Fra Ivan Marija Đuzel predvodio je korizmenu duhovnu obnovu u crkvi sv. Šime u Zadru u subotu, 16. ožujka. Bila je to prva od šest subotnjih duhovnih obnova koje su u kalendaru nove hodočasničke sezone u svetištu sv. Šime u Zadru sa svojim održavanjem jedanput mjesečno određene do kolovoza.

Fra Ivan je održao duhovni nagovor, potom je predvodio misno slavlje, a onda euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Rekavši kako je korizma vrijeme da se vjernici očiste od onoga što ih zarobljava, fra Ivan je govorio o značenju molitve u životu. Istaknuo je da je katolička dužnost moliti za sebe, a onda će to moći pokazati i drugome, riječju, ponašanjem i poticajem.

„Molitva nam služi da pomalo svlačimo starog čovjeka sa svojim strastima i da se osoba oblači u novog čovjeka. Strasti nisu samo u tjelesnom ili području bluda, nego strasti su i ljudski strahovi, ljutnje, sumnje, neoprost. Teško je moliti. To je težak proces, ali je krepostan. Teško je biti dobar vjernik. Ali je i lijepo. Takvi su životi svetaca“, rekao je fra Ivan, istaknuvši da čovjek ne može zamisliti kakav ga život čeka, ako se preda Gospodinu. „Život s Isusom je pustolovina. Sveci nisu požalili što su krenuli za Gospodinom i tijekom života nagledali su se prekrasnih djela. Nasuprot tome, mnogi požale što nisu pošli za Bogom i prije, uvidjevši koliko lošega i bolnoga su mogli izbjeći da su se u životu vodili Božjim svjetlom, a ne svojom strašću“, rekao je fra Ivan, upozorivši da čovjeka progoni njegova vlastita strast, osobni grijeh i Đavao.

Istaknuvši da djelotvornost molitve ovisi o našoj unutarnjoj promjeni, unutarnjem obraćenju, unutarnjoj otvorenosti čovjeka, fra Ivan je rekao da je za dobru molitvu potreban rad na sebi, promjena mentaliteta, promjena srca, promjena pristupa čovjeka prema Bogu i molitvi. Potrebno je obraćenje.

„Kad ulazimo u molitvu, trebamo sebi posvijestiti da je Bog stvarno tu. To je vjera. Isus dolazi da nam služi, da slomi djela đavolska. Molitva je čin volje i pobjeda samoga sebe. Molitva koristi i treba nama, ne Bogu. Bog sve ima. U molitvi nam treba iskrena želja da se otvori srce“, istaknuo je fra Ivan, potaknuvši vjernike da mole Gospodina da uđe u njihovo srce i da otvore vrata svoga srca. „Da uđemo u stanje mira i radosti. ‘Gospodnja radost naša je jakost’, kaže Nehemija. Trebamo se boriti sa strastima koje ubijaju radost. Kada krenemo moliti, najviše smetamo mi sami sebe našim strastima, našim željama. Budemo blokirani u molitvi, misli nam nisu sabrane. U pomoć nam dolazi Riječ Božja. Protiv napasti treba se boriti s Riječju. Isus se u pustinji borio protiv Đavla s riječju iz Svetog Pisma. Dao nam je primjer“, rekao je fra Ivan. Upozorio je da ljudi često traže emocije, da nas emocija pokrene da ljubimo ljude oko sebe. „Ljubav je čin volje. Volja se mijenja naporom. Trebamo se vježbati u molitvi, u krepostima, u poniznosti, strpljivosti. Kada Bog promijeni srce čovjeka, onda se osoba na drugačiji način suočava s problemom. Kada se umnoži vjera, dogodi se da čovjek progleda“, istaknuo je fra Ivan.

Da bi molitva bila kvalitetna i urodila plodom, čovjek pred Bogom mora biti iskren. „U molitvi je najbitnije ljudsko srce. Molitvom se ne nagovara Boga, u smislu da trebamo Boga u nešto uvjeriti, nego se nagovara samoga sebe. Treba uvjeriti samog sebe, čitajući Sveto Pismo. Treba priznati pred Bogom da nemamo povjerenja u njega“, potaknuo je fra Ivan. Upozorio je da molitva mnogih ne postiže rezultat, nema ploda, a uspjeh je ono što drugoga privlači, pa i uspjeh molitve. „Zašto bi drugi molio, ako na nama ne vidi plod molitve? Naše srce često nije u skladu s onim što izriče. Gdje djeluje Duh Božji, on donosi plodove mira, ljubavi, radosti. Moramo promijeniti pristup našem umu i našem srcu prema Bogu, da bismo uopće molili. Da molimo iz vjere i radosti. Jakovljeva poslanica kaže, onaj koji moli, neka ne bude kolebljliv. Kolebljivac neka se ne nada da će nešto dobiti od Gospodina. On je nestalne duše. Knjiga Sirahova kaže, ‘Ne budi malodušan u molitvi svojoj’. Imaj vjere i povjerenja“, potaknuo je fra Ivan. Važno je doći sa stavom spremna uma i spremna srca u molitvi, da bi molitva imala učinka. Nasuprot tome, događa se da osoba dođe već ‘mrtva’ u molitvu i niti ne misli da bi se nešto moglo promijeniti. Stoga je fra Ivan potaknuo da čovjek Bogu u molitvi kaže: ‘Otvori moje srce, moje srce je tvrdo’. Potrebno je vrijeme da čovjek upije ono što Bog ima u sebi, svjetlo, vjeru. Treba biti iskren pred Bogom.

„Želim li oživjeti, vjerujem li da me Bog može oživjeti, da može promijeniti srce? Vjerujem li u snagu Boga? Bog djeluje. Naše srce treba uzići s Isusom. U molitvi Oče naš koju je Isus naučio apostole, molimo za sve što je Božje – njegovo kraljevstvo, njegovu volju. Kad se ispuni ono što je njegovo, mi ćemo dobiti ono svoje. Kad dođe kraljevstvo nebesko, eto naše radosti i smisla našeg života, naše oslobođenje i ozdravljenje. Na zemlji se trebamo naučiti uživati s Bogom, a ne da nam bude dosadno na misi, spava nam se kad treba moliti. Jer nam je srce priklonjeno na stvari od ovoga svijeta, zemaljsko, strasti, navezalo se na nešto drugo“, upozorio je fra Ivan, istaknuvši da se naša borba protiv zla treba odvijati u duhu ljubavi.

„Zlo ne može učiniti ništa u odnosu na ljubav. Ljubav ga blokira, sveže. Da bismo ljubili bližnjega, trebamo ljubiti najprije sebe, da bismo se oslobodili od onoga što nas je svezalo. Jedino je ljubav kadra pobijediti ono što nas ubija i radost kao motivacija. Radost je i snaga da se izvučemo iz onoga u što smo upali, svjesni da smo nemoćni i slabi. Ljubav iz drugoga izvlači dobra djela. Važni su ljubav i radost“, poručio je fra Ivan.

Istaknuvši da je „biti radostan izvorna čežnja koju je Bog stavio u naše srce, kao i čežnja za mirom i naše obraćenje“, Đuzel je poželio da vjernici i korizmu žive radosnog stava, podsjetivši da i jedna zborna molitva kaže „da radosno proživimo vrijeme korizme“.

Pjevanje tijekom susreta animirao je zbor mladih iz župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

13. Damjan Kružičević, OSB, izlagao je o temi ‘Lectio divina – Oratio’ na svećeničkoj rekolekciji u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 13. ožujka. U Godini molitve, teme rekolekcije zadarskog prezbiterija su različiti aspekti molitve Lectio Divina.

Tu obvezu molitve svećenici su prihvatili i na svom ređenju. Željeti biti u nazočnosti Gospodina, biti s njim, predstavlja i početak poziva svećeniku. O. Damjan je podsjetio kako je Isus ustanovio Dvanaestoricu da budu s njim i da ih pošalje propovijedati, s vlašću da izgone đavle, o čemu piše u Markovom evanđelju. „Ali, najprije da budu s Isusom, da nauče ono što će kasnije oni poučavati druge. Jedan od oblika svakodnevne kršćanske i svećeničke molitve je i Lectio divina. Lectio divina je odgovor na našu želju za biti u nazočnosti Gospodina, biti mu blizu. Papa Franjo kaže da je molitva put i škola. U toj školi uvijek ostajemo učenici našeg Učitelja. Kad je molitva istinski susret sa živim Bogom, takva molitva ostavlja trag u našim životima, mijenja i preobražava naš život. Onda možemo i mi za druge biti učitelji molitve“, rekao je o. Damjan. Papa Franjo kaže da je obaveza svakoga molitveni stav u kojem Gospodina slušamo i klanjamo mu se, prisutnom i živom, u Riječi i otajstvima koje slavimo.

„Cijelo prvo tisućljeće života Crkve, otačkog i monaškog razdoblja, snažno je obilježeno svetopisamskom molitvom, iz čega proizlazi i svetopisamska duhovnost i pobožnost. Pismo se u to vrijeme učilo napamet, naviješta, tumači, ono postaje jezik srca, oblikuje misli, ponašanje, život, molitvu, strelovite osobne molitve i svečane liturgijske molitve sabrane zajednice. Lectio divina uvijek je u životu Crkve bila povlaštena molitva Bogu posvećenih osoba, svećenika, redovnika, monaha, kao življena vjernička praksa Crkve“, rekao je o. Damjan.

 Podsjetio je na misao iz dogmatske konstitucije Dei Verbum o božanskoj objavi: „U riječi Božjoj je tolika moć i sila da je ona uporište i životna snaga Crkve, a djeci Crkve je snaga vjere, hrana duše te čisto i nepresušno vrelo duhovnog života“. U dokumentu Verbum Domini kaže se da „Riječ koja je od početka kod Boga i jest Bog, objavljuje nam samoga Boga. U svjetlu objave koju priopćuje božanska Riječ, konačno se pojašnjava zagonetka ljudske egzistencije“.

Četiri koraka svetopisamske molitve Lectio divina u 12. st. sastavio je kartuzijanac Guigo. U svom pismu Epistola de vita contemplativa ili Scala claustralium, kao odgovor na pismo svog duhovnog brata Gervasija, Guigo piše: „Odlučio sam podijeliti s tobom neka moja razmišljanja o duhovnom životu monaha. Jednog dana, baveći se ručnim radom, počeo sam razmišljati o duhovnoj aktivnosti čovjeka i odjednom se u mom razmišljanju pojaviše četiri duhovna stupnja – lectio, meditatio, oratio, contemplatio – čitanje, razmatranje, moljenje, kontempliranje ili motrenje“.

„Guigo piše o duhovnoj aktivnosti čovjeka. I to mu ne pada na pamet dok meditira, razmišlja ili se bavi nečim dubokoumnim, nego dok se bavi ručnim radom. Za vrijeme rada on se bavio svetim, Bogom. Došla su mu ta četiri stupnja, ne kao metoda da bi  čovjek trebao sjesti i podijeliti ih u četiri jednaka vremenska razdoblja, nego to predstavlja četiri duhovne aktivnosti čovjeka kroz cijeli dan i cijeli život“, rekao je o. Damjan.

Oratio je treći korak ili stupanj Lectio Divina koji se prevodi kao moljenje. „Guigo za Oratio kaže da je žarka, gorljiva, pobožna pozornost, usmjerenost srca prema Bogu, da se klonimo zla i zadobijemo dobro. Dakle, u Oratio je srce prostor u kojem se događa taj korak Lectio divina. Srce koje je ušlo u Lectio divina zahvaćeno je porukom i snagom Riječi Božje i spremno je ono što je oko u lectio vidjelo i uho čulo i o čemu je um u meditatio razmatrao, sada pretočiti u govor srca, učiniti to riječima upravljenima Gospodinu“, rekao je o. Damjan. Podsjetio je na riječ iz KKC-a 1177: „Čitanje Svetog Pisma, Lectio divina je stvarnost u kojoj se Božja riječ čita i razmišlja da bi se pretvorila u molitvu“. Tako srce započinje moliti, o čemu piše Guigo kartuzijanac.

U kontekstu srca koje moli, o. Damjan je podsjetio na misao iz KKC-a 2562: „Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo (pokreti i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Pisma ponekad govore o duši ili duhu, najčešće o srcu, više od tisuću puta. Srce je ono koje moli. Ako je srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan“. „Isprazan je osjećaj kad molitvu odradimo, a kako je lijepo i srce ispunjeno Bogom kad se dogodi oratio, kad je namjera, pozornost našeg srca u Bogu i kad se ostvari blizina s Bogom i susret“, rekao je o. Damjan.

„Riječ oratio u latinskom se prevodi kao besjeda, govor, govorništvo, vještina da se naučeno, shvaćeno i spoznato izrazi riječima i iznese pred druge. Kod kršćanskih pisaca, termin oratio označava molitvu. Za razliku od sakramentalne molitve koju svećenik iznosi u ime cijele zajednice i koju zajednica na kraju potvrđuje sa Amen, kada govorimo o oratio više se misli na molitvu u tišini, molitvu srca. To je u euharistiji poziv na molitvu Oremus – Pomolimo se, prije zborne i popričesne molitve, nakon čega bi trebao uslijediti trenutak tišine koja je molitva srca“, rekao je o. Damjan.

Guigo je u svom pismu bratu Gervasiju dao primjer Lectio Divina na tekstu iz Svetog Pisma: „Blaženi čista srca, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8). „Taj korak Guigo tumači govorom duše, srca koje u poniznosti, svjesno svoje grešnosti i nemoći da samo svojim snagama dođe do čistoće srca, moli: „Gospodine, tebe gledaju oni koji su čista srca… Razmatrao sam nadugo riječi u svom srcu i u mom razmatranju zapalio se plamen želje da te više upoznam. Dok meni lomiš kruh Svetog Pisma u lomljenju kruha, spoznanje raste (‘Nije li gorjelo srce u nama’) i što te više poznam još više te želim upoznati; ne samo u čitanju, već u spoznaji koja dolazi iz iskustva. Udijeli mi, Gospodine, zalog budućih dobara, barem kap nebeske kiše da ugasi moju žeđ“.

„Oratio je prije svega molitva u skrovitosti, koja u zajedničkom Lectio divina može postati i kratka izgovorena molitva kao odjek molitve srca. Sâm Gospodin najbolje nam opisuje ovaj korak molitve: “Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti”. U tom kontekstu, predavač je podsjetio na misao iz KKC-a 2654: “Tražite čitajući, i naći čete razmatranjem; kucajte moleći, i otvorit će vam se promatranjem”.

„Sveti Ivan Damašćanski za oratio kaže da je uzdizanje duše k Bogu i traženje prikladnih dobara, a Ivan Klimak govori o bliskom razgovoru i sjedinjenju čovjeka i Boga. Monaški oci pustinje govore o širenju srca, srcu koje se širi kad u njega primamo riječ Božju. Riječ Božja koja stvara nove duhovne prostore unutar našeg srca kada se ono bavi Božjom riječju“, rekao je o. Damjan. Oratio se događa „i kada slušamo druge koji svjedoče o iskustvu susreta s Bogom u Riječi. Naše srce tada bude dirnuto milošću, doživimo iskustvo Božje blizine i srce samo od sebe moli. Duboko svjedočanstvo drugih proizvede molitvu jer nam srce bude dirnuto milošću, Božjom blizinom“.

Predavač je govorio i o svećeniku koji je povjeren Riječi i kojemu je Riječ povjerena. Izraz „povjereni Riječi“ koristi sveti Pavao kad se obraća biskupima Crkve u Efezu, prije svog posljednjeg uzlaska u Jeruzalem: „I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima“ (Dj 20,32).

„Riječ Božja izgrađuje, ona je djelotvorna. Bog po njoj stvara i obnavlja stvoreno i stvorenje, po njoj oprašta i posvećuje. Prvo očitovanje Boga je riječ: ‘I reče Bog’. U punini vremena, u novom stvaranju opet je Riječ na prvom mjestu. Ako Isus za sebe kaže: ‘Ja čuvam riječ Očevu’ (Iv 8,55) i svećenik bi trebao truditi se reći isto, kako bi uistinu bio povjeren Riječi. Riječ Božja se najbolje čuva molitvom, kad se događa oratio u našem srcu. Tada je to urezano, upisano u naše srce“, rekao je o. Damjan.

I za oratio je važno vrijeme i mjesto, ustrajnost, ne odustajati. „Biti povjereni Riječi i čuvati povjerenu Riječ nije jedna od mogućnosti, od izbora, nego je zvanje, opredjeljenje ustrajnosti: ustrajnost čitanja (lectio), meditativnog produbljivanja i razumijevanja teksta (meditatio), molitve (oratio), iskustva svakodnevice življene pod ‘sudom’ riječi Božje (contemplatio). Samo na ovaj način Kristova misao postaje misao svećenikova, samo tako naša stvarnost postaje ono o čemu govori apostol Pavao: „A mi imamo (mi poznamo) misao Gospodnju“ (1 Kor 2,16)“, istaknuo je o. Damjan.

Govoreći o svećeniku kao molitelju, predavač je rekao da je oratio za svećenika svakodnevna stvarnost, a ne samo korak Lectio divina. Svećenik je rođen u molitvi Crkve, svećeništvo živi od svakodnevne molitve, od blizine s Bogom. „Svećenik je ukorijenjen u molitvi da bi predvodio molitvu naroda i molio za narod. Svećeništvo je rođeno u Isusovoj molitvi i živi od svakodnevne molitve. Benedikt XVI. kaže: ‘Svećenik je začet u onoj dugoj molitvi u kojoj je Gospodin govorio Ocu o svojim apostolima i zacijelo o svima onima koji će tijekom stoljeća postati sudionicima njegovog poslanja“, poručio je o. Damjan, potaknuvši: „Neka nam druženje s Riječju i ponizna molitva urodi žarkom, gorljivom, pobožnom pozornošću, usmjerenošću srca prema Bogu i u Bogu“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Povodom 31. godišnjice osnivanja 93. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misu u crkvi Svih svetih na groblju u Sukošanu, u četvrtak, 21. ožujka.

Misa je bila ujedno spomen i molitva 31. godišnjice pogibije desetorice pripadnika 93. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i 7. domobranske pukovnije. „U molitvu uključujemo sve pripadnike hrvatskog zrakoplovstva i njihove obitelji, kao i sve pokojne pripadnike hrvatskog zrakoplovstva, poginule hrvatske branitelje i pokojne članove njihovih obitelji“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na misao pape Franje o molitvi: „Molitva je moćna jer privlači Božju snagu, a Božja snaga uvijek daje život: uvijek. Molitva je poput njive koja rađa novi život na mjestu gdje je čovjekova mržnja bila kadra samo povećati pustinju. Molitva je lanac života, uvijek: mnogi muškarci i žene koji mole siju život“. Poželjevši da i naša molitva bude sijanje života, mons. Zgrablić je potaknuo: „Molimo i mi da nam se srce otvori Bogu, da slušamo i vršimo njegovu riječ, kako bi On mogao naše srce, koje je često poput kamena, pretvoriti u srce od mesa, u ljudsko srce, koje treba puno čovjekoljublja, da bi dobro molilo“.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ iz Knjige postanka, nadbiskup je rekao kako Abraham na koljenima sluša ono što mu Bog govori. „Bog s Abrahamom, a preko njega i s njegovim potomstvom, sklapa Savez po kojem se njemu osigurava lanac života, s njime i s mnoštvom, potomstvu nakon njega. Taj Savez s Bogom Abrahamu donosi novi identitet, novu bît. Bog mu mijenja ime. On više nije Abram, nego Abraham. Bog koji govori, postaje Abrahamov Bog“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, naglasivši i važnost stava kojeg Abraham ima u molitvi.

„Abraham je na koljenima, na zemlji, moli – sluša. Njegovo tijelo izražava stav prihvaćanja i predanja. Abraham je živio molitvu u neprekidnoj vjernosti Božjoj Riječi, slijedeći put kojim ga je Bog vodio, živeći nadu Božjih obećanja, išao je prema zemlji koju će mu Bog pokazati. Abrahamova molitva, ono što je čuo od Boga, postaje njegov život, njegova povijest. Abraham više ne gleda Boga u nekim kozmičkim pojavama, ne vidi Boga dalekog koji u čovjeku može pobuditi strah i drhtanje. Bog Abrahamov postaje ‘moj Bog’, Bog moga života, moje povijesti, mojih koraka; Bog mojih dana, Bog mojih odluka, Bog moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Bog moje nade“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da i mi, poput Abrahama, Bogu upućujemo molitvu i slušamo njegovu riječ kako bi ona postala motiv, snaga i voditelj našeg života. „Božja riječ vodi nas u puninu života. Život koji ima svoj početak i kraj nema punine. Život koji završava smrću nema punine u sebi. Život u zajedništvu s Bogom ima svoj početak, ali i puno ispunjenje u Bogu“, rekao je nadbiskup. U duhu Isusove riječi u navještenom Evanđelju: „Ako tko čuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka“ (Iv 8, 51), nadbiskup je rekao da čuvati Božju riječ znači „nositi je u svojim mislima i srcu, poznavati je i po njoj živjeti u svakom trenutku života; znati da nam veliko blago vjere koje imamo donosi puninu života, pobjedu života, život vječni, vječno zajedništvo s Bogom i svima koji su u Bogu. Čuvati Božju Riječ znači poznavati Isusa Krista koji je slika Boga živoga i koji nam je uzor kako živjeti, voljeti Boga i čovjeka, kako promatrati svijet oko sebe i sve što se događa u svijetu“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je nakon smrti velikog francuskog filozofa Blaisea Pascala, u Parizu, 16. kolovoza 1662., u njegovoj odjeći pronađen ušiveni tekst napisan na pergameni, a započinje riječima: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne Bog filozofa i učenjaka. Sigurnost, sigurnost. Osjećaj. Radost. Mir. Bog Isusa Krista“. „Na drugom mjestu, Pascal je zabilježio i trenutak kad je osjetio stvarnost i dubinu značenja toga teksta, što govori kako je njemu taj tekst bio važan. Bilo je to 23. studenog 1654. godine. Pascal je shvatio kako Bog nije apstraktni Bog ili kozmički Bog, daleki Bog. Shvatio je da je Bog onaj koji poziva, koji se obraća osobi: Abrahamu, Izaku i Jakovu, Bog koji je istina, Bog koji govori razumljivim jezikom, Bog koji daruje sigurnost, a time mir i radost. Shvatio je kako je Bog otkrio svoje lice u svom Sinu Isusu Kristu. Shvatio je kao vjerovati znači živjeti s Bogom, slušati njegov glas i usklađivati svoj život s njegovim planovima, kako bismo živjeli sigurnost, bili ljudi srca, nosili u sebi radost i mir“, poručio je zadarski nadbiskup.

Nakon mise, kod središnjeg križa na groblju u Sukošanu mons. Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojne, a izaslanstva su položila svijeće i cvijeće.

U misi i molitvi na groblju sudjelovali su i pripadnici 93. krila hrvatskog zrakoplovstva kojima je nadbiskup čestitao godišnjicu osnivanja i zahvalio za služenje u obrani u Domovinskom ratu, kada su doprinijeli oslobađanju vojarne u Zemuniku u akciji Maslenica te kasnijim oslobodilačkim operacijama. U događaju su sudjelovali i predstavnici državne i lokalne vlasti, Hrvatske vojske i članovi braniteljskih udruga iz Domovinskog rata.

I. G.

Foto: M. Karadakić (u crkvi) / A. Župan (Groblje)

 

 

 

 

Župljani župa Sali, Žman i Luka na Dugom otoku darovali su Zadarskoj nadbiskupiji u srijedu, 20. ožujka, maslinovo ulje koje će biti posvećeno na Veliki četvrtak u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Primopredaja ulja dogodila se na gatu zadarske rive (Obala kralja Petra Krešimira IV.) u Zadru, gdje je predstavnike dugootočkih župa i njihovog župnika don Franu Šindiju srdačno i zahvalno dočekao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji će i posvetiti to ulje na Misi posvete ulje na Veliki četvrtak.

„Izuzetno smo počašćeni da su nas župljani Sali, Žmana i Luke počastili s maslinovim uljem. Maslinovo ulje je jedan od nezamjenjivih znakova u sakramentu, koristi se u slavlju čak četiri sakramenta. S uljem koje ćemo posvetiti na Veliki četvrtak, svi koji se ove godine u cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji budu krstili i krizmali, s tim svetim uljem će biti pomazani. Također, kad budemo molili za bolesnike u sakramentu bolesničkog pomazanja, a Bogu hvala, imamo i trojicu đakona koji će biti zaređeni za svećenika, i oni će biti pomazati tim svetim uljem“, rekao je nadbiskup Zgrablić, u zahvalnosti svima koji su došli.

„Drago nam je da su ti ljudi s nama. Zahvalni smo da ulje, taj plod zemlje i rada ljudi, plod dobrote i dara, možemo koristiti u cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji. Zahvalni smo župljanima Dugog otoka na njihovoj velikodušnosti i njihovoj vjeri. Počastili su nas time što su nam to darovali, da onda mi možemo dalje dijeliti ljudima sakrament spasenja, ono što je najbitnije u našoj vjeri, po kojoj komuniciramo s Bogom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Don Frane Šindija, župnik te tri dugootočke župe je rekao: „Želim zahvaliti svim župljanima na darovanom ulju, koji su se srdačno odazvali darovati ulje za Nadbiskupiju koje će se podijeliti svim župama. Odgovorili smo na poziv iz Nadbiskupije da prikupimo ulje za posvetu na Veliki četvrtak kojim će se pomazivati bolesnici, krizmanici, krštenici i svećenički ređenici. Zahvaljujem i Nadbiskupiji na povjerenju, što su to povjerili baš našim župama“.

„Svojim trudom i radom župljani s Dugog otoka prikupljeno ulje poklanjaju Zadarskoj nadbiskupiji da ga posveti nadbiskup. Zadarska nadbiskupija će stavljati to ulje na lica djece i mladih, krštenika i krizmanika, kao i na bolesne. Hvala Dugootočanima na toj plemenitoj gesti“, rekao je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Župljani su dovezli ulje u plovilu, braceri čiji je vlasnik Ferdinand Petešić. Od Dugog otoka do Zadra plovili su dva sata. „Na inicijativu župljana, nakon jedne mise, župljani su me pitali bi li mogao prevesti ulje, jer imam braceru. Rado smo to učinili. Ovo je prvi put da vozimo ulje u Nadbiskupiju. Svaki put kad dolazimo u Zadar nešto ukrcati ili iskrcati je lijepo, a dovesti ulje za posvetu je poseban doživljaj“, rekao je Petešić, vlasnik bracere.

Od 50 litara maslinovog ulja koje su darovali, župnik Šindija i župljani dio ulja stavili su u tri posude, nalik onima u kojima bude ulje za posvetu na Veliki četvrtak u katedrali sv. Stošije. Izgled tih vrčeva podsjeća na izgled posuda u biblijskom duhu iz Svete zemlje.

Nadbiskupu Zgrabliću posude s uljem predali su Mišel Basioli iz župe Uznesenja BDM u Salima, Rajko Didović iz župe sv. Ivana Glavosjeka u Žmanu i Jure Picić iz župe sv. Stjepana u Luci.

„Ovim činom nasljeđujemo običaje naših starih predaka. Nekad, u prošlosti, kad je maslinovo ulje bilo osobito dragocjeno za nabavu, zadarski nadbiskup čekao bi otočane na rivi u Zadru da donesu ulje za posvetu. U tom duhu i mi smo donijeli ulje iz naših župa. Ljudi su prikupili ulje, djelo svojih ruku. Čast nam je dati Nadbiskupiji ulje s kojim će se dijeliti sakramenti i koristiti za krštenje, krizmu, bolesničko pomazanje i ređenje. Za nas je to radosni doživljaj, jer obnavljamo ono što su naši preci nekad radili. Ljudi su darovali za tu svetu nakanu drage volje i svima nam je drago zbog toga“, rekli su Rajko, Mišel i Jure s Dugog otoka.

Dugootočani se tradicionalno bave maslinarstvom. Uljare se nalaze u Salima i Žmanu. Rade kvalitetno ulje, a sve više se bave ekološkom proizvodnjom ulja.

U pratnji nadbiskupa Zgrablića na dočeku Dugootočana, uz vikara Sorića, bili su i saljski sin don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru, don Josip Radojica Pinčić, župnik Katedrale sv. Stošije, don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije i đakon Tin Vidov. Nakon dočeka na gatu zadarske rive, nadbiskup Zgrablić pozvao je dobročinitelje i goste na zahvalni susret i zajedničko blagovanje u njegovom Nadbiskupskom domu u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Josipa u utorak, 19. ožujka, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Župna crkva u Obrovcu iz 17. st. prva je crkva koja je posvećena sv. Josipu u Dalmaciji, a Obrovac na Josipovo slavi i svoj Dan Grada.

„Sv. Josip je veliki svetac kojeg častimo kao zaštitnika cijele Katoličke Crkve i našeg hrvatskog naroda. Hrvatski sabor je 1687. godine izabrao sv. Josipa za svoga zaštitnika.  S pravom se utječemo sv. Josipu u svojim molitvama“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da molimo zagovor sv. Josipa za obitelji, hrvatski narod, Crkvu i za cijeli svijet. „Predajmo naše molitve s povjerenjem i pouzdanjem sv. Josipu koji neka nam bude još više uzor i primjer da ga nasljedujemo u svim njegovim krepostima. Sv. Terezija Avilska je rekla kako nikad nije nešto molila od sv. Josipa, a da joj to nije bilo uslišano“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako mu je jedan svećenik, koji je podrijetlom iz okolice Obrovca, rekao: „Ja sam dijete sv. Josipa i vjerujem da sam zahvaljujući sv. Josipu ostao živ“. Kao malo dijete, taj svećenik je bio teško bolestan. Roditelji su pješačili nekoliko sati da ga dovedu liječniku u Obrovcu, a on je rekao da nemaju potreban lijek. Trebalo ga je čekati neko vrijeme, pa je liječnik preporučio neke čajeve kao moguću pomoć djetetu.

„Majka je tada rekla suprugu: ‘Tko će dočekati te lijekove i naći te čajeve? Idemo mi zamoliti sv. Josipa, idemo naše dijete koje i nosi ime Josip, zavjetovati sv. Josipu’. Učinili su to u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu. Nakon toga, njemu je bio bolje i on je ozdravio“, prenio je nadbiskup svjedočanstvo toga svećenika.

„Sveci nam daruju milosti koje ne možemo postići sami svojim snagama. Nosimo različite potrebe našeg srca pred sv. Josipa, ali Bog nam je dao svece i kao uzore. Ne samo da bismo po njima dobili neku milost, nego da bi nam bili primjer kako i mi možemo doći do Gospodina i živjeti kako su sveci živjeli. Ono što su sveci živjeli i mi možemo ostvariti u našem životu“, poručio je nadbiskup.

Rekavši kako je u osobi sv. Josipa svatko pozvan vidjeti svoj život, a u Božjoj riječi prepoznati svoju dušu i što Bog želi činiti u našem životu, nadbiskup je razmatrao osobine sv. Josipa, opisane i u Svetom Pismu, koje smo i mi pozvani nasljedovati.

„Bog nije samo neki dodatak našem životu kojem se utječemo kad nam je nešto potrebno, kada nešto ne možemo postići svojim snagama, nego Bog je s nama u životu, nikad nas ne napušta i vodi nas najvećem dobru. Trebamo prepoznati Gospodina i poput sv. Josipa, dopustiti da Bog djeluje u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip imao je važnu i nezamjenjivu ulogu u rođenju Isusa. „Ako sebe stavimo na mjesto sv. Josipa i shvatimo da je to Božji govor nama, onda i mi sebe prepoznajemo kao one koje je Gospodin izabrao svojom milošću, da i mi pomognemo da se Krist rodi u ovom svijetu, da Krist hoda i može rasti u ovom svijetu“, istaknuo je nadbiskup.

Josip je muž Marije koja je začela silom i snagom Duha Svetoga. „Isusovo rođenje i dolazak na ovaj svijet nije samo naravni događaj. U Isusu je prisutan Duh Sveti, nazočan je Bog koji djeluje u njemu i njegovom životu. Mi smo usko povezani uz Josipovu zaručnicu, Mariju koja je slika Crkve. Gospodin nam povjerava svoju Crkvu da s njom surađujemo, da budemo aktivni, ne samo pasivni promatrači. Nego da budemo aktivni, kako je to bio sv. Josip; da bi Isus onda nama bio blizu, da bismo bili dio njega i njegovog života“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus se rađa silom i snagom Duha Svetoga. „Usprkos naše grešne, ranjene naravi, Bog je s nama, daruje nam Duha Svetog, nastanjuje se u našem životu i čini da postanemo hram Duha Svetoga koji će se razvijati u našem grešnom životu; tu Gospodin traži svoj stan. Bog nije s nama samo u lijepim trenucima našeg života ili samo dok smo u crkvi. Gospodin nas nikad ne napušta. U trenucima naših slabosti, nemoći i poteškoća, Gospodin nas još više zove k sebi.

Zar ne osjećamo u sebi jaku želju, toliko da nas zahvate i emocije, suze, muka, jer čeznemo za dobrim, lijepim, za mirom, radošću, slobodom, za oslobođenjem? Nisu li to znakovi da nas Gospodin još više traži u našem grijehu? Ali, uvijek kao Spasitelj, kao liječnik, kao Bog u ljubavi; kao otac pun nježnosti prema djetetu kojem je teško, kao majka koja se još više zauzima za dijete kojem je najteže. Tako se Gospodin približava nama u našem životu“, utješio je nadbiskup.

Sveto Pismo govori i o Josipovim snovima. Snovi su način kako Josip prima Božju riječ. Stari Zavjet često izabire način kako Bog progovara pojedincu i narodu. „U tim snovima možemo prepoznati Božju riječ koja odgovara na naše duboke želje, snove za onim što je dobro, lijepo, pozitivno. U Božjoj riječi prepoznajemo anđela Gospodnjeg koji nam dolazi i govori nam što ćemo učiniti.

Nije dovoljno da se u životu oslonimo samo na našu narav, samo na naše promišljanje, razmišljanje. Naš razum je važan i njime se moramo služiti. Ali, mi nismo samo razumska bića, nego smo i duhovna bića. Prema tome, u svom duhu moramo prepoznati i ono što Gospodin nama govori“, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je Bog svakoga stvorio s razlogom.

„Nitko nije nevažan na ovom svijetu. Svaki čovjek je bitna karika vjere u Božjem planu na ovom svijetu. Bog s čovjekom ima plan. Prema tome, u svom životu, iz dana u dan, trebamo prepoznavati Božju volju za nas“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da čovjek u odnosu s Bogom postavlja pitanja: „Bože, zašto ti mene na to pozivaš? Bože, zašto mene privlači to dobro? Što hoćeš od mene danas, u ovom trenutku?“.

„Važno je da u životu tražimo Božju volju, da slušamo ono što nam Gospodin nadahnjuje u našoj duši i srcu. Da to usklađujemo s Isusom Kristom, poznajući Isusa koji je savršeno vršio volju Božju. Kada budemo blizu Isusa, znat ćemo prepoznati Božju volju za nas i Duh Sveti će biti svjetlo našoj naravi, našem razmišljanju, da možemo otkriti ono što Bog nama želi, u našem životu“, rekao je nadbiskup, dodavši da nam je sv. Josip primjer i uzor što i mi trebamo činiti.

„Gospodin vidi puno dalje od naših misli. On vidi naš život cjelovito, mi vidimo djelomično“

Evanđelist Matej kaže da je Josip učinio onako kako mu je naredio anđeo Gospodnji. „I nama Bog naređuje. Ali, to naređenje je ono što odgovara našoj naravi, ono što odgovara našim željama, našim darovima koje smo primili od Gospodina. To se nama ne nameće, nego to je duboko naš identitet, ono za što nas je Bog stvorio. Prema tome, slušajući Božju volju, mi sebe ostvarujemo na originalan, jedinstveni način u svijetu, u ulozi koju je Gospodin nama zadao“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip nije sve u potpunosti razumio u odnosu na Božji plan. „Nije mu bilo sve jasno. Nemojmo očekivati da će nam sve što Bog od nas očekuje uvijek biti kristalno jasno i da ćemo razumjeti; da svojom naravi možemo u našu narav uliti nadnarav; da u našu krhku, malu posudu možemo uliti more Božje veličine.

Bog je veći od naših misli i od našeg srca. Gospodin nikad nije prevario onoga koji sluša Božju riječ. Kada Gospodina slušamo, sigurno idemo pravim putem. Gospodin vidi puno dalje od mogućnosti naših misli. Gospodin vidi cijeli naš život i cjelovito, mi vidimo samo djelomično.

Prema tome, vjerujmo Gospodinu i u trenucima i situacijama kada nam to izgleda malo neobično, kada nam izgleda protiv naravi. Božja riječ uvijek ima prioritet u našem životu, ako hoćemo slijediti Gospodina.

Ako to prihvatimo, dogodit će nam se ono što se dogodilo i sv. Josipu. Anđeo kaže Josipu da će on djetetu koje se rodi nadjenuti ime Isus. To Bog povjerava i nama, tu radost i dostojanstvo. Da živeći tako, prepoznajemo Boga koji djeluje u Crkvi gdje se rađa Isus i nas poziva da mu damo ime. Dakle, da uđemo u tako duboku intimu i blizinu zajedništva s njim, da sâmom Bogu dajemo ime. Ulazimo u odnos blizine, koji je, slikovito rečeno, rodbinski odnos, jer roditelj daje ime djetetu. U to nas želi uvesti Gospodin“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je da sv. Josipa prepoznamo kao put našeg života, da bismo bili sudionici života Boga koji se rađa u svijetu; da jedni drugima svjedočimo Božju blizinu i Boga  koji živi u našem životu, u našoj sredini, u Crkvi i svijetu.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Josipa središtem Obrovca. Na zaustavnim mjestima čitao je dijelove molitvenog predanja sv. Josipu iz knjige ‘Posveta sv. Josipu. Čuda našeg duhovnog oca’, autora o. Donalda H. Callowaya. Tijekom procesije puk je molio krunicu sv. Josipu.

Proslavi župne svetkovine prethodila je molitva Velike devetnice sv. Josipu, kada su misna slavlja srijedom u župnoj crkvi u Obrovcu predvodili svećenici iz Zadarske nadbiskupije, propovijedajući o stvarnosti župe iz pastoralne, teološke, duhovne i strukturalno crkvene razine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Fra Ante Vučković predvodio je korizmenu duhovnu obnovu za mlade i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 13. ožujka.

Potaknuvši da u korizmi dublje promišljamo zašto uopće imamo živi odnos sa živim Bogom, fra Ante je održao nagovor u kojem je razmatrao četiri područja koja smo pozvani živjeti u odnosu na Isusa: to su  jezik, istina, tijelo i pitanje što je čovjek. U tim stvarnostima su i razlozi zašto je Isus došao k nama, jer iz odnosa s Bogom čovjek vidi život na jedan način, a bez odnosa s Bogom, bez Boga, čovjeku ostaje nevidljivo kako živjeti puninu života.

„Ako dokinemo odnos s Bogom, onda postoji velika napast koja se raširila  svijetom, da čovjek samoga sebe shvaća kao Boga, kao homo deus, onaj koji ima pravo sam uređivati svoje odnose“, upozorio je fra Ante, rekavši da čovjek, osobito na Zapadu, živi kao da Boga nema, kao da nema ništa izvan ljudskog obzora. „Čovjek živi sa zatvorenim nebom. Odnos s Bogom mijenja ono što je nama ljudima važno. Ako se upustimo u ozbiljni odnos s Bogom, naš život će dobiti dubinu.

U zbrci na Zapadu je velika borba protiv onoga što je Isus donio. Protiv njegove prisutnosti, istine u njegovim riječima, razumijevanja čovjeka kako ga Isus vidi. Moramo raditi odmak od onoga na što nas svijet prisiljava, ali čovjek ima moć reći da on tako kao pojedinac neće činiti. Bez obzira što zakon nešto dopušta, neću to činiti jer imam odnos s Bogom. U tome leži naša sposobnost“, poručio je fra Ante.

„Korizma poziva čovjeka da stane pred Boga i da ne vidi sebe u iluziji, obmani, samozavaravanju, nego u istini i da dobije šansu da sve bude drugačije. Zato nas Crkva poziva da se pokajemo. Biti skrušen znači sposobnost čovjeka da sagleda svoj život, dobro i zlo, i da kaže kako zlo koje je učinio nije dobro. Da to prizna. To je veliki korak.

Skrušen grešnik je čovjek prosvijetljen jasnoćom kojem je žao  da je učinio nešto loše i radi odmak od toga. Srami se svog postupka jer smatra da nije ono što je trebao živjeti. To je osjećaj da čovjek u tom trenutku nije bio na razini zadatka. U skrušenosti osoba vidi jasnoću promašaja i otvara priliku za novi život“, rekao je fra Ante.

„Istina je vezana uz Isusa, uz odnos s njim. Političari misle da je istina ono što oni odluče“

Govoreći o razumijevanju jezika u kontekstu onoga što je Isus činio, fra Ante je istaknuo da je Isus utjelovljena riječ, on je riječ živoga Boga. „Isus je bio s nama kao riječ. Krista se naziva logosom. Grčka riječ logos znači smisao, razum, razumijevanje, riječ. Ivan na početku svoga evanđelja kaže: ‘Na početku bijaše riječ’, logos. To znači, sve što je stvoreno po logosu, a sve je stvoreno po njemu, može se shvatiti. Kozmos možemo razumjeti jer imamo riječ, razum, smisao. Dakle, život nije besmislen. Tu je već veliki razlog zašto nam je važan odnos s Bogom. Čovjek ne može dobro živjeti ako nema smisla, ako ne zna zašto živi, koja je svrha njegovog života, u što će potrošiti svoje vrijeme, nadarenosti i snage“, rekao je fra Ante.

Isus je govorio našim jezikom, o nama, govorio je što je važno za nas ljude i kako iz toga oblikovati naš život. Isus je tako govorio o sebi da je to dovelo do usijanja te su ga htjeli ubiti. „Isus je govorio da dolazi s drugog svijeta, da je u njegovom djelovanju prisutan nevidljivi Bog, da je on njegov Sin. Nije dovoljno reći da je Isus postojao i bio dobar čovjek. Odnos prema Isusu se lomi u tome je li on stvarno živi Bog ili nije. To je vezano uz jezik, logos, uz ono što je Isus govorio“, istaknuo je propovjednik.

Naglasivši da je jezik čudo i otvara nam svijest da razumijemo druge ljude, fra Ante je rekao da riječima možemo činiti stvari. Svaki sakrament, i po riječima koje svećenik izgovori u ime Isusa Krista, ima snagu da mijenja stvarnost. „Ljude možemo vrijeđati ili hrabriti. Živimo od jezika, on ima veliku snagu. On liječi i ranjava, oslobađa i opterećuje, približava i udaljava, osvjetljava i zamračuje. Za nas je veliko pitanje kako je Isus govorio, kako se on služio riječima. Isusove riječi imaju silnu snagu. Ono što je Isus rekao, to se i dogodilo“, istaknuo je fra Ante, rekavši da sve što je i kako Isus činio, činio je i svemogući Bog u početku stvaranja, kad je rekao da nešto bude, i bilo je, dogodilo se.

Razmatrajući pojam istine, fra Ante je podsjetio da Isus za sebe kaže: ‘Ja sam put, istina i život’. Isus ne kaže da ćemo istinu naći u nekim rečenicama, nego da je on istina. Isus kaže, „Tko god je od istine, sluša moj glas“. Ljudi mogu biti od istine i neistine. U susretu s Pilatom, Isus kaže da je došao na svijet da svjedoči za istinu. Pilat od Isusa nije dobio odgovor na njegovo pitanje što je istina.

„Isus je istina, a Pilat to ne vidi jer je upao u praksu koja ne dopušta da vidi istinu. Pilat je znao da je Isus pravedan. I osudio ga je. To njegovo znanje nije mu pomoglo da oslobodi Isusa. Kako je moguće da netko bistar, da dobro razumije prigovore, zna da je optužen pravednik i da ga svejedno osudi? U tom trenutku više nije moguće govoriti o istini, jer Pilat govori na strani političara, suca, osobe koja misli: ‘Istina je ono kako ja učinim. Ako te ja osudim, kriv si, završit ćeš na križu. Ako te ja pustim, bit ćeš slobodan. Istina je to što ja napravim’. Tu je sukob svijeta koji misli da se istina tvori, pravi“, upozorio je fra Ante.

U tom kontekstu, rekao je kako političari misle da je istina ono što oni odluče, novinari misle da je istina ono što oni napišu. U razgovoru s Pilatom nema odgovora na pitanje ‘Što je istina?’, jer istina je vezana uz Isusa, uz odnos s njim, istaknuo je fra Ante.

O poimanju tijela kao računala čiji se dijelovi mogu sastaviti i rastaviti

Vučković je zatim govorio o poimanju tijela, kako shvaćamo tijelo i kamo nas to vodi, što je čovjek. Nameće nam se razlika kako mi shvaćamo sami sebe i pitanje istine. Na Zapadu se počelo misliti da je čovjek nalik računalu, da ima hardver i softver. „Krist je utjelovljena riječ. Živimo u svijetu u kojem je odnos prema tijelu jako poljuljan. Sve više mladih sebe shvaća na paradigmi računala, da postoji softver, to su emocije i tijelo, to je hardver. Sada se događa nešto što se dosad nikad nije događalo, da ljudi misle, ako moj softver nije u redu, moram mijenjati hardver. Ako nešto osjećam u sebi, da ja i društvo moramo učiniti sve da se moje tijelo mijenja, siječe“, upozorio je fra Ante.

U kontekstu takvog postupanja, fra Ante je istaknuo logiku drugačijeg, a ispravnog postupanja čovjeka prema računalu, za razliku od onoga kako postupa prema tijelu. „Kada ne razumijemo neki program u računalu, nećemo reći da ćemo promijeniti hardver. Nego čovjek kaže: ‘Moram naučiti upravljati s ovim programom, ne znam ga, ne razumijem ga’. A u odnosu na tijelo, sve više ljudi u svijetu kaže: ‘Ne slažem se s mojim tijelom, mojim softverom, s time kako se ja osjećam unutra, u sebi. I idem ga rezati, promijeniti, prema onome što mislim da treba učiniti’“, upozorio je fra Ante. To vodi poimanju čovjeka da njegovo tijelo predstavljaju komadi koji se mogu rastaviti i sastaviti, ne gleda se da je čovjek cjelina duha, duše i tijela.

„Isus se utjelovio. Živi Bog koji je duh, u jednom trenutku uzeo je naše ljudsko tijelo. Mi uvjeravamo sami sebe i nažalost, najmlađe, da je moguće sebe stvarati po vlastitoj predodžbi. Iza toga stoji veliki profit i interes. Nemamo više razumijevanja za to što je tjelesni život. Ako mislimo da se tijelo može stvarati, znači da smo zaboravili tjelesni život, što znači biti utjelovljeno biće. Mi smo utjelovljena bića koja u tijelu doživljavamo najdublje što kao ljudi jesmo. Iskustvo boli, radosti, gladi, taženja gladi su elementarna iskustva u našem tijelu“, rekao je fra Ante.

„Kada dokine Boga, čovjek ima pravo odlučivati o tuđem životu“

Istaknuvši da čovjek nema život u sebi, nego je primio život od drugoga, ima život od drugoga, fra Ante je istaknuo da je najvažnija razlika između Boga i nas ljudi da on ima život u sebi.

„Isus kaže ‘Ja sam život’. Taj ne umire, on je vječan. Od njegovog daha svi imamo život. Čudesna je dubina ljudskih emocija: radost, tuga, velikodušnost, otvorenost za druge. Dobili smo život na dar i sve naše sposobnosti dane su nam od Boga, da s njima učinimo nešto dobroga. Da naučimo od Isusa kako se darivati, kako opažati druge i njihove potrebe, kako im obogatiti život riječju, toplinom, osmijehom, dobrim djelima, blizinom. Da uđemo u puninu života. Isus nas je učio da opažamo tuđe živote i ono što možemo unijeti u njihove potrebe. Imao je veliku potrebu probuditi u nama čežnju za puninom života jer je i sâm tako živio“, naglasio je fra Ante, rekavši da živimo u svijetu znanosti koja zna što su kemijske reakcije, stanice, ali ne zna otkud život, što je to živo.

„Trebamo biti zahvalni jer mi smo dobili život. Dio ljudi misli da je čovjek ono što on napravi od sebe, da nismo unaprijed određeni nečim, nego da se čovjek stvara. Iz toga proizlaze veliki problemi. Ako smo mi bogovi, onda mi odlučujemo tko će ući u život, tko neće ući u život. Francuska je u Ustav unijela da je pobačaj neotuđivo ljudsko pravo. Kada dokine Boga, čovjek ima pravo odlučivati o tuđem životu. Zato je susret s Bogom jako važan. Jer učimo što je istina, kako se odnositi prema drugom čovjeku, prema svom tijelu, jeziku. Pitamo se što smo mi. Biblija kaže da je čovjek slika Božja, a ne da sâm odlučuje što će biti. Čovjek je stvoren na sliku Božju i svatko je jedinstven. Nije isto shvaćamo li se mi kao bića koja su slična Bogu, pa u svakom drugom vidim otisak Božje prisutnosti, vidimo da nismo vlasnici drugog čovjeka, nego je drugi došao voljom istog Oca. Bog je otac svih ljudi“, poručio je fra Ante, istaknuvši da onaj tko iznutra čuje Božji glas, zna istinu.

„To je za nas poziv da se približimo Bogu, da čujemo njegovu riječ. Da uđemo u razgovor s njim. Kad se čita Božja riječ svaki dan, dobijem duboki osjećaj da znam što je njegova volja, da znam kako zvuči njegov glas, znam kako govori i ne može me nitko prevariti. I kroz nas počne strujati život, i ljudi oko nas počnu dobivati život, emocije, svjetlo, snagu, toplinu. Počinju otkrivati kako je dobro biti u blizini nekoga tko je živ“, rekao je fra Ante.

U odnosu sa živim Bogom, čovjek može čuti glas u sebi, a taj glas ima snagu koja preobražava život. „Bog ne prestaje govoriti, neprestano nas poziva da mu se otvorimo, da mu damo pozornost. Isus kaže: „Dolazi čas, sada je, kada će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će“. To se ne odnosi na pokojne ljude u grobu, nego na one koji slušaju Isusa dok govori. Mnogi ljudi ne žive život na način da su ušli u život, nego preživljavaju. Ima više smrti u životu. Duh mnogih je mrtav. Ako u sebi osjećaš smrt, u duhu, emocijama, odnosima, ako čuješ njegov glas, možeš iz smrti prijeđeš u život. Isus iz ropstva smrti uvodi u život“, poručio je fra Ante, naglasivši da je glas veliko čudo, prisutnost onoga tko je važan.

„Glas Sina Čovječjega donosi istinu o svijetu, o nama i našim odnosima. Glas može reći našoj nutrini, ‘Ne moraš hodati polumrtav, stvoreni smo da živimo’. Da iz polumrtvila, iz preživljavanja izađemo u život. Isus je došao da imamo puninu života. On zna što je to život“, poručio je fra Ante, podsjetivši na Isusovu riječ: „Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi“.

„Dobili smo darove od nekoga tko nas voli, da nešto s njima učinimo. Jednog dana će se pokazati što smo napravili od svoga vremena, svojih talenata, svoga tijela, osjeta, svojih odnosa. Važan je živi odnos s Bogom živim. U tom odnosu nam se bistri tko smo, što možemo napraviti od našeg života i na koji način možemo izgrađivati svijet oko sebe, čak i kad je u svijetu loše i osjećamo da nam je nešto drugo važno. Iz živog odnosa sa živim Bogom, ovaj svijet možemo učiniti boljim“, poručio je fra Ante, istaknuvši veličinu Isusove usporedbe da bi kršćani trebali biti ono što je sol za zemlju, hranu.

„Sol baciš u hranu i nema je, ne vidiš je, kao da je nije bilo. Ali, okus je drukčiji, sve je drugačije. Ovaj svijet treba imati okus dobrote od ljudi koji neće bučiti, koji neće sebe stavljati u prvi plan, nego će iz živog odnosa sa živim Bogom znati kako činiti dobro“, poručio je fra Ante, poželjevši da Isus u nama produbi čežnju za radošću, ljubavlju, sebedarjem; da imamo iskustvo Isusove blizine i osnaženje da njegovu Radosnu vijest donesemo u odnose ljudi s kojima živimo.

Nakon nagovora, fra Ante je predvodio misno slavlje, a potom euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom s kojim je blagoslovio mlade. Pjevanje tijekom susreta predvodio je Zbor mladih s voditeljem Lukom Kotlarom iz zadarske crkve sv. Pavla na Bokanjcu.

Tijekom susreta mnogi mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu organizirao je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru i povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Križni put mladih Zadarske nadbiskupije od Zadra do župe sv. Anselma u Ninu održan je u subotu, 16. ožujka.

Susret je počeo misnim slavljem koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru predvodio don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije i studentski kapelan u Zadru. Suslavili su belafuški župnik Zvonimir Mikulić, o. Franjo Kowal, župnik Dikla i Kožina i don Marko Majić Mazul, župni vikar zadarske župe Gospe Loretske. Mladi su hodali od Zadra do Nina dionicom oko 20 kilometara. Putem koji je dijelom prošao i obalnim dijelom zaustavljali su se razmatrajući postaje križnog puta; pjevali su, molili i imali mogućnost za ispovijed.

U propovijedi misnog slavlja, don Ivan je govorio o Bogu Ocu kao milosrdnom sucu, što je dar i spasonosna milost za čovjeka, jer čovjek je prethodno bio osudio Boga. Ljudi su na svom sudu u jednom trenutku povijesti osudili Boga i čovjeka u jednoj osobi, Isusu.

„Isus Krist je Bog i čovjek. Naša osuda za Boga i čovjeka bila je križ. To nije slučajno. Isus je znao što će se dogoditi. To je najavljeno po prorocima u Starom zavjetu. Isus je išao na križ i prolio je svoju krv za otpuštenje grijeha, to je i sâm Isus rekao. Bio je to naš sud Bogu i čovjeku. Gledamo ljude koji sude Boga i čovjeka i stavljaju ga na križ. No, i svi mi ćemo jednog dana stati pred sud Božji. Ljudima je bilo dano u jednom trenutku povijesti suditi Boga. I osudili su ga. Ali, svaki čovjek će stati pred Boga i Bog će suditi nama“, istaknuo je don Ivan, naglasivši kako bi bilo strašno da u tim trenucima, kada stanemo pred Boga, Bog nama uzvrati po pravednosti.

„Da Bog tada kaže: ‘Vi ste moga Sina razapeli, e sad ćete vi patiti’. Kako bi to bio strašan sud, kad bi unaprijed sve bilo riješeno – zbog pravednosti. Tako lako se pozivamo na pravednost. Ali, kad mi dođemo pred Boga i njegov sud, pravednost je zadnje čemu se nadamo. Bilo bi prestrašno nadati se pravednosti kad budemo gledali Boga licem u lice. To bi bila katastrofa, kad bi Bog rekao: ‘Po pravdi ću vas suditi’“, istaknuo je don Ivan, rekavši da se mi ljudi nadamo boljem od suda po pravednosti, jer nam je dano to obećanje.

„Nama je Isus rekao da nas nije došao osuditi, nego da nas je došao spasiti. Nadamo se milosrđu. Mi ćemo biti spašeni po Božjem milosrđu. Ne zato što smo dobri, zbog svoje pravednosti, da Bog čovjeku kaže: ‘Bio si dobar, zaslužio si’. Ništa nismo zaslužili. Isus je zaslužio“, naglasio je Šibalić.

Propovjednik je rekao da cijelo Sveto Pismo neprestano govori o Božjem sudu. „Tko god kaže da suda neće biti, laže – jer Sveto Pismo stalno ponavlja da će sud biti. Ali, to nije naš ljudski sud, da smo unaprijed osuđeni i da se radi o čistoj pravednosti. To je drugačiji sud, bolji od našega, na kojem imamo obećanje milosrđa Božjeg“, utješio je don Ivan.

Šibalić je podsjetio na riječi proroka Jeremije koji, govoreći o sudu na kojeg će ljudi jednom doći, kaže: ‘Ali ti, Gospodine, suče pravedni, koji ispituješ srca i bubrege. Daj da vidim kako se njima osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju“.

„U toj rečenici prorok Jeremija kaže da je naš Bog naš sudac i naš odvjetnik. Oboje! Ti si moj sudac i ja sam tebi povjerio da me ti braniš. Mi pred sobom imamo dragog Boga koji je naš i sudac i branitelj. To je temelj naše nade. To je temelj kršćanske radosti. Naš branitelj i sudac je ista osoba. Branitelj će nam presuditi. Moj sudac, moj branitelj. Kod njega se ne nadam pravednosti, nego milosrđu“, istaknuo je don Ivan. U zahvalnosti za taj dar čovjeku, podsjetio je kako je bl. Alojzije Stepinac na ovoj zemlji u montiranom političkom procesu pred sobom ima suca koji ga je već unaprijed bio osudio.

„Živimo najbolje što možemo i trudimo se, ali razlog naše nade i radosti je milosrđe Božje. Razlog naše nade je u rečenici proroka Jeremije: ‘Gospodine, suče pravedni, tebi povjeravam svoju parnicu’. Znajte to uvijek reći u svom životu, pogotovo ako imate problema. Često imamo velikih problema u životu. Koji god problem imate, sjetite se tih riječi i recite: ‘Gospodine, ti si moj sudac. Tebi u ruke postavljam svoju parnicu’.

Alojzije Stepinac to je još jednostavnije rekao: ‘Kad mi sve uzmu, ostaju mi još uvijek dvije ruke da ih sklopim na molitvu’. Te sklopljene ruke su molitva za milosrđe. Ne mogu svojim snagama, ne nadam se pravednosti, molim Božje milosrđe“, poručio je don Ivan Šibalić, potaknuvši mlade da i taj Križni put bude trenutak molitve za Božje milosrđe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Foto: Kristijan Grebenar / FB Katolički info Zadar

 

Križni put za nerođene u crkvi sv. Šime u Zadru u petak, 15. ožujka, u organizaciji zadarske podružnice inicijative ’40 dana za život’, predvodio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

U razmatranjima Križnog puta bila su razmišljanja o borbi nerođene djece za život i posljedicama pobačaja za roditelje i cijelu obitelj.

Poželjevši da i taj susret bude poticaj da ne živimo u društvu koje je ravnodušno prema životu, don Damir je rekao kako vjernici trebaju imati izgrađeni stav da treba poštivati dostojanstvo ljudskog života, od prirodnog začeća do prirodne smrti. „Pobačaj je strašan čin, osobito za onoga tko biva pobačen; pogađa majku, oca i cijelu obitelj. Društvo treba pomoći obitelji, a ne da ismijava, izruguje i omalovažava obitelj. Cijelo društvo obitelji treba pružiti sigurnost, majci osigurati dostojanstven život, pomoći ženi koja se boji roditi. Biti blizu, učiniti sve što je moguće da se sačuva novi život“, potaknuo je don Damir, rekavši da je to poslanje koje će biti do kraja vijeka.

Poželjevši da društvo voli život, don Damir je rekao da i Crkva želi ohrabriti sve u odluci za život i činiti to u ljubavi i milosrđu. „Isusa su na križnom putu okruživali mnogi koji su ga iznevjerili, prijestupnici koji su mu okrenuli leđa. Ali, Isus nije nikome od njih održao lekciju. Križni put nije prilika da nekom održavamo lekciju. Križni put je prilika da razmišljamo o vlastitom životu i da molimo za one koji Isusa ne poznaju, da ga susretnu. Susresti Boga ne znači samo krenuti za njim. Susresti Boga znači biti uistinu zahvaćen njime, biti oduševljen s Bogom, promijeniti svoj život. Isus nas ne želi osuditi za neki događaj u našem životu, nego želi nam pokazati svoga milosrdnog Oca“, istaknuo je don Damir, poželjevši da ljudi dožive iskustvo Boga koji je blizak čovjeku.

Don Damir je naglasio da ne treba osuđivati ljude koji su se odlučili za pobačaj, nego treba za svakoga moliti, jer ljudi se mogu naći u raznim životnim dramama. „Kao društvo odgovorni smo kada ne pružimo poticaj, uslugu, blizinu, ohrabrenje majkama i obiteljima, nego budemo hladni u odnosu na ljude koji se nalaze u teškoćama. Crkva želi biti blizu onima koji žele pobaciti i učiniti sve da se sačuva život začetog djeteta. Crkva to čini iz ljubavi prema čovjeku i svoga kršćanskog poziva“, rekao je don Damir, istaknuvši da je svako začeto dijete novi život za kojeg se treba boriti i moliti.

Korizma je vrijeme da se probudimo od sna, da učinimo neku žrtvu, rekao je don Damir. U tom duhu moguće je i moliti za nerođene na mjestima bdjenja ispred bolnica. Zadar je jedan od 36 gradova u Hrvatskoj gdje se tijekom korizmene kampanje ’40 dana za život’ svaki dan moli ispred Opće bolnice Zadar za nerođene. Geslo ove kampanje je: “Ako se ponizi moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju” (2 Ljet 7,14).

Crkva sv. Šime promiče se kao svetište života u kojem se na osobiti način za vrijeme liturgije blagoslivljaju djeca. Mnogi se utječu zagovoru sv. Šime baš za djecu i osvjedočeni su u uslišane molitve po njegovom zagovoru za pomoć roditeljima i djeci u njihovim raznim tjelesnim i duhovnim potrebama, kao i molbama za mogućnost začeća, što neki ljudi svjedoče da se dogodilo po zagovoru sv. Šime. Sv. Šimi se osobito utječe za djecu jer je on u Jeruzalemu primio Isusa kao dijete u svoje naručje i u djetetu Isusu je 40. dan od njegovog rođenja prepoznao Mesiju, kada su ga Marija i Josip došli prikazati u hram prema židovskom zakonu.

Ines Grbić

Foto: Nikolina Glasnović (’40 dana za život’)

 

O temi „Zahvalnost na putu prema svetosti“ izlagala je psihoterapeutkinja Maja Jakšić na nacionalnom susretu djelatnika hrvatskih katoličkih škola održanom u subotu, 9. ožujka, u Katoličkoj OŠ Ivo Mašina u Zadru.

Cjeloviti rast osobe bila je tema toga godišnjeg skupa formacije djelatnika u katoličkim školama. U okviru poruke da je cilj rasta osobe svetost, Jakšić je razmatrala temu zahvalnosti za koju smatra da je najmanje zastupljena u govoru o svetosti.

„Zahvalnost je temelj i zaista otvara put prema svetosti. Zahvalnost nije tek pasivna dispozicija u našem životu. Zahvalnost je naučena navika. Istraživanja pokazuju da su ljudi koji su zahvalni zadovoljni, sretni ljudi – oni koji su usredotočeni u životu na ono što imaju, a ne mrmljaju zbog onoga što nemaju – to je taj faktor sreće. Istraživanja govore da je svjesna, svakodnevna zahvalnost jako dobra za čovjeka. Znanstveno je dokazano da sve dimenzije čovjeka imaju koristi od toga. I naši bližnji imaju korist od toga, kad smo mi dobro“, poručila je Jakšić.

Zadnjih godina provode se brojna istraživanja o zahvalnosti jer svi žele otkriti faktor sreće. „Zbog pozitivnih istraživanja, zadnjih desetljeća zahvalnost se vraća u modu. Pozitivna psihologija i neuroznanost pokrenule su lavinu poticaja ljudima da njeguju i razvijaju zahvalnost. Nije li ta pomodna zahvalnost vjernicima još jedan dokaz mudrosti Svetog Pisma u kojem nas apostol Pavao poziva ‘U svemu zahvaljujte’“, istaknula je Jakšić, naglasivši da se „pomodna zahvalnost razlikuje od kršćanske zahvalnosti“.

„Za pozitivnu psihologiju zahvalnost je osjećaj, a za vjernike to je krepost. Prema pozitivnoj psihologiji, čovjek treba biti zahvalan prirodi, slučaju, svemiru ili sebi samome, radu na sebi, osoba je u centru – a u kršćanstvu čovjek je zahvalan Bogu. U pozitivnoj psihologiji smisao razvijanja zahvalnosti je da osobi bude dobro, da bude najbolja verzija sebe. U kršćanskoj zahvalnosti, zahvalni smo jer na taj način slavimo Boga i sebi i drugima govorimo o svijesti da sve što imamo pripada Bogu“, rekla je Jakšić.

Prispodoba u kojoj Isus liječi deset gubavaca uči nas vrijednosti zahvaljivanja. Samo se jedan gubavac vratio zahvaliti, i to stranac, Samaritanac. Isus mu je tada rekao: „Ustani, idi, tvoja vjera te spasila“.

„Zbog svoje zahvalnosti dobio je najveći dar, vječnog života. Zahvalnost je usko povezana s vjerom i odražava našu vjeru. Ta prispodoba dijeli ljude na one koji sve uzimaju ‘zdravo za gotovo’, kao da im se duguje i na one koji sve primaju kao dar. Marija je savršeni primjer i uzor zahvalnosti. Ona u presudnom trenutku povijesti kaže ‘Da, neka bude’ – jer, iako se našla u teškoj situaciji, prepoznaje da to dolazi od Boga. Kada zahvaljujemo, ustvari priznajemo Boga, njegovo djelovanje i otvaramo se duhovnoj stvarnosti. Zahvalnost nas mijenja“, poručila je Jakšić.

 

Apostol Pavao upravo u zatvoru, iz svoga sužanjstva, poručuje: ‘U svemu zahvaljujte!’

Nevjerojatno je da su neki ljudi bili zahvalni i na iskustvu logora. „Aleksandar Solženjicin, ruski književnik i politički zatvorenik, disident koji je godine života proveo u strahotama sovjetskog logora, kaže da mu je upravo to iskustvo logora donijelo najdublje uvide u životu. On je rekao: ‘Linija koja razdvaja dobro od zla ne prolazi kroz države, društvene klase ni kroz političke stranke, nego ta linija prolazi kroz svako ljudsko srce’. Kaže i da ‘sreća nije niz blagoslova. Nego, sreća je naš odnos prema njima’.

Viktor Frankl, liječnik, psihijatar, intelektualac, kao Židov u Drugom svjetskom ratu, proveo je nekoliko godina u logorima. Ubili su mu cijelu obitelj, trudnu suprugu, roditelje. I on kaže da mu je iskustvo logora donijelo najdublje uvide u životu. On je u logoru čak našao smisao svoga života, iako se nije imao čemu radovati kad izađe iz logora, nitko od obitelji nije ga čekao. Promatrajući ljude u logoru, rekao je: ‘Pod barakama su živjeli ljudi koji su dijelili svoj zadnji komad kruha i ljudi koji bi ubili za zadnji komad kruha’. On ističe važnost prava na izbor vlastitog puta“, rekla je Jakšić. Taj izbor imao je i svećenik, sv. Maksimilijan Kolbe, koji je u Auschwitzu dao svoj život da ubiju njega, umjesto jednog oca obitelji.

Po izlasku iz logora, Frankl je osnovao novu granu psihoterapije, logoterapiju. Pacijentima je rekao da svoj problem kažu iz perspektive samrtne postelje; da čovjek pomisli kako bi riješio taj problem, kad bi znao da će živjeti još samo nekoliko sati. Frankl je pitao ljude na samrtnoj postelji čega će se sjećati i za čime će žaliti. Jedna australska medicinska njegovateljica radila je s terminalnim bolesnicima. Iz toga iskustva, napisala je knjigu u kojoj kaže da ljudi na samrti najviše žale što nisu imali bolje, ljepše, toplije odnose sa svojim ukućanima, bližnjima, obiteljima, što su malo vremena provodili s njima; drugo za čim žale je što nisu više vremena provodili s prijateljima, što se nisu smijali, izlazili s njima, što su prekinuli prijateljstva zbog posla; žale što nisu bili hrabriji, što su živjeli prema očekivanjima drugih, misleći što će drugi reći; zatim, što nisu više pokazivali svoje osjećaje, roditeljima da ih vole, da im oproste. S riječima ‘Žao mi je, oprosti, volim te’ može se značajno popraviti odnos u obitelji. I ljudi žale što tek na kraju života vide koliko je život prekrasan, koji je to blagoslov, dar i što nisu bili zahvalni na daru života.

„Znanost kaže da zahvalnost blagotvorno djeluje na svim područjima našeg života, čak i na naše tijelo. Stav zahvalnosti smanjuje stres, potiče san, ugodne osjećaje radosti, ljubavi, poboljšava odnose s drugima i rast u vjeri. U stavu zahvalnosti čovjek je otvoren vjeri. Sveto Pismo poziva nas da uvijek zahvaljujemo. Sveti Pavao u sužanjstvu, u zatvoru poručuje: ‘U svemu zahvaljujte!’. To ne odgovara našoj ljudskoj logici, to prkosi zdravom razumu. Sv. Pavao u Poslanici Solunjanima kaže kao da je naša dužnost – zahvaljivati: ‘Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!“, naglasila je Jakšić poticaj apostola Pavla.

„Treba priznati svoju emociju, ali i razumjeti da je zahvalnost puno više od puke emocije. Zahvalnost je životni izbor i stav“

Lako je zahvaljivati kad osobi ide dobro u životu. A kako biti zahvalan kad je čovjek suočen s dijagnozom, financijskim poteškoćama, gubitkom voljene osobe, zlostavljanjem, životom s ovisnikom. „U dobrim i lošim vremenima postoje stvari na kojima uvijek možemo biti zahvalni. To je otvaranje duhovnoj stvarnosti da čovjek, a to mora vježbati, i u lošoj stvari pronađe nešto što je dobro.

Frankl kaže da ne postoji tako grozna situacija u životu koja u sebi ne bi sadržavala barem sjeme smisla. Ne radi se o potiskivanju i negiranju emocija. Čovjek ima pravo tugovati i biti zabrinut u teškoj situaciji. Imamo pravo na svoje emocije. Ne radi se o tome da koristimo nezdrave mehanizme obrane u svom životu. Treba priznati svoju emociju, ali i razumjeti da je zahvalnost puno više od puke emocije. Zahvalnost je životni izbor i stav. Zato bi kroz život trebalo gajiti naviku zahvaljivanja. Dakle, svjesno unositi zahvalnost u svoj život“, poručila je Jakšić. To se može razvijati i ponavljanjem nekog stiha molitve, psalma. Psalmi zahvalnosti su 100, 30, 138 i drugi.

„U poteškoćama, kada je teško biti zahvalan, dobro nam dođe navika koju smo stekli u mirnim vremenima. Ujutro i navečer su osobiti trenuci kad je mozak čovjeka najprijemljiviji za usvojiti novu misaonu naviku“, rekla je Jakšić, potaknuvši da se zahvaljuje Bogu za dar života, bez obzira na okolnosti. Da se s tom zahvalnošću krene u dan, u život.

Preporuča i ispit savjesti navečer završiti sa zahvalnošću. Osoba se pritom može sjetiti tri doživljene lijepe stvari u danu, životu. Kad to čovjeku postane navika, vidi sve više stvari na kojima može biti zahvalan. Dobro je i napisati na papir 15 velikih trenutka u svom životu, na čemu osoba može biti zahvalna. To povremeno čitati, navikavati svoj mozak i učiti se zahvalnosti. „Onda se događa čudo zahvalnosti. Jer kad stvorimo naviku zahvalnosti, stvara se izvanredna dinamika. Što više primjećujemo na čemu možemo biti zahvalni, sve više uviđamo na koliko toga možemo biti zahvalni. Fokus treba biti na onome što imamo u životu, a ne na onome što nam nedostaje“, potaknula je Jakšić.

„Bolna iskustva daju nam najveće životne lekcije“

Na putu prema zahvalnosti osobu koče prepreke: prigovaranje, mentalne klopke, kad čovjek stalno predviđa negativno, kad ima iskrivljenu sliku o sebi, o drugima i Bogu; zatim brige, tjeskobe i odbijanje opraštanja. Kognitivne distorzije su misli kojima čovjek stvara negativne emocije, kad pretpostavlja što drugi misle o nama. Važno je preispitati istinitost svojih misli.

„Misli oblikuju našu percepciju stvarnosti. Promjena je moguća. Neuroznanost kaže da čovjek svoj mozak može reprogramirati dok je živ, raditi nove brazde u svom mozgu dok je živ. Možemo raditi kognitivno restrukturiranje. Dakle, odbaciti misli koje nam škode, koje su nezdrave, a usvajati nove navike, misaone ili ponašajne. Neuroznanost kaže da našem mozgu treba tri tjedna za usvojiti novu misao“, rekla je Jakšić.

Predavačica je govorila i o oprostu i pomirenju. Ako čovjek oprosti, to je dar koji osoba najprije daruje sebi. „Mi se opraštamo od mržnje i zamjeranja. Oprostiti ne znači umanjiti, odobriti ili opravdati nepravdu. Oprost nije ničim uvjetovan. Opraštam sve i svakome, nisam taoc svojih emocija, mogu krenuti dalje u život. To oslobađanje, opraštanje čovjeka oslobađa lanaca boli. Na kraju emocionalnog oporavljanja, kad osoba obradi svoju traumu, osoba bude sama spremna reći da je oprostila. Oprost je izbor, odluka, a za vjernike je nadnaravna promjena srca koju potiče Duh Sveti“, istaknula je Jakšić.

Pomirenje je druga kategorija; može slijediti opraštanje, ali i ne mora. „Pomirenje je uvjetovano stavom i djelovanjem počinitelja, ovisi o dubini i težini povrede i čovjek ima pravo tražiti promjene u ponašanju počinitelja, prije nego se pomire. Jer, ako se ne stavi ta granica, ona će se raspiriti u budućim zlostavljanjima i agresiji. Pomirenje je uvjetovano, opraštanje nije uvjetovano. Kod opraštanja osoba ne mora reći ‘Oprosti, žao mi je’“, rekla je predavačica.

Potaknuvši da se život ne provede mrmljajući, prigovarajući, u proklinjanju ili ulozi žrtve, nego da po uzoru na Mariju čovjek svoj život i sve oko sebe blagoslivlja, Jakšić je rekla da je važno da osoba u svojim mislima proradi neriješene osjećaje; da ih osvijesti, prizna, prihvati i integrira u svoj život.

Jakšić je navela primjer iz prakse da čovjek zamisli pokraj sebe osobu s kojom ima neke neriješene odnose ili joj nešto zamjera, i toj osobi izrazi razloge zbog koji osjeća sljedeća stanja: Tužan sam, Ljut sam, Žao mi je, Oprosti mi, Opraštam ti, Hvala ti.

„Bolna iskustva daju nam najveće životne lekcije. Ne učimo kad nam je ugodno i lijepo; u tome imamo lijepu emociju. Sve životne uvide i lekcije dobili smo u našim najtežim trenucima života. Teški životni trenuci doveli su nas do potrebnoga i onoga što smo naučili o životu, puno više od lijepih trenutaka“, poručila je psihoterapeutkinja Maja Jakšić.

 Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

Misno slavlje na brdu Kamenjak u zaleđu Vrane na petu korizmenu nedjelju, 17. ožujka, za hrvatske branitelje i njihove obitelji, sudionike Križnog puta koji je prethodio toj misi, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Križni put dužine tri kilometra brdom Kamenjak u kojem su sudjelovali i mladi i drugi zainteresirani vjernici, predvodio je don Anđelko Buljat, povjerenik Povjerenstva za hrvatske branitelje Zadarske nadbiskupije koje je i organiziralo tu pobožnost Križnog puta i molitveni susret na brdu Kamenjak.

Na vrhu brda Kamenjak, od 1995. godine nalazi se kapelica Svih svetih koja je podignuta nad 57 metara dubokom jamom u kojoj se nalaze kosti više desetaka ubijenih Hrvata katolika 1944. godine, najviše podrijetlom iz Polače i okolnih mjesta u zadarskom zaleđu.

„Nismo došli evocirati negativne emocije, nego došli smo kao hodočasnici, molitelji, jer imamo puno razloga za to činiti. Budimo oni koji će doprinijeti dobru, nasuprot zla koje se dogodilo na tom mjestu. Kosti desetaka ljudi su u jami, ali kad bi bila samo i jedna žrtva, bilo bi previše. To je plod ljudske mržnje i ljudske zlobe, kako čovjek može doći do negativnoga koje se može roditi u ljudskom biću“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, potaknuvši da i dolazak na brdo Kamenjak bude poticaj da budemo bolji jedni prema drugima.

„Zlo ne počinje s velikom vatrom. Dovoljna je iskra plamena da izazove veliko zlo. Uništimo već i korijen iskre svakog zla. Zato se ispovijedamo i počinjemo misu s kajanjem, da se ta iskra ne razbukta, da ne pusti korijene u nama, da ne nastane veliki plamen. Kada čovjeka zahvati buktinja zla i netrpeljivosti, može učiniti veliko zlo“, upozorio je nadbiskup, rekavši da to treba spriječiti. Gospodin nam daruje sebe, da u sebi uništimo zlo. „Zlo je veliko tamo gdje se rađa. Mi izvana vidimo njegove posljedice, a koji je tek pakao u duši čovjeka koji učini zlo i nepravdu. Smrt nema zadnju riječ. Život ne završava u jami, nego Bog se proslavlja s uskrsnućem svoga Sina koji je stvorio novi život. To je najveće i najvažnije“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je na molitvu za pokojne žrtve i za počinitelje toga zločina, istaknuvši da Bog svojom dobrotom prekida zlo. „Svako zlo može se prekinuti opraštanjem, pomirenjem i ljubavlju. To je učinio i Isus. Bog je učinio veliko čudo da prekine zlo koje nas uništava. Ako na zlo uzvraćamo zlom, zlo se umnaža. To je logika zla“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je na molitvu Božjem milosrđu, da se plamen zla i netrpeljivosti ne razviju u nama, nego da budemo dionici Božje slave i proslave.

Nadbiskup je rekao da nas Gospodin odgaja i svojom riječju, da ne prevlada negativno u nama. Božja riječ je čuvarica našeg života, da ne zalutamo. Razmatrao je navještenu Božju riječ u kojoj Isus kaže: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji’. „Taj trenutak događa se neposredno pred Isusovu smrt. Isus je već u Jeruzalemu i zna da će njegov život završiti tragično. Isus je pred smrću, misli na muku i kaže da je to čas da se proslavi Sin Čovječji. Kad je Isus počeo svoj javni život, nekoliko puta je rekao: ‘Još nije došao moj čas’. Dakle, Isus je čekao taj trenutak, jer taj trenutak je jako važan zbog onoga zašto je Isus došao na ovaj svijet – da se Bog proslavi. Dakle, Bog se proslavlja u Isusovoj tragediji. Kako je to moguće, da se Bog slavi u jednoj tragediji?

Isus to tumači govoreći o pšeničnom zrnu. Isus je slika pšeničnog zrna jer nam je Bog u Isusovoj muci i smrti pokazao koliko je i što sve spreman učiniti za nas ljude. Bog je svoje dijete, Otac je svoga Sina žrtvovao da svakome od nas kaže: ‘Evo,  toliko je meni stalo do tebe. Toliko te ljubim. Želim ispuniti želju i čežnju tvoga srca za puninom života’.

Koliko je grijeh svijeta velik, da je sâm Bog morao uzeti ljudsko tijelo, prihvatiti muku, križ, trpljenje da bi spasio čovjeka, da ne bismo bili žrtve zla u ovom svijetu i da ne bismo izgubili vječni život?“, naglasio je mons. Zgrablić.

Isus je riječ o času svoje proslave rekao u hramu, molitvenom prostoru, gdje je bilo došlo i nekoliko Grka tražiti Isusa te su se obratili Filipu, želeći vidjeti Isusa. Nadbiskup je rekao da je i sudionike toga križnog puta i mise dovela želja za susretom s Isusom. To je izraz čovjekove žeđi za Bogom, a to je već molitva. „Bog je ugradio čežnju za puninom dobra, ljubavi, ljepote i mira da nas privuče sebi. Božji Sin se proslavio u ljubavi, darovao je život za nas. Dragovoljno je prihvatio trpljenje, razapinjanje i smrt na križu, da otvori naše srce. I mi se otvorimo toj Božjoj ljubavi, jer Bog se u tome proslavlja“, potaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio sudionicima toga susreta i nadbiskupijskom Povjerenstvu za hrvatske branitelje za organizaciju toga korizmenog događaja. Nakon mise, okrepu za agape darovali su Općina Pakoštane i pekara iz Benkovca.

„Pohodili smo mjesto stradanja gdje su živote položili nedužni ljudi. Ne ponovilo se. Drago mi je vidjeti da se i mladi odazovu našem pozivu da sudjeluju na ovakvom susretu. Ne smijemo zaboraviti žrtve hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, žrtvu hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu ni žrtvu Isusa Krista koji je dao život za sve nas. Nažalost, mnogi omalovažavaju sve te žrtve. Moramo prenositi poštovanje žrtve i zahvalno sjećanje mladim generacijama i slijediti put vjere koja je doprinijela opstanku hrvatskog naroda kroz povijest, do naših dana“, rekao je Petar Strmota, član nadbiskupijskog Povjerenstva za hrvatske branitelje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić