Fra Stanko Škunca, OFM, član Franjevačke provincije sv. Jeronima i redovničke zajednice u samostanu sv. Frane u Zadru, proslavio je 60 godina svoga svećeništva u nedjelju, 14. travnja, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Uz svoj dijamantni svećenički jubilej pod geslom ‘O kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje’ (Ps 31,20), fra Stanko (87) je u crkvi sv. Frane predvodio misno slavlje, a propovijedao je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Suslavili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane i fra Andrija Bilokapić iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

Tumačeći navješteno evanđelje o susretu učenika i uskrslog Isusa, fra Tomislav je istaknuo značenje rečenice „Isus stane u sredinu“. „Rečenica ‘Isus stane u sredinu’ je jako bitna i apostol Ivan je nije slučajno napisao, da Isus stane baš u sredinu. Na koji način Isus dolazi u sredinu našeg života? Kako je došao u sredinu nečijeg srca? Nije došao na silu. Nekad mi ljudi želimo doći u neku sredinu, stati u centar nečega, ali na način koji nije Božji,  često je ljudski. Onda koristimo neke sile, smicalice. Imamo neke svoje načine. Kako je Isus stao u sredinu? U sredinu nečijeg srca ne možeš doći prevarom, na silu, da to kupiš. Isus dolazi u našu sredinu tako da dopušta da se njega makne iz sredine. On je bio maknut iz naše sredine. Uzeo je na sebe sav naš teret, suosjećanje, patnju“, rekao je fra Tomislav.

Propovjednik je istaknuo kako osoba zna da je netko voli radi nje same po tome koliko je drugi spreman suosjećati s njom, koliko je spreman ući u nečiju bol i tu ostati, i kad ne dobiva nagradu za to. „Mi često zamijenimo ljubav za ono što primamo. I lijepo je kad nešto primiš. Ali, istinska ljubav dokazuje se onda kad znaš ostati. Apostol Ivan lijepo uzima tu riječ ‘ostati, čuvati’. To je za njega riječ ljubavi. Danas ima puno bjegova. Ljudi bježe. Teško je doći do istinskog mira. Mir o kojem Isus govori nije posljedica bježanja, samo da je čovjek u miru, kad kaže: ‘Pusti me na miru’. Isus govori o miru koji dolazi preko toga da imaš hrabrosti ući u nemir. Mi svakodnevno to živimo“, rekao je fra Tomislav, razmatrajući kako ostati u miru, kad  je vanjski nemir. Važnost toga da Isus bude u centru, u sredini, ilustrirao je na primjeru osovine na dva kotača. „Ako je bez osovine, kotač je jako opasan. Tako i čovjek, ako nije na osovini, ako nema centar oko kojeg se vrti i koji mu daje smjer, postaje razoran, opasan. Taj centar, ta osovina je Gospodin“, istaknuo je fra Tomislav. I jubilarcu fra Stanku „Bog je došao u centar da bi on taj centar nosio drugima, da bi druge uvodio u taj centar. Da bi to mogao činiti, najprije ti sam moraš postati svjedok. Isus je rekao, ‘Bit ćete mi svjedoci’. Svjedok ne može biti netko tko nije doživio nešto ‘iz prve ruke’. Svjedok ima iskustvo da je Bog u njegovom centru, da je on njegov centar i da iz tog centra ide drugima“, poručio je fra Tomislav.

Podsjetio je na molitvu u drugom Kanonu: ‘Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nas pozvao, da stojimo pred tobom i tebi služimo’. „To je za svećenika jako bitno. Prvo, da znaš stati, da Gospodin dođe u tvoj centar, da bi ti onda znao posluživati kako je on posluživao. Svećenik prije svega treba biti svjedok. Pavao VI. je rekao da danas ljudi više ne slušaju teorije. Slušaju teorije samo ako to netko svjedoči svojim životom. Ljudi današnjeg vremena neće više toliko slušati učitelje, nego će slušati učitelje, ako su svjedoci. Svećenik kao svjedok trebao bi biti svjedok služenja. Isus je postao svjedok služenja pokazavši i da nam je oprao noge. Oprati noge, sagnuti se. Poslužiti čovjeka. To je prekrasno kod Isusa, kako on hvata naš ritam. Ljubav uvijek ima ritam onoga koji je sporiji. Ljubav trči kad treba nešto reći, dati, kad se daje, kad se razdaje. Kad nekoga voliš, vidi se i po tome znaš li usporiti, stati, znaš li osluhnuti“, poručio je fra Tomislav.

Iz vlastitog iskustva, rekao je kako ljudi kažu svećeniku da ne očekuju od njega neke velike odgovore ili rješenja, nego da svećenici „znaju biti ljudi koji će se sagnuti, koji će biti tu, koji će znati slušati, suosjećati. Biti čovjek koji će znati poslužiti. Svećenik bi trebao biti čovjek u čijoj blizini će se ljudi odmoriti. Kako je lijepo kad nakon susreta s nekom osobom odeš odmoran. Mi svećenici bismo trebali biti ljudi koji će znati dati taj Božji odmor, Božji mir, Božju toplinu“, poručio je fra Tomislav, rekavši da, nažalost, postoji iskustvo i kad čovjek ode od neke osobe još umorniji, još mu je teže. „Čovjeka odmori istina. Kad si u društvu ljudi koji nisu patvoreni, licemjeri, to osobu odmori. Umori te laž. Kad si u društvu ljudi koji lažu, koji muljaju, to čovjeka umori“, upozorio je propovjednik.

Nadalje je tumačio Isusovu riječ ‘Čuvajte zapovijedi’. „Čuvaš kad je nešto tvoje, kad nešto voliš. Kad nešto prihvaćaš kao svoje, onda ti je stalo do toga. Čuvaš svoju djecu, svoju obitelj, župu. Čuvanje je povezao sa čistoćom svećenika. Čuvanje znači da ne odrađujem nešto na silu. Nešto samo odrađivati. Čuvati zapovijedi ne znači samo vršiti, izvršiti. Kad nešto čuvaš, tada daš sebe, staviš srce. To znači da bi svećenik trebao biti strastven, koji daje sebe, daje taj žar“, poručio je fra Tomislav, istaknuvši da čistoća nije samo moralna kategorija, da se ne prekrši neko pravilo. „To je premalo. Nije čist svećenik koji odradi sve što mu je rečeno. Čist svećenik stavi sebe, izgara za ljude. Može on biti moralno sasvim čist, a da nije čist. I u braku, suprug je moralno čist ako nije prevario ženu. Ali, ako on nije sa srcem u obitelji, ako se ne daje za djecu, žrtvu, ako nema srca, on nije čist. Ako svećenik samo odradi misu, ispovijed, susret s ljudima – svećenik nije čist“, upozorio je fra Tomislav.

Šanko je razmatrao i riječ „Isusa su prepoznali u lomljenju kruha“. „O Bogu više zna onaj koji se lomi, koji se daje; ako živiš ljubav, ako se daješ za nekoga, ako se razlamaš za nekoga. O Bogu zna najviše onaj koji voli. Duhovnost nije teorija, duhovnost je susret. Koliko lijepi i duboki susret imaš, toliko si duhovan. Koliko lijepo i duboko možeš ući i razgovarati s drugima, osjetiti druge ljude, po tome ćeš biti pamćen. Uspješan je onaj koji je imao u svom životu nešto što je vrijednije od njega, za što se dao. Dati se, razdati se“, potaknuo je provincijal Šanko.

Pojasnio je i korake Božjeg izabranja pojedinca. „Najprije, Bog te uzme. Fra Stanka je Bog uzeo, ali ne samo za njega. Kad te Bog uzme, odabere, to nikad nije samo za tebe. Benedikt XVI. kaže: ‘Kad Bog odabire, on odabire da uključi druge, ne da isključi’. Bog ne izabire da isključi one slabije. Bog izabire da uključi sve. Pa te blagoslovi. Biti svjedok Božje ljubljenosti. To nije narcisoidnost, nego biti svjedok da sam ljubljen, voljen. Da me Bog izabrao. Kako ću druge uvoditi u ljubav, ako ja sâm nisam u toj ljubavi?

Mi svećenici trebamo duhovno rađati ljude, uvoditi ih u Božju blizinu. Onda te razlomi. To je jako bitan glagol za svećenike, da si razlomljen. Da se dopustiš lomiti. Ne moraš ništa izmišljati, samo dopusti da dani dođu kako jesu. Da dođu situacije, ljudi, problemi. Lomit će te. Ali i tu treba ostati, nepomičan. I onda postaneš plodan za druge. Onda drugome nećeš govoriti neke jeftine odgovore, nego ćeš govoriti nešto što je prošlo kroz tvoj život i što preko tebe Gospodin može dati drugima“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal Šanko je poželio da fra Stanko i dalje bude svjedok služenja, mira, Božje utjehe, Božje blizine i Božje topline.

Na kraju mise, gvardijan Nosić istaknuo je fra Stankovo dobro tjelesno zdravlje, i u visokoj dobi. Radi božićne jaslice u crkvi sv. Frane i u devetom desetljeću života još uvijek vozi automobil, bicikl, ide brati šparoge. I dalje istražuje, još uvijek je aktivan u pastoralu, osobito Neokatekumenskog puta. Fra Stipe je pročitao čestitku fra Stankovog rođaka, fra Bernardina Škunce. Fra Bernardin je rekao da je fra Stanko revni svećenik. Podsjetio je na fra Stankovu mladu misu koju je slavio u crkvi sv. Katarine u rodnoj Novalji 12. travnja 1964. i na fra Stankovog rođaka fra Silvestra koji je bio veliki svjedok vjere u teškim vremenima.

Fra Bernardin i fra Stanko su bili školski kolege koji su zajedno u jesen 1949. došli u razrušeni Zadar i započeli gimnazijsko obrazovanje. Fra Stanko je zaređen za svećenika 30. ožujka 1964. u crkvi sv. Frane u Zadru po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića, koji je bio prvi nadbiskup nakon što je Zadar vraćen u hrvatsku domovinu maticu. Fra Stanko je trideset godina bio proveo u Zadru i pratio razvoj grada od njegove razrušenosti u Drugom svjetskom ratu. Kad je došao u samostan sv. Frane u Zadru, dio samostana je bio pod ruševinama.

Fra Stanko je rođen 17. prosinca 1937. u Novalji, od roditelja Jure i Rože, kao drugorođeni u obitelji s četvero djece. Na kraju mise, fra Stanko je zahvalio Bogu za dobre kršćanske roditelje, za redovničko i svećeničko zvanje, za dobre profesore i odgojitelje, poput Sluge Božjeg fra Ive Perana. Zahvalio je Bogu što ga je kroz tolike godine čuvao od velikih nevolja i za sve darove u životu.

Na proslavu dijamantnog jubileja fra Stanku je došla čestitati i njegova rodbina iz Novalje i mnogi vjernici iz Zadra, u zahvalnosti za njegovo svećeničko djelovanje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

„Obitelji, postani ono što jesi!“

Drage obitelji!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

1.   Prije nekoliko godina, nakon što sam predvodio obred vjenčanja u crkvi gdje sam bio župnik, na inzistiranje zaručnika, pridružio sam se svatovima na večeri koja se posluživala u jednom lijepom restoranu usred velikog parka s divnim pogledom na more, nekoliko obližnjih otočića, crkvu i mjesto gdje se održavao obred vjenčanja. Tijekom večere na kojoj je sudjelovalo oko dvjestotinjak članova rodbine i prijatelja zaručnika, primijetio sam, kako se za glavnim stolom između novovjenčanog para nalazi jedna prazna stolica, a ispred stolice postavljeni tanjuri i pribor za jelo, kao i na svim drugim mjestima stola unutar svadbene dvorane. Kad smo sjeli za stol, bilo mi je neobično kako netom vjenčani par između sebe ostavlja jedno prazno mjesto. Pitao sam se, zašto nisu sjeli jedan kraj drugoga. Pomislio sam kako su ovo mjesto ostavili prazno, zbog veće udobnosti i malo šire prekrasne vjenčanice u koju je bila obučena zaručnica. U trenutku kad je konobar htio maknuti praznu stolicu na kojoj nitko nije sjedio i pribor za jelo koji se ispred nje nalazio na stolu, primijetio sam kako je mladi par istovremeno dao znak konobaru da ne miče ni stolicu ni pribor za jelo ispred nje. Pomislio sam: bit će zanimljivo vidjeti tko to tako kasni na večeru i za koga ovo mjesto između sebe čuvaju zaručnici. Kako je večer odmicala, izmjenjivali su se sljedovi hrane, glazbe, plesa… a prazno mjesto između zaručnika nitko nije zauzeo. U trenutku kad je novovjenčani par stigao do stola za kojim sam i ja sjedio, upitao sam zaručnicu: „Oprosti, što sam znatiželjan, ali smijem li te u ovom trenutku nešto pitati?“. Ona odgovori: „Pa naravno, velečasni, samo pitajte.“ „Za koga vi čuvate ono mjesto između tebe i muža?“. A ona mi odgovori: „Barem bi vi, velečasni, to trebali znati!“ „Ja?, kažem, „Stvarno ne znam!“. Zatim mi ona odgovori: „Mi znamo i vjerujemo da je istina ono što ste nam govorili u pripremi za ženidbu, na zaručničkom tečaju. Ja svog Antu stvarno volim. I on voli mene. Mi se veselimo jedan drugome i našem budućem zajedničkom životu, našoj obitelji. Mi našu ljubav koju osjećamo u srcu nismo naučili, nismo je kupili, nismo je dobili u igrama na sreću. Ona nam je darovana. Mi vjerujemo da je Bog ljubav i u Kristu je ovu ljubav, ovaj veliki dar, Bog darovao nama. Krist je danas našu ljubav blagoslovio i uzdigao ovaj dar na najveće dostojanstvo, dostojanstvo sakramenta. Ova je stolica između nas za Isusa. Ona nije prazna. Ona nas podsjeća da je Isus s nama. Htjeli smo da bude s nama i na večeri, a ne samo u crkvi. Mi želimo da on bude s nama u svakom trenutku našeg života. Želimo da Isus stoji u našoj sredini cijeli život, kad nam bude lijepo kao danas i kad bude teško. Želimo da nas Isus drži za ruku i vodi putem ljubavi koju nam je darovao i na koju nas poziva. Kad Isusu pružimo ruku i kad nam Isus dadne svoju ruku, on nas nikad više na ispušta iz svoje ruke. Zar ne, velečasni?“.

      Zadivio sam se gesti ovog para i riječima mladenke i, iako je prošlo tridesetak godina od njihovog vjenčanja, živo nosim u sjećanju ovaj bračni par, njihovu cijelu obitelj, i njihovo svjedočanstvo s dana vjenčanja.

2.   Zahvaljujući radu Povjerenstva za pastoral s obiteljima Zadarske nadbiskupije, okupili smo se danas ovdje u Privlaci na susret obitelji pod geslom i pozivom: „Obitelji, postani ono što jesi!“.

       S obzirom na liberalni i materijalistički pogled na čovjeka i obitelj, slobodu i ljubav, čiji se stavovi snažno, nekad perfidno, a ponekad agresivno i nasilno nameću, govor o obitelji u našoj kulturi i civilizaciji može se činiti kao nesuvremen.

      Nama su materijalističko mišljenje, liberalizam i stavovi koji iz njih proizlaze izazov, da o obitelji još dublje promislimo u svjetlu Božje objave, da razmišljamo o naravi braka i obitelji, da promičemo dostojanstvo obitelji, upoznajemo njezinu veličinu i nezamjenjivu ulogu koju ima za opstanak pojedinih naroda, razvoj zdravog društva i svetosti Crkve; da budemo svjesni važnosti obitelji i njezine nezamjenjive uloge u razvoju svake osobe. Naše promišljanje u sklopu ovog liturgijskog molitvenog trenutka želi prvenstveno biti dio vapaja i žarke molitve Bogu da obitelj postaje sve više i dublje ono što obitelj jest u Božjim očima, u Božjem planu spasenja za čovjeka i svijet. Želimo da nam ovaj susret bude molitva, da naše obitelji postanu što sličnije Svetoj Nazaretskoj obitelji Isusa, Marije i Josipa.

      Obiteljski poziv nije lako živjeti, a na osobiti način ne u našem vremenu i kulturi. Za živjeti puninu ljubavi, onu čudesnu, Kristovu, bezuvjetnu i do kraja, onu koja nadilazi emocije i strasti, potrebna je Božja pomoć, kako bi obitelj postala velika snaga koja može oblikovati osobu, društvo i svijet. Naša današnja zajednička molitva i druženje žele biti doprinos dobru svake obitelji, ne samo kršćanskih obitelji.

3.    Braćo i sestre, drage obitelji! I u ovom svjedočanstvu mladog bračnog para koje smo maloprije čuli, možemo prepoznati spasonosnu antropološku istinu utemeljenu na Svetom pismu, koje promatra brak između muškarca i žene kao plod Božjeg plana iz kojeg proizlazi neizmjerno dostojanstvo svakog muškarca i žene i svakog njezinog člana, dostojanstvo svake obitelji. Dapače, kako to lijepo već u svojoj prvoj točci kaže ovih dana objavljena Deklaracija Dignitas infinita o dostojanstvu ljudske osobe, Kongregacije za nauk vjere, neizmjerno dostojanstvo svake osobe neotuđivo je utemeljeno na samom postojanju i pripada svakoj ljudskoj osobi, iznad svih okolnosti i bez obzira na položaj ili situaciju u kojoj se nalazi.

      Sveto pismo, već u svojoj prvoj knjizi – Knjizi Postanka – prikazuje ljudski par u njegovoj punoj stvarnosti njihove naravi. Ta se stvarnost ovdje izriče riječima: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1 ,27). To ne znači da je Bog spolno biće i da ima neku božansku družicu. Ovu pomisao i idolatriju Biblija je sasvim odbacila. Plodna Božja ljubav simbol je Božjih intimnih stvarnosti. „Bračni par koji voli i rađa život“, slikovito izražava Papa Franjo u Enciklici „Radost ljubavi“, „pravi je ´živi´ kip (ne od kamena ili zlata zabranjenih Dekalogom), kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja“ (AL 11). Bog Otac, Sin i Duh Sveti, kakvog nam Krist objavljuje, zajednica je božanske ljubavi, a obitelj je njezin odraz. Sveti Ivan Pavao II. u jednoj homiliji to izražava riječima: „Naš Bog, u svojem najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u Božanskoj obitelji, jest Duh Sveti“ (Propovijed, 28. I. 1979.).

     Kada Isus tumači svojim učenicima bitno svojstvo ženidbe, nerazrješivost, poziva se na drugo poglavlje Knjige Postanka i pita slušatelje: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih biti će jedno tijelo?“ (Mt 19, 5). Isus govori o „prianjanju“ muškarca i žene, što na hebrejskom izvorniku označava tjelesni i duhovni sklad koji se koristi i za opisivanje jedinstva s Bogom. Biblijski molitelj tako će, primjerice, reći: „Duša se moja k tebi privija (uz tebe prianja), desnica me tvoja drži“ (Ps 63, 9). Plod je ljubavi „prianjanje“, gdje dvoje postanu jedno tijelo, bilo u tjelesnom zagrljaju, bilo u jedinstvu srca i života i, možda djeteta, koje će se roditi od njih dvoje.

     Sveto nam Pismo kazuje, a Enciklika Amoris laetitia ukazuje, da je „obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz su Očevog djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno se okupljani na molitvu, čitanje Božje riječi i sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postati hramom u kojem prebiva Duh“ (AL 29).

     Prigodom proslave Branimirove godine, ovdje u blizini, u Ninu, pred četrdeset i pet godina, 11. lipnja 1979., hrvatski biskupi i brojni vjernički puk izrekli su zavjet koji glasi: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu“. Prigoda je danas da se toga prisjetimo i obnovimo ovaj zavjet, kako bi svaka obitelj po zajedničkoj svakodnevnoj molitvi i redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj i blagdanskoj svetoj Misi, napredovala, sazrijevala i donosila dragocjene plodove ljubavi, te svaka obitelj postala sveti Hram u kojem prebiva Duh Sveti, Božanska ljubav.

      Obitelj koja proizlazi iz sakramenta braka i koja živi „ono što jest“ u Božanskom planu, u svojoj naravi, od temeljne je važnosti ne samo za obitelj ili pojedinca u obitelji, nego i za cijelo društvo. Obitelj je osnovna stanica života i „stup društva“, kako kaže papa Benedikt XVI.

4.   Božji plan za muškarca i ženu, za obitelj, pronalazi u Isusu Kristu svoju puninu. Krist je ženidbu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osobitim darom Duha Svetoga, ljubavi između Oca i Sina, Krist čini bračne drugove sudionicima svoje ljubavi i postavlja znakom svoje ljubavi prema Crkvi: vjerne, bezuvjetne, plodne i potpune ljubavi.

      Bračni drugovi koji znaju primiti ovaj dar i obnavljaju ga svakog dana, po vjeri, svojim „Da“, po milosti koja dolazi od sakramenta ženidbe, njihova obitelj živi ljubav Božju po uzoru na Svetu Nazaretsku obitelj. Obitelj koja se po molitvi  utječe zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog Josipa, uči prihvaćati ljubav Božju, kako su je i Oni prihvatili.

5.   Drage obitelji! Pozivam vas da još dublje upoznate svoje obiteljsko dostojanstvo, da cijenite i čuvate dragocjene darove braka i obitelji, da svakodnevno doprinosite svetosti jedinstva i nerazrješivosti braka, da čuvate i njegujete ljubav, kako bi bila snažna i ispunjena vrijednostima, kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost (usp. AL br. 5); da u vašoj obiteljskoj ljubavi dozrijevaju slatki plodovi milosrđa i oproštenja (usp. AL 27), plodovi tako dragocjeni ljudskom srcu. U vašoj svakodnevnoj užurbanosti i ponekad površnim odnosima, kako vas poziva papa Franjo, pridajte važnost nježnosti u kršćanskom iskustvu braka (usp. AL 28). Pozivam vas da budete otvoreni životu i s ljubavlju primate djecu kao najdragocjeniji plod vaše ljubavi.

      Ljubav je temelj svake obitelji. „Kršćanska obitelj, otac, majka i djeca, pozvana je živjeti naznačene vrijednosti ne kao nešto nametnuto izvana, već kao dar milosti sakramenta svete ženidbe ulivene u zaručnike. Ako oni (muž i žena) ostanu otvoreni Duhu i traže njegovu pomoć, neće im izostati komunikacija Očeve ljubavi očitovane i utjelovljene u Kristu. Nazočnost Duha pomoći će bračnim parovima da ne izgube iz vida izvor i dimenziju njihove ljubavi i međusobnog darivanja, kao ni surađivati s njime kako bi u njima odjekivao i prožimao sve dimenzije njihovog života“ (Benedikt XVI.; Propovijed, 9. VI. 2006.).

6.    Zagovor i primjer Svete Nazaretske obitelji u kojoj je svaki njezin član usmjerio svoj život prema Božjem naumu, i surađivao s Božjim planom, neka Vam bude snaga u ostvarivanju onoga što jeste u Božjim očima i u Božjem planu. Amen.

mons. Milan Zgrablič

zadarski nadbiskup

Privlaka, 13. travnja 2024.

 

Draga braćo i sestre!

1.   Isus je uskrsnuo. Novi život je stvoren. Novi život nam je darovan. Neka vam svima bude RADOSTAN I SRETAN USKRS! Ovo je dan što ga za nas učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!

2.   Uskrs je dan koji nam vjerno prenosi radosnu poruku o Isusu iz Nazareta koji je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, otvorivši nam time novu mogućnost smislenog života na zemlji i vječnu radost u nebu. Danas ispovijedamo zajedno s mnogim generacijama prije nas ono što su nam vjerodostojno posvjedočili i svojom krvlju zapečatili apostoli, mnogi sveci, mučenici, blaženici; ono što su nam prenijeli naši očevi i majke, djedovi i bake, mnogi naši preci u ispovijedanju iste vjere, ovo što nam svjedoči ova katedrala i svi kršćanski sakralni objekti, sva bogata kršćanska materijalna i nematerijalna duhovna i kulturna baština, stvorena tijekom dva tisućljeća. Prenijeli su nam Radosnu vijest kako je „Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer bijaše Bog s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao… I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje… svjedocima od Boga predodređenima“ (Dj 10, 38-40), očevicima, onima koji su s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih (usp. Dj 10, 38-41).

     Uvijek su kršćani nanovo proživljavali i „prvog dana u tjednu“, danu novog stvaranja, danu koji učini Gospodin, slavili Isusovo uskrsnuće, kako bi s njime srasli u život i uskrsnuće (usp. Rim 6,5), kako bi s Kristom bili suuskrsli (usp. Kol 3,1) i napredovali na životnom putu kao „hodočasnici nade“ prema mjestu „gdje Krist sjedi s desna Bogu“ (isto). Uvijek iznova kršćani su otkrivali i sve dublje uranjali u neizmjerno bogatstvo vjere koja je živa i djelotvorna u njihovu životu i po kojoj im je život „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3), kako bi se jednom u punini života „s njime pojavili u slavi“ (Kol 3,4).

3.   Uskrsni izvještaji koje su nam ostavili novozavjetni spisi govore nam kako živjeti s Kristom nakon njegova uskrsnuća. Sveti nam Ivan Evanđelist donosi u 20. poglavlju opis dva osobna susreta s Isusom Uskrslim; ponajprije susret s ljubljenim učenikom, Ivanom, (rr. 1–10), zatim susret s Marijom Magdalenom (rr. 11-18). Taj smo ulomak danas slušali u liturgiji. Slijedi zatim opis zajedničkog susreta s Uskrslim gdje su učenici, bez Tome, zatvoreni u sobi od straha od Židova (rr. 19-28) i zaključuje sa susretom s Uskrslim Isusom koji proglašava blaženim one koji ne vide, a vjeruju (r. 29). Susretom koji nas čini blaženim.

     Ovi izvještaji iz Ivanova evanđelja i drugih evanđelista međusobno se razlikuju i time prikazuju različite aspekte Isusova uskrsnuća (dobivamo puniju sliku: rekli bismo, 4D izvješće), ali govore i o različitim iskustvima života s Uskrslim Kristom. Svima je zajedničko ono temeljno: prazan grob, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim; susret s Onim kojeg odmah nisu mogli prepoznati, već kasnije po Riječi, u pripravljenoj ribi i kruhu, u lomljenju kruha. Svim piscima je zajednička nakana, a to je: uključiti čitatelja ili slušatelja u ono što pripovijedaju, kako bi njihovo iskustvo postalo i iskustvo onoga do kojega je Radosna vijest dospjela.

4.   Vjera koju ispovijedamo u činjenicu Isusova uskrsnuća nije slijepa ili lakovjerna. Vjera nam pomaže da najdublje možemo prodrijeti u stvarnost značenja događaja Isusova uskrsnuća. Mi vjerujemo njihovim riječima, vjerujemo njihovom svjedočanstvu, gledamo njihovim očima događaj koji nam prenose. Ali i onaj koji je vidio i onaj koji nije vidio može nositi isto iskustvo: iskustvo da pripadamo Isusovoj ljubavi, da nas ljubav Uskrslog Gospodina obuzima kad promatramo kako je Jedan za nas umro (usp. 2 Kor 5,14), da živimo od njegove punine (usp. Iv 1,15), da smo po Njemu postali „novo stvorenje“ (2 Kor 5,17), da smo po Njemu pomireni s Bogom i s Njime, da nam se ne zbrajaju naše opačine, već smo po Njemu postali dio pravednosti Božje (usp. 2 Kor 2, 19-21); iskustvo da smo po njemu postali ljubljena „djeca Božja“ (Iv 1,12); iskustvo da je moguć „novi život“ po Duhu koji rađa plodovima: ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti, dobrote, vjernosti, uzdržljivosti (usp. Gal 5,22); iskustvo da nismo Bogu stranci, već prijatelji (usp. Iv 15 ,14), kojima Bog ni svoga Sina nije uskratio kako bi nam s Njime sve darovao (usp. Rim 8,32); iskustvo da Bogu možemo klicati Abba! Oče! (usp. Gal, 4,6); iskustvo da smo suuskrsli s Kristom koji je prvina usnulih (usp. Kol 2,12)…

5.   Zastanimo, braćo i sestre, nad Ivanovim izvješćem iz liturgije današnjeg Evanđelja, kako bismo mogli proživjeti poruku koju nam Ivan želi prenijeti, kako bismo u iskustvu Marije Magdalene prepoznali sami sebe i Uskrslog Gospodina. Marija je „ikona“, „tip“ Isusovog učenika, a ono što se događalo u Marijinoj duši u Isusovoj blizini, naše je iskustvo koje nam pomaže „vidjeti“ Gospodina i prepoznati našeg Uskrslog Učitelja.

     Sv. Ivan nam opisuje susret Uskrslog Isusa s Marijom Magdalenom. Marija iz Magdale je stajala pod križem Isusovim za vrijeme Isusove muke i umiranja (Iv 19,25). Marija je žena iz koje je Isus, prema pripovijedanju sv. Luke, istjerao sedam zloduha (Lk 8,2). Marija je imala težak život u kojem su zle sile vladale njezinom dušom. S Isusom je doživjela snagu Božje ljubavi i ljepotu slobode od ropstva zla. Marija je u kući farizeja miomirisima pomazala Isusu noge i otirala ih svojom kosom (Iv 11,2). Tada je čula Isusove riječi kako se opraštaju mnogi grijesi onome koji mnogo ljubi (usp. Lk 7,47). Marija je vidjela gdje su položili Isusovo mrtvo tijelo. Marija je susrela uskrslog Gospodina.

     Život Marije Magdalene je slika našeg života. Razmišljajući o Isusovoj muci i sudjelujući u obredima Velikog petka, i mi smo stajali pod Isusovim križem i promatrali njegovu muku i njegovo umiranje, iz ljubavi za nas. Mi smo na Veliki petak cjelivali Isusove rane na križu i mazali ih miomirisima naše vjere, zahvalnosti, kajanja, ljubavi i prijateljstva. U svetoj uskrsnoj ispovijedi, iz naše duše Gospodin je, kao iz života Marije Magdalene, otjerao sve zloduhe koji su nas mučili i darovao nam slobodu djece Božje. Iskusili smo kako kroz otvoreno i probodeno Srce Isusovo na križu, kroz njegovu ljubav, možemo, poput Marije, ući u Isusovo srce i biti dionici njegova milosrđa. I nas ljubav prema Gospodinu vodi prema njegovu praznom grobu, ali i uskrsnuću.

      Isusovo uskrsnuće se događa „prvog dana u tjednu“.  Prvi dan je početak stvaranja. Bog u Mariji Magdaleni i svima koji nosimo njezino iskustvo počinje stvarati novi život, novo iskustvo života s uskrslim Učiteljem.

     Marija dolazi na grob u zoru, u „rano ujutro, još za mraka“ (Iv 20,1). Zora počinje u zadnjim trenucima noći i počecima svjetla novog dana. U zori su još zajedno tama i svjetlo. U zoru sunce već obasjava nebo, ali njegove zrake još nisu na zemlji. U Marijinoj duši je svjetlo ljubavi prema Gospodinu, ali i mrak tuge zbog odsutnosti onoga koga ljubi. Novi dan i zora slika je duše Marije Magdalene koja je spremna za susret s Uskrslim. Ovaj novi dan i zora slika je našeg iskustva koje nas želi voditi u suživot s Uskrslim.

      Marija dolazi na grob. Marija je na grobu, još za mraka, sama. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ljubav prema Gospodinu daje novu snagu ljubavi.

      U ovih samo deset redaka iz današnjeg Evanđelja, početka 20. poglavlja Ivanova Evanđelja, grob se spominje čak sedam puta. Očito je grob protagonist čitavog izvještaja.

      Grob je spomen na osobu kojeg njeguju živi, kako bi bilo živo djelo onoga koga ljube.

     Našim njegovanjem spomena na Isusov život, budimo u sebi ljubav prema njegovu djelu i vršenju njegovih riječi, kako bi se Bog u nama nastanio. “Ako me tko ljubi,“ govori Isus svojim učenicima, „čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv. 14,23).

     Marija opazi da je kamen s Isusova groba dignut. Gledati u grob i kamen koji je bio nad grobom slika je naše duhovnosti, naše molitve, našeg razmatranja, u kojem ćemo vidjeti kako je Onaj koji je sišao u grob naših grijeha, koji je na sebe uzeo našu krivicu, radi našeg opravdanja (usp. 1 Pt 3,24), kamen s groba pomaknuo. Zar i mi ne kažemo nakon svake ispovijedi da nam je „kamen pao sa srca“? Snaga Božja diže kamen s Isusova i našeg groba. Gospodin je ušao u naš grob kako bi pomaknuo kamen koji nas odvaja od života.

     Ono što Marija vidi znak je nezamislivog, ali stvarnog. Marija još nije razumjela da ljubav pobjeđuje smrt, da ljubav vodi do susreta s Uskrslim.

     Što čini Marija? Trči učenicima. S iskustvom Marijina duha i nama se uputiti Isusovim učenicima. Marija trči. I nama je to učiniti bez odgađanja, žurno. Među učenicima pronaći Petra koji nosi duboko iskustvo kako Gospodin ostaje nama vjeran, unatoč našoj nevjernosti. Sresti ćemo drugog učenika. Drugoga, ne samo kao jednoga od njih dvojice, nego i drugačijeg, Ivana, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, koji je stajao zajedno s Isusovom Majkom Marijom, Marijom Magdalenom i drugim ženama pod Isusovim križem, onaj koji je sebe nazivao „onaj koga Gospodin ljubi“ (Usp. Iv 13,23). I nama je zajedno ići na Isusov grob svega onoga što on označava, osvjedočiti se da je prazan i poput Ivana povjerovati. I nama je upoznati Pisma koja će zagrijati naša srca kako bi nam se u „lomljenju kruha“ otvorile oči i kako bismo prepoznali nazočnost Uskrslog Gospodina (usp. Lk 24, 13-25).

6.   Uskrsli Isus neka nam bude radost naših dana, nada naše budućnosti, život naše sadašnjosti i vječnosti. Još jednom: SRETAN VAM USKRS. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. ožujka 2024.

 

Braćo i sestre!

           Vama nazočnima na ovom Vazmenom bdjenju i svima Vašima od srca molim i želim RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS.

         Ova liturgija vazmenog bdjenja puna je svetih znakova koji se protežu kroz četiri službe: službu svjetla, službu Riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Svaki znak ove liturgije želi nam probuditi vjeru, raspoložiti srce i uvesti nas u otajstvo velikog Božjeg djela novoga Božjega stvaranja koje se ostvarilo Isusovim uskrsnućem. Liturgija nam objavljuje radosnu vijest i veliku novost: Isus je uskrsnuo od mrtvih, ušao je u novi, drugačiji, proslavljeni život. Isus je pobijedio grijeh koji je uzrok njegove muke i umiranja te je, snagom Duha Svetoga, ušao u novostvoreni život u kojem smrt više ne postoji. Bog je u Isusu za svakog čovjeka otvorio nova vrata života koja vode prema „danu koji ne pozna zalaza“ (usp. Uskrsni hvalospjev). Isusovo uskrsnuće širom je otvorilo vrata života kroz koja prolazi milost koja raspršuje tmine grijeha i smrti i po kojima se pridružujemo svetima (usp. Isto).

         Tertulijan, ranokršćanski pisac iz III. stoljeća, poziva kršćane: „Imajte povjerenja, tijelo i krv, zahvaljujući Kristu, zadobili su mjesto u nebu, u Kraljevstvu Božjem“. Isusovim uskrsnućem Bog je čovjeku otvorio novu dimenziju života. Isus kao Bog i čovjek nije ušao u nebo samo svojom dušom, nego i „tijelom i krvlju“. Bog je proširio svoje djelo stvaranja u uskrsnuću svoga Sina i uzdigao cjelovitog čovjeka u novu stvarnost života. Isusovim uskrsnućem stvoren je novi život. Zato je Uskrs dan novog stvaranja života.

          Noćašnja liturgija obiluje svetopisamskim tekstovima koji nam pomažu uvesti nas u otajstvo novog života i Božjeg djela spasenja čovjeka.

         Već prvo čitanje iz noćašnje liturgije, uzeto iz Knjige postanka, govori nam o Božjem stvaranju. Sveti nam pisac stvaranje svijeta slikovito prikazuje u sedam dana. Brojka sedam ne označava svršeno vrijeme određenog trajanja ili količinu stvorenoga. Sedam jest slika cjelovitosti koja se razvija u vremenu. Svi dani stvaranja usmjereni su prema sedmom u kojem su sva stvorenja slobodna za Boga. Sva stvorenja usmjerena su prema Stvoritelju i zajedništvu s njime. Čovjek je primio dar života i već je u njega utkan „prostor“ za Boga. Zato i u sebi čeznemo za svjetlom, dobrotom, radošću, puninom života, za Apsolutnim, za Bogom.

          Simbolički, izvješće o stvaranju počinje govorom o svjetlosti. „Bog reče: ´Neka bude svjetlost!´“ (Post 1,3). Ne počinje izvješće govorom o stvaranju sunca, mjeseca ili zvijezda kao izvorima svjetlosti. Sunce i mjesec su stvoreni tek u četvrtom danu. Prva je stvorena svjetlost, kako bi sjala nad svime što je stvoreno.

         U ovoj slici možemo čitati ono što nam nadahnuti pisac hoće poručiti. Svjetlost omogućuje postojanje života i svega stvorenoga; omogućuje nam susretanje, međusobni dijalog i komunikaciju. Bez svjetlosti ništa ne možemo vidjeti. Svjetlost nam omogućuje vidjeti ono što nas okružuje. Zahvaljujući svjetlosti možemo vidjeti istinu; možemo razaznati stvarnost u kojoj se nalazimo. Svjetlost tako postaje simbolički izraz za istinu, dobro, slobodu, spoznaju, susret, ljubav… Tama postoji samo tamo gdje nedostaje svjetla, odnosno onoga što označava svjetlost. Zlo je tamo gdje nema istine, ljubavi, slobode, tamo gdje nema Boga.

          Na Uskrs, Bog je ponovno rekao „Da“ svjetlu. Rekao je ponovno: „Neka bude svjetlost!“. S Isusom je stvorena nova svjetlost koja pobjeđuje svaki mrak. Isus je novi dan koji je stvoren za svakoga od nas.

          Kako Kristovo uskrsnuće, nova svjetlost koju je Bog stvorio, dopire do nas? Krsna služba ove noći upućuje nas na ispovijedanje vjere koja nam otvara vrata uskrsnuća. Sakrament krsta je most koji je Gospodin svojim uskrsnućem sagradio prema nama, da bi krsna voda u nama imala „snagu rađanja“ za novi život uskrsnuća, život s Uskrslim Kristom, kako kaže posvetna molitva vode u Vazmenom bdjenju. Uskrs nam omogućuje da nas Krist po sakramentima „drži za ruku“ i dovodi do istine, istinskog života, punine života kojeg ni smrt ne prekida. Ako nismo prosvjetljeni Božjim svjetlom, ostajemo u mraku, u neznanju o Bogu, u nesposobnosti razlikovanja dobra od zla, razlučivanja istine od laži; ostajemo u neznanju o cjelovitom smislu života.

        Zašto čovjek današnjice u našoj kulturi i prostoru ne vidi ovu svjetlost koja sjaji takvom jačinom? Slikovito će to papa Benedikt XVI. opisati riječima: „Danas možemo osvijetliti naše gradove tolikim blještavilom, da zvijezde na nebu nisu više vidljive. Nije li to možda slika problematike našeg prosvjetljenja na zemlji? O materijalnim stvarima znamo i s njima možemo tako mnogo, ali o onome što ih nadilazi, o Bogu i dobru, ne uspijevamo više razaznati. Zbog toga je vjera ona  koja nam pokazuje Božje svjetlo. Ona je prodor u svjetlo Božje u našem svijetu. Ona nam otvara oči za istinsko svjetlo“ (Kateheza, 7. 4. 2012.).

          U uskrsnoj noći, svjetlost se slikovito prikazuje po uskrsnoj svijeći koja svijetli, trošeći sebe samu. Svijeća daje svjetlo, darujući sebe. Tako svijeća snažno govori o otajstvu vazmenog događaja. Krist daruje sebe i time stvara snažnu svjetlost. Svjetlost svijeći daje plamen. Plamen, vatra ima snagu koja uništava i preobražava materiju. Krist, Svjetlost, je vatra koja spaljuje zlo i preobražava nas same i cijeli svijet. Kristovo uskrsnuće je svjetlost u kojoj se susreću toplina i dobrota Božja.

        U Vazmenom hvalospjevu pred upaljenom svijećom, đakon je pjevajući molio: „U milosnoj, dakle, ovoj noći, primi, sveti Oče, večernju žrtvu ovog izgaranja, koju ti u ovom svečanom prinošenju svijeće, po rukama službenika, od pčelinjeg rada, prinosi Crkva presveta“. U svijeći sačinjenoj od pčelinjeg saća, simbolički je naznačeno cjelovito stvaranje. Vosak, rad pčela, stvorenje, postaje nositelj svjetla. Živa vjera, živa kršćanska zajednica, živa Crkva je kao pčelinji rad, koji u konačnici daje svjetlo.

          Molimo Gospodina da u našoj vjeri svatko od nas bude marljiv kao pčela koja će doprinositi da bude dovoljno voska, kako bi svijet mogao živjeti u svjetlosti Kristova uskrsnuća. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

30. ožujka 2024.

Fra Andrija Bilokapić, OFM, član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru,  dobitnik je Nagrade za životno djelo Zadarske županije. To priznanje za fra Andrijin dugogodišnji veliki pastoralni i duhovni rad uručeno mu je u ponedjeljak, 15. travnja, na svečanoj sjednici proslave Dana Zadarske županije u HNK-u Zadar.

Fra Andrija je svojevremeno u više navrata bio provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Dugo godina djelovao je u samostanu i crkvi sv. Frane u Zadru, a sada djeluje u župi Presvetog Srca Isusova u Zadru koju vode franjevci. Predvoditelj je brojnih duhovnih obnova i susreta diljem Hrvatske, doživljavan kao snažan propovjednik. Autor je više duhovnih knjiga. Vjernici koji ga poznaju i s njim surađuju ističu njegovu samozatajnost i skromnost. Uvijek je na raspolaganju medijima u tumačenju Božje riječi. Česti je sugovornik u zadarskim medijima prigodom proslave blagdana, kada za javnost aktualizira Božju riječ, pojašnjava značenje i duhovnu poruku svetkovina, kao i redovitost liturgijskog života po nedjeljnom navještaju.

Zahvaljujući Županiji na priznanju u ime deset nagrađenih Godišnjom nagradom iz različitog područja društvenog djelovanja, na svečanosti preuzimanja nagrade fra Andrija je rekao: “Izrastamo iz korijena drugih. U naše živote utkani su mnogi. To su oni koji nas čine biti, postojati. Iza ljepote koju živimo stoji mudrost, ljubav, Stvoritelj. Možemo li misliti kako bi naš grad izgledao bez ljudi koji ga drže čistim? I oni su utkani u naš život“, rekao je fra Andrija. Izrazio je zahvalnost svima koji su utkani i u njegov život: obitelji, prijateljima, učiteljima, mnogih znanim i neznanim ljudima koji su na njega utjecali. Zahvalno je spomenuo blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka koji je fra Andriju uvijek poticao činiti dobro. Između ostaloga, upravo je nadbiskup Oblak bio podrška i poticaj u stvaranju udruge Pro vita 1991. godine, čiji je suosnivač i inicijator nastajanja bio fra Andrija. Radom volontera te Udruge rođeno je 1650 djece čije su majke prethodno bile u odluci pobačaja.

Odbor za dodjelu priznanja Zadarske županije, između ostaloga, u svojoj odluci za doprinos fra Andrije razvoju društva po njegovom dugogodišnjem pastoralnom djelovanju u Zadru, istaknuo je značajnim njegov duhovni i pastoralni rad i tijekom Domovinskog rata, kad je prikupljao pomoć i osnovao udrugu Pro vita koja se zalagala za očuvanje života nerođene djece i obiteljima pružala pomoć. Dok su životi u ratu stradavali i umirali, fra Andrija je bio vođen željom da se rađaju i spašavaju životi začete djece koje su majke namjeravale pobaciti.

Zahvalu za obranu Zadra i domovine fra Andrija je istaknuo i tijekom svoga govora u HNK-u Zadar. „Čovjek je stvoren od zemlje na kojoj je rođen, od ambijenta u kojem živimo, zemlje, izvora i mora. Mnogi su ga osvajači htjeli oteti. Za obranu našeg kraja mnogi su branitelji prolijevali krv. Jedan branitelj rekao mi je da je gotovo dvije tisuće dana svaki dan, pod kišom metaka i šrapnela, bio spreman umrijeti za domovinu. To treba poštovati i ne smije se zaboraviti. Borba za ovo tlo ne prestaje ni danas, kad je otimačina najokrutnije ozakonjena da dajemo svoje, jer nam se rasprodaje pod krinkom našeg dobra, još se kaže: ‘To je za vaše dobro’. Ali, to je samo krinka. Mi smo ovdje i nitko ne može ovaj kraj voljeti i njime upravljati kao oni koji su u njemu stvoreni“, poručio je fra Andrija.

Zahvalio je Zadarskoj županiji što je prepoznala trud svih nagrađenih oko dobra, istaknuvši zasluge i poznate zadarske urbanistice, arhitektice i projektantice Nives Kozulić, preminule 2023. godine, koja je posthumno dobila nagradu za životno djelo. Kozulić je sudjelovala u izradi brojnih urbanističkih projekata i urbanističkog plana na temelju kojega je izgrađen sadašnji urbanitet grada Zadra. Kozulić je znala pronaći ravnotežu između sukobljenih interesa oko zaštite prostora i potrebe za razvojem.

„Drago mi je što ste priznali osobu i djelo Nives Kozulić, koju sam poznavao. O njoj govori njeno djelo, a osobito ljudi koje je odgojila, koji su rasli iza nje. To je bila sebedarna žena. Hvala vam što ste u našem trudu prepoznali nešto lijepo i to iznijeli na javu. Vaša nagrada obvezuje. Osjećam se nedostojnim biti ovdje, darovali smo malo od onoga što smo primili. Oko svega oko čega sam se  trudio stoje mnogi, kao što korijen stoji u stablu. Vidljivo je granje, ali bez korijenja ne može živjeti. Učinio nas Bog darom onima koji nas prvi trebaju”, poručio je fra Andrija Bilokapić. Fra Andrija je sedmo od devetero djece u roditelja Mate i Ive iz mjesta Gradina u župi Otok.

U svom prigodnom govoru na svečanoj sjednici, fra Andriji je čestitao i Božidar Longin, župan Zadarske županije, istaknuvši da je fra Andrija „veliki čovjek i duhovni autoritet“. Među uzvanicima na Svečanoj sjednici u HNK-u Zadar bio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji je također čestitao fra Andriji na dodijeljenom priznanju i zahvalio mu za njegov svećenički, redovnički i župnički rad.

Prije svečane sjednice u HNK-u, fra Andrija je u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio misno slavlje povodom Dana županije, na kojem su sudjelovali župan Longin i predstavnici lokalne i državne vlasti. Fra Andrija je molio Božji blagoslov za napredak i razvoj zadarskog kraja i cijele domovine, za kreposno upravljanje povjerenim duhovnim i materijalnim resursima i ljudskim potencijalima, na opće dobro i blagostanje svih ljudi.

Glede Priznanja fra Andriji, Franjevačka provincija sv. Jeronima u Zadru je poručila: “Obradovala nas je vijest da je naš fra Andrija Bilokapić dobitnik nagrade Zadarske županije za životno djelo. Svatko tko imalo poznaje našeg fra Andriju, zna s kolikom ljubavlju već više desetljeća služi Božjem narodu u našem gradu Zadru i Zadarskoj županiji te nam je drago da je i na društvenoj razini prepoznato njegovo nezaobilazno djelovanje. Zahvalni smo Gospodinu što nam daruje milost živjeti i rasti uz takvog čovjeka Božjeg. Fra Andriji od srca čestitamo na ovom društvenom priznanju i želimo mu i nadalje blagoslovljeno služenje Bogu i Crkvi među nama!”.

Franjevačka provincija iz 13. st. najstarija u Hrvatskoj, a samostan sv. Frane u Zadru najstariji je franjevački samostan izvan granica Italije u kojem se i sad čuva papina bila iz 1228. g. Njome se fratrima u Zadru javlja da jave svim samostanima od Trsta do Drača da će sv. Franjo biti proglašen svecem.

Ines Grbić

Foto: Zadarska županija

 

 

 

Treća sjednica Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije održana je pod predsjedanjem predstojnika don Valtera Kotlara u ponedjeljak, 15. travnja, u svečanoj dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

U osvrtu na stručni skup o temi ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ koji je 9. i 10. veljače 2024. održan u sjemeništu ‘Zmajević’, u organizaciji ovoga Povjerenstva, članovi Povjerenstva izrazili su zadovoljstvo kvalitetom i raznovrsnim sadržajem toga simpozija. Stručnjaci su tada izlagali o radu s bolesnima u zdravstvenim i štićenicima u socijalnim ustanovama, sagledavajući cjeloviti pristup i potrebe bolesnika i starijih u ustanovama institucionalne skrbi.

Povjerenstvo želi simpozij takvog tematskog sadržaja održati i sljedeće godine, u želji da u organizaciji toga skupa sudjeluje i Hrvatski liječnički zbor. To bi doprinijelo još široj valorizaciji takvog susreta, na dodatnoj akademskoj razini interdisciplinarno i stručno sagledati potrebe svih dionika zdravstvenog i socijalnog sustava.

Na sjednici je najavljeno da će se Susret sa starijim i nemoćnim osobama te s osobama s posebnim potrebama i njegovateljima održati u subotu, 11. svibnja 2024., uoči blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića, u pastoralnom centru župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Susret će započeti u 10 sati u kripti župne koja ima i pristup za invalide. Svečano misno slavlje predviđeno je u 11 sati, nakon kojeg će biti druženje sudionika i okrepa.

Predloženo je da to misno slavlje predvodi jedan od starijih svećenika iz Svećeničkog doma u Zadru. Propovijed i prisutnost svećenika koji je i sâm u starijoj životnoj dobi i tjelesnim bolima prikladan je i još dublji poticaj u razmatranju teme susreta, znak poistovjećenosti svećenika sa sudionicima toga skupa kojim se želi afirmirati dostojanstvo starijih i osoba s posebnim potrebama. Ujedno se želi zahvaliti njegovateljima na požrtvovnom radu s ljudima u takvom stanju, biti znak ohrabrenja i dodatne podrške Crkve i društva. Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I. G.

Susret obitelji Zadarske nadbiskupije u subotu, 13. travnja, sastojao se od tri dijela. Središnji dio susreta bilo je svečano misno slavlje koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u zajedništvu s dvadesetak svećenika koji su ljudima prije mise bili na raspolaganju za ispovijed. Molitvu vjernika tijekom mise čitali su predstavnici različitih župa. Pjevanje tijekom mise predvodio je župni zbor Privlake kao domaćin, pod vodstvom orguljaša Toma Jesete.

Misi je prethodio duhovni program kojeg je molitveno animirao i prigodni nagovor održao fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru. Svjedočanstvo obiteljskog života i pripadnosti Crkvi održao je Lovro Sučić, angažirani vjernik laik iz Zadra. Tijekom pretprograma, molitvene zazive za Božji blagoslov i pomoć različitim stvarnostima obitelji čitali su bračni parovi. Nakon mise, u rekreativnom dijelu susreta, djeca, mladi i roditelji sudjelovali su u igrama, među kojima je osobitu radost, atmosferu navijanja i zajedništva izazvalo povlačenje konopa; ujedno i spomen na jednostavnost igara naših predaka, kada su ljudi u prošlosti imali više umješnosti, domišljatosti i zdrave životne mudrosti, graditi zajedništvo u svojim sredinama i boraviti u prirodi.

Don Žarko Relota, župnik Privlake i povjerenik nadbiskupijskog Povjerenstva za pastoral obitelji koje je organiziralo taj susret, kao domaćin i uz podršku privlačkih sponzora, velikodušno su priredili agape, okrepu hranom i pićem za sve sudionike susreta, izražavajući i na taj način srdačnu dobrodošlicu i poštovanje sudionicima pridošlima iz raznih krajeva Zadarske nadbiskupije.

Obitelj predstavlja sigurnost života, a brak je slika odnosa ljubavi između Boga i Crkve, rekao je nadbiskup Zgrablić. „Crkva je Kristova zaručnica, kao obitelj. Obitelj je izuzetno važna. Ovim susretom želimo moliti za obitelji, ohrabriti obitelj da živi svoje dostojanstvo i poslanje, da živi zajedništvo života i ljubavi; da čini da čovjek još više bude čovjek, kako je Bog zamislio u stvaranju čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić. U obitelji se događaju najljepše stvarnosti u životu, ali u obitelji se mogu doživjeti i najteže situacije. „Mogu se dogoditi i velike rane, ako je obitelj razorena. Živimo u društvu u kojem obitelj nije u središtu pažnje i središtu života. Neke druge vrijednosti se stavljaju iznad obitelji. Ne služi sve što živimo dobru obitelji, a trebalo bi. Materijalistička i ideološka strujanja u društvu direktno rade protiv obitelji, razaraju obitelj kao osnovnu stanicu života i ljubavi. Prema tome, nije lako biti obitelj u ovom svijetu i društvu, zato što obitelj nema dovoljno vremena za sebe, za osobni odgoj djece“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da bi obitelj trebala biti osnovna stanica ljubavi u društvu: „Da čovjek može ostvariti sebe i svoju puninu po volji Božjoj, da čovjek živi u ljubavi, kako nas je Bog stvorio. A to se najbolje ostvaruje u obitelji“.

„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti“

U prigodnom nagovoru prije mise, fra Bojan je također govorio o ostvarenju Božje volje u obitelji i ranjenostima koje je moguće doživjeti u obitelji.

„Obitelj je temeljna zajednica društva i Crkve. Sâm Isus Krist je postao dionikom obitelji i time nas poučio dvije važne stvari. Prva je da je obitelj prostor gdje se otkriva Božja volja za naš život. Obiteljski život započinje čudom, a to je čudo da Bog prihvaća našu volju i posvećuje je za svoju volju, kad dvoje ljudi sklapa sakramentalni brak – tada se događa to čudo – Bog posvećuje njihovu volju ljubavi i čini je svojom voljom koja za njih dvoje postaje put spasenja“, rekao je fra Bojan.

U obitelji i djeca otkrivaju na koji način Bog želi njihov život i prepoznaju Božju volju za put svoga ostvarenja. Roditelji su pozvani biti pomoć djeci da otkriju Božju volju za njihov život. „Crkva poziva da obitelj bude spremna živjeti Božju volju, posvetiti se živeći Božju volju. Puno stvari u obiteljima nije po našoj volji. Zadatak roditelja je učiti se volji Božjoj i djecu učiti volji Božjoj. Božjoj volji nas može učiti onaj tko živi u volji Božjoj. U otvorenosti životu i sakramentalnoj milosti bračnog zajedništva, roditelji uče djecu živjeti po volji Božjoj“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je „obitelj škola života, zato što je najbolja škola, škola volje Božje. Dar zajedništva supružnicima počinje upravo u tom smislu – jer Bog volju dvije osobe koje se vole, posvećuje sakramentom ženidbe, prihvaća njihovu volju sa svojom voljom“, naglasio je fra Bojan.

No, često u obiteljima, umjesto da traže volju Božju, njeni članovi traže svoju volju. Ući u molitvu znači tražiti Božju volju. Stoga je fra Bojan govorio o značenju i potrebi molitve u obitelji. „Obitelj koja moli zajedno, traži Božju volju. I spremna je sebe staviti na raspolaganje Božjem naumu spasenja. Sv. Franjo je okupljao u obiteljski život i nastojao je da se evanđelje utjelovljuje u obitelji. Kad se obratio, pred Gospodinom je rekao: ‘Gospodine, što želiš da učinim?’. To je molitva. Ne Boga učiniti slugom svojih želja, nego sebe staviti na raspolaganje Bogu. Sveci su ponajprije sluge Božje, a nisu Boga učinili svojim slugom. Molitva nas uči kako živjeti u Božjoj milosti“, poručio je fra Bojan. Kroz molitvu smo pozvani spoznavati život i jedni druge.

„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti. Koja je frekvencija našeg života? Često ne razumijemo jedni druge u obiteljima, jer ne govorimo na istoj frekvenciji. Jedan priča jedno, drugi drugo. Pomoću molitve možemo živjeti Božje milosti, zadobiti svjetlo Duha Svetoga, kako bismo u ljubavi mogli otkrivati ljepotu i snagu obiteljskog života“, potaknuo je fra Bojan.

Djeca roditelje privode k Bogu. Rizvan je istaknuo da ćemo nekad u daru djeteta koje nosi neke teškoće, biti pozvani prepoznati volju Božju. „Bog nas posvećuje i na taj način. Zato je teško učiti se volji Božjoj. Možda su razlomljenosti naših obitelji i život koji ne odražava volju Božju razlog zašto se danas mladi teško odlučuju prihvatiti volju Božju u životu. Odgađa se svaka odluka jer nekad nismo spremni prihvatiti ono što Bog za nas želi. Teško je obiteljima koje ne prihvaćaju volju Božju za svoje dijete. Često se čuje u obiteljima: ‘Ma bolja ti je ona. Da ti znaš njega, kakvi su njegovi roditelji, ne bi se ti s njim družila’. Ako dijete osjeti poziv za posvećeni život, zna se reći: ‘Ma kud’ ćeš ići u samostan ili u poziv na koji te Bog zove? Pa ti si sposoban, lijep, koristan, što ćeš tako gubiti svoj život?’“, upozorio je fra Bojan. Potaknuo je na molitvu Gospodinu da nam otkrije svoju volju, da je znamo prepoznati i da je prihvaćamo u vlastitom životu.

U tom kontekstu, uz odgovor vjernika ‘Budi volja tvoja, Gospodine’, Bogu su upućene molitve da nam u svom pozivu na život u punini, pomogne izgrađivati obitelji u poslušnosti njegovoj Riječi. Gospodinu su poznate naše borbe, kada više želimo svoje, nego njegovo. Molilo se da razumijemo da je za nas najbolje ono što dolazi od Boga, da nas ohrabri da osluškujemo što Bog želi za nas. Molilo se za oproštenje kad se ne znamo nositi s teškoćama, bolestima, problemima djece. Zajedništvo među supružnicima često je narušeno zbog sebičnosti i ljutnje; molilo se za oslobođenje od utjecaja Zloga. Poželjevši da po prihvaćanju Božje volje naša srca postanu sličnija Kristovom srcu, fra Bojan je predmolio deseticu krunice Presvetom Srcu Isusovom.

Uskrsli Isus učenicima pokazuje svoje rane kao znamen njegove ljubavi         

U drugom dijelu nagovora, fra Bojan je razmatrao kako ljudi iz svojih obitelji nose i rane. Obitelj je i mjesto rana. „Ali, obitelj je i mjesto iscjeljenja naših rana. Ne samo mjesto življenja naših rana, nego obiteljski prostor je i mjesto gdje možemo na najljepši način živjeti vlastite rane. To nam posvjedočuje i Isus Krist“, poručio je fra Bojan.

„Obitelj je mjesto gdje se uči živjeti s našim ranama. Neminovno je da u našem životu nastanu rane. Jer život bez ikakvih rana je ujedno život bez ljubavi. To nam je i Krist objavio. Jer preko rana nam je i očitovao svoju ljubav. Prvo okruženje u kojem nastaju rane u našem životu je upravo obitelj.

Pri svakom našem susretu s nečim nedopuštenim, što bismo mi htjeli ili što smo očekivali, nastaje određena rana. A rane znaju zakomplicirati naše živote. One nas znaju izobličiti. Ako sebi dopustimo oblikovati odnose iz rana koje nastaju u našem zajedničkom hodu, onda lako možemo uništiti svoj život, ali i živote drugih. Zato najviše bole rane koje nastaju od onih koje najviše volimo, koje nastaju u obiteljima. One se najviše ucjepljuju, usađuju u naše pamćenje i u naše srce. Obitelj koja moli zna se nositi s ranama jer gleda ranjenog Krista. On koji je raspet iz ljubavi prema nama, ujedno je i uskrsli, koji ima preobražene rane“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je podsjetio da Isus učenicima koje susreće po uskrsnuću u dvorani Posljednje večere, pokazuje upravo svoje rane. „Kad su učenici bili okupljeni svi zajedno, Isus dolazi među njih i pokazuje im svoje rane. Ali, Isus ne pokazuje rane da bi nametnuo osjećaj krivnje onima koji su mu te rane uzrokovali, da bi oni sebe vidjeli kao krivce, da bi se ponizili pred njim – nego da bi im očitovao ljubav, baš zato jer te rane postaju znamen ljubavi. Pokazuje im kako te rane, znakovi boli, mogu postati znakovi preobraženja, znamenja ljubavi.

Tome nas uči i obiteljski život, što on čini u našoj vlastitoj povijesti – da svaka rana koja je preobražena snagom vjere Uskrsloga, postaje i znamen ljubavi. Da snagom uskrsnuća znamo preobraziti naše rane i da živeći otvorene rane u našim obiteljima, dopuštamo da one bivaju preobražene i da donose plodnost novog života, a to je život uskrsnuća. Zato je obitelj i mjesto gdje se živi uskrsnuće. I zato je dobro da se susret obitelji događa u uskrsnom vremenu, da pokazujemo da obitelj koja je nositeljica ljubavi može biti i ona koja donosi preobrazbu u društvu i našem vremenu“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je istaknuo da živjeti uskrsnuće znači živjeti proces opraštanja, oslobađanja, iscjeljenja naših rana. „Gdje se učimo oprostu, ako ne u obitelji? Roditelji ponekad od djece traže da kažu ‘Oprosti’. Ali, to će djeca znati ako vide da roditelji jedno drugome znaju reći ‘Oprosti’. Pa je dobro zapitati se, kad sam zadnji put suprugu ili supruzi, djetetu, ocu ili majci, bratu ili sestri, rekao riječ ‘Oprosti’.

Najveći ljudi u našem životu su oni koji se znaju ispričati. Mi nismo nepogrešivi. Ali, kako je važno znati reći ‘Oprosti’! Imam li snage za reći ‘Oprosti’? Imam li snage za to odgovoriti? Jer, ako izbacimo tu riječ iz našeg svakodnevnog rječnika, ona neće imati svoj učinak niti u našoj molitvi. Možemo mi govoriti Bogu ‘Oprosti nam’, ali ako nismo spremni mi zatražiti oproštenje od naših bližnjih, neće imati potpuni učinak“, upozorio je fra Bojan.

Uz odgovor vjernika ‘Nauči nas ljubiti, Gospodine’, fra Bojan je potaknuo na molitvu da Gospodin izliječi i preobrazi rane u obiteljima, rane nepovjerenja, sukoba, omalovažavanja: „Da ne budu više rane koje bole, nego rane koje vole. Ne rane koje se plaše, boje, nego one koje ohrabruju“.

Molilo se za snagu i vjernost bračnih supružnika, da neprestano uče životno umijeće ophođenja s ranama i da nam Bog oprosti rane naše nevjernosti.

„U obitelji nekad jedni druge gledamo kao posjed, a ne kao dar. Molimo za oprost rana nastalih iz želje za posjedovanjem, dominacijom, vlašću, da prihvatimo jedni druge kao čudesni Božji dar. Ljudi često doživljavaju brodolom braka. Neka im Bog oprosti što nisu znali posvetiti se i usavršiti u zajedništvu. Neka Gospodin iscijeli svaku ranu i ispuni njihove praznine, dajući im sigurnost da ih ne napušta. Neka nam pomogne biti uz tužne i ranjene“, potaknuo je Rizvan.

Bogu se zahvalilo za dar roditeljstva, na povjerenju kojim je roditeljima povjerio novi život u djetetu. Molilo se za oprost onima koji su nasilno prekinuli živote začete djece, za hrabrost roditelja da rade na dobro djece i odgajaju ih u duhu evanđelja; da se izliječe rane roditelja žalosnih zbog mladih izgubljenih u lošem društvu i ovisnosti, koji doživljavaju grubost i neposluh djece u porocima. „Pred Gospodina stavljamo rane koje smo dobili od naših roditelja. Neka nam daruje snagu da znamo oprostiti psovku, klevetu, omalovažavanje, podcjenjivanje, podsmijeh, ogorčenost, grubost, preljub, ostavljanje, nevjeru i nesnalaženje sa životom“, potaknuo je Rizvan i predmolio deseticu krunice Božanskom milosrđu.

„Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“

Nakon nagovora fra Bojana, svjedočio je Lovro Sučić, suprug Irene Sučić. Njih dvoje su roditelji četvero djece, članovi Franjevačkog svjetovnog reda. Lovro je ministar u Bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda.

„Svjetovni franjevci ili trećoredci pozvani su slijediti stope Krista i sv. Franje Asiškog. Svečanim zavjetima se tješnje povezuju s Crkvom, obvezuju se živjeti Evanđelje, a to znači uzimati Božju riječ za ozbiljno. To podrazumijeva drugovati s Božjom riječi. Jedan od načina za to i oblik tješnjeg povezivanja s Crkvom je redovita molitva Časoslova koji je pretežno sastavljen od Svetog pisma“, rekao je Sučić. Irena i Lovro zahvalni su franjevcima što su ih od mladosti poučili redovitom moljenju, štoviše, pjevanju Časoslova. „Mnogi redci koje smo pjevali prije 20-ak godina odjekuju do danas, tijekom 12 godina našeg braka. Npr., ‘Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo’.

S malenom djecom redovita zajednička molitva nam je dosta otežana, ali nastojimo u uvjetima koji nisu idealni, s obzirom na ritam i zahtjeve obiteljskih obveza, pronaći način da molimo s djecom. Npr. u vožnji autom, na putu i za ovaj susret, kod uspavljivanja. Osim krunice, rado pjevamo himne, psalme i druge gregorijanske napjeve. Djeca to rado slušaju i upijaju“, rekao je Sučić. Treći franjevački red doprinosi njihovom nastojanju za posvećenjem. U tome im odjekuje Božja riječ: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. „Bog želi da budemo savršeni, sveti. Mi vjerujemo toj riječi Gospodina, iako nam to ‘biti savršen’ ne ide baš od ruke. Ipak, Crkva nas uči da je moguće izvršavati Božje zapovijedi. Bog uvijek nudi pomoć svoje milosti. Htjeti ide, ali ne i činiti“, rekao je Sučić u duhu riječi apostola Pavla.

Sučić je predstavio duhovnost svjetovnih franjevaca koje je osnovao sv. Franjo prije osam stoljeća. Obiteljski ljudi koji su htjeli ostati u svom staležu molili su sv. Franju da im sastavi upute kako da provode kršćanski život u obiteljima. Tada im je sv. Franjo napisao ‘Pismo svim vjernicima’ koje se i sada nalazi na početku njihovog Pravila. Sučić je potaknuo vjernike da biraju život bez kompromisa sa svijetom, a fra Bojan Rizvan je poručio: „Život biraj koji dolazi od Krista, koji nas preobražava i koji donosi plod vječnosti“.

Među sudionicima susreta osobito poticajno bilo je vidjeti roditelje s djecom. Šime Ćurko, otac devetero djece, rekao je da su takvi susreti na razini Nadbiskupije važni jer smo svi potrebni zajedništva. „Potrebni smo blizine drugih ljudi. Mi smo socijalna bića. Kao kršćani možemo živjeti i izolirano, ali puno ljepše je slaviti Gospodina u zajedništvu. Očekujemo jasnu poruku što je obitelj, poruku ohrabrenja da je kršćanska obitelj moguća, da nije prošlost koja više ne pripada modernom društvu. Da u obitelji mlada osoba može zdravo odrastati i biti aktivan član Crkve i društva. Bez obitelji, kao društvo, osuđeni smo na vrstu improvizacije. Obitelj je napadnuta, to nije prvi put u povijesti. Od Crkve očekujemo da u svim pitanjima morala jasno izriče stavove i na taj način bude podrška svojim vjernicima, kao i vjernici svojoj Crkvi“, rekao je Šime Ćurko.

Josip Mihatov, otac troje djece, rekao je da mu se svidjela inicijativa druženja roditelja i djece s Gospodinom. „Izazovi su veći, na djecu vreba puno više opasnosti. Ali, ako se živi s Gospodinom, ne bismo trebali imati straha. S Gospodinom se lakše savladavaju izazovi. Nama kao obitelji najvažnije je zajedništvo u euharistiji i sakrament ispovijedi. Kroz ispovijed i u razgovoru sa svećenikom možemo lakše riješiti probleme s kojima se suočavamo. Ali, najviše zajedništvo pred stolom Gospodina na nedjeljnoj misi“, rekao je Josip Mihatov.

Melanka Lučić Magnati došla je na susret jer njime Crkva slavi obitelj. „Vjerujem u obitelj. Obitelj je budućnost i spas čovječanstva. Bez obitelji lako se pogubimo, obitelj nam daje sigurnost. Vjerujem da se obitelj može spasiti preko Crkve i da će biti spašena“, poručila je Melanka. Velike ugroze doživljavaju mladi, djeca, bračni parovi. „Brakovi se raspadaju nakon kratkog vremena što su sklopljeni. Velike su kušnje, napasti i veliki napadi na obitelj. Ali, uz pomoć sakramenta braka, mise i drugih sakramenata, lakše je spasiti i spašavaju se brak i obitelj. Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“, poručila je Melanka Lučić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje na Susretu obitelji Zadarske nadbiskupije u subotu, 13. travnja, za vanjskim oltarom kod crkve sv. Barbare u župi Rođenja BDM u Privlaci.

Nadbiskup Zgrablić pozvao je obitelji da još dublje upoznaju svoje obiteljsko dostojanstvo, da cijene i čuvaju dragocjene darove braka i obitelji, da svakodnevno doprinose svetosti jedinstva i nerazrješivosti braka; da čuvaju i njeguju ljubav, kako bi bila snažna i ispunjena vrijednostima kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost; da u njihovoj obiteljskoj ljubavi dozrijevaju plodovi milosrđa i oproštenja. U svakodnevnoj užurbanosti i ponekad površnim odnosima, papa Franjo potiče supružnike da daju važnost nježnosti u kršćanskom iskustvu braka. Nadbiskup je pozvao obitelji da budu otvorene životu i da s ljubavlju primaju djecu kao najdragocjeniji plod svoje ljubavi.

„Ljubav je temelj svake obitelji. Obiteljski poziv nije lako živjeti, a na osobiti način ne u našem vremenu i kulturi. Za živjeti puninu ljubavi, onu čudesnu, Kristovu, bezuvjetnu i do kraja, ljubav koja nadilazi emocije i strasti, potrebna je Božja pomoć, kako bi obitelj postala velika snaga koja može oblikovati osobu, društvo i svijet“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da zajednička molitva toga susreta bude doprinos dobru svake obitelji, ne samo kršćanskih obitelji.

„Obitelj koja proizlazi iz sakramenta braka i koja živi ono što jest u božanskom planu, u svojoj naravi, od temeljne je važnosti za obitelj, pojedinca u obitelji i za cijelo društvo. Obitelj je osnovna stanica života“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši misao Benedikta XVI. da je obitelj „stup društva“.

Nadbiskup je upozorio da se stavovi „liberalnog i materijalističkog pogleda na čovjeka i obitelj, slobodu i ljubav, nekad perfidno, a nekad agresivno i nasilno nameću“. Stoga se u našoj kulturi i civilizaciji govor o obitelji može činiti nesuvremenim, kada se o obitelji govori kao o „spasonosnoj antropološkoj istini utemeljenoj na Svetom pismu, koje promatra brak između muškarca i žene kao plod Božjeg plana iz kojeg proizlazi neizmjerno dostojanstvo svakog muškarca i žene i svakog njenog člana, dostojanstvo svake obitelji“.

 „Materijalističko mišljenje, liberalizam i stavovi koji iz njih proizlaze, nama su izazov da još dublje promislimo o obitelji u svjetlu Božje objave, da razmišljamo o naravi braka i obitelji, da promičemo dostojanstvo obitelji, upoznajemo njenu veličinu i nezamjenjivu ulogu koju ima za opstanak pojedinih naroda, razvoj zdravog društva i svetosti Crkve; da budemo svjesni važnosti obitelji i njene nezamjenjive uloge u razvoju svake osobe“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da i taj susret obitelji želi biti „dio vapaja i molitve Bogu da obitelj postaje sve više i dublje ono što obitelj jest u Božjim očima, u Božjem planu spasenja za čovjeka i svijet“.

Poželjevši da susret obitelji bude molitva da obitelji postanu što sličnije Svetoj Nazaretskoj obitelji Isusa, Marije i Josipa, nadbiskup je istaknuo da Božji plan za muškarca i ženu, za obitelj, svoju puninu pronalazi u Isusu Kristu. „Krist je ženidbu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osobitim darom Duha Svetoga, ljubavi između Oca i Sina, Krist čini bračne drugove sudionicima svoje ljubavi i postavlja znakom svoje ljubavi prema Crkvi: vjerne, bezuvjetne, plodne i potpune ljubavi. Bračni drugovi koji znaju primiti ovaj dar i obnavljaju ga svakog dana, po vjeri, svojim ‘Da’, po milosti koja dolazi od sakramenta ženidbe, njihova obitelj živi Božju ljubav po uzoru na Svetu Nazaretsku obitelj. Obitelj koja se po molitvi utječe zagovoru Marije i sv. Josipa, uči prihvaćati Božju ljubav kako su je i oni prihvatili“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da Sveto pismo već u prvoj, Knjizi Postanka, prikazuje narav ljudskog para čija se puna stvarnost tu izriče riječima: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). „To ne znači da je Bog spolno biće i da ima neku božansku družicu. Tu pomisao i idolatriju Biblija je sasvim odbacila. Plodna Božja ljubav simbol je Božjih intimnih stvarnosti. „Bračni par koji voli i rađa život“, slikovito izražava papa Franjo u enciklici Radost ljubavi, „pravi je ´živi´ kip kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja“. Bog Otac, Sin i Duh Sveti, kakvog nam Krist objavljuje, zajednica je božanske ljubavi, a obitelj je njezin odraz“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao sv. Ivana Pavla II.: „Naš Bog, u svom najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u božanskoj obitelji, jest Duh Sveti“.

„Sveto Pismo nam kazuje, a Enciklika Amoris laetitia ukazuje, da je „obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz su Očevog djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno okupljati se na molitvu, čitanje Božje riječi i sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postati hramom u kojem prebiva Duh“, rekao je nadbiskup.

„Kada Isus tumači svojim učenicima bitno svojstvo ženidbe, nerazrješivost, poziva se na drugo poglavlje Knjige Postanka i pita slušatelje: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih biti će jedno tijelo?“ (Mt 19, 5). Isus govori o ‘prianjanju’ muškarca i žene, što na hebrejskom izvorniku označava tjelesni i duhovni sklad koji se koristi i za opisivanje jedinstva s Bogom. Biblijski molitelj kaže: ‘Duša se moja k tebi privija (uz tebe prianja), desnica me tvoja drži’ (Ps 63,9). Plod ljubavi je ‘prianjanje’ gdje dvoje postanu jedno tijelo, u tjelesnom zagrljaju, u jedinstvu srca i života i možda djeteta, koje će se roditi od njih dvoje“, rekao je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao Benedikta XVI.: „Kršćanska obitelj, otac, majka i djeca, pozvana je živjeti vrijednosti ne kao nametnute izvana, već kao dar milosti sakramenta svete ženidbe ulivene u zaručnike. Ako muž i žena ostanu otvoreni Duhu i traže njegovu pomoć, neće im izostati komunikacija Očeve ljubavi očitovane i utjelovljene u Kristu. Nazočnost Duha pomoći će bračnim parovima da ne izgube iz vida izvor i dimenziju njihove ljubavi i međusobnog darivanja, kao ni surađivati s njime kako bi u njima odjekivao i prožimao sve dimenzije njihovog života“.

Činjenicu braka kao Kristovog sakramenta nadbiskup je posvjedočio i opisujući situaciju koju je kao svećenik doživio prije trideset godina, kad je kao župnik vjenčao jedan par. Na poziv mladenaca, mons. Zgrablić sudjelovao je na svadbenoj večeri nakon obreda vjenčanja. Za glavnim stolom između mladenaca bila je jedna prazna sjedalica, a ispred nje bili su postavljeni tanjuri i pribor za jelo, kao i na svim drugim mjestima stola u svadbenoj dvorani.

„Kad smo sjeli za stol, bilo mi je neobično kako vjenčani par između sebe ostavlja jedno prazno mjesto. Pitao sam se, zašto nisu sjeli jedan pokraj drugoga. Pomislio sam kako su to mjesto ostavili prazno zbog veće udobnosti i malo šire vjenčanice mladenke. Kad je konobar htio maknuti praznu sjedalicu na kojoj nitko nije sjedio i pribor za jelo koji se ispred nje nalazio na stolu, primijetio sam kako je mladi par dao znak konobaru da ne miče ni stolicu ni pribor za jelo ispred nje. Pomislio sam: bit’ će zanimljivo vidjeti tko to tako kasni na večeru i za koga to mjesto između sebe čuvaju zaručnici. Kako je večer odmicala, prazno mjesto između zaručnika nitko nije zauzeo“, ispričao je mons. Zgrablić. Kad su mladenci došli do stola njihovog tadašnjeg župnika, mons. Zgrablić upitao je mladenku: „Oprosti što sam znatiželjan, ali, smijem li te u ovom trenutku nešto pitati?“. Ona odgovori: „Pa naravno, velečasni, samo pitajte.“ „Za koga vi čuvate ono mjesto između tebe i muža?“. A ona odgovori: „Barem bi Vi, velečasni, to trebali znati!“ „Ja? Stvarno ne znam!“. Zatim mi ona odgovori: „Mi znamo i vjerujemo da je istina ono što ste nam govorili u pripremi za ženidbu, na zaručničkom tečaju. Ja svog Antu stvarno volim. I on voli mene. Mi se veselimo jedan drugome i našem budućem zajedničkom životu, našoj obitelji. Mi našu ljubav koju osjećamo nismo naučili, nismo je kupili, nismo je dobili u igrama na sreću. Ona nam je darovana. Mi vjerujemo da je Bog ljubav i u Kristu je ovu ljubav, ovaj veliki dar, Bog darovao nama. Krist je danas našu ljubav blagoslovio i uzdigao ovaj dar na najveće dostojanstvo, dostojanstvo sakramenta. Ova sjedalica između nas je za Isusa. Ona nije prazna. Ona nas podsjeća da je Isus s nama. Htjeli smo da bude s nama i na večeri, a ne samo u crkvi. Mi želimo da on bude s nama u svakom trenutku našeg života. Želimo da Isus stoji u našoj sredini cijeli život, kad nam bude lijepo kao danas i kad bude teško. Želimo da nas Isus drži za ruku i vodi putem ljubavi koju nam je darovao i na koju nas poziva. Kad Isusu pružimo ruku i kad nam Isus da svoju ruku, on nas nikad više na ispušta iz svoje ruke. Zar ne, velečasni?“. Zadivio sam se gesti ovog para i riječima mladenke i, iako je prošlo tridesetak godina od njihovog vjenčanja, živo nosim u sjećanju ovaj bračni par, njihovu cijelu obitelj i njihovo svjedočanstvo s dana vjenčanja“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da su prije 45 godina, 11. lipnja 1979., na slavlju  Branimirove godine u Ninu, hrvatski biskupi i brojni vjernički puk izrekli zavjet: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu“. Potaknuo je na obnovu toga zavjeta, „kako bi svaka obitelj po zajedničkoj svakodnevnoj molitvi i redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj i blagdanskoj misi, napredovala, sazrijevala i donosila dragocjene plodove ljubavi te svaka obitelj postala sveti Hram u kojem prebiva Duh Sveti, božanska ljubav. Zagovor i primjer Svete Nazaretske obitelji u kojoj je svaki njen član usmjerio svoj život prema Božjem naumu i surađivao s Božjim planom, neka Vam bude snaga u ostvarivanju onoga što jeste u Božjim očima i u Božjem planu“, poručio je mons. Zgrablić sudionicima susreta obitelji Zadarske nadbiskupije.

I. G.

Foto: I. Grbić

„Neka se ispuni moj vapaj od početka, otkad sam saznala za njegovu tešku dijagnozu: Gospodine, budi blagoslovljen i proslavi se!“, kaže Sonja Petani, supruga Božidara Petanija kojega su u prvom tjednu travnja brojni u Zadru ispratili u Vječnost. S Božidarovog sprovoda ljudi nisu otišli očajni, nego utješeni, mnogi među njima govoreći da tako ‘nešto’ još nisu doživjeli. Ljudi sami kazuju: ‘Svjedočili smo znaku velike Nade, Vjere i Života’.

Objava koju je na Facebook stranici Zadarske nadbiskupije u velikom broju čitalo više tisuća ljudi o posljednjem ispraćaju Božidara, rodom iz arbanaške župe Gospe Loretske, u prilog je ostvarenju Sonjine molitve da se po Božinoj smrti proslavlja Božansko milosrđe. Doživljavajući čudesno očitovanje mnogih Božjih znakova tijekom godinu i četiri mjeseca Božine teške bolesti, Sonja se pitala: „Čemu, kome posvetiti Božinu bitku?“. I pokazalo se – Božanskom milosrđu. I u toplicama gdje je bio, iznad mjesta Boži namijenjenog, nalazila se i dočekala ga je slika Milosrdnog Isusa.

Cijelo vrijeme tijekom njegove bolesti, Božo i Sonja molili su krunicu Božanskog Milosrđa. Zadnja dva mjeseca, kad je teže govorio, Sonja je uz Božu sama nastavila moliti. Potom mu je, nakon izmoljene krunice, čitala Dnevnik sv. Faustine Kowalske, želeći ga i time ohrabriti po milostima koje je Isus obećao sv. Faustini za vjerne duše.

Zadnjih deset dana života proveo je u bolnici. Svi koji su ga posjetili, i svećenici iz Arbanasa, uz Božinu postelju molili su krunicu Božanskog milosrđa, a dva puta pridružile su im se i obitelji drugih pacijenata. Do prve nedjelje po Uskrsu, Nedjelje Božanskog milosrđa, dan nakon koje je pokopan, Sonja i Božo molili su Devetnicu Božanskog milosrđa. I umro je Božo dan prije završetka te Devetnice, njen osmi dan.

„Božo je ljubio Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim. Tako je on živio, djetinjom vjerom, do bolesti. Iskrenom vjerom punoga srca, kao malo dijete. Toliko je on čvrsto vjerovao Gospodinu. Bolest ga je potpuno preobrazila i baš ga stavila u dubinu, pred Križ. I pred Milosrđe koje je on častio. Kao i Srce Isusovo, skroz radosno, ali isprva bježeći od patnje.

A onda je duboko porinuo u otajstvo Križa i to svjedočio. Svi su vidjeli koja je preobrazba nastala, kad je Božo bolovao, s obzirom kakav je čovjek prije bio. Bog je dao da u smrti dočeka Božansko milosrđe. To je pobjeda. I nije kraj, nego početak“, kaže Sonja i nastavlja: „U svemu tome, ja sam stalno imala poticaj da trebam služiti. Da trebam izdržati sve što se događa i služiti. Božo je bio perfekcionist i uvijek je išao do kraja i prije u životu, u sportovima, u svemu. Tako je i u bolesti, s teškom hemiparezom, lijeva polovica tijela bila mu je oduzeta, ali on je i u tom stanju naučio hodati. Mi smo vježbali, hodali, išli smo svaki dan na misu, dok god je mogao. Dok nije jednog rujanskog dana pao, točno pred slikom Milosrdnog Isusa. I ništa mu se ni tada nije bilo dogodilo. Nakon toga prošli smo bolničke pretrage koje su potvrdile da mu se prilikom toga pada, u glavi ništa nije dogodilo“.

Drugovali su Božo i Sonja s Nebeskom Crkvom, sa sv. Josipom. Počevši od Bezgrešne, kojoj je Sonja osobito posvećena. I Božo je izvršio posvetu Bezgrešnoj 8. prosinca 2023., pred kipom Gospe Loretske, u zajedništvu vjernika koji svakog ponedjeljka u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske mole za pastire Crkve. I tada je Božo u svojoj ruci držao upaljenu svijećicu dok su molili posvetu Bezgrešnoj. Sonja je zahvalna što je Božu i njihovu obitelj u njihovoj kući, za svoga pastirskog pohoda toj župi, pohodio i dolaskom ohrabrio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, na prijedlog arbanaškog župnika don Mate Kujundžića.

I baš i upravo na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2022., dogodila se jaka tjelesna manifestacija kojom je i na izvanjski način počeo križ Božine bolesti. Obraćao se Božo i našim, zadarskim svecima, koji njemu nisu bili na razini jednog godišnjeg, blagdanskog slavlja i tradicijski spomen iz 4. stoljeća.

Božo je počeo baš zazivati zagovor zadarskih svetaca, Stošije, Krševana, Zoila i Šime od dana kad je primio bolesničko pomazanje u zadarskoj crkvi sv. Šime, dan nakon proslave blagdana sv. Šime, 9. listopada 2023. godine. Nedugo nakon toga, završio je u bolnici i čudesno se, mimo medicinskih prognoza, nakon teške moždane upale, probudio ujutro na blagdan sv. Krševana.

I Sonja se čudila, otkud Boži poticaj i želja, od svih poznatih svetaca svijeta, intenzivno se utjecati zagovoru baš zadarskog zaštitnika, sv. Krševana? Realno, Krševana se, u većini, spominjemo od njegovog blagdana do blagdana. No, Božo je vjerovao u živu prisutnost sv. Krševana. I, nakon prve jače krize koju je imao uslijed upale mozga, tijekom njegove prve hospitalizacije, Božidar se probudio – baš na blagdan sv. Krševana, 24. 11. 2023. godine. Ta prva velika kriza koja je bila zahvatila cijelo njegovo tijelo, dogodila se deset mjeseci nakon Božine teške operacije, koja je bila na rođendan njegove supruge Sonje, 27. siječnja 2023. godine. Operacija je bila tako zahtjevna i kritična da im je rečeno kako nakon nje ima još koji mjesec života. No, Božo je, uz pomoć Neba i svoga Gospodina, nadživio medicinske prognoze.

Dan prije Krševanovog blagdana, stanje je bilo tako kritično, da su im rekli da Božo noć neće preživjeti. Sva tri arbanaška svećenika tada su pohodila Božu i liječnici su obitelji dali cijeli dan priliku da se od njega oproste. „Božo se sutradan probudio iz toga teškog stanja, da smo mi svi bili zatečeni. To je bilo nevjerojatno. Zazivali smo sv. Stošiju, sv. Krševana, sv. Šimu, sv. Zoila, i pratili su ga“, kaže Sonja.

Sljedeća, druga velika medicinska kriza s njegovim stanjem bila je dva mjeseca nakon toga, kad je Božo završio u bolnici opet uz zadarsku zaštitnicu, kojoj se prethodno utjecao – na blagdan sv. Stošije. Od tada je deset dana boravio u bolnici, a dva dana, zemaljski gledano, bio je ‘isključen’ za mogućnost oporavka. No, nakon sv. Krševana iz prve krize, i sv. Stošija je podigla Božidara i taj drugi  put. Stošija, zaštitnica i mučenica (bračne) čistoće, bila je na usnama Božinih zaziva. Nakon zloćudne dijagnoze, Božo je molio Devetnicu sv. Stošiji, ususret njenom blagdanu 15. siječnja.

Od svih i toliko općepoznatih univerzalnih i hrvatskih svetaca čijem se zagovoru ljudi uglavnom i najviše utječu, kod vrata Božine sobe u zagrebačkoj bolnici Rebro gdje je bio na operaciji, nalazila se slika baš i upravo – Sv. Stošije – usred zagrebačke bolnice! Zadarska zaštitnica Stošija dočekala je Božu odmah na vratima njegove bolesničke sobe na Rebru.

Dok god je fizički mogao, Božo je svoj dan započinjao zazivom Duha Svetoga, moleći Himan Duhu Svetom te posvetu Srcu Marijinom i Srcu Isusovom. Činio je to na koljenima. Ta, ‘samo’ tijelo mu je bilo bolesno. Ne njegova božanska volja, patnjom isprano htijenje i trpljenjem očišćena duša. Za vrijeme te molitve Božo je uvijek bio okrenut prema zvoniku i oltaru svoje župne crkve Gospe Loretske, u čijoj blizini Petanijevi žive.

Svaki dan bio je pomazan nekom blagoslovinom: balzamom Milosrđa iz Krakowa, ili uljem iz Loreta, uljem sv. Šarbela iz Libanona ili blagoslovljenom vodom iz Lourdesa. Od početka njegove bolesti, Gospodin je Boži pokazao niz konkretnih, čudesnih očitovanja, da s evanđelistom Lukom, i po Božinoj smrti, možemo reći: „Svjedoci smo tih događaja mi i Duh Sveti, kojega Bog dade onima što mu se pokoravaju“. I sv. Luka je bio liječnik. A put obraćenja Bože i Sonje počeo je upravo na svetkovinu Duhova 2006. godine u Međugorju, gdje je tada hodočastio autobus uglavnom bračnih parova, koji uskoro nakon toga postaju članovi crkvene zajednice Apostoli Krvi Kristove.

Cijeli život Božo, vrhunski sportaš, izgledao je stameno, kršno, čvrsto, čelične snage i mišića. Istrenirano. Pred kraj života, po bolesti je uslijedio najteži i najzahtjevniji trening njegove duše, uma i duha. Koja je to i kolika poniznost, nakon ljepote i snage njegovog sportskog izgleda, otkriti se pred ljudima u nemoći, bez glasa, kad je taj tjelesni sklad narušen; biti među ljudima koji su te do jučer poznavali kao osvajača najviših visina i dubina, u stanju koje je odudaralo od svega kako si ‘moćno’ prije izgledao. Biti pridržavan rukom svoje Sonje dok hromo hodaš, kad ideš kleknuti pred svoga Kralja i podići se, prije i poslije svete pričesti na misi.

Božo je prije bolesti mogao i činio toliko toga što je većini drugih, ‘prosječnih’ ljudi, u smislu tjelesne izdržljivosti i snage, nemoguće i neuobičajeno činiti. Tim više, u Božinom životu tako vidljivim, opipljivim biva Božja riječ iz Knjige Propovjednika: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog… Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja“.

Božina bolest i smrt, baš u ovom uskrsnom vremenu, snažno progovara i ljude je, kao Navještaj i svjedočanstvo, božanski dotaknula. Ta snaga uskrsnuća života našega brata u vjeri ucijepljenoga u tkivo svoje župe i Crkve dotaknula je sve koji su ga poznavali i koje je objava o njegovom ispraćaju dodatno, nježno i dirljivo ‘protresla’, potaknula na promišljanje o besmrtnom životu, Bogu, snazi duše i vjeri, kako to samo ranjeno srce, koje istovremeno krvari i biva balzam, zna učiniti, pokrenuti… mlade i zrele ljude, djecu koji su o Božinoj smrti i životu ovih dana govorili svojim bakama i djedovima, raznoseći im s Facebook stranice Zadarske nadbiskupije objavu s njegovog posljednjeg ispraćaja.

Župnik don Mate: „Božo je uvijek svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću“

Na Božinom sprovodu na Gradskom groblju u Zadru, u ponedjeljak, 8. travnja, don Mate Kujundžić, župnik Arbanasa je rekao: „Božina smrt je prije svega otajstvo uskrsnuća. Božidar mi je prvi susjed, puno vremena proveli smo zajedno, u uredu. Sjećam se toga dana kad su javili da ne ide kako treba. Ušao je u moj ured, znao je dijagnozu. Rekao mi je: ‘Don Mate, što je ovo? Što sada?’. Bio sam zatečen. Rekao sam mu: ‘Možda te Gospodin zove na neku drugu razinu’. Jer mi ovo ne razumijemo. I tamo gdje je on bio sam, a znamo s čime se bavio i što je volio, često je sam zaranjao – i nitko nije išao za njim. Slično je i kod ovih bolesti. Mi ne možemo jedni druge u tome skroz slijediti niti znamo kako je drugome. Ali, patnja nije Božja kazna. Ona se pritjelovljuje Isusovim patnjama, kako kaže i sv. Pavao, otkupljenju. Ona nam otvara vrata raja. Vjerujemo da se to događa i ne mogu drukčije nego da vam to svjedočim.

Kolege svećenici, obitelj i drugi koji su bili blizu Božidara, ja ne znam da je on propuštao svetu misu i kad je bio zdrav. Uvijek je svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću. Mislim da je nama to veliko i otajstveno da mi to razumijemo. Neka mu bude nagrada Gospodin koji je uvijek bio s njim. Božidar je uvijek spominjao njegov petak, prvi petak, toliko je častio Srce Isusovo kroz svoj život. Dragi Božo, hvala ti za sve što si dao gradu Zadru, Arbanasima i našoj domovini, za vrijednosti koje si ostavio, obitelj. Do susreta u vječnosti“, rekao je don Mate.

Don Marko: “Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet'”

Nakon sprovoda, misu zadušnicu u crkvi Gospe Loretske predvodio je don Marko Majić Mazul, arbanaški župni vikar koji je Božu duhovno pratio. Don Marko je u propovijedi rekao: „Bog je odabrao za kraj njegovog ovozemaljskog života petak, dan Presvetog Srca Isusovog koje je Božidar jako častio. Ispraćamo ga na Blagovijest, još jedan dar – Božidara predajemo gore u najsigurnije ruke. Sveci su govorili da su najsigurnije ruke, ruke Blažene Djevice, Marije. Nas dvojica postali smo baš braća, prijatelji. Život kojeg sam kod njega vidio daje mi smiraj u srcu, povjerenje, jaku vjeru da je zaista otišao u prave ruke.

Isus je rekao, tko u njega vjeruje, ako i umre, živjet će. Susreo sam jedanput Božidara vani ispred crkve, pred vratima oratorija, još dok nije imao bolest. Došao je na molitvu, trebao je moliti s par ljudi neku dužu molitvu. Čekao je, međutim, nitko nije došao. Pitao sam ga: ‘Božo, što čekaš?’. Rekao je: ‘Pa čekam da ljudi dođu na molitvu, dogovorili smo se. Trebamo moliti’. Tražio je brojne sportove i situacije da se ispuni, baš do kraja. Na početku našeg upoznavanja, izgledao mi je baš kao malo dijete. „Ne, mi ćemo moliti. Nije bitno je li tko došao. Ja sam došao i moram moliti“. I mi smo tu molili. Meni je to bilo svjedočanstvo i poticaj.

Poslije, kad ga je bolest zahvatila, bio je i u stanju kad nije više mogao govoriti. Posjećivali smo ga i u bolnici. Onda se nazirala neka riječ na njegovim usnama, pa smo svi prebirali što hoće reći. Jel’ ti što treba? I kao da je htio reći, i skupio je snagu, i izrekao je i čuli smo ga. I navikneš da bolesnici, neki će kukati, neki će nešto tražiti. Mi smo se toliko naprezali, a on na kraju kaže: ‘Ma ništa, sve u redu’.

Ono što je imao u srcu i što je rekao je pokazatelj njegovog duhovnog stanja. Odmah sam pomislio na plodove Duha Svetoga: blagost, uzdržljivost, mir, ljubav. To se tako sjajno svjedočilo kroz njega. I to svjedoče svi koji su ga poznavali i u teškoj bolesti.

Božidar svjedoči da je ovaj život kratak i da nema toga ekstrema, ispunjenja, materijalizma, nema toga novca koji čovjeka mogu tako umiriti, kao dragi Bog. Božidar svjedoči rečenicu sv. Ivana Bosca: ‘Spasi dušu, spasio si sve’ i sv. Dominika Savija: ‘Ako ne postanem svet, nisam ništa napravio’.

Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet’. I zaista se trudio. A Bog ga je čuo i čistio izvanredno i prebrzo – da to postigne na najbrži mogući način. Jedan njegov bližnji rekao je 1:0. Božidar je uspio. On je pobijedio. U to čvrsto vjerujem.

Možemo mi biti sretni na zemlji, ali pitanje je, hoćemo li mi pobijediti? Hoćemo li mi uspjeti? Svjedočanstvo našeg Božidara, njegove obitelji, bližnjih i prijatelja možemo zaključiti s rečenicom iz Evanđelja: Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’. Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“, poručio je don Marko.

Božidar Petani, otac trojice sinova, bio je poznati ronilac, nacionalni rekorder i svjetski prvak u ronjenju na dah, osvajač brojnih sportskih odličja. Dobitnik je Grba Grada Zadra i najbolji sportaš Zadarske županije u 2012.

Preminuo je u petak, 5. travnja 2024. u 50.-oj godini života. Pokopan je u ponedjeljak, 8. travnja. Supružnici Božidar i Sonja kao bračni par živo su svjedočili svoju vjeru i jako su aktivni u svojoj rodnoj župi Gospe Loretske u Arbanasima. Sonja je supokretačica i voditeljica molitvene zajednice ‘Svećenički marijanski pokret’ u posveti Bezgrešnoj koja djeluje u arbanaškoj župi. Svakog ponedjeljka na molitvenom susretu u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, nakon večernje mise, ta zajednica okuplja se pred kipom Gospe Loretske i moli za crkvene pastire, svećenike i biskupe.

Dragi Božo, hvala što si baš i za vrijeme teške bolesti, živo i ponizno svjedočio povezanost s Nebeskom Crkvom i vjeru u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Privatna arhiva Petani

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem don Ante Dražine, predstojnika toga Povjerenstva, održana je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u utorak, 9. travnja.

Na sjednici je najavljeno da će se Bdjenje za duhovna zvanja održati u četvrtak, 18. travnja, ususret Nedjelje Dobrog Pastira, u katedrali sv. Stošije u Zadru, s početkom u 19,30 sati. Bdjenje će se sastojati od Službe riječi, bit će prigodni duhovni nagovor, svjedočanstvo redovnica o razvoju njihovog duhovnog poziva i euharistijsko klanjanje pred Presvetim. Nakon Bdjenja za sve sudionike će biti agape u sjemeništu ‘Zmajević’.

Svećeničko ređenje trojice kandidata će biti u katedrali sv. Stošije u subotu, 8. lipnja, a uoči ređenja, u petak, 7. lipnja, u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru će se održati euharistijsko klanjanje.

U osvrtu na Susret ministranata Zadarske nadbiskupije koji je održan u ožujku u sjemeništu ‘Zmajević’, a okupio je 83 ministranta, pohvaljen je dobar odaziv ministranata iz raznih župa. Najavljeno je održavanje velikog godišnjeg Susreta ministranta Zadarske nadbiskupije u subotu, 22. lipnja, koji se tradicionalno održava u Vrani, a sadrži duhovni dio s prigodnom katehezom i misnim slavljem te rekreativni dio.

Na sjednici se razmatralo i kako, pored već postojećih susreta za ministrante, dodatno potaknuti ministrante da na svojim okupljanjima u župama tijekom cijele godine obrađuju katehetske materijale o određenoj temi iz života Crkve i područja vjere. To stjecanje prigodnih katehetskih znanja ministranata na njihovim susretima u župi bila bi priprema za natjecanje koje bi bilo na većem susretu ministranata Zadarske nadbiskupije koji se održava u sjemeništu ‘Zmajević’, gdje bi se održala svojevrsna ‘ministrantska olimpijada’; tada bi se u kviz natjecanju provjerilo znanje i građa koju su ministranti pripremali na svojim župnim susretima.

Istaknuto je da su animatori važni i u radu s ministrantima, kao što su važni u cjelokupnom pastoralu u radu s mladima. Animatori kao vršnjaci ministranata mogu osobito doprinijeti u njihovoj edukaciji i biti pokretači igara i druženja i na susretima ministranata, pomoći organizaciju tih susreta. Svjedočanstvo vjere mladih animatora može biti dragocjeni doprinos u radu s ministrantima, prikladnim načinom prenijeti ministrantima pouku i sadržaj koji spada u njihovu službu. U tome može pomoći i suradnja s Povjerenstvom za mlade.

Svećenici su potaknuti koristiti molitvene materijale u poticaju za razvoj duhovnih zvanja kako bi u svojim župama organizirali klanjanje i druge prigodne događaje u molitvi i animaciji za duhovna zvanja. Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I.G.