Susret ministranata Zadarske nadbiskupije koji je okupio 83 ministranta iz raznih župa Zadarske nadbiskupije, održan je u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 16. ožujka.

Nakon zajedničke molitve na početku cjelodnevnog susreta, uslijedio je kviz znanja u parovima kad su ministranti pokazali svoje znanje o službi ministriranja. Potom je bila prilika za svetu ispovijed. Uslijedila je sveta misa koju je u kapeli Sjemeništa predvodio don Luka Šustić, član Povjerenstva za ministrante i duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije. „Sveta misa je najuzvišeniji dio naših života, najveća dragocjena stvarnost i sakrament u kojem možemo sudjelovati. Stoga ministrant po svojoj službi ima veliku čast i odgovornost, sudjelovati u tom najvećem događaju naše vjere i odnosa s Gospodinom koji nam se daje pod prilikama kruha i vina, da ga blagujemo. Važno je da budemo povezani s Bogom. Uvijek je važno da je ta veza što bolja, što jača i što stabilnija“, istaknuo je don Luka, ilustrirajući to mladima primjerom kako je važno da se mobitel poveže s wi-fi mrežom, što omogućuje internetsku povezanost.

„Ministrant mora u svom životu voditi računa o svom odnosu s Bogom, trajno se napajati na njegovom božanskom duhu koji nas osnažuje i daje nam razumjeti naš život, ispravno živjeti naše ljudske odluke, promišljanja i potrebe. Svojim ponašanjem trebamo bdjeti nad našim životom, kako bismo uvijek i na svakom mjestu drugima dali dobar primjer“, potaknuo je don Luka.

Nakon mise uslijedio je ručak, a nakon kratkog odmora obilazak Sjemeništa i Klasične gimnazije Ivan Pavao II., pod vodstvom don Ante Dražine, predstojnika Povjerenstva za ministrante. Održana su i sportska natjecanja u nogometu i druge razne aktivnosti. Prvo mjesto u nogometu osvojila je ekipa ministranata iz župe Prikazanja BDM u Kistanjama, a svoje znanje u kvizu, drugu godinu zaredom, osvajanjem prvog mjesta potvrdila je župa sv. Roka iz Bibinja. Poslije sportskih natjecanja ministranti su molili pobožnost Križnog puta koji je predvodio đakon Tin Vidov, suradnik u Sjemeništu. Susret je zaključen podjelom nagrada za sudjelovanje u nogometu i kvizu te završnom molitvom.

Susret ministranata je prilika da se susretnu različite generacije ministranata na jednom mjestu, na razini Nadbiskupije; da se međusobno upoznaju i ohrabre u njihovom djelovanju. Uz duhovni, liturgijski i rekreativni dio, ministrantima je time omogućeno da se dodatno druže i izgrađuju u toj službi. Taj susret je i ohrabrenje župnicima u radu s ministrantima i podrška njihovom služenju za oltarom. „Važan je duhovni odgoj koji se dobije služenjem kod oltara. Ne samo zbog mogućih duhovnih zvanja koja se rađaju u tim godinama, a vežu se uz službu oltara, jer mnogi osjete duhovni poziv baš služeći uz oltar, nego služenje za oltarom ministrantima omogućuje dublje doživjeti i graditi odnos predanja svoga života Bogu. To je najljepše što djeca i mladi mogu doživjeti“, rekao je povjerenik Dražina.

Ministranti su važan dio župnog liturgijskog slavlja i života župe u kojima djeluju i ministrantske skupine. Povjerenstvo za ministrante tijekom godine organizira susrete ministranata i na nadbiskupijskoj razini, uz organizirani boravak i u zadarskom sjemeništu, kako bi se djecu podržalo u službi ministriranja i dodatno ih poučilo o vrijednosti dostojanstvenog ministriranja, čime pomažu župniku i služe Bogu.

Ines Grbić

Foto: Sjemenište ‘Zmajević’

Na spomendan Sluge Božjega fra Alojzija Palića, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, u četvrtak, 7. ožujka. Proslavi toga spomendana prethodila je korizmena duhovna obnova od 4. do 6. ožujka koju je također predvodio Karadakić, Janjevac rodom iz Kistanja.

Tim spomendanom proslavila se 111. godišnjica mučeničke smrti fra Alojzija Palića (7. ožujka 1913.-7. ožujka 2024). Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu. Redovnik franjevačkog reda Manje braće postao je 23. rujna 1896., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. godine. Školovao se u Bologni gdje je završio i franjevačku formaciju. Nakon završetka studija vratio se na Kosovo i bio župnik u Bazëu i Đakovici 1907. godine, a župnik u Peći i Glođanama (1911.-1913.), u vrijeme balkanskih ratova. Kao župnik u župi Glođane suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u nekoliko okolnih sela koje su provodili pravoslavci. Zbog toga je uhićen i nekoliko dana bio je pritvoren u zatvoru u Đakovici. Blizu sela Janosha, na putu, 7. ožujka 1913. crnogorski vojnici skinuli su mu franjevački habit i ubili ga hitcima iz puške. Tijelo mu je bilo pokopano na mjestu ubojstva. Nakon nekoliko tjedana nađeno je njegovo tijelo i preneseno u crkvu u Zjum. Postupak za beatifikaciju počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., zajedno s 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri, a obuhvaća razdoblje od 1913. do 1974. u Albaniji. Poseban proces za fra Alojzija počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji, a nastavio se 9. ožujka 2012. u Rimu.

„U 700 godina povijesti Janjevaca, Bog nam u naše vrijeme za primjer daje mučenike, bl. Serafina Kodića i Slugu Božjega fra Alojzija Palića. Crkva nas uči da čitamo znakove vremena. Trebamo biti spremni prihvatiti križ, kao što su ga prihvatili ti mučenici“, poručio je don Mario, istaknuvši da su mučenici razmišljali na način kako Bog razmišlja, a to znači i ići protiv logike ovoga svijeta.

Tijekom obnove, don Mario je govorio o značenju molitve, jer je u tijeku Godina molitve. U sklopu te teme razmatrao je i sadržaj molitve Oče naš koju je molio sâm Isus Krist i poučio učenike da je mole. Dio molitve Oče naš je i Isusov zaziv ‘I ne uvedi nas u napast’. „Zlo je napadalo Isusa govoreći mu da treba odbiti križ. Ta je napast bila u pustinji, u Getsemaniju, na Golgoti, kad Đavao traži od Isusa da odbije križ. Njegov cilj je uvjeriti nas da trebamo odbiti logiku križa. I svjetina je govorila Isusu: „Ako si doista Sin Božji, siđi s križa“. Odbij taj križ, pusti ga. Prihvatiti križ znači prihvatiti život onakvim kakvim ga Gospodin daje. Đavao je od Isusa do zadnjeg trenutka tražio da siđe s križa, da pusti križ, ali Isus to nije učinio. To je i nama znak što znači prihvatiti križ. Dakle, ne posustati“, poručio je don Mario, rekavši da kršćani znaju mnoge formule vjere, poznaju riječi i nauk. Ali, kršćanin se postaje kada osoba počinje razmišljati kao što razmišlja Bog.

„A Bog razmišlja da je križ važan. Svijet ne razmišlja kao što razmišlja Bog. Svijet razmišlja logikom odbijanja križa, da čovjeku ne treba križ. Mučenici su razmišljali kao Bog, suprotno od razmišljanja svijeta. Mučeništvo ne znači da čovjeku netko samo oduzme život. To je najveće mučeništvo, položiti život krvlju za Krista. Ali, svako odbijanje logike ovoga svijeta, svako razmišljanje na način kako Bog razmišlja, predstavlja mučeništvo“, istaknuo je don Mario, potaknuvši da se opredijelimo za Boga, protiv logike svijeta.

„Danas je mučenik onaj koji govori istinu, jer logika svijeta potiče čovjeka da govori laž. Mučenici sadašnjice su i muž i žena koji su otvoreni životu, ako idu protiv logike ovog svijeta koji govori da nam život ne treba; obitelj koja prihvaća starije, bake i djedove, a svijet kaže da nam stari ne trebaju. Mučenici su koji se trude živjeti pošteno, a svijet kaže da se novac može zaraditi i krađom i prevarom. Mučenici su i mladić i djevojka koji se trude živjeti čistoću, nasuprot svijetu koji ismijava i odbacuje čistoću. Svako protivljenje logici ovoga svijeta i razmišljanje na način kako to Bog čini, dovodi do toga da osoba svjedoči. Mučenik je svjedok“, istaknuo je don Mario. Zamolio je zagovor bl. Serafina i fra Alojzija za naše hrabro svjedočenje. Oni su dali i svoj život za Krista, i mi smo pozvani i možemo svjedočiti svojim životom.

Govoreći o molitvi Oče naš, propovjednik je rekao da je tu molitvu teško živjeti. „Važan je već prvi zaziv, Oče naš. Svaki put kad se Isus obraća Bogu, obraća mu se s Oče. „Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje. Oprosti im, Oče, ne znaju što čine. Oče, tebi je sve moguće“. Isus se Bogu uvijek obraća s Oče. To je najvažnije, nad time treba zastati. Važno je da svoga Boga doživljavamo ocem“, istaknuo je don Mario. U Oče našu se moli i  ‘Dođi Kraljevstvo tvoje’.

„Isus svoje kraljevstvo uspoređuje s malenim stvarnostima, gorušičinim zrnom, kvascem koje se ne vidi, a djeluje. Važno je da tražimo Božju milost, Božju snagu. Bog čovjeku želi bolje od onoga što čovjek sam sebi želi. To onda znači prihvatiti Božju volju – zapravo, prihvatiti ono što je bolje za svoj život“, rekao je don Mario. Glede zaziva ‘Otpusti nam duge naše’, propovjednik je rekao da je oprost lijepa riječ do trenutka dok je čovjek osobno ne treba izreći, jer tada razumije njenu težinu. „Oprost je najviše što kršćanin može učiniti. Isus je stavio riječ ‘Oprosti’ u Oče naš jer nas jedino molitva čini sposobnima za oprostiti. Isus na Golgoti, prije svoje smrti, govori ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’. Isus prije smrti moli Boga da oprosti ljudima koji su ga dali razapeti. Dati i prihvatiti oprost je plod molitve“, poručio je Karadakić.

Don Mario je rekao da kršćani puno toga znaju, a ponekad ne znaju najvažnije, kako treba moliti. Uz post i dobra djela, jedan od stupova korizme je molitva. I korizma počinje molitvom, kada Isus uči svoje učenike kako treba moliti, u skrovitosti srca. „Molitva je važna za osobni odnos s Bogom. Isus u molitvi ne govori kao neki veliki moralist. Moli se prije svih važnih događaja, u osami, na Taboru, prije nego učini čudo, u Getsemanskom vrtu, na križu. Kada učenici vide Isusa kako moli, pitaju Isusa da i njih nauči moliti. To je prva karakteristika molitve, da je molitva privlačna, da čovjek svojom molitvom i životom druge privlači Isusu“, istaknuo je don Mario. Važno je povezuje li čovjeka molitva s Bogom, je li u molitvi upoznao živoga Boga.

Naveo je primjer kako Isus razgovara s bolesnikom pokraj kupališta, a nakon toga razgovora, Isus ga pita želi li ozdraviti I kaže mu: ‘Uzmi svoju postelju i hodi’. „Molitva je razgovor sa živim Bogom. Autentična molitva donosi promjenu. Kod spomenutog bolesnika dogodila se promjena izvana, a nas Bog često poziva na promjenu iznutra“, rekao je don Mario, istaknuvši da je znak unutarnje promjene kada osoba Bogu počne zahvaljivati za darove koje ima i primjećuje u životu.

Moliti treba uvijek, a ne samo kad čovjek nešto treba ili moliti iz straha. Neki su skloni misliti ako osoba ne izmoli neku molitvu ili devetnicu, da će ga Bog kazniti. To je zapravo praznovjerje. Don Mario je usporedio molitvu s ljubavlju. Ne može se ljubiti iz straha, iz potrebe, pa tako ni moliti. U molitvi je važna i upornost, ne prestajati moliti.

Don Mario je govorio i o značenju molitve u obitelji. „Kad je Izraelski narod ušao u Obećanu zemlju, ona nije bila prazna, nego u njoj su bili drugi narodi, kulture, pa i idoli, koje su Izraelci pomalo prihvatili u svoje živote. Bog stalno šalje proroke da podsjeti Izraelski narod kako se treba vratiti Bogu“, rekao je don Mario. Upozorio je na opasnost kad osoba sebe stavlja u središte i svoju važnost. Individualizam narušava obitelj, u kojoj je važno misliti što drugi osjeća, važno je darivanje drugome. „I za to je lijek molitva. Autentična molitva uči nas da se darujemo drugima. Kad se upozna slaba strana osobe u obitelji, treba moliti da se supružnika, dijete prihvati u potpunosti. Molitva nam pomaže da drugoga prihvatimo u stanju kakvom jest. Karakteristike molitve su tišina i dijalog. Tišina koja daje smisao događajima i stvarnosti, kako je Marija prebirala u svom srcu. Kad čovjek učini nešto važno, onda prebire u svom srcu to što je doživio“, rekao je don Mario. Istaknuo je i važnost prisutnosti Isusa u euharistiji, misi. „Bog nije ideja, nego živa osoba u euharistiji i riječ. Božja riječ nije mrtvo slovo na papiru, nego riječ koja mijenja ljude. Postoji više vrsta molitve: kada osoba govori, a Bog šuti; kada Bog i čovjek pričaju; kada osoba šuti, Bog govori i kada osoba i Bog šute. Najčešće molimo na način da osoba govori, a ne dozvoljavamo Bogu da nam išta kaže. Zato je važna Božja riječ, jer Bog nam progovara preko Božje riječi“, naglasio je don Mario, podsjetivši na molbu proroka Samuela koji kaže: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“.

Svaki dan obnove bila je krunica, mogućnost za ispovijed i misno slavlje, a zadnjeg dana obnove i euharistijsko klanjanje.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Treća sjednica Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem fra Bojana Rizvana, predstojnika toga Povjerenstva, održana je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u utorak, 12. ožujka.

Članovi Povjerenstva na tom susretu iznijeli su dojmove o prethodno održanim susretima crkvenih pokreta i zajednica djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, koji su u godinu dana, kako djeluje to Povjerenstvo, tri puta bili održani u katedrali sv. Stošije i u crkvi sv. Šime u Zadru.

Istaknuta je dobra prihvaćenost i sudjelovanje vjernika u tim susretima koji imaju formacijsku dimenziju, po održavanju nagovora svećenika o određenoj prigodnoj temi, svjedočku dimenziju po svjedočanstvu članova svaki put drugog pokreta i molitveno – liturgijsku dimenziju, jer nakon nagovora i svjedočanstva slijedi liturgijsko slavlje. Ti susreti crkvenih pokreta svjedoče i osnažuju eklezijalnost, dodatno potiču na izgradnju crkvenosti i zajedništva u mjesnoj Crkvi i ohrabruju djelovanje vjernika koji dublje, na svakodnevnoj i iskustvenoj, praktičnoj  razini, žive vjeru i po pripadnosti određenoj crkvenoj zajednici.

To će se Povjerenstvo animacijom članova crkvenih pokreta i zajednica na dolazak uključiti i u proslavu Obiteljskog dana Zadarske nadbiskupije koji će se održati u subotu, 13. travnja ispred crkve sv. Barbare u župi Rođenja BDM u Privlaci, na kojem su pozvani sudjelovati i članovi crkvenih pokreta i zajednica. Nadbiskupija je obitelj obitelji i ujedno obitelj crkvenih zajednica.

Predstojnik Rizvan predložio je i potrebu održavanja susreta na kojem bi članovi Povjerenstva susreli samo voditelje crkvenih pokreta i molitvenih zajednica, da se pobliže upozna njihovo djelovanje u župama, njihove eventualne potrebe i očekivanja od toga Povjerenstva, na koji način se može dodatno podržati njihovo djelovanje.

Susret Povjerenstva s voditeljima zajednica predstavlja ohrabrenje njihovom radu u bazi i doprinosi upoznavanju detaljnijeg načina djelovanja pokreta baš u župama. Povjerenstvu za laičku duhovnost i crkvene pokrete povjerena je i organizacija duhovskog bdjenja u katedrali sv. Stošije na uočnicu svetkovine Duhova. Prvi takav susret to je Povjerenstvo održalo na uočnicu prošlogodišnje svetkovine Duhova. Sadržaj ovogodišnjeg duhovskog bdjenja koje će se održati u subotu, 18. svibnja u zadarskoj katedrali će osmisliti pokret Kursiljo.

Fra Bojan je istaknuo i da se na šestu uskrsnu nedjelju, 5. svibnja, u Zadru održava proslava bl. Jakova Zadranina. Naime, toga dana u Zadru će biti hodočasnici iz talijanskog grada Bitetto gdje se nalazi neraspadnuto tijelo bl. Jakova Zadranina koji je djelovao u tamošnjem samostanu i tamo je umro, a Talijani ga jako časte, između ostaloga, svjedoci su i mnogih čuda po njegovom zagovoru. Redovničko djelovanje bl. Jakova počelo je u njegovom rodnom Zadru, u samostanu i crkvi sv. Frane i već za života bio je na glasu svetosti.

Misno slavlje toga dana u crkvi sv. Frane u Zadru će predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, kroz grad Zadar će se prvi put održati procesija s moćima bl. Jakova Zadranina, a na početku procesije će biti procesijski križ iz 14. st. koji je, nakon što je bio ukraden iz riznice samostana sv. Frane 1974. godine, u kolovozu 2023. godine vraćen samostanu sv. Frane.

Članovi crkvenih pokreta i zajednica pozvani su sudjelovati u toj jedinstvenoj proslavi čašćenja bl. Jakova Zadranina (15. st.) i procesiji s njegovim relikvijama koja će se održati prvi put u gradu Zadru.

Na susretu je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je pohvalio rad i aktivnosti toga Povjerenstva.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O. Damjan Kružičević, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predvodio je trodnevnu duhovnu obnovu koja je završila u petak, 8. ožujka, o temi Božje riječi i otajstva križa.

„Moramo naučiti moliti s Božjom riječju i moliti u Riječi Božjoj. Koliko je to bilo važno za prvu Crkvu, pokazuje i kako su nakon Isusovog uzašašća i svetkovine Duhova, kada su apostoli bili zauzeti posluživanjem oko stolova i brigom za udovice, rekli: ‘Nađimo između sebe dobre ljude, plemenite, na dobru glasu koji će se baviti time, a mi ćemo se posvetiti Riječi, naviještanju Riječi’. Shvatili su da je naviještanje Riječi snaga života Crkve, da bez Riječi ne može biti zajednice koja raste u vjeri. Kad su se oni posvetili naviještanju Riječi, Riječ Božja je rasla, piše u Djelima apostolskim. Rasla je zajedno s Crkvom, s vjerom svakog brata i sestre u Crkvi. Rasla je zajednica, rasli su pojedinci, rasli su Crkva i vjera, i Riječ“, naglasio je o. Damjan.

Cijeli dan monaške molitve benediktinaca je u druženju s Riječju Božjom. Od 5 sati ujutro do 21 sat monasi se svaki dan okupljaju sedam puta na zajedničkoj molitvi, euharistiji i Lectio Divina. Svaki dan svatko od braće pita se što ta Riječ taj dan, danas, govori njegovom srcu. Što ta Riječ danas traži od mene, što da promijenim, popravim. U čemu da budem bolji? Što mogu učiniti za druge, potaknut snagom i milošću Riječi koju danas slušam?

„Kršćani su pozvani na rast u vjeri, rasti zajedno s Riječju Božjom. Ako se bavim Božjom riječi, ona će rasti u meni. Crkva će rasti zajedno s nama, rasti će mir u našoj obitelji i blagoslov u našem srcu, prihvaćanje, opraštanje i razumijevanje u svakodnevnom životu. To su plodovi zajedništva s Božjom riječi. Gospodin u starom savezu kaže kako njegova Riječ ne silazi s neba, a da se ne vrati bez ploda. Molimo Gospodina da u svetom korizmenom vremenu obrati, prokopa, preore zemlju našeg srca, da sve dobro i plemenito što ulazi u naš život po Božjoj riječi, donese plod“, potaknuo je o. Damjan.

Bog govori čovjeku i poziva ga da raste u zajedništvu s njegovom Riječi. Kršćanin bi trebao započinjati dan da najprije vidi što mu Bog govori. „To je najvažnija poruka i vijest dana, što Bog danas kaže mom srcu? Kad pročitam Evanđelje dana, upitati se što sad ja mogu s tom Božjom riječju? Hoće li ona rasti u meni“, rekao je o. Damjan. Potaknuo je vjernike da se upitaju pred Gospodinom koji bi plod htjeli imati na kraju korizme za sebe, svoju obitelj, župu. Donosimo li svoju molitvenu nakanu svaki dan pred Boga? „Gospodin nam u svojoj ljubavi povjerava danas svoju riječ. Dao nam je riječ. Volimo susresti ljude koji, kad daju riječ, održe riječ koju su dali. Bog nama daje riječ. On će je održati. Bog želi da se u svetom i plodnom susretu između nas i njegove Riječi dogodi obraćenje našeg srca. Jer Riječ Božja uvijek poziva na obraćenje, na promjenu. Potiče nas da budemo bolji, da se s povjerenjem obratimo Bogu. Da poput Marije i apostola u svom srcu čuvamo i živimo od snage Božje riječi“, rekao je o. Damjan.

Prvih dvadesetak godina života Crkve, nakon Isusovog uzašašća i odlaska k Ocu, kršćani su u zajedništvu molitve htjeli što više sačuvati i sjetiti se Isusovih riječi. „Znali su da će svaka ta sačuvana, zapamćena, nezaboravljena Isusova riječ biti snaga zajednice i Crkve koja se rađa. Mojsije opominje svoj narod, ‘Nemojte zaboraviti Jahvu, Njegove riječi. Nemojte zaboraviti što je Bog već učinio za vas’“, istaknuo je propovjednik.

U dokumentu Verbum Domini, papa Benedikt XVI. piše o odnosu Izraela prema Riječi Božjoj i kaže da prvi grijeh Izraela u pustinji, kad je izašao iz Egipta, nije bio idolopoklonstvo, zlatno tele. Nego, prvi grijeh Izraela bio je zaborav. „Zaboravili su Jahvu koji ih je izveo iz Egipta. Zaboravili su svoga Boga i onda su sebi sagradili zlatno tele. Kad u naše srce dođe Riječ Božja, razmatranje, molitve i vršenje Riječi Božje, mi Riječ Božju čuvamo od zaborava. I čuvamo svoje srce od grijeha zaborava“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nam Gospodin u korizmenim danima pomogne da u otajstvu Riječi Božje otkrivamo otajstvo Božjeg života i tajnu našeg života.

„Riječ Božja treba postati stvarnost. Jer, kad ona postane stvarnost, Kraljevstvo Božje je među nama. Dok mi to znamo samo teoretski, ono ne postaje stvarnost. Lijepo je znati, još ljepše je učiniti. Isus poznaje Očevu riječ i poznaje tajne Očevog srca. On zna Očevu volju. Ali, ne samo da zna. On to sve i vrši. Ljubav i povezanost s Ocem su u poslušnosti Očevoj volji. Jer, sve što je Isus činio i govorio, bila je jeka Očevog srca. Otac Isusu nije bio stranac. Njegovo srce nije mu bilo nepoznato. Misli Očevog srca bile su želje i njegovog srca i on ih je provodio u djelo, jer ih je vezala ljubav“, rekao je o. Damjan. Kao npr., ako ljubav prebiva u srcu supružnika, oni se razumiju i bez riječi, pogledom, jer poznaju srce jedno drugoga.

„Isus želi da i mi upoznamo tajnu Očevog srca, da i mi budemo s Isusom jedno srce, jedna duša. Poziva nas da se oslonimo na njega, kao što se on oslanja na Oca, kao što je apostol Ivan naslonio svoju glavu na Učiteljeve grudi. Ako smo oslonjeni na Isusa, na Njegovu riječ, to je temelj naše hrabrosti, našeg predanja, naše vjere, ljubavi koja se dariva, žrtvuje“, poručio je o. Damjan.

Razmatrajući o tajni križa, propovjednik je rekao da nam je na križu Isus otvorio vrata zajedništva s Ocem i sa sobom. „Pogled na raspetog Isusa je poziv na ljubav. To je pogled koje samo srce puno ljubavi može izdržati. Isusa je na križ odvela ljubav prema Ocu i ljudima. Zato za kršćane križ nije samo ukras, nego izvor snage, putokaz. Najčešće na križ gledamo kao na nešto teško, bolno, mučno. Križ to zaista jest, ali nikad nije samo to, ako je Isus u našem srcu“, poručio je o. Damjan.

Prije nekoliko godina, Kružičević je proveo tri tjedna u egipatskoj pustinji u koptskom manastiru te je vidio kako tamo mole kršćani. U Egiptu svi, stari i mladi, čim uđu u crkvu, iz svojih džepova izvade križ. Imaju molitveni križ kojeg drže cijelo vrijeme molitve. Oni kažu: ‘S čim drugim da dođemo pred Očevo lice, a da on svrne svoj pogled na nas? Što drugo imati u rukama, a da to privuče pažnju Nebeskog Oca? Ali, Otac ne može odoljeti ako u našoj molitvi imamo znak križa, znak raspete ljubavi njegovog Sina’. Koptski kršćani uvijek imaju križ u ruci i zbog Svetog Pisma. Oni kažu: ‘Riječ Božju možemo otključati i razumjeti njeno značenje samo ključem križa. Križ je ključ razumijevanja Božje riječi, Božje stvarnosti, ali i naše stvarnosti’. Potaknuvši da na križ gledamo s više ljubavi, o. Damjan je rekao da je križ mjesto susreta i mjesto razumijevanja. I potpuni stranci, pod teretom križa, bez riječi razumiju jedni druge. Razumiju se, pritisnuti teretom istog ili sličnog križa.

„Križ i ljubav su dragocjenosti koje je Gospodin stopio u neraskidivo jedno, kao što je u njemu neraskidivo povezano boštvo i čovještvo. Isus je Bog i čovjek. Tako je i u križu trpljenje i ljubav neraskidivo stopio u jedno“, rekao je o. Damjan. Već od prvih stranica Svetog Pisma, u Bibliji se spominje drvo, stablo, grm, stup, koji je trenutak osobite Božje blizine i osobitog Božjeg očitovanja čovjeku. Mojsije je na Sinaju došao pred grm koji gori, a ne izgara, iz kojeg čuje glas da izuje svoju obuću, jer je mjesto na kojem stoji sveto tlo. Kasnije će mu se Bog očitovati kao Bog otaca, Bog milosrđa, spor na srdžbu.

„Kod tog grma Bog će odrediti Mojsiju drugačiji životni put. Mojsije će se morati vratiti na mjesto s kojeg je pobjegao i biti Božji štap, Božja ruka, Božja riječ. Biti sluga Božji koji će izvesti narod iz ropstva i vodi ga polako u slobodu Obećane zemlje. Narod se pobunio u pustinji, a Bog mu je kao kaznu poslao zmije koje su ih ujedale i oni su umirali. Obratili su se Mojsiju koji je zavapio Bogu i Bog je opet ponudio pomoć, lijek. Dao je stup mjedi na koji će Mojsije staviti zmiju. I Bog kaže, tko god pogleda u tu zmiju, bit će spašen. Taj stup sa zmijom bio je znak koji je čovjeku pokazivao novi put. Put obraćenja, put povratka Bogu“, istaknuo je o. Damjan. Abraham i Sara kod hrasta Mamre ugošćuju trojicu anđela koji su zapravo slika Jahve koji obećaje potomstvo. Jahve navečer dolazi Gideonu pod stablo i kaže mu kako je Bog izabrao njega da povede Izraelski narod u borbi protiv neprijatelja. „I tako sve do drva svetog Kristovog križa. Drvo na Isusovim leđima postalo je na Veliki petak sveto stablo života koje je postalo vrata čovjeku, povratak u izgubljeni raj. Tog velikog i svetog petka o blagdan Pashe, kad su Židovi krvlju janjetovom škropili svoje nadvratnike i dovratnike, krv Krista, nevinog jaganjca izlila se po drvetu križa i dala mu život, a nama je darovala zalog vječnog života“, rekao je o. Damjan.

Kako je u početku Bog Adamu rekao da ne jede s tog stabla, nakon Velikog petka Bog otac u svojoj ljubavi i dobroti kaže svima nama: ‘Pristupi, uzmi, jedi i blaguj hranu vječnog života. Krista, njegovo tijelo, euharistiju, novi plod s novog stabla života’, rekao je predvoditelj obnove. “Molimo Gospodina da znamo sa snagom i vjerom prigrliti svoj životni križ, životni križ naših bližnjih, jer Gospodin nam se uvijek i po križu dariva. I s križa nam je dao veliki dar, Majku, Novu Evu koja stoji pod novim stablom života. Ali, poslušna Božjoj riječi, hrabra u vjeri. Ne odustaje od onih koje voli. Zaboravlja na svoju bol jer je boli samo bol sina“, rekao je o. Damjan, poželjevši ženama da budu hrabre kao Marija, poslušne Božjoj riječi, u vjeri. Ne ostavljajući one koje vole, zaboravljajući svoju bol, da bi bili utjeha onima koje vole.

„Toliko puta smo izgubljeni jer ne pratimo Gospodina, nego pratimo korake ljudi. Isus nas poziva da ga slijedimo, inače ćemo trčati za mrvicama vlastite istine. Umarat ćemo se dok iz tuđih pogleda i riječi iščitavamo neko priznanje za nas, da vidimo tko smo u nečijim očima. U Božjem pogledu, u njegovoj riječi i ljubavi, u njegovom križu, otkriva se istina o sebi. To je prava istina koja nas poziva da pođemo, ako hoćemo, za njim, odričući se sebe i lažnih mrvica vlastite istine. Poziva nas da uzmemo svoj križ i idemo za njim. U drvo našeg križa urezana je naša istina. Ako čvrsto uzmemo svoj križ i pođemo za Učiteljem, bit ćemo slobodni od tjeskobnih pitanja tko sam ja za druge ili što ja značim drugima. Jer čut ćemo Isusa koji nam govori ‘Ti si moj’. Kad naše srce čuje Isusovo ‘Ti si moj’, onda iz našeg srca nestaje strah, sumnja i tjeskoba“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nas Gospodin poučava dok hodimo stazom života. „Često smo bezumni i srca spora. Ostani s nama, Gospodine i putem nam otkrivaj istinu o sebi i istinu o nama. Neka gori srce u nama dok nam govori i tumači Pisma, jer Njegova riječ je istina i mi smo njegovi“, poručio je o. Damjan Kružičević.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom 90. godišnjice osnivanja župe Presvetog Srca Isusova i 40. godišnjice posvete istoimene župne crkve na Voštarnici u Zadru, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Zadru u ponedjeljak, 11. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima čiji franjevci vode župu Srca Isusova, fra Bojan Rizvan, župnik Voštarnice i župni vikar fra Pavle Ivić, nekadašnji župnici fra Andrija Bilokapić koji i sada djeluje u župi Srca Isusova, fra Veselko Grubišić koji je došao iz Rožata pokraj Dubrovnika i fra Anselmo Stulić, sada u službi u samostanu sv. Frane. Suslavili su i fra Stipe Nosić, gvardijan zadarskog samostana sv. Frane koji je također nekad djelovao u toj župi te don Marin Batur, kancelar i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na povijesno utemeljenje te župe nastale postojanjem kapele Srca Isusova u svibnju 1933., u kući obitelji Dobrović. „Kapelu je dao urediti zadarski nadbiskup Petar Dujam Munzani i dekretom od 12. prosinca 1933. osnovao je novu župu Presvetog Srca Isusova. Župa je počela pastoralno djelovati 1. siječnja 1934. godine. Prvim župnikom imenovan je don Francesco Volpi, župni pomoćnik župe sv. Stošije. Nakon Drugog svjetskog rata i razaranja Zadra, mons. Mate Garković, ondašnji generalni vikar, dodijelio je 9. veljače 1948. župu na upravljanje franjevcima Provincije sv. Jeronima. Nakon dugih i mučnih pregovaranja, u lipnju 1983. komunističke vlasti denacionalizirale su zgradu i dale dozvolu za rekonstrukciju postojeće zgrade za izgradnju postojeće nove župne crkve. Rekonstruirana crkva Presvetog Srca Isusova posvećena je 11. ožujka 1984. godine“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio i o razlozima sjećanja povijesnih obljetnica župe. „Bogu želimo svim srcem zahvaliti za nebrojne milosti koje je udijelio tolikim osobama u razdoblju od 90 godina u ovom posvećenom prostoru. Koliko je ovdje slavljeno krštenja, krizmi, vjenčanja, svetih misa, ispovijedi i ostalih sakramenata. Kolika je srca ljudi svih uzrasta Bog ovdje dodirnuo svojom milošću po molitvi, razmišljanju nad Božjom riječi, po tolikim pobožnostima koje su se ovdje održale. Koliko se puta ovdje otvorilo ranjeno Isusovo Presveto Srce, puno ljubavi, da na nâs izlije svoje milosti, ali i da mi kroz to probodeno srce možemo ući u otajstvo života Presvetog Trojstva. Koliki su u ovom zdanju u Bogu pronašli utjehu, ohrabrenje i snagu za trenutke svoga života“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je to slavlje trenutak sjećanja na primljene milosti i naše trajne zahvale Bogu, nadbiskup je rekao da su „Božje milosti uvijek veliki darovi koje Bog daruje onima koji imaju živu vjeru i otvoreno srce. Bog je veći od našeg srca i naših misli, od naših potreba i molitava. Surađujemo li s Božjom milošću, idemo sigurnim putem spasenja i postižemo najveće dobro koje možemo primiti u ovozemaljskom životu“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: Zahvaljujući Bogu, a i zahvala je Božji dar, Bogu otvaramo naša srca, da u njega može stati više Njegove milosti i milosrđa.

Obilježavanjem obljetnice crkve njegujemo uspomenu na prošle događaje i želimo se još dublje učvrstiti u vjeri Crkve koja ima dugu povijest. „Počeci naše povijesti spasenja, povijesti vjere, sežu sve do Abrahama koji je živio oko 1800. godine prije Krista. Dakle, povijest Božje objave počinje pred gotovo četiri tisuće godina. Crkvu, slikovito, možemo promatrati poput velikog stabla čije se grane protežu po čitavom svijetu, a njegovi korijeni povijesti duboko su učvršćeni u prošlom vremenu. Tako ukorijenjeno stablo ne mogu iščupati ni srušiti nikakvi vjetrovi, nikakve ideologije, nikakve politike, nikakvi suvremeni i ‘moderni’ učitelji – ma koliko se oni predstavljali privlačni, nikakve sile ovoga svijeta, pa ni sile zla i đavla. Kad svaka generacija kroz tolika stoljeća, prokušavana raznim izazovima svoga vremena, u Bogu uvijek iznova nalazi najveću istinu, uvijek se njemu vraća i nama ulijeva sigurnost i učvršćuje nam vjeru, nadu i ljubav, da hrabro slijedimo Krista i koračamo njegovim putem, jer On je doista jedini Put, Istina i Život“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Bog se pojedincima u Starom Zavjetu, u različitim vizijama i susretima, predstavlja kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Bog povijesti, Bog koji djeluje u vremenu, naglasio je nadbiskup. „Kada se pojedinci obraćaju Bogu molitvom, nazivaju ga Bogom Abrahama, Izaka i Jakova. I u toj činjenici možemo prepoznati smisao obljetnica. Obljetnice nas podsjećaju kako Bog u kojega vjerujemo i kojem zahvaljujemo nije ideja, mit, utopija, nije daleko nepoznato biće, onaj koji je stvorio svijet i udaljio se od njega, nije daleki Bog, nepoznati i ravnodušni Bog, nego Bog koji uvijek djeluje u vremenu, koji ‘hoda’ sa svojim narodom, koji ‘vidi jade svoga naroda’, koji se po svome Duhu ‘za nas zauzima neizrecivim uzdasima’, koji je radi našeg spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom, koji nije poštedio ni svoga ljubljenog Sina, nego ga je predao za naše spasenje, za naše vječno dobro“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgijsko slavlje obljetnica i spomen Božjeg djelovanja njeguje u čovjeku duboke čežnje ljudske naravi. Molitva kao duboki odnos s Bogom i započinje čežnjom. „Čežnja za Bogom je bît svake molitve koja poprima razne oblike i načine. Molitva nije čovjeku nešto strano i izvanjsko, već seže u korijene i dubine njegove naravi“, rekao je mons. Zgrablić. Slavlje godišnjice posvete crkve je i sjećanje na naše krštenje, posvećenje duše, jer smo po milosti krštenja postali dio novoga života.

Obilježavanje obljetnica pokazuje i kako čovjek u svom srcu nosi čežnju, žeđ za beskonačnim, čežnju za vječnošću. „Svi želimo živjeti. Svi imamo potrebu nekoga ljubiti i da nas netko ljubi. Svatko od nas ima veliku potrebu, glad za svjetlom, pravdom i istinom. Svi želimo da nam bude lijepo, da budemo sretni. To su Božje datosti koje su duboko utkane u našu narav, u dubinu i središte naše osobnosti. Sve to usmjerava nas prema Apsolutnome – onome koji je vječan, beskonačan, besmrtan, koji je punina života i ljubavi, koji je Istina, Svjetlo i Život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nam Presveto Srce Isusovo u kojem ima mjesta za svakoga, uvijek bude otvoreno da i sami postanemo živo Svetohranište i živi, posvećeni Božji Hram.

„U organizmu čovjeka srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv“

U prigodnom govoru na kraju mise, župnik fra Bojan Rizvan zahvalio je Bogu „što je u svojoj dobroti i providnosti razapeo svoj Šator među nama i u njega stavio svoje Srce. Ta obljetnica podsjeća kako je Izraelski narod prema Obećanoj zemlji hodio kroz pustinju četrdeset godina. Ali, više nego što su trebali proći tim putem od oslobađanja iz kuće ropstva, oni su se, na neki način, na tom putu učili otkucajima Božjeg srca darovanima u Božjim zapovijedima, učili su se slobodi u poslušnosti otkucajima Božjeg srca u Božjem zakonu“, rekao je fra Bojan.

Ta crkva „kao šator sastanka pamti brojne događaje Božjih dodira i zahvata. Nama je važno ovo mjesto jer ovdje možemo biti slabi, ovdje kušamo našu ograničenost, ovdje se susrećemo i s našom grešnošću, ali ovdje zadobivamo jakost, ovdje uranjamo u vječnost, urastamo u Božju svetost. Ovaj dom molitve za nas je svet jer je ovo mjesto natopljeno suzama. Suzama radosti i nastalima iz tuge, suzama rađanja novog života i umiranja, suzama susretanja s drugima i opraštanja od voljenih. Ali, ‘otrt’ će Bog svaku suzu s očiju naših’ i zato ‘opet smo radosni’“, rekao je fra Bojan. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na prisutnosti, poticaju i ohrabrenju te bivšim župnicima koji su djelovali u toj župi. Neki su koncelebrirali, a neki nisu mogli doći: fra Bernardin Škunca zbog visoke životne dobi i bolesti, a fra Josip Peranić zbog udaljenosti, jer je na službi u Argentini.

Rekavši kako se svećenici raduju i vole Crkvu satkanu od lica župljana, fra Bojan je istaknuo: „Kako je lijepo lice Kristovo u licima braće i sestara! U organizmu čovjekovog života srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv. Koristeći se tom slikom našeg tijela, možemo reći kako u organizmu jedne Božje zajednice srce ne zauzima najveći prostor, ali je temelj i princip njenog poslanja. Bez srca nema života. Naša župna crkva nije velika svojom kvadraturom, ali je velika širinom svoga srca. Ona je dar velikog Božjeg srca nama! Velika je po Kristovoj gostoljubivosti, po njegovoj ljubavi koja ne traži svoje; velika je po vašoj dobroti, po vašoj želji da Evanđelje prodre u naše živote, društvo, u naš grad. U ovoj našoj ‘maloj’ crkvi ima mjesta za svakoga tko se želi sakriti u rane Kristovog srca, u to otajstvo ljubavi koje otkupljuje“, poručio je fra Bojan vjernicima. Zahvalio im je jer su i oni franjevcima u župi bili poticaj da ne odustaju od onoga na što ih Bog poziva. U svojim potrebama, otkrivali su im gdje ih Bog treba te očitovali smislenost odricanja da bi služili Bogu i njegovoj Crkvi, rekao je župnik Rizvan.

Zahvalio je na zajedništvu provincijalu Šanku i potaknuo vjernike da još usrdnije mole da Bog iz te župe podigne svećeničkih i redovničkih zvanja; sada je iz župe jedan bogoslov. Zahvalio je i sestrama milosrdnicama djelatnima u župi, za služenje Crkvi, na njihovoj dobroti, za njihov nezamjenjivi doprinos, nenametljivu prisutnost i za sve što čine za župnu zajednicu i Krista. Sada u župi djeluju s. Beatrica Bakić i s. Celina Gelo.

Fra Bojan je zahvalio svim župljanima za njihovu blizinu kroz cijelo vrijeme i zamolio i za oprost ako su franjevci nekoga nekad bilo čime uvrijedili.

Na kraju mise prisutnima se obratio i provincijal Šanko. Rekao je da mu je uvijek lijepo doći u župu na Voštarnicu uz koju ga vežu lijepe uspomene, jer je tu počeo i njegov svećenički život. Izrazio je duboku zahvalnost svima koji su svojim radom, vjerom, predanošću doprinijeli radu župe i duhovnom dobru župljana. Zahvalio je Bogu na svim blagoslovima kroz sve protekle godine. Istaknuo je da su rad i žrtva franjevaca koji su tu djelovali od polovice 20. st. ostavili trajni pečat u toj zajednici. „Velika zahvala sestrama milosrdnicama koje tu godinama rade i nesebično služe narodu, koje su tu ostavile dio svoga srca. Hvala vjernicima koji čine da zidovi toga zdanja imaju smisla, ukoliko njima služe. Hvala na zalaganju i ljubavi kroz sve godine. Neka crkva bude mjesto zajedništva, ljubavi, molitve i istinskog susreta s Bogom koji jedini može preobraziti naše živote i suobličiti ih Isusovom životu“, rekao je fra Tomislav Šanko.

Župni vikar fra Pavle Ivić pročitao je pismo fra Bernardina Škunce čija je molitva, žrtva i zauzetost kao nekadašnjeg župnika utkana u tu župu. U njegovo vrijeme počela je gradnja crkve i pastoralnog centra, umjesto početne skromne kapele i nedostatnih pastoralnih prostora. „U vremenu tvrde komunističke vlasti trebalo je riješiti brojne prepreke, dobiti dozvole, izgraditi nacrte. Božja ruka preko svojih anđela vodila je naše korake i u par godina sve se riješilo, izgrađena je crkva i župni centar“, rekao je fra Bernardin. Izgradnji crkve doprinijeli su inženjer i arhitekt Pavle Vezić, ekonomist Roman Segarić i fra Alfonso Orlić, tadašnji provincijal koji je aktivno pratio cijeli proces podizanja crkve. „Oni su uložili dušu, srce, molitvu i riječ da nastane snažna župna zajednica u koju su sebe ugradili i mnogi tihi molitelji“, rekao je fra Bernardin. Podsjetio je na fra Eugena Zaninovića, dugogodišnjeg zanosnog fratra i župnika, svjedoka radosti evanđelja i potaknuo župljane da se sjete svih drugih koji su sebe utkali u župu i crkvu Presvetog Srca Isusova. Pjevanje na misi pod vodstvom s. Beatrice predvodio je župni zbor Srca Isusova.

Bogati i raznovrsni pastoral franjevaca u župi Srca Isusova

Franjevci iz župe Srca Isusova bogato pastoralno djeluju i imaju brojne susrete za sve uzraste župljana. U župi postoje mnoge katehetske skupine djece i mladih a redovitu tjednu župnu katehezu, uz franjevce, vode i angažirani vjernici laici. Franjevci iz župe Srce Isusova vode i susrete za mlade utorkom u dvorani samostana sv. Frane u Zadru kada održavaju duhovne nagovore razmatrajući različite teme iz života Crkve i vjere, a četvrtkom vode susret ‘Obiteljska zajednica’ koji okuplja bračne parove, uz organizirano čuvanje djece.

Prvog petka u župnoj crkvi je duhovna obnova kada bude pobožnost Presvetom Srcu Isusovom, molitva krunice; slijedi duhovni nagovor o prigodnoj temi, zatim  misno slavlje te cjelonoćno euharistijsko klanjanje koje završava sutradan ujutro molitvom Jutarnje i blagoslovom s Presvetim, a onda se slavi misa. Župnik organizira i hodočašća župljana, a Obiteljska zajednica je upravo plod hodočašća župe u Rim, kad su mladi bračni parovi zatražili okupljanje obiteljske zajednice kako bi rasli u zajedništvu s Gospodinom i međusobno. U župi djeluju župni zbor odraslih i dječji župni zbor ‘Anđeli’ te ministrantska skupina. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave četiri mise. Na susretima ‘Korizmene subote’ puk moli zajedno liturgiju Časoslova i razmatra Božju riječ, a pobožnost križnog puta u korizmi je petkom i nedjeljom.

U župi Srca Isusova tijekom Domovinskog rata nastala je udruga Pro Vita čiji su volonteri i stručni suradnici pod vodstvom fra Andrije Bilokapića kao supokretača te udruge, u 25 godina rada spasili živote 1500 djece od pobačaja. Fra Andrija Bilokapić koji djeluje u toj župi je ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Zadarske županije za svekoliki duhovni doprinos u životu Zadra. U župi se redovito održavaju i duhovne obnove koje predvode gostujući svećenici.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Dr. don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, izlagao je o temi „Suradnja unutar školskog kolektiva“ na nacionalnom susretu godišnje formacije djelatnika katoličkih škola u Hrvatskoj koji je održan u Katoličkoj osnovnoj školi Ivo Mašina na Bokanjcu u Zadru u subotu, 9. ožujka.

Prije službe generalnog vikara, dr. Sorić je osam godina bio ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar te je iz praktičnog iskustva naveo konkretne primjere o suradnji u školama, što su prisutni zahvalno primili s razumijevanjem za svakodnevicu s kojom se oni susreću u svom radu s kolegama i učenicima.

„Suradnja je zajednički rad dvije ili više osoba, skupine ljudi koji žele riješiti neki zajednički zadatak. Suradnja je zajedničko djelovanje pojedinaca oko postizanja zajedničkog cilja. Svrha djelovanja u katoličkoj školi je dobro djeteta, pomoći rast i razvoj učenika. U školi se mogu ostvariti izvrsni projekti, ostvariti vrhunski rezultati, dobiti nagrade, ali može se dogoditi da je djelatnik zaboravio osnovnu postavku svjedočenja dobre suradnje, a to je dobro drugoga, dobro čovjeka iza kojega je obiteljski život, problemi, osobni, vjerski i radni izazovi“, upozorio je dr. Sorić.

Govoreći o razlici između katoličke i škole koja nema atribut ‘katolička’, predavač je rekao da je posebnost katoličke škole u tome što njen cilj nije samo dobro učenika, nego uopće dobro drugoga, dobro bližnjega, dobro čovjeka; djelatnika u školi, dobro suradnika, da bi svi zajedno ostvarili cilj dobra učenika. Prepoznati dobro drugoga znači u drugoj osobi najprije i nadasve vidjeti čovjeka.

„Prije nego smo kršteni, postali smo ljudi. Prije primanja sakramenta krštenja, od Boga smo stvoreni kao ljudi. Pozvani smo u drugome prepoznati Kristovo lice, prepoznati Kristovu prisutnost. Uvjet suradnje među katoličkim djelatnicima treba biti najprije prepoznati Kristovo lice, Kristovu prisutnost u drugom čovjeku“, potaknuo je dr. Sorić, rekavši da evanđeosko pitanje ‘A tko je moj bližnji?’ ostaje pitanje za sva vremena.

„Posebnost katoličke škole je dobro bližnjega. Da u drugom čovjeku ne vidim  konkurenta, suparnika, ne osobu s kojom se trebam natjecati, laktariti unutar školskog sustava, nego da u drugome vidim suradnika. Osobe u školskom kolektivu nisu tu slučajno. Kod Boga sve ima svoj plan. Suradnja se svjedoči. Kriteriji suradnje ne mogu se nametnuti. Suradnja se živi“, poručio je dr. Sorić, naglasivši da djelatnici u školi učenicima mogu posvjedočiti većim primjerom ako ih dočekaju s osmijehom, nego da im izlože vjersku dogmatiku i vjeronaučnu pouku o ljubavi i Božjoj providnosti.

„Više svjedočanstva učenicima mogu prenijeti kada pokažem zajedništvo s kolegom, bratom i sestrom, nego da im predajem bilo kakvu apstraktnu teoriju. Stručni radovi govore da je suradnja nešto prirodno, ljudski, da pripada ljudskoj egzistenciji. Suradnja je više od sociološke stvarnosti. Čim se čovjek rodi, čovjek urođeno prenosi i zahtijeva suradnju. Malo dijete već svojim plačem na početku doziva majku i poziva je na suradnju. Ništa u našem osobnom, obiteljskom, profesionalnom životu ne možemo ostvariti bez suradnje“, poručio je dr. Sorić, naglasivši da rad u svim školama počiva na suradnji.

„Da bi se bilo što ostvarilo u odgojno – obrazovnom sustavu, mora postojati suradnja, dijalog, komunikacija, poštivanje, otvorenost. No, postoje i ljudi koji nisu za suradnju, odbacuju bilo kakvu vrstu suradnje. Smatram da im nije mjesto u školskom kolektivu. Ne zato što bi ih netko odbacio, dapače. Katolicitet uključuje različitost. Ali, kad netko unaprijed vodi paralelni sustav, sam planira neke svoje putove, vlastito djelovanje na štetu kolektiva, on sam sebe isključuje iz zajedništva“, upozorio je dr. Sorić.

Suradnja se tiče i osobnog dobra djelatnika; ne iz sebičnih razloga, nego zbog kršćanske antropologije u koju je uključen cilj dobra učenika. „Što mi koristi da cijeli svijet steknem, a dušu svoju izgubim“, podsjetio je predavač na Isusovu riječ. Don Ante je rekao i da je djelatnik u katoličkoj školi pod dodatnim povećalom svoga okruženja, zajednice, obitelji, susjeda. Dogodi se i da pridjev ‘katolički’ može otežati djelovanje i stvarnost.

Preduvjet dobre suradnje je i svijest o identitetu katoličke škole. „Katoličanstvo zahtjeva i traži cjelovitost osobe, a to može postati i uteg u shvaćanju i pristupu nekih ljudi. Problem je u neispravnom tumačenju katoliciteta“, upozorio je dr. Sorić, navodeći s čime se sve djelatnici u katoličkoj školi susreću. Kada neki učenik dobije ocjenu nedovoljan, ima nekih roditelja koji se žale profesorima i ravnatelju: „Vi ste katolička škola, kako dijete može dobiti jedan?“. Ili, neki učenik dobije ukor, a ukor je pedagoška mjera, no neki roditelj se požali: „Mi idemo u crkvu, a vi nama dajete jedinicu ili ukor. A to dijete je ‘anđeo’“.

„Pridjev ‘katolički’ ne znači gotovi produkt, gotovi čin, gotovu stvarnost. Nego, katolička vjera i identitet katoliciteta, osobito suradnika u katoličkoj školi je proces tijekom kojega se čovjek mukotrpno, iz godine u godinu, razvija, ukoliko je otvoren. I konflikti su sastavni dio suradnje. Iluzije su da suradnja znači nepostojanje konflikta. Konflikt pomaže da suradnja raste, da bude bolja“, rekao je dr. Sorić. Potaknuo je djelatnike da nemaju preveliko mišljenje o svojim suradnicima unutar katoličkih školskih prostora, no mora biti međusobnog poštovanja. „Vjera osobe ne može se izmjeriti. Veći i manji katolik mogu se ogledati kroz obični osmijeh kojeg nekome uputimo i kroz dobrotu, da je čovjek čovjeku kršćanin“, rekao je dr. Sorić. Proces suradnje predstavlja i avanturu s Bogom, dinamiku kojom se djelovanjem ostvaruje zajednički cilj, dobro drugog čovjeka.

Dr. Sorić je istaknuo kako je, u vrijeme dok je bio ravnatelj klasične gimnazije, njemu najveće svjedočanstvo vjere djelatnika bila njihova spremnost da pomognu u situaciji neke potrebe. „Svaki put kad bi bila neka obiteljska tragedija ili se dogodilo nešto loše nekoj osobi, djelatnici Klasične gimnazije su prvi pomagali, pokazali sućut i pomaganje. Nije li to primjer izvrsnog ponašanja i humanizma Isusa Krista. Teško je biti djelatnik u katoličkim školama, ali je lijepo jer je to djelovanje i za ono malo više, za nebesko. Ne informiramo samo, ne odgajamo samo, nego spašavamo. Poput apostola smo  na putu dobra i vlastitim svjedočanstvom možemo svoju okolinu i svijet učiniti boljim“, poručio je dr. Sorić, rekavši da svijest svakog pojedinca može doprinijeti da se učini puno dobroga.

„Svaka vaša žrtva, trud, vaše prihvaćanje različitog čovjeka u kolektivu, vaše prihvaćanje tuđeg mišljenja, svako vaše uvažavanje druge osobe, svaki vaš izraz lica i pogled kada u osobi do sebe, pa i ako ti ‘ide na živce’, vidiš lice Kristovo, predstavlja svjedočanstvo vjere. Svjedočite i prenosite vjeru, a to je i konačni zajednički cilj suradnje u katoličkim školama“, potaknuo je dr. Sorić djelatnike katoličkih škola.

Predavač je govorio o suradnji i u biblijskom kontekstu, rekavši da je Biblija knjiga vjere i odgoja, ali to je i knjiga Božje suradnje. „U Svetom Pismu se od prve do zadnje stranice može promatrati kako Bog surađuje s čovjekom. Bog želi surađivati s ljudima. Suradnja je nešto božansko, ne samo ljudsko. Kad prihvaćamo i ulazimo u svijest suradnje, nismo sami u toj suradnji. Postoji i treća osoba, a to je sâm Bog“, naglasio je dr. Sorić.

Podsjetio je da želju za suradnjom predstavlja i pitanje Boga „Adame, gdje si?“. Zašto si se zbog grijeha sakrio od suradnje sa mnom? Nakon stvaranja svijeta, Bog poziva prve ljude da dalje oblikuju stvorenu materiju, dakle, da surađuju s Božjom stvorenošću. Pitanje „Kajine, gdje ti je brat tvoj?“ također je izraz želje za suradnjom. Zašto si ubio onoga koga sam ti dao za suradnika, tvoga bližnjega, dao sam ti ga za suradnju, rekao je don Ante.

Istaknuvši savez između Boga i čovjeka, predavač je rekao da su četiri velika saveza, proroci, mudraci i kraljevi, sve su to primjeri suradnje, predstavljaju Božji poziv na suradnju. „I kad je Izrael nevjeran, kad Izrael pobjegne od Božje suradnje, opet se ide ispočetka. Bog mu daje priliku da dođe surađivati. Saveze bi se moglo nazvati starom suradnjom i novom suradnjom. U središtu nove suradnje je Isus Krist. Cilj njegove misije je spasenje i dobro čovjeka. Isus to ne čini sam, nego bira 12 suradnika. Isus je odabrao različite ljude. Prije nego će odabrati apostole, Isus moli za one koje bira, kaže Luka evanđelist. Zna da neće samo poslovno surađivati, nego će Isus živjeti s njima“, rekao je don Ante, istaknuvši da raditi u školi, s obzirom na vrijeme provedeno u školi, znači i živjeti s drugim ljudima. Zato je važno s kime se surađuje i koga se bira za suradnike.

„Apostoli su različiti po svojim osobnostima, jaki su na riječima, a kukavice su bili na Veliki petak. Predstavljaju toliko različitih pogleda na svijet. Bili su i nestabilni. Tri godine živjeli su s Isusom, a ništa nisu bili naučili. Pa i kad im se Isus ukazao nakon uskrsnuća. Bili su obični ljudi, ribari, zeloti. A apostoli su zaslužni što se evanđelje proširilo po cijelom svijetu, osobito nakon Duhova, kad su dobili snagu odozgor. U početku se ne može govoriti o kolektivu apostola kao onima koji su mogli i imali toliko snage znanja i vještina da bi ostvarili i proširili evanđelje kao zajednički cilj. Tek kad su se osobno susreli s Bogom, kad su osobno doživjeli Boga, onda su bili odraz vjere i svoje uspješne suradnje“, poručio je dr. Sorić.

U kontekstu realnih okolnosti, potaknuo je da se ne idealizira školski kolektiv. „Katoličko izvire iz pojedinca, iz molitvenog i duhovnog života svakog člana školskog kolektiva. Svaki djelatnik kao pozitivan primjer odraz je i nositelj katoličkog kolektiva“, rekao je dr. Sorić.

Dok je bio ravnatelj gimnazije, don Ante je rekao da su se on i djelatnici u kapelici škole zajedno pomolili Duhu Svetom da se razluči izbor kandidata i da članovi komisije realno ocijene kandidate prijavljene na natječaj.

„Time omogućujemo i drugoj strani suradnje da nam pomogne po Božjoj prisutnosti. U molitvi za dobre suradnike bojao sam se vlastitih subjektivnih razmišljanja i molio sam da Bog pomogne odabrati ispravnu osobu, ne samo za suradnika meni kao ravnatelju, nego za suradnika i drugima unutar školskog  kolektiva, jer to je i za dobro drugih ljudi“, rekao je dr. Sorić. Istaknuo je da je ljepota susreta godišnje formacije čuti i upoznati osobe s kojima se može puno toga podijeliti, razmijeniti spoznaje i iskustva s ljudima koji dijele sličnu radost i izazove u svakodnevnom životu rada u školskom sustavu katoličkih odgojno – obrazovnih ustanova.

Dr. Ante Sorić je predavač na Teološko – katehetskom odjelu i Odjelu za izobrazbu učitelja i odgajatelja na Sveučilištu u Zadru i predavač na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Dragi i mnogopoštovani biskupe Ivo!

Zadarska je nadbiskupija u ponedjeljak, 11. ožujka 2024., s radošću primila vijest da Vas je Sveti Otac Franjo imenovao požeškim biskupom.

Kler i Narod Božji ove Nadbiskupije s radošću i zahvalnošću se sjeća Vaše višegodišnje službe u Župi sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru, kao i Vašeg češćeg dolaska prigodom posjeta Vaše braće redovnika Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša koji žive i pastoralno djeluju na području Zadarske nadbiskupije. Zahvalni smo Vam što ste i tijekom obnašanja službe provincijala češće pastoralno pomagali u ovoj Nadbiskupiji, osobito prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi.

Ovime Vam u osobno ime, u ime svećenika, đakona, redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca i svega Naroda Božjega Zadarske nadbiskupije, od srca čestitam na povjerenju koje Vam je iskazao Papa Franjo, imenovavši Vas požeškim biskupom, kao i na Vašem prihvaćanju ove službe. Našu čestitku pratimo molitvom za obilni Božji blagoslov u novoj biskupskoj službi u Požeškoj biskupiji.

S izrazima bratskog poštovanja,

mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Zadar, 12. ožujka 2024.

Svečano misno slavlje za djelatnike hrvatskih katoličkih škola na njihovom nacionalnom godišnjem susretu trajne formacije u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru u subotu, 9. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misnu nakanu bili su uključeni nastavnici i djelatnici u odgoju i obrazovanju, učenici katoličkih škola i njihove obitelji. Nadbiskup je zahvalio Bogu za katoličke škole i druge katoličke obrazovne ustanove. U Godini molitve, mons. Zgrablić u propovijedi je promišljao o važnosti kršćanske molitve u životu djelatnika i polaznika katoličke škole, poručivši: „Božja riječ i molitva želi biti svjetlo i snaga životu, poslanju i radu u katoličkoj školi“.

„Katoličke škole nisu sjemeništa ni samostani. No, molitva i Božja riječ u životu svakog kršćanina moraju zauzimati prvo mjesto i hraniti njegov duhovni život. Katoličke škole nisu i ne smiju postati samo još jedna škola više u nizu drugih odgojno – obrazovnih ustanova. Katolička škola mora zadržati svoje posebnosti“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se važna posebnost katoličke škole i njenih djelatnika može prepoznati baš u odnosu na Božju riječ i molitvu.

Ako Božja riječ ne hrani duh čovjeka, prijeti opasnost da se osoba ‘uguši’ usred mnogih svakodnevnih stvari. Molitva je disanje duše i života, podsjetio je nadbiskup na riječi Benedikta XVI. „Molitva čini da katolička škola zdravo diše i živi. Stoga, biti djelatnik katoličke škole ne znači samo dobro profesionalno odraditi svoj posao, već biti sudionik svakodnevne simfonije molitve Crkve u kojoj svaki njen član, po molitvi s Bogom i u Bogu, traži i nalazi svoje nadahnuće i svjetlo, motivaciju i snagu za svoj život i rad“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Briga za uspjeh u katoličkim školama ne mjeri se samo stjecanjem znanja i određenih vještina, kvalitetom metodološkog rada pojedinih djelatnika i dostignutim znanstvenim standardima u odgojno – obrazovnom procesu. Nego, cjelovitim odgojem koji uključuje i duhovni razvoj osobe koji je sadržan u jedinstvu svake osobe koja se ostvaruje u odnosu na molitvu i ljubav prema Bogu i bližnjemu“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da kršćanski odgoj i obrazovanje ne smije zaobići iskustvo molitve i kršćanskog života.

„Briga za ljudsko srce i duh važan je dio procesa odgoja i obrazovanja, da bi naše srce bilo slobodno, da ne bi bilo tvrdo“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da službu u školi treba vršiti savjesno, odgovorno i predano, uvijek u svijesti i potrebi da se rad prati molitvom. „Bez molitve, naše djelovanje postaje isprazno, gubi duboki smisao, svodi se na neki aktivizam koji nas na kraju ostavlja nezadovoljnim, upozorava Papa. Molitvu hranimo Božjom riječju, jer na taj način možemo stvarnost u kojoj živimo, ljude s kojima djelujemo, učenike za koje radimo, promatrati očima vjere i Isusovim očima koji govori srcu, umu i daje pravo svjetlo u svakom trenutku i u svakoj situaciji života. Molitva nam otvara vrata Bogu, a najveća milost i dar koje u životu možemo primiti je Božja blizina i Božje prijateljstvo, njegova ljubav. U susretu s Bogom u molitvi, Bog nas po uzoru na Krista uči izlaziti iz nas samih kako bismo postali blizu drugima, kako bismo u trenucima poteškoće i kušnje donosili istinu i svjetlo“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da uspješan kršćanski odgoj i obrazovanje treba u sebi sadržavati otvorenost prema punini života.

U molitvi se ujedinjuju zagovor, hvala i zahvala. Moleći, osoba ulazi u duboki odnos s trojedinim Bogom. „Molitva nije samo osobni čin, nego je djelo Isusovog mističnog tijela, Crkve. Kad se uključimo u molitvu Crkve, dio smo velike simfonije koju kršćanska zajednica po svem svijetu i svim vremenima uzdiže Bogu“, rekao je nadbiskup.

U duhu navještaja Božje riječi, razmotrio je i stav farizeja i carinika prema molitvi. Farizej moli usnama, reklo bi se da je dobar i uzoran vjernik, s obzirom što sve po zakonu izvršava. Carinik, s pogledom prema zemlji, moli Boga da mu bude milostiv. „Farizej se moli pred samim sobom. On je siguran u svoju ispravnost, dobrotu, pravednost te sudi i osuđuje drugoga. Sebi pripisuje darove i milosti koje je primio od Boga. Hvali sebe, umjesto Boga. Osuđuje i prezire druge, umjesto da ih ljubi. I u tome je njegov problem. Farizej je zapravo duhom nepravedan lopov i grabežljivac, jer sebi pripisuje milost koju je od Boga primio. Farizej je preljubnik, jer ljubi sebe umjesto Boga i grešnika. Pogreška farizeja je u njegovom stavu. S druge strane, carinik, javni grešnik, osjeća se udaljen od Boga i ne pouzdaje se u sebe, optužuje se i moli Božje oproštenje i milosrđe. Te dvije osobe predstavljaju osobe koje prihvaćaju ili se zatvaraju pred Božjim spasenjem. Često smo i mi slični farizeju koji se zatvara pred Božjom milošću i ne vidimo dovoljno njegovo djelovanje u našem životu“, upozorio je nadbiskup Zgrablić. Zamolio je Gospodina „da nam podari čisto srce, da možemo gledati, ljubiti, moliti, slaviti i u tom duhu djelovati, kao što je to činila naša majka Marija“.

30 godina od osnivanja prve katoličke škole (Pazin) u demokratskoj Hrvatskoj          

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić rekao je da mu je i na osobnoj razini dirljivo biti s djelatnicima katoličkih škola, jer se upravo ove, 2024. godine, navršava 30 godina kako je školske godine 1993./1994. otvorena prva katolička škola u Hrvatskoj. Bilo je to u Pazinu.

„Čast mi je da sam bio dionik ekipe koja je otvarala prvu katoličku školu u Hrvatskoj. Danas je lako i lijepo biti djelatnik katoličke škole. Ali, 1991. godine, kad je nastala prva ideja i potreba, kao plod sinodalnosti Crkve, nije bilo lako početi“, rekao je mons. Zgrablić i opisao kako je došlo do ideje za osnivanjem katoličke škole.

U siječnju 1991. godine, u Istri je bilo puno izbjeglica zbog ratnih stradanja u Hrvatskoj. Rat je osobito pogodio Zadarsku nadbiskupiju i susjedna područja. Veliki dio Zadarske nadbiskupije bio je porušen, Škabrnja i Vukovar doživjeli su tragediju te je bilo puno prognanih i izbjeglih, baš i u Istri, iz svih dijelova Hrvatske. Sjemeništarci iz Zadra došli su u Pazin.

„Tada smo mi svećenici razgovarali na jednoj svećeničkoj skupštini. Jedan svećenik je postavio pitanje: ‘Što možemo mi kao mjesna Crkva u Istri koja nije najdirektnije pogođena ratom, učiniti više za naš narod?’. Taj svećenik je rekao: ‘Komunizam je pao, svaki rat je završio, i ovaj će završiti. Je li dovoljno da se mi samo što više možemo, brinemo za izbjeglice? Što mi možemo učiniti za ovaj narod kad rat završi?’. I tu se počela rađati ideja: Pa trebalo bi otvoriti školu i početi s novim generacijama, odgajati nove generacije koje će širiti kršćanski duh u našoj domovini, i na taj način obnoviti razrušenu Hrvatsku, razrušeni duh, rane, posljedice komunizma koji je trajao više desetljeća. I tu se rodila ideja o Pazinskom kolegiju, Klasičnoj gimnaziji u Pazinu koja ove školske godine obilježava 30. godišnjicu od svoga osnivanja.

Nije bilo lako. Najprije nismo znali hoće li biti učenika, hoće li biti zainteresiranih. Bilo je i pitanje gdje ćemo naći profesore i gdje ih smjestiti, s čime će se ta ustanova financirati. Nismo imali nikakvog novca. Onda smo rekli: ‘Nema druge. Samo nam sv. Josip može pomoći!’. Izabrali smo sv. Josipa za zaštitnika i on se proslavio svojom providnošću. Drago nam je da djeluje škola u Pazinu“, opisao je  nadbiskup što je prethodilo osnivanju te prve katoličke škole u Hrvatskoj.

„Drago mi je vidjeti vas na okupu u tako velikom broju, a još i niste došli u Zadar iz svih katoličkih škola. To znači i za mene koji sam probao muku rađanja prve katoličke škole u slobodnoj Hrvatskoj, bojkotirali su nas, i političari. Nije išlo lako. Radujem se vidjeti vas u tolikom broju. Neka Bog blagoslovi vaš rad i vaše nastojanje. Čuvajte svoj identitet! Ne budite samo još jedna škola više, nego čuvajmo kršćanski identitet kojeg imamo, a koji se u svijetu sve više razara. Imate svoje institucije, susrete, podupire vas HBK. Njegujte, tražite, slušajte Božji duh da nas vodi, da u ovom svijetu možemo biti znak Njegove prisutnosti, Božje ljubavi i djela njegovog spasenja“, poručio je mons. Zgrablić djelatnicima i zazvao Božji blagoslov na sve djelatnike i učenike katoličkih škola u Hrvatskoj.

Vlč. Ivica Žuljević, predstojnik Nacionalnog ureda za katoličke škole pri HBK, zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću za upućene riječi i ohrabrenje radu katoličkih škola i u Zadarskoj nadbiskupiji. „Lijepo nam je biti u Zadru, ali moramo poći dalje, u svijet. Isus nas šalje. Hvala svima i molimo snagu Neba da možemo dalje biti Isusovi svjedoci u svijetu u školama, tamo gdje nas on šalje u svojoj providnosti“, poručio je vlč. Žuljević.

Pjevanje na misi predvodio je Zbor mladih iz bokanjačke crkve sv. Pavla pod vodstvom Luke Kotlara te je i njima vlč. Žuljević zahvalio na doprinosu u svečanosti misnog slavlja.

Susret u službi stručnog usavršavanja okupio je 250 djelatnika iz 12 katoličkih osnovnih i srednjih škola iz Zadra, Splita, Sinja, Rijeke, Dubrovnika i Zagreba, među kojima su ravnatelji, nastavnici, učitelji i djelatnici katoličkih škola u Hrvatskoj.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret trajne formacije djelatnika katoličkih škola u Hrvatskoj o temi ‘Cjeloviti rast osobe’ održan je u prostorima Katoličke osnovne škole Ivo Mašina u Zadru u subotu, 9. ožujka.

Susret u službi stručnog usavršavanja okupio je 250 djelatnika iz 12 katoličkih osnovnih i srednjih škola iz obalnog, primorskog dijela Hrvatske, među kojima su ravnatelji, nastavnici, učitelji i djelatnici katoličkih škola u Hrvatskoj.

Susret je počeo molitvom Srednjeg časa. Pozdravnu riječ sudionicima u sportskoj dvorani KOŠ-a Ivo Mašina uputio je vlč. Ivica Žuljević, predstojnik Nacionalnog ureda za katoličke škole pri HBK.

Vlč. Žuljević prenio je pozdrave požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, predsjednika Vijeća HBK za katolički odgoj i obrazovanje. U polovici korizmenog hoda prema Vazmenom otajstvu, istaknuo je važnost molitve na koju je pozvao i papa Franjo u pripravi za Jubilej 2025. godine.

„Treba prihvatiti Papin poziv jer je upravo molitva najsnažniji duhovni odgovor na teška stanja u kojem se svijet nalazi“, rekao je vlč. Žuljević, podsjetivši na svetopisamski poticaj „U svako doba molite“ (Lk 21,36). Podsjetio je na misli biskupa Škvorčevića da moliti u svako doba „ne znači količinski umnažati molitve ili nabrajati mnoštvo riječi, nego obnavljati svijest da je Bog stalno prisutan u našem životu. Kao što kaže sv. Pavao Korinćanima: ‘Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“. Ali, u praksi često ostajemo zbunjeni, lako posustajemo. Često imamo dojam da naše molitve ne dopiru do Boga. Mnoge molitve nam nisu uslišane. Za neke je molitva znak križa prije spavanja, a drugima tri otajstva krunice svaki dan. U današnjem užurbanom načinu života mnogi mole u autu, na putu do posla kratke strelovite molitve“, rekao je vlč. Žuljević, potaknuvši na preispitivanje i razmatranje na koji je način moguće moliti:  spontano, iz srca ili naučeno i provjereno; dosljedno i disciplinirano u redovitim terminima ili se prepustiti poticajima srca pa moliti kada osoba osjeća potrebu. Je li molitva užitak ili žrtva, govor ili šutnja.

Vlč. Žuljević je podsjetio na dokument Kongregacije za katolički odgoj, sada Dikasterija za kulturu i obrazovanje od 29. ožujka 2022. pod nazivom „Identitet katoličke škole – za kulturu dijaloga“. Kongregacija je istaknula da su katoličke škole evangelizacijske ustanove mjesne Crkve i da njihov identitet ovisi ponajprije od djelatnika tih škola, tražeći da se njihovoj izgradnji posveti najveća briga.

I taj susret trajne formacije je u službi „traganja za smislom života, za našim identitetom, za osobom Isusa Krista. Cjeloviti rast osobe ne može se ostvariti bez Isusa Krista, bez osobne molitve i susreta s jedinim Učiteljem. Još puno toga trebamo naučiti u Isusovoj školi, iskusiti na putu prema svetosti i rastu u vjeri u cjelovite osobe“, rekao je vlč. Žuljević, poželjevši plodno sazrijevanje u vjeri, izgradnji u cjelovite osobe i međusobnoj suradnji u školi. Potaknuo je učitelje da se ne boje izvesti na pučinu, kako je Isus rekao apostolima, nakon što su cijelu noć neuspješno ribarili. „Naš učiteljski poziv nije uzaludan, iako se tako ponekad čini. Ali, uvijek trebamo čuti i poslušati Isusove riječi nakon kojih se događa bogati ulov“, potaknuo je vlč. Žuljević.

Na susretu su sudjelovali djelatnici iz sljedećih katoličkih osnovnih škola: Ivo Mašina i Osnovna glazbena škola sv. Benedikta (Zadar), Šibenik, Josip Pavlišić (Rijeka), Ružičnjak i Lotrščak (Zagreb) te djelatnici iz katoličkih srednjih škola: Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar, Salezijanska klasična gimnazija (Rijeka), Nadbiskupska klasična gimnazija don Frane Bulić (Split), Biskupska klasična gimnazija Ruđer Bošković (Dubrovnik), Ženska opća gimnazija Družbe sestara milosrdnica (Zagreb) i Franjevačka klasična gimnazija (Sinj). Nedolazak su ispričali djelatnici iz Pazinskoj kolegija – Klasične gimnazije Pazin.

Vlč. Žuljević pozdravio je Tomislava Buntaka, novog tajnika Nacionalnog ureda za katoličke škole od 1. ožujka 2024. te se zahvalio na dosadašnjem petogodišnjem radu Danijelu Kolešu, bivšem tajniku Nacionalnog ureda.

Izlaganje „Suradnja unutar školskog sustava“ održao je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, prije te službe dugogodišnji ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar. Psihoterapeutkinja Maja Jakšić održala je izlaganje „Zahvalnost – put do svetosti. Cilj rasta osobe je svetost“. Sudionici susreta sudjelovali su i u misnom slavlju koje je u crkvi sv. Pavla predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U drugom dijelu susreta, sudionici su razmotrili primjere dobre prakse katoličkih škola, odvojeno za osnovne i srednje škole. Potom je održan Aktiv projektne suradnje među školama, kada su djelatnici katoličkih škola razmijenili praktična iskustva s obzirom na predmete koje predaju. Održano je deset aktiva iz područja jezika (hrvatski, engleski, njemački, talijanski), klasičnih jezika, prirodoslovno-tehničkih predmeta (matematika, tehnička kultura, fizika, informatika, kemija, priroda, biologija), društveno-humanističkih predmeta (povijest, geografija, psihologija, logika, sociologija, politika i gospodarstvo), odgojnih predmeta (likovna kultura/umjetnost, glazbena kultura/umjetnost, tjelesna i zdravstvena kultura), vjeronauk, razredna nastava, stručne službe, ravnatelji s predstojnikom Žuljevićem i tehničke službe.

Vlč. Žuljević zahvalio je domaćinu, Zadarskoj nadbiskupiji i don Rolandu Jeliću, ravnatelju Katoličke OŠ Ivo Mašina gdje je susret održan. Susret čiji je smisao ohrabriti, informirati i osnažiti djelatnike u radu u katoličkim školama,  organizirao je Nacionalni ured za katoličke škole pri HBK u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje.

U Hrvatskoj djeluju 24 katoličke osnovne i srednje škole. Zbog pragmatičnih razloga i velikog broja sudionika, ovaj susret godišnje formacije održan je u dva dijela. Prije susreta u Zadru, djelatnici 11 katoličkih osnovnih i srednjih škola iz kontinentalnog dijela Hrvatske, na susretu godišnje formacije s istom temom, ali drugim predavačima, bili su se okupili u subotu, 2. ožujka u Đakovu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Prvog Zavjetnog dana sv. Šime u novoj hodočasničkoj sezoni svetišta sv. Šime u Zadru, u petak, 8. ožujka, vlč. Josip Šimatović, upravitelj svetišta Crkve hrvatskih mučenika u Udbini, predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru.

„Svetište sv. Šime dovikuje nam dvije stvarnosti – sveta poslušnost i velikodušnost! Uključimo to u svom životu. Ne trebamo se bojati da ćemo čineći to, nešto izgubiti. Bog će nadoknaditi. Koliko vremena će biti potrebno, ne znamo. Koliko je bilo proroka koji su iščekivali vidjeti Mesiju prije Šimuna, a Bog je dao njemu. Božja pedagogija je drugačija od naše ljudske pedagogije. Budimo u Božjem zakonu poslušni i velikodušni i Bog će napuniti naše ruke i srca“, poručio je vlč. Šimatović, razmatrajući kreposti poslušnosti i velikodušnosti kao poruku navještenog evanđelja.

Propovjednik je rekao da Lukino evanđelje u kojem se spominje prorok Šimun pokazuje poslušnost Marije i Josipa, Šimunovu poslušnost koji je došao u hram „ponukan od duha“ te poslušnost proročice Ane. A pokazuje i velikodušnost Isusovih roditelja koji su došli prikazati Isusa u hram. „Marija i Josip mogli su prekinuti Božji plan i u svojoj sebičnosti zadržati Isusa za sebe. Marija je bila slobodna u svakom trenutku razvrgnuti savez s Bogom i reći: ‘Ne želim više služiti. Ne želim biti službenica Gospodnja’. Ali, sve te osobe, u svojoj velikodušnosti doprinose otajstvu spasenja kojem je vrhunac muka, smrt i uskrsnuće Gospodina Isusa Krista“, poručio je vlč. Šimatović, istaknuvši da je prorok Šimun predstavnik svih koji su čeznuli vidjeti Mesiju.

„Šimun je jedan od predstavnika svih koji su stoljećima iščekivali da Bog ponovno vrati mir na zemlji, da opet nastane mir između Boga i čovjeka. On je taj blagoslovljeni kojem je Bog dao da upravo on obavi sve u vezi djeteta Isusa što o njemu propisuje Zakon. „Ponukan od Duha, dođe u hram“, kaže Sveto Pismo za sv. Šimuna. „Nije on to u svojoj glavi nešto kreirao, sam od sebe. Kad je čovjek stalno u Božjoj prisutnosti i molitvi, onda osjeti i tu ponukanost od Duha da dođe u hram“, rekao je don Josip.

Sv. Šime je u središtu događaja koji se naviješta na blagdan Svijećnice, odnosno Prikazanja Gospodinova. „Jedan duhovni otac kaže da je Svijećnica i blagdan čežnje i da bi svatko od nas u sebi trebao probuditi tu jednu čežnju. Čežnje i očekivanja nekad znaju biti i negativni, čovjek se zapita hoće li biti nešto od toga. Ali, onaj tko s Bogom čezne, tko Boga očekuje, neće ostati praznih ruku ni praznih džepova. Bog će iz svoje velike riznice dobara napuniti ruke, dušu i džepove onoga koji čezne. Toliki životopisi svetaca govore da su oni čeznuli za sjedinjenjem s Bogom. Čeznuli su za svetom pričešću. Sv. Terezija Avilska u jednom trenutku svoje mistične pričesti toliko se željela sjediniti s Bogom, toliko je čeznula za njim, da joj je Bog poslao jednog anđela koji joj je strelicom dirnuo u srce, da još više osjeti tu čežnju za sjedinjenjem. Da još više osjeti želju za Bogom. Tu želju imao je i starac Šimun. Zato on tako slavodobitno uzima Isusa u ruke i zahvaljuje Bogu što su njegove oči mogle vidjeti spasenje Izraela, spasenje svijeta“, poručio je vlč. Šimatović.

Propovjednik je rekao da blagdan Prikazanja Gospodinova može biti i u božićnom vremenu, jer taj događaj je bio 40 dana nakon Božića. Božić je povezan s Isusovim navještenjem, a to je neodvojivo od Marije. Stoga je don Josip u propovijedi razmatrao i veličinu Marijine osobnosti.

Kad je Marija čula da će začeti po Duhu Svetom, kako je morala biti zbunjena, što Evanđelje i navodi, rekao je don Josip. „Bila je toliko smetena da ju je i anđeo  morao utješiti. Zanimljiv je dijalog između anđela i Marije. Marija pita kako će se to dogoditi. Marija je s anđelom ušla u dijalog. Pa ga pita i čisto zemaljski, ljudski, kako će to biti, kad ona svog muža još ne poznaje. Znači, nisu podijelili bračnu postelju. Dakle, nije joj bilo svejedno što joj anđeo govori. Najprije je ispitala što će se dogoditi“, rekao je don Josip, upozorivši da smo često skloni Mariju  zamišljati statično i kao da joj se u životu sve dogodilo tek tako, lagano i zaštićeno, jer je bila od Boga izabrana.

„A uopće nije tako. Marija se itekako morala pomučiti. Bog je dopustio da ona razgovara s anđelom. A ima i drugačija situacija od te, susret Zaharije i anđela. Kad je Zaharija pitao anđela kako će se dogoditi začeće, kad su Elizabeta i on stari, anđeo mu je zatvorio usta i nije mogao progovoriti dok god se nije rodio Ivan Krstitelj. Nekad je dobro s Bogom razgovarati. A nekad, ipak, Bogu ne treba postavljati pitanja, nego jednostavno povjerovati onome što on kaže. Prihvatiti da je nešto takvo. To je teško“, rekao je vlč. Šimatović.

Težina prihvaćanja neke stvarnosti vodi do situacije da se čovjek zapita kako je Marija morala reagirati kad joj je Šimun rekao da je Isus postavljen na propast mnogima, za znak osporavan i da će njoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli srdaca.

„Zamislite da dođete nekoj majci u posjet, gledate njeno dijete i kažete: ‘A, neće tebi biti lako s ovim djetetom. Duša će ti se zbog njega razdirati. I on će biti problem ne samo tebi, nego i drugima’. Zamislimo težinu te situacije. A što je tek Josip mislio? Koji je to put u njegovom braku s Marijom, da se događaju izvanredne stvari. Prvo je Marija začela po Duhu Svetom, pa moraju bježati ovamo, onamo. Pa kad se treba roditi sin, nema se gdje roditi, nego u štalici. I kad idu njih dvoje ispuniti Zakon, dolazi jedan starac, Šimun, koji opet nešto govori o tom djetetu, koje u konačnici i nije Josipovo. Bio je stvarno pošten i pravedan muž, kako i kaže Sveto Pismo. Mariji i Josipu nije bilo nimalo lako, iako su stalno bili pod Gospodnjim plaštem. Ruka Božja bdjela je nad njima“, rekao je vlč. Šimatović. Istaknuvši da su Marija, Josip i Šimun bili spremni po cijenu smrti ispuniti čitav Božji zakon, podsjetio je na misli sv. Majke Terezije iz Kalkute koja je rekla: „Bolje izgorjeti, nego zahrđati“ i kardinala Vinka Puljića: „Ono za što se ne umire, to odumire“.

Don Josip je izrazio radost da je mogao predvoditi misu u svetištu sv. Šime, rekavši da je u toj crkvi ostao dio njegovog djetinjstva i mladenaštva. Naime, don Damir Šehić, upravitelj Šiminog svetišta i don Josip prije 20 godina bili su zajedno u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’. „Moje cijelo srednjoškolsko obrazovanje vezano je uz sv. Šimu, uz lijepe svečane Večernje uoči sv. Šime i blagdane sv. Šime, s nadbiskupima Marijanom Oblakom i Ivanom Prenđom. U crkvi sv. Šime četiri godine vježbao sam svirati orgulje, časne sestre bi redovito otvarale crkvu da bih na njima mogao vježbati. Puno puta sam bio u crkvi sv. Šime i sad nakon dvadesetak godina, došao sam prikazati dragom Bogu misu u čast dragog sveca Šimuna, zaštitnika grada Zadra“, rekao je vlč. Josip Šimatović.

Na Zavjetni dan u svetištu sv. Šime i predstavljanje ugodnika Božjih iz hrvatskog naroda

Misi je prethodila pobožnost Križnog puta koju je predvodio don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime. U misi je sudjelovala i s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica Družbe  sestara Presvetog Srca Isusova i postulatorica kauze za proglašenje blaženom Službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić. Na misi je bila sa s. Marijanom Mohorić i još jednom sestrom iz Družbe SCJ. Sestre su u lađu crkve sv. Šime postavile panoe na kojima je tekstom i fotografijama prikazano kako je Marija Krucifiksa utemeljila tu autohtonu hrvatsku redovničku zajednicu u brizi za siromašne, potrebite, karitativnom djelovanju i odgoju i obrazovanju napuštene djece te su vjernici to mogli pogledati.

Na Zavjetni dan svakog 8.-og u mjesecu u svetištu sv. Šime će se predstaviti  jedan službenik ili službenica Božja, kćeri i sinovi iz hrvatskog naroda za koje se moli da dođu na čast oltara.

„Svakog 8.-og u mjesecu ćemo moliti i biti i u mislima na Božje ugodnike koje ima hrvatski narod. Time želimo reći da svetost ne dolazi samo izvana, izdaleka, iz drugih naroda, nego je prisutna i u našem hrvatskom narodu, po uzoru na velike svece. I naš narod ima sinove i kćeri na putu za čast oltara. Svetište sv. Šime postaje tako mjesto gdje će se razglašavati svetost i drugih, svih, na što poziva i konstitucija Drugog vatikanskog sabora ‘Gaudium et spes’ koja govori o općem pozivu na svetost“, poručio je Šehić. Istaknuo je da je sv. Šime primjer i uzor evanđeoskog života, a njegov duh sjedinjenosti s božanskim duhom prisutan je i u mnogim sinovima i kćerima stoljećima nakon njega, baš i u hrvatskom narodu koji se također treba ponositi svojim Božjim ugodnicima kao dijelom općinstva svetih u Katoličkoj Crkvi.

Zavjetni dan u svetištu sv. Šime je svakog 8.-og u mjesecu, jer je to datum Šimunovog blagdana (8. listopada). Svakog 8.-og u mjesecu misu će predvoditi svećenik iz druge biskupije, među kojima su i upravitelji hrvatskih svetišta. Na Zavjetni dan u svetištu sv. Šime u misi se osobito moli za bolesne i potrebe u različitim okolnostima života. Nakon mise, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šime čije se neraspadnuto tijelo nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u svetištu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić