Povodom početka nove školske godine, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poruku svećenicima, vjeroučiteljima, katehetama, odgojiteljima u vjeri i župnim animatorima koju je predstavio na 47. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 2. rujna, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru.

Odlukom nadbiskupa Zgrablića, molitva i zaziv Duha Svetoga za blagoslovljen početak nove školske i vjeronaučne godine u svim župama  Zadarske nadbiskupije će biti u nedjelju, 17. rujna.

Pismo nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 

 

            1. Pozdrav, zahvala i poticaj

Upućujem srdačan pozdrav na početku nove 2023./24. školske i vjeronaučne godine vama, dragi svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji i župni animatori, a preko vas i svim učenicima, njihovim roditeljima, nastavnicima, profesorima, svim prosvjetnim djelatnicima, kao i svim suradnicima u pedagoškom i prosvjetno – odgojnom radu. Radujem se susretu s vama, najbližim suradnicima, u pastoralnom djelovanju među djecom i mladima u Zadarskoj nadbiskupiji. Koristim ovu prigodu, ponajprije, zahvaliti Bogu za svakoga od vas koji stavljate svoj život, svoju vjeru, poslanje, znanje i sposobnosti u službu Crkve za izgradnju evanđeoskog dobra u društvu i svijetu. Izričem priznanje i zahvalu svakome od vas što se svakodnevno sjedinjujete s Gospodinom te kroz svoje molitve, promišljanja, stečeno znanje, iskustvo, napor oko odgoja djece i mladih, po pedagoškim i metodološkim vještinama koje ste stekli, po predanom radu i požrtvovnosti, ugrađujete sebe i one koje vam Gospodin povjerava u Tijelo Kristovo koje je njegova Crkva. Želim vas i ohrabriti u radu i podsjetiti na vlastitost našeg poziva i poslanja u kojem, ako iskreno slijedimo naš duhovni put, nismo sami, nismo prepušteni samo svojoj snalažljivosti, sposobnostima i kreativnostima. Vrijeme koje je pred nama pruža nam osobitu prigodu da se osnažimo na životnom putu i poslanju koje vršimo te obogatimo naš duh najvećim dobrima. Osnaženi snagom vjere i međusobne podrške, nećemo se pokolebati pred sablaznima u Crkvi, klevetama i ogovaranjima, pred medijskim utjecajima i ponekim intelektualnim krugovima koji šire nepovjerenje prema poruci Crkve, vjeronauku u školi, te u nekim posvećenim osobama i pastoralnim djelatnicima prouzrokuju određeno razočaranje ili kompleks manje vrijednosti, zbog čega relativiziraju ili prikrivaju svoj kršćanski identitet.[1] Naše međusobno obogaćivanje i podrška te osobni rast u vjeri pomoći će nam da ne padnemo u naglašeni individualizam, krizu identiteta i opadanje gorljivosti koje papa Franjo u enciklici Radost evanđelja naziva trima zlima u evangelizaciji koji se međusobno hrane,[2] a koji se ponekad mogu prepoznati i među nama.

Znamo kako služiti Crkvi i Bogu ne znači samo naviještati Isusa Krista stečenim znanjem, koristeći se prikladnim metodološkim sredstvima, nego kako moramo i sami, ponajprije životom, provoditi u djelo Riječ koju smo upoznali, živeći Ljubav koju smo susreli, djelatno prihvaćati cjelovito Evanđelje koje smo prepoznali kao Istinu. Nije dovoljno da budemo samo „dobri ljudi, svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji…“ te djelujemo po određenim opće prihvaćenim humanim i pedagoškim mjerilima, nego, moramo biti i osobe pune Duha Svetoga i mudrosti – tj., ne smijemo biti samo dobri djelatnici koji znaju dobro raditi, organizirati, prenositi informacije, već moramo vršiti naše poslanje u duhu vjere, vođeni Evanđeljem, Božjim svjetlom i mudrošću srca. Naš poziv i poslanje bitni je dio našeg identiteta. „U mjeri u kojoj raste naše sjedinjenje s Gospodinom i jača naša molitva“, podsjeća u jednoj katehezi papa Benedikt XVI., „i mi dolazimo do onoga što je bitno i shvaćamo da se Božje Kraljevstvo ne gradi snagom naših sredstava, naših kreposti, naših sposobnosti, već Bog izvodi čudesa upravo po našim slabostima, našoj nedostojnosti za tu službu.“[3]

 

 

2. Godina molitve – 2024.

Papa Franjo u svome pismu od 11. veljače 2022. godine, na spomendan Gospe Lurdske, upućenom mons. Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, najavio je proslavu Jubilarne 2025. godine. Za geslo Jubilarne godine izabrano je geslo „Hodočasnici nade“ koje želi potaknuti klimu nade i povjerenja. Priprema za Jubilarnu godinu tijekom 2024., a onda i slavlje Jubilarne 2025. godine, prigoda je da još više produbimo našu osobnu vjeru, obogatimo duhom te tako budemo što prikladniji posrednici u prenošenju Radosne vijesti onima kojima nas Bog šalje.

Jubilarne godine obilježavaju se posljednjih stoljeća svakih dvadeset i pet godina, počevši od one prve za vrijeme pape Bonifacija VIII., godine 1300. Svaka jubilarna godina imala je veliku važnost u životu Crkve na duhovom, crkvenom i društvenom području. Zasigurno, ova Jubilarna godina koja je pred nama to želi biti i za nas. „Sveti narod Božji“, piše u spomenutom pismu papa Franjo, „živio je ovo slavlje kao posebni milosni dar sadržan u oproštenju grijeha, osobito potpunom oprostu, izričaju punine Božjeg milosrđa. Vjernici, često nakon dugog hodočašća, zahvaćaju u duhovno blago Crkve kroz Sveta vrata časteći relikvije apostola Petra i Pavla koje se čuvaju u rimskim bazilikama. (…) U ovo vrijeme priprave već sada me veseli pomisao“, piše nadalje papa Franjo, „kako bi se godina koja prethodi jubilarnom događanju, 2024., oblikovala u veliku „simfoniju“ molitve. I to ponajprije kako bi nas ponovno obuzela želja biti u Gospodinovoj nazočnosti gdje ga slušamo i klanjamo mu se. Molitva koja zahvaljuje Bogu na mnogim darovima njegove ljubavi prema nama i molitva hvale za cjelovito njegovo djelo stvaranja, koja uključuje obvezu svakoga djelatno i odgovorno uključiti se u njihovo očuvanje. Molitva kao glas ´jednog srca i jedne duše´ (usp. Dj 4, 23) koji se razliježe u solidarnosti i podjeli svakodnevnog kruha. Molitva koja omogućuje svakom muškarcu i ženi ovoga svijeta obratiti se jedinome Bogu kojem mogu izraziti sve što je u tajnama njihova srca. Molitvi koja je put i škola koja vodi prema svetosti, koja usmjerava i živi kontemplaciju i djelovanje. Dakle, godina intenzivne molitve u kojoj će se otvoriti srca kako bi primila obilje milosti, tvoreći od ´Oče naša´, molitve koju nas je naučio Isus, program života svakog njegovog učenika.“

 

 

3. Škola molitve

U novoj školskoj i vjeronaučnoj godini koja je pred nama, pred svim izazovima koje pred nas stavlja, potaknuti pozivom pape Franje i pripravom na Godinu molitve 2024. i Jubilarnu 2025. godinu, uđimo i mi u ovoj školskoj godini u školu kao učenici, a ne samo kao učitelji. Pohađajmo najbolju školu života, školu molitve. I za molitvu, jer je u njoj skriveno veliko blago, otajstvo života, potrebno je cjeloživotno učenje. Samo onaj koji je dobar učenik, može postati i dobar učitelj. Isus je u školi molitve najbolji i jedini učitelj. U Isusovoj školi otvaramo Bogu svoje srce i um te učimo promatrati sebe i svijet na novi, Božji način. U Isusovoj školi otkrivamo svu ljepotu, neizmjerno bogatstvo i pravi smisao života. Učimo od Isusa trajno moliti, jer: „Molitva je poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti k Bogu, ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, već također zato da dopustimo da Božja volja prosvjetljuje naš zemaljski put i pomaže nam snažno ga i zauzeto živjeti.“[4] Budemo li trajno u ovoj Isusovoj školi odnosa s Ocem koji hrani naš duh i preobražava naš život, što i jest istinska molitva, moći ćemo na najbolji način otajstva vjere prenositi onima s kojima radimo, s kojima živimo, s kojima komuniciramo i kojima nas Gospodin šalje.

Koja je to Isusova škola u kojoj možemo učiti ispravno moliti, u kojoj se na ispravan način možemo obraćati Bogu u našem životu i radu? Prva cjeloživotna škola molitve je Sveto Pismo.[5] „Sveto Pismo je trajni dijalog između Boga i čovjeka, progresivni dijalog u kojem mi se Bog prikazuje uvijek bliži, u kojem možemo bolje upoznati njegovo lice, njegov glas, njegovu bît; čovjek nauči prihvaćati Boga i razgovarati s Bogom.“[6] Iskušana i drevna metoda, od mnogih provjerena i potvrđena, koja nam pomaže u školi molitve Svetoga Pisma je „lectio divina“ ili, kako ovaj čin drugi nazivaju, „molitveno čitanje“. Lectio divina, tumači kratko i sažeto veliki teolog, papa Benedikt XVI., „sastoji se u dugom zadržavanju nad nekim biblijskim tekstom, čitajući ga uvijek iznova, gotovo ga ´preživajući´, kako to kažu Oci, te, tako reći, cijedeći iz njega sav ´sok´, kako bi se njime nahranila meditacija i kontemplacija, i postiglo da se njime kao životnim sokom navodnjava konkretni život. Uvjet je toga duhovnoga čitanja prosvjetljenje uma i srca Duhom Svetim, to jest sâmim nadahniteljem Pisama, i stoga njihovo stavljanje u stav ´pobožna slušanja´.“[7]  

Druga cjeloživotna škola molitve, ali jednako važna kao i prva i neodvojivo s njom povezana je škola liturgije.[8] Što je to liturgija? „Riječ ´liturgija´“, prema Katekizmu Katoličke Crkve, prema grčkom „izvorno znači ´javno djelovanje´, ´službu naroda i službu u korist naroda´. U kršćanskoj predaji to znači da Božji narod sudjeluje u ´Božjem djelu´. Po liturgiji Krist, naš Otkupitelj i vječni Svećenik, nastavlja u svojoj Crkvi, s njom i po njoj, djelo našeg otkupljenja.“[9] Po Crkvi i u Crkvi, u liturgiji, Krist nastavlja svoje djelo spasenja omogućujući nam participaciju u njegovoj smrti, ali i slavnom uskrsnuću, uzašašću na nebo i poslanju Duha Svetoga, to jest u njegovom životu. Naše molitveno sudjelovanje u liturgiji u kojoj otvaramo srce Bogu i u kojoj je sâm Krist djelatan, sjedinjuje nas s Kristovim životom te nam omogućuje uzdignuće našeg života k Bogu, čini da smo „jedno srce i jedna duša“[10] u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva. A naše uzdignuće k Bogu cilj je svake naše molitve, našeg rada, ali i konačni životni cilj.

4. Zaključak

„Istinski kršćanski odgoj ne smije nipošto zaobići iskustvo molitve.“[11] Stoga, neka nam 2024. „Godina molitve“, priprema za Jubilarnu 2025. godinu, po redovitom molitvenom čitanju i aktivnom sudjelovanju u liturgiji, uz naš svakodnevni rad i tijekom ove školske i vjeronaučne godine, oblikuju u našim srcima, kako sanja papa Franjo, „simfoniju“ molitve koja će hraniti naš duh, buditi radost zbog ljubavi Božje u srcima svakog čovjeka do punine spasenja te davati snage i u svakodnevnom našem odgojno – obrazovnom radu, u svim izazovima i poteškoćama života i rada. Neka nam Godina molitve bude poticaj da s još više ljubavi, zauzetosti, pažnje, poštovanja i strpljivosti pristupamo napose svakom našem učeniku.

Po zagovoru Isusove i naše Majke Marije, Majke Crkve, na vaš život i rad zazivam obilni Božji blagoslov.

Hvala.

Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Zadar, 2. rujna 2023.

---

[1] Usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, 79.

[2] Usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, 78.

[3] Kateheza papa Benedikta XVI., 13. VI. 2012.

[4] Kateheza pape Benedikta XVI., 12. 9. 2012.

[5] Usp., Kateheza pape Benedikta XVI., 26. 9. 2012.

[6] Kateheza pape Benedikta XVI., 26. 9. 2012.

[7] Nagovor na molitvi Angelus pape Benedikta XVI., 6. 11. 2005.

[8] Usp., Kateheza pape Benedikta XVI., 26. 9. 2012.

[9] Katekizam Katoličke Crkve, 1069.

[10] Dj 4, 32

[11] Kateheza pape Benedikta XVI., 28. XII. 2011.

 

 

 

 

Povodom smrti prof. Ive Livljanića, prvog veleposlanika RH pri Svetoj Stolici rodom s otoka Pašmana iz Zadarske nadbiskupije, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je izraze sućuti obitelji Livljanić, naslovljene na Katarinu i Domagoja Livljanića, djecu prof. Ive Livljanića.

Sažalnicu nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 

 

I otrt će svaku suzu s očiju,
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka,
ni boli više neće biti
(Otk, 21, 4)

Poštovani Katarina i Domagoj Livljanić, poštovana obitelj Livljanić,

S osjećajem ljudskog suosjećanja za zemaljskim gubitkom bliske osobe, Vašeg roditelja, ali u duhu kršćanske vjere u uskrsnuće i život vječni koju je Vaš poštovani otac za svoga života posvjedočio i vjerno živio, primio sam vijest o smrti gospodina Ive Livljanića, istaknutog hrvatskog intelektualca i zauzetog vjernika laika koji je po svom profesionalnom poslanju i djelovanju ostavio vrijedni trag u Zadarskoj nadbiskupiji i u Crkvi u Hrvatskoj.

Svojim cjelokupnim društvenim angažmanom, diplomatskim i humanističkim djelovanjem, samozatajnim i poniznim nastupom u ophođenju s ljudima, gospodin Livljanić pronio je svijetom časno i na ponos žitelja Zadarske nadbiskupije, ime Grada Zadra i ljubljene domovine Hrvatske za koju je u teško vrijeme progona hrvatskih domoljuba, kao uznik bio spreman i trpjeti.

Kao prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, u vremenu uspostave demokratske hrvatske države, u diplomatsku baštinu suverene Hrvatske trajno je ugrađen veliki doprinos poduzetne i angažirane diplomatske aktivnosti gospodina Livljanića koji je dužnost Veleposlanika RH zauzeto i požrtvovno obavljao od 1992. do 1998. godine – dakle, u vremenu ratne agresije na Hrvatsku, kad je hrvatski narod trpio velika materijalna i duhovna stradanja, a Hrvatska se stvarala i branila u domovini i svijetu.

Na toj, pozornici svijeta, u središtu drevne i iskusne Vatikanske diplomacije koju je i gospodin Livljanić opisao „najboljom diplomatskom školom“, Vaš je otac svojim vrsnim profesionalizmom, ali i zanosom, u kojem je duhu, prema vlastitim riječima, smatrao da treba obavljati povjerene zadaće, opravdao povjerenje Hrvatske države u obavljanju te odgovorne i časne službe.

Gospodin Ive Livljanić, čovjek blage naravi i snažne ljubavi prema vrijednostima obitelji, vjere i domovine, prema Hrvatskoj i Katoličkoj Crkvi, u trajni domovinski i crkveni spomen ostavio je dragocjena svjedočanstva o svojim osobnim susretima s papom Ivanom Pavlom II., u kojima je taj sveti Papa darovao našu zemlju i narod dragocjenim riječima i konkretnim činima ljubavi, pažnje, pratnje i osobne blizine, potvrđujući koliko je Ivan Pavao II. volio Hrvatsku; a poznajući povijesne okolnosti razvoja europskog kontinenta, izložio je i svoj papinski autoritet u odluci da Sveta Stolica bude odvažna i hrabra predvodnica u međunarodnom priznanju suverenosti Republike Hrvatske.

Poštovani Katarina i Domagoj, Vama i cijeloj obitelji Livljanić, u osobno ime i u ime zadarskog svećenstva, izričem sućut i kršćansku, molitvenu blizinu s vjerom u Uskrsloga Gospodina Isusa Krista kojemu je i Vaš otac vjerovao, svjedočeći da je Krist jedini Put, Istina i Život koji nam je pripravio mjesto u domu našeg nebeskog Oca.    

Neka Uskrsli Gospodin daruje vječni pokoj plemenitoj duši Vašega oca, a Vama udijeli utjehu i mir, u sigurnosti ponovnog susreta u Vječnosti. Božji blagoslov Vama i Vašoj obitelji, u želji da Vas prate svetopisamske riječi uskrsle vjere i života koji ne umire, a daruje nam ih sâm Bog po svojoj Riječi:

Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima (Rim 14. 7-9).

Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime (1 Sol 4,14).

S izrazima poštovanja,

Mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup     

Blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, suzaštitnika župe Poličnik, svečano je proslavljen u utorak, 29. kolovoza u Župi sv. Nikole u Poličniku. Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Poličniku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sva četvorica evanđelista pišu o Ivanu Krstitelju. Matej govori kako je i na koji način Ivan propovijedao, Marko ističe njegovo mučeništvo, Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji i propovijedanje, a Ivan govori da je sv. Ivan došao posvjedočiti za istinu, rekao je nadbiskup.

„Život kojeg je živio i njegova vjera omogućili su sv. Ivanu Krstitelju da prepozna Isusa Krista. Ivan Krstitelj nije nalazio kompromise u životu kad je tražio istinu, kad je gledao u Istinu. Za ono što je sv. Ivan spoznao kao istinu, nije bilo sile, snage i opasnosti zbog kojih bi se on te istine htio odreći“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ta činjenica iz života sv. Ivana Krstitelja i za nas važna.

Sv. Ivan je znao što je istina, ali mogao je spasiti svoj život da je istinu prešutio, da nije govorio, upozorio je nadbiskup. „Ali, znajući što je istina, sv. Ivan nije mogao šutjeti! Istina koja je obuhvatila njegov život bila je jača i važnija za Ivana od njegovog života i od njegovog zemaljskog opstanka! I mi možemo gledati istinu koju slijedimo. To je vjera da je Krist doista naša istina, da nema druge istine nego što je Isus Krist. Jer prava istina života je ono što je Isus izrekao, što nam je pokazao, ono što je Isus za nas učinio. Mi se toj Istini klanjamo. Ta Istina uvodi nas u Kraljevstvo nebesko. Ta istina uvodi nas u zajedništvo s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je stvarnost te istine, toga blaženstva, te ljepote i novosti života primjenjiva na svakoga od nas.

„Slavimo Gospodina za kojeg je Ivan darovao svoj život. Prepoznajemo da smo i mi dionici njegovog dara, milosti i onoga što je Ivan rekao: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Grijeh i naš otpad od Boga je najveće prokletstvo, vječna smrt. Isus Jaganjac to je otklonio od nas da bismo mi bili veliki u Kraljevstvu nebeskom. Važno je da se u tome prepoznamo, da s ljubavlju i zahvalnošću možemo primiti Isusa u svoj život. To je uzrok naše radosti koja ispunja naše srce. To nam daje snage za nevolje i poteškoće života. To nam daje snage da i mi možemo svjedočiti za istinu, da možemo živjeti istinu“ naglasio je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao monaha Bede Časnog iz 9. st. koji je rekao: „Ivan Krstitelj je podnio zatvor i okove zbog svjedočanstva za našeg Otkupitelja kojemu je prethodio, za njega je položio život. Progonitelj mu nije rekao da zaniječe Krista, nego da prešuti istinu. A ipak je poginuo za Krista. Sâm Krist rekao je: ‘Ja sam istina’“.

„Nije lako uvijek živjeti istinu. Lakše je pronaći neki kompromis u životu, nego živjeti dosljedno istinu. Jer istina je uvijek izazovna, istina smeta. Istina će smetati onome tko ima pokvarene misli, pokvarene nakane i srce. Pa će mu smetati i tvoj život. Lijepo je rekao sv. Augustin: ono što je zdravom oku ugoda, kao svjetlo, bolesnom oku smeta, svjetlo ga iritira. Tako se događa i nama u našem životu. Ako nekome smeta istina koju živimo, važno je da se, poput Ivana Krstitelja, ni mi ne pokolebamo, nego da i mi imamo snage posvjedočiti i dosljedno živjeti tu istinu koja je veliki sadržaj našeg života“ ohrabrio je nadbiskup. Upozorio je da to nije istina u nekom filozofskom smislu, nego ta istina nosi smisao našeg života, ona je najveće blago i bogatstvo našeg života.

„To je istina koja nas nosi i koje se mi zbog ničega i u nijednoj situaciji nećemo i ne želimo odreći“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da smo pozvani biti dionici  istine života koju nam je posvjedočio i prenio sv. Ivan – do prolijevanja krvi. „Ono što Gospodin nama daruje i što nam nudi, vrjednije je od zemaljskog života. Gospodin nam nudi vječnost, neprolaznost. Zato se Isus utjelovio i došao među nas, da bismo mi mogli ući u Nebo“ rekao je nadbiskup.          

   

Na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja „slavimo ono što je sv. Ivan duboko živio i za što je dao svoj život – vjernost istini! Tu vjernost, takvu ljubav i tu istinu i mi želimo čuti i dublje upoznati. Za to trebamo biti spremni živjeti, jer ta vrijednost ostaje trajno“ poručio je nadbiskup.

Predslavitelj je potaknuo da proživimo poruku sv. Ivana koji je doživio milost Kristove blizine; da i mi prihvatimo i slijedimo Krista dubinom svoga bića. „Beskompromisno prionimo uz Krista koji nam se daruje kao Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta. Primajući Isusa kroz euharistiju u svoj život, sada i ovdje sjedinjujemo se s našim Spasiteljem, Jaganjcem koji odnosi grijehe svijeta. Tu je ostvareno blaženstvo o kojem Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana. Ivan je najveći rođen od žene, ali onaj koji pripada Kristu veći je od Ivana Krstitelja“ naglasio je nadbiskup.  

O veličini sv. Ivana govori i da je on jedini svetac čiji Crkva slavi rođendan i dan njegovog mučeništva. „Ivan je počeo svoje djelovanje oko 27./28. godine prije Krista, za vrijeme cara Tiberija i kralja Heroda. Narod ga je rado slušao. Snažno je pozivao da priprave put Gospodinu, da dolazi netko jači od njega. Zbog svog života koji je bio u okruženju svetosti i molitve još i prije njegovog rođenja, Ivan je bio upućen na Isusa Krista. Zato kad je prvi put vidio Isusa, znao ga je prepoznati i mogao je reći tako važnu istinu našeg života: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Isus se žrtvuje kao janje koje se prinosilo na žrtvenik u hramu. On je sam sebe prinio i žrtvovao da bi nama donio najpotrebnije – mir i oproštenje od Boga“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Ivan je bio svjedok otvaranja Neba nad Isusom kad se krstio, a Glas je progovorio: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina’.

„Ono što je Bog učinio u Isusu Kristu je veliko za nas, jer Bog je ušao u naš život. Ušao je u grešnost. Riječ krstiti na grčkom znači uroniti, staviti ispod vode. Prema tome, kad se Isus krstio, on je uronio u našu sudbinu, u našu grešnost. Uronio je u potpunosti u naš grijeh, da oduzme naš grijeh, jer on je Bog. Bog je ušao u grijeh, ponio ga je da bi slomio i pobijedio grijeh, da bismo mi bili dionici te pobjede i slobode. Bog nas je u Kristu stvarno oslobodio – to je prepoznao Ivan! Ivan je prepoznao to veliko djelo u Isusu“ poručio je mons. Zgrablić.

Uz prepoznavanje povijesnog Krista kao istine, nadbiskup je poželio da u svoj život po euharistiji primamo Isusa kao uskrslog Gospodina, jer Isusovo djelo spasenja koje je on izvršio jednom u povijesti, trajno djeluje.

Poruka sv. Ivana nadahnjujuća je za nas i u kontekstu velikih, pohvalnih riječi  koje je Isus rekao o sv. Ivanu: „Zaista, zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja, a ipak i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega“.

„Gospodin nam je po svojoj milosti darovao da budemo dionici njegovog života i Kraljevstva, da budemo u  njegovoj blizini, da budemo s njime. Svemogući Bog ni svoga Sina nije poštedio, nego nam je svojoj ljubavi čak i njega darovao, da mi u toj Istini pronađemo sebe – da ima netko tko nas cijeni! Da prepoznamo da postoji netko kojemu je do nas stalo, tko nas ljubi.

Taj koji nas ljubi, koji nas cijeni i koji nas se nikad ne odriče je sâm Sin Božji koji je došao spasiti nas i otkupiti za vječno dobro, vječnu sreću. Uđemo li u tu istinu, ući ćemo u stvarnost o kojoj Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana Krstitelja“ poručio je zadarski nadbiskup, poželjevši da to radosno prihvatimo, kao što je prihvatio sv. Ivan Krstitelj.

„Ivanov život za Krista bio je potpuno usmjeren na Krista i prije nego se on rodio. On je dijete izmoljeno od Boga. Njegovi roditelji Zaharija i Elizabeta bili su u poodmakloj dobi i nisu mogli imati djece. Izmolili su to dijete i Bog je učinio čudo u njihovom životu, darovao im je život. To dijete navješteno je u hramu dok je Zaharija molio. Kad se Ivan rodio, ljudi su se radovali i zahvaljivali Gospodinu za njegovo rođenje. Cijelo ozračje u kojem je Ivan živio, djelovao, u kojem je pozivao narod da se obrati, da slijedi put istine, bio je usmjeren k tome da je u trenutku kad je Krist došao, Ivan Krstitelj mogao prepoznati Isusa i vidjeti ono što drugi očima nisu mogli vidjeti“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Slavlje je počelo procesijom s kipom sv. Ivana Krstitelja od crkve sv. Ivana na groblju do župne crkve sv. Nikole u Poličniku.

Na dolasku za proslavu župne svetkovine nadbiskupu Zgrabliću zahvalio je don Damir Juričin, župnik Poličnika. Juričin je mons. Zgrabliću ujedno čestitao rođendan koji je na blagdan Glavosjeka Ivana Krstitelja, zahvalivši Bogu za dar života mons. Zgrablića kao petog djeteta Josipa i Josipe Zgrablić, koji je, kao nadbiskup, rekao je don Damir, na osobit način, po primjeru sv. Ivana Krstitelja, pozvan naviještati istinu života. 

Ines Grbić

U petak, 25. kolovoza, održan je Kolokvij u Gradskoj knjižnici Benkovac u organizaciji župe Perušić i Ogranka Matice hrvatske u Zadru povodom obilježavanja 20. obljetnice smrti fra Stanka Bačića o temi:  ‘Život i djelo fra  Stanka Bačića’. 

Izlaganja su imali: 1. fra Josip Klarić: Život i duhovnost fra Stanka Bačića. 2. fra Petar Klarić: Znanstveni i ostali rad fra Stanka Bačića. 3. doc. dr. sc. don Zdenko Dundović: Uloga franjevaca u  Zadarskoj i Ninskoj biskupiji prema istraživanjima fra Stanka Bačića. 4. Goran Pavao Mladineo, prof.: Fra Stanko Bačić spram crkvene pravoslavne historiografije. 5. dr. sc. Radomir Jurić: Arheologija u djelima fra Stanka Bačića. Voditelj je bio Luka Knez, mag. educ. hist.

Ovaj  Kolokvij  upoznao je javnost o velikom doprinosu fra Stanka crkvenoj, franjevačkoj  i ostaloj prošlosti Ravnih kotara, Bukovice i šire. On je vrsni znalac i jedan od ponajboljih  poznavatelja crkvene prošlosti toga kraja. Naglašeno je kako treba još više proučavati znanstveni rad fra Stanka i prezentirati ga široj  javnosti kojoj je manje poznat, jer je on to zaslužio svojim znanstvenim radom.

Fra Stanko je tiskao sljedeće knjige: Perušić, župa Marijina Uznesenja u Zadarskoj nadbiskupiji, Split,1989., str. 223. Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji. Pastoralno djelovanje franjevaca od dolaska Osmanlija (1522.) do danas, Split, 1991., str.295. Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji. Pastoralni rad franjevaca od dolaska Osmanlija (1527.) do danas, Šibenik,1995., str.141. Franjevački samostan u Karinu. Povijest franjevačkog samostana u Karinu u svjetlu protokola ili kronike fra Marijana Lekušića (1734.-1740.), Šibenik, 1995. i 2000. (dva izdanja), str.154. Župa Svih Svetih Piramatovci. Povijesni pregled, Šibenik,1995., str. 141. Don Krsto Stošić, bibliografija i rukopisna ostavština. Tiskani radovi i radnje ostale u rukopisima,Šibenik,1995., str. 122. Lisičić. Povijesni prikaz jezgre jedenoga od 12 hrvatskih plemena, Lisičić, 1996., str. 128. Osvrt na knjigu ‘Pravoslavna Dalmacija’ E. Nikodima Milaša,Zadar, 1998.. str. 404. Tvoj slavni dolazak iščekujemo. Razmišljanja o drugom Isusovu dolasku na zemlju, Split, 2000., str. 94. Nebo govori jednoj duši o današnjoj mladeži (Duhovne pouke i savjeti), Zagreb, 1998. str. 50. Napisao je mnoge studije i članke koje je objavljivao u zbornicima i revijama.

Fra Stanko je napisao Uvodnu riječ i Pogovor za knjige Jozefine Glasnović: Bog vapi za tobom (Duhovne pjesme, pouke i savjeti). Prvom izdanju fra Stanko je urednik, a izdavač Župni ured Nevest,1996., str. 186. Od drugog do petog izdanja izdavač i urednik je fra Stanko. (Drugo izdanje, Šibenik,1996. str. 156., treće izdanje, Zadar, 1998., str. 458, četvrto izdanje,1999. str. 320 i peto izdanje Zagreb, 2000. str. 176.).

Fra Stanko je bio izdavač i urednik i knjige Jozefine Glasnović: Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim, Zagreb, 2000., str. 196 . Urednik je i  izdavač i knjige N.N.: Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko (Dva izdanja, 1999., str. 88  i 2000., str. 52).

U fra Stankovom rodnom Lisičiću slavljena je misa za njegovu dušu u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije. Misu je predslavio, u ime Zadarske nadbiskupije, don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko-katehetskog odjela Zadarske nadbiskupije, u koncelebraciji provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marka Mrše, župnika Perušića don Darka Marušića, fra Žarka Maretića, župnika Crnice, gvardijana karinskog i župnika Karina i Kruševa fra Petra Klarića, kanonika don Anđelka Buljata, dekana Benkovačkog dekanata i župnika Benkovca, fra Josipa Klarića, voditelja područne kuće  sv. Lovre u Šibeniku, fra Ivana Čupića, župnika Dubravica i Rupa, don Ivana Perkovića, župnika Kistanja, don Tomislava Planinića, župnog vikara na Bilom Brigu u Zadru, don Franka Markulića, župnika Luna na Pagu, don Antonia Vučkovića, župnog vikara u župi Selce kod Crikvenice.

Na misi su, osim mnogobrojnih vjernika, bile i  časne sestre i kandidatice Javnog vjerničkog društva Omina Deo – Sve Bogu, predvođene Jozefinom Glasnović kojoj je fra Stanko bio duhovnik. 

Don Zdenko je, između ostalog, kazao kako je fra Stanko bio čovjek Crkve, duboke vjere, ugledni franjevac, domoljub, čovjek knjige, ljubitelj povijesti i istine, koji je na temelju povijesnih vrela napisao povijest ovoga  kraja i djelovanje franjevaca na području Skradinske i Ninske biskupije, a i šire. Zato je zaslužio našu zahvalnost i bistu u rodnom Lisičiću. 

Na kraju mise, nazočnim svećenicima, časnim sestrama i vjernicima obratio se provincijal fra Marko Mrše koji je izrazio ponos i radost što će blagosloviti bistu fra Stanka Bačića, uglednog franjevca Provincije Presvetog Otkupitelja i što je održan Kolokvij u Gradskoj knjižnici Benkovac o njegovom životu i radu. Zahvalio je organizatorima i svima koji su doprinijeli tom svečanom događaju. Kazao je da će Provincija poduprijeti da se znanstveno djelo fra Stankovo i dalje proučava i predstavi široj javnosti.

Poslije mise, provincijal je blagoslovio bistu fra Stanka u nazočnosti svećenika, časnih sestara, vjernika i umjetnika Tomislava Kršnjavoga, koja je postavljena u dvorištu ispred Gospine crkve.  Svi nazočni izrazili su divljenje i radost zbog toga dana, a osobito Lisičićani.

Fra Petar Klarić

Župa Kraljice mira u gradskom predjelu Stanovi u Zadru na blagdan svoje župne naslovnice i zaštitnice, Blažene Djevice Marije – Kraljice mira, u utorak, 22. kolovoza, proslavila je 40. godišnjicu posvete župne crkve Kraljice mira koja se nalazi u dekanatu Zadar – Istok. Svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi Kraljice mira predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Zahvalimo Bogu za 40 godina postojanja župne crkve na Stanovima. Crkve se posvećuju da bi se u njima sâm Bog proslavio, na način da svoju slavu i život koje ima u svojoj svetosti, Bog komunicira, dijeli, daje čovjeku. To se događa 40 godina u prostoru ove crkve. Bog je tu učinio mnoge milosti. Nemoguće je sagledati i izreći što je sve Bog učinio u srcima mnogih koji su se tu okupljali da bi slušali Riječ Božju, da bi ona bila istinska hrana njihovoj duši. Tko može nabrojiti tolika otajstva u sakramentima koji su se tu slavili i koji su darovali najdragocjenije ljudima, koji su u ljudski život unosili istinsko bogatstvo“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ta misa zahvala Bogu za milosti koje prima sadašnji naraštaj i koje su primile i prethodne generacije.

Nadbiskup je rekao kako je lijepo da se tu zahvalu izriče na župni blagdan Kraljice mira, „da baš po tom činu možemo razmišljati što Bog čini i izvodi u našem životu. Jer Bog nije neka memorija koje se sjećamo, ljepota koju promatramo, neko daleko kraljevstvo kojemu se divimo. Nego, sve što spoznajemo u otajstvima naše vjere, Bog trajno i snažno izvodi u našem životu. To otajstvo nas nadilazi i veće je od mogućnosti naše spoznaje“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Crkva naučava, govori i propovijeda istinu.

„Crkva je dobra učiteljica, majka koja nas rađa za život vječni, koja nam daruje život vječni, ali i uči nas istinama, uči nas životu. Zahvalimo Bogu na tolikim darovima, milostima i na tolikoj dobroti koja se izlila na ovu crkvu“, potaknuo je nadbiskup, uputivši na molitvu da „ne ostanemo tvrda srca“. Gospodin svojoj Crkvi kao zajednici koja je njegovo mistično tijelo daruje blagdane i dane spomena posvete crkve „da bi smekšao naše srce i otvorio našu dušu, kako bismo mogli vidjeti veličanstveno Božje djelo u našem životu“.

U tom kontekstu, nadbiskup je razmatrao i što znači povlastica Marije kao kraljice mira. Blagdan Kraljice mira je novijeg datuma, 1954. ga je ustanovio papa Pio XII. Svoje korijene ima u dalekoj povijesti, u počecima kršćanstva. „Nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu početkom 4. st., već prvi kršćanski pisci pišu o Mariji kao kraljici, daju joj taj naslov. Moleći za mir kad je bio Prvi svjetski rat, papa Benedikt XV. dodao je 1917. u Lauretanske litanije zaziv Kraljica mira“ podsjetio je nadbiskup.

U našem mentalitetu, ljudi sadašnjeg vremena riječi kralj, kraljica, poimaju kao nešto idealno, nerealno, kao termin koji spada u dječje priče, bajke, legende. Na ovom svijetu još neki kraljevi i kraljice imaju neku čast, moć, vlast, rekao je mons. Zgrablić. „To nas može zavesti u promišljanjima što zapravo znači Marija kao kraljica ili Marija kao kraljica mira. Kraljevstvo koje Marija prima možemo razumjeti samo u odnosu na Krista. Ona je duboko sjedinjena i povezana s Kristom. Ako je Krist kralj, možemo razumjeti i u kojem smislu je Marija kraljica“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je Isus pokazao u čemu se sastoji njegovo kraljevstvo.

„Isusovo kraljevstvo ne sastoji se u onome u čemu se sastoji zemaljsko kraljevstvo. Božje kraljevstvo sastoji se u tome da je Krist došao služiti u ljubavi, potpuno nam je darovao svoj život. Božja čast je u tome da nama čini dobro. Krist je za nas ušao u smrt da može u potpunosti prihvatiti našu ljudsku sudbinu, da bi preobrazio naše dostojanstvo i naš život ranjen grijehom; da bi kroz slavu uskrsnuća i darovanjem svoje sile i snage sve to obnovio u nama. Bog se toliko zauzima za nas da nam je darovao svoga ljubljenog Sina i dao nam je najveću moguću čast, da smo postali njegova ljubljena djeca.

Dao nam je svoga Duha Svetoga, ono što je najintimnije u njemu, što struji u tajni njegovog života. Sve to nam želi darovati, da bi u nama razbudilo naše srce koje može otvrdnuti našim grijehom i našom zaokupljenošću za ovozemaljsko, da te milosti ne možemo vidjeti i proživjeti, da u tu ljepotu ne možemo doći“ upozorio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da zahvalimo Bogu što smo na istom putu kao Marija koja je primila najveću čast i dostojanstvo. „To Gospodin i nama daruje. Gledamo konačni cilj i na tom putu nismo sami. Marija je naša suputnica, ona je majka koja nas vodi na putu našeg života, prema vječnosti. Bog je Mariji dao najveću čast, jer ona je participirala u Kristovom služenju i tako je usko povezana s Kristom, da Marija participira i u Kristovoj slavi i časti. U Mariji promatramo što je Bog izvršio do kraja u svojoj slavi“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam Bog u Mariji daje model, primjer, uzor, „da možemo gledati što Bog želi izvesti i u našem životu“.  

Mariju slavimo ne samo kao kraljicu, nego i kao kraljicu mira. Nadbiskup je pojasnio i po kojim trima stvarnostima blagdanska liturgija predstavlja Mariju kao kraljicu mira.

Marija je kraljica mira zato što je začela i rodila Krista, Kneza mira. „Marija je kraljica mira jer je mir ušao u njen život. To se dogodilo i u našem životu. Krist je ušao u naš život i nosimo Krista koji je naš mir, nosi puninu našeg života. Marija je kraljica mira i zato što je stajala podno Kristovog križa i pratila ga je u trenutku njegove vrhunske, krajnje ljubavi koju je darovao nama“ rekao je nadbiskup.     

Liturgija nam predstavlja Mariju kao kraljicu mira da u tom odrazu i mi sebe možemo razumjeti. „To nam govori da i mi možemo doći do mira. Mir ne znači samo odsutnost rata, nego znači mir kao punina, dinamizam, ono snažno što ispunjava naše biće. Kada duša čovjeka može reći da je primila najveća dobra od kojih veće ne može primiti, i zato je srce mirno, zadovoljno, jer je potpuno ispunjeno. To je mir kojeg Bog nama želi dati“ ohrabrio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Marija kraljica mira jer je dostigla puninu.

„Mir je blagostanje našeg duha, ne samo odsutnost nemira koje uzrokuju neki  izvana. Mir je stanje punine koju imamo u svojoj nutrini, koju Bogu daruje onima koji ga ljube i s njim surađuju. Taj mir je Marija primila, u punini je primila to najljepše i najdragocjenije bogatstvo. Zato je Marija kraljica mira – jer je ona u potpunosti ispunjena u Bogu. Tu puninu života ona nama svjedoči, taj mir ona nama želi dijeliti, mir kao najveću potrebu našeg srca! Jer naše srce je toliko uznemireno. Trpimo jer nam je srce uznemireno, a mir nam je toliko potreban“ rekao je nadbiskup.

Treća stvarnost prema obrascu blagdanske liturgije je – Marija je kraljica mira jer je s učenicima čekala obećanoga Duha Svetoga. „Marija je čekala i primila Duha Svetoga koji ljudskom srcu donosi mir. Sve to događa se s nama i za nas u euharistiji, gdje nam Krist sebe u potpunosti daruje. Kada slavimo Mariju kao kraljicu mira, mi kao u ogledalu gledamo svoju dušu, ljepotu koju je Bog izveo u našem životu. Divimo se našoj majci Mariji, ali i radujemo se što smo s njom, što nam Marija pokazuje put i što je ona naša posrednica“ rekao je nadbiskup, naglasivši da je u tom posredovanju za nas Marija garant koja je taj put već prošla.

„Marija je išla tim putem i hoda s nama na putu našeg života. Majka nas želi nositi svome Sinu, želi nas nositi u vječnost, Bogu. To Gospodin nama želi staviti u našu dušu i srce, da se možemo radovati Mariji. Ali, da ta radost ne bude zbog nečega što se dogodilo nekome drugome, nego da svatko sebe pronađe u toj radosti“ rekao je nadbiskup. Naveo je primjer kako, kad je osoba radosna i ispunjena, a u situaciji je kad se dogodi neka nevolja, to loše osobu iznutra toliko ne pogađa, jer to pokriva radost koju čovjek ima u sebi.

„Kada duboko živimo ono što Bog nama daruje i stavlja u naš život, to je naša snaga koja čini da nam sve poteškoće, nevolje i problemi našeg života izgledaju maleni, u odnosu na veličinu koju je Gospodin nama darovao. Ako Boga udaljimo od sebe, onda naši nemiri, problemi i sve što uzrokuje nemir u našem životu, postanu veliki“ upozorio je mons. Zgrablić. Ohrabrio je da nas Marija vodi putem koji nas vodi miru i Kristu koji je knez mira.

Krist je donio puninu života na ovaj svijet i jedino on u potpunosti može zadovoljiti našu dušu i naše srce, poručio je nadbiskup, poželjevši „da budemo ponosni što smo kršćani, što pripadamo Kristu i što nas je Bog izabrao na najveću čast i dostojanstvo. Taj ponos i radost će biti snaga našeg života“.

„Neka nam naša nebeska Majka pomogne svojim zagovorom i blizinom da to iskreno i duboko živimo, da to svjedočimo mlađim naraštajima i da to najveće blago i bogatstvo predajemo novim generacijama. Dao Bog da i mi u radosti, miru i kraljevskoj časti pronađemo kraljevsko dostojanstvo“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Marinko Jelečević, župnik Stanova, zahvalio je nadbiskupu na dolasku. „Marija nas okuplja oko svoga Sina. Dovela nas je na vrelo života i izvor ljubavi. Najljepše je kad čovjek može tu doći i napojiti se ljubavlju Isusa Krista“ rekao je don Marinko. Zahvalio je svim svećenicima koji su bili stanarski župnici, među njima i pokojnom don Tomislavu Sikiriću kojega je naslijedio u službi župnika, svim đakonima i kapelanima koji su djelovali u župi. Ove godine, zbog infrastrukturnih radova u predjelu Stanovi, nije održana tradicionalna procesija s Gospinim kipom.

O župnoj crkvi Kraljice mira na Stanovima

Crkva Kraljice mira, po nacrtu arhitekta Tomislava Paleke, izgrađena je za vrijeme župnika don Šime Sturnele i zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka koji je tu crkvu posvetio 20. studenoga 1983. godine. Crkva je izgrađena i velikodušnom donacijom biskupije Münster.

Župa Kraljice Mira na Stanovima u sjeveroistočnom predjelu Zadra nastala je podjelom od Župe sv. Ivana na Relji. Nadbiskup Oblak utemeljio je župu 5. srpnja 1978., kada se počela graditi i župna crkva. U početku je za liturgijska slavlja služila kapelica Gospe Fatimske, uređena u prostoru nekadašnje trgovine. Građevinska dozvola za izgradnju župne crkve dobivena je  21. listopada 1981. S crkvom je u cjelinu povezana župna kuća i pastoralni centar.

Ines Grbić

Blagdan Blažene Djevice Marije – Kraljice Mira, svečano je proslavljen u župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem u utorak, 22. kolovoza. Svečano koncelebrirano misno slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice Mira, potom i procesiju s Gospinim kipom kroz to mjesto, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Mariju kao kraljicu mira promatramo tjedan dana nakon Marijina uzdignuća na  nebo, kada je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu; kad je u nebu primila najveću čast, konačnu nagradu, konačnu čast i dostojanstvo – kad je u potpunosti ušla u ljubav Presvetog Trojstva; kad je Bog dušom i tijelom uzeo k sebi Mariju s ovoga svijeta i učinio je kraljicom neba i zemlje“ rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da nas Marija kao majka vodi i svjedoči nam da je Bog to mjesto i tu najveću čast dodijelio i nama.

„Slaveći Mariju, kraljicu mira, mi zapravo slavimo naše dostojanstvo. Okupili smo se zahvaliti Bogu i radovati se s Bogom i s Marijom zato što Bog i nama daje tu istu čast, to isto dostojanstvo! Bog čini nešto novo. Bog je učinio nešto najviše u mom životu da mi se više i ljepše ne može dogoditi. To pred nas stavlja blagdan Kraljice mira“ istaknuo je nadbiskup, potaknuvši da raspirujemo u sebi svijest o našem kraljevskom dostojanstvu kao djece Božje, da ne nestane taj naš kršćanski ponos. „Svijest o onome što je Bog učinio u Marijinom životu, dajući joj dostojanstvo kraljice, stavljajući je u najveću čast koju možemo izraziti ljudskim jezikom – Bog je to darovao nama. Stoga taj blagdan i događaj moraju dirnuti naše srce. Ne smiju nas ostaviti ravnodušnima, nego, spominjući se Marije kraljice, s dubokom zahvalnošću častimo Boga zato što je svakome od nas dao tu milost, tu nezasluženu čast, da imamo ono što je primila Blažena Djevica Marija“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pojašnjavajući kako veliko bogatstvo proizlazi za nas ljude iz blagdana Kraljice mira, mons. Zgrablić je naglasio: „Marija je kraljica zato što je ona blizu onoga koji je sam sebe nazvao knezom mira, on je kralj mira. Zato što je Marija kao majka duboko povezana sa svojim sinom Isusom Kristom. Od tuda proizlazi njen naslov.  Ali, Mariju promatramo kao kraljicu u smislu kao što je to bio Krist.

Krist je kralj ne po tome da ima neko zemaljsko područje kojim vlada, da ima vlast, strukturu, vojsku koja čuva njegove granice i postavljene zakone. Nego, Krist je sebe predstavio kao onoga koji je kralj mira. Krist donosi mir, on je kralj poniznosti i ljubavi. Kad su ga htjeli proglasiti kraljem, Isus se maknuo od tih ljudi koji su bili zaneseni onim što je Isus činio i govorio. Isus se odmaknuo od njih i pobjegao je u molitvu.

Isus se priznao kraljem jedino pred Pilatom, kad je ušao u muku, u trenutak kada je znao da će svoj život morati potpuno, dragovoljno predati svom Ocu za spasenje svijeta. Jer htio je pokazati da je on kralj. Da ima najveću čast, najviše dostojanstvo na način što nam je dao svoju ljubav, do kraja. Posvjedočio nam je svoju ljubav i svoju istinu na sve što je govorio, naučavao i činio. Sa svojom mukom, smrću i uskrsnućem na sve to Krist je stavio svoj pečat, rekao je da je to istina. Isusovim uskrsnućem, njegov otac, Bog potvrdio je da je Krist istinit, da je govorio istinu, da Bog stoji iza njega. Tako je Isus postao kralj ljubavi, kralj istine“ poručio je mons. Zgrablić.  

Krist je kralj ljubavi na način da je do kraja služio nama, rekao je nadbiskup. Pranjem nogu svojim učenicima na Posljednjoj večeri pokazao je da je došao služiti, a ne da mu služe.

„Isus je pokazao da je to najveća čast, najljepše što Bog želi podijeliti s nama. Bog je došao nama služiti. Marija to isto čini jer je najuže povezana s Kristom. Nitko nije bio povezan s Kristom kao što je to bila Marija. Budući da je cijeli njen život bio potpuno usmjeren na Kristov život, ono što pripada Kristu, pripada i Mariji, njegovoj Majci. Marija je kraljica istine, ona prenosi i svjedoči, živi tu istinu. Ona je kraljica ljubavi jer služi svome Sinu Isusu“ istaknuo je zadarski nadbiskup.

Nadbiskup je podsjetio kako prvi kršćani nisu gradili crkve ni katedrale, nego bazilike. Riječ basileus na grčkom znači kralj.

„Oni su gradili zgrade u kojima su se okupljali sa svojim Učiteljem, Kristom koji ima najveću čast na ovom svijetu. Ušli su u taj život s Kristom kroz sakrament krštenja i kroz svoju vjeru. Duboko su vjerovali da je najveće što mogu postići u svom životu da budu suobličeni slici Isusa, da budu duboko s njim sjedinjeni.

Oni su živjeli duboko, ponosno da oni imaju tu kraljevsku čast, to kraljevsko dostojanstvo. Zato su gradili bazilike, crkve u kojima su se okupljali, ali zvali su ih bazilikama, da bi ih posvijestilo – kada uđeš unutra, u baziliku, da znaš što je Bog za tebe učinio!

Ti koji si tako malen, neznatan, Bog je pogledao na tebe kao na Mariju, koja je rekla da je Bog pogledao na neznatnost službenice svoje.

Slaveći Mariju kraljicu, kada gledamo tu čast, to dostojanstvo koje je Marija zaslužila svojim životom po Božjoj milosti, u suradnji s Božjom milosti, Bog isto to želi darovati svakome od nas“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pjevanje na misi predvodio je župni zbor pod vodstvom s. Ladislave Terzić.

Bio je to prvi susret s pukom u slavlju mise mons. Zgrablića kao zadarskog nadbiskupa te je zemunički župnik don Gašpar Dodić zahvalio nadbiskupu na dolasku i susretu.

U zahvalnom govoru don Gašpar je zahvalio na uspješnoj suradnji župe s Općinom Zemunik Donji i zemuničkom načelniku Ivici Šariću koji materijalno pomažu potrebe zemuničke župe.        

Don Gašpar je istaknuo širokogrudnost i darežljivost župljana i mnogih samozatajnih, požrtvovnih ljudi te je i njima zahvalio, poželjevši da se ne umore činiti dobro i da nastave svjedočiti vjeru.

Don Gašpara raduje veliki broj mladih obitelji s brojnom djecom u Zemuniku koji redovito dolaze na misu i čija su djeca ministranti.

Don Gašpar je rekao da su župi Zemunik Tomislav i Josipa Sičić darovali križ s korpusom Krista koji će biti postavljen na zidu u prezbiteriju crkve, a želja mu je da krstionica u župnoj crkvi, čija nabava predstoji, bude dar zemuničkih obitelji koje u župi krste svoju djecu.

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je u nedjelju, 20. kolovoza župu sv. Anselma u Ninu, ususret proslavi župnih blagdana zaštitnika drevne ninske župe i navjestitelja Evanđelja iz Isusovog vremena: sv. Marcele i sv. Anselma koji se slave 25. i 26. kolovoza. 

Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma, nekadašnjoj katedrali Ninske biskupije, mons. Zgrablić blagoslovio je kip sv. Josipa, dar Marijana Magaša ninskoj župi, Ninjanina koji živi u Americi.

Ninski župnik Jerko Vuleta zahvalio je nadbiskupu na dolasku. „Molimo zagovor sv. Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, kako bi rasla osobna i zajednička pobožnost prema tom divnom uzoru poslušnosti i vjere, primjeru zauzetog i marljivog rada. Sv. Josip bio je potpuno predan volji Božjoj. Sv. Josip našao je mjesto u ninskoj crkvi kao zaštitnik naroda i naše domovine u Ninu koji predstavlja početak naše narodne i crkvene povijesti, našeg narodnog i vjerskog identiteta. To je osobita poveznica s našom župom i s najstarijim hrvatskim kraljevskim gradom Ninom“ rekao je don Jerko.                 

Marijan Magaš darovao je kip sv. Josipa u spomen na svoju tetu Mariju Magaš, dugogodišnju članicu župnog zbora i aktivnu ninsku župljanku koja je uvijek bila privržena župi i Crkvi. 

„Neka nam pobožnost i štovanje sv. Josipa koji je istinski, duboko živio odnos s Bogom, pomogne da nam vjera ne bude formalnost, dodatak, teret. Nego, neka nam vjera bude spasonosna, neka nam molitva bude hrana naše duše, a svaka euharistija oaza života gdje je istinska okrepa našoj duši i životu“ potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da i to sudjelovanje u liturgiji „bude molitveni susret s Gospodinom koji ima važne učinke za naš život. Benedikt XVI. kaže da je molitva „disanje naše duše“. Duša pokreće tijelo. Toliko je važna da nas pokreće, a često živimo kao da nema duše. Trenuci poput nedjeljne mise nužni su da se nadišemo pravoga, čistoga zraka, jer bez njega ne možemo opstati ni živjeti, kao ni bez vode. Važno je da dišemo zdravi zrak. Tako je molitva zrak potreban našoj duši. Ali, molitva je i oaza mira u kojoj se možemo napiti vode koja hrani i preobražava naš duhovni život“ rekao je nadbiskup Zgrablić.

Molitva koja u tišini krijepi naše tijelo predstavlja, simbolički, dolazak u hladovinu, oazu u kojoj primamo osvježenje. „Molitva je prožeta Božjom riječju koja nas hrani. Premda je voda uvijek istog kemijskog sastava, ona uvijek ima drugačiji učinak u našem organizmu. Uvijek osvježava i ima moć nešto učiniti u nama“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da tako i „ljepota Božje riječi uvijek ima duboko osvježenje za naš život“.

„To je važno – doživjeti da je to oaza mira gdje smo nahranili našu dušu, da se dobro osjećamo, da budemo otvoreni pred Gospodinom; jer životna stvarnost, posao, obaveze, užurbanost, otvrdnu naše srce i postanemo nezadovoljni. A naše srce ima tolike kapacitete koje nam može dati kroz molitvu, da nam Gospodin želi darovati ono što nadilazi naše želje“ naglasio je mons. Zgablić.  

Evanđelje ima snagu Božje riječi za naš život. U njoj možemo naći radost u Bogu koji nam dolazi ususret i krijepi našu dušu, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Božja riječ nije samo opis onoga što se dogodilo prije 2000 godina, nego ona govori nama danas i sada“.

U tom kontekstu, nadbiskup je razmatrao i za naš život aktualizirao navješteni ulomak iz Matejevog evanđelja u kojem je opisan susret Isusa i Kanaanke koja ima teškoću s kćeri.

Evanđelist kaže, „Isus ode i povuče se“. Prvu činjenicu iz toga Evanđelja, da se Isus kreće, nadbiskup je pojasnio ohrabrenjem da Bog uvijek čovjeku dolazi prvi ususret. „Isus odlazi u krajeve tirske i sidonske. To nije samo zemljopisni pojam, nego to se odnosi na nas. Hoće reći, Bog čini korak prema nama. Gospodin hoda, on nas traži, on je uvijek u potrazi za nama“ poručio je mons. Zgrablić. Pojasnio je što predstavljaju Tir i Sidon u duhovnom smislu. Ti gradovi na sjeveru Palestine sada se nalaze u Libanonu, na Sredozemnom moru, bogati su vegetacijom i plodovima. U tim višekulturnim velikim trgovačkim gradovima živjeli su pripadnici raznih kultura, Rimljani, Grci, Židovi i druge istočne kulture.

„To su bili bogati krajevi, ali za Židove su bili poganski. U Starom zavjetu piše kako je Bog namijenio da budu dio Obećane zemlje, ali oni nikad nisu u nju ušli, Izraelci ih nikad nisu uspjeli zauzeti. Taj poganski kraj nije spoznao Božju objavu. Širio se krivi kult i štovao bog Baal. Godine 332. kralj Aleksandar Veliki osvojio je te krajeve, porobio narode i razorio te gradove.

Dakle, Isus ide u Tir i Sidon, gradove koji su pojam poganstva, progona, ropstva. Židovi ih nisu voljeli jer su bili nevjerni, čak su ih nazivali pogrdno, da su psi. To nam želi reći da Isus ide u naš Tir i Sidon. To je slika naše duše, našeg života. Gospodin ne ide samo u lijepe trenutke našeg života, kad smo dobro, sretni, nego Krist odlazi baš u Tir i Sidon tvoga života – tamo gdje je nešto razoreno, srušeno, gdje se Bog ne poznaje – tu Isus želi doći u tvoj život! Tu Isus dolazi, tu ti on donosi spasenje, kao što je donio ženi u Evanđelju. Želi ti donijeti nešto veliko – da spoznaš da te Gospodin traži u tvojoj slabosti, u tvom grijehu, u tvojoj nevolji. Gospodin ne dolazi kontrolirati jesmo li nešto prekršili, ne dolazi nas kazniti. Nego, kao liječnik, Spasitelj, dolazi nam ususret“ poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Boga prepoznajemo u Isusovoj dobroti, on dolazi u ono što je razoreno“.

Kanaanku problem s kćeri tjera da ide Gospodinu, da ga traži. Kao što Isus ide u krajeve tirske i sidonske, tako ta žena ide potražiti Isusa.

„Svi imamo neku potrebu. Ako je molitva disanje naše duše, naša hrana i oaza mira, to svi trebamo. To nas je dovelo Isusu. Toliko je aktualno Evanđelje.

Kao kćer te žene, i nas Zlo uznemiruje, dodiruje, zahvaća. Žrtve smo Zla koje nas hoće upropastiti, stvara nemir i muku u našem životu. Gospodin dolazi u našu muku. Bog nije ravnodušan! Jer ako je Spasitelj, mora doći u tu muku – da ga prepoznamo, da znamo da je Gospodin u našim problemima, poteškoćama. Ne napušta nas, ne ostavlja samima, nego čini prvi korak“ utješio je nadbiskup, naglasivši: „Gospodin uvijek čini prvi korak prema tebi, da bi tebe potražio“.

Žena je čula da Isus dolazi i vikala je za Isusom: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se’. „Dakle, Daj mi neku milost, neki dar, nešto što mi nedostaje. Muči me nešto, imam problem. Gospodinu dolazimo s problemom kojeg imamo. Isus nije fantazija, nego je uskrsnuo, prisutan, s nama je. Vapimo mu i vičemo, trebamo nešto što sami ne možemo postići. Ne možemo nakraj sa zlom koje nas uznemiruje i dolazimo k Isusu.

No, čini se da Isus ne reagira, kao da ga nije briga što muči tu ženu. Čak su mu i učenici bili rekli, neka joj udovolji više, da prestane vikati za njima. To je naša slika o Bogu – čini nam se kao da Bog ne reagira, kao da mu je svejedno za nas, kao da Bog ne čuje što nas muči. Ali Bog kroz tu šutnju nešto već čini u tvom životu! Traži da poraste tvoja vjera, da uđeš u dijalog s njim kao što je on ušao u dijalog sa ženom. Bog je stavio blagoslov u problem tvoga života na način da te izazove da stupiš u dijalog s njim. Taj dijalog, razgovor s Bogom je spasonosan za nas, molitva. Taj razgovor donosi nam ono što nadilazi želju našeg srca, donosi najveće dobro“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i što znači Isusova riječ da je poslan k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Time Isus želi reći da je poslan toj ženi da shvati da je on onakav kakav je u Domu Izraelovom, kako se objavio u Izraelu.

„Da spoznaš da sam konkretan, bliz, da sam tu, da sam se utjelovio. Nešto sam učinio s tobom. Bog ti je toliko bliz da mu se možeš još bliže obratiti. Isus kaže, ‘Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima’.

Ako si poganin, ako nemaš vjere, živiš kao psić od Božjih mrvica. Živiš od sitnica. A Bog ne želi da jedeš mrvice koje padaju s njegovog stola. Svi živimo od Božjeg kruha. Gospodin je učinio da budeš njegovim djetetom, da budeš njegov sin, da jedeš iz njegove ruke. Da te on hrani tijelom svoga Sina, daje ti hranu anđeosku. Ne priliči da dobiješ nešto tako maleno, ne priliči da živiš kao da ne poznaješ Boga, kao Kanaanci. Gospodin ti je došao dati nešto još više! Ne priliči da jedeš mrvice, nego da sjedneš za Gospodinov stol i da te on hrani samim sobom“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuo je i veličinu ženine spoznaje da su velike i te mrvice, to malo što ima, kao što psići jedu od onoga što pada sa stola gospodara.

„A Božja mrvica je velika, to je veće od onoga što nam je potrebno za život. I Božja mrvica dolazi od Gospodina, ali mi smo pozvani dobiti više od mrvica. Kad to spoznaš, kad u to uđeš, Gospodin čini čudesa u tvom životu“ rekao je nadbiskup, podsjetivši na Isusovu pohvalu, ‘O ženo, velika je tvoja vjera’.

„Kroz taj dijalog, kroz to iskustvo koje nosimo u sebi, kroz Riječ Božju, Gospodin želi povećati našu vjeru. Jer vjera je spasonosna! I u tom trenutku kćer te žene je ozdravila. Dakle, vjera nas mora dovesti s spasenju, k ozdravljenju, pomirenju, miru, radosti, spoznaji vječnog dobra, božanskog, anđeoske hrane. Ne jesti samo mrvice s Božjeg stola, samo pseću hranu, nego da spoznaš dostojanstvo djece Božje koje imaš, da se tome raduješ. Da ti Božja riječ bude spasonosna. Spasenje koje ti Bog daruje, hrana koju ti daruje je važnija od bilo čega drugoga jer je to najpotrebnije tebi, tvom životu i duši“ poručio je nadbiskup Zgrablić.  

Ines Grbić

Družba Kćeri Milosrđa TSR sv. Frane Provincije Krista Kralja darovala je Zadarskoj nadbiskupiji, uručenjem zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću, relikviju bl. Marije od Propetog Isusa Petković za kapelu u Nadbiskupskom domu u Zadru. Relikviju je mons. Zgrabliću predalas. Mirjam Gadža, provincijska predstojnica Družbe Kćeri Milosrđa u petak, 18. kolovoza u kapeli zadarskog nadbiskupa u Nadbiskupskom domu u Zadru.

„Zahvaljujem Ocu nadbiskupu što je pokazao interes i želju da u kapelici u Nadbiskupskom domu, osim slike bl. Marije od Propetog Petković, ima i njene moći. Sa zadovoljstvom sam donijela moći naše blaženice i predala ih u ime Provincije. Vjerujem da će njen moćni zagovor bdjeti nad narodom u Zadarskoj nadbiskupiji kao što bdije nad cijelim hrvatskim narodom. Na izraženu želju Oca nadbiskupa da u kapelici budu moći bl. Marije Petković, predajem ih i želim da zagovor hrvatske blaženice prati nadbiskupa, Zadarsku nadbiskupiju i dragi hrvatski narod“ rekla je provincijalka Gadža u prigodi predaje relikvije.

„Pri zadnjem susretu s nadbiskupom, Otac nadbiskup izrazio je želju imati tu relikviju, pokazavši mi kapelicu u Nadbiskupskom domu i prekrasan triptih na kojem je i naša Majka utemeljiteljica našla mjesto u biskupskoj kapeli. To je za nas izuzetno važno. Na to smo ponosni i sretni smo zbog toga, jer dosta radimo na tome da promičemo njen kult, poznavanje njenog života i djela među hrvatskim narodom. Tim više što smo mi kao Družba od sâmih početaka vezani za Zadarsku nadbiskupiju jer je biskup Josip Marčelić, porijeklom iz Preka, u počecima vodio i pratio bl. Mariju Petković kad je osnovala Družbu. Zahvaljujući biskupu Marčeliću, Petković je osnažena Duhom Svetim koji je djelovao osobito preko biskupa Marčelića u stvaranju i osnivanju naše Družbe“ rekla je provincijalka Gadža. Istaknula je i da mnoge župe žele imati relikviju bl. Petković. Družba se trudi dati njenu relikviju svima koji iz vjere, potrebe i želje to zamole, kako bi se promicalo poznavanje života bl. Marije među narodom. 

S. Mirjam izrazila je zadovoljstvo što se predaja relikvije događa u 2023. godini kad Družba Kćeri Milosrđa obilježava više obljetnica: 20 godina od proglašenja Marije Petković blaženom u Dubrovniku, 25 godina od prijenosa njenih posmrtnih ostataka iz Središnje kuće u Rimu u Hrvatsku, u kuću Maticu u Blato, 100 godina prvih konstitucija koje je odobrio biskup Marčelić u ožujku 1923. godine i 95 godina od smrti biskupa Marčelića.

„Tako da je ova predaja relikvije zaista providonosna. To nismo planirali, ali, kako je Bog uvijek bio snažno prisutan u životu bl. Marije Petković, ona je jako vjerovala u Providnost i sve prepuštala Providnosti, tako je Providnost bila na djelu i u daru njene relikvije kapeli nadbiskupa. Providnost nastavlja djelovati, a na nama je da se otvorimo, da dopustimo da nas Providnost vodi i oblikuje kako je oblikovala život i djelo bl. Marije“ poručila je provincijalka Gadža.

U kapeli zadarskog nadbiskupa, u staklenom dijelu u dnu oltara, nalaze se još relikvije sv. Ivana Pavla II. i bl. Miroslava Bulešića. Do relikvije sv. Ivana Pavla II. položena je relikvija bl. Marije Petković, utemeljiteljice prve hrvatske autohtone redovničke družbe. 

„Radujemo se što imamo relikviju bl. Marije Petković, to je vrijednost. Jako nam je drago da imamo i druge relikvije. Zahvaljujemo majci provincijalki što nam je darovala relikviju naše hrvatske blaženice. Crkva se uvijek okupljala oko svetih, najprije oko mučenika i na njihovim grobovima. Crkva je bila progonjena, euharistija se slavila na grobovima mučenika i u katakombama. Taj kult proširio se ne samo na mučenike, nego i na one koji su herojski živjeli svoju vjeru.

Od srca zahvaljujemo sestrama Kćeri Milosrđa za dar relikvije. Zahvaljujemo sestrama za sve što rade u Zadarskoj nadbiskupiji. Na ovaj ćemo način, kroz lik bl. Marije od Propetog Petković u kapelici, uz njenu sliku i relikviju, biti duhovno međusobno povezani u ljubavi prema Gospodinu, da nam bl. Marija Petković bude poticaj da služimo Gospodinu“ rekao je nadbiskup Zgrablić.

Na zidu kapele nadbiskupa na oltarnoj slici – triptihu koji je rad akademske umjetnice Petre Turković iz Rovinja, prikazano je šest Božjih ugodnika: dva sveca i četvero blaženika. Odozgor gledano, s lijeva na desno, u prvom redu su portreti sv. Leopolda Bogdana Mandića i sv. Ivana Pavla II., u srednjem redu su bl. Miroslav Bulešić i bl. Alojzije Stepinac, a u trećem redu bl. Marija od Propetog Petković i bl. Ivan Merz.

Između njihovih portreta u krugovima, u središtu oltarne slike prikazan je događaj iz Emausa, trenutak kad su učenici prepoznali Gospodina.

„Jedan učenik je zbunjen, a drugi je uronio u kontemplaciju. Krist polako iščezava s njihovih očiju. Učenici su Isusa prepoznali u lomljenju kruha. To je jedan od najstarijih opisa euharistije, kako na novi način susrećemo Krista uskrsloga u euharistiji. Isus je na taj način ostao prisutan s nama, nije nas napustio“ rekao je nadbiskup Zgrablić pojašnjavajući razloge takvog likovnog prikaza.

„Kad god slavimo Boga, ne slavi ga samo zemaljska Crkva, nego Boga slavi i nebeska Crkva, oni koji su stigli do cilja, u vječni život. To su sveci i blaženici“ rekao je mons. Zgrablić.

Odabirom tih šestero osoba za triptih u kapeli želi se predstaviti cijela Crkva u Hrvatskoj po njenim staležima. „Crkva je predstavljena najprije u simbolu sv. Ivana Pavla II. koji je toliko ljubio hrvatski narod, a 2023. je 30. godišnjica njegovog dolaska u Zadar i Hrvatsku. U Zadru je djelovao i sv. Leopold Bogdan Mandić. Prikazani su predstavnici različitih crkvenih stvarnosti: biskup – Stepinac, svećenik – Bulešić, predstavnica redovništva, Petković i vjernik laik, Merz.

Htjeli smo prikazati zajedništvo svih dijelova Crkve. Mi molimo za naš narod, slavimo euharistiju. Boga svi zajedno slavimo, družimo se i drago nam je što imamo tri relikvije od šest prikazanih svetaca i blaženika. Svetost i blaženstvo su usko povezani, jednako su sveti u dostojanstvu štovanja, na lokalnoj ili razini sveopće Crkve“ rekao je mons. Zgrablić.

Nakon polaganja relikvije, nadbiskup Zgrablić i provincijalka Gadža izmolili su molitvu bl. Mariji Petković. To je obrazac javne molitve koju puk moli njoj u čast i kada moli njen zagovor.

Provincijalka Gadža poželjela je nadbiskupu Zgrabliću puninu Božje milosti i radosti u njegovom služenju u povjerenoj Nadbiskupiji.

U Zadarskoj nadbiskupiji djeluje 15 redovnica Kćeri Milosrđa u četiri zajednice: u Zadru, Ninu, Zemuniku i Ugljanu.     

Uz relikviju, nadbiskupu je uručena i službena potvrda o. Paola Lombarda, postulatora kauze bl. Petković, napisana na latinskom, o autentičnosti relikvije hrvatske blaženice Marije Petković.

Ines Grbić

Blagdan sv. Roka svečano je proslavljen u župi sv. Roka u Bibinjama u srijedu, 16. kolovoza. Koncelebrirano misno slavlje u crkvi sv. Roka koja je nekad bila bibinjska župna crkva, potom i procesiju s kipom sv. Roka kroz mjesto predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bibinjski sin don Frane Šindija ispred kipa u procesiji nosio je relikvijar sv. Roka u kojemu se nalazi komadić tijela toga sveca čije je čašćenje duge tradicije u Bibinjama. Brojni Bibinjci nose ime Roko po svom nebeskom zaštitniku, sv. Roku, a tijekom procesije pjevali su pjesme sv. Roku u čast.

„Sveci su Božji i naši prijatelji. Slaveći svece, Crkva nam daje mogućnost hodati u društvu sa svetima. Sveci nas vode na sigurno mjesto u vječnu domovinu“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić, zamolivši zagovor sv. Roka da nas prati na putu života kako bismo i mi mogli postići ono što su postigli sveci.

„I mi primamo milosti koje su sveci primali. Gospodin nam dolazi ususret sa svojim milostima, svojim darovima. Proslavom blagdana sv. Roka, spominjući se njegovog životnog puta i proslave u nebu, Boga častimo na osobiti način. Sveci su neumorni i neustrašivi heroji i nasljedovatelji Kristovi po milosti Božjoj. Sveci su Božju milost radosno i zahvalno primali, u sebi njegovali i s njom surađivali“ poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na poticaj biblijskog pjesnika: „Hvalite Boga u svecima njegovim“.

„Stoga, slaveći sv. Roka, ponajprije slavimo Boga, izvor svetosti života sv. Roka. Slavimo Boga koji je divan u svojim svetima, kako bismo i mi prepoznali mnoge milosti koje smo primili te da bismo, poput sv. Roka, na putu našeg života mogli odvažno slijediti Krista“ potaknuo je nadbiskup, poručivši: „Čašćenje sv. Roka je trenutak našeg zajedništva i prijateljevanja s Bogom i onima koji ga okružuju. Papa Benedikt XVI. kaže da smo „okruženi, vođeni i usmjeravani od strane Božjih prijatelja. Ne moram sâm nositi ono što, zapravo, ne bih mogao sâm nositi. Četa Božjih svetaca tu je kako bi me zaštitila, podupirala i nosila“.

Nadbiskup je podsjetio i na dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium u kojoj je o štovanju svetaca zapisano: „Crkva putnika, dobro poznajući tu zajednicu Mističnog tijela Isusa Krista, već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim pijetetom štovala uspomenu na mrtve i, jer je „sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da se odriješe od grijeha“, za njih je prinosila i molila. Za apostole i Kristove mučenike koji su, prolivši svoju krv, dali najveće svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je uvijek vjerovala da su u Kristu tješnje s nama spojeni, ujedno ih je s Blaženom Djevicom Marijom i sa svim anđelima s osobitim osjećajem štovala i pobožno prosila pomoć po njihovom zagovoru. Njima su doskora bili pribrojeni i drugi koji su revnije nasljedovali Kristovo djevičanstvo i siromaštvo te su vršenje kršćanske kreposti i božanske karizme preporučivali pobožnom štovanju i nasljedovanju vjernika“.

„Sveci su otkrili i prihvatili Božju ljubav cijelim svojim bićem, svojim umom, svojom dušom i srcem, svojom snagom i na tu Božju ljubav su odgovorili. Kakav je Bog prema nama i tko smo uistinu mi, najviše otkrivamo upoznajući Isusa Krista, drugu božansku osobu koja je postala čovjekom. Život je dar onoga koji je Život, koji je Životvorac.

Koliko mi vrijedimo i koliko smo dragocjeni u Božjim očima pokazao nam je Bog u svome ljubljenom Sinu Isusu koga nije poštedio kako bi nam do kraja pokazao i darovao svoju ljubav. Nismo znali koliko nas Bog ljubi i kakav je prema nama, dok se nije pojavio Isus i živio svoj život. Njegova ljubav za nas ide do muke i križa.

Ne znamo kako je Otac ljubio Sina. Ali znamo kako je Sin ljubio nas. Prema tome, znamo da ta ista ljubav, snaga i sila ljubavi koja je počivala na njegovom Sinu Isusu, kojega je čak i mrtvoga digla iz groba, ta ljubav počiva na svakome od nas“, naglasio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši: „Božja ljubav u Kristu i na nas se izlila. Mi smo postali Hram Duha Svetoga gdje se Božja ljubav u nama nastanila. Ako tu ljubav ne živimo, ona stoji u nama kao potencijal našeg života kojeg trebamo razviti. Na nama je da je prepoznamo, prihvatimo, na nju odgovorimo i da našu dušu u Bogu nastanimo“ potaknuo je predvoditelj slavlja.

„Nijedna ljudska radost po svojoj naravi ne može ući u smrt, osim radosti koja proizlazi iz Boga“

„Biti u društvu sa svecima znači biti dionik tako velike, ničim uvjetovane, Božje ljubavi prema nama“, poručio je nadbiskup. U tom kontekstu, istaknuo je misao švicarskog teologa Hans Urs Von Balthasara koji o Kristovoj ljubavi kaže: „Oznaka Kristove ljubavi je da nije navezana ni na kakve ljudske osobine, karaktere, slabosti, grijehe i granice, nego je sveopća i po svojoj vlastitoj zakonitosti i uz sveopćenitost postiže prevladavanje granice grijeha“.

„Nema slabosti, nema grijeha, nema nevolje, poteškoće koja bi zaustavila Božju ljubav prema nama. Ona je neovisna o nama jer je Božja. Ona se vlada po Božjim zakonitostima, a ne po našoj ljudskoj dimenziji. U toj ljubavi i mi se pronalazimo. U toj ljubavi pronašli su se sv. Rok i svi sveci. Duboko su doživjeli tu Božju ljubav koja je dodirnula njihovu nutrinu i odgovorili su na nju na ispravan način“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Svaka ljubav očekuje prihvaćanje i odgovor“.

„Ljubav je dar koji se prelijeva u uzdarje. Sv. Augustin kaže da „duša koja ljubi više živi u tijelu osobe koju ljubi, nego u vlastitom tijelu“. Ako nekoga ljubimo, roditelja, dijete, osoba više strepi nad životom svoga djeteta, nego nad sobom, jer se duša te osobe gotovo preselila u život svog djeteta. To je karakteristika ljubavi – da drugome želiš više dobra nego samome sebi. Da si spreman i ti se žrtvovati, samo da bi drugome bilo dobro“ istaknuo je mons. Zgrablić.   

„Nad zapovijedi ljubavi treba bdjeti da nam je Zli ne odnese poput ‘ptica grabežljivica’, a to su naš egoizam, mržnja, srdžba, pohlepa, zloupotreba strasti i druge naše slabosti. Ljubav je vrjednija od svega prolaznoga, jer je sve osim ljubavi prolazno. Ljubav je najveća vrijednost naše duše koju nam nitko nikada i ničim ne može oduzeti, pa čak ni smrt. Zato se isplati raditi za nju i u nju sve uložiti!

Ljubav se čuva na način da se daruje, da drugome činimo dobro na Kristov način, dakle, bezuvjetno. Božja ljubav je bezuvjetna i nema nikakve granice. Božja ljubav ne ravna se samo po naravi, nego po božanskim principima. Ako Božji Duh prebiva u nama, onda se i mi u životu ne trebamo ponašati po naravi, nego po nadnaravnim Božjim principima“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Ljubav se umnaža ljubeći bezuvjetno, besplatno i bez koristoljublja. Ljubav je dinamizam Božjega Duha koji sve pokreće. Taj dinamizam vodio je i sv. Roka. To su na svoj vlastiti način učinili i svi ostali sveci“.

Isus nam kao svojim prijateljima govori o zapovijedi ljubavi „kako bi naša radost bila potpuna. Plod ljubavi i života s Bogom uvijek rađa radošću. Ako naša vjera ne rađa radošću i mirom u srcu, zapitajmo se je li naša vjera evanđeoska“ potaknuo je propovjednik, rekavši da vjera može biti izvanjska, lijepa kultura, tradicija, običaj, ali treba rađati plodom u našoj duši.

„Radost koja traje samo nekoliko trenutaka nije potpuna. Radost koja ne proizlazi od Boga nije potpuna, jer ne ulazi u vječnost. Nijedna ljudska radost po sebi i po svojoj naravi ne može ući u smrt, u vječnost. Radost koja izlazi od Boga i koja se rađa u ljubavi, ispunja dušu mirom čak i u trenucima trpljenja, poteškoća i umiranja“ poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Rok je „nadahnuće za svoj život crpio iz Radosne vijesti, iz Svetoga Pisma i utjelovio ga je u svom životu. Ta Radosna vijest s istom snagom i nama se naviješta. Kad se Božja riječ jednom izgovori, ona uvijek traje, nikad ne prestaje. To nije nešto iz prošlosti, nego Riječ koja uvijek traje“ naglasio je predslavitelj.

Stoga, „što više upoznajemo živote sv. Roka i svetaca, oni će nas sigurno voditi našem cilju, Isusu, našem Spasitelju“, poručio je nadbiskup, podsjetivši na misao Von Balthasara: „Sveci predstavljaju najvažniji komentar Evanđelja i njegovo ostvarenje u svakodnevnom životu te nam pokazuju kako se stvarno približiti Isusu“ te sv. Jeronima: „Ako su apostoli i mučenici mogli moliti za druge još za života kada su morali i za se brinuti, koliko će više moći iz krune, pobjede i slavlja nama pomoći“.

Iz života sv. Roka

Mons. Zgrablić predstavio je i biografske podatke iz života sv. Roka, rekavši da je u nekim krajevima običaj da se životopis pjeva i tako izrazi poštovanje i prisjećanje na čudesan put koji vodi Bogu; da nam to pomogne vidjeti kako Bog i nas čudesno vodi na putu našeg života.

Sv. Rok rođen je 1295. u Montpellieru na jugu Francuske. Roditelji duže vremena nisu mogli začeti dijete te su molili i zavjetovali se Bogu koji im je podario sina.

Rokova majka kršćanski ga je odgajala i uputila na ispravan životni put. U 20. godini života, Roku su umrli roditelji.

„Rokov kršćanski odgoj i nauk bio je temeljit i iskren. Zahvatio je njegovo srce te je Rok postao zaljubljenik u Isusa. Nadahnut Evanđeljem, Rok je prodao sva dobra koja je naslijedio, novac podijelio siromasima i kao siromašan hodočasnik koji je želio živjeti samo za Krista i s Kristom, uputio se prema Rimu gdje je bio tri godine. Na svom hodočasničkom putu u Rim zaustavio se u Acquapendenteu gdje je pomagao i služio zaraženima od kuge.

Sv. Rok je Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaćao ozbiljno i provodio u djelo. Na povratku iz Rima u domovinu zaustavio se u Riminiju, Novari i Piacenzi. Hodočašće sv. Roka bilo je ispunjeno djelima ljubavi prema bolesnicima. Svečevo hodočašće za Krista preoblikovalo se u hodočašće ljubavi“ rekao je mons. Zgrablić.

U Piacenzi se sv. Rok razbolio od kuge, zbog čega je prognan iz grada. „Osjetio se osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju kako mu je dolazio pas koji mu je svaki dan donosio komad kruha“ rekao je nadbiskup.

Za susreta s Rokom u šumi, svetac je ostavio duboki dojam na talijanskog patricija Gottarda Pallastrellija koji se potom obratio. Gottardo je njegovao Roka do njegovog ozdravljenja, te se Rok vratio u rodni zavičaj gdje ga nisu prepoznali. Optužili su ga kao špijuna i zatočili u zatvor gdje je bio pet godina i opet obolio od kuge. U zatvoru ga je posjetio svećenik i podijelio mu svete sakramente. Sv. Rok je svećeniku otkrio svoj identitet te je preminuo 16. kolovoza 1327. godine.

„Sveti Rok pokazivao je mnoge čudesne znakove na zemlji i pomagao ljudima u najvećoj potrebi, dok su bili u zarazi i umirali. Glas svetosti sv. Roka počeo se brzo širiti, u rodnom Montpellieru, zatim u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. Kad je 1477. izbila kuga u Veneciji, u čast sv. Roka osnovana je bratovština. Tako se štovanje sv. Roka snažno širilo, osobito u Primorju i Dalmaciji. Mnoge župe, crkve, oltari i kipovi posvećeni su Roku u čast“ rekao je mons. Zgrablić, zamolivši: „Sveti Roko, daj nam u svako vrijeme tvoje nebesko svjetlo, tvoju milost i tvoj blagoslov, da pravo govorimo i pravo djelujemo, dok ne postignemo puninu radosti u vječnosti“.

Blagoslovljen Evanđelistar

Na početku mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je novi Evanđelistar s motivima iz bibinjske sakralne baštine. Evanđelistar je izradio Hrvoje Ljubić, kipar i grafičar iz Zagreba koji je izradio i Stepinčev sarkofag u zagrebačkoj katedrali. 

Evanđelistar su župi Bibinje darovali bibinjski supružnici Biserka i Mijo Bugarija s djecom, u zahvalnosti Bogu za 50. godišnjicu braka koju su proslavili 18. lipnja 2023. godine.

Na prednjoj strani Evanđelistara su znak križa, simboli četiri evanđelista i natpis iz Poslanice Hebrejima: „Živa je uistinu Riječ Božja i djelotvorna“.

Na poleđini Evanđelistara je lik Gospe s Djetetom Isusom, motiv iz baroknog drvenog oltara iz bibinjske crkve Rođenja Sv. Ivana Krstitelja. Oko lika Gospe s Djetetom piše: ‘I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama’.

U dnu ispod Gospinog lika je motiv pročelja crkve sv. Roka iz 1674. godine. Na hrbatu je lik sv. Roka i natpis na glagoljici Bibinje, 2023.

Mons. Zgrablić izrazio je radost zbog sudjelovanja na proslavi sv. Roka u Bibinjama, rekavši da mu je to drag i blizak svetac. Podsjetio je da je bio župnik župe kojoj je sv. Rok suzaštitnik i u dekanatu gdje su četiri župe posvećene sv. Roku.  

Slavlje sv. Roka u Bibinjama bilo je prvo misno slavlje koje je mons. Zgrablić predvodio u Bibinjama kao zadarski nadbiskup.

Župljani sv. Roka darovali su nadbiskupu kalež, a supružnicima Bugarija uručena je zahvalna povelja za dar vrijednog Evanđelistara.

Ines Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM u utorak, 15. kolovoza, svečano večernje koncelebrirano slavlje u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Pagu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„U Marijinom uznesenju razmatramo ono što smo pozvani postići na završetku našeg hoda na zemlji. Naš život ne završava smrću. Taj cilj je moguće postići slijedeći Isusa Krista u poslušnosti njegovoj Riječi, Božjoj riječi na način koji nam je pokazala Marija“ rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da nam je „Kristova ljubav veliko ohrabrenje i treba postati temeljni oblik međusobne ljubavi, kako bismo i mi mogli sudjelovati u nadnaravnoj Božjoj  ljubavi koja nam je darovana i u koju smo već uronjeni“.

Naime, Kristova ljubav je božanska, a „Bog nam je pokazao kako njegova ljubav nije navezana ni na kakve ljudske osobine, karaktere, slabosti, grijehe i granice, nego je sveopća po svojoj vlastitoj zakonitosti i tu sveopćenitost postiže prevladavanjem granica grijeha. Takvu ljubav Bog nam je pokazao po Kristovom rođenju od Djevice Marije, njegovom naviještanju Kraljevstva nebeskoga, muci, križu i slavnom uskrsnuću te poslanju Duha Svetoga“, rekao je nadbiskup. Takvu Božju ljubav „Marija je proživljavala i raspirivala u svom srcu sve dok plamen Božjega Duha nije zahvatio cijelo njezino biće u slavi njenog uznesenja na nebo“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Navješteno Lukino evanđelje nadbiskup je razmatrao istaknuvši osobinu užurbanog djelovanja Marije koja je, nakon što joj je anđeo navijestio začeće i rođenje Isusovo, a ona izrekla svoj pristanak „Neke mi bude“, „ustala i pohitila u Gorje“ kako bi pohodila svoju rođakinju Elizabetu.

„Time sveti Luka naglašava kako je Marija, poslušna Duhu Svetom koji je u njoj djelovao, slijedila unutarnji glas i krenula izvan svoga doma, svoje kuće te slijedila poticaj Duha Svetoga.

Tumačeći Marijinu žurbu, sv. Ambrozije kaže kako milost Duha Svetoga ne podnosi sporost“. Marijin život vodi Bog. Izrekla je neopozivo ne samo za jedan trenutak, nego za cijeli život: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“. Marijin život vodi Duh Sveti i susreti kao što je taj s Elizabetom, ali osobito sa svime s čime se susretala u Isusovom životu, vodi uzdignuću u nebo, k Bogu. Marija je sve Božje djelovanje u Kristu kao dragocjene uspomene brižno čuvala u svom srcu i o njima razmišljala te po njima oblikovala svoj život.

Marija je kroz sve što je proživljavala u srcu, kroz trenutke blizine Božje ljubavi i ushita duše, veličanja i blagoslivljanja, ali i kroz tamu i bol mača koji probada dušu, uzdizala svoju dušu prema Bogu. Marijino uzdignuće u nebo nastavak je i plod njezine „svete žurbe“, njezinog promišljanja, njezine poslušnosti Riječi i Duhu, njezine vjere i nade, njezinog cjelokupnog životnog hoda na zemlji“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši ulogu Marije kao vjerne suradnice u ostvarenju Božjeg plana za čovjeka, nadbiskup je rekao: „Izvorni Božji plan za čovjeka grijehom je narušen, ali nije uništen. Po utjelovljenju Sina Božjega u Marijinom krilu obnovljen je izvorni Božji plan i nama je darovan po slobodnom izboru vjere i sakramentima koje smo primili“.

U kontekstu borbi između napetosti dobra i zla u našem životu, što je iskusila i Marija, nadbiskup je citirao upozorenje Benedikta XVI.: „Ima ih koji danas žive kao da neće nikada umrijeti ili kao da sve završava smrću; neki se ponašaju kao da su jedini stvaratelji svoje sudbine, kao da Bog ne postoji, dolazeći ponekad čak i do toga da mu niječu pravo na prostor u našem svijetu.

Veliki uspjesi tehnike i znanosti koji su značajno poboljšali uvjete života čovječanstva, ostavljaju, međutim, bez odgovora najdublja pitanja ljudske duše. Samo otvorenost za otajstvo Boga, koji je Ljubav, može ispuniti žeđ za istinom i srećom u našem srcu; samo pogled na vječnost može dati istinsku vrijednost povijesnim događajima, a posebice otajstvu ljudske krhkosti, patnje i smrti“.

Nadbiskup je citirao i bl. Alojzija Stepinca koji je 28. svibnja 1957. zapisao: “Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono, što veli Mudrac u Knjizi Siraha: `Tko časti mater svoju, sabire blago`“.

„Neka i naše čašćenje Blažene Djevice Marije na nebo uznesene bude sabiranje nepropadljivog blaga do punine života u vječnosti“ potaknuo je mons. Zgrablić.

Slavlju mise prethodila je jednosatna procesija s kipom Gospe od Staroga Grada u kojoj je sudjelovalo tisuće vjernika, od svetišta Gospe od Staroga grada do zborne crkve u Pagu koju je također predvodio nadbiskup Zgrablić.

I. G.