Župljani župe sv. Kuzme i Damjana iz Slivnice i župe sv. Nikole iz Islama Latinskog, predvođeni svojim župnikom don Lukom Šustićem, hodočastili su u subotu, 6. travnja u Međugorje.

Dva autobusa sa 111 hodočasnika vodili su župnik Šustić i Denis Žunić, vjeroučitelj iz Slivnice. Susret je bio prožet osobnom i zajedničkom molitvom, prigodom za ispovijed i druženjem. Među hodočasnicima su bile i mlade obitelji s djecom, krizmanici i prvopričesnici. „Župljanima to hodočašće predstavlja duhovno bogatstvo, posvjedočili su kako ih je duhovno ispunilo, molitveno, a međusobno druženje dodatno ih je zbližilo i povezalo. Hodočašće je način evangelizacije i osobito draga ponuda Crkve vjernicima koje u njima potiče dodatno predanje u odnosu s Gospodinom i njegovanje pobožnosti. Hodočasnici su ponijeli svoje nakane, potrebe, zahvale, neki su išli i bosi na brdo ukazanja“, rekao je župnik Šustić. Hodočasnici su pohodili Gospin muzej i brdo ukazanja, a putem do brda molili su krunicu. Sudjelovali su i u zajedničkom večernjem programu koji se sastojao od molitve krunice, misnog slavlja i euharistijskog klanjanja pred Presvetim. Župljani Slivnice i Islama Latinskog prije nekog vremena hodočastili su u Mariju Bistricu. No, odaziv za ovo hodočašće u Međugorje bio je višestruko veći.

I.G.

Foto: Župa Slivnica

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 10. travnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, o temi ‘Contemplatio’, četvrtom stupnju Lectio divina, izlagao je o. Jozo Milanović, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Lectio divina je božansko čitanje Svetog Pisma. „To čitanje znači da mi slušamo kako nam Krist čita svoju riječ. Zapravo, Krist nam čita samoga sebe. Ako kažem da ja čitam, ako pođemo od sebe, zaputili smo se krivo“, upozorio je o. Jozo.

U Lectio divina kao razgovoru s Kristom, osoba ne razgovara s Kristom, nego on razgovara s osobom, odnosno, sa svojom zajednicom, ako se moli u zajednici. Važno je vjerovati i znati da je govor Gospodina prvi i glavni, istaknuo je o. Jozo. Taj razgovor ima dva dijela. „U prvom dijelu Krist govori, ja odgovaram. Krist je govorio u ono vrijeme. Obično čujemo na početku Evanđelja, ‘U ono vrijeme’. Da razumijemo što se dogodilo, treba nam drugi stupanj, meditatio – ne ‘U ono vrijeme’, nego u ovo vrijeme. U prvom stupnju je dobro proučiti na što se odnosi ono što se dogodilo u ono vrijeme, da se ne bi krivo zaključilo za drugi stupanj, za drugi dio Kristovog govora, što mi Gospodin govori danas. Ono što je Gospodin nekad rekao, on ponovno govori i želi biti živa riječ u našem životu – u ovo vrijeme. Što meni Gospodin danas govori“, naglasio je o. Jozo.

Predavač je podsjetio na misao Benedikta XVI. da se „Lectio divina zaustavlja na Contemplatio, tijekom kojega usvajamo kao dar Božji sâmi njegov pogled u prosuđivanju stvarnosti“.

„Bog nam daje svoj pogled. Kao što se služi našim ustima da kaže svoju riječ, tako se služi našim očima da gleda. Lectio divina znači čitanje, da osoba zna kako će gledati, Kristovim očima. Lectio divina je molitva utemeljena na riječi Božjoj u kojoj nam Gospodin govori i već nam daje odgovor kako ćemo mi njemu odgovoriti. Riječ Božja je dar“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da osoba sebe treba pripremiti da bude spremna primiti dar koji nam se daje. Čovjek treba moliti, kako bi znao što mu je činiti, raditi. Plod kontemplacije treba biti i da osoba spusti pogled prema bližnjima, da se očituje u djelima, u pružanju pomoći potrebnima.

Za Lectio divina je važno misliti i u kojem smo vremenu crkvene godine i shodno tome čitati Božju riječ čiji je sadržaj i duh događanja prikladan baš za to vrijeme liturgijske godine. U tom kontekstu, o. Jozo je potaknuo da se „izabere izabrano“, evanđelje od dana, tekstovi u Službi čitanja od dana, a ne da isključivo mi sami nasumice biramo što ćemo pročitati svakog dana iz Svetog pisma.

„Lectio divina nije liturgijska molitva, nego ona liturgijsku službu čitanja na misi priprema i nastavlja. Crkva želi da nastavljamo dalje u danima i životu ono što smo slušali u nedjelju, s čime započinje tjedan. To nije samo pripremanje, nego i nastavljanje čitanja Božje riječi. Lectio divina nastavlja čitanja od liturgije, od bogoslužja“, rekao je o. Jozo, naglasivši da je važno da osoba u toj molitvi promišlja i razmatra: ‘Što si Gospodine meni danas dao, što trebam vidjeti’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vlč. Ivan Vučak, župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime, u ponedjeljak, 8. travnja, u svetištu sv. Šime u Zadru.

Osmi u mjesecu je Zavjetni dan kad se u zadarskom svetištu sv. Šime osobito moli za bolesne i potrebne, a misno slavlje u crkvi sv. Šime predvodi netko od upravitelja hrvatskih svetišta ili svećenika iz drugih dijelova Hrvatske. To je novost u hodočasničkoj sezoni sv. Šimi koju je odredio don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime u Zadru.

Riječi sv. Šimuna koje je izrekao u susretu s Isusom u jeruzalemskom hramu, ‘Sad otpuštaš slugu svoga u miru…’, Crkva moli svaku večer u molitvi Časoslova, podsjetio je vlč. Vučak na ispovijest Šimunove vjere koji je za Isusa rekao da je  „svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga“.

U propovijedi je vlč. Ivan govorio o značenju blagdana Blagovijesti koji je liturgijski proslavljen taj dan. „Anđeo Gabrijel donio je blagu vijest, Radosnu vijest, ne samo Mariji, nego cijelome svijetu. Najljepša vijest je da će Djevica Marija roditi sina, Emanuela, što znači Bog koji je jedan od nas. Sve što postoji u katoličkoj vjeri i katoličkoj baštini započinje tajnom utjelovljenja, inkarnacijom. Anđeo dolazi svakome od nas i kaže: ‘Raduj se, ti, koja si milosti puna“, istaknuo je vlč. Vučak, naglasivši da duh koji je počivao na Mariji i koji je osjenio, posvetio Mariju da začne i rodi Isusa, taj isti duh i mi imamo na sebi.

„Nalazimo se u Uskrsnom vremenu kada želimo kroz 50 dana zahvaliti Bogu što je postao čovjekom, koji je podnio muku, smrt i slavno uskrsnuo od mrtvih.  I ovih 50 dana do svetkovine Duhova molimo silu i snagu Duha Svetoga. Bl. Alojzije Stepinac je svakog dana u svojoj sobi u Krašiću molio molitvu za sedam darova Duha Svetoga, da mu Bog pošalje mudrost. Prije toga, molio je molitvu egzorcizma pape Leona XIII.“, rekao je vlč. Vučak, istaknuvši da su Stepinac i drugi sveci živjeli po Božjoj riječi i poput Marije rekli: ‘Evo službenika Božjeg’.

Potaknuvši da budemo ljudi koji će reći: ‘Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju’, propovjednik je rekao da se za prepoznati Božju volju u svom životu trebamo moliti Duhu Svetome koji će nam pokazati pravi put.

„Ono što je anđeo Gabrijel navijestio Mariji, naviješta se i nama danas. Ali, koliko smo mi spremni otvoriti svoje uši, oči, srce, za to čuti i prepoznati? Koliko smo mi spremni ulaziti u dijalog s Gospodinom? Koliko smo mi spremni poput Marije postaviti pitanje: „Kako će to biti?““, rekao je vlč. Vučak.

Šimun je rekao Mariji da je Isus postavljen za znak osporavan; i kršćani su pozvani biti znak osporavan u svijetu, rekao je predvoditelj slavlja. „Marija nije bila zatvorena Božjoj volji, nego je molila anđela: Samo mi, molim te, pokaži put kojim ću krenuti. Ja sam spremna, ali reci mi kako će to biti. To je poanta naše vjere. Kad Bogu upućujemo molitvu, vjerujemo li da nam je ta molitva već uslišana? Mogu li poput Marije biti spreman da je ta molitva došla do Gospodina, a da mi Bog pošalje put na koji način ću ja ostvariti tu molitvu? Onima koji hode s Bogom ništa nije nemoguće. Pozvani smo mijenjati ovaj svijet, biti svjetlo i donositi Isusa drugim ljudima, poput Šimuna; davati Isusa u naručje“, potaknuo je vlč. Vučak.

Nasuprot tom davanju povjerenja Marije riječima arkanđela, vlč. Vučak je podsjetio kako je izgledao susret anđela Gabrijela sa Zaharijom, ocem sv. Ivana Krstitelja. Arkanđeo Gabrijel koji je došao Mariji, došao je i Zahariji i rekao mu da je uslišana njegova molitva, da će njegova žena Elizabeta začeti sina. Zaharija je primjer čovjeka koji na Božju riječ koja mu je upućena počinje sa svojim opravdavanjima, nevjericom.

„Počinju naša negodovanja: Pa gdje si mene našao, nađi nekog drugog. Ja sam star, nemoćan, nisam spreman, što će ljudi reći? Smijat će mi se da je žena u ovim godinama začela sina. I kaže anđeo Zahariji: Jer nisi povjerovao, zanijemit ćeš i nećeš više biti znak osporavan u ovom svijetu. Što bi se dogodilo kad bismo prestali naviještati Isusa Krista raspetoga i uskrsnuloga? Što bi se dogodilo Stepincu da je šutio u ono vrijeme, da se podložio komunističkoj vlasti, da se odcijepio od Vatikana i da je pristao na nacionalnu Crkvu u kojoj će bog biti vlasti, a ne Isus Krist? Ali, Bog ima plan. Zato je pozvao njega, da bude znak osporavan, da bude čvrst i stamen poput Marije“, poručio je vlč. Vučak, potaknuvši vjernike na razmišljanje: „Jesam li poput Zaharije koji traži opravdanje ili sam poput Marije koja kaže: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj’. A ta Božja utjelovljena riječ je Isus Krist“.

S desne strane Stepinčevog radnog stola u Krašiću, gdje je blaženik pisao svoje propovijedi, Stepinac je na polici imao kipić sv. Šimuna „kojega je često pogledavao kako bi i on postao svjetlo na prosvjetljenje naroda. Da može on, Stepinac, biti svjetlo cijelog hrvatskog naroda u tami komunizma, koji je rekao da se u ljubavi prema hrvatskom narodu ne da od nikoga natkriliti. Molimo za Hrvatsku, da nam Bog pošalje svjetlo na prosvjetljenje naroda, da u Hrvatskoj vlada mir Isusa Krista“, potaknuo je vlč. Vučak.

Na kraju mise, vlč. Vučak je istaknuo da će u Krašiću biti povezani sa svetištem sv. Šimuna osobito 8. svibnja, jer toga Zavjetnog dana sv. Šime, kao osmog u mjesecu, ujedno je rođendan bl. Alojzija Stepinca koji će biti svečano proslavljen u Krašiću. U krašićkoj crkvi nalazi se oltar u kojem su relikvije bl. Alojzija Stepinca koje je župi darovao kardinal Franjo Kuharić, rodom iz susjednog Pribića.

Vlč. Vučak je rekao da svake srijede u Krašiću mole na četiri velike nakane: prvo je molitva za sve hrvatske obitelji, za djecu i mlade, za ostvarenje njihovog životnog poziva. Zatim, molitva za nova sveta obiteljska, svećenička i redovnička zvanja. Treća nakana je molitva za sve stare, bolesne, nemoćne, osamljene, umiruće, ljude koji pate i koji su zamolili da se moli za njih kod Stepinca, osobito koji pate u nepravdi života. I četvrta nakana je za dobročinitelje koji pomažu svojim radom, svojim molitvama i darom za buduće svetište bl. Alojzija Stepinca.   Svake srijede u krašićkoj župnoj crkvi u 17,30 sati je molitva krunice, u 18 sati je euharistijsko klanjanje tijekom kojega se čitaju i vjernici nadahnjuju na tekstovima bl. Alojzija Stepinca, a u 18,30 sati je misno slavlje na navedene nakane.

Uz don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime, suslavili su vlč. Nikola Jurković, župnik Gornje Stubice i dekan Stubičkog dekanata i don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru i nekadašnji župnik župe sv. Šime, za vrijeme Domovinskog rata. „Bog uvijek obnavlja sve iznova. Čini to u nama i po sakramentima koje slavimo kao i po molitvama koje smo potaknuti izricati. Krašić je mjesto natopljeno molitvom po prisutnosti bl. Alojzija Stepinca koji je tamo proveo svoje zadnje dane života i značajno je za cijeli hrvatski narod i svakog Hrvata“, poručio je don Damir.

Nakon mise, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šimuna, svečevo tijelo koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u crkvi sv. Šime u Zadru. Pjevanje tijekom mise, pod vodstvom orguljaša Mihovila Buturića, predvodio je ‘Chorus sancti Simeoni’, novoosnovani zbor svetišta sv. Šime koji okuplja zadarske mlade iz profesije klasične glazbe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na Nedjelju Božanskog milosrđa, 7. travnja, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Na uskrsno jutro svi Gospodinovi učenici bili su zajedno, osim Jude koji se objesio nakon Posljednje večere i Tome koji je napustio zajednicu. Isusova smrt raspršila je apostole na sve strane. U subotu navečer ipak su se okupili u nadi protiv svake nade. Toma je, međutim, otišao za svojim poslom. Toma je bio osebujan u govoru i u ponašanju“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je na situaciju kada je Isus rekao apostolima da će ubrzo otputovati k Ocu, i to trnovitim putem, a apostoli to nisu razumjeli. Nitko od njih nije se usudio ništa pitati. „Jedino se Toma diže i kaže da oni ne znaju kamo to Isus ide, pa prema tome ne mogu ni puta poznavati. Apostoli su se nasmijali, a Petar mu je rekao da takve stvari više ne pita. Toma zbunjeno gleda apostole i kaže im: ‘Ako vi znate kuda on ide, ja ne znam. Isuse, meni nije jasno kojim ti putem ideš k Ocu, pa ni puta ne poznajem’. Toma je iskren. Što osjeća to i kaže, pa ne može tvrditi da u nešto vjeruje, ako ne vjeruje. Sličan je stav pokazao i kad su ga kolege uvjeravali da su Isusa vidjeli. ‘Dok ne stavim svoje prste u mjesto njegovih čavala, dok ne stavim ruku u njegov bok, neću vjerovati’“, podsjetio je mons. Puljić.

Isus je tri godine odgajao učenike, pojedinačno i za­jedno i bio beskrajno strpljiv s njihovim pametima, s njihovim sebičnim srcima, planovima i željama, rekao je nadbiskup. „Nakon Uskrsnuća Toma je do kraja ostao sumnjičav, prkosan i svojeglav, pa je otišao iz zajednice. Da smo mi bili na mjestu drugih apostola, vjerojatno bismo, ljudski gledano, ‘lomili štap nad njim’. Isus, međutim, to ne čini. On blago, milosrdno i strpljivo postupa s Tomom. Ne zaboravlja njegovu veliku iskrenost i ljubav. Dolazi opet u dvoranu i pravac prema Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj ruke. Prinesi ruku i stavi je u rebra moja“. To je bio dostatan razlog da Toma izgovori najljepši usklik vjere i priznanja: „Gospodin moj i Bog moj“! A Isus nagrađuje Tomino iskreno traganje za istinom i ljubavlju“, poručio je mons. Puljić.

„Crkva nas svojim liturgijom, Riječju i sakramentima već dva tisućljeća uvjerava, kao što su apostoli uvjeravali Tomu: Isus je doista uskrsnuo od mrtvih! Premda smo po svojoj naravi skloni ‘tražiti opipljive dokaze’ poput Tome, mi ipak prihvaćamo i vjerujemo riječima Crkve, koja je naša Majka i učiteljica“, rekao je nadbiskup.

Božja riječ kaže da su učenici bili „postojani u zajedništvu“ kakvo je u obitelji, obilježeno „zajedništvom stola i materijalnih dobara“. „Oko obiteljskog stola, naime, zbiva se susret i ostvaruje komunikacija. I nije bez temelja što se ustanova euharistije dogodila upravo kod stola na Posljednjoj večeri. I svoje javno djelovanje Isus je započeo kod stola, na svadbi jedne obitelji u Kani Galilejskoj. Stoga, Djela Apostolska pišu o prvoj kršćanskoj zajednici rječnikom obitelji. Isus je, naime, želio da njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga, Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“ te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). Oblik takvog zajedništva zadivio je ondašnji poganski svijet, pa su se divili i govorili ‘Gledajte samo kako se ljube’“, rekao je mons. Puljić.

Podsjetio je kako je na molbu učenika iz Emausa Isusu „da te večeri ostane s njima“, Isus odgovorio još većim darom, pa je sakramentom euharistije ostao s „njima i u njima“. „Taj intimni odnos dao je učenicima osjetiti nebo na zemlji, pa su kasnije govorili da im je „srce gorjelo dok im je putem tumačio Pisma“. Bog je tako zacrtao naum spasenja da srce čovjekovo gladuje za njim i Riječju njegovom, a nju može utažiti samo zajedništvom s njime“, poručio je mons. Puljić.

Na Nedjelju Božanskog milosrđa, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misna slavlja u župi sv. Ivana Krstitelja Gorica – Raštane, gdje je krizmanicima u župnoj crkvi Gorica i filijalnoj crkvi u Raštanima podijelio sakrament  potvrde.

I.G.

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i Ane Uranije, psihologinje iz Obiteljskog savjetovališta Caritasa Zadarske nadbiskupije, održan je u srijedu, 3. travnja u uredu nadbiskupijskog Caritasa u Zadru.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je Caritas kako bi zahvalio Uraniji za njen 19-godišnji rad u zadarskom Caritasu, nakon kojega Uranija odlazi u mirovinu, s 41 godinom radnog staža. Mons. Zgrablić izrazio je priznanje dugogodišnjem radu Uranije koji je zahtjevan jer podrazumijeva rad s osobama i obiteljima koje se nalaze u raznim poteškoćama i trebaju stručnu pomoć. Pomoć obiteljima je važna uloga i poslanje Crkve. Nadbiskup je rekao kako Mi život trebamo darovati iz dana u dan, osobito u obiteljima, kao i najpotrebnijima, najugroženijima, najslabijima i najranjivijima, u čemu je važno poslanje i uloga upravo službi Caritasa.

„Trebamo umirati sebi kao pšenično zrno. Nema života bez žrtve. U daru umiranja nismo prepušteni samima sebi. Euharistija je naša snaga i hrana. U školi euharistije i u daru sebe dolazimo do otkrića istinske slobode duha; slobode od našeg egoizma, oholosti i tako možemo iskusiti ljepotu našeg postojanja. Samo onaj koji daruje život po uzoru na Isusa Krista, taj ga dobiva, taj je slobodan“, rekao je mons. Zgrablić.

Psihologinja Uranija i svojim stručnim radom, svojom suosjećajnošću za potrebne i osobnim svjedočanstvom vjere, pokazala je kako se život ne posjeduje samo radi nas samih, nego se dijeli s drugima. I Isus je potaknuo da živimo kao ‘pšenično zrno’ koje, kada padne na zemlju i umire sebi, donosi rod. „Iz umiranja sebi rađa se novi život. Bez umiranja sebi, poput zrna koje se čuva u posudi, ni ljudski život nema svoje prvotne svrhe. Život tada ostaje besplodan i bez onoga što je njegova bît. Hvala gospođi Uraniji što je darivala sebe ljudima u potrebi, bila im je na raspolaganju iz dana u dan, godinama, u poslanju i službi onoga za što nas Bog treba, pa i kada nam se neke druge stvari u životu čine ljepšima, važnijima ili ugodnijima. Nije lako umirati sebi. Ali, darivati život je najveća dragocjenost koja ispunjava i uzdiže osobu koja sebe dariva drugome, kao i onoga koji pomoć prima“, rekao je mons. Zgrablić.

U Obiteljskom savjetovalištu zadarskog Caritasa, Uranija je radila individualno s osobama koje su bile u potrebi i same su željele dolaziti po stručnu pomoć i savjete. Radila je i s bračnim parovima pomažući izgradnju narušenog partnerskog, bračnog odnosa, kao i s rastavljenima i s osobama koje su bile u procesu rastave, a htjeli su se pomiriti da razvod ne bi negativno utjecao na njihovu djecu. Radila je i s cijelim obiteljima, s djecom i roditeljima. Uranija je imala i grupne psiho-socijalne tretmane, zvali su se ‘Škola za roditelje’. To je bilo namijenjeno roditeljima koji žive u riziku da mogu pogriješiti u odgoju, da mogu zanemariti neke aspekte odgoja koji su rizici za razvoj djece. U Caritas su dolazili i roditelji koji su imali poteškoće koje su se mogle negativno odraziti na djecu. U Obiteljskom savjetovalištu provodili su tretmane i za počinitelje obiteljskog nasilja. U početku je to bilo samo za muškarce, onda su imali i ženske grupe. To su radili u suradnji sa Sudom, to su uglavnom prekršajni postupci. Sada su se uključili i slučajevi koji dolaze iz kaznenih postupaka, preko Centra za probaciju. Uranija je vodila i psiho-terapijsku i psiho-dramsku grupu.

„Imali smo puno programa koje smo ostvarivali i s vanjskim suradnicima, jer se pogotovo grupni tretmani rade u koterapijskom paru. Kažem korisnicima: ‘Svi osjećaji su dobro došli’. I tuga i ljutnja i radost, svaka emocija ima razlog zašto se javlja u određenim situacijama. Učimo naše klijente da budu u kontaktu s tim osjećajima, to zajedno dijelimo i to nije uvijek lako. Ali je korisno dugoročno“, poručila je Uranija.

U Obiteljsko savjetovalište zadarskog Caritasa svake godine dobivali bi između 80 i 100 novih slučajeva, odnosno, dolazilo bi toliko obitelji s kojima bi svake godine započinjalo oko sto novih tretmana u pružanju pomoći. Neke pojedince i obitelji u Obiteljskom savjetovalištu stručni djelatnici pratili su više godina. Ovisno o potrebama, netko je došao na jedan savjetodavni razgovor, netko dođe na nekoliko razgovora, savjetovanje koje da podršku, uvid u problem pa ljudi odu s tim dalje u život. Neki traže dublje rješavanje problema i u takvim slučajevima rijetko kad se može postići napredak ispod šest mjeseci. S nekim ljudima koji su imali većih poteškoća, Uranija je provodila tretmane i po dvije, tri godine.

„Neke situacije te jako pogode. Zato je važna profesionalnost, stručna osposobljenost i znanje kako se ophoditi s raznim vrstama problema i poteškoća. Važan je pristup da vidimo što možemo učiniti da osobi bude lakše. Nekad smo i zaplakali, kod nekih gubitaka. Naša profesija traži stalne supervizije i usavršavanje, jer mi smo instrumenti u radu koji je zahtjevan i traumatičan za osobe koje pogađa određena situacija. Stoga mi psiholozi i drugi stručni djelatnici trebamo i međusobno razgovarati kako mi doživljavamo probleme svojih klijenata da bismo procesuirali neke stvari“, rekla je Uranija.

„Odlazim iz Caritasa u zahvalnosti što sam mogla raditi na ovakvom mjestu. Tu sam mogla dati sva svoja stručna znanja i iskustvo u pomaganju ljudima koji to trebaju i žele. U državnim institucijama je teže raditi, jer tamo dolaze i ljudi koji to ne žele, pa se mogu dogoditi otpori i sukobi. U Caritas po pomoć dolaze ljudi koji to žele. Taj rad nije uvijek lagan. Kad se radi s ljudima koji su u problemima i teškoćama uvijek se nailazi na neke ‘transfere’, kako stručno kažemo, koji mogu biti pozitivni i negativni. Ali, to je dio našeg posla za kojeg smo osposobljeni“, rekla je Uranija.

U radu Obiteljskog savjetovališta i nje kao psihologinje najvažnijim je istaknula  susret s ljudima, kontakt, otvoreni razgovor i povjerljivost. „Mi znamo puno tajni i teških situacija o mnogim ljudima i to nikad ne izađe iz nas koji radimo s ljudima. Taj dio je jako važan, bez toga nema povjerenja i napretka za te osobe i nas. Ljudi su nam zahvalni što ih slušamo i što im pomažemo. Međutim, taj naš posao izgrađuje i nas same, profesionalno i osobno. Sve što su meni ljudi povjerili kroz tolike godine, pomoglo mi je da profesionalno izgradim sebe. Sada imam puno više iskustva i još bolje prepoznajem neke potrebe koje pred mene dolaze. U tom direktnom odnosu s ljudima, koliko to pomaže njima što iskreno povjeravaju svoje stvari meni, i meni pomaže da učim od njih i koristi mi u profesionalnom i u privatnom životu. To me izgrađuje u svim situacijama“, rekla je Ana Uranija.

Uranija je zahvalila mons. Zgrabliću za posjet, zahvalu i prigodni dar koji joj je nadbiskup uručio. Na oproštajnom susretu, uz dan Uranijinog umirovljenja, četvrtak, 4. travnja 2024., bio je i don Dario Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije koji je također zahvalio Uraniji za njen predani i marljivi doprinos u radu Obiteljskog savjetovališta Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Uskrsni susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, sjemeništaraca, bogoslova i đakona Zadarske nadbiskupije održan je u srijedu, 3. travnja u Nadbiskupskom domu u Zadru.

Susret je počeo misnim slavljem koje je u kapeli Nadbiskupskog doma predvodio mons. Zgrablić, a koncelebrirao je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup je poželio mladićima na putu prema svećeništvu da budu dionici Isusovog života i uskrsnuća ne samo izvanjski, nego da sve više i dublje srastu s Kristom. U tome nas krijepe i hrane euharistija i Božja riječ.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o susretu Isusa i učenika na putu u Emaus, za koje vrijeme je Isus učenicima tumačio Pisma, nadbiskup je rekao da Božja riječ ima moć mijenjati čovjeka i stvarati nove ljude. „Božja riječ ima moć jer je puna Duha Svetoga, bogolika. Božja riječ mijenja, kao što je učinila kod prvih učenika. Božja riječ nam pomaže da uđemo u neizmjerno bogatstvo ljudskog života. Kako je velika vrijednost kad znamo da nam je Bog pripravio mjesto. Bog nas želi dovesti tamo gdje je doveo svoga Sina kad ga je uskrisio, u život Presvetog Trojstva. To treba njegovati u sebi, bez obzira u kojem pozivu čovjek bude, gdje osoba vidi svoju službu, da je Gospodin zove“, istaknuo je mons. Zgrablić. U Božjoj riječi čovjek može tražiti i promišljati gdje ga Bog zove, da u odluci pomogne Bog.

„Tada nećeš primiti što ti je netko nametnuo, nego ono što si ti, kao osoba. Kada slušamo Božju volju, to ne znači da prihvaćamo nešto što je nama strano. Nego, Božja volja je već utkana, ugrađena u nas. Bog nas je stvorio na svoju sliku i ima posebni, jedinstveni plan za svakoga od nas. I ti ćeš se naći baš u tom neponovljivom, jedinstvenom planu za sebe, da razviješ ono što je Gospodin položio u tebe. To je sigurni put“, poručio je nadbiskup Zgrablić mladićima, poželjevši i moleći na nakanu da pronađu Božju volju za svoj život.

„Ako vas Bog poziva u svećeništvo, onda idi – ako to otkrivaš, ako ti to ispunja srce, ako te privlači ta želja. Ako Gospodin govori u tebi, ako ga prepoznaješ, zašto to želiš? Otkud to u tebi? Gospodin te traži, Gospodin te poziva. On očekuje da razviješ to što je on posadio u tebe“, ohrabrio je nadbiskup, potaknuvši mladiće da mole da pronađu sebe i Božji put, da pronađu Božju volju i budu sretni u životu. „U životu ima poteškoća i nevolja, ali zadnji Božji cilj je da budete radosni i sretni, da budete ispunjeni Božjim duhom i Božjom ljubavlju, da to bude snaga vašeg života. Imamo cijelog života raditi na sebi, čistiti se zbog grijeha koji nas opterećuju, zbog naše tvrdoće i sljepoće da nam je Bog toliko blizu, a mi toga i nismo svjesni“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da su ljudi duhovna bića, a skloni su živjeti kao da Boga nema i zaboraviti koliko veliko djelo otkupljenja naših grijeha je Bog učinio u našem životu.

Oltarna slika u kapeli Nadbiskupskog doma gdje je slavljena misa, kao veliki središnji motiv prikazuje upravo prizor dvojice učenika i Isusa dok slavi euharistiju, što je bio i sadržaj navještenog Evanđelja.

Nakon Isusove zemaljske smrti i nevjerice učenika da je uskrsnuo, apostoli su bili snuždeni, razočarani do kraja. „Bili su nekoliko godina s Isusom, a onda se kao osramoćeni vraćaju natrag. Razmišljali su racionalno, maknuli su se iz te sredine gdje je Isus umro. Isus im se približio u toj nevolji njihovog života. Isus će uvijek hodati s nama, na putu našeg života“, utješio je nadbiskup, poručivši: „Kada slušamo, čujemo  Isusovu riječ, ta riječ je puna Duha Svetoga i ta riječ ima moć učiniti ono što je učinila i u životima Isusovih učenika – zagrijala je njihova srca, da zagrije i naša srca. Učenici su tek kasnije shvatili koliko je to bilo važno. Srce im je gorjelo dok im je Isus tumačio Pisma. Prema tome, slušati Pisma, razmatrati Božju riječ, moliti nad Pismom, biti u Božjoj prisutnosti, s Riječju Božjom – to mijenja naš život“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je naglasio da je uskrsno vrijeme središnje vrijeme jer je Uskrs polazište za sve daljnje u našoj vjeri. „Isusovo uskrsnuće je temelj i središte svega kršćanskog života. To je tako velik događaj čiju tajnu, otajstvo i bogatstvo ne možemo u potpunosti shvatiti cijelog života. To veliko djelo Bog je učinio za svakoga od nas. Ako je to otajstvo toliko veliko, nadilazi nas i veće je od naših kapaciteta, ne znači da nam je daleko i strano“, poručio je mons. Zgrablić.

Za život čovjeka važni su hrana, voda i zrak. To su različite potrebe bez kojih čovjek može izdržati samo kratko vrijeme živjeti. „Ali, bez Božjeg duha čovjek ne bi mogao živjeti ni jedne sekunde, ne bi mogao uopće opstati – da Bog ne pokreće naše stanice, srce i da ne djeluje u nama. Da u čovjeku već nije Božji duh, čovjek uopće ne bi mogao opstati, ništa ne bi bilo živo. Ostvarilo bi se ono što molimo u Himnu Duhu Svetom: ‘Bez božanstva tvojega, čovjek je bez ičega’. Toliko ovisimo o Bogu, toliko nam je Bog bliz. Bog nas pokreće, a čovjek na Boga zaboravlja. Bog nam je preblizu i naviknuli smo se na njega. A čovjek je toliko daleko otišao od Boga i kolike su posljedice grijeha ljudi, da je Bog morao poslati svoga Sina u ovaj svijet. Morao je poći u muku i smrt da bi nas uvjerio i približio nam se. Bog je učinio neizmjerne korake prema nama da bi nam se objavio, da bi nam se otkrio. Ne samo da bi nam nešto lijepo ispričao, nego Bog je poslao svoga Sina da nas on otkupi. To njegovo otkupljenje čini nas dionikom njegovog života, da možemo srasti s njime“, rekao je mons. Zgrablić. To srastanje u jedno usporedio je s prirodnim procesom kada se nova biljka nakalemi na jedno stablo. „Tada ta biljka sraste s tim stablom i ona donosi plod, zahvaljujući sokovima iz toga stabla. Vinova loza je kvalitetnija kada se nakalemi. Zahvaljujući sokovima u tom stablu, ta loza donosi plodove, grožđe i vino. Krist je došao da nas nakalemi na sebe. Po sakramentima, po krštenju počeo je naš novi život i Krist postaje dio našeg života. Trebamo slušati Božju riječ, moliti se, klanjati se Božjim otajstvima, da bi u nama rasla svijest o Božjoj prisutnosti u našem životu, da bi naš život bio blagoslovljen i ispunjen“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U Velikom tjednu i za Uskrs sjemeništarci, bogoslovi i đakoni bili su dodatno i osobito aktivni i na raspolaganju na susretima u središtu Zadarske nadbiskupije i u asistenciji na bogoslužjima i slavljima u katedrali sv. Stošije. Ovaj prijem kod mons. Zgrablića je zahvala nadbiskupa za njihov doprinos u liturgijskoj proslavi Vazmenog otajstva i Uskrsa i prigoda za ohrabrenje i podršku u razvoju njihovog duhovnog poziva. Sjemeništarci Zadarske nadbiskupije su Adrijan Ukalović (Suhovare), Antonio Matković (Zadar-Bokanjac) i Mihael Bučić (Zadar-Belafuža); bogoslovi su Ante Nimac (Zagreb) i Luka Miletić (Ražanac), a đakoni Antonio Oltran (Nin), Tin Vidov (Kali) i Rudi Juras (Kali). Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i sudionici susreta zajedno su blagovali u Nadbiskupskom domu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 31. ožujka, koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru, na kraju kojega je podijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Uskrsni izvještaji novozavjetnih spisa govore kako živjeti s Kristom nakon njegovog uskrsnuća. „Izvještaji iz Ivanovog evanđelja i drugih evanđelista razlikuju se i prikazuju različite aspekte Isusovog uskrsnuća, čime dobivamo puniju sliku, ali govore i o različitim iskustvima života s uskrslim Kristom. No, svima je zajedničko ono temeljno: prazan grob, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim. Susret s Onim kojeg odmah nisu mogli prepoznati, već kasnije po Riječi, u pripravljenoj ribi i kruhu, u lomljenju kruha. Svim piscima je zajednička nakana, a to je: uključiti čitatelja ili slušatelja u ono što pripovijedaju, kako bi njihovo iskustvo postalo i iskustvo onoga do kojega je Radosna vijest dospjela“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U svega deset redaka uskrsnog navještaja iz Evanđelja po Ivanu, grob se spominje čak sedam puta. „Očito je grob protagonist čitavog izvještaja. Grob je spomen na osobu kojeg njeguju živi, kako bi bilo živo djelo onoga koga ljube. Našim njegovanjem spomena na Isusov život, budimo u sebi ljubav prema njegovom djelu i vršenju njegovih riječi, kako bi se Bog u nama nastanio“, rekao je mons. Zgrablić. Marija je opazila da je kamen s Isusovog groba dignut. „Gledati u grob i kamen koji je bio nad grobom slika je naše duhovnosti, naše molitve, našeg razmatranja, u kojem ćemo vidjeti kako je kamen s groba pomaknuo Onaj koji je sišao u grob naših grijeha, koji je na sebe uzeo našu krivicu, radi našeg opravdanja. Zar i mi ne kažemo nakon ispovijedi da nam je ‘kamen pao sa srca’? Božja snaga diže kamen s Isusovog i našeg groba. Gospodin je ušao u naš grob kako bi pomaknuo kamen koji nas odvaja od života“, ohrabrio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da je ono što Marija vidi znak nezamislivog događaja, ali stvarnoga.

„Marija još nije razumjela da ljubav pobjeđuje smrt, da ljubav vodi do susreta s Uskrslim. Marija trči učenicima. S iskustvom Marijinog duha i nama se uputiti Isusovim učenicima. Marija trči. I nama je to učiniti bez odgađanja, žurno. Među učenicima pronaći Petra koji nosi duboko iskustvo kako Gospodin ostaje nama vjeran, unatoč našoj nevjernosti. Sresti ćemo i drugog učenika. Drugoga, ne samo kao jednoga od njih dvojice, nego i drugačijeg, Ivana, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, koji je stajao s Isusovom majkom Marijom, Marijom Magdalenom i drugim ženama pod Isusovim križem, koji je sebe nazivao ‘onaj koga Gospodin ljubi’. I nama je zajedno ići na Isusov grob svega što on označava, osvjedočiti se da je prazan i poput Ivana povjerovati. I nama je upoznati Pisma koja će zagrijati naša srca kako bi nam se u ‘lomljenju kruha’ otvorile oči i kako bismo prepoznali nazočnost uskrslog Gospodina“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući nadalje Ivanovo evanđelje u želji da u svom životu primijenimo poruku iz iskustva susreta Marije Magdalene i uskrslog Gospodina, nadbiskup je rekao da je Marija ‘ikona’, ‘tip’ Isusovog učenika. Događaji u Marijinoj duši u Isusovoj blizini pomažu prepoznati uskrslog Učitelja.

„Marija iz Magdale stajala je pod Isusovim križem za vrijeme Isusove muke i umiranja. Marija je žena iz koje je Isus istjerao sedam zloduha. Marija je imala težak život u kojem su zle sile vladale njenom dušom. S Isusom je doživjela snagu Božje ljubavi i ljepotu slobode od ropstva zla. Marija je u kući farizeja miomirisima pomazala Isusu noge i otirala ih svojom kosom. Tada je čula Isusove riječi kako se opraštaju mnogi grijesi onome koji puno ljubi. Marija je vidjela gdje su položili Isusovo mrtvo tijelo. Marija je susrela uskrslog Gospodina“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je život Marije Magdalene slika našeg života.

„U uskrsnoj ispovijedi, iz naše duše Gospodin je, kao iz života Marije Magdalene, otjerao zloduhe koji su nas mučili i darovao nam slobodu djece Božje. Iskusili smo kako možemo, poput Marije, ući u Isusovo srce i biti dionici njegovog milosrđa. I nas ljubav prema Gospodinu vodi prema njegovom praznom grobu, ali i uskrsnuću“, rekao je mons. Zgrablić.

Pojasnio je i značenje činjenice da se Isusovo uskrsnuće događa „prvog dana u tjednu“. „Prvi dan je početak stvaranja. Bog u Mariji Magdaleni i svima koji nose njeno iskustvo počinje stvarati novi život, novo iskustvo života s uskrslim Učiteljem. Marija dolazi na grob u zoru, u ‘rano ujutro, još za mraka’. Zora počinje u zadnjim trenucima noći i počecima svjetla novog dana. U zori su još zajedno tama i svjetlo. U zoru sunce već obasjava nebo, ali njegove zrake još nisu na zemlji. U Marijinoj duši je svjetlo ljubavi prema Gospodinu, ali i mrak tuge zbog odsutnosti onoga koga ljubi. Novi dan i zora je slika duše Marije Magdalene koja je spremna za susret s Uskrslim. Taj novi dan i zora je slika našeg iskustva koje nas želi voditi u suživot s Uskrslim. Marija dolazi na grob još za mraka, sama. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ljubav prema Gospodinu daje novu snagu ljubavi“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Uz blagdanski navješteni susret s Marijom Magdalenom, Ivan evanđelist opisuje i osobne susrete uskrslog Isusa i ljubljenog učenika Ivana, zajednički susret učenika s Uskrslim gdje su učenici, bez Tome, zatvoreni u sobi u straha od Židova te susret s uskrslim Isusom koji proglašava blaženim one koji ne vide, a vjeruju.

„Susret koji nas čini blaženim. Uskrs nam vjerno prenosi radosnu poruku o Isusu iz Nazareta koji je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, otvorivši nam time novu mogućnost smislenog života na zemlji i vječnu radost u nebu“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši da su vjeru u uskrslog Isusa „vjerodostojno posvjedočili i svojom krvlju zapečatili apostoli, mnogi sveci, mučenici, blaženici“. Tu su nam vjeru prenijeli naši očevi i majke, djedovi i bake, mnogi naši preci; o tome svjedoče i kršćanski sakralni objekti, bogata kršćanska materijalna i nematerijalna duhovna i kulturna baština stvorena tijekom dva tisućljeća.

Radosna vijest je da je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i svojom snagom, jer Bog je bio s Isusom, uskrisio treći dan i dao „da se očituje svjedocima od Boga predodređenima“, očevicima, onima koji su s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih, kako opisuju Djela apostolska.

„Kršćani su uvijek iznova proživljavali i ‘prvog dana u tjednu’, danu novog stvaranja, slavili Isusovo uskrsnuće, kako bi s njime srasli u život i uskrsnuće, kako bi s Kristom suuskrsli i napredovali na životnom putu prema mjestu „gdje Krist sjedi s desna Bogu“. Uvijek iznova kršćani su otkrivali i dublje uranjali u neizmjerno bogatstvo vjere koja je živa i djelotvorna u njihovom životu i po kojoj im je život „skriven s Kristom u Bogu“, kako bi se jednom u punini života „s njime pojavili u slavi““, rekao je nadbiskup, istaknuvši da vjera u činjenicu Isusovog uskrsnuća nije slijepa ili lakovjerna.

„Vjera nam pomaže da najdublje možemo prodrijeti u stvarnost značenja događaja Isusovog uskrsnuća. Mi vjerujemo njihovim riječima, vjerujemo njihovom svjedočanstvu, gledamo njihovim očima događaj kojeg nam prenose. Ali i onaj koji je vidio i onaj koji nije vidio može nositi isto iskustvo: iskustvo da pripadamo Isusovoj ljubavi, da nas ljubav Uskrslog Gospodina obuzima kad promatramo kako je Jedan za nas umro, da živimo od njegove punine, da smo po Njemu postali „novo stvorenje“, da smo po Njemu pomireni s Bogom i s Njime, da nam se ne zbrajaju naše opačine, nego smo po Njemu postali dio Božje pravednosti. Iskustvo da smo po njemu postali ljubljena „djeca Božja“, da je moguć „novi život“ po Duhu koji rađa plodovima ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti, dobrote, vjernosti, uzdržljivosti; iskustvo da Bogu nismo stranci, već prijatelji kojima Bog ni svoga Sina nije uskratio kako bi nam s Njime sve darovao; iskustvo da Bogu možemo klicati Abba! Oče!; iskustvo da smo suuskrsli s Kristom koji je prvina usnulih“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Poželjevši da uskrsli Isus bude „radost naših dana, nada naše budućnosti, život naše sadašnjosti i vječnosti“, nadbiskup Zgrablić svima je čestitao sretan Uskrs, poručivši: „Isus je uskrsnuo. Novi život je stvoren. Novi život nam je darovan“.

Na početku mise vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je puk poškropio blagoslovljenom vodom.

I.G.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na Veliku subotu, 30. ožujka, u katedrali sv. Stošije u Zadru Uskrsno bdjenje koje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije.

Sveti znakovi u liturgiji Vazmenog bdjenja prisutni su u četiri službe: službama svjetla, Riječi, krsnoj i euharistijskoj službi. „Svaki znak ove liturgije želi nam probuditi vjeru, raspoložiti srce i uvesti nas u otajstvo velikog Božjeg djela novoga Božjeg stvaranja koje se ostvarilo Isusovim uskrsnućem. Liturgija nam objavljuje radosnu vijest i veliku novost: Isus je uskrsnuo od mrtvih, ušao je u novi, drugačiji, proslavljeni život. Isus je pobijedio grijeh koji je uzrok njegove muke i umiranja te je, snagom Duha Svetoga, ušao u novostvoreni život u kojem smrt više ne postoji. Bog je u Isusu za svakog čovjeka otvorio nova vrata života koja vode prema ‘danu koji ne pozna zalaza’. Isusovo uskrsnuće širom je otvorilo vrata života kroz koja prolazi milost koja raspršuje tmine grijeha i smrti i po kojima se pridružujemo svetima“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je Isusovim uskrsnućem Bog čovjeku otvorio novu dimenziju života, nadbiskup je rekao: „Isus kao Bog i čovjek nije ušao u nebo samo svojom dušom, nego i ‘tijelom i krvlju’. Bog je proširio svoje djelo stvaranja u uskrsnuću svoga Sina i uzdigao cjelovitog čovjeka u novu stvarnost života. Isusovim uskrsnućem stvoren je novi život. Zato je Uskrs dan novog stvaranja života“.

Svetopisamski tekstovi Vazmenog bdjenja pomažu uvesti nas u otajstvo novog života i Božjeg djela spasenja čovjeka. „Prvo čitanje iz Knjige postanka govori o Božjem stvaranju. Sveti pisac stvaranje svijeta slikovito prikazuje u sedam dana. Broj sedam ne označava svršeno vrijeme određenog trajanja ili količinu stvorenoga. Sedam je slika cjelovitosti koja se razvija u vremenu. Svi dani stvaranja usmjereni su prema sedmom danu u kojem su sva stvorenja slobodna za Boga. Sva stvorenja usmjerena su prema Stvoritelju i zajedništvu s njime. Čovjek je primio dar života i već je u njega utkan ‘prostor’ za Boga. Zato i u sebi čeznemo za svjetlom, dobrotom, radošću, puninom života, za Apsolutnim, za Bogom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Izvješće o stvaranju počinje govorom o svjetlosti. „Bog reče: ´Neka bude svjetlost!´“ (Post 1,3).

„Izvješće ne počinje govorom o stvaranju sunca, mjeseca ili zvijezda kao izvorima svjetlosti. Sunce i mjesec stvoreni su tek u četvrtom danu. Prva je stvorena svjetlost, kako bi sjala nad svime što je stvoreno. U toj slici možemo čitati što nam nadahnuti pisac hoće poručiti. Svjetlost omogućuje postojanje života i svega stvorenoga; omogućuje nam susretanje, međusobni dijalog i komunikaciju. Bez svjetlosti ništa ne možemo vidjeti. Svjetlost nam omogućuje vidjeti ono što nas okružuje. Zahvaljujući svjetlosti možemo vidjeti istinu; možemo razaznati stvarnost u kojoj se nalazimo. Svjetlost tako postaje simbolički izraz za istinu, dobro, slobodu, spoznaju, susret, ljubav“, rekao je nadbiskup, upozorivši da tama postoji tamo gdje nedostaje svjetla i onoga što označava svjetlost. Zlo je tamo gdje nema istine, ljubavi, slobode, Boga.

„Na Uskrs, Bog je ponovno rekao ‘Da’ svjetlu. Rekao je ponovno: ‘Neka bude svjetlost!’. S Isusom je stvorena nova svjetlost koja pobjeđuje svaki mrak. Isus je novi dan koji je stvoren za svakoga od nas. U uskrsnoj noći, svjetlost se slikovito prikazuje po uskrsnoj svijeći koja svijetli, trošeći sebe samu. Svijeća daje svjetlo, darujući sebe. Tako svijeća snažno govori o otajstvu vazmenog događaja. Krist daruje sebe i time stvara snažnu svjetlost. Svjetlost svijeći daje plamen. Plamen, vatra ima snagu koja uništava i preobražava materiju. Krist, Svjetlost, je vatra koja spaljuje zlo i preobražava nas same i cijeli svijet. Kristovo uskrsnuće je svjetlost u kojoj se susreću toplina i dobrota Božja“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

U duhu stiha iz Hvalospjeva uskrsnoj svijeći, nadbiskup je rekao da je „u svijeći sačinjenoj od pčelinjeg saća simbolički naznačeno cjelovito stvaranje. Vosak, rad pčela, stvorenje, postaje nositelj svjetla. Živa vjera, živa kršćanska zajednica, živa Crkva je kao pčelinji rad, koji u konačnici daje svjetlo“. Nadbiskup je potaknuo na molitvu da svatko „bude marljiv kao pčela koja će doprinositi da bude dovoljno voska, kako bi svijet mogao živjeti u svjetlosti Kristova uskrsnuća“.

Za vrijeme Bdjenja nadbiskup je blagoslovio vodu i poškropio puk blagoslovljenom vodom, a vjernici su obnovili krsna obećanja. „Krsna služba ove noći upućuje nas na ispovijedanje vjere koja nam otvara vrata uskrsnuća. Sakrament krsta je most koji je Gospodin svojim uskrsnućem sagradio prema nama, da bi krsna voda u nama imala ‘snagu rađanja’ za novi život uskrsnuća, život s Uskrslim Kristom. Uskrs nam omogućuje da nas Krist po sakramentima ‘drži za ruku’ i dovodi do istine, punine života kojeg ni smrt ne prekida. Ako nismo prosvjetljeni Božjim svjetlom, ostajemo u mraku, u neznanju o Bogu, u nesposobnosti razlikovanja dobra od zla, razlučivanja istine od laži; ostajemo u neznanju o cjelovitom smislu života“, upozorio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je podsjetio na misao Benedikta XVI. koji u razmatranju zašto čovjek današnjice u našoj kulturi i prostoru ne vidi božansku svjetlost koja sjaji takvom jačinom, kaže: „Danas možemo osvijetliti naše gradove tolikim blještavilom, da zvijezde na nebu nisu više vidljive. Nije li to možda slika problematike našeg prosvjetljenja na zemlji? O materijalnim stvarima znamo i s njima možemo tako mnogo, ali o onome što ih nadilazi, o Bogu i dobru, ne uspijevamo više razaznati. Zbog toga je vjera ona koja nam pokazuje Božje svjetlo. Ona je prodor u svjetlo Božje u našem svijetu. Ona nam otvara oči za istinsko svjetlo“.

I. G.

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 31. ožujka, svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Uskrsna zora je vrelo radosti i ufanje ljudi. Prazan grob na Kalvariji otvara novu, jedinstvenu stranicu u povijesti čovječanstva. Isusovo uskrsnuće je ključni događaj koji osmišljava povijest ljudskih sudbina. Iz jutra uskrsne zore izvire snaga i radost Crkve. Jer, ‘da Krist nije uskrsnuo, uzaludno bi bilo naše propovijedanje i bezizgledna naša nada’“, poručio je mons. Puljić. Podsjetio je na riječi uskrslog Isusa potresenim, razočaranim i prestrašenim apostolima koje je pozdravio utješnim riječima: „Ne bojte se“.

„Prvi dan u tjednu, nedjelja kao Dan Gospodnji, naše je duhovno sidrište i središte. Kada se kaže da je nedjelja duhovno središte, misli se kako je sve prema njoj usmjereno. A sidrište slikovito objašnjava kako je Dan Gospodnji poput sidra koje daje sigurnost brodu da ga vjetrovi i valovi ne bace na pučinu. Kad je lađa dobro usidrena, a Gospodin u središtu života obitelji i pojedinaca, nedjeljna euharistija postaje važnim svetim događajem koji se ne propušta“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je kako su vjernici Bitinije davno govorili svojim progoniteljima koji su im zabranjivali okupljati se po kućama i slaviti euharistiju, kako oni „ne mogu živjeti bez nedjeljnog sastanka“. U hvalospjevu na Uskrsno bdjenje Crkva slavi da nas je „u prvi dan tjedna“, u nedjelju, Krist svojim uskrsnućem izveo iz ropstva na slobodu.

„U sekulariziranom svijetu, u kojem je nedjelja postala samo ‘danom opuštanja, rasterećenja, zabave i odmora’, svećenici su pozvani čuvati duhovnost i otajstvenost nedjelje. I svim sredstvima pomagati vjernicima da im nedjelja bude i ostane njihovo duhovno središte i sidrište, izvorište i uporište, dan obiteljskog zajedništva, radosti, molitve i sabranosti. Kada nam je duša ispunjena vjerom i otajstvenim značenjem uskrsnog događaja, mi smo kadri s dvojicom učenika iz Emausa ponavljati da nam je ‘srce gorjelo dok nam se na Misi tumačilo Pisma’“, rekao je mons. Puljić. U kontekstu uskrsnog slavlja u crkvi sv. Šime, nadbiskup je rekao da je tu radost i otajstvo osjetio i starac Šimun kad je u jeruzalemskom Hramu primio u naručje maloga Isusa, pa je od sreće uskliknuo: „Sad otpusti slugu svoga u miru, Gospodaru, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“.

„Uz iskrenu i srdačnu čestitku, želim svima sretne i blagoslovljene uskrsne blagdane te čvrstom vjerom i nadom ispunjene naše ovozemaljske dane. Skupa s našim zaštitnikom, sv. Šimom prorokom, želimo očitovati ono osobito veselje koje je starac Šimun pokazao kad je Isusa kao dijete zagrlio“, poručio je nadbiskup Puljić.

I. G.

          Braćo i sestre!

         Isus, stojeći na pragu svoje muke, zajedno sa svojim učenicima, nakon što su otpjevali hvalospjeve i proslavili Posljednju večeru, nalazi se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Isus je ovdje u molitvi, u Očevoj blizini, kao što je bio i cijeloga života. Isusov razgovor s Ocem, pun ljubavi, nikada nije izostao. „Došao je čas“ (Iv 16,32) kojeg je Isus gledao od početka, o kojemu je govorio svojim učenicima. To je čas koji nije sličan niti jednom njegovom dotadašnjem trenutku. To je čas koji sadrži i sabire cijelo Isusovo djelo. To je čas u kojem se Isus potpuno predaje u Očeve ruke. Trenutak je ovo Isusove molitve.

         U Godini molitve koju proživljavamo, zastat ćemo na ovoj Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu, kako bismo bolje razumjeli njezinu važnost za svakoga od nas; kako bismo shvatili da je Isusova molitva imala velike učinke za naše spasenje; kako bismo iskreno mogli zahvaliti Isusu i za ovaj trenutak njegovog krvavog znoja.

          Isus se često povlačio od svojih učenika, od mnoštva, u osamu (usp. Mk 1,15) ili na goru (usp. Mk 6,46), na molitvu. U Maslinskom vrtu Isus poziva sa sobom na molitvu trojicu učenika, Petra, Jakova i Ivana. To su oni isti učenici koje je poveo sa sobom na brdo Tabor gdje se pred njima preobrazio (usp. Mk 9, 2-13). To su učenici koje je Isus svojim preobraženjem pred njima, pripremao za trenutak koji sada dolazi. Silazeći s brda nakon preobraženja, Isus im je naložio da nikome ne govore što su čuli i vidjeli, „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9).

          Iako su u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori zajedno s Isusom Petar, Jakov i Ivan, i u toj noći Isus moli sam, jer je njegov odnos prema Ocu jedinstven. Iako se Isus udaljuje od učenika, u trenutku kad mu se približava smrt „koliko bi se kamenom dobacilo“ (usp. Lk 22,41), on želi da oni budu u njegovoj blizini, barem u onoj molitvenoj blizini, u trenutku kada se On priprema do kraja izvršiti volju Očevu. Evanđelist Marko to nam opisuje riječima: „I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ´Sjednite ovdje dok se ne pomolim.´ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: ´Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!´. Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: ´Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!´” (Mk 14, 32–36).

          U Maslinskom vrtu, “u tom Isusovu strahu i tjeskobi”, reći će papa Benedikt XVI., “sažet je sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, sigurnost njezine neizbježnosti i percepcija težine zla koja pogađa naš život” (Kateheza, 1. 2. 2012.).

          Isus, „rušeći se na zemlju“, kako kaže evanđelist Marko, izražava stav poslušnosti Očevoj volji i predaje se u njegove ruke s povjerenjem. To je gesta s kojom smo započeli ovaj obred Velikog petka i koja se iskazuje na svim redovničkim zavjetima, na đakonskom, svećeničkom i biskupskom ređenju. To je gesta u molitvenom činu koju nazivamo „prostracija“. To je gesta koja označava naše potpuno predanje Bogu i povjerenje u njega.

          Isus moli: „Abba! Oče!“ (Mk 14,36). I u ovom trenutku agonije Isus se obraća Ocu riječima djeteta koje još tepa – „Abba“ – riječima koje su pune djetinje nježnosti, ljubavi, povjerenja, predanja. „Tebi je sve moguće“ – riječi su Isusove ljudske drame pred zlom i smrću. „Otkloni ovu čašu od mene“, moli Isus. Što označava ova „čaša“ koju Isus moli da ne pije? „Čaša“ je uobičajena slika koju nalazimo na više stranica Svetoga pisma koja označava snažno trpljenje namijenjeno zločincima, osuđenicima na smrt (usp. Ps 75, 9; Is 51, 17; Jr 25, 15 – 17). Isusa očekuje da „bude ubrojen među zločince“ i da kao Sluga Jahvin koji trpi – nosi krivice i zločine mnogih umjesto njih (usp. Iz 53, 1 -12; 22, 37). Prorok Izaija o njemu piše: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše  grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 4-5). Isus, pravednik, Svetac Božji, „koji grijeha ne učini niti mu usta prijevaru izustiše“ (1Pt 2,22), proživljava iskustvo strahote grijeha koje udaljuje čovjeka od Boga; proživljava iskustvo osude na smrt, u trenutku kada na sebe preuzima sve njihove posljedice. Isus proživljava svu dramu mraka grijeha i njegovih posljedica. Isus moli Oca da ga oslobodi od ovog unutarnjeg pritiska zla, ali u isto vrijeme moli: „Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36).

         Ovo je trenutak u kojem Isusova ljudska volja potpuno prianja uz Božju volju. „Isus na Maslinskoj gori“, tumači papa Benedikt XVI., „ponovno vraća ljudsku volju na puno ´Da´ Bogu; u njemu se volja ljudske naravi potpuno uklapa u smjer koji joj daje Božanska Osoba. Isus živi svoju egzistenciju u skladu sa središtem svoje osobe: svojim bogosinovstvom… Tako nam Isus poručuje,“ nastavlja Papa, „da samo u uobličavanju vlastite volje božanskoj, ljudsko biće prispjeva pravoj uzvišenosti, postaje ´božansko´; samo izlazeći iz sebe, samo u ´Da´ Bogu, ostvaruje se… želja svih nas, a to je želja da budemo potpuno slobodni.“ I zaključuje Papa: „Time što je Isus učinio u Getsemaniju: prenoseći ljudsku volju u božansku volju, rađa se pravi čovjek“ (Kateheza, 1. 2. 2014.).

          U Isusovoj molitvi potpunog i bezuvjetnog predanja u volju Očevu, dvije volje, ljudska i božanska, Isusova i Božja, postaju jedno – i time čovjek u Isusu i po Isusu ponovno pronalazi svoje najviše mjesto u procesu otkupljenja.

          Draga braćo i sestre, u Godini smo molitve. Vjerujem da svakog dana izgovaramo molitvu u kojoj nas je Isus učio kako trebamo moliti, molitvu Oče naš. Tu izgovaramo riječi: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“ (Mk 6,10). Iako tako, izgovaramo i često želimo da „naša volja na zemlji bude na nebu“. Molimo da naši „interesi“ postanu Božja volja. Mi znamo da postoji Božja volja, ali nismo uskladili naš život s Božjom voljom za nas. Bitno je, sudbonosno, spasonosno, da Božja volja za nas bude svakog dana predmet naših promišljanja, naših odluka i života. Važno je da „nebo“ postane „zemlja“, a ne obratno. Ako je na zemlji „nebo,“ ako je naš život prožet „nebom,“ ako je u našoj duši „nebo,“ onda će među nama i u nama živjeti istina, ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, dobrota, Božja ljepota i slava. Samo ako vršimo volju Božju, naša će molitva biti poput Isusove, uvijek će nas uzdizati Bogu i povezivati s njime.

Molimo Gospodina da nam po svojoj muci dadne snage ispravno moliti i ispravno živjeti, izići iz nas samih i svoje pouzdanje staviti u Božju providnost i Božje vodstvo.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

29. ožujka 2024.