Izložba dječjih radova u čast bl. Jakova Zadranina svečano je otvorena i predstavljena javnosti na blagdan bl. Jakova Zadranina u subotu, 27. travnja, u franjevačkom samostanu sv. Frane u Zadru. To je rezultat prvog dječjeg likovnog natječaja pod nazivom ‘Blizu je, blizu’ o životu i radu bl. Jakova Zadranina koji je ove godine održan u Zadru.

Bilo je to prvi put da su u čašćenje i promicanje glasa svetosti bl. Jakova Zadranina na tako široj, kreativno odgojno – obrazovnoj razini sudjelovala i zadarska djeca i da su se uključila u proslavu blagdana bl. Jakova. Dječje likovno stvaralaštvo u prikazu motiva života i rada bl.  Jakova je nova i jedinstvena inicijativa u Zadarskoj nadbiskupiji ostvarena prvi put ove godine, u promicanju čašćenja bl. Jakova. Inicijatorica toga likovno – duhovnog školskog projekta je Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, voditeljica projekta ‘Muzej u školi – baština i kultura mira’ OŠ Zadarski otoci.

Taj likovni natječaj organizirali su ‘Muzej u školi’ OŠ Zadarski otoci i Franjevački samostan sv. Frane u Zadru u kojem je bl. Jakov počeo svoje redovničko djelovanje. Suradnici u organizaciji natječaja su Zadarska županija, Grad Zadar, Narodni Muzej Zadar i Udruga glagoljaša Zadar.

U natječaju je sudjelovalo 172 učenika pod vodstvom 22 mentora iz deset osnovnih škola, od kojih je devet škola iz Zadarske nadbiskupije i jedna škola iz Dubrovnika. Osnovne škole sudionici iz Zadra su: Smiljevac, Stanovi, Bartol Kašić, Zadarski otoci i Katolička OŠ Ivo Mašina, Područna škola Ploča (OŠ Krune Krstića), Područna škola Diklo (OŠ Šime Kožičića Benje), Juraj Baraković, Ražanac, Franko Lisica, Polača i OŠ Mokošica, Dubrovnik.

Na blaženikov blagdan, u samostanskoj prostoriji koja je nazvana ‘Soba bl. Jakova Zadranina’, kao trajni postav izloženo je dvanaest dječjih radova koje su izabrali članovi Stručnog povjerenstva između 172 rada sve djece sudionika. Stručno povjerenstvo jednoglasno je proglasilo najboljim prvonagrađeni rad Gabrijele Ikač, 8.r iz zadarske OŠ Bartola Kašića, pod mentorstvom Jolide Klarić.  Preostalih 11 najuspješnijih likovnih radova nacrtali su učenici: Franko Kolega, OŠ Zadarski otoci, 3.c, mentorica Anamarija Botica Miljanović, Šimun Orlović, OŠ Bartola Kašića, 3.e (Zdravka Viduka), Vito Rogić, OŠ Zadarski otoci, 3.c, (Anamarija B. Miljanović), Maša Obučina Perković, OŠ Bartol Kašić, 3.e (Zdravka Viduka), Mateo Ugarković, PŠ Diklo, 3.r. (Suzana Lončar Menoski), Mareta Barešić, PŠ Diklo, 3.r., (Suzana Lončar Menoski), Emanuel Perović, OŠ Zadarski otoci, 3.c, (Anamarija B. Miljanović), Antonio Katačić, OŠ Zadarski otoci, 3.b, (Željka Diklan), Marta Butić, OŠ Zadarski otoci, 4.b, (Dijana Škara), Monika Vukić, OŠ Smiljevac, 6.f, (Marijana Dellavia) i Antonio Brajnović, PŠ Ploča, 3.c, (Sandra Čulina).

Dvanaestero djece čiji su radovi izloženi sudjelovala su na misnom slavlju koje je na blagdan bl. Jakova, u subotu, 27. travnja, u crkvi sv. Frane predvodio fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Šanko je pohvalio radove sve djece, rekavši da su svi izvrsni. Zahvalio im je na sudjelovanju, trudu i poručio: „Vi ste, djeco, biseri, dali ste najbolje od sebe. Dok ste crtali, i u tome se vidjela vaša ljepota. Jer i onim što ste crtali pokazujete tko ste iznutra, da ste našli biser. Nagrada je ono što ste vi dali nama, franjevačkoj zajednici i gradu Zadru“.

Fra Tomislav je pojasnio i kontekst nastanka izraza ‘Blizu je, blizu’, što je naslov likovnog natječaja. „Jedan maleni zec je bježao pred lovcima. Bio je blizu samostana u kojem je bio bl. Jakov. U tom bijegu, prestrašeni zečić se u samostanskom vrtu sakrio ispod habita bl. Jakova i naslonio uz njegovu nogu.  Lovci su pitali bl. Jakova: ‘Je li tuda prošao zec?’. Bl. Jakov je bio lukav i odgovorio im je: ‘A blizu je, blizu’. I lovci su produžili dalje. Bl. Jakov nije slagao, ali bio je mudar, pametan i tako je spasio nedužnog zečića. A i zečić je bio mudar. Znao je da ne može pobjeći lovcima, nego treba nekoga jačega od sebe. To je poruka i za nas. Naša slabost, čak i naši grijesi, naša razočaranja koja nekad doživimo u životu nisu prepreka, dapače – mogu biti šansa da dođemo bliže Bogu. Samo je jako bitno u životu koga biraš kao saveznika. Kada te strah, što radiš s tim strahom? Ideš li na krivu ili na pravu adresu? To je jako bitno u životu. Strah može biti šansa, može biti most do Boga, šansa da više Boga uđe u tvoj život, da ti postaneš jači“, poručio je fra Tomislav. Nakon mise, provincijal Šanko uručio je nagrade za sudjelovanje i pohvalnice djeci, autorima likovnih radova te zahvalnice mentorima i pokroviteljima. Djeca su na dar dobila prigodnu knjigu, tau križ i čokoladu u obliku zečića.

Svi sudionici natječaja dobili su sličicu bl. Jakova Zadranina na kojoj se nalazi prikaz bl. Jakova, prvonagrađeni rad Gabrijele Ikač, a na poleđini sličice je tekst molitve za proglašenje bl. Jakova svetim, koja je prevedena s talijanskog, obrazac koji se moli u svetištu u Bitettu. Cilj je da se ta molitva i pobožnost bl. Jakovu šire među pukom, da se uslišaju molitve po zagovoru bl. Jakova. Zanimljivo i da je najviše molitava po zagovoru bl. Jakova uslišano za pomoć djeci.

„Samo jedan čin ljubaznosti nekome može promijeniti život“

Bl. Jakov Zadranin rođen je 1400. u Zadru, na mjestu sadašnje tržnice u središtu grada, a kršten je u crkvi Gospe od porta, Velike Marije. S 20 godina ušao je u samostan Sv. Frane u Zadru. U tridesetoj godini života, bl. Jakov pratio je zamjenika provincijala 1438. na generalni kapitul Reda u Italiju. Nakon kapitula, ostao je u Provinciji sv. Nikole u Bariju, a potom je premješten u grad Bitetto gdje je proveo više od 40 godina, do svoje smrti 1496. godine. Za vrijeme epidemije kuge 1482., posvjedočio je veliku ljubav služeći bolesnima. U Bitettu se časti kao zaštitnik grada, a samostan u kojem je djelovao je veliko svetište njemu u čast. U Bitettu je postavljen kip koji prikazuje bl. Jakova kao franjevca sa štapom, prosjačkom torbom i zečićem.

Nakon mise, prisutnima se obratila inicijatorica projekta, Anamarija B. Miljanović. „Kako bismo približili bl. Jakova žiteljima Zadarske nadbiskupije, učenici osnovnih škola svojim dječjim viđenjem izrazili su se u likovnim tehnikama i na radovima prikazali prizore iz života bl. Jakova. Tražilo se dječje viđenje blaženika, duhovnost u slici. Svi radovi su kvalitetni, teško je bilo izabrati 12 za stalni postav. U svjedočanstvu o bl. Jakovu i zecu očituje se i ljubav blaženika prema svim stvorenjima. Djeci je osobito bliska, razumljiva i privlačna priča o bl. Jakovu i zečiću, koja pokazuje kako samo jedan čin ljubaznosti nekome može promijeniti život. Zahvalni smo i oduševljeni velikim odazivom djece na natječaj. Ohrabreni brojnošću i zanimanjem, natječaj za radove o bl. Jakovu sljedeće godine ćemo proširiti i na srednje škole“, poručila je Miljanović. Istaknula je da je likovni izraz prikladan i jedan od najboljih načina u izražavanju djeteta koji uključuje njihove emotivne i spoznajne mogućnosti da izraze svoje misli, a odgojnog je učinka. Kako bi što bolje osmislili motive, djeca su u pripremi bila upoznata sa životom bl. Jakova preko priča o njegovom životu. Gledali su videa i informacije o blaženiku, autora franjevaca Andrije Bilokapića, Drage Ljevara, Stanka Škunce te redatelja Miljenke Dujele koji je snimio film o čašćenju i velikoj proslavi bl. Jakova u Bitettu.

„Providnost je, čast i radost da na blagdan Bl. Jakova Zadranina u samostanu i crkvi sv. Frane otvaramo izložbu. Imamo svijetli uzor u našem bl. Jakovu, čovjekoljupcu na glasu svetosti. Bio je bogobojazan i pobožan po uzoru na sv. Franu. Po njegovoj jednostavnosti, skromnosti, poniznosti, ljubavi prema ljudima, Bog je po bl. Jakovu činio i čini velika djela u životima ljudi. On nikad nije tražio veličinu niti se uznosio, samo je sebe stalno prinosio Bogu. Za života i nakon smrti ljudi su ga smatrali svetim. Zadar ima povijest i tradiciju. Želja nam je da bl. Jakov u životima njegovih sugrađana ne bude samo dio povijesti, osoba ponosa, datum u kalendaru, nego dio oživljene tradicije, trajno među nama, snaga, kao što je svojom stalnom prisutnošću snaga u svakodnevnom životu stanovnika Bitetta“, poručila je Miljanović.

Organizatori likovnog natječaja ‘Blizu je, blizu’

Zahtjev natječaja je bio da učenici i glagoljicom ukrase svoj crtež, riječima Zadar, Jakov Zadranin, bl. Jakov, Blizu je itd., s ciljem njegovanja glagoljaške baštine po kojoj je Zadar poznat. Članovi Povjerenstva bili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane, fra Stanko Škunca, mr. sc. Anita Gržan Martinović (Grad Zadar), akademski slikar Valentin Radman, (Kulturno vijeće Zadarske županije), etnologinja dr. sc. Jasenka Lulić Štorić, (Narodni muzej Zadar) i Lucija Sekula, viša kustosica muzeja, djelatnici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna iz Zadra: Inga Budimir, akademska slikarica i Marko Perić, akademski grafičar, oboje profesori likovne kulture. Grafičku pripremu i tisak sličica bl. Jakova i zahvalnica izradili su učenici Prirodoslovno – grafičke škole Zadar s mentorom Ivicom Šimurinom.

U Organizacijskom odboru natječaja koji će postati tradicija bili su fra Stipe Nosić, provincijal fra Tomislav Šanko, Davor Barić, ravnatelj OŠ Zadarski otoci, Željka Diklan dipl. učiteljica savjetnica, Anamarija Botica Miljanović, vjeroučiteljica Lenka Radić, Sunčica Ivin Mikulić, profesorica Likovne kulture i muzejska pedagoginja Lucija Sekula. Pedagošku vrijednost tog projekta potvrđuje i sponzor natječaja Školska knjiga iz Zagreba.

Miljanović je zahvalila svim mentorima i učenicima na velikom odazivu, Krešimiru Atelju, zadarskom predstavniku Školske knjige, fra Stipi Nosiću i franjevačkoj zajednici za povjerenje i doprinos organizaciji, osobito za ‘Sobu bl. Jakova’ u kojoj će djeca i nastavnici budućim aktivnostima i radionicama častiti zadarskog blaženika. Koordinatori projekta su Nosić, Botica Miljanović i Diklan.

Molitva za proglašenje bl. Jakova svetim koja je tiskana na njegovoj sličici glasi: „Svemogući i milosrdni Bože, koji uzvisuješ ponizne i po njima činiš velika djela, molimo te, proslavi svoga poniznog i vjernog slugu blaženog Jakova, kako bi u tvojoj Crkvi, općem sakramentu spasenja, imali još jedan svijetli uzor koji nas uči i potiče tebe sve više prepoznavati i ljubiti u svojoj braći. Po njegovom zagovoru, povjeravamo ti naše potrebe… sigurni da ćeš nas uslišiti. Po Kristu Gospodinu našem, Amen“.

Velika proslava i čašćenje bl. Jakova Zadranina u Bitettu

Miljanović je 2023. godine ostvarila svoju dugogodišnju želju te je hodočastila bl. Jakovu u Bitetto gdje je čula priču o bl. Jakovu i zecu. „Stanovnici Bitetta puno koriste izraz ‘Blizu je blizu’, riječi koje je rekao bl. Jakov lovcima kad je spasio život zečića. Njima je taj izraz poput strelovite molitve bl. Jakovu, po tim riječima imaju dodatni oslonac i snagu. To sada znaju i djeca Zadra. Kad bismo još više častili i utjecali se zagovoru bl. Jakova, koliku bismo snagu i potporu imali u duhovnom životu. On s njima snažno živi i zovu ga svecem. Stanovnici Bitetta bl. Jakova nazivaju ‘Ljubljeni’. U svojim kućama imaju mjesta koja su posvećena blaženiku, poput malih oltara koja su ukrašena njegovim nabožnim predmetima. ‘Blizu, je blizu’ je uzrečica i molitva stanovnika Bitetta, znajući da im je ‘Ljubljeni’ bl. Jakov blizu u srcu i pomoćnik u svakodnevnim potrebama. Ako po zagovoru svetaca koji su po svojim relikvijama došli u Zadar, naš grad i puk Nadbiskupije dobivaju toliko milosti, koliko milosti možemo dobiti i po zagovoru bl. Jakova koji je jedini rodom iz Zadra i puno nas ljubi“, poručila je Miljanović.

Jako je dojmljiva procesija s moćima bl. Jakova u Bitettu u kojoj sudjeluje 100 000 ljudi, među njima bratovštine, gradski oci, gradska glazba, kuće su okićene. Procesija ide od svetišta bl. Jakova do katedrale u Bitettu. Bogato štovanje bl. Jakova potvrđuje i da u Bitettu intenzivno slave blaženika tjedan dana prije njegovog blagdana. Velika svečanost je i kad vraćaju moći bl. Jakova iz katedrale u svetište. „Na svetištu bl. Jakova nalazi se i hrvatska zastava. Oni poštuju što je on iz našeg grada. Talijani imaju poštovanje prema Hrvatskoj i Zadru odakle je bl. Jakov rodom“, istaknula je Miljanović.

Bl. Jakov je bio kuhar u samostanu. Sve što je kuhao bilo je izvrsno, ukusno, hvalila su ga subraća. Najpoznatije jelo koje je pripravljao je bob. Postoje dani kad u Bitettu restorani pripremaju samo bob, u spomen i čast bl. Jakova. „Govorilo se da bi on od ‘nikakve’, siromašne hrane napravio čudo od obroka. I prilikom kuhanja toliko je bio u zanosu i predanju Bogu te se govorilo da su anđeli miješali hranu, a njegove suze bi začinile da to jelo bude tako ukusno. Razvio je teologiju kuharstva. Poslije njegovog jela, franjevci su se išli ispovijedati. Toliko su uživali u hrani koju je bl. Jakov pripremao i obrocima koje je kuhao da su osjećali grizodušje zbog toga užitka“, istaknula je Miljanović.

Suradnja u obilježavanju ‘Zadarskog mira’

Do suradnje u čašćenju bl. Jakova po sudjelovanju djece dovela je već postojeća suradnja Miljanović sa samostanom sv. Frane. Jedne godine djeca su izradila i veliki pano o bl. Jakovu u sklopu projekta ‘Ulice i spomenici velikana’. ‘Muzej u školi’ OŠ Zadarski otoci djeluje deset godina, u želji da djeca prožive i ponesu duh grada u kojem žive, da istražuju i upoznaju njegovu baštinu i kulturu.

Miljanović kao voditeljica ‘Muzeja u školi’ godinama surađuje sa samostanom sv. Frane u obilježavanju povijesnog događaja, ‘Zadarskog mira’. Zadarski mir potpisan je 18. veljače 1358. u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru. Tim sporazumom Mlečani su se odrekli Dalmacije te su nakon dugih ratova bili stečeni uvjeti za mir između ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. i Mlečana. Zadranima i cijelom hrvatskom narodu to je bilo donijelo pola stoljeća mira.

U duhu prenošenja mira kao Božjeg dara, svake godine taj povijesni događaj obilježava se 18. veljače u samostanu sv. Frane i u tome sudjeluju i djeca ‘Muzeja u školi’. Ove godine je 666. obljetnica potpisivanja tog sporazuma koji je u 14. st. omogućio procvat srednjovjekovnog Zadra koji je tada prvi put ugostio i kralja. Sakristija crkve sv. Frane nije slučajno odabrana za potpisivanje Zadarskog mira. Kralj Ludovik I. Anžuvinac i njegova žena Elizabeta Kotromanić bili su povezani s Franjevačkim redom. Prilikom potpisivanja Zadarskog mira, srebrni procesijski križ samostanu sv. Frane darovala je hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić. Miljanović je podsjetila kako je bl. Jakov kao dječak sudjelovao u procesijama Zadarskog mira kroz Zadar.

Dječja folklorna skupina ‘Donatići’ iz OŠ Zadarski otoci svake godine sudjeluje u obilježavanju Zadarskog mira 18. veljače. Uprizorenje toga događaja počne sa scenom potpisivanja Zadarskog mira. Pohod u kojem sudjeluju povijesne postrojbe iz cijele Hrvatske bude od samostana sv. Frane do crkve sv. Šime. ‘Donatići’ su radili i ‘Priču sv. Šimuna kroz prostor i vrijeme’.

„Zadar je bogat duhovnom baštinom. Svaki materijalni trag je trag duhovne baštine. Zadarski mir je bio praznik mira. To je važan događaj po kojem je Zadar vratio svoj nacionalni hrvatski identitet, oslobođeni su svi gradovi uz obalu, a Dubrovnik je postao Dubrovačka republika zahvaljujući potpisivanju Zadarskog mira. Osobito danas je važna poruka da se sukobi riješe mirovnim sporazumom, ne ratom. U svemu što radimo šaljemo poruku mira i duhovnosti“, istaknula je Miljanović. Njoj je fra Drago Ljevar, nekadašnji gvardijan samostana sv. Frane, na trajno čuvanje bio predao zastavu mira inicijative ‘Europska mreža mjesta mira’. To je europska mreža gradova koji su potpisnici mirovnih sporazuma kroz povijest. Miljanović su franjevci predali zastavu zbog doprinosa u izgradnji kulture mira i odgoja za mir. Tu zastavu svake godine, 18. veljače, djeca iz OŠ Zadarski otoci donose u samostan sv. Frane, pohodeći ih u želji da promiču vrijednost mira i franjevačke duhovnosti čiji uvriježeni pozdrav i glasi ‘Mir i dobro’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić (djeca na misi) / Marko Perić (Dodjela nagrada )

OŠ Zadarski otoci / D. Dujela (Matica Hrvatska)

Zadarska nadbiskupija kao institucija, za svoj prepoznatljivi vizualni znak, korespondenciju i predstavljanje u javnosti, dobila je novi logo uz koji uvijek stoji i natpis ‘Zadarska nadbiskupija’, s mogućim različitim varijantama.

Novi logo sastoji se od dva povezana dijela: kruga oblikovanog od zvijezde i križa te zadarske katedrale sv. Stošije. Prvi dio loga sadrži formu kruga koji je jedan od najstarijih i najraznovrsnijih simbola u kulturi i umjetnosti. U likovnoj umjetnosti, simbolika kruga je sveprisutna i označuje nepromjenjivost, jedinstvo i beskonačnost. Kršćanska zajednica, Crkva, često koristi oblik kruga u različitim varijantama, simbolizirajući jedinstvo vjernika i cjelovitost tijela Kristova.

Oblik kruga u novom logu postignut je pomoću zvijezde koja ide prema križu, time simbolizirajući život Isusa Krista u njegova dva najvažnija trenutka: otajstvo utjelovljenja i rođenja i otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. Zvijezda koja je posebno važna u Svetom pismu sa svojih deset krakova predstavlja i svakog čovjeka (usp. Mt 25, 1-13, Prispodoba o deset djevica). Uz pomoć zvijezde čovjek može pronaći novorođenoga Boga u jaslicama (usp. Mt 2, 1-12) koji ga preko križa dovodi do uskrsnuća, oslikavajući tako istinu da “misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi” (GS 22).

U duhovnoj simbolici zvijezde i križa krije se još jedno značenje, a to je život sv. Stošije koja je svojim životom na znakovit način povezala otajstva rođenja, muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Prema pobožnoj legendi, sv. Stošija rođena je na Uskrs, što joj i samo ime na grčkom jeziku označava (grč. ἀνάστασις – uskrsnuće), a svoju vjeru u Krista zapečatila je smrću na Božić 304. godine.

Drugi dio loga čini suvremeno minimalistički prikaz pročelja katedrale sv. Stošije i njezinog dominantnog zvonika koji kao Spasiteljev prst pokazuje nebo, s vidljivim anđelom na vrhu. Zajednica vjernika okuplja se u crkvi nastavljajući pashalno otajstvo Isusa Krista. Katedrala, majka svih crkava (lat. ecclesia mater), vidljivi je znak jedinstva vjernika Zadarske nadbiskupije. U njoj se, kao i u drugim crkvama Nadbiskupije, sakramentom euharistijskog kruha posadašnjuje i ozbiljuje jedinstvo vjernika koji tvore jedno tijelo u Kristu, čime se vrši djelo našeg Otkupitelja (usp. LG 3).

Novi primarni logo Zadarske nadbiskupije je jednostavan i jezgrovit. Zahvaljujući tim obilježjima, uz svoj inovativni koncept, otvara široki spektar primjene i interpretacije. Logotip, kao i drugi elementi dizajna, moraju učiniti komunikaciju lako razumljivom i pamtljivom. Jednostavni dizajn upotrebnom linija, minimalizama i ravnoteže omogućili su ravnomjerno raspoređivanje sadržaja i stvaranje estetski ugodne kompozicije. Novi logo Zadarske nadbiskupije osmislili su Paško Ivanović, grafičar i web dizajner i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Zadarska nadbiskupija

Na blagdan bl. Jakova Zadranina, u subotu, 27. travnja, svečano večernje misno slavlje u samostanskoj crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima.

Bl. Jakov Zadranin rođen je u Zadru 1400. godine i svoje redovništvo započeo je upravo u tom franjevačkom samostanu sv. Frane u Zadru. Umro je na glasu svetosti 27. travnja 1496. u južnotalijanskom gradiću u Bittetu, gdje je djelovao 40 godina u franjevačkom samostanu i gdje se već šest stoljeća, do danas, nalazi njegovo neraspadnuto tijelo. U Bittetu je 2021. godine bila slavljena proglašena ‘Godina bl. Jakova Zadranina’ povodom 525. godišnjice njegove smrti.

U duhu prvog čitanja s blagdanske mise, provincijal Šanko rekao je kako ono govori i o bl. Jakovu, da Bog bira one koji su maleni, slabi. Božja riječ kaže, ‘Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake’. „Bog izabra slabe svijeta, one kojih je i strah, da u njima bude velik. Slabost može postati jakost, ako je predana Gospodinu“, poručio je fra Tomislav, podsjetivši na misao apostola Pavla: „Kad sam slab, onda sam jak“.

„Bl. Jakov Zadranin je bio malen, znao je da je slab i sebe je davao Bogu. I onda ti Bog da voliš, da ljubiš. I da ti oči da budu budne i noću. Kaže lijepo u Psalmu: ‘Blagoslivljam Gospodina koji me savjetuje, te mi i noću srce opominje’. Kad nekoga voliš, onda živiš probuđeno! U Pjesmi nad pjesmama koja govori o ljubavi, kaže: ‘Ja spavam, a srce moje bdi’.

Kad čovjek nekoga voli, onda on vidi više. Kad nekoga voliš, vidiš ono što drugi ne vide. Ljubav nam daje pogled! Jedan mladi bračni par bio je na medenom mjesecu u Zadru. Taj dan je padala kiša. Vidio sam kako su zadivljeno govorili: ‘Kako je prekrasan ovaj grad!?’. A bila je kiša, oblačno, ne lijepo, sunčano vrijeme. Zašto im je grad i dan bio prekrasan? Zato što kad nekoga voliš – onda vidiš drugačije“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal je razmatrao i navješteno Evanđelje koje govori kako je čovjek na njivi našao dragocjeni biser. „Ali zanimljivo, njiva nije bila njegova. Čovjek je prodao sve što ima i kupio je tu njivu. Znači, onaj tko mu je prodao tu njivu, nije znao da se u toj njivi nalazi biser. Radi se o tome da mi u svom životu imamo biser. Međutim, neki ljudi ne znaju pronaći taj biser na svojoj njivi. I onda svoju njivu olako prodaju. Ne primijete ono što je lijepo u njihovom životu, ono bogatstvo koje je Bog njima dao. I onda kopiraju druge. Pa postanu kopije, nažalost. To je i problem naše zemlje, da lako rasprodajemo dijelove svoje zemlje, ne znamo to cijeniti“, upozorio je provincijal Šanko.

To se događa i na osobnoj razini, kad čovjek ne vidi svoje bogatstvo, svoju dragocjenost, svoju ljepotu – onda gleda druge ljude, pa postaje ljubomoran, zavidan. „Bl. Jakov Zadranin nije bio takav. On je znao prepoznati ono što je njemu Bog dao. I bio je jako ponizan. Bio je kuhar. Kažu, dok je kuhao, on se i tada Bogu obraćao, dok je gulio krumpir, povrće, voće, on je molio. Bl. Jakov Zadranin je male stvari činio na veliki način“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da Bog čovjeka neće pitati je li činio velike stvari, nego koliko je sebe stavio u to što radi.

„Koliko sam stavio svoga srca u ono što radim? Sv. Majka Tereza je rekla: ‘Kad male stvari činiš na veliki način, kao da su velike i staviš cijelo svoje srce i cijeloga sebe u to što radiš, onda Bog učini da u velikim stvarima ostaneš malen, ponizan’. Onda te velike stvari neće uzoholiti. Takav je bio bl. Jakov. On je bio velik jer je u svojoj svakodnevnici, malenosti, obične stvari znao činiti s velikim srcem, u svemu što je radio“, poručio je fra Tomislav.

Bl. Jakov je bio kuhar u samostanu. Kažu da se bavio teologijom kuhinje, odnosno, uzvišeno, s ljubavlju i božanski živio je i taj posao, zaduženje, u potpunom predanju Gospodinu. „Kažu da je život kao kuhinja. Kao da svatko od nas ima jedan frižider, ali u njemu nije uvijek sve ono što smo zamislili. Najbolji kuhar je onaj koji, kad otvori taj frižider, iz onoga što ima, napravi najbolje što može. To su najbolji kuhari. Kažu da i najbolji umak bude od svih onih namirnica koje ostanu. Tako i u životu. U životu nikad ne ide onako kako si zamislio. Nekad ide, ali često ne ide. Veliki ljudi, blaženi, sveti ljudi su oni koji, kad se nešto dogodi, znaju to iskoristiti i okrenuti na dobro; iz toga kako ti je došlo, iz tih situacija koje su ti se dogodile, učiniti dobro. Iz frižidera kojeg si danas otvorio, da učiniš najbolje, da bude nešto veliko i lijepo. Ti ljudi su čisti srca. Božja riječ kaže, ‘Blaženi čistim srcem, oni će Boga gledati’. Takav je bio bl. Jakov. On je gledao u nebo, gledao je Boga, ali znao je naći Boga u drugima. Srcem čist je čovjek koji je sretan kad vidi da Bog čini neka velika djela preko drugih ljudi. On je i onda ispunjen, radostan i nahrani se s time. To je blaženstvo, doći do toga“, naglasio je fra Tomislav.

Istaknuo je da kad čovjek otkrije svoj biser, kad otkrije svoje mjesto, svoje poslanje, onda više nije ljubomoran, zavidan. Onda mu je drago da i drugi uspije. „Onda čak uživaš da drugi uspije, onda daš drugima mjesto. Nisi ti na svim mjestima. Postoje ljudi koji žele biti na svim mjestima. Nešto se počne pričati, on sve zna. Ne možeš sve znati. Dopusti malo drugima. Volimo ljude koji znaju dati mjesta drugome. Ako taj netko uvijek sve zna, gdje je tu drugi čovjek? Veliki, dobri, blaženi ljudi našli su svoj biser i uživaju kada pomognu drugima da otkriju svoje bisere. Znajmo i mi naći bisere u svom životu, da bismo ih znali naći u drugima“, potaknuo je fra Tomislav, razmatrajući navješteno evanđelje koje pokazuje kako postoje tri vrste ljudi.

„Prvo, ljudi koji prodaju svoju njivu, koji ne znaju i ne prepoznaju koliko su njihove njive lijepe, koliko im je Bog dao dragocjenosti. Ti ljudi to ne vide. I gledaju samo druge. I ljubomorni su i zavidni. Lijek protiv zavisti je zahvalnost. Kad je čovjek zahvalan, kad zna zahvaliti od srca. Koliko puta u danu zahvalimo za nešto što se kao podrazumijeva – da možeš gledati, hodati, jesti, slušati, nekoga zagrliti? Ljudi koji se bave psihom čovjeka, znanstvenici, psiholozi, kažu da su ljudi koji su zahvalni imuniji i da teže obolijevaju od psihičkih bolesti – ljudi koji žive zahvalno, koji znaju zahvaliti i koji znaju vidjeti ono lijepo, svaki dan. Koji znaju naći svaki dan jedan mali biser. Druga kategorija ljudi su oni koji nađu biser i znaju ga pronaći u svom životu. Muče se, kopaju, trude se i nađu taj biser. Shvaćaju da se treba malo i potruditi.

I treća kategorija ljudi, to je ono dokud trebamo doći. Kad si našao svoj biser, kad si našao koliko si ti lijep, koliko te Bog vidi da si lijep, da onda pomogneš i drugim ljudima da i oni vide svoje bisere. Zapravo, svi smo mi jedni drugima biseri. Čovjek koji mi je dar na mojoj njivi, u mom životu, on je moj biser. Isus je umro da bi nam pokazao da je on taj biser i da bi nam pomogao da na njivi našeg života i života drugih nađemo taj biser“, poručio je provincijal Šanko.

Bl. Jakov je bio veliki pokornik, skroman, samozatajan, poslužitelj subraće i ljudi u potrebi, puno je pomagao siromahe. Papa Klement XI. odobrio je čašćenje bl. Jakova 1700. g. za cijeli Franjevački red. Papa Lav XIII. dopustio je da se bl. Jakova štuje u Zadarskoj nadbiskupiji. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. godine Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova Zadranina.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Dokumentarni film ‘Smijem li te zvati svojim’ autora Domagoja Pejića, voditelja i urednika HKR-a, prikazan je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 24. travnja, u zahvalnom sjećanju na život sv. Ivana Pavla II. i njegovu rodnu Poljsku.

Puna dvorana posjetitelja te projekcije pokazala je koliko je taj Veliki papa još uvijek zahvalno i s poštovanjem prisutan i u srcima zadarskih vjernika.

Film prikazuje mjesta vezana uz život Karola Woytile u Krakowu i Wadowicama: stan u kojem je Karol rođen, školu koju je pohađao, Nadbiskupski dvor u kojem je stolovao, svetište Božjeg Milosrđa, grob obitelji Woytila u kojem su pokopani i Papini roditelji.

Pejić u filmu prikazuje i prostor nekadašnje tvornice Solvay gdje je Woytila radio kao mladić, nakon što je bio radio u kamenolomu. „Tri godine je radio u tvornici Solvay, najčešće noćne smjene. Taj čovjek je razumio radnike i jako dobro je znao što znači zarađivati kruh u znoju svoga tijela i svojim žuljevitim rukama“, rekao je Pejić uoči prikazivanja filma.

U filmu se prikazuje i svetište Ivana Pavla II. ‘Ne bojte se!’ u Krakowu, podignuto u sjećanje na sv. Ivana Pavla II., a taj naziv su Woytiline riječi kad je postao papa 22. listopada 1978., koje je poručio Crkvi i svijetu na misi na Trgu sv. Petra. Izgradnju toga svetišta potaknuo je kardinal Stanislav Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik Woytile. Njegov kamen temeljac blagoslovio je Benedikt XVI. za svog pohoda Poljskoj 2006., a deset godina kasnije to svetište posvetio je kardinal Dziwisz. U tom svetištu nalazi se i bijela reverenda s vidljivim tragovima krvi koju je Ivan Pavao II. nosio na dan kad je izvršen atentata na njega.

Pejić je istaknuo i osobitost crkve sv. Nikole u kojoj se nalazi krstionica gdje je krštena Papina majka Emilija. „Njegovoj majci je bilo predloženo da pobaci začeto dijete, Karola. Nije ga pobacila. Na tom mjestu svaki put izmolim molitvu za sve nerođene i za sve čiji roditelji razmišljaju o pobačaju“, rekao je Pejić koji je 24 puta pohodio Poljsku, odnosno Krakow i važna mjesta iz Woytilinog života.

Pejić u filmu prikazuje i maleni podrumski stan u kojem su živjeli mladić Karol i njegov tata Edmund. U taj krakowski stan njih dvojica su uselili nakon što je Karol maturirao u Wadowicama 1938. godine. Taj stan, koji je sada muzejski prostor, inače se ne posjećuje masovno i nije toliko poznata lokacija za posjet šire javnosti i hodočasnika u Poljsku. „Tijekom nacističke okupacije, u tom stanu, 18. veljače 1941. mladi Karol doživio je, kako je sam posvjedočio, „najteži trenutak u svom životu“. Vratio se sa svog posla u kamenolomu i za stolom je zatekao svoga oca mrtvog. Rekao je da je tada shvatio da je ostao sam na svijetu, bez najbližih članova svoje obitelji: mame, brata i tate, koji je umro kad je Karolu bila 21 godina. Tu mu je bilo najteže u životu, tu se pomolimo za njegovog tatu i cijelu Papinu obitelj“, rekao je Pejić. U poštovanju prema tom osjećaju Woytile, Pejić svake godine pohodi Krakow na obljetnicu smrti njegovog oca, 18. veljače, kada pohodi i grob obitelji Woytila. Pejić je i voditelj hodočašća u Poljsku, a hodočasničke skupine koje on vodi uvijek posjete navedene lokacije, koji inače nisu u ponudi ostalih hodočašća koji toliko duboko i detaljno ne ulaze u pozadinu života sv. Ivana Pavla II. dok je živio u Poljskoj.

Pejić je rekao kako je poticaj njegovom snimanju četiri filma i pisanju četiri knjige o životu Ivana Pavla II. želja da taj Papa ne padne u zaborav, „da se ne zaboravi što je sve činio taj sveti čovjek koji nas je itekako volio, a imao je i svoju domovinu. Volio je sve ljude, a baš Hrvati su mu bili jako blizu srcu. Želja mi je da se ne zaboravi tog velikog čovjeka kojega su i Zadrani jako lijepo dočekali 9. lipnja 2003. u Zadru“, istaknuo je Pejić.

„Mi smo ga očekivali, a on je odabrao vas! Vi Hrvati ne znate koliko vas je taj čovjek volio“

Ove, 2024. godine je 20. godišnjica Pejićevog zahvalnog hodočašća pješice u Rim kad je osobno susreo sv. Ivana Pavla II. na audijenciji, želeći mu i na taj način izraziti zahvalnost za sve što je učinio za hrvatski narod i domovinu.

„Woytila je Krakow nazivao gradom svoga života: ‘Moj grad, moj Krakow’. U njemu je živio 39 godina. Kad dođem tamo, zaista se osjećam kao da sam došao na svoje. Pomislio sam: Koliko puta je taj čovjek rekao ‘Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio. Dragi, ljubljeni hrvatski puče…“. Bio je prvi Papa koji je služio misu na hrvatskom jeziku, 30. travnja 1979., u Vatikanu. Zanimao se za Hrvatsku. Mislio sam, pa i taj čovjek ima zavičaj kojega voli i kojem pripada. I taj čovjek ima grad kojega voli, zemlju odakle su ga uzeli za Papu“, istaknuo je Pejić u obraćanju posjetiteljima.

Pejić je podsjetio kako mu je, kad je radio svoj drugi film, ‘Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje’, jedan poljski svećenik rekao: „Vi Hrvati ne znate, niste svjesni koliko vas je taj čovjek volio“. Papa je devet puta bio u svojoj rodnoj Poljskoj, bližilo se njegovo stoto apostolsko putovanje izvan Italije. Vidjelo se već da ostaje bez snage. Onda mi je taj svećenik rekao: „Mi smo čekali i očekivali da će doći deseti put u Poljsku, da će to biti njegovo jubilarno, stoto apostolsko putovanje izvan Italije i da će se na takav način oprostiti od svoje domovine Poljske. A on je odabrao Hrvatsku, da vas pohodi“. To je veliki znak priznanja, ljubavi i poštovanja“, istaknuo je Pejić.

Kao voditelj skupine hodočasnika, 1995. godine Pejić je na audijenciji kod Ivana Pavla II. papi rekao: „Sveti Oče, hvala Vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku. Dođite nam opet. Bog blagoslovio Vas i Vašu domovinu Poljsku“.

„Papa je imao malo spuštenu glavu kad sam mu prišao i pognuti pogled. A na moje riječi, kad sam mu spomenuo njegovu Poljsku, podignuo je svoj blagi pogled i rekao: ‘Hvala lijepa’, svojim dubokim glasom. Tada sam se počeo zanimati kako izgledaju zemlja i zavičaj čovjeka koji je toliko volio moju zemlju i zavičaj. Sve što sam dosad radio, izraz je moje poruke Ivanu Pavlu II.: ‘Ti si volio moje, ja ću barem pokazati poštovanje prema tvome’. Tako je nastao i ovaj film“, poručio je Domagoj Pejić.

Mons. Puljić: „Woytila pamti situacije, ljude nosi u sjećanju, osjeća ljudsku patnju i u svemu se jasno očitovao“

Na prikazivanju filma bio je i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji  godinama proučava pontifikat sv. Ivana Pavla II., o njemu izdaje prigodna djela i ima osobitu naklonost prema tom Papi, još dok mu se obraćao pismima i apelima za pomoć kao dubrovački biskup u agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Mons. Puljić je zahvalio Pejiću „za ljubav koju je očitovao u tom filmu i koju godinama očituje hodeći stopama Ivana Pavla II. i trčeći njemu ususret“.

„Mi nismo ni svjesni vremena u kojem smo živjeli zajedno s Ivanom Pavlom II. Zahvaljujemo Bogu za dar Karola Woytile. On se u svakom području savršeno očitovao. Kao rodoljub pokazao je Poljacima, nama Hrvatima, cijeloj Europi i narodima svijeta, da je ponos ljubiti svoju obitelj, svoj narod i voljeti svoju domovinu. To je tako očito, jasno, transparentno činio, da nam je bio jako velika podrška. Bog ga je postavio u vrijeme kad je Hrvatskoj najviše trebao.

Siguran sam, da on tada nije bio na poziciji kakvu je imao, tko zna što bi bilo od nas, od naše domovine i od svega što smo pretrpjeli. Nitko nas nije tako shvatio, kao Ivan Pavao II., jer i on je proživio Drugi svjetski rat, proživio je gubitke“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je i na potresan detalj koji pokazuje koliko Ivan Pavao II. pamti situacije i nosi ljude u svom sjećanju.

„Karol Woytila i još jedan student zajedno su potajno pohađali teologiju kod kardinala Adama Stefana Sapiehe, nadbiskupa Krakowa, pripremali su se za svećeništvo. Svakog dana zajedno su bili njih dvojica i u slavlju mise, na kojoj jednog jutra tog Karolovog kolege nije bilo. Woytila je poslije mise otišao njegovoj kući, vidjeti što je s njim, kad su mu rekli da je tu noć Gestapo prisilno odveo njegovog kolegu. Woytila to nikako nije mogao zaboraviti. Kad je ležao u prostraciji na svom svećeničkom ređenju, Ivan Pavao II. u svom dnevniku piše: „Nisam mogao ne misliti na svoga dragog subrata, koji se na drugi način posvetio Bogu“. I on je trebao biti pokraj njega, obojica su trebali biti ređeni. Ležeći na svom svećeničkom ređenju, u tom svečanom trenutku, Woytila je mislio na svoga ubijenog kolegu. To je Karol Woytila! Pamti detalje, osjeća ljudsku patnju i mi smo Bogu zahvalni da smo ga imali“, poručio je mons. Puljić. Woytila je zaređen za svećenika 1. studenoga 1946., kad je imao 26 godina.

Nadbiskup je zahvalio Pejiću što nas je „vratio u to ozračje Pape, jer kod njega smo se zaista osjećali kod kuće. Baš kao što i Domagoj kaže, osjećali smo ga svojim. I mogli smo ga mirne duše zvati svojim“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je kako je Woytila prvi put kao Papa došao u Poljsku 1979., u Gniezno, najstarije nadbiskupsko sjedište u tisućljetnoj povijesti poljskog katoličanstva, mjesto gdje je počela povijest Poljske i osnutak triju poljskih biskupija. Na tom susretu s više od milijun Poljaka, Woytila je poručio svojim sunarodnjacima da tu dolazi kao „sin ovoga naroda, krv vaše krvi, kost vaših kostiju“.

„Papa je pobudio u Poljacima rodoljublje i Bogu zahvalio da su tu zajedno. Tada je, govoreći o tisućitoj godišnjici pokrštavanja Poljaka, rekao: ‘Nemojte zaboraviti, ima Slavena koji su prije nas kršteni’. Pa je spomenuo Hrvatsku. Rekao je, ‘Hrvati su kršteni tri stoljeća prije nas’. Kako je imao osjećaj za povijest, a to znači nama“, poručio je nadbiskup.

Mons. Puljić je rekao da je Domagoj Pejić redateljski lijepo uspio povezati mjesta i riječima popratiti bitno iz života Woytile, pa i istaknuti emotivne detalje poput majke Emilije i njegovog oca Edmunda. „Ivan Pavao II. je u svojoj biografiji rekao da mu je najdirljivije bilo kada se dva puta probudio i vidio svoga tatu kako kleči pokraj kreveta. Njegov tata je sklopio ruke i moli. U takvom ozračju i duhu je rastao Karol Woytila. Molimo neka nam pomogne da i kod nas bude sve više takvih očeva i majki. To nam je nada“, potaknuo je mons. Puljić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Scenski prikaz ‘Sedam darova Duha Svetoga’ izvele su osobe s intelektualnim poteškoćama, članovi udruge ‘Iskra Svjetlosti’, u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u nedjelju, 14. travnja.

Članovi te udruge iz Splita djeluju pod geslom ‘Zajedno možemo postići više’. U predstavi se dijaloški prožimaju humor, izreke iz narodne mudrosti što dodatno doprinosi radosti te duhovni poticaji po opisu darova Duha Svetoga. Predstava je  nastala u dramskoj sekciji udruge ‘Iskra Svjetlosti’, potiče na razmišljanje o ispravnom ponašanju i preispitivanje vlastitih postupaka, a započinje pjevanjem Himna Duhu Svetomu.

Scenarij kroz prikaz specifičnosti različitosti sedam regija Hrvatske, prenosi značenje sedam darova Duha Svetoga. Dalmaciju, Grad Zagreb, Istru, Kvarner, Liku, Slavoniju i Središnju Hrvatsku, sa slikom njihove prepoznatljive prirodne ljepote, predstavlja turistički djelatnik. Djelatnici iz sedam regija imaju različite poglede, a darovi Duha Svetoga pomažu u rješavanju konflikata. Komunikacijske teškoće i prigovori uzrokovani različitim stavovima djelatnika rješavaju se primjenom darova Duha Svetoga.

Među djelatnicima u predstavi prolazi čistač koji je preuzeo pismo od poštara, nakon što su ga svi nevoljko odbili preuzeti. U pismu šef nalaže da turističke zajednice iz svih regija pripreme zajedničku prezentaciju Hrvatske, da istaknu vrijednosti koje je čovjek ostvario trudom, a jedinstvene su i prepoznate u svijetu. Prezentacija Hrvatske treba biti rezultat zajedničkog i skladnog rada svih turističkih ureda.

Uz međusobno mrmljanje i natjecanje, djelatnici prvotno ističu kvalitetu svoga proizvoda i smatraju ga glavnim, bez povezanosti s drugim; hvale specifičnost svoga kraja i nadmeću se čiji je proizvod bolji: pršut, maslinovo ulje, janjetina, čipka, sol, kulen, krumpir, sir, zelje, puran, med, štrukli, plodovi ljudskih ruku koji su ujedno autentični hrvatski proizvodi i zaštićene kvalitete u svojoj originalnosti. U predstavi se prikazuju tipični međuljudski odnosi, od razmirica i nadmetanja, do potrebe uvažavanja i poštovanja različitosti koja je na dobrobit svih, a ne konkurentna ugroza drugog pojedinca.

Između nadmetanja i razjedinjenosti turističkih djelatnika, čistač im kroz narodne izreke izrekne dar Duha Svetoga koji im je potreban: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji. Uz spomen svakog dara, pojavi se prezentacija s opisom njegovog značenja. Time se verbalni sukob djelatnika prekida, a svaki dar Duha Svetoga opisuje recitacija soneta čiji je autor Ante Nadomir Šutra, koji je napisao i završni sonet o udruzi ‘Iskra Svjetlosti’. Između ostaloga, opisujući svaki pojedini dar, u sonetima se poručuje da je Duh Sveti most do ljudi, da čovjek bez mudrosti nije potpun; sumnju treba pobijediti jakošću, a „razum je kovač još britkije vjere, čisti put sijekući zlo. U razumu je sve jasno izloženo“.

Upoznajući darove Duha Svetoga, djelatnici se povežu u zajedničkom radu, shvatili su važnost dogovora i u konačnici uspješno naprave prezentaciju o Hrvatskoj. U  povezanosti i zajedništvu, što jesu poticaji i darovi Duha Svetoga, nastupili su jedinstveno te im je čistač na kraju poručio: „Marljivo i ustrajno ste radili, mudro se međusobno savjetovali, razumno odlučili, pokorno izvršili zadatak i s radošću čekate svog šefa. Samo da znate, šef nikad ne kasni, nikad ne odlazi i nikad ne dolazi. On je cijelo vrijeme s vama“. Na kraju predstave, čistač u bijelom odijelu zagrli djelatnike te svi zajedno pjevaju Hvalospjev ljubavi apostola Pavla.

Metaforički, sadržaj predstave može se promatrati i u simbolici šefa kao Boga Oca koji je uvijek s čovjekom i potiče ga činiti dobro, a čistač je personifikacija božanske osobe Duha Svetoga koji pročišćava čovjekova loša djelovanja, ukazuje na pogreške, usmjerava na ispravan put i potiče osobu da popravlja postupke.

Predstava pokazuje snagu, potencijale i talente osoba s intelektualnim poteškoćama te poručuje da su ljudi, unatoč različitostima i poteškoćama, jednaki u dostojanstvu, imaju vrijednosti i da se uz podršku Duha Svetoga, Božju pomoć, mogu savladati prepreke i nadići granice.

Osam uloga u predstavi izvode osobe s intelektualnim poteškoćama, čistača igra profesionalni glumac i glumi još dvoje studenata glumačke akademije. Vinka Botica je izradila kostime tipične za svaku regiju, a pedagoginja Sandra Sunko je predstavu glazbeno uredila.

Don Mate Kujundžić, župnik Arbanasa, zahvalio je Udruzi i njenim štićenicima, istaknuvši da se na njima vidi plod Duha Svetoga osobito u radosti, čega nam svima nedostaje.

Predviđeno je da ove godine ta predstava gostuje u 26 mjesta. Dosad su naišli na pozitivne reakcije nastupajući u Đakovu, Splitu, Međugorju, Omišu, Šibeniku, Žrnovnici i drugdje. ‘Iskra Svjetlosti’ tom predstavom želi podići svijest ljudi o životu odraslih osoba s intelektualnim poteškoćama i njihovim potrebama, predstaviti rad Udruge, istaknuti značenje darova Duha Svetoga i potrebu njihovog življenja. Rad te Udruge oživotvoruje poticaje HBK o potrebi podrške radu s osobama s poteškoćama, invaliditetom i njihovih obitelji u profesionalnom i pastoralnom kontekstu u Crkvi i društvu, s ciljem poboljšanja uvjeta života tih osoba i njihovih obitelji.

Uz tu predstavu, Šutra je istaknuo njenu poruku i u duhu biblijskih i svetačkih misli o sedam darova Duha Svetoga. „A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena” (Jak 3,17). „Razum je nagrada vjere. Zato ne nastojte razumjeti da biste vjerovali, nego vjerujte da biste razumjeli” (sv. Augustin). „Dar znanja pomaže nam svoj pogled uskladiti s Božjim pogledom na stvari i ljude” (papa Franjo). „Iskoristimo dar razuma za razborita djela. Naučimo kako se suzdržavati od zlih stvari, kako ne bismo bili prisiljeni to naučiti u budućnosti. Iskoristimo život kao školu za ono što je dobro, da budemo spremni mrziti grijeh. Nosimo u sebi duboku ljubav prema Stvoritelju, prianjajmo uz Njega cijelim svojim srcem. Nemojmo zločesto protratiti suštinu razuma, kao što je učinio razmetni sin“ (sv. Klement Aleksandrijski). „Iako je ljudima dobre volje put ravan i gladak, onaj koji njime ide neće daleko stići, i bit će mu teško ako nema snažne noge, to jest, hrabrost i ustrajan duh” (sv. Ivan od Križa). „Budite hrabri i nastojte svoje srce odvojiti od svjetovnih stvari. Dajte sve od sebe da otjerate tamu iz svojega uma i da shvatite što je istinska, nesebična pobožnost. Ispovijeđu nastojte očistiti svoje srce od svega što ga možda još kalja. Oživite svoju vjeru – ona je ključna za shvaćanje i postizanje pobožnosti” (sv. Ivan Bosco). „Moramo se bojati Boga iz ljubavi, a ne ljubiti ga iz straha” (sv. Franjo Saleški).

Radionice Udruge ‘Iskra Svjetlosti’

Nakon predstave, volonteri Udruge predstavili su njeno djelovanje. ‘Iskra Svjetlosti’ skrbi o 20 štićenika koji redovno posjećuju radionice čije održavanje Udruga organizira minimalno tri puta tjedno. Članovi Udruge s volonterima besplatno organiziraju desetak kreativnih radionica u kontinuitetu na kojima osobe s intelektualnim poteškoćama s različitim dijagnozama kvalitetno provode vrijeme te razvijaju socijalne i motoričke vještine. Osobe u odrasloj dobi s poteškoćama inače nemaju dovoljno mogućnosti druženja, aktivnosti i mjesta socijalizacije. Ukoliko neka obitelj želi i ima potrebu da smjesti odraslu osobu s invaliditetom u okruženje gdje će kvalitetno provoditi vrijeme i razvijati svoje kapacitete, može se javiti u udrugu ‘Iskra Svjetlosti’ gdje se te osobe osjećaju korisno. Želja udruge je pokrenuti i program rada od kuće te u široj javnosti učiniti te osobe vidljivijima, da su poznate teškoće s kojima žive roditelji i obitelji odraslih osoba s teškoćama, čije su potrebe mnogima u društvu nepoznate.

Promičući socijalnu interakciju, pod vodstvom stručnih osoba, ‘Iskra Svjetlosti’ organizira kreativne radionice, likovne, glazbene, dramske, izrađivanje krunica, tjelesne aktivnosti, kojima se razvijaju vještine potrebne za svakodnevni život. Osobe s intelektualnim poteškoćama imaju talente koji ne bi došli do izražaja da nisu radili s njima u toj Udruzi čiji su volonteri studenti i umirovljenici koji dio svoga slobodnog vremena žele posvetiti radu s tim osobama.

U radionici izrade Gospinih krunica sudionici u kreativnom procesu razvijaju istovremeno svoje emocionalne, kognitivne i motoričke vještine, koncentraciju i potiče se razvoj duhovnosti. Izradu figurica anđela prati molitva. U radu su vođeni geslom ‘Žuri polako’ koja ukazuje na važnost ravnoteže između brzine i preciznosti, jer neka djela zahtijevaju vrijeme i strpljenje za kvalitetnu izvedbu. Želja voditelja radionica je da aktivnosti u kojima sudjeluju štićenici prožive i suštinski savladaju, a ne da ih površno, mehanički odrade, jer upravo to nadilaženje prepreka, poniranje u značenje pojedinih aktivnosti, sadržaj i rad u zajedništvu izgrađuje osobnost i pospješuje da njihove vrline dođu do izražaja.

Udruga ‘Iskra Svjetlosti’ osnovana je 2016. g. s ciljem pružanja pomoći osobama starijima od 21 godine s intelektualnim poteškoćama. Udruga brine o tim osobama jer oni nakon navršene 21 godine života uglavnom više nemaju mjesta za boravak u školi i nekoj ustanovi te su prepušteni brizi roditelja. Udruga skrbi o osobama koje žive unutar njihovih obitelji te njihovo ostvarenje kao društvenog bića ovisi primarno o njihovoj obitelji. U tom zahtjevnom angažmanu ‘Iskra Svjetlosti’ im je izuzetna pomoć. Udruga svojim radom želi pomoći podizanje svijesti da se promijeni pogled prema tim osobama i da se više povežu udruge koje su upućene na rad s njima. Udrugu podupire više od 700 donatora koji mjesečno izdvajaju priloge za njeno djelovanje.

Duhovno iskustvo u radu ‘Iskre Svjetlosti’

„U brizi za naše štićenike ne možemo sami postići potrebno, nego nam je potreban ‘zahvat odozgor’. Svaki put otkrivamo još dublji smisao ovoga što radimo. Duhovnost nam je jako bitna, znamo da nismo sami. Važna nam je molitva. I meni osobno je važna molitva, jer je rad s tim osobama specifičan, zahtjevan. Bez molitve ni ja ne bih mogla ustrajati toliko dugo u ovom radu. Uz zajednički rad, molitva nas još dublje povezuje. Kroz molitvu ulazim u dublji smisao svega što činimo. Po molitvi otkrivamo bolje načine rada u ovom jedinstvenom i drugačijem pristupu štićenicima“, rekla je Daniela Ljušanin, osnivačica i predsjednica udruge ‘Iskra Svjetlosti’.

U radu s njihovim štićenicima potrebno je puno strpljivosti da se dođe do  rezultata, a upravo je strpljivost važna u duhovnom životu, ističe Ljušanin. Naglasila je kako je velika vrijednost i postignuće da te osobe mogu odglumiti predstavu u njenih sedam dijelova, za koju se te osobe uvijek iznova moraju pripremati i savladavati zahtjeve nastupa. Naime, sve što štićenici jednom nauče u radionicama, svaki sljedeći put oni iznova trebaju savladavati i truditi se u tome, a to je i stvarnost osobe koja živi molitveno, istaknula je Ljušanin. Uvijek iznova  potrebno je predavati svoj život Gospodinu, podizati se u klonućima, uz Božju milost nadilaziti prepreke, biti predan vodstvu Duha Svetoga i vježbati se u krepostima, s obzirom na različitosti situacija u životu osoba.

Osnivanje udruge ‘Iskra Svjetlosti’ također predstavlja djelo Duha Svetoga. Naime, prije njenog pokretanja, Ljušanin je 40 dana svaki dan molila Litanije Duhu Svetom. Za vrijeme te molitve intenzivno je primala poticaje i imala viziju da pokrene tu Udrugu; već tada imala je i ideju predstave ‘Sedam darova Duha Svetoga’, vjerujući da će se taj prikaz jednom i ostvariti. Koliko Providnost prati rad te Udruge, kazuje i da je Ljušanin upravo na hodočašću Gospi Sinjskoj upoznala Željanu Lažetu, koja je, uz Ljušanin, napisala scenarij predstave.

Isto tako, što je također jedna od osobina u životu osoba koje Bog poziva na ostvarenje određenog djela i dublje nasljedovanje Kristovog života u služenju ljudima i zajednici, Ljušanin je za vrijeme intenzivne molitve i predanja Duhu Svetom i poticaja da pokrene tu Udrugu, osjećala veliku odgovornost da to i ostvari; nije sebe vidjela kao osobu koja bi bila toliko angažirana u humanitarnom radu, s obzirom na njen dotadašnji način života i profesije koji je bio u području uspješnog poduzetništva. Pokrenuti tu Udrugu čiji rad, u crkvenom i vjerskom duhu, predstavlja istinski apostolat po redovitosti nesebičnog darivanja ljudima u potrebi, za Ljušanin osobno predstavlja životni iskorak i tipično iskustvo poziva kojega Bog nadahnjuje osobi kada se ostavlja jedan, prijašnji način života i započinje drugi, a pritom osoba, prije nego počne ostvarenje Bogom nadahnutog djela, u početku misli da to nadilazi njene snage i mogućnosti.

U radu Udruge susreću se s roditeljima kojima je potrebna pomoć i podrška u nošenju teških situacija koje žive sa svojom djecom. Nekima to predstavlja križ kojega je trebalo prihvatiti i za čiju je izdržljivost potrebna Božja milost. Ljušanin je istaknula kako je jedna majka, prema svom osobnom svjedočanstvu, rekla da je 20 godina zamjerala Bogu za svoju životnu situaciju, za rođenje djeteta s  teškoćama; a kad je, darom Božje milosti, prihvatila tu situaciju, njeno srce i pogled na život i dijete su se sasvim promijenili te je doživjela ljepotu darovanosti i uvidjela blagoslov takvog života. Sada ta majka kaže da ne može prestati zahvaljivati Bogu za dar svoga djeteta, što sve po toj situaciji otkriva i dobiva, te da ne može prestati moliti Boga oproštenje što mu je 20 godina zamjerala i prigovarala, pitajući se „zašto ona“ ima „takvo dijete“, sa zahtjevnostima koje taj život sa sobom nosi.

„Mi nismo samo tim koji radi zajedno. Mi smo obitelj koja se međusobno poštuje i brine jedni za druge. Svaki naš korak vođen je strašću da činimo dobro i mijenjamo svijet na bolje. Inspirirani riječima Majke Tereze, ‘Mali koraci s velikom ljubavlju’, spajamo srca u želji činjenja pozitivnih promjena. Posvećeni smo širenju ljubavi i pomaganju drugima“, poručili su iz Udruge.

Udruga ‘Iskra Svjetlosti’ predstavu ‘Sedam darova Duha Svetoga’ premijerno je izvela 2023. godine u Đakovu. Tada su, na poziv sestara križarica iz Đakova, bili gosti terapijske radionice sv. Josipa Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, koju vode s. Marija Klara Klarić i s. Rastislava Ralbovsky. Podršku i priznanje tada su im izrazili provincijalna poglavarica,  s. Valerija Široki i vlč. Alojz Kovaček, povjerenik za osobe s invaliditetom i njihove obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je rekao da te osobe predstavljaju „osmi dar Duha Svetoga“ u svojoj darovitosti.

‘Iskra Svjetlosti’ ostvarila je suradnju s časnim sestrama s Kamena u Splitu koje su im na deset godina ustupile na korištenje zemljište na kojem će štićenici Udruge imati otvoreni tip radionica, sadnju, kuhanje i druge aktivnosti u prirodi. Djelovanje Udruge osobito podržavaju župe Gospe od Zdravlja u Podstrani i Varoš u Splitu.

Važno je dobiti prave informacije te je djelovanje Udruge predstavljeno i na mrežnoj stranici https://iskrasvjetlosti.hr/, a imaju i Instagram profil. Na toj stranici prikazuju svoje aktivnosti, rad volontera i štićenika te iskustva roditelja koji prolaze velike teškoće u zalaganju za ostvarenje prava njihove djece.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

P. Ike Mandurić, SJ, predvodio je duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 20. travnja. P. Ike je održao duhovni nagovor, potom je predvodio misno slavlje, a susret je završen euharistijskim klanjanjem pred Presvetim.

„Često zaboravljamo koliko duboko smo u duhovnoj stvarnosti i koliko su naše misli i djela duhovne naravi. Snažna je duhovna pozadina ljudi koje susrećemo i zbivanja u svijetu. Često mislimo da je dobro ili loše što nam se događa, naše ili djelo ljudi oko nas, djelo čovjekove ideje, kreiranja. Iza svega u ovome svijetu i onoga što nam se događa je duboko duhovna pozadina“, naglasio je p. Ike, rekavši da osim onoga što mi vidimo u životu, postoji još jedno viđenje našeg života – Božje. „Netko može govoriti našem uhu, riječima, ali netko govori našem srcu. Bog govori našem srcu. Važno je ono što Bog, duh Božji govori našem srcu. Bog sve vidi i zbog toga trebamo moliti, da čujemo što on hoće govoriti. Duhovnu stvarnost nije moguće razumjeti bez duha Božjega. Hoću ono što Bog meni hoće reći. Otvorimo naše srce za njegov naum s nama i za svjetlo njegove istine“, potaknuo je p. Ike.

Podsjetio je na Isusovu riječ da je knez ovoga svijeta Đavao. „Čovjek po grijehu onemoća. U stvarnosti vladaju sile koje mi ne vidimo, ali su prisutne. Svako naše djelovanje je nečim nadahnuto: svetim, Božjim ili grešnim, vražjim. Ranjen istočnim grijehom, čovjek postaje nesposoban razaznati. Toliko može biti slijep da ne vidi Boga, Božju stvarnost, čudesnost života, svemira, zakona prirode, ljepote, prirode, vremena, prostora – da ne prepoznaje stvarnost u kojoj se nalazi. Jako je važno prepoznavati duhovnu stvarnost u kojoj se nalazimo“, poručio je p. Ike. Upozorio je da „zli duh ništa ne stvara, ali u ovom svijetu on nama nudi ono što je Bog već stvorio i djeluje na nas tako da unosi nered u naše odnose, hoće poremetiti zdrave odnose prema Božjim stvarima i stvorenjima“.

Sve je stvoreno radi čovjeka i treba mu služiti. No, odnos prema nekoj stvari može biti poremećen: prema tijelu, imovini, talentima, prilikama, perspektivama. Svugdje se može unijeti neurednost. „Čovjek je stvoren za nešto više. Treba čeznuti za Bogom, nebom, vječnim životom, za jedinstvom s njime, za puninom života u Bogu. Jer na zemlji ne može biti potpunog života, apsolutne pravde, apsolutne istine, apsolutno dobro, apsolutno znanje – sve je prolazno. Život na zemlji je ograničen, ne može biti potpuno ujedinjen s Bogom i zato čovjek čezne za Bogom, jer s njim nikad neće umrijeti, smrti više nema. Neće biti neznanja, jer spoznat će sve. Više neće biti grijeha, bit će slobodan od grijeha i sposoban za ljubav do kraja. U milosti i radosti će živjeti puninu života, da je beskrajno voljen“, rekao je p. Ike.

Čovjek treba zahvaliti za darove, njima se koristiti, ali oni nisu svrha, nego sredstvo. „Zli u nama budi nezdravu čežnju i želju za zemaljskim. Zli nam najprije obara pogled, ranjavajući nas grijehom. Ulazeći u srce, ovlada nekim teritorijem. Grijeh rani srce i ono postaje dijelom nesposobno. Kao da se neki parazit nastani na tijelu, siše krv i čovjek gubi snagu. Kroz grijeh, u čovjeka ulazi Zli i onesposobljuje njegovo srce. Zato ljudi u grijehu postaju nesposobni vidjeti istinu, ljubav, pravdu, pogubnost grijeha. Postaju nesposobni opraštati, imati milosrđe, čuti riječ Božju“, upozorio je p. Ike.

Grijeh čovjeka usmjerava u neuredne odnose prema zemaljskim darovima, unosi nered u odnos prema stvarima koje pomalo postaju bogovi, idoli čovjeka. „Čovjek nadahnut duhom svijeta stalno misli o svjetovnom, a sveti čovjek misli nebesko, božansko. On vidi jasnoću, duhovni svijet. Tko je zagađen grijehom, ne vidi nebo, ljepotu raja. Grijeh te odvuče od te perspektive, od smisla i pokazuje zemaljsko. Kršćanima se često događa da mole samo za prolazno, zemaljsko. To znači da Bog više nije tvoj Bog, nego Bog je tvoje sredstvo koje treba dovesti do tvog boga, tvojih božanstava, tvojih idola“, upozorio je p. Ike.

Upitavši „tko je autor naših misli, čežnji, molitava, želja, htijenja“, p. Ike je upozorio da puno kršćana moli Boga da ih dovede do njihovih božanstava. „Puno kršćana ne vjeruje u Boga nego u zemaljska stvorenja, zemaljske darove, u posao, kuću, auto, karijeru, udaju. Srce je puno želja i misli što bi još moglo željeti.

Đavao nam govori da naš život na ovoj zemlji treba biti mir, spokoj, sigurnost, da na zemlji treba tražiti raj. To nije točno. Nego, ovdje treba tražiti svoju bitku! Jer na zemlji se vodi rat u kojem se zaista gine. Možda ne fizički, ali ovdje se gine na vječnu smrt. Ako su sveca razapeli, mučili, uskrsnut će. To nije na vječnu smrt. Ali, ovdje se i na vječnu smrt gine. Ovdje se duše otimaju i strovaljuju u zlo. I ovdje se netko neprestano bije, tuče za tvoj život“, upozorio je p. Ike, istaknuvši da je vremenita povijest „povijest borbe za duše“.

„I Bog se tako bori da i gine u toj borbi. U jednom času, Kralj je mrtav u toj borbi. Toliko je to dramatična stvarnost! Isus nam želi otvoriti oči. Pogrešno je na ovoj zemlji tražiti spokoj, blagostanje. Svaki kršćanin koji na ovom svijetu traži blagostanje, živi pogrešno, jer je zahvaćen idealom svijetom. Takav čovjek ne može razumjeti Veliki petak, a onda ni Uskrs, darove Duha Svetoga. Puno kršćana redovito ide na mise, sudjeluje u svim obredima, nikoga ne kradu, ne varaju, ali ne mogu doći do svetosti – jer traže ideal života ovdje, na zemlji. To je prevara. To je teško izreći, ali Isus koji ljubi istinu, baš to mora reći.

No, postoje ljudi koji razumiju i prepoznaju kako je ovdje zaista borba za vječnost, borba protiv grijeha, protiv vječne smrti, za vječni život. Spoznajući i promatrajući koliko je moj Kralj učinio za mene, koliko je Bog morao pretrpjeti zbog mene, koliko je on morao biti ranjen, progonjen, izdan, koliko je on morao podnijeti patnje – da plemenito srce kaže, ‘Pravedno bi bilo da i ja budem u tom boju’. Takav čovjek zazire od zabluda i varljivosti ovoga života i počinje razmišljati: ‘Gospodine, daj mi samo da spasim svoju dušu, što god bilo; bolest, progonstvo, neprijateljstvo, bol’“, poručio je p. Ike.

Svetost počinje kad čovjek shvaća da se približava Isusovoj muci, patnji i želi uvijek biti s njim, i u takvim trenucima. „Zato odricanje, zato sveci ljube siromaštvo, jer Krist je ljubio siromaštvo. Prepoznaju da im siromaštvo od ovoga svijeta omogućuje da budu bogati Bogom. Oni ne žele da njihovo srce ispune čežnje za ovim svijetom, nego za Bogom. Teško je voljeti siromaštvo, ali je zaista spasonosno. Zato sveti ljudi, kad doživljavaju trpljenja na ovom svijetu, shvaćaju i prepoznaju da je Bog tu blizu“, istaknuo je propovjednik.

Mandurić je naglasio i što doprinosi stjecanju dara mudrosti. „Kad god vidimo mudrog čovjeka, uvijek ćete vidjeti da je to netko tko je trpio. Kad god sretnem mudrog čovjeka, upoznam nekoga, pričam s njim, pa vidim da je mudar. Sljedeće što činim je – idem istraživati gdje je trpio. Ne pitam baš odmah. Neke čak i pitam odmah. Idem istraživati gdje je trpio! I uvijek nađem trenutak ili period života gdje je taj čovjek puno trpio. I kroz to trpljenje, on je postao mudar. Kad god naiđem na milosrdnog čovjeka, punog milosrđa, suosjećanja, onda opet znam da je ta osoba puno trpjela. I što više ljubi, to znam da više trpi. Ili na način da je baš osobno doživio patnju i bol ili na način da je uranjao u Kristovu patnju i Njegovu bol. I suživljavajući s Kristovom patnjom i boli, ta osoba je puno trpjela. Često čak samo na taj način, takvi ljudi uronili su u mistiku te ljubavi križa. I Isus i križ su ga učinili mudrim i svetim“, naglasio je p. Ike.

Živeći za nebo, čovjek živi duhovnost suprotnu od one kad grijeh rani srce, pa zavlada čovjekom. Kad se svetost rađa u srcu, ona vlada čovjekom. „Preko osobe koja je u teškom grijehu, duh ranjava svijet, prostor, obitelj, grad, poduzeće, ustanovu. U susretu s nekim osjetite nelagodu, a s nekim ugodu. Kad je osoba u molitvi, preko nje se Božja milost dalje širi.

Ako smo zaljubljeni u nebesa, ako gledamo u nebesa i čeznemo za njima, onda se duh Božji nastanjuje u nama i mi smo Božja sila u svijetu, a Zli bježi od nas. S jedne strane nas progoni, a s druge strane bježi. Želi nas zarobiti.

Ako ćeš biti kršćanin, sigurno ćeš imati problema. A Bog će to nagraditi. Onaj tko je trpio za Krista ovdje, na zemlji, doživio progonstvo, klevetu, taj se treba radovati. Često odbacujemo svoju bol, trpljenje. To je greška. Sva moja trpljenja mogu prikazati Gospodinu kao zadovoljštinu za svoje grijehe i spasenje duše. Time se ‘trguje’. Progonstvo, suze, čežnja za nebom, bolest, siromaštvo – time se itekako puno ‘trguje’. Zapravo, ispada: tko je bogat, siromašan je. A tko je siromašan, tako je bogat“, poručio je p. Ike.

Zato sveci žele nešto pretrpjeti za Krista. Zato su se apostoli radovali da su mogli nešto pretrpjeti za Krista.

„Što je vrijedno što bi mogao donijeti Gospodinu? Kako gledaš na svoj život? Gdje je tvoj kapital? Za čime ti čezneš? Gdje su tvoje bitke? Gdje je tvoje sudjelovanje u boju? Gdje su duše koje su se po tvom boju spasile? Kako se ti vraćaš s ratišta, kako ćeš ti doći pred Gospodina? Budi vojnik Sina Božjega. Otvori oči i sagledaj tko ti je usadio misli, slike i stvorio ideale života“, potaknuo je p. Ike.

Mandurić je rekao da se napastovanje čovjeka često događa preko njegovih najbližih. „Naravno da osobu napastvuje preko njenih najbližih. Neće me napastovati preko nekog stranca iz daleke zemlje. Mene najviše napastvuje preko mojih isusovaca, pa preko onih s kojima radim, preko moje obitelji. Preko najbližih te napastvuje. Tko je Isusa napastovao? Petar, koji je rekao: ‘Ma ne smije se tebi to dogoditi’. Isus mu kaže: ‘Odlazi od mene, Sotono’. Prepoznaje tko govori kroz Petra.

Tko ti je predstavio ideale tvoga života, u čijoj si ti školi? Za što ti služi vjera, misa, krunica, za što ti služe tvoje šanse, tvoj život? Na što si pozivan? Otvorimo svoje srce da nas Gospodin ozdravi, osnaži, regrutira, da nas obuči za život. Da takav život želimo i živimo“, potaknuo je p. Ike Mandurić.

Bila je to druga od šest duhovnih obnova koje je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, odredio da se održavaju jedanput mjesečno u sklopu ovogodišnje hodočasničke sezone do kolovoza, u zadarskom svetištu sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

P. Ike Mandurić predvodio je misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u subotu, 20. travnja, u sklopu duhovne obnove koju je predvodio u hodočasničkoj sezoni svetišta sv. Šime. Suslavio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru.

U propovijedi je p. Ike govorio o strahu koji sprječava i otežava osobi da izvrši poslanje u životu. „Šimun starac je realno gledao na život i bio je mudar. Rekao je Mariji da će joj mač boli probosti dušu. Na vlastitom iskustvu je doživio zlo i zamke Zloga. Čovjek postaje mudar na ‘vlastitoj koži’ i u vlastitom iskustvu, kad spozna i nauči stvarnost i istinitost ovog života, varljivost, prljavost i zloću svijeta. Odlučujući se za dobro i prepoznajući zamke Zloga, čovjek postaje mudar da može razaznati stvarnost života. To je ljudska mudrost. A postoji i dar mudrosti kojeg daje Bog, ulijeva u naša srca. Kod starca Šimuna susreću se te dvije mudrosti: mudrost iskustva koja dolazi iz svetog života i proročki dar, ulivena mudrost“, rekao je p. Ike.

Šimun je i po ljudsku mogao znati da Mariji i Isusu neće biti lako i razaznaje da će Mariji mač probosti dušu. „Ali, Šimun poznaje i silu i slavu Božju, zna da je to slavan život. Na Šimunovu riječ Mariji da će joj mač probosti dušu, majke bi inače reagirale kako se njihovom sinu takvo nešto ne smije dogoditi. To je često prirodna točka u kojoj se opredjeljujemo u koje evanđelje vjerujemo, kad nam prijeti progonstvo i trpljenje u životu. Što nam je najvažnije? Govorimo li: ‘Meni se to ne smije nipošto dogoditi; bolest, siromaštvo, trpljenje, nezaposlenost? Time iskazujemo tko je naš bog – Bog ili ovaj svijet? Ili kažem: ‘Sve Gospodine smije biti, samo da tebe ne izgubim, da dušu ne izgubim’. U tim trenucima ispovijedam svoju vjeru u Gospodina“, istaknuo je p. Ike.

Čovjek bira blagodati vremenitog života i prolazna dobra često zbog straha kojeg je neprijatelj usadio u srce osobe. „Zli nas zavodi i pokazuje dobra ovog svijeta, privlači nas i na to pristajemo. S druge strane, ako se i ne oduševljavam dobrima ovoga svijeta, materijalnim bogatstvom, zdravljem, postoje druga sredstva koja Zli upotrebljava – to je strah, zastrašivanje, prijetnja“, upozorio je p. Ike, istaknuvši da se upravo to dogodilo i Isusu u Getsemanskom vrtu.

„Sotona je zastrašivao Isusa i pokazivao sve poteškoće, prijetnje i muke kojima će proći, teškoću puta koju će proći, ne samo u toj muci, nego kroz svu povijest i budućnost. U našem srcu, strah je često zamka i zapreka. Strah nas često odvraća od toga da prerano odustajemo od onoga na što nas Gospodin poziva. Možda nas i ne privlači užitak, moć, bogatstvo, slava, ali postoji strah, prijetnja. Isus je odbio sve izazove i zamke svijeta kroz kušnju u pustinji, nisu ga oduševljavali. Ali, zato dolazi strah, zastrašivanje – i tu agoniju Isus proživljava! Nakon toga dolazi anđeo, tješi ga pokazujući mu svijetle trenutke, pokazuje mu Božju silu i snagu, pokazuje mu moć, trijumf. Pokazuje mu kako je Božja sila i snaga veća i kako iza toga trenutka dolazi vječnost. To je duh Božji, to je anđeo koji nas tješi“, ohrabrio je p. Ike.

Uz zastrašivanje, druga sredstva su sramoćenje, prijetnje, nasilje na razne načine. „Ali, ključno zašto ne pristajemo na put Božji je strah koji nam Zli utiskuje u srce. Pred nama postoji izazov, i na trenutak osoba možda poželi nasljedovati Krista, moliti, čitati duhovno štivo. A onda se pojavi strah od nasilja, kušnje, trpljenja, bolesti, izrugivanja.

Na putu svetosti i našeg opredjeljenja za Božje, Gospodinu treba donijeti strah, otvoriti svoje srce i moliti Gospodina da makne taj strah. Moliti Gospodina da pošalje anđela koji je i njega tješio, koji će pokazati kako iza toga straha, iza tog prolaznog trenutka, dolazi trijumf, slava, radost, ispunjenost. Dolazi smisao, ispunjenost Božjim milostima. Kad anđeo koji tješi dotakne srce čovjeka, onda se čovjek više ne boji“, rekao je p. Ike. To se dogodilo i dvojici u Emausu koji su bježali, u strahu od progonstva. Isus im je pokazao sljedeći korak, sljedeću stvarnost. Pokazao je kako je on ovdje i kako je to bio put koji se treba dogoditi. I onda se ta dvojica učenika vraćaju natrag u pogibelj, jer više se ne boje.

„Trebamo moliti da prepoznamo važnost svih koraka našeg života; da prepoznamo važnost trpljenja, važnost svih gubitaka i trenutaka kroz koje moramo proći. Ali, da ih znamo izabrati, da ih se ne bojimo. Marija je znala, ako Gospodin nešto dopušta, to ima svoju svrhu i svoj smisao“, poručio je p. Ike, rekavši da nas Gospodin želi provesti brojnim izazovima u životu.

„To su trenuci i putovi slave! Postoje brojni izazovi i putovi kojima nas Gospodin želi dovesti bliže k sebi. Provest će nas istim koracima i istim postajama kojima je on prošao. Postoje brojni putovi i načini kojima Gospodin želi provesti tebe, kao što je proveo svoje najmilije, najsvetije, one kojima se najviše ponosi, mučenike i apostole. Postoje trenuci u tvom životu kojima je Bog proveo tisuće i tisuće, pogotovo prvih kršćana i milijune kršćana kroz povijest. Brojni su i u našoj nedavnoj povijesti hrabro i bez straha živjeli svoja progonstva i trpljenja. Bog ih je pripravio – jer ih ljubi!

I u ovo vrijeme mekoputnosti, Bog želi, bira među nama, poziva i traži one koji će biti pripravni da ih provede putem slave i trijumfa koji će doći do toga da budu s njim zajedno u slavi – a to je uvijek put trpljenja! A proveo je samo one koji su mu dopustili da im makne strah. Strah dolazi od neprijatelja“, upozorio je p. Ike.

Zbog straha u srcima mnogih, ljudi propuštaju priliku za prilikom. „Dolazimo u crkvu, iznosimo molitve, zahtjeve, činimo pobožnosti, a uvijek se vraćamo ne odgovorivši na Gospodinov poziv, jer je u našem srcu strah.

Možda nas Zli nije naveo na poročan, razvratan život, ali dovoljno je da se u moje srce nastanio strah. I premda nisam krenuo za svijetom, Zli me kroz strah drži da ne mogu krenuti za Kristom. I tako ga samo promatram, divim mu se, ali se ne usuđujem. Častim svece, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Častim heroje Domovinskog rata, ali ne usuđujem se nasljedovati ih na novi, aktualan način. Divim se našim domoljubima kroz povijest, bl. Alojziju Stepincu, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Divim se herojima siromaštva, teškog života, onima koji su opraštali, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Strah vlada mojih srcem, obzir prema svijetu, što će drugi reći“, poručio je p. Ike, upitavši: „Hoću li sa svojim strahom dalje ići kroz život i promatrati s distance, a ne usuditi se ući u boli, blizu Kristu, ući u poslanje koje on za nas ima? Ući u jedini put, u iskustvo blaženstava koje naviješta iz ljubavi i pripravlja za te. I Isus će te voditi, on će ti dati svoju snagu, kao što je dao i apostolima koji su se bojali, ali su htjeli; pa im je dao svoju snagu i na kraju su Isusa i nasljedovali“.

„Strah koji vlada mojim srcem je moj najveći neprijatelj. Upravo je strah bio razlog zašto su apostoli napustili Isusa u Getsemanskom vrtu i razbježali se. Strah je bio razlog zašto je Petar zatajio Isusa, zašto su učenici nestali i zanijekali Isusa. Kad strah vlada mojim srcem, onda ne mogu napredovati u onome što bih htio.

Mi nemamo svoje snage i svoje hrabrosti. Ali, prezireš li taj strah, želiš li izaći iz toga straha, da te Gospodin smije provesti putem posvećenja tvoga života? Ako nemaš snage, ništa za to. Gospodin ima odgovor na tvoju patnju, na tvoju nemoć. Petar je strahovao što će Isus reći, kad je vidio koja je on kukavica, slabić. No, kad je Petar spoznao koji je slabić, to je bio pravi trenutak za novi početak. Kad je spoznao koliko je slab, nemoćan, koliko se ne može pouzdati u sebe – to je bio trenutak za pravi početak.

Jesi li došao barem do tog trenutka, da spoznaš, shvatiš kako nemaš snage, da priznaš koji si slabić, kako ne možeš? Jesi li spreman to priznati i prihvatiti? Isus se nije razočarao u Petra, nego je bilo važno da se Petar razočara u sebe. Dok je Petar govorio da će on moći nešto učiniti, s Petrom se nije moglo ništa učiniti. No, kad se Petar konačno razočarao u sebe, to je bila šansa za novi početak. Toga časa Isus ga šalje i kreće ostvarivanje Petrovog života, jer mu Isus daje svoju snagu, svoju silu, svoju hrabrost, da će Petar na kraju zaista biti hrabar ići za Isusom do kraja i posvjedočiti svoju vjeru do smrti.

Želiš li zaista da ti Gospodin da svoju hrabrost, da možeš biti vjeran i da možeš ići za njegovim pozivom, nasljedovati ga u životu, kao što je to bila Marija i brojni sveci? Crkva takve treba! Ne treba one koji čekaju da Bog neke druge pošalje. Nego, treba one koji su spremni reći: ‘Evo me, Gospodine. Mene pošalji!’. Gospodin ti želi dati snagu i Duha Svetoga da zaista možeš biti raspoloživ za poslanje, svjedočenje vjere i življenje ljubavi“, poručio je p. Ike.

Potaknuo je vjernike da prepoznaju zamke Zloga i kako nas tim zamkama i ropstvima Zli drži daleko od toga da ostvarimo svoju svrhu života u svijetu. „Prinesimo Gospodinu zemaljske idole za kojima čeznemo. Ponekad nismo slobodni odmaknuti se od njih, ali, ako ih priznajemo, već time Gospodin ulazi u naša srca i oslobađa nas“, poručio je p. Ike Mandurić u propovijedi misnog slavlja u svetištu sv. Šime u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Seminar o temi ‘Teologija tijela’ održali su don Damir Stojić i don David Leskovar u petak i subotu, 19. i 20. travnja, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Seminar je okupio 80 sudionika i bio je zatvorenog tipa, uz prethodne prijave, s prednošću za osobe koje nikad nisu slušale o temi teologije tijela.

Na susretu je obrađen prvi modul seminara ‘Teologija tijela’. U sklopu prvog modula predstavljen je osnovni sadržaj 129 kateheza koje je papa Ivan Pavao II. izrekao na svojim audijencijama od 1979. do 1984. godine, cjelokupni pregled onoga što je Ivan Pavao II. govorio. Kroz prve tri kateheze predstavlja se izvorni plan za čovjeka, pala ljudska narav i plan za budućnost. U ostalim katehezama obrađuje se tema braka, celibata i kontracepcije, o čemu je Ivan Pavao II. također govorio, vezano uz spolni moral.

„U prvom modulu  izlaže se osnovni sažetak, okvir svega, u želji da to bude poticaj ljudima da i dalje proučavaju teologiju tijela. U drugom modulu ide se dublje, a obuhvaća šest neobjavljenih kateheza koje su nađene u arhivi, nakon što je Ivan Pavao II. umro. Papa ih je napisao, ali nije ih pročitao. Na drugom modulu ulazi se dublje u čovjekov identitet i tzv. eros, zašto je Bog stvorio muško i žensko“, rekao je don Damir.

Novost nauka Ivana Pavla II. je u načinu njegovog govora o teologiji tijela. „U prošlosti, kad se u Crkvi govorilo o spolnosti, uvijek je bila riječ o zabranama i zapovijedima, ‘Moraš’ ili ‘Ne smiješ’. Ivan Pavao II. nudi ljepotu Božje zamisli za muško i žensko. Prije se govorilo: ‘Ovo je grijeh, ovo je zabrana’, što je u redu. Neki dionici Crkve počeli su svoj govor o spolnosti s ‘Ne’ i zabranama. Ivan Pavao II. daje veliki ‘Da’. Svaki ‘Ne’ podrazumijeva ‘Da’. Ali, problem je kad krenemo s ‘Ne’. Ivan Pavao II. je veliki optimist, pozitivac i on je govorio o ljepoti. Teologija znači nauk o Bogu, dakle, nauk o ljudskom tijelu. Bog je stvorio muško i žensko, dakle, muškarac i žena u svojim tjelesnostima govore nešto o Bogu“, istaknuo je don Damir.

„Teologija tijela nije riječ osude, nego radosna vijest koju je donio naš Gospodin Isus Krist. Teologija tijela je oslobađajuća za sve i uvijek iznova vidim kako ‘pada na plodno tlo’. Ljudi se prepoznaju u tim temama. Možda je teško čuti istinu, ali s druge strane, teologija tijela budi u ljudima nadu da postoji budućnost i Božji plan za njih, u smislu da je Isus došao donijeti spasenje svijetu“, poručio je don David, rekavši da su mladi jako otvoreni i iskreni u razgovoru, u izricanju problema u području spolnosti. „Mladi su svjesni poteškoća i borbe koje vode i kako se teško izvući iz takvih stvari. Pozivam ih da se bore. Pozvani smo na puno veće stvari. Naše srce je puno dublje od našeg grijeha. Krist nas poziva da je moguće osloboditi se naših grijeha i da je moguće živjeti teologiju tijelu. To je ta vijest. To nije nedostižni ideal. Hrabro naprijed! Ivan Pavao II. je pozivao da se borimo, da se suočimo s našom palom naravi, ali da smo stvoreni za puno veće stvari“, ohrabrio je don David.

Leskovar je pojasnio i zašto je uz spolnost vezan osjećaj stida. „Osjećaj stida je dobar osjećaj. Taj osjećaj se pojavljuje nakon prvog grijeha, kod palih ljudi, Adama i Eve. Osjećaj stida je neka vrsta samoobrane. Ljudi pokrivaju svoje dijelove ne zato što su prljavi, grešni, osobito u području spolnosti, nego zato što je to izrazito sveto, vrijedno. Zato želimo na poseban način zaštititi ta područja od bilo kakvog pogleda koji bi nas želio iskoristiti, od pogleda koji nije upućen s ljubavlju, nego s požudom“, upozorio je don David.

U drugom modulu obrađuju se teme povezane s erosom, sa silom koju je Bog utkao u svakoga od nas, s ciljem da nas jednom dovede u nebo, u vječnost. Dubinski se razmatraju tekstovi Pjesme nad pjesmama i Knjige o Tobiji koju je analizirao Ivan Pavao II. Govori se i o povezanosti teologije tijela i umjetnosti,  evangelizacije itd.

Ovakav zatvoreni tip seminara uz prethodnu prijavu najviše se provodi na Jarunu u Zagrebu, u crkvi Sveta Mati slobode. Uz ovaj seminar u Zadru, održan je i petodnevni seminar na otoku Badiji kod Korčule, što je uključivalo i molitvu, razmatranje, Lectio divina.

U Hrvatskoj je o teologiji tijela počeo govoriti don Damir Stojić kao studentski kapelan 2007. godine. Proučavao je i studirao tu temu u Americi. „Kad sam prvi put bio stavio plakate o toj temi u studentskim domovina na Savi i Cvjetnom naselju u Zagrebu, to je bila revolucija, pune dvorane.

I zaista je počeo pokret kršćanskog življenja, čistoća prije braka, bračna čistoća. Vidim da ljudi to vole. Istina je zarazna. Ljudi vole istinu. Jedan mladić na Savi mi je rekao: ‘Don Damire, ja ovo ne mogu živjeti, ali volim slušati’. To mu je teško živjeti, ali mu je drago čuti. Govor o teologiji tijela je lijep jer se nudi savršenstvo. Jer Ivan Pavao II. i Crkva imaju povjerenja u čovjeka da on to može, tako živjeti. Isus kaže: ‘Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski’. Bila bi izdaja kada bismo mi mladima i svim ljudima razvodnili istinu i spustili istinu do neke naše razine. A mi molimo ‘Kako na nebu, tako i na zemlji’. No, mnogi ljudi bi molili ‘Kako na zemlji, tako i na nebu’. Teologija tijela je baš pokušaj da živimo kako se živi i na nebu“, istaknuo je don Damir Stojić.

Sudionike susreta je pohodio i prigodnu riječ im uputio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Seminar je organizirao dr. sc. don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru koje se promiče kao svetište života, u nastojanju za zaštitom svih stadija života, u sklopu pastoralnih, kulturnih i znanstvenih događaja koji se održavaju u sklopu svetišta sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih osoba čija je situacija razmatrana u crkveno pravnom i pastoralnom kontekstu održan je u subotu, 20. travnja, u župnoj dvorani župe sv. Anselma u Ninu.

O pravnom aspektu te teme i o iskustvima s kojima se ti vjernici susreću u praksi života Crkve, govorio je mr. don Marin Batur, crkveni pravnik, sudac na Nadbiskupijskom crkvenom sudu u Zadru.

U razmatranju teme rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika, mr. Batur pošao je od Božjeg stila prema opisu pape Franje. „Kad se Papa u različitim prigodama obraćao pastirima Crkve, kao uzor i primjer za njihovo djelovanje donio je Božji stil, tj. pristup prema ljudima koji, prema Papi, ima tri obilježja: blizina, suosjećanje i blagost. Takav je Isus prema nama: blizina kao stanje povezanosti s nekim; osjetiti bîlo svoga naroda, ne biti udaljen od stvarnosti; suosjećanje kao sposobnost osjećanja boli i patnje drugoga, a ne da nas nije briga pod kakvom težinom netko živi te blagost kao djelovanje u ljubaznosti, razumijevanju, dobronamjernosti, a ne kruto lomljenje ljudi, kao što su radili farizeji i pismoznanci“, istaknuo je mr. Batur.

O navedenoj temi osobitu pažnju među članovima Crkve izazvao je dokument pape Franje Amoris laetitia – Radost ljubavi. „Kažemo radost, a u životu rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika poznajemo tolike duboke tuge njihovih srca zbog izdaje, napuštenosti, odvajanja, uništenja obitelji. Pitamo se, ima li zbog konteksta težine ove teme, dovoljno elemenata za govor o radosti“, upitao je mr. Batur, rekavši da je ta skupina vjernika u konkretnim pastoralnim praksama, svakodnevnom životu Crkve, nailazila na različite oblike isključenja. „Čuli smo za primjere da je osobama koje nisu bile crkveno vjenčane uskraćen sprovod, da su nakon civilne rastave morale napustiti župni zbor, da u nikakvim drugim aktivnostima redovitog života župe za njih nije bilo mjesta, npr. među čitačima, vijećnicima i sl., kao i temeljni i najteži problem uskrata sakramenta svete Pričesti“, naveo je mr. Batur, pojašnjavajući (ne)opravdanost provedbe pojedinih praksi u Crkvi.

Tema rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih, „kao i mnoge druge teme koje je papa Franjo želio produbiti i približiti, komentirala se iz različitih kutova, često na površan i sasvim pogrešan način“, upozorio je predavač. „Da ne odemo stranputicom, najprije moramo poći od pojma braka u Božjem stvoriteljskom naumu, a to je da je brak nerazdvojna cjelina. Kad su farizeji pristupili k Isusu s namjernom da ga iskušaju, pitanjem: „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?“, Isus odgovara: „Zar niste čitali. Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. Dakle, brak kao nerazdvojna cjelina između žene i muškarca. Takav pojam obitelji stoji u temelju Crkve i društva. Potpuno predanje i vjernost bračnom drugu. Mjera suživota i združenosti koja od dvije osobe u duhovnom smislu riječi čini jednu osobu. Nisu više dvoje, nego jedno tijelo. Nažalost, iskustvo brojnih ženidbenih drugova je sve osim nerazdvojne cjeline. Mnogi su pritom bili žrtve nečije zlouporabe, nemara, nebrige, nezrelosti, nevjere i ostaloga što je zajednički život dovelo do raspada“, upozorio je mr. Batur.

Razlike između neregularnih i teških ženidbenih situacija

U konkretnim pastoralnim okolnostima postoje nejasnoće s obzirom na stanja različitih ženidbenih situacija. Stoga je pravnik Batur obrazložio koje su razlike između neregularnih i teških ženidbenih situacija. U neregularnoj bračnoj situaciji postoje tri kategorije, naveo je mr. Batur: 1) Rastavljeni i ponovno civilno vjenčani. To su katolici koji su sklopili valjanu ženidbu i za vrijeme trajanja te ženidbene veze pokušali su sklopiti novu ženidbu. Npr. X i Y vjenčali su se u Crkvi. Nakon toga, civilno su se rastavili te su onda jedno od njih ili oboje na civilnom području sklopili novu ženidbu. 2) Vjenčani samo civilno. To su katolici koji žive skupa na temelju ženidbe sklopljene u civilnoj formi. Npr., X i Y nisu se vjenčali u Crkvi, nego samo kod matičara. 3) Osobe koje žive skupa. Ti katolici žive skupa, a nisu oženjeni u Crkvi niti u civilnom području. Npr., djevojka i mladić žive zajedno, u zajedništvu krova, stola i postelje. „Neregularne ženidbene situacije su okolnosti u kojima dvije osobe žive kao muž i žena, a to još nisu, tj. nisu zakonito vjenčani“, istaknuo je mr. Batur.

U teškim ženidbenim situacijama postoje dvije kategorije osoba: 1) Razdvojeni su oni katolici koji za vrijeme ženidbene veze prekidaju zajednički život. Prekid zajedničkog života nije autonomna odluka supružnika, već mora odgovarati objektivnim kriterijima i sudu Crkve. Npr., konstantna zlostavljanja ili bračna nevjera. 2) Rastavljeni su oni katolici koji za vrijeme sklopljene ženidbe u Crkvi prekidaju svoj zajednički život pred državom, ali još uvijek nisu sklopili novu civilnu ženidbu. „U ovim okolnostima, budući da osobe žive same, smiju redovito pristupati sakramentima te im se ne mogu izricati nikakve zabrane ili ograničenja“, poručio je mr. Batur.

Predavač je istaknuo i razliku između neregularnih i teških ženidbenih situacija. „Oni koji žive u neregularnoj situaciji nalaze se u stanju koje objektivno proturječi zahtjevu Evanđelja koji brak promatra kao nerazdvojnu cjelinu između muškarca i žene. Oni koji žive u teškim bračnim situacijama nalaze se u opasnosti da dođu u stanje koje objektivno proturječi tom evanđeoskom zahtjevu. Crkvena pozicija onih koji se nalaze u neregularnim ženidbenim situacijama je sljedeća: 1) Nisu izopćeni iz Crkve. 2) I dalje su u zajedništvu s Crkvom, kršćani i članovi naroda Božjega. 3) Pitanje pristupa sakramentu Pričesti: nastavno na učenja pape Franje, ostaje zahtjev života u čistoći. Bračni čini su predviđeni i moralno prihvatljivi između muža i žene koji sudjeluju na Božjem stvarateljskom djelu. Spolnost smo pozvani živjeti prema mjeri Evanđelja, a ne prema vlastitim slabostima. Ukoliko dvoje ljudi koji se ne mogu rastaviti imaju nakanu i želju živjeti kao brat i sestra, a dogodi se pad u grijeh, smiju pristupiti sakramentima. Budući da sve okolnosti nisu jednake i jednostavne, potreban je proces opreznog i pažljivog razlučivanja sa svećenikom“, poručio je mr. Batur.

Govoreći o stanju rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika, predavač je rekao da se „ne može na istu razinu stavljati osobe koje su vlastitom nevjerom i nebrigom uzrokovale prekid zajedničkog života i one koji su u braku bili žrtve, napušteni, prevareni, izmanipulirani i koji nisu krivi zbog propalog obiteljskog života. U tom smislu, za ove druge valja izbjegavati izraz „preljubnici“. Prema vjernicima radije treba pristupati s više suosjećanja i razumijevanja u situaciji gdje su nakon različitih brodoloma pronašli mir“, poručio je mr. Batur.

„Proces proglašenja ništavosti ženidbe spada u dio pastoralne pomoći vjernicima. Različiti medijski naslovi i pogrešni savjeti vjernika, laika i klerika, taj proces znaju prikazivati kao vrlo težak i kompliciran, što je mnoge obeshrabrilo da se obrate crkvenim sudovima. Svi vjernici koji iza sebe imaju otežavajuću ženidbenu situaciju pozvani su obratiti se svom župniku ili direktno u nad/biskupiju za savjet“, potaknuo je mr. Batur.

„Božji stil blizine, suosjećanja i blagosti od nas traži da ne sudimo vjernike koji još nisu zakonito vjenčani, a iza sebe imaju teške životne situacije; da ih ne marginaliziramo, ne ignoriramo, nego nadasve pratimo, da smo im blizu, iako znamo da se nalazimo pred kompleksnim i često problematičnim situacijama. Duhovna krutost i rigorizam kao nedostatak kvalitetnog odnosa s Bogom uzrokovala je brojna neopravdana isključenja i odbacivanja“, upozorio je mr. Batur.

Sudionici zahvalili za informacije, susret i poželjeli njegovo ponovno održavanje

Osnovne smjernice apostolskih pobudnica Familiaris Consortio sv. Ivana Pavla II. i Amoris Laetitia pape Franje predstavio je mr. don Žarko Relota, predstojnik Povjerenstva za obitelj Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret. Mr. Relota istaknuo je potrebu individualnog pristupa ljudima i važnost razlučivanja pojedinih situacija, prema smjernicama pape Franje. „I Ivan Pavao II. i papa Franjo govore o nerazrješivosti braka. Sklopljeni brak kao zajednica muškarca i žene po Božjem naumu je nerazrješiv.  To je temelj. Ali, obojica papa i zahtijevaju od svećenika i crkvene zajednice da prate te ljude na njihovom putu, da ih ne stigmatiziraju i ne marginaliziraju, nego uključuju u život Crkve. Stabilnost braka je nedodirljiva jer to nije samo ljudska, nego božanska stvarnost. Supružnici na vjenčanju kažu da žele nerazrješivost i vjernost. No, tijekom života dogodile su se određene okolnosti, stoga im trebamo biti na raspolaganju za potrebe koje im Crkva pruža“, rekao je mr. Relota, istaknuvši da je razlučivanje pojedinih situacija potrebno jer nije svačija situacija jednaka, nisu kod svih iste okolnosti dovele do raspada braka.

„Papa Franjo potiče na individualni pristup u sagledavanju određenog braka, što znači da se razlikuje postupanje od slučaja od slučaja, s obzirom na okolnosti koje su dovele do razvoda. U postupku proglašenja ništavosti ženidbe, Crkva gleda trenutak kada je ženidba sklopljena“, rekao je mr. Relota, naglasivši da ostaje potreba poštivanja crkvenih normi. U postupku proglašenja ništavosti ženidbe, između ostaloga, istražuje se o mogućim ovisnostima raznih vrsta, emocionalnoj i psihičkoj zrelosti osoba, otvorenosti potomstvu, eventualnim zatajenjima u bitnim životnim stvarima itd., što su neke od naznaka ništavosti ženidbe.

„Nakana ovoga susreta je da se ljudima posvijesti poruka: ‘Ti, Gospodine, ljubiš sva bića i ne mrziš nijedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prijestupnike’. Želimo ohrabriti ljude u njihovoj situaciji, kakva god ona bila. Ili, kako kaže sv. Ivan evanđelist: „Dječice, ja vama ovo govorim da ne griješite. Ali, ako sagriješite, zagovornika imate kod Oca““, ohrabrio je mr. Relota.

Srdačno je zahvalio sudionicima za dolazak na susret poručivši im: „Želimo vam pomoći i poručiti da ste dio Crkve, neovisno o okolnostima u kojima živite. Crkva je mistično tijelo Kristovo i narod Božji. Vi ostajete dio naroda Božjeg, neovisno o tome što vi učinili, osim ako vi sami sebe ne isključite iz naroda Božjeg. Obojica Papa traže pokazivanje još veće brige osobama koje su u neredovitoj situaciji. Nemojte se osjećati stigmatiziranima, marginaliziranima. Papa Franjo zahtjeva pristup uključivanja u život Crkve. Nemojte sebi oduzimati pravo koje vam Bog i Crkva daju. Mi smo tu da vas ohrabrimo na vašem putu i da poručimo ‘Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine’“, poručio je mr. Relota, naglasivši kako mu je drago da su sudionicima mogli ponuditi pravne mogućnosti koje Crkva pruža i da je potrebno izraziti razumijevanje za situaciju u kojoj se nalaze.

„Kao svećenici, pozvani smo imati razumijevanja, s obzirom na to što čujemo od vas. Apostol Pavao kaže: ‘Tamo gdje obiluje grijeh, nadmoćno izobilova Božja milost’. Razmišljajmo o Božjoj milosti koja nas prati“, potaknuo je mr. Relota, rekavši da susret u Ninu pokazuje da se u obraćanju rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima „krenulo pravim putem i da tim putem treba nastaviti“.

Sudionici su izrazili zahvalnost i zadovoljstvo održavanjem toga susreta, istaknuvši da bi se trebali organizirati češće i o toj temi pričati još više, također i u drugim biskupijama. Dobar odaziv sudionika potvrđuje opravdanost i potrebu održavanja takvog susreta i uspješno posvjedočenu nakanu mjesne Crkve da izrazi blizinu ljudima u toj situaciji. Izrazivši želju da se ne osjećaju ‘obilježeni’ i da „ne žele biti izopćeni iz Crkve“, od strane sâmih sudionika rečeno je da neki ljudi različito shvaćaju težinu grijeha u kojem se nalaze, odnosno, teže to priznaju. Sudionici su otvoreno postavljali pitanja predavačima, opisujući konkretno situaciju u kojoj se nalaze, u želji za odgovorom, smjernicama i mogućnostima daljnjeg postupanja u razrješenju njihove životne situacije.

Sudionici su zahvalili za dobivene informacije i poželjeli da se takav susret u Zadarskoj nadbiskupiji opet održi. Predstojnik Relota predložio je da je, uz takav pravno – pastoralni aspekt, moguće organizirati i molitveno duhovni susret za rastavljene i civilno ponovno vjenčane; da se ljudi u toj životnoj situaciji dodatno i na taj način u zajedništvu „dožive kao dio Crkve i lakše nose s križem kojeg nose“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Ususret Nedjelji Dobrog pastira, Bdjenje za duhovna zvanja u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 18. travnja, predvodio je don Ante Dražina, povjerenik za zvanja Zadarske nadbiskupije.

Tijekom Službe Riječi, nagovor je održao don Marko Majić Mazul, župni vikar u zadarskoj župi Gospe Loretske, član nadbiskupijskog Povjerenstva za zvanja koje je organiziralo taj susret. Mazul je podsjetio kako papa Franjo u poruci za 61. svjetski dan molitve za zvanja, mlade potiče na hrabrost. „Važno je da su mladi hrabri, jer Gospodin je uz nas, Gospodin je s nama. On je naša garancija, sigurnost. Da bismo živjeli odvažno, u hrabrosti, bez straha, životvorno, za Gospodina, ne smijemo biti ravnodušni. Jer Gospodin nas poziva na nešto jako veliko. Poziva nas na nešto veliko, jer je naš Gospodin velik, ogroman. Stvorio je cijeli svemir i duše za vječnost, a vječnost zadire u nadnaravno, iznad svemira. Je li takav Bog želi od nas nešto malo, jadno, nebitno? Gospodin nas poziva u visine. On je dobri pastir koji svoj život, ne nešto – nego život svoj – polaže za svoje ovce, za svakoga od nas. Veliki Bog želi nešto veliko za nas“, poručio je don Marko.

To veliko postiže se pozivom na svetost kroz rast u krepostima i formiranjem uz osobe koje nam je Bog stavio da nas vode na tom putu, rekao je propovjednik. Podsjetivši da Marija radost zbog Božjeg pohoda njoj nije mogla zadržati za sebe, don Marko je upitao želimo li mi drugima donijeti radost Gospodina? Hoćemo li izdržati da ga ne donesemo na različite načine: kroz molitvu, služenje, u odnosima, krepostima, itd.

„Svi su pozvani na nešto: na brak, duhovni poziv, posvećeni laički samački život. No, postoji poziv prije toga, za sve nas, kako bi se što bolje ostvario i taj drugi, životni poziv – a to je poziv na svetost. Svetost nije nedostižna, nisu je živjeli samo sveci. Dostižna je kad se otvorimo Bogu. Bog nas osposobljava, ako mu se približujemo, ako to želimo. Svetost je riječ za jako velik i dobar odnos s Gospodinom“, istaknuo je don Marko, upozorivši da svetost nije naučena, neki moralni, psihološki perfekcionizam, da je osoba dobra, poštuje neka pravila.

„Treba se truditi u svakom području, ali radi se o ljubavi – to je prvi poziv na svetost, poziv na ljubav. Poziv na svetost ostvaruje se rastom u krepostima, u ljubavi, miru, strpljivosti, volji, služenju, ustrajnosti, izdržljivosti. Jedan poznati mariolog kaže da rast u svetosti mora početi s malim odlukama. Nekad donosimo velike odluke, a one znaju biti neispravne ili donesene u tami, bez Božjeg svjetla. Nekad se razočaramo. U razvijanju kreposti, iz dana u dan donosimo odluke koje imaju neko svjetlo i onda razvijamo, treniramo donijeti neke veće odluke pod tim svjetlom. Istrenirani smo“, rekao je don Marko.

U razlučivanju poziva, sv. Ivan Bosco mladima, između ostaloga, kaže da promisle: „Da znate da ćete za par trenutaka umrijeti, što bi odlučili, koji poziv bi odabrali?“. „To je nešto najdublje u srcu. Kako bismo razvijali kreposti, rasli u svjetlosti, donosili dobre odluke, bitno je biti uz Gospodina, uz njega stalno rasti. Jer, Gospodin je dobar pastir koji poznaje svoje ovce, do kraja. Poznaje nas bolje od ikoga u obitelji i od prijatelja. Najbolje nas poznaje. Drugi korak, sredstvo kako rasti uz Gospodina je Crkva, duhovno i materijalno. Bog nam je dao svećenike, redovnice, razne zajednice i pokrete. Nema prikladnijeg mjesta za rast uz Gospodina, nego uz one koje je Bog postavio da vode. Naravno, i oni prvi trebaju biti odgovorni služitelji, ponizni“, rekao je don Marko.

Podsjetio je na riječ sv. Ivana Pavla II.: „Čuvajte se onih koji vam daju jednostavna rješenja“. „To ne postoji. Život je žrtva, ali iz toga dolazi radost. Jer Gospodin donosi radost. Gospodin je već uskrsnuo. S ljubavlju tražimo Gospodina i pri otkrivanju svoga poziva, baš u ljubavi, ne usiljeno. Ako osoba treba moliti za ljubav, ako je još nema u srcu, neka moli za dar ljubavi, vjere. Dati si vremena, malo pomalo. Ali, znati se i ohrabriti kad dođe vrijeme. I u toj ljubavi, usprkos našim slabostima i grešnostima, ići Gospodinu koji je savršen u ljubavi. Baš on koji je savršen u ljubavi, ide prema nama bezuvjetno, u život nas koji smo slabi i grešni“, poručio je don Marko.

Svjedočanstva tri redovnice       

Tijekom susreta, o pozivu su svjedočile tri redovnice. Dvije redovnice su rodom iz Konga, školske sestre franjevke Krista Kralja, a studiraju na KBF-u u Splitu. S. Terezita rođena je u katoličkoj obitelji s osmero djece. Roditelji su ih odgajali u kršćanskoj vjeri i pazili su da žive moralno. U njenoj srednjoj školi predavale su franjevke koje su djelovale u župi. Svidio joj se njihov način rada s ljudima te se na kraju srednje škole odlučila pridružiti njihovoj Družbi. „Hvala Bogu, do danas, ja sam jedna od njih, iako još uvijek tražim Božju volju za svoj život. Čestitam onima koji su već uvjereni na putu kojeg su odabrali. Želim ohrabriti braću i sestre koji se još traže. Neka im sâmi Gospodin pokaže dobar i pravi put koji vodi do njega“, rekla je s. Terezita.

s. Gisele je kao djevojčica željela postati redovnica jer je u svojoj župi vidjela časne sestre i poželjela je biti kao one. Po završetku osnovne škole, počela je upoznavati mlade koji su htjeli biti svećenici i redovnice. O franjevkama je čitala u knjizi o njihovom djelovanju koja se nalazi u župama u biskupiji Bukawu u Kongu. Kad je diplomirala, 2014. otišla je samostan, a prve zavjete položila je 2019. godine. „Pomoglo mi je i još uvijek mi pomažu molitva, čitanje Riječi Božje, život u zajednici i slušanje. Volim sestre franjevke Krista Kralja jer su jednostavne i ponizne. Biti s Bogom znači vjerovati, doživljavati Boga u svakodnevnom životu. Također, to znači i dopustiti da vas prate drugi ljudi. Euharistija je izvor i snaga naših zajednica koje izgrađuje i čini da svakim danom rastu. Redovnički život je usredotočen na ljubav i slobodan je izbor. Dobro došli u samostan, ako želite doći kod nas“, poručila je s. Gisele.

s. Biljana Kostić, klanjateljica Krvi Kristove, rodom je iz Banja luke. Na Sveučilištu u Zadru studira kroatistiku i talijanistiku. U prvom razredu srednje škole njena vjera se poljuljala. Imala je teškoću, a u Crkvi se stalno pričalo o milosrdnom Bogu, milosrdnom Ocu. Pitala se, kakav je to milosrdni Bog kad u toj teškoći nije s njom. Pokušala se udaljiti od Crkve i Boga. Kad je imala 16 godina, na jedan poziv otišla je u Zagreb na proslavu 200 godina Misionara Krvi Kristove. Nije poznavala tu Družbu. Za vrijeme molitve krunice Krvi Kristove na tom susretu, u srcu je poželjela biti dio brojnog puka koji je tamo bio. Htjela je otići od Boga, a kad je vidjela crkvu punu ljudi, mislila je da bi bilo lijepo opet biti dio toga. Ali, Gospodin je pozvao na nešto više. I pomislila je – biti redovnica. Mislila je da je to zato što je u Zagrebu, u atmosferi optimizma. No, ta želja se zadržala, ali je mislila da je prerano odgovoriti na to. Osjetila je potrebu da se promijeni. Bila je znala psovati, izbjegavati misu. Popravila se, uvidjela da je Bog poziva i rekla: „Ići ću tim putem, pa što bude“. Prijatelji su primijetili da se sasvim promijenila. Na početku je bilo teško kad je obitelji i drugima rekla da želi biti redovnica. Ona je željela predati svoj život Gospodinu. Sestre klanjateljice su živjele blizu nje, s njima je odrastala, išla kod njih na vjeronauk, pa joj nije bilo teško odlučiti u koji red ići.

„U početku sam se pitala zašto Bog poziva baš mene, ima i drugih, puno boljih od mene, koje bi mogao pozvati. Shvatite da Bog ne zove da mi budemo bolji od nekoga ili da budemo kao netko, nego da budemo ono što stvarno jesmo. Sv. Katarina Sijenska je rekla: ‘Budi ono što je Bog naumio da budeš i zapalit ćeš svijet’. Ona kaže i da će biti i poteškoća, ‘Ali, svoj pogled uvijek uprite prema Kristu’. Sv. Marija de Mattias kaže: „Ugledajte se u raspetog Isusa“. Svaki dan, pomalo u molitvi, otkrivaju se Božja čuda i razlozi i to jača poziv svaki dan“, poručila je s. Biljana.

Povjerenik Dražina je rekao da Bog djeluje u životima drugih te da putevima po kojima je Bog neke vodio, može i druge potaknuti da i oni krenu za njim. Potaknuo je da se u klanjanju pred Presvetim stupi u kontakt i odnos s Gospodinom u osobnoj molitvi, da se moli za one koji već jesu u pozivu, koji o tome razmišljaju, da svatko nađe svoj put.

Euharistijsko klanjanje predvodio je don Luka Šustić, član Povjerenstva za zvanja Zadarske nadbiskupije, župnik Slivnice i Islama Latinskog. Potaknuvši na molitvu za čvrstu predanost i nepokolebljivu vjeru, u zahvalnosti za sve darove i ljubav, molilo se za hrabrost, da oni koje Bog poziva poput apostola slijede poziv Isusa, napuštajući navezanost na svijet, kako bi postali ribari ljudi za Božje kraljevstvo. Taj poziv potiče promjenu u srcima drugih, a slijediti Isusa znači kretati se i prema dubinama vlastitih duša.

„Bio je to poziv na hrabrost, vjeru i predanost. Isusovi učenici postali su svjesni da su dio nečega većeg od sebe. Gospodine, molimo te, daj nam hrabrosti da poput Šimuna, Andrije, Jakova i Ivana ostavimo iza sebe sigurnost prošlosti i krenemo prema novim obalama koje si ti pripremio za nas. Neka tvoja ljubav bude vodilja naših koraka. Neka tvoja mudrost osvjetljava naš put. Neka nas tvoja prisutnost prati u svakom trenutku našeg života. Molimo te, osnaži nas kako bismo bili sredstvo tvoje ljubavi i milosti“, molilo se tijekom klanjanja pred Presvetim. Na susretu je sudjelovao i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a pjevanje su predvodili mladi iz više župa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić