gdje je mons. Zgrablić bio župnik.

„U glavnoj apsidi stare bazilike iz 6. st. u Poreču prikazana su tri lika Blažene Djevice Marije. Dva lika odnose se baš na navješteno evanđelje na Marijinu svetkovinu. Prvi lik prikazuje Mariju koja sjedi na ulazu u crkvu i sluša ono što joj anđeo govori. Umjetnik koji je to radio htio je reći: Ti, koji slušaš Riječ Božju, koji si sada pred vratima crkve, tebi anđeo navješta nešto veliko. Naviješta ti  radosnu vijest, nešto novo. Marija je prihvatila to što je Anđeo navijestio i to što je Marija prihvatila postao je dio njenog života. Pod Marijinim srcem počeo je živjeti novi život.

Na drugoj strani apside veliki mozaik prikazuje susret Marije i Elizabete. Jedna žena blagoslivlja Boga, a druga ga veliča. To je slika vjernika, kršćanina koji sluša Riječ Božju, prihvaća je i tada ta Riječ Božja duboko zaživi u srcu čovjeka. I mi smo pozvani to utjeloviti u svom životu“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

I. G.

Na završetku proslave Godine jubileja 600. obljetnice izgradnje župne crkve Uznesenja Marijina u župi Ugljan na otoku Ugljanu (1423.-2023.), središnje svečano misno slavlje završetka jubilejske godine u ugljanskoj župnoj crkvi Uznesenja Marijina predvodio je u nedjelju, 13. kolovoza, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Zgrablić kao zadarski nadbiskup koadjutor predvodio je i misno slavlje  otvorenja te jubilejske godine na uočnicu Velike Gospe, 14. kolovoza 2022. godine.

„Radujem se biti dionikom velikih milosti koje se kao izvor u toj crkvi 600 godina izlijevaju u živote ljudi. Te milosti su najdragocjenije i najljepše, jer izviru iz Boga i nama se daruju da bi nam donijeli puninu života. Bogu izričemo veliku zahvalu za nebrojene milosti od kojih živimo, a koje je kroz šest stoljeća udijelio brojnim generacijama na mjestu te crkve. Nemoguće je nabrojiti sve što se kroz 600 godina događalo u ljudskim srcima i dušama u trenucima njihove žalosti i radosti, molitve, obreda i slavlja koji su se održavali u toj crkvi“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ugljanska župna crkva „svjedok najvažnijih trenutaka u životu mnogih generacija“. To su rođenja, sakramenti krštenja, pomirenja s Bogom i ljudima u ispovijedi, pričesti, vjenčanja, bolesnička pomazanja, sprovodi i razni obredi koji su pratili svakodnevni život ljudi, različite pobožnosti i liturgijski događaji, slušanje i razmatranje Božje Riječi, homilije i nagovori.

„Bogu zahvaljujemo za mnoge milosti koje su ljudi primili za svoj život u toj crkvi i u jubilarnoj godini kroz molitvu, post i razne pobožnosti tijekom jubileja. Proslava 600. obljetnice izgradnje župne crkve stavlja pred nas duhovne vrijednosti važne za našu sadašnjost. To su susret s Bogom Životvorcem po njegovoj Riječi, sakramentima i molitvama, otkrivanje istine o temeljnim životnim pitanjima, učenje živjeti po Duhu i istini, primanje snage za ljubav, žrtvu, pomirenje i oproštenje, otkrivanje punine i smisla života, zacjeljivanje rana duše, pronalaženje utjehe u najtežim trenucima života, otkrivanje nadnaravi i hod putem u koji nas ona uvodi, upoznavanje s našim nebeskim zaštitnicima, molitva i susret s dragim pokojnicima koji su prešli u vječnost“ rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je bitno odgovoriti na ta važna životna pitanja kako bismo ispravno živjeli, nadbiskup je upozorio: „Bilo bi veliko osiromašenje za naš duh kada to ne bismo prepoznali i vrednovali“.

Važno je obilježavati povijesne obljetnice, poručio je mons. Zgrablić. „Prošlost ne promatramo samo kao događaje u svršenom vremenu, kao činjenice koje otkrivaju znatiželjni ljudi i čuvari događaja iz prošlosti, običaja i tradicije. Poznavanje povijesti nije samo memorija i napor da se nešto otme zaboravu. Stari Latini s pravom su rekli da je povijest učiteljica života.

Povijest crkve je poput korijena stabla na kojem rastemo mi i naša sadašnjost, ali na kojoj raste i naša budućnost. Ako zanemarimo korijen stabla ili odrežemo njegov dio, odričemo se istine i vrijednosti koje su nam se prenosile, ne samo kao činjenice, događaji, nego kao životno iskustvo i najvažnije životne vrijednosti“ upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Bez poznavanja i vrednovanja prošlosti, čovjekom je najlakše manipulirati. Vjerovati i prihvaćati samo obećanja za sadašnjost i budućnost, a koje nemaju utemeljenje na povijesnoj provjeri vrijednosti koja se prenosi iz generacije u generaciju, čovjek postaje poput stabla kojeg i slabi vjetrovi čupaju i koji se ruše“.

U tom kontekstu, nadbiskup je citirao papu Franju: „Ako vam netko predloži da zanemarite svoju povijest i gledate samo u budućnost koju vam oni nude, nije li to možda jednostavan način da vas tom svojom ponudom pridobiju da činite isključivo ono što vam oni kažu? Takvi vas trebaju plitke, iskorijenjene i nepovjerljive u sve, da vjerujete samo njihovim obećanjima i podlažete se njihovim planovima“.

U ugljanskoj župnoj crkvi već 600 godina dozrijevaju plodovi Božje Riječi u Svetom Pismu. Nadbiskup je razmatrao poruku iz prvog čitanja iz Prve knjige o Kraljevima u kojem je opisano mistično iskustvo susreta s Bogom proroka Ilije koje i nama pomaže kako otkriti Boga.

„Ilija je djelovao od 875. do 853. godine prije Krista. Knjiga opisuje događaje kroz 300 godina, od 9. st. do 587. g. pr. Kr. Ilijino iskustvo zapisano je kako bismo i mi mogli doći do osobnog iskustva susreta s Bogom. Kolike su generacije u tom tekstu kroz ovih 2 900 godina prepoznavali nešto osobito i vrijedno i to prenosili s generacije na generaciju!? Iza te vrijednosti i povijesti stoji Bog koji se otkriva i objavljuje“ naglasio je nadbiskup.

„Da bismo došli do iskustva Boga, najvećeg dobra od kojega živimo, trebamo, poput Ilije, popeti se na brdo, slikovito rečeno. I to ne bilo koje brdo, nego na brdo Horeb. Brdo Horeb je mjesto gdje je Bog otkrio sebe Mojsiju i s njim je sklopio savez. Bog je tu Mojsiju darovao Dekalog. Izrekao mu je deset riječi mudrosti, nauka. To je deset Božjih mudrosti koje su na ljudski način, kako bi bile najviši autoritet, uobličene u obliku zapovijedi. Isus je tih 10 zapovjedi sveo na dvije: ljubav prema Bogu i bližnjemu“ rekao je mons. Zgrablić.

Penjati se na brdo znači truditi se, nastojati svim silama poštivati Božje zapovijedi, kao što svako penjanje ima svoje zahtjeve.

Prvi korak, čin kojega Isus svodi samo na jednu riječ, ljubav, u Svetom Pismu donosi se kao zapovijed, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Ljubav je nemoguće zapovjediti. Ne možemo nekoga na silu ljubiti. Nitko nas ne može prisiliti da nekoga ljubimo. Ali, kad se Božja ljubav stavlja pod čin zapovijedi, mi time koristimo naš ljudski oblik komunikacije. Jer i mi ljudi kada nešto najvažnije želimo nekome reći, kada djetetu hoćemo nešto jako važno i hitno reći, to mu zapovjedimo. Ali, u tu riječ zapovijedi utkana je sva ljubav, naša želja za njegovim dobrom, da se ne ozlijedi, da bude spašen. Da bude sačuvan od lošega u životu. Zato je ljubav izrečena na ljudski način kao zapovijed – Bog nama govori tako da mi proširimo naše srce, govori nam u našoj savjesti, viče nam iznutra, zove nas da nešto učinimo za sebe“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da Bog čovjeku daruje mnoge milosti, ali ako je duša čovjeka zatvorena, ne može ih primiti.

„Gospodin nam govori, Proširi ono što je u tebi, što u tebe ulazi. Prihvati taj napor, učini nešto da uđeš u najvažniju stvarnost u svom životu. Jer, poštivati zapovijedi nije cilj našeg života – to je uvjet, to je početak, da bismo mogli ostvariti nešto puno veće. Popeti se na brdo predstavlja napor jer moramo raditi na dobru koje nam donosi vjera. Ne radimo li na našem duhu, ako ne njegujemo našu dušu, to je loš znak za naš život. Ne njegujemo li zapovijed ljubavi u životu nego se prepuštamo strastima, to je loš znak. To znači da duhovno ne napredujemo, nego umiremo u nutrini“ upozorio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i značenje činjenice da je Ilija ušao u pećinu. „I to je simbolika našeg života. To je drugi korak koji će nas uvesti u iskustvo i trud da poštujemo Božju zapovijed ljubavi i da ljubimo na način kako je Krist ljubio. Isusova ljubav nije bila emocija nego opredjeljenje, prihvaćanje Božje volje, jer to je Otac želio. Krist nas je ljubio u najvećim mukama i trpljenju, dok je umirao na križu. Kada i mi budemo tako participirali u našoj ljubavi, ne samo dok nas nosi strast, neki naš zanos, nego kad nam to bude teško, kad budemo prihvatili ljubav u trenucima žrtve, tada najviše ljubimo. Kad se opredijelimo za takvu ljubav, ući ćemo u pećinu našeg života“ pojasnio je mons. Zgrablić, rekavši da je Krist dva puta ušao u pećinu.

Isus se rodio u špilji, pećini i završio je život smrću u pećini, špilji, u mraku, tami. „Ulaskom u pećinu ući ćemo u najdublje iskustvo našeg života i naše smrti. To će nas dovoditi do blizine Božje. To iskustvo će nas dovesti da shvatimo da se kroz ljubav približavamo našem izvoru od kojeg sve počinje i gdje sve završava. Naš život je bitan da tu pećinu ne zaboravimo, da ne živimo kao da nismo od Boga proizašli. Samo naš zemaljski život završava u grobu, kao i Kristov život, koji nije ostao u pećini. Kao što je Bog i Iliji rekao: ‘Iziđi iz pećine, iziđi na vrata pećine’. I tebi će Krist to reći na kraju tvoga života. Trajno se borimo u mraku, ali uvijek vidimo svjetlo koje nas vodi prema Gospodinu. Naš život ne završava u grobu, nego s Kristom u uskrsnuću, u vječnom, proslavljenom životu“ poručio je mons. Zgrablić.

Život s Bogom donosi nam mir, kao što se Bog i Iliji objavio u laganom, tihom povjetarcu koji će osvježiti i ispuniti našu dušu. Sveto Pismo kaže da je Ilija sakrio svoje lice i nije gledao u Boga, kad je Bog prolazio. „Jer u ovom svijetu Boga ne možemo gledati u punini, to nas čeka u budućnosti na kojoj već sada participiramo. Za to bogatstvo sve se isplati uložiti. Neka nam jubilej župne crkve bude poticaj da napredujemo u duhu i vjeri, da nam vjera ne bude samo izvanjska, tradicija, običaj. To je lijepo, bogatstvo, može se pretvoriti u kulturu i biti blago kojim se možemo dičiti, ali neće nam biti spasonosno, ako svaki naš susret s Bogom i sve što nam Crkva nudi, ne zahvati našu nutrinu. Možemo nešto obavljati izvana, a da to ne bude spasonosno za nas. Budimo uvijek otvoreni onome što nam Gospodin želi darovati“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.                      

U ime župljana, mons. Zgrablića pozdravio je župljanin Davor Vidaković. „Koračamo stopama naših predaka, naslijedili smo vjeru i čuvamo je predvođeni našim sjajnim župnikom don Markom koji je pun inicijativa i želje da bude s nama u rastu Crkve. Vaš blagoslov će nam biti novi poticaj, nova inspiracija i motivacija da rastemo u vjeri“ rekao je Vidaković u obraćanju nadbiskupu.

Na kraju mise pjevan je svečani Tebe Boga hvalimo, izmoljena je posveta i Devetnica Gospi Ugljanskoj čija se ikona nalazi na pokrajnjem oltaru u crkvi.

Ugljanski župnik Marko Dokoza zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što je u godinu dana svoje službe pohodio župu Ugljan tri puta: na otvorenju i završetku jubilejske godine i pohodeći Psihijatrijsku bolnicu u Ugljanu uz Svjetski dan bolesnika.  

Nadbiskupu su darovane slastice i slika od morskih naplavina, autorice Ingrid Švorinić, s motivom svjetionika. To simbolično predstavlja da nadbiskup, poput svjetionika, usmjerava, pokazuje put i upozorava na opasnosti.

Pjevanje na misi predvodili su mladi iz zajednice Nanovo rođeni iz Zagreba i obitelj Vlahović iz Samobora, što je znak povezanosti i zajedništva domaćih župljana i ljudi koji ljetuju u vikendicama u Ugljanu. U misi su sudjelovali i članovi KUD-a Điran i Jure Brižić, načelnik Općine Preko kojoj pripada i mjesto Ugljan.

Ugljanski vjernici ovogodišnju župnu svetkovinu Uznesenja Marijina slave u jubilejskom duhu. Za to su duhovno pripremali svoje tijelo i dušu i 50-dnevnom pobožnošću Duhu Svetom pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U Godini jubileja, vjernici iz Ugljana i gosti od kraja lipnja duhovno su se postom i molitvom pripremali za proslavu župne svetkovine. Pedeset dana pred svetkovinu Velike Gospe, svakog dana u župi se u 21 sat molila krunica i litanije Duhu Svetom te je svaki dan netko od župljana postio na nakanu zadovoljštine za grijehe i duhovne obnove ugljanske župne zajednice.

U utorak, 8. kolovoza, u crkvi sv. Kuzme i Damjana u ugljanskom predjelu Ljokini za vrijeme mise blagoslovljena je zavjetna ikona s likovima tih svetaca. U subotu, 12. kolovoza, slavljena je misa na uočnicu blagdana sv. Hipolita i Kasijana u crkvi u Varoši posvećenoj tim svecima.

Župnik Dokoza zahvalio je i redovnicama Kćeri Milosrđa djelatnima u župi Ugljan koje žive u samostanu sv. Jeronima koji se nalazi u blizini ugljanske župne crkve.

Ove godine slavi se 90 godina djelovanja Kćeri Milosrđa na Ugljanu. „Ne samo da služe pastoralnim radom, svojom brigom za djecu, starije, pjevanje i uređenje crkve, nego su i čuvarice ugljanskog kulturnog blaga. Do njihovog dolaska samostan je bio ruševina, iz crkve su rasla stabla. Njihovim radom odricanjem imamo samostan u punom sjaju“ rekao je don Marko.

Župa Ugljan osnovana je 1401., a župna crkva Uznesenja Marijina izgrađena je 1423. i posvećena 1684. godine. Produžena je i obnovljena početkom 18. st. i 1968. godine. Sadašnji oblik crkve je iz 1878. godine. Zvonik na pročelju crkve izgrađen je između dva svjetska rata. Iz župe je sačuvano 15 glagoljaških kodeksa i više misala i brevijara. Od 14. st. iz župe Ugljan potječe 155 svećenika glagoljaša. Među dragocjenom baštinom je i Frančićev kalež iz 1515. godine.

Ines Grbić  

Blagdan Gospe od Sniga u subotu, 5. kolovoza, svečano je proslavljen u crkvi Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica u župi Kukljica gdje je koncelebrirano misno slavlje u crkvi Gospe od Sniga predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. 

Na početku slavlja, nadbiskup Zgrablić, don Marko Vujasin, župnik župe Obraćenja sv. Pavla u Kukljici kojoj crkva Gospe od Sniga pripada i dio vjernika uputio se u procesiji od kukljičke župne crkve, središtem mjesta do kukljičkog pristaništa, gdje su se nadbiskup i puk ukrcali u brod i otplovili prema crkvi Gospe od Sniga. U uvali Ždrelašćica već je bio puk koji se ispovijedao i častio Mariju pred zavjetnim kipom Gospe od Sniga koji se tijekom cijele godine nalazi u toj crkvi.

Nakon mise na blagdan Gospe od Sniga, taj Gospin kip u procesiji brodovima odnosi se iz crkve Gospe od Sniga u župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla u Kukljici gdje na pokrajnjem oltaru ostaje puku za čašćenje do blagdana Male Gospe, kada se kip koji je okićen brojnim zlatnim nakitom kao zavjetnim darom vjernika, u procesiji brodovima opet odvozi u crkvu Gospe od Sniga.  

Prema predaji, 1514. godine za vrijeme jednog ljetnog nevremena, ribari su se sklonili na mjesto u Ždrelašćici gdje se sada nalazi crkva i tu su našli sliku Gospe Snježne. Tu su sliku ribari odnijeli u župnu crkvu u Kukljicu, no sutradan te slike u crkvi nije bilo, nego su je opet našli na istom mjestu, u uvali Ždrelašćica gdje je crkva Gospe od Sniga koja je i zaštićeni spomenik kulture. 

Nadbiskup Zgrablić osobito je pozdravio hodočasnike s otoka Ugljana koji su pješice oko četiri sata hoda hodočastili do crkve Gospe od Sniga, krenuvši u noći, unatoč kiši, kako bi bili u molitvi i sudjelovali na misnom slavlju.

„Blagdan Gospe od Sniga povezuje se uz vjersku istinu o Isusovoj Majci koju od Efeškog sabora zovemo i Bogorodica jer je rodila Isusa, pravog Boga i pravog čovjeka“ rekao je nadbiskup Zgrablić te je i slavljen misni obrazac Svete Marije Bogorodice.

„Kao što je Bog učinio nešto veliko u Marijinom životu – po Kristu se najuže povezao s Marijom, s Marijinim tijelom i njenim životom, tako se Bog povezao s našim životom, na način da smo po sakramentu krsta postali jedno u Kristu. Bog nas je tako duboko približio sebi, da sve dobro, blagoslov i novi život koji je donio na svijet po Kristu i našem krštenju, po sakramentima koje slavimo, da to prelazi na nas i postane naše. Da nam to postane veliki dar, nešto od čega i za što moramo živjeti. To nam Gospodin želi darovati – to najveće dobro od kojega veće ne možemo ni zamisliti, Bog nam pokazuje u Mariji“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Marija prototip.

„Bog nam je dao Mariju da nam pokaže što on želi ostvariti u nama i našem životu. Da nam Marija bude pokazatelj na putu života. Kako je Marija primila Krista, Boga u svoj život, da nas nauči da i mi tako primimo Boga u svoj život. Ne da ga primimo kao neke etičke norme, tradiciju, običaj, nego da je Bog doista dio našeg života“ naglasio je nadbiskup.

Božja veličina je i u jednostavnosti u kojoj nam se pokazao, rodeći se kao dijete u krilu majke Marije, da ga kao takvog možemo prepoznati, pokloniti mu se i da poput Marije sve događaje pohranjujemo u svom srcu. Evanđelje kaže da je Marija sve događaje prebirala u svom srcu. „Da vidimo što Bog čini, što je izvor povijesti i moga života, ljubav koju Bog iskazuje u mom životu – da to pohranjujem u svoje srce. Ne samo da ja to znam, nego da to duboko živim u sebi, u svom otajstvu – da mi to ne dâ mira, da me to veseli, ispunja i privlači, da na tu ljubav odgovaram“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da se, poput Marije, potpuno povjerimo Bogu i predamo njegovoj  ljubavi, da bi proslavljeni, uskrsli život kojeg je Krist donio na ovaj svijet, postao sastavni dio našeg života, da se toj Božjoj blizini možemo radovati.

„Da nam život bude lijep, unatoč poteškoćama i križevima. I nama će se dogoditi što se dogodilo Mariji, što joj je sv. Šimun prorekao: ‘I tebi će mač boli probosti dušu’. Ali, Marija je to prebirala u svom srcu i gajila ljubav u životu, jer je znala da je Bog s njom. Sve što možemo dobiti u ovom svijetu, nema u sebi kapaciteta učiniti nas sretnim i ispuniti naše srce mirom. To – ispuniti naše biće, mogu Bog, otajstva Božje ljubavi i Marija. Ako ispravno žive svoju vjeru, kršćani bi zaista morali biti najsretniji ljudi na svijetu. Ako Boga imamo, ništa nam ne nedostaje, ništa veće ne možemo dobiti. Najveće smo već postigli“ istaknuo je mons. Zgrablić.    

Nadbiskup je razmatrao i dio iz uvodne molitve, Predslovlja mise Gospe od Sniga kojom se slavi Marija Bogorodica, u kojem se kaže da je Marija „čudesno otajstvo i neizrecivi sakrament“.

„To su jako sadržajne riječi. Riječ otajstvo je nešto što znamo, ali nemamo mogućnosti to do kraja spoznati. Čovjek kao biće je misterij, otajstvo. Marija je čudesno otajstvo koje je Bog stavio među nas. Bog je izabrao jednu od nas, mladu djevojku, kad je došla punina vremena, kad je došao vrhunac vremena – nema većeg vrhunca od toga, nego kad se Bog utjelovio – izabrao je djevojku da je on kao Bog, silom i snagom Duha Svetoga, započeo život na zemlji, nama u svemu jednak, osim u grijehu.

Dakle, Bog nas je toliko počastio, Bog je učinio nešto tako veliko, da se udostojao uzeti materiju i postao je jedan od nas. Bog se tako snizio, ponizio, ali ne samo da postane jedan od nas, nego da nas time počasti – da nešto učini s nama, za nas, da nam na naš način dokaže i pokaže koliko je njemu stalo do nas. Da nam kroz Mariju pokaže put, koji je njegov plan, da nam pokaže svoju veliku tajnu plana s nama, da se ne izgubimo na putu našeg života. Da ne izgubimo najvažnije u životu, a to je vječno zajedništvo s Bogom koje već sada i ovdje moramo započeti.

Kao što se Bog utjelovio u Mariji i njenom životu, da je ona postala Bogorodica, rodila je pravog Boga i pravog čovjeka, da se Bog može nastaniti u našem biću, da mi postanemo dionici Božjeg života“ rekao je nadbiskup, istaknuvši: „Zato molitva kaže da je Marija ‘neizrecivi sakrament’. Dakle, toliko je velik, da nema mogućnosti da mi to izrazimo do kraja. Taj neizrecivi sakrament znači da gledamo vanjske znakove. Marija je nama vidljivi, vanjski znak, ono što Bog u realnosti, veliko i veličanstveno, otajstveno, izvodi u Marijnom životu, ali i u našem životu“ poručio je predslavitelj, upozorivši: „Kršćanska vjera nije teorija, utopija, popis etičkih normi, skup lijepih želja i plod ljudskog uma ili istina do kojih smo došli našim logičkim promišljanjem i zaključcima“.

Nadbiskup je podsjetio da u kolovozu Crkva pod više naziva i blagdana slavi Blaženu Djevicu Mariju. Blagdan Gospe od Anđela je 2. kolovoza, svetkovina Uznesenja BDM na nebo, 15. kolovoza, Gospa od Utočišta, Gospa Voćinska, 21. kolovoza, BDM Kraljica, 22. kolovoza, BDM Bunarićka u Buniću u Vojvodini, 27. kolovoza i Gospa od Suza u Pleternici, 31. kolovoza.

„Među različitim nazivima koji se odnose na Mariju, Isusovu i našu Majku, 5. kolovoza je Gospa Snježna. Taj naziv vezan je uz baziliku Sveta Marija Velika (Santa Maria Maggiore), jednu od pet veličanstvenih bazilika u Rimu izgrađenu na jednom od sedam rimskih brežuljaka, Eskvilinu. Ta je bazilika i jedna od najstarijih crkava Majke Božje i svetišta podignutih njoj u čast na Zapadu. Dan u koji se obilježava Gospa od Sniga 5. kolovoza povezan je i s tom bazilikom“ rekao je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da se, prema pobožnoj predaji, u noći između 4. i 5. kolovoza 358., Blažena Djevica Marija pojavila u snu bogatom rimskom patricijskom bračnom paru, Ivanu i njegovoj supruzi koji nisu imali djece, tražeći od njih da izgrade crkvu na mjestu koje im je Marija u snu pokazala.

„Sutradan se bračni par obratio papi Liberiju (papa od 352. do 366.) s nakanom da mu iznesu taj san. Na veliko iznenađenje, i Papa je iste noći usnuo isti san. Zajedno su krenuli na brdašce Eskvilin i našli ga pokrivenog snijegom koji je padao prethodne noći, usprkos ljetnom vremenskom ciklusu. Snijeg usred ljeta prepoznali su kao znak s neba i tu izgradili crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji“ rekao je nadbiskup.

„Tijekom vremena, na Eskvilinu, na temeljima prethodne bazilike iz Liberijevog vremena, izgrađena je nova bazilika i u znak svečanog prihvaćanja zaključka Efeškog sabora iz 431. koji je Isusovu majku Mariju proglasio Bogorodicom. Papa Siksto III. (papa do 432. do 440.) posvetio je tu baziliku Blaženoj Djevici Mariji Bogorodici. Na spomen čudesnog događaja padanja snijega tijekom ljeta, i sada je običaj u toj bazilici u Rimu, za vrijeme liturgijskog slavlja, bacati sa stropa latice bijelih ruža“ opisao je mons. Zgrablić.

„Blagdan Gospe Snježne poziva nas da i mi izgradimo crkvu na mjestu koje nam je začećem i rođenjem svoga Sina pokazala Marija Bogorodica. Mjesto gdje se Bog silom Duha Svetoga začinje, nastanjuje i slavi, to zdanje crkve, svetište, jest naše srce, naš život. Ovaj blagdan nam je poziv da Mariju Bogorodicu slijedimo te Krista poput Marije primamo u svoje biće, na njen način, da njegujemo novi, uskrsli, drugačiji život koji je u nama začet krštenjem. Neka nam Marija doista bude uzor, da u nju gledamo, kako je Marija živjela. Ali, ne samo uzor, nego Marija je i naša majka koja ide s nama, putuje s nama, hodočasti s nama. Marija plovi putem našeg života i njoj se uvijek možemo obratiti. Marija je taj put prošla i iskusila. Marija nam je pomoćnica i zagovornica na putu života da ne zalutamo, da se ne izgubimo“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise, mons. Zgrablić, svećenici koncelebranti i brojni puk sudjelovali su u procesiji brodovima od crkve Gospe od Sniga u Ždrelašćici do Kukljice. Tijekom procesije Gospin kip nalazio se u jednom brodu kojega je dugim metalnim lancem vukao brod tegljač ispred njega, jer je običaj da ne radi motor brodu u kojem se nalazi Gospin kip.

Za vrijeme procesije, drugi brodovi s hodočasnicima cijelo vrijeme plovidbe kružili su oko broda u kojem se nalazio Gospin kip. U brodu gdje je bio kip molila se krunica, kao i kopnenim putem nakon iskrcaja Gospinog kipa i hodočasnika u Kukljici, odakle je krenula procesija središtem mjesta u kukljičku župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla. Za to vrijeme članice KUD-a Kukljica predvodile su pjevanje pjesama Gospi u čast, među kojima je i pjesma Gospi od Sniga na pučkom kukljičkom napjevu, čija je autorica stihova Ana Jaša, članica KUD-a Kukljica.

Pred kipom Gospe od Sniga u župnoj crkvi nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu Anđeo Gospodnji i molitvu Gospi od Sniga te je svima udijelio blagoslov.

Unatoč kišnim prognozama za to blagdansko jutro, zanimljivost je da kukljički puk kaže kako se još nikad tijekom pet stoljeća nije dogodilo da je bila kiša i ružno vrijeme koje bi na blagdan Gospe od Sniga spriječilo održavanje procesije brodovima i nošenje Gospinog kipa. Tako je bilo i ovoga 5. kolovoza, kad je od 8 sati ujutro u Kukljici bilo u potpunosti vedro, a za vrijeme mise i procesije i sunčano.  

Ines Grbić

Blagdan Gospe od Anđela svečano je proslavljen u Franjevačkom samostanu Svete Marije Bezgrešne u Karinu u srijedu, 2. kolovoza. Svečano koncelebrirano slavlje za vanjskim oltarom pokraj samostana predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Blagdan Gospe od Anđela želi nas podsjetiti: Raduj se, jer si pun milosti, jer te Gospodin obdario mnogim milostima. Te milosti su veće nego grijesi koje nosiš u sebi. Jer u tim milostima približio ti se sâm Gospodin i došao je u tvoju sredinu. To je razlog naše radosti!“ poručio je nadbiskup Zgrablić u kontekstu navještenog evanđelja i duhu anđelovog pozdrava Mariji: „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom“.

„U originalu na grčkom jeziku piše da je anđeo Mariji rekao ‘Hairei Maria’, a to znači ‘Raduj se, Marijo’. Anđeo je Mariju najprije pozvao na radost. Blagdan Gospe od Anđela nama je najprije poziv na radost – i to ne bilo koju radost, nekog izvanjskog veselja i zabave, nego na radost koja se tiče našeg života – jer imamo razlog da nas Bog pohađa. Bog šalje svoga Sina na svijet i imamo razloga radovati se“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuvši vjernike da urone u otajstvo Božje blizine, Božjeg djelovanja spasenja u svom životu i spoznaje Božje dobrote prema nama koja bi trebala obuzimati naše biće, nadbiskup je rekao da se radost sastoji u onome što je Bog rekao Mariji: Marijo, ti si milosti puna.

„Mi bismo najprije rekli da smo puni grijeha. Istina je, grešni smo ljudi. Ali zaboravljamo da smo i puni Božje milosti. Milost je besplatni, veliki Božji dar kojeg Bog nama daruje. Život je najveći dar kojeg smo primili od Boga preko naših roditelja. Primili smo milost života. Bog nas je pohodio i postao jedan od nas. Učinio je veliko djelo za nas – spasenje. Bog nam je poslao svoga Sina da nam do kraja otkrije svoju neizmjernu ljubav i da nam kaže: Nisi nevažan! Nisi nebitan! Ja te toliko ljubim!“ ohrabrio je nadbiskup Zgrablić.

Dar života simbolički je i u činjenici da je anđeo u šestom mjesecu pohodio Mariju. „Šesti mjesec ne znači da je bio mjesec lipanj, nego broj šest želi nas prisjetiti i povezati da je to dan u kojem je Bog stvarao čovjeka. Evanđelje i sv. Luka žele nas usmjeriti prema važnome – prema stvaranju našeg života. Bog nam šalje anđela, a anđeo je najprije Božja riječ koja se odnosi na naš život“ rekao je predvoditelj slavlja.   

Uz dar života, velika milost darovana čovjeku je stvarnost da nas Gospodin ljubi. „Gospodin te zaista ljubi, takvog kakav jesi: grešnog, slabog, ali pun si Božje milosti jer te Bog ljubi, jer si uronjen u Božju ljubav. Boga, Stvoritelja neba i zemlje možemo nazivati Oče, reći mu Tata, naći se u njegovoj ljubavi kao što se našao sv. Franjo, da je na datum blagdana Gospe od Anđela, kad je doživio obraćenje, vikao u Asizu ‘Ljubav nije ljubljena’. Bog koji nas ljubi, nije ljubljen“ rekao je nadbiskup. 

„Marija nas okuplja kao ljubljena majka i daruje nam najdraže i najljepše što ima – svoga Sina. Daruje nam ono što je nosila u svome srcu, za koga je živjela i koga je neizmjerno ljubila. Blagdani i sakramenti koji se u njima slave darovani su nam da bi postali vrijeme našeg primanja Božjih milosti, vrijeme milosnog slušanja Božje volje i milosnog proživljavanja Božje ljubavi“ rekao je nadbiskup. To nam pomaže razumjeti sv. Franjo „koji je Božju Riječ i Božju volju razumio, svim srcem radosno prihvatio i beskompromisno živio“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuvši na ostvarenje vlastitog iskustva Božje ljubavi darovane u Kristu, nadbiskup je rekao da njeno blago možemo osjetiti u riječima Svetog Pisma, slavlju sakramenta pomirenja, primanju velike milosti oproštenja i potpunog oprosta te milosti sjedinjenja s Kristom po euharistiji.

„Budemo li tako živjeli naš život, ovaj svijet i zemlju pretvorit ćemo ‘u nebo’, a u isto vrijeme i ‘nebo’ živjeti na zemlji. Ljubav Božjeg Duha koja nas obuzima i nosi omogućuje nam da ritam života živimo u međusobnom prožimanju neba i zemlje. Osluškujemo li i prihvaćamo znakove Božje ljubavi, moći ćemo ispravno živjeti, u punini i miru srca kojeg nam Bog daruje te primati nadnaravnu Božju snagu iz koje ćemo moći djelovati“ poručio je mons. Zgrablić.

„Tada ćemo činiti dobro, ali ne u snazi svoje naravi, nego u snazi Božje milosti. Opraštat ćemo, ali ne u snazi svoje dobre volje i u ime humanizma, nego u snazi Božjeg oproštenja i iskustva oproštenja darovanog nama. Ljubit ćemo, ali ne u snazi svojih osjetila i strasti, nego u snazi Duha i ljubavi koji su proizišli iz probodenog Srca Isusova na križu za nas. Živjet ćemo, ali ne samo na zemlji, nego i u nebu koje ćemo početi ostvarivati na zemlji.

Živjet ćemo s Bogom, ali ne samo nakon smrti, nego sada, po milosti susreta s Bogom. Nebo nećemo očekivati kao nešto nepoznato, daleko, budućnost, nego čineći dobro na zemlji nebo će već živjeti u nama. Naša vjera tako neće biti nešto statično, dosadno, beživotno, povremeno, tradicija, običaj, nego snažan dinamizam utemeljen na zajedništvu ljubavi između Boga i moje duše“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Takav odnos s Bogom čini da vjera nije sebična i da ne traži samo ispunjenje osobnih prohtjeva ili doživljaja, nego biva „predanje ljubljenom Bogu kao što je to bilo predanje Gospe od Anđela, sv. Franje i drugih svetih osoba. Tada naša molitva neće biti samo traženje ispunjavanja naših želja, nećemo pred Boga dolaziti samo s molitvom ‘Bože daj, daj, daj…’, nego molitva da nam Bog ne usliši nijednu molitvu koja bi bila zapreka ispunjenju njegovog plana s nama“ rekao je nadbiskup.

Propovjednik je istaknuo da nas blagdan Gospe od Anđela koji se naziva Porcijunkula povezuje sa sv. Franjom i crkvicom Gospe od Anđela ili Porcijunkulom koja se nalazi u mjestu Madonna degli Angeli, udaljenoj nekoliko kilometara od brdašca Asi i grada Asiza u pokrajini Pugli. Ta crkvica bila je draga sv. Franji zbog njegove ljubavi prema anđelima, Mariji i zbog milosnog Božjeg djelovanja koje je sv. Franjo tu doživio.

Nad crkvicom Gospe od Anđela koju je, u žaru svoga obraćenja nakon crkvice sv. Damjana, obnovio sâm sv. Franjo, izgrađena je velika bazilika 1569. godine.

„Ime crkve Porcijunkula dolazi od talijanske riječi ‘porzione’ ili latinske pars, partis, što znači ‘dio, komad’. U doba sv. Franje, na prostoru crkvice Gospe od Anđela, posjed su imali benediktinci opatije Monte Subasio nad Asizom. Ustupili su ga sv. Franji i njegovoj braći. Skromnom i siromašnom sv. Franji taj posjed činio se velikim, pa je molio da mu daju samo dio, komad, ‘porzione’ zemljišta, a ne sve.

Na tom mjestu 1208., sv. Franjo doživio je obraćenje, osjetio neizmjernu Božju ljubav i spoznao najjasnije očitovanje Božje volje kojim putem treba ići u životu. Na tom mjestu mu je, kako kaže sâm sv. Franjo u Oporuci, Gospodin darovao braću. Tu je sv. Franjo sa svojom braćom, u noći Cvjetnice 1211., dočekao Klaru koja je pobjegla iz očeve kuće, da se zauvijek posveti Gospodinu. Tu su održani i prvi franjevački kapituli braće. Na tom mjestu rađala se, danas velika franjevačka obitelj koja je sada raširena po cijelom svijetu“ rekao je zadarski nadbiskup.

Prema životopiscima, radost Božje ljubavi, milost oproštenja i oslobođenja od grijeha koje je sv. Franjo doživio na tom mjestu, želio je prenijeti na sve ljude kako bi ih „poslao u nebo“, kako kaže sv. Franjo, istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Franjo zamolio je papu Hadrijana III. da crkvicu Gospe od Anđela obdari povlasticom da bude trajno mjesto potpunog oprosta. „Papa je trajnu povlasticu milosti potpunog oprosta darovao tom mjestu 1216. godine. Taj porcijunkulski oprost s vremenom se proširio na blagdan Gospe od Anđela najprije na sve franjevačke crkve, a kasnije i na sve druge crkve u svijetu, na blagdan Gospe od Anđela.

Porcijunkula je mjesto posvećeno i smrću sv. Franje. Kad je Franjo osjetio da se približava kraj njegovog života, zamolio je braću da ga „što žurnije prenesu“ na to mjesto, „da dušu preda Bogu ondje gdje je prvi put savršeno spoznao istinu“. Tu je, uz crkvicu sv. Marije Anđeoske, sv. Franjo, pjevajući s velikom čežnjom za Bogom, zagrlio smrt koju je nazivao „sestrica smrt“, 3. listopada 1226.“ rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Sv. Franjo i svi sveci naši su vodiči na zemlji do punijeg shvaćanja Riječi Božje, do onoga što Bog nama progovara, do spoznaje najbitnijega u životu – neizmjerne Božje ljubavi prema nama i Božje volje za nas. Bogatstvo duha koje je Bog učinio i darovao u svojim milostima sv. Franji, želi, sukladno našim okolnostima i staležu života, darovati i svakome od nas“ rekao je nadbiskup Zgrablić.

Samostan u Karinu jedan je od najstarijih samostana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu kojega su 1429. nastanili franjevci pridošli iz Bosne. Za šest godina, 2029. će biti 600 godina „otkad se vjerni puk okuplja u toj oazi mira i molitve oko gostoljubive franjevačke zajednice i Isusove i naše majke Marije koju častimo pod nazivom Gospa od Anđela“ rekao je nadbiskup. Podsjetio je da je povijest toga samostana bila bogata, a u pojedinim povijesnim razdobljima burna, okrutna i teška.

Samostan je obnovljen 1977./1978. godine nakon svog stradanja u Drugom svjetskom ratu. Druga velika obnova dovršena je 2006. nakon rušenja samostana u Domovinskom ratu 1993. „Radujemo se jer dobro, obnova i Bog uvijek pobjeđuju“ poručio je mons. Zgrablić.

Fra Petar Klarić, gvardijan karinskog samostana, rekao je da povijest u Karinu i tom samostanu nije šutjela. „Kroz burnu povijest u Karinu se nije šutjelo, nego se govorilo, naviještala Riječ Božja i slavila Gospa od Anđela. Ni sadašnjost ne šuti, i po prisutnosti zadarskih nadbiskupa i mons. Zgrablića. Zavjeti, molitve i naša nazočnost jamstvo su da ni budućnost neće šutjeti“ poručio je gvardijan Klarić.

Misa je počela ophodom nadbiskupa, svećenika koncelebranata i puka sa slikom Gospe od Anđela na kojoj likovi Gospe i Djeteta Isusa od 2019. godine imaju zlatne krune, a sliku su prije 260 godina naslikali venecijanski majstori.

Ines Grbić