Dragi i mnogopoštovani biskupe Ivo!

Zadarska je nadbiskupija u ponedjeljak, 11. ožujka 2024., s radošću primila vijest da Vas je Sveti Otac Franjo imenovao požeškim biskupom.

Kler i Narod Božji ove Nadbiskupije s radošću i zahvalnošću se sjeća Vaše višegodišnje službe u Župi sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru, kao i Vašeg češćeg dolaska prigodom posjeta Vaše braće redovnika Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša koji žive i pastoralno djeluju na području Zadarske nadbiskupije. Zahvalni smo Vam što ste i tijekom obnašanja službe provincijala češće pastoralno pomagali u ovoj Nadbiskupiji, osobito prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi.

Ovime Vam u osobno ime, u ime svećenika, đakona, redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca i svega Naroda Božjega Zadarske nadbiskupije, od srca čestitam na povjerenju koje Vam je iskazao Papa Franjo, imenovavši Vas požeškim biskupom, kao i na Vašem prihvaćanju ove službe. Našu čestitku pratimo molitvom za obilni Božji blagoslov u novoj biskupskoj službi u Požeškoj biskupiji.

S izrazima bratskog poštovanja,

mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Zadar, 12. ožujka 2024.

Svečano misno slavlje za djelatnike hrvatskih katoličkih škola na njihovom nacionalnom godišnjem susretu trajne formacije u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru u subotu, 9. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misnu nakanu bili su uključeni nastavnici i djelatnici u odgoju i obrazovanju, učenici katoličkih škola i njihove obitelji. Nadbiskup je zahvalio Bogu za katoličke škole i druge katoličke obrazovne ustanove. U Godini molitve, mons. Zgrablić u propovijedi je promišljao o važnosti kršćanske molitve u životu djelatnika i polaznika katoličke škole, poručivši: „Božja riječ i molitva želi biti svjetlo i snaga životu, poslanju i radu u katoličkoj školi“.

„Katoličke škole nisu sjemeništa ni samostani. No, molitva i Božja riječ u životu svakog kršćanina moraju zauzimati prvo mjesto i hraniti njegov duhovni život. Katoličke škole nisu i ne smiju postati samo još jedna škola više u nizu drugih odgojno – obrazovnih ustanova. Katolička škola mora zadržati svoje posebnosti“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se važna posebnost katoličke škole i njenih djelatnika može prepoznati baš u odnosu na Božju riječ i molitvu.

Ako Božja riječ ne hrani duh čovjeka, prijeti opasnost da se osoba ‘uguši’ usred mnogih svakodnevnih stvari. Molitva je disanje duše i života, podsjetio je nadbiskup na riječi Benedikta XVI. „Molitva čini da katolička škola zdravo diše i živi. Stoga, biti djelatnik katoličke škole ne znači samo dobro profesionalno odraditi svoj posao, već biti sudionik svakodnevne simfonije molitve Crkve u kojoj svaki njen član, po molitvi s Bogom i u Bogu, traži i nalazi svoje nadahnuće i svjetlo, motivaciju i snagu za svoj život i rad“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Briga za uspjeh u katoličkim školama ne mjeri se samo stjecanjem znanja i određenih vještina, kvalitetom metodološkog rada pojedinih djelatnika i dostignutim znanstvenim standardima u odgojno – obrazovnom procesu. Nego, cjelovitim odgojem koji uključuje i duhovni razvoj osobe koji je sadržan u jedinstvu svake osobe koja se ostvaruje u odnosu na molitvu i ljubav prema Bogu i bližnjemu“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da kršćanski odgoj i obrazovanje ne smije zaobići iskustvo molitve i kršćanskog života.

„Briga za ljudsko srce i duh važan je dio procesa odgoja i obrazovanja, da bi naše srce bilo slobodno, da ne bi bilo tvrdo“, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da službu u školi treba vršiti savjesno, odgovorno i predano, uvijek u svijesti i potrebi da se rad prati molitvom. „Bez molitve, naše djelovanje postaje isprazno, gubi duboki smisao, svodi se na neki aktivizam koji nas na kraju ostavlja nezadovoljnim, upozorava Papa. Molitvu hranimo Božjom riječju, jer na taj način možemo stvarnost u kojoj živimo, ljude s kojima djelujemo, učenike za koje radimo, promatrati očima vjere i Isusovim očima koji govori srcu, umu i daje pravo svjetlo u svakom trenutku i u svakoj situaciji života. Molitva nam otvara vrata Bogu, a najveća milost i dar koje u životu možemo primiti je Božja blizina i Božje prijateljstvo, njegova ljubav. U susretu s Bogom u molitvi, Bog nas po uzoru na Krista uči izlaziti iz nas samih kako bismo postali blizu drugima, kako bismo u trenucima poteškoće i kušnje donosili istinu i svjetlo“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da uspješan kršćanski odgoj i obrazovanje treba u sebi sadržavati otvorenost prema punini života.

U molitvi se ujedinjuju zagovor, hvala i zahvala. Moleći, osoba ulazi u duboki odnos s trojedinim Bogom. „Molitva nije samo osobni čin, nego je djelo Isusovog mističnog tijela, Crkve. Kad se uključimo u molitvu Crkve, dio smo velike simfonije koju kršćanska zajednica po svem svijetu i svim vremenima uzdiže Bogu“, rekao je nadbiskup.

U duhu navještaja Božje riječi, razmotrio je i stav farizeja i carinika prema molitvi. Farizej moli usnama, reklo bi se da je dobar i uzoran vjernik, s obzirom što sve po zakonu izvršava. Carinik, s pogledom prema zemlji, moli Boga da mu bude milostiv. „Farizej se moli pred samim sobom. On je siguran u svoju ispravnost, dobrotu, pravednost te sudi i osuđuje drugoga. Sebi pripisuje darove i milosti koje je primio od Boga. Hvali sebe, umjesto Boga. Osuđuje i prezire druge, umjesto da ih ljubi. I u tome je njegov problem. Farizej je zapravo duhom nepravedan lopov i grabežljivac, jer sebi pripisuje milost koju je od Boga primio. Farizej je preljubnik, jer ljubi sebe umjesto Boga i grešnika. Pogreška farizeja je u njegovom stavu. S druge strane, carinik, javni grešnik, osjeća se udaljen od Boga i ne pouzdaje se u sebe, optužuje se i moli Božje oproštenje i milosrđe. Te dvije osobe predstavljaju osobe koje prihvaćaju ili se zatvaraju pred Božjim spasenjem. Često smo i mi slični farizeju koji se zatvara pred Božjom milošću i ne vidimo dovoljno njegovo djelovanje u našem životu“, upozorio je nadbiskup Zgrablić. Zamolio je Gospodina „da nam podari čisto srce, da možemo gledati, ljubiti, moliti, slaviti i u tom duhu djelovati, kao što je to činila naša majka Marija“.

30 godina od osnivanja prve katoličke škole (Pazin) u demokratskoj Hrvatskoj          

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić rekao je da mu je i na osobnoj razini dirljivo biti s djelatnicima katoličkih škola, jer se upravo ove, 2024. godine, navršava 30 godina kako je školske godine 1993./1994. otvorena prva katolička škola u Hrvatskoj. Bilo je to u Pazinu.

„Čast mi je da sam bio dionik ekipe koja je otvarala prvu katoličku školu u Hrvatskoj. Danas je lako i lijepo biti djelatnik katoličke škole. Ali, 1991. godine, kad je nastala prva ideja i potreba, kao plod sinodalnosti Crkve, nije bilo lako početi“, rekao je mons. Zgrablić i opisao kako je došlo do ideje za osnivanjem katoličke škole.

U siječnju 1991. godine, u Istri je bilo puno izbjeglica zbog ratnih stradanja u Hrvatskoj. Rat je osobito pogodio Zadarsku nadbiskupiju i susjedna područja. Veliki dio Zadarske nadbiskupije bio je porušen, Škabrnja i Vukovar doživjeli su tragediju te je bilo puno prognanih i izbjeglih, baš i u Istri, iz svih dijelova Hrvatske. Sjemeništarci iz Zadra došli su u Pazin.

„Tada smo mi svećenici razgovarali na jednoj svećeničkoj skupštini. Jedan svećenik je postavio pitanje: ‘Što možemo mi kao mjesna Crkva u Istri koja nije najdirektnije pogođena ratom, učiniti više za naš narod?’. Taj svećenik je rekao: ‘Komunizam je pao, svaki rat je završio, i ovaj će završiti. Je li dovoljno da se mi samo što više možemo, brinemo za izbjeglice? Što mi možemo učiniti za ovaj narod kad rat završi?’. I tu se počela rađati ideja: Pa trebalo bi otvoriti školu i početi s novim generacijama, odgajati nove generacije koje će širiti kršćanski duh u našoj domovini, i na taj način obnoviti razrušenu Hrvatsku, razrušeni duh, rane, posljedice komunizma koji je trajao više desetljeća. I tu se rodila ideja o Pazinskom kolegiju, Klasičnoj gimnaziji u Pazinu koja ove školske godine obilježava 30. godišnjicu od svoga osnivanja.

Nije bilo lako. Najprije nismo znali hoće li biti učenika, hoće li biti zainteresiranih. Bilo je i pitanje gdje ćemo naći profesore i gdje ih smjestiti, s čime će se ta ustanova financirati. Nismo imali nikakvog novca. Onda smo rekli: ‘Nema druge. Samo nam sv. Josip može pomoći!’. Izabrali smo sv. Josipa za zaštitnika i on se proslavio svojom providnošću. Drago nam je da djeluje škola u Pazinu“, opisao je  nadbiskup što je prethodilo osnivanju te prve katoličke škole u Hrvatskoj.

„Drago mi je vidjeti vas na okupu u tako velikom broju, a još i niste došli u Zadar iz svih katoličkih škola. To znači i za mene koji sam probao muku rađanja prve katoličke škole u slobodnoj Hrvatskoj, bojkotirali su nas, i političari. Nije išlo lako. Radujem se vidjeti vas u tolikom broju. Neka Bog blagoslovi vaš rad i vaše nastojanje. Čuvajte svoj identitet! Ne budite samo još jedna škola više, nego čuvajmo kršćanski identitet kojeg imamo, a koji se u svijetu sve više razara. Imate svoje institucije, susrete, podupire vas HBK. Njegujte, tražite, slušajte Božji duh da nas vodi, da u ovom svijetu možemo biti znak Njegove prisutnosti, Božje ljubavi i djela njegovog spasenja“, poručio je mons. Zgrablić djelatnicima i zazvao Božji blagoslov na sve djelatnike i učenike katoličkih škola u Hrvatskoj.

Vlč. Ivica Žuljević, predstojnik Nacionalnog ureda za katoličke škole pri HBK, zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću za upućene riječi i ohrabrenje radu katoličkih škola i u Zadarskoj nadbiskupiji. „Lijepo nam je biti u Zadru, ali moramo poći dalje, u svijet. Isus nas šalje. Hvala svima i molimo snagu Neba da možemo dalje biti Isusovi svjedoci u svijetu u školama, tamo gdje nas on šalje u svojoj providnosti“, poručio je vlč. Žuljević.

Pjevanje na misi predvodio je Zbor mladih iz bokanjačke crkve sv. Pavla pod vodstvom Luke Kotlara te je i njima vlč. Žuljević zahvalio na doprinosu u svečanosti misnog slavlja.

Susret u službi stručnog usavršavanja okupio je 250 djelatnika iz 12 katoličkih osnovnih i srednjih škola iz Zadra, Splita, Sinja, Rijeke, Dubrovnika i Zagreba, među kojima su ravnatelji, nastavnici, učitelji i djelatnici katoličkih škola u Hrvatskoj.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret trajne formacije djelatnika katoličkih škola u Hrvatskoj o temi ‘Cjeloviti rast osobe’ održan je u prostorima Katoličke osnovne škole Ivo Mašina u Zadru u subotu, 9. ožujka.

Susret u službi stručnog usavršavanja okupio je 250 djelatnika iz 12 katoličkih osnovnih i srednjih škola iz obalnog, primorskog dijela Hrvatske, među kojima su ravnatelji, nastavnici, učitelji i djelatnici katoličkih škola u Hrvatskoj.

Susret je počeo molitvom Srednjeg časa. Pozdravnu riječ sudionicima u sportskoj dvorani KOŠ-a Ivo Mašina uputio je vlč. Ivica Žuljević, predstojnik Nacionalnog ureda za katoličke škole pri HBK.

Vlč. Žuljević prenio je pozdrave požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, predsjednika Vijeća HBK za katolički odgoj i obrazovanje. U polovici korizmenog hoda prema Vazmenom otajstvu, istaknuo je važnost molitve na koju je pozvao i papa Franjo u pripravi za Jubilej 2025. godine.

„Treba prihvatiti Papin poziv jer je upravo molitva najsnažniji duhovni odgovor na teška stanja u kojem se svijet nalazi“, rekao je vlč. Žuljević, podsjetivši na svetopisamski poticaj „U svako doba molite“ (Lk 21,36). Podsjetio je na misli biskupa Škvorčevića da moliti u svako doba „ne znači količinski umnažati molitve ili nabrajati mnoštvo riječi, nego obnavljati svijest da je Bog stalno prisutan u našem životu. Kao što kaže sv. Pavao Korinćanima: ‘Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“. Ali, u praksi često ostajemo zbunjeni, lako posustajemo. Često imamo dojam da naše molitve ne dopiru do Boga. Mnoge molitve nam nisu uslišane. Za neke je molitva znak križa prije spavanja, a drugima tri otajstva krunice svaki dan. U današnjem užurbanom načinu života mnogi mole u autu, na putu do posla kratke strelovite molitve“, rekao je vlč. Žuljević, potaknuvši na preispitivanje i razmatranje na koji je način moguće moliti:  spontano, iz srca ili naučeno i provjereno; dosljedno i disciplinirano u redovitim terminima ili se prepustiti poticajima srca pa moliti kada osoba osjeća potrebu. Je li molitva užitak ili žrtva, govor ili šutnja.

Vlč. Žuljević je podsjetio na dokument Kongregacije za katolički odgoj, sada Dikasterija za kulturu i obrazovanje od 29. ožujka 2022. pod nazivom „Identitet katoličke škole – za kulturu dijaloga“. Kongregacija je istaknula da su katoličke škole evangelizacijske ustanove mjesne Crkve i da njihov identitet ovisi ponajprije od djelatnika tih škola, tražeći da se njihovoj izgradnji posveti najveća briga.

I taj susret trajne formacije je u službi „traganja za smislom života, za našim identitetom, za osobom Isusa Krista. Cjeloviti rast osobe ne može se ostvariti bez Isusa Krista, bez osobne molitve i susreta s jedinim Učiteljem. Još puno toga trebamo naučiti u Isusovoj školi, iskusiti na putu prema svetosti i rastu u vjeri u cjelovite osobe“, rekao je vlč. Žuljević, poželjevši plodno sazrijevanje u vjeri, izgradnji u cjelovite osobe i međusobnoj suradnji u školi. Potaknuo je učitelje da se ne boje izvesti na pučinu, kako je Isus rekao apostolima, nakon što su cijelu noć neuspješno ribarili. „Naš učiteljski poziv nije uzaludan, iako se tako ponekad čini. Ali, uvijek trebamo čuti i poslušati Isusove riječi nakon kojih se događa bogati ulov“, potaknuo je vlč. Žuljević.

Na susretu su sudjelovali djelatnici iz sljedećih katoličkih osnovnih škola: Ivo Mašina i Osnovna glazbena škola sv. Benedikta (Zadar), Šibenik, Josip Pavlišić (Rijeka), Ružičnjak i Lotrščak (Zagreb) te djelatnici iz katoličkih srednjih škola: Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar, Salezijanska klasična gimnazija (Rijeka), Nadbiskupska klasična gimnazija don Frane Bulić (Split), Biskupska klasična gimnazija Ruđer Bošković (Dubrovnik), Ženska opća gimnazija Družbe sestara milosrdnica (Zagreb) i Franjevačka klasična gimnazija (Sinj). Nedolazak su ispričali djelatnici iz Pazinskoj kolegija – Klasične gimnazije Pazin.

Vlč. Žuljević pozdravio je Tomislava Buntaka, novog tajnika Nacionalnog ureda za katoličke škole od 1. ožujka 2024. te se zahvalio na dosadašnjem petogodišnjem radu Danijelu Kolešu, bivšem tajniku Nacionalnog ureda.

Izlaganje „Suradnja unutar školskog sustava“ održao je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, prije te službe dugogodišnji ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar. Psihoterapeutkinja Maja Jakšić održala je izlaganje „Zahvalnost – put do svetosti. Cilj rasta osobe je svetost“. Sudionici susreta sudjelovali su i u misnom slavlju koje je u crkvi sv. Pavla predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U drugom dijelu susreta, sudionici su razmotrili primjere dobre prakse katoličkih škola, odvojeno za osnovne i srednje škole. Potom je održan Aktiv projektne suradnje među školama, kada su djelatnici katoličkih škola razmijenili praktična iskustva s obzirom na predmete koje predaju. Održano je deset aktiva iz područja jezika (hrvatski, engleski, njemački, talijanski), klasičnih jezika, prirodoslovno-tehničkih predmeta (matematika, tehnička kultura, fizika, informatika, kemija, priroda, biologija), društveno-humanističkih predmeta (povijest, geografija, psihologija, logika, sociologija, politika i gospodarstvo), odgojnih predmeta (likovna kultura/umjetnost, glazbena kultura/umjetnost, tjelesna i zdravstvena kultura), vjeronauk, razredna nastava, stručne službe, ravnatelji s predstojnikom Žuljevićem i tehničke službe.

Vlč. Žuljević zahvalio je domaćinu, Zadarskoj nadbiskupiji i don Rolandu Jeliću, ravnatelju Katoličke OŠ Ivo Mašina gdje je susret održan. Susret čiji je smisao ohrabriti, informirati i osnažiti djelatnike u radu u katoličkim školama,  organizirao je Nacionalni ured za katoličke škole pri HBK u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje.

U Hrvatskoj djeluju 24 katoličke osnovne i srednje škole. Zbog pragmatičnih razloga i velikog broja sudionika, ovaj susret godišnje formacije održan je u dva dijela. Prije susreta u Zadru, djelatnici 11 katoličkih osnovnih i srednjih škola iz kontinentalnog dijela Hrvatske, na susretu godišnje formacije s istom temom, ali drugim predavačima, bili su se okupili u subotu, 2. ožujka u Đakovu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Prvog Zavjetnog dana sv. Šime u novoj hodočasničkoj sezoni svetišta sv. Šime u Zadru, u petak, 8. ožujka, vlč. Josip Šimatović, upravitelj svetišta Crkve hrvatskih mučenika u Udbini, predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru.

„Svetište sv. Šime dovikuje nam dvije stvarnosti – sveta poslušnost i velikodušnost! Uključimo to u svom životu. Ne trebamo se bojati da ćemo čineći to, nešto izgubiti. Bog će nadoknaditi. Koliko vremena će biti potrebno, ne znamo. Koliko je bilo proroka koji su iščekivali vidjeti Mesiju prije Šimuna, a Bog je dao njemu. Božja pedagogija je drugačija od naše ljudske pedagogije. Budimo u Božjem zakonu poslušni i velikodušni i Bog će napuniti naše ruke i srca“, poručio je vlč. Šimatović, razmatrajući kreposti poslušnosti i velikodušnosti kao poruku navještenog evanđelja.

Propovjednik je rekao da Lukino evanđelje u kojem se spominje prorok Šimun pokazuje poslušnost Marije i Josipa, Šimunovu poslušnost koji je došao u hram „ponukan od duha“ te poslušnost proročice Ane. A pokazuje i velikodušnost Isusovih roditelja koji su došli prikazati Isusa u hram. „Marija i Josip mogli su prekinuti Božji plan i u svojoj sebičnosti zadržati Isusa za sebe. Marija je bila slobodna u svakom trenutku razvrgnuti savez s Bogom i reći: ‘Ne želim više služiti. Ne želim biti službenica Gospodnja’. Ali, sve te osobe, u svojoj velikodušnosti doprinose otajstvu spasenja kojem je vrhunac muka, smrt i uskrsnuće Gospodina Isusa Krista“, poručio je vlč. Šimatović, istaknuvši da je prorok Šimun predstavnik svih koji su čeznuli vidjeti Mesiju.

„Šimun je jedan od predstavnika svih koji su stoljećima iščekivali da Bog ponovno vrati mir na zemlji, da opet nastane mir između Boga i čovjeka. On je taj blagoslovljeni kojem je Bog dao da upravo on obavi sve u vezi djeteta Isusa što o njemu propisuje Zakon. „Ponukan od Duha, dođe u hram“, kaže Sveto Pismo za sv. Šimuna. „Nije on to u svojoj glavi nešto kreirao, sam od sebe. Kad je čovjek stalno u Božjoj prisutnosti i molitvi, onda osjeti i tu ponukanost od Duha da dođe u hram“, rekao je don Josip.

Sv. Šime je u središtu događaja koji se naviješta na blagdan Svijećnice, odnosno Prikazanja Gospodinova. „Jedan duhovni otac kaže da je Svijećnica i blagdan čežnje i da bi svatko od nas u sebi trebao probuditi tu jednu čežnju. Čežnje i očekivanja nekad znaju biti i negativni, čovjek se zapita hoće li biti nešto od toga. Ali, onaj tko s Bogom čezne, tko Boga očekuje, neće ostati praznih ruku ni praznih džepova. Bog će iz svoje velike riznice dobara napuniti ruke, dušu i džepove onoga koji čezne. Toliki životopisi svetaca govore da su oni čeznuli za sjedinjenjem s Bogom. Čeznuli su za svetom pričešću. Sv. Terezija Avilska u jednom trenutku svoje mistične pričesti toliko se željela sjediniti s Bogom, toliko je čeznula za njim, da joj je Bog poslao jednog anđela koji joj je strelicom dirnuo u srce, da još više osjeti tu čežnju za sjedinjenjem. Da još više osjeti želju za Bogom. Tu želju imao je i starac Šimun. Zato on tako slavodobitno uzima Isusa u ruke i zahvaljuje Bogu što su njegove oči mogle vidjeti spasenje Izraela, spasenje svijeta“, poručio je vlč. Šimatović.

Propovjednik je rekao da blagdan Prikazanja Gospodinova može biti i u božićnom vremenu, jer taj događaj je bio 40 dana nakon Božića. Božić je povezan s Isusovim navještenjem, a to je neodvojivo od Marije. Stoga je don Josip u propovijedi razmatrao i veličinu Marijine osobnosti.

Kad je Marija čula da će začeti po Duhu Svetom, kako je morala biti zbunjena, što Evanđelje i navodi, rekao je don Josip. „Bila je toliko smetena da ju je i anđeo  morao utješiti. Zanimljiv je dijalog između anđela i Marije. Marija pita kako će se to dogoditi. Marija je s anđelom ušla u dijalog. Pa ga pita i čisto zemaljski, ljudski, kako će to biti, kad ona svog muža još ne poznaje. Znači, nisu podijelili bračnu postelju. Dakle, nije joj bilo svejedno što joj anđeo govori. Najprije je ispitala što će se dogoditi“, rekao je don Josip, upozorivši da smo često skloni Mariju  zamišljati statično i kao da joj se u životu sve dogodilo tek tako, lagano i zaštićeno, jer je bila od Boga izabrana.

„A uopće nije tako. Marija se itekako morala pomučiti. Bog je dopustio da ona razgovara s anđelom. A ima i drugačija situacija od te, susret Zaharije i anđela. Kad je Zaharija pitao anđela kako će se dogoditi začeće, kad su Elizabeta i on stari, anđeo mu je zatvorio usta i nije mogao progovoriti dok god se nije rodio Ivan Krstitelj. Nekad je dobro s Bogom razgovarati. A nekad, ipak, Bogu ne treba postavljati pitanja, nego jednostavno povjerovati onome što on kaže. Prihvatiti da je nešto takvo. To je teško“, rekao je vlč. Šimatović.

Težina prihvaćanja neke stvarnosti vodi do situacije da se čovjek zapita kako je Marija morala reagirati kad joj je Šimun rekao da je Isus postavljen na propast mnogima, za znak osporavan i da će njoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli srdaca.

„Zamislite da dođete nekoj majci u posjet, gledate njeno dijete i kažete: ‘A, neće tebi biti lako s ovim djetetom. Duša će ti se zbog njega razdirati. I on će biti problem ne samo tebi, nego i drugima’. Zamislimo težinu te situacije. A što je tek Josip mislio? Koji je to put u njegovom braku s Marijom, da se događaju izvanredne stvari. Prvo je Marija začela po Duhu Svetom, pa moraju bježati ovamo, onamo. Pa kad se treba roditi sin, nema se gdje roditi, nego u štalici. I kad idu njih dvoje ispuniti Zakon, dolazi jedan starac, Šimun, koji opet nešto govori o tom djetetu, koje u konačnici i nije Josipovo. Bio je stvarno pošten i pravedan muž, kako i kaže Sveto Pismo. Mariji i Josipu nije bilo nimalo lako, iako su stalno bili pod Gospodnjim plaštem. Ruka Božja bdjela je nad njima“, rekao je vlč. Šimatović. Istaknuvši da su Marija, Josip i Šimun bili spremni po cijenu smrti ispuniti čitav Božji zakon, podsjetio je na misli sv. Majke Terezije iz Kalkute koja je rekla: „Bolje izgorjeti, nego zahrđati“ i kardinala Vinka Puljića: „Ono za što se ne umire, to odumire“.

Don Josip je izrazio radost da je mogao predvoditi misu u svetištu sv. Šime, rekavši da je u toj crkvi ostao dio njegovog djetinjstva i mladenaštva. Naime, don Damir Šehić, upravitelj Šiminog svetišta i don Josip prije 20 godina bili su zajedno u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’. „Moje cijelo srednjoškolsko obrazovanje vezano je uz sv. Šimu, uz lijepe svečane Večernje uoči sv. Šime i blagdane sv. Šime, s nadbiskupima Marijanom Oblakom i Ivanom Prenđom. U crkvi sv. Šime četiri godine vježbao sam svirati orgulje, časne sestre bi redovito otvarale crkvu da bih na njima mogao vježbati. Puno puta sam bio u crkvi sv. Šime i sad nakon dvadesetak godina, došao sam prikazati dragom Bogu misu u čast dragog sveca Šimuna, zaštitnika grada Zadra“, rekao je vlč. Josip Šimatović.

Na Zavjetni dan u svetištu sv. Šime i predstavljanje ugodnika Božjih iz hrvatskog naroda

Misi je prethodila pobožnost Križnog puta koju je predvodio don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime. U misi je sudjelovala i s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica Družbe  sestara Presvetog Srca Isusova i postulatorica kauze za proglašenje blaženom Službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić. Na misi je bila sa s. Marijanom Mohorić i još jednom sestrom iz Družbe SCJ. Sestre su u lađu crkve sv. Šime postavile panoe na kojima je tekstom i fotografijama prikazano kako je Marija Krucifiksa utemeljila tu autohtonu hrvatsku redovničku zajednicu u brizi za siromašne, potrebite, karitativnom djelovanju i odgoju i obrazovanju napuštene djece te su vjernici to mogli pogledati.

Na Zavjetni dan svakog 8.-og u mjesecu u svetištu sv. Šime će se predstaviti  jedan službenik ili službenica Božja, kćeri i sinovi iz hrvatskog naroda za koje se moli da dođu na čast oltara.

„Svakog 8.-og u mjesecu ćemo moliti i biti i u mislima na Božje ugodnike koje ima hrvatski narod. Time želimo reći da svetost ne dolazi samo izvana, izdaleka, iz drugih naroda, nego je prisutna i u našem hrvatskom narodu, po uzoru na velike svece. I naš narod ima sinove i kćeri na putu za čast oltara. Svetište sv. Šime postaje tako mjesto gdje će se razglašavati svetost i drugih, svih, na što poziva i konstitucija Drugog vatikanskog sabora ‘Gaudium et spes’ koja govori o općem pozivu na svetost“, poručio je Šehić. Istaknuo je da je sv. Šime primjer i uzor evanđeoskog života, a njegov duh sjedinjenosti s božanskim duhom prisutan je i u mnogim sinovima i kćerima stoljećima nakon njega, baš i u hrvatskom narodu koji se također treba ponositi svojim Božjim ugodnicima kao dijelom općinstva svetih u Katoličkoj Crkvi.

Zavjetni dan u svetištu sv. Šime je svakog 8.-og u mjesecu, jer je to datum Šimunovog blagdana (8. listopada). Svakog 8.-og u mjesecu misu će predvoditi svećenik iz druge biskupije, među kojima su i upravitelji hrvatskih svetišta. Na Zavjetni dan u svetištu sv. Šime u misi se osobito moli za bolesne i potrebe u različitim okolnostima života. Nakon mise, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šime čije se neraspadnuto tijelo nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u svetištu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O. Damjan Kružičević, OSB, benediktinac iz samostana na Ćokovcu, na kraju prvog dana korizmene duhovne obnove u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, u srijedu, 6. ožujka, predvodio je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Svaki svoj dan benediktinci u svim samostanima svijeta završavaju molitvom Blaženoj Djevici Mariji koja je prisutna u benediktinskoj duhovnosti.

U ovoj molitvi razmatraju se otajstva Marijinog života u odnosu s Isusom i njenim poslanjem majke božanskog Sina, našega Spasitelja i Otkupitelja, Isusa Krista.

Marijo, nazaretska Djevice, okupljeni smo pred tobom kao tvoja djeca i molimo te, uzmi nas za ruku i povedi k Isusu, tvome Sinu, našem Gospodinu. Ti si u svom srcu priredila sveto boravište i poslušna Božjoj riječi postala i hram i kovčeg Saveza. U tebi i po tebi Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Ti si žena od malo riječi, ali sva si zahvaćena Riječju Božjom. Pomozi nam, Marijo, da i mi ponizna i otvorena srca slušamo i primamo Božju riječ. Isprosi nam milost da se riječ tvoga Sina i u našem životu utjelovi, postane stvarnost. Da ravna našim životom, našom molitvom i našim radom.

3 x Zdravo Marijo

Marijo, koja na riječ Anđelovu hitaš u gorje u grad Judin, Elizabeti, rođakinji svojoj. Pomozi nam da i mi u našem srcu čujemo poticaj Duha koji nas nuka da svoju radost podijelimo s drugima. Da primljene milosti umnožimo, dijeleći ih s drugima. Da drugima spremno priteknemo u pomoć i tako tvoju ljubav, blizinu i dobrotu svjedočimo svijetu.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si u zajedništvu sa sv. Josipom iskusila što znači naići na zatvorena vrata, na odbijanje, na nerazumijevanje, na život u tuđini. Iskusila si strah. Zato ti znaš najbolje sve naše nevolje, jer ih nisi bila lišena. Razumiješ našu nemoć, nesigurnost, naš strah. Ti si službenica dobrote koja za nas neprestano moli svoga Sina, da svojom milošću obogati naše siromaštvo, a svojom snagom ojača našu slabost. Budi uz nas, Majko, u svim nevoljama našim.

Zdravo Marijo  

Marijo, u betlehemskoj noći u svoje krilo primaš Božjega i svoga Sina. Polažeš ga u jasle i zajedno sa svetim Josipom prva mu se od svih stvorova klanjaš. Siromaštvo betlehemske noći svjedoči o jedinom, istinskom bogatstvu čovjeka. Svjedoči o ljubavi, Bogu koji je ljubav. Ljubavi koja povezuje vaše živote, vaša srca – Isusovo, Josipovo i tvoje, Majko. Pomozi nam da tvoga Sina znamo prepoznati u našoj svakodnevnici, da mu se poniznim srcem poklonimo i ljubav mu iskažemo u onima u kojima nas on danas pohađa. Neka nas s tvojim Sinom, s tobom, sa sv. Josipom i sa svom našom braćom i sestrama, povezuje čista i sveta ljubav.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si sačuvala radost svadbe u Kani. Tamo si s Isusom i njegovim učenicima i primjećuješ i vidiš i ono što drugima promiče. Vidiš to na vrijeme, u pravo vrijeme. I donosiš to pred Isusa. U malo riječi, tek dvije riječi – ‘Vina nemaju’. Tako ti moliš. To je tvoja molitva. Donositi pred Sina stvarnost satkanu i izgovorenu u dvije riječi. I sve prepuštaš njemu, jer vjeruješ njemu. Učini da i naša molitva bude izrečena stvarnost u malo riječi i donesena pred Isusa s vjerom da znamo reći – radosti nemam, vjere nemam, ljubavi nemam, praštanja nemam, mira nemam. I da sve predam Isusu. Pomozi i nama da znamo moliti srcem koje vidi. Daj nam oči pune nježnosti i nade. Oči kakve si ti imala onog dana, na svadbi u Kani.

Zdravo Marijo

Marijo, ti pratiš i susrećeš svoga Sina na njegovom križnom putu, do kraja, do Golgote, do groba. Pratiš pogledom, pratiš molitvom, pratiš srcem, pratiš suzom. Kratak susret sa Sinom koji ne ostavlja prostor za ništa drugo, osim trenutak tihe blizine, pogled i možda kratak dodir ruku. Ali, to je blizina koja govori, blizina koja grli, blizina koja liječi bol srca, blizina koja daje snagu za naprijed. Majko, s križa mi smo povjereni tebi. I ti si nama povjerena. Molimo te da na našem životnom križnom putu uvijek osjetimo tvoju blizinu, tvoj pogled, tvoj dodir. Trebaš nam. Ne možemo sami, jer nitko ne može sam. Pomozi nam da i mi znamo drugima biti blizina koja grli, koja liječi, koja ozdravlja, daje snage za naprijed. I nas je Isus povjerio jedne drugima.

Zdravo Marijo

Marijo, ženo Velike subote, u tvom srcu toga dana slila se sva vjera Crkve. Zato je subota tvoj dan. Dan kada je tvoje srce u iščekivanju obećanja postalo tabernakulom, svetohranište vjere. Vjera Crkve preživjela je tog dana u tvom srcu. Sve je zašutjelo i za mnoge je ta šutnja bila teška. Svladao ih je strah za vlastiti život, toliko da se razbježaše. Djevice, navikla na sveti prostor šutnje koja zna da šutnja priprema dolazak riječi, tješila si svoje srce svetim obećanjem: ‘Evo, činim nešto novo, već nastaje’. I čekala si. A onda je svanulo uskrsno jutro. Pomozi nam, Majko, da znamo s vjerom živjeti naše Velike subote. Neka i naše srce bude uvijek svetohranište u kojem je sveta prisutnost izvor snage, dok čekamo da i u nama milost učini nešto novo.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si sa učenicima u Gornjoj sobi, zajedno s njima u molitvi, čekaš obećanog Duha. Ti koja si milosti puna i Duhom osjenjena od početka tvoje evanđeoske prisutnosti. Tada je Riječ postala Tijelo u tvome krilu, na početku. Sada si u zajedništvu učenika i moliš da i oni budu ispunjeni istim darom koji je već u Nazaretu obogatio tvoju dušu. S njima si u molitvi, da budeš opet utkana u rađanje njegovog otajstvenog tijela – Crkve. Pomozi nam, Majko, da i mi ustrajemo u molitvi, u zajedništvu molitve. Da molitva za milost Svetoga Duha uvijek prati sve naše početke. Da budemo blagoslovljeni milošću u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, u našoj molitvi, u našem radu, na našem hodočašću vjere.

Zdravo Marijo

Spomeni se, o predobrostiva Djevice Marijo, kako se nije nikada čulo da si ikoga zapustila koji se tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zamolio. Ovim pouzdanjem obdareni utječemo se i mi tebi, Djevice djevica, tebi Majko, dolazimo. Pred tobom, evo, stojimo mi grešnici i vapimo: Nemoj, Majko vječne Riječi, prezreti naše riječi. Nego ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.

Foto: I. Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru subotu, 2. ožujka, predvodio je vlč. Darko Zgrablić, župnik župe sv. Vinka u Svetvinčentu.

Vlč. Darko održao je prigodni nagovor, potom je predvodio misno slavlje u zajedništvu s bokanjačkim župnikom Rolandom Jelićem, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, prožeto također prigodnim poticajima.

„Korizma je otvaranje očiju. Mi smo slijepci koji ne prepoznaju silinu Božje ljubavi prema čovjeku. Ljubav ne zarobljava, ljubav oslobađa. Nemojmo doći Bogu samo kad ga trebamo. Ljubav nije nekoga trebati. Ljubav nije ni traženje ni primanje, nego davanje“, rekao je vlč. Darko, dodavši da bi se čovjek trebao posramiti pred velikom Božjom ljubavlju koja nas ljubi, a mi tu ljubav ne shvaćamo.

Propovjednik je potaknuo da čovjek u odnosu s Bogom koji je ljubav ima stav: „Nisam tu zato jer te trebam, nisam tu zato jer ne mogu bez tebe. To nije dobar odnos. To je kao neka zaljubljenost – ja bez tebe ne mogu. Bog ne želi takav odnos. Ljubav je nešto drugo. Ljubav je: Ja bez tebe ne želim, pa i kad bih mogao. Ja biram tebe. Biram život. Ne zato jer je tamo smrt, nego zato jer si ti tu. Dolazim k tebi ne zato jer se bojim padova, grijeha, smrti, zla, svijeta, nego zato što tebe tamo nema. Idem za tobom. Pa ako taj put vodi i u križ, idem za tobom“, potaknuo je vlč. Darko, poručivši: „Kad bi nas korizma dovela do takve zrelosti, onda bi to bila plodna korizma; ako bi nas naša korizma dovela do toga da kažem Bogu: ‘Ti si moj Bog, ti si sve moje, ja tebe biram. Biram te prvog, ne zadnjeg’. Neka svaki naš dolazak Bogu bude dolazak ljubavi“.

Nisu grijesi najveći problem koji priječi da se čovjek vrati, dođe k Ocu, nego ponos, rekao je vlč. Darko. „U ljubavi nema ponosa. Bog se odrekao svog ponosa, ponizio sam sebe, do smrti na križu, radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Jer, čovjek je vrijedan Božje ljubavi. Tu vrijednost Bog je ugradio u svakog od nas. Odgovorimo mu na obilje te njegove ljubavi“, potaknuo je vlč. Darko.

Poželjevši da se čovjek preispita, propovjednik je potaknuo da vrijeme korizme ne bude samo izvanjski obavljanje neke pobožnosti, nego da to bude nutarnje vrijeme koje pomaže čovjeku ući u nutrinu, da susretne Boga, da Bog progovori. „Zato je potrebna tišina. Jesam li počeo prepoznavati Boga u svojoj blizini, jesam li zakoračio bliže k Bogu? Jesam li odlaskom na misu otvorio svoje srce u svijesti da se idem susresti s Bogom? Dopusti Bogu da ti govori, da ti progovori. Jer kad molimo, mi Bogu sve ispričamo. Bog sve zna, zna i što mu želimo reći. Dolazak u crkvu je vrijeme kad Bog meni govori, kada smirujem svoje srce i želim dopustiti da Bog meni progovori“, poručio je vlč. Darko, rekavši da je svaki odlomak Svetog Pisma vrijeme kad Bog čovjeku progovara. Pritom je potaknuo: „Poslušajmo što nam Gospodin govori. Što, Gospodine, želiš od ove korizme? Progovori mom srcu. Vodi moju korizmu. Daj da plodni susret između tebe i mene vodi k drugima, u širenju ljubavi“.

Korizma je i vrijeme gledanja Boga, rekao je vlč. Darko. Razmatrajući prispodobu o povratku izgubljenog sina, propovjednik je rekao da je sin pobjegao od oca kad je oca počeo gledati neispravnim pogledom. I Petar je počeo tonuti kad je prestao gledati u Isusa, kad je gledao u vjetar i valove. „Ako gledamo svoje probleme, nevolje, križeve, to naraste toliko veliko da čovjeka uguši. Može biti Bog veći od svega toga, ali ako ne gledam Boga, onda to ne vidimo, onda tonemo. Korizma nas poziva da Boga vratimo na prvo mjesto“, istaknuo je vlč. Darko.

Prispodobom o povratku izgubljenog sina, Luka nam želi otkriti Boga koji je milosrdni otac. „Korizma nas vodi prema Božjem milosrđu. Milosrđe može biti samo ljubav. Bog traži susret, izlazi, čeka i to nakon što je odlazak bio vrlo ružan. Grijeh je odvojio sina od oca i sin svaki dan sve izravnije mora otkrivati put do očevog doma. Sin je mislio da ga otac sputava, da je pravi život bez prisutnosti oca“, rekao je vlč. Darko, upozorivši da nas iz očeve kuće tjera kada Boga počnemo gledati kroz neke svoje slike, ne onakvim kakav on jest. Takav Bog postaje strašan za čovjeka te čovjek pomisli da treba slobodu, da se mora udaljiti od Boga. Čovjek počinje doživljavati Boga kao onoga koji mu nešto ne da. Mnogi odlaze od Boga jer Boga doživljavaju na krivi način.

U tom kontekstu, predvoditelj obnove pojasnio je i značenje deset Božjih zapovijedi koje žele biti upisane u srce čovjeka. Zapovijedi su i prirodni moralni zakon kojeg je Bog usadio u srce, dušu, život svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, rekao je propovjednik. „Kad Sveto Pismo govori o Božjim riječima, kaže: ‘Ureži ih u svoje srce, omotaj ih oko svojih ruku, u svoje misli, u svoje čelo’. Kada mole, Židovi omotaju oko svojih ruku trake s riječima iz Svetog Pisma i stave na svoje čelo. Neka Božja riječ vodi naš život. Previše toga znamo, premalo toga živimo. Previše toga nosimo u papirima, premalo toga u srcu. Zato nam treba korizma. Cijeli naš život je korizma, hod prema Bogu“, rekao je vlč. Darko.

U kontekstu Božjih zapovijedi, naglasio je da ljudi ne vole da im netko nešto zapovijeda, određuje, zabranjuje. „Većina Božjih zapovijedi počinje s ‘Ne’. Božja riječ ne kaže ‘Ne’ zato jer nam Bog nešto ne da. Kada mala djeca ne dobiju od roditelja što žele, znaju reći: ‘Ti mene ne voliš, kad mi to ne daš. Da me voliš, dao bi mi to’. Čovjek pomisli, kad Bog kaže ‘Ne’, on mene ne voli. Nešto mi uskraćuje. Božje ‘Ne’ nije zato jer nam Bog nešto uskraćuje, nego da na svojoj koži ne osjetimo ranu vatre. Bog kaže ‘Ne’ da čovjek bude slobodan. Kad god čovjek ulazi u ono što Bog kaže ‘Ne’, postaje neslobodan. Zato nam treba ispovjedaonica – jer smo zakoračili tamo gdje je Bog rekao ‘Ne’, gdje je blato, gdje nema Boga. Kad čovjek ulazi u mrak, smrt, pita se gdje je Bog. Bog je Jahve, Bog koji je tu, za tebe, kojem je stalo do tebe, koji ti izlazi u susret, koji te ljubi. I sve što čini je samo zato da bi čovjeku vratio slobodu, pa i križ kojeg je uzeo“, poručio je vlč. Darko, rekavši da se Bog čovjeku otkriva. Ljubav traži vrijeme.

Upozorivši da se čuvamo onoga tko otima dostojanstvo koje je Bog usadio u život čovjeka, vlč. Darko je rekao da svi grijesi imaju izvor u idolopoklonstvu. Potaknuo je da Dan Gospodnji promatramo kao dan susreta s Bogom, ne samo kao dan u kojem ne radimo. „Božje zapovijedi žele nas okrenuti jedne prema drugima, prema izvoru. Poštuj oca i majku, poštuj ljude oko sebe, poštuj djecu, sve odnose. Zapovijedi žele probuditi naš život“, poručio je vlč. Darko.

Korizma je vrijeme čišćenja našeg srca, otvaranje zatvorenoga, micanje nataloženog blata. „Valja nam u križu prepoznati snagu. Kristov križ ima moć spasiti naše duše. Židovi i Grci traže znakove, dokaze i logiku ovog svijeta. U križu nema ničega od toga. Nema nijednog znaka. Kad su od Isusa tražili znak, govorio je o Joni. Znak je tri dana Isusove smrti. Pavao kaže, križ je nekima kamen spoticanja, ludost, neki se njime sablažnjavaju. Za Grke, da Bog umre za čovjeka, kakav je to Bog? Za Židove, Bog koji trpi? Nema logike.

Bez Isusovog križa, čovjek se lomi pod križem. Dopustimo da nas Isusov križ ozdravi, da nas ljubav s tog križa ozdravi. Mi u križu ne promatramo mučilo, nego ljubav koja trpi za čovjeka, koja nas dariva. Ta ljubav se uprisutnjuje – to nije apstraktna ljubav, nije teorija. Isus prvi umire da bi osmislio sva naša umiranja, sve naše žrtve, sve naše križeve. Ali, ne završava sve na križu. Veliki petak bez Uskrsa nema smisla. Ali, Uskrs se ne događa bez Velikog petka. Uskrsnula je ljubav kojom nas Bog ljubi. Bog je dao život i prolio krv za nas, da bismo mi imali život“, poručio je vlč. Darko Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje na treću korizmenu nedjelju, 3. ožujka, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Kristovi učenici moraju jasno govoriti, ne bojati se ničega, moraju govoriti i činiti ono što je pravo. Jer, s načelima nema kom­promisa. Crkva živi od vjernih, odlučnih i neslomljivih članova koji ostaju vjerni Bogu do kraja“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši primjer hrvatskog blaženika koji je bio dosljedan i neustrašiv u javnom zastupanju Božjih načela, zaštite dostojanstva Crkve i svakog čovjeka.

„Da je veliki sin roda našega, blaženi Alojzije Stepinac, pristao surađivati s komunističkim vlasti­ma, ne bi bio proganjan i zatvaran. Ali, shvatio je, ‘Ovdje nema kompromisa! Ovdje polažem život ako treba, ali neću odstupiti od načela koje sam učio i prihvatio’. Ostao je čvrst kao sti­jena, pa je Crkva beatifikacijom u Mariji Bistrici to potvrdila i rekla što misli o njemu. A to je potvrdio i Bog svojim čudom, da imamo velikog svjedoka“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je to istaknuo u kontekstu prvog čitanja o potrebi poštivanja Božjih zapovijedi i navještenog Evanđelja u kojem Isus oštro reagira, s obzirom na trgovce u hramu. „Evanđelje donosi prizor kada Isus uz blagdan Pashe ulazi u židovski hram u Jeruzalemu, taj sveti prostor, središnji vjerski i nacionalni centar Izraela. Kad je ušao, imao je što vidjeti: poredane stolove kao na tržnici. Svi izvikuju cijene i traže dobre mušterije. A u donjem kutu hrama, skupina mešetara mijenja novac. Odjekuje vika i galama, nered u najsvetijem hramu Božjem! Kad je to Isus vidio, planuo je božanskom srdžbom, sve im isprevrtao i rastjerao“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da „ta slika Isusa odudara od one koju obično imamo o Isusu koji je blag i milosrdan, koji tješi i pra­šta“.

Nadbiskup je podsjetio da taj događaj Ivan donosi na početku Evanđelja, nakon svjedočanstva Ivana Krstitelja kad je za Isusa rekao da je Jaganjac Božji koji odnosi grijehe svijeta i nakon prvog čuda u Kani Galilejskoj. „Slijedi Isusov uzlaz u Jeruzalem uz blagdan Pashe i izgon trgovaca iz hrama. Kao da je evanđelist htio dati do znanja kako valja najprije napraviti reda u svetištu. I mi, svaki put kad započinjemo misu, počinjemo s kajanjem, da se stvori malo reda u našoj duši, da se pripravimo očišćeni. Ljutiti Isus s bičem u ruci ne uklapa se u naše predodžbe. A upravo tako ga opisuje navješteno Evanđelje s bičem od užeta u njegovoj desnici. Desnicom se inače dijeli bla­goslov, dodiruje bolesnika i blagoslivlja ga. Mi smo stvorili pomalo jednostranu sliku o Isusu. On jest i blag i milosrdan, ali na nepravdu i na povredu svetosti kuće Očeve vidimo kako reagira: „Nosite se  odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“ (Iv 2, 15-16). Isus to čini jer ga izjeda revnost za Dom Gospodnji. Isus dolazi s jasnom porukom da se s čašću Oca nebeskoga ne trguje i ne prave se nikakvi kompromisi“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je rekao da i u različitim institucijama ovoga svijeta gdje se ljudi susreću i provode  vrijeme, poput kazališta, koncertnih dvorana, hotela, sportskih stadiona, vladaju neka pravila i red kojih se valja držati, kao i na prijemima uz proslave važnih godišnjica i blagdana. „Ako se netko nekulturno ophodi i ponaša, čuvari reda će učiniti da sve bude kako treba, da se uspostavi red“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da crkva, Božji hram, potiče da se ljudi u njoj skladno vladaju. U crkvi je domaćin  Bog, to je dom molitve i sabranosti gdje Gospodin sve poziva na gozbu Riječi i euharistije. „Crkva građevina je hram vječnog spasenja koju nitko ne smije obeščastiti ili obezvrijediti. I mi smo dom Božji. Bog je po krštenju ušao u našu dušu, naš život. Kamo sreće da nas izjeda revnost da očuvamo hram Božji koji je u nama stvoren po našem krštenju“, rekao je mons. Puljić.

Isus je potjerao trgovce iz hrama „vrlo energično, s jasnom porukom da se s čašću nebeskoga Oca ne trguje i ne prave nikakvi kompromisi. To je poruka i Crkvi za sva vremena: da slijedi Isusa i naučava Božje zapovijedi i moralna načela jasno i nepokolebljivo, u duhu deset Božjih odredaba koje je Mojsije primio kao putokaz na ispravnom putu. To je poruka i biskupima, svećenicima, roditeljima, učiteljima, svima koji su zaduženi za određene odgovornosti u svijetu. To je poruka da se slijedi nauk zapovijedi i moralna načela koja su jasno izrečena u deset Božjih zapovijedi: Evo vam, da se ne izgubite u ovom svijetu. Evo vam pravila ponašanja, da ne vrludate“, rekao je mons. Puljić, zahvalivši Bogu što je dao tih deset jasnih smjernica.

„Uz to, u vremenima krize i velikih moralnih devijacija, Bog šalje Crkvi čvrste i postojane vođe poput Mojsija, Ivana Krstitelja ili nedavno, u naše vrijeme, poput sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koje su tadašnji mediji nazivali „konzervativnima, desnim i  strogima“, kako bi se osporila njihova veličina i kako bi se kod ljudi stekao dojam da oni nisu dobri vođe“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je kako su Ivanu Pavlu II. uskratili dodijeliti Nobelovu nagradu „jer u svojoj ‘konzervativnosti nije dopuštao pobačaj’ niti je priznavao brakove ‘istospolnih zajednica’. Ako je itko trebao dobiti tu nagradu, trebao je Ivan Pavao II. No, ljudi koji odlučuju mislili su, bolje ne dati nagradu takvom čovjeku. Ali, Crkva mu je dala nagradu i to u vrlo kratkom vremenu, kako su i tražili vjernici na Trgu sv. Petra, s natpisom ‘Subito Santo’. Dobio je  najveću nagradu, sveca. To je njegova najbolja nagrada, jer Crkvi je služio neumorno, neustrašivo i postojano. Crkva nastavlja Kristovo djelo, pa mora poput njega zauzimati se za Božja prava i čast, a jednako tako za prava onih iza kojih je Isus uvi­jek stajao: obespravljeni, potlačeni, iskorištavani, prodavani.

Mi smo puni govora o ljudskim pravima, i dobro je to. Čovjek je slika Božja i treba čuvati njegovo dostojanstvo i njegova prava. Ali, kao vjernici, pozvani smo čuvati i Božja prava. Valjda i Bog ima prava u svijetu kojeg je stvorio, da bude među nama, da mu se klanjamo, molimo. Nažalost, povijest i brojne ideologije pokazale su kako se otpisuje Boga, da Bog ne treba čovjeku. Lucifer je prvi rekao ‘Neću služiti’“, upozorio je mons. Puljić.

„Zato Crkva ustaje protiv proizvođača i dilera droge, protiv trgovine ljudima i zlouporabe djece u nečasne svrhe, protiv pornografije i prostitucije, iako je to ponekad opasno i po život“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je kako je sv. Ivan Pavao II. na Siciliji, javno, svojim glasom neustrašivo pozvao mafijaše: „Obratite se! Nemate pravo ubijati!“. Papino okruženje se bilo prestrašilo zbog tih njegovih izjava, ali Papa je proročkim glasom bio pozvao i njih da nemaju pravo ucjenjivati i ubijati obitelji.

„I mi, vjernici ovoga prostora i vremena, pred izazovima suvremenih ideologija sekularizma, relativizma, u najnovije vrijeme dženderizma, pozvani smo biti odlučni i vjerni svjedoci. Ideologije ne prestaju postojati i bit će ih do kraja svijeta“, upozorio je mons. Puljić, podsjetivši kako je nedavno papa Franjo odredio da se učini istraživanje u vezi „strašne rodne ideologije“.

„Papa je barem petnaestak puta rekao da je rodna ideologija suvremena kolonizacija koja širi krivu antropologiju o čovjeku. Pred takvim ideologijama nama je biti odlučnim i vjernim svjedocima Božjih zapovijedi koje nisu zastarjele, jer su urezane u srce čovjeka. Božje zapovijedi su putokaz i u našem vremenu. Moralna načela koje Crkva naučava i brani imaju trajnu vrijednost, usprkos ljudskom vrludanju i prigovorima kako su te zapovijedi zastarjele“, poručio je mons. Puljić, zaključivši: „Sveto vrijeme korizme dobra je prigoda provjeriti je li nas možda zahvatio duh kom­promisa te jesmo li svojim vladanjem i stavovima pomogli da se kršćanstvo pomalo razvodnjava. Naime, na dvije stolice ne može se sjediti. Bog, izvor milosrđa i dobrote, odredio je lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni jer nas i savjest optužuje, predbacuje nam. Molimo Gospodina da nam daruje svoje milosrđe“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu u župi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru od utorka, 27.-og do četvrtka, 29. veljače, predvodio je fra Vladimir Vidović, franjevac konventualac, glavni urednik Veritasa i voditelj Pučke kuhinje na Svetom Duhu u Zagrebu.

Nakon molitve krunice i pozdrava župnika fra Bojana Rizvana, fra Vladimir je započeo nagovor osvrćući se na službu voditelja Pučke kuhinje i ističući kako prije te službe, iako je živio u istom Samostanu, nije primjećivao toliki broj siromaha. Naglasio je kako je nama teško primijetiti one koji su marginalizirani, te nam je potreban i pogled vjere koje će u potrebitima vidjeti vrijednost osobe i njegova dostojanstva. ”Crkva čini iznimno puno dobra utjelovljujući ljubav. Zato je i pučka kuhinja susretište gdje se događa razmjena u kojoj nas same obogaćuju siromasi”, rekao je fra Vladimir, istaknuvši da je korizma milosno vrijeme koje je kadro promijeniti perspektivu našeg vremena. “Naš je život, gledan kroz oči povijesti, put koji završava u Božjem srcu. Zato temeljni životni odnos ostvarujemo s Bogom. Upravo taj odnos određuje kakvi ćemo biti i kakvi uistinu i jesmo”, rekao je fra Vladimir.

Rekao je da se često u korizmeno vrijeme naglašavaju pokorničke vježbe kroz koje kao da se natječemo u brojnosti naših korizmenih odluka, a zaboravljamo kako je korizma vrijeme popravljanja odnosa s Bogom. “Korizma donosi poboljšanje odnosa s Bogom. Odnos s Bogom donosi i popravljanje nas samih i određen je sadržajem riječi ‘obraćenje’ koje traži ozbiljan duhovni život”, rekao je fra Vladimir. O upotrebi darovanog vremena danas, ovisi naša vječnost. “U obraćenju je riječ ponajprije o povratku Bogu, usklađivanju s onim što Bog od mene želi. Obraćenje je traženje Božjeg lica ili traženje dobra, a ne zla. Kršćansko obraćanje zahvaća tri segmenta života: spoznaju Isusa Krista, nasljedovanje njegovih koraka i prisnost s njime”, pojasnio je predvoditelj obnove, tumačeći svaku tu etapu.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu s fra Bojanom Rizvanom, fra Pavlom Ivićem i fra Andrijom Bilokapićem. U homiliji se osvrnuo na zahtjevnost i oštrinu Kristove riječi u kojoj možemo prepoznati i sebe. “Važno je otkriti naše licemjerje, a ne prokazivati licemjerje bližnjih. Aktualnost te Kristove riječi potiče nas na promjenu naših životnih stavova. Zato smo pozvani poraditi na poniznosti, a ne na glumi”, rekao je propovjednik, potičući da prihvatimo činjenicu da smo svi braća. “Koliko se trudi papa Franjo ne bi li nas podsjetio na tu važnu činjenicu da smo svi braća, a često upravo zbog toga nailazi na otpor i u samoj Crkvi. Pozvani smo mijenjati svoj mentalitet i usvojiti mentalitet Isusa Krista”, zaključio je fra Vladimir. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje.

Drugi dan obnove bio je osobito posvećen molitvi za bolesne i starije te promišljanju o drami križa i patnje. Fra Vladimir je istaknuo kako je tema patnje, žrtve i križa važna tema za život vjere. “Upravo se patnju kroz koju prolazimo poistovjećuje s križem, a to je zahtjevna tema jer mi ne volimo križ i patnju”, rekao je propovjednik, dodavši da nam je “svaka patnja teška, a osobito ona koja se tiče ‘naše kože’, kao i kad se susrećemo s patnjom nevinih i onih koji nisu ništa krivi. Odgovor na ta pitanja teško se pronalazi, a moguće ga je otkriti u zajedništvu s Kristom”. I njemu je osobno iskustvo patnje i nemoći pomoglo u iskrenijem suočavanju s egzistencijalnim pitanjima. “Patnja i trpljenje nas uvijek nauče razlučiti bitno u našem životu od nebitnog. Jer u jednom trenutku sve može iščeznuti našom smrću. Svako suočavanje s bolešću i smrću mora biti prožeto i pitanjem koji je razlog mog življenja na zemlji. O patnji je teško govoriti jer mi ne želimo trpjeti i patiti”.

Fra Vladimir se osvrnuo na suvremene poteškoće našeg vremena u kojem se odbijanje patnje naslućuje i u neodlučnosti mladih na prihvaćanje bračnog ili posvećenog života. ”Lakše je pričati bajke, nešto što će umirivati naše savjesti, nego ozbiljno se suočiti s teškoćama života. Naša vjera i duhovnost često su svedeni na emociju. Nije rijetkost čuti od vjernika: ‘Vau, kako sam se lijepo osjećao na Misi, bio je pozitivan dojam duhovne obnove, baš mi je bilo super’. Svodeći tako duhovni život na emocije, počinjemo komplicirati naš život i naše odnose. Pa čak i svoju vjeru koja je konstitutivni dio osobnosti, svedemo na emocije”, pojasnio je fra Vladimir, rekavši kako suočavanje s krutom istinom o nama može dovesti do gubitka životnosti. “Suvremena pošast je depresija koja ima tisuću lica. Ljudi hodaju nesretni, tužni, bolesni i ne doživljavamo psihičke bolesti kao ozbiljne. Zanemarujemo da nam je u tim trenucima potrebna i duhovna komponenta našeg bića koja svoj temelj pronalazi u susretu s Kristom koji daje smisao životu”, zaključio je propovjednik, potičući da ne živimo život na kozmetičkoj razini, nego da u središte svojih trpljenja pustimo Krista koji svemu daje smisao.

Poslije nagovora, u homiliji misnog slavlja koje je predvodio, fra Vladimir se osvrnuo na naviješteni evanđeoski tekst, pojašnjavajući kako i mi često nalikujemo na braću Jakova i Ivana koji preko svoje majke traže neko bliže mjesto uz Isusa. “To je slika iz našeg društva. Koliko se puta želimo provući kroz život ne svjedočeći za Krista, nego samo govoreći o njemu”, rekao je fra Vladimir. Pozvao je na hrabro življenje kršćanstva, ne samo deklarativno, nego i na razini životnih izbora. U euharistijskom slavlju udijelio se sakrament bolesničkog pomazanja starijima i težim bolesnicima te je fra Vlado protumačio značenje tog sakramenta, pojasnivši kako po njemu ukrjepljujemo svoje nasljedovanje Krista i u trpljenju pronalazeći u njemu utjehu i spasenje. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje koje je pjesmom animirao fra Pavle Ivić, župni vikar.

Zadnjeg dana obnove, fra Vladimir se u nagovoru prisjetio slike iz filma u kojem u blizini fontane razgovaraju svećenik i vjernik laik, kada svećenik tumači sugovorniku kako je naš vjernički život nalik kamenju u fontani. “Primajući milost mi izvana bivamo zaodjeveni milošću, ali iznutra taj je kamen suh. Slika je to i našeg vjerničkog života u kojem često sudjelujući u slavljima vjere, duhovnim obnovama, molitvama zalijevamo život milošću, ali ona ne mijenja naš život”, naglasio je predvoditelj slavlja, obrazlažući da u tom govoru ne isključuje sebe ni druge Bogu posvećene osobe. “Imamo puno znanja, a malo se mijenja naš život. Kameno srce dovodi lako do kamenih struktura – ništa se ne smije promijeniti, uvijek je tako bilo, često je načelo onih čija je jezgra srca kamena”, rekao je fra Vladimir. Istaknuo je potrebu prepoznavanja zamki, poteškoća, situacija koje nas ponekad priječe u promjeni naših navika. “Mijenjajući sebe, mi mijenjamo i društvo u kojem živimo. Papa Benedikt XVI., čija će se jasnoća i dubina pontifikata tek otkrivati, govorio je proročki o vremenu u kojem živimo. Prepoznajući probleme današnjeg čovjeka i svijeta naznačio je da je jedan od osnovnih problema ravnodušnost. To je stav kad nam postane sasvim svejedno. Kad živimo kao da Boga nema, kao da ništa ne postoji osim nas samih i naših potreba”, pojasnio je fra Vladimir, ističući kako je to zahvatilo i naša srca, što se osobito očituje u tome da ljudi nisu spremni nizašto više dati svoj život.

“Zaboravljamo da je Crkva utemeljena na svjedočanstvu mučenika, onih koji su imali hrabrosti položiti svoj život za Isusa. Prevladavajući društveni fenomen sa stavom ’Svejedno mi je’ govori o zaboravu vječnih vrednota”, rekao je fra Vladimir. Upozorio je da se kod popisa stanovništva komentiralo kako nije dobro prebrojan broj katolika, ali nitko se nije ozbiljno pozabavio činjenicom da većina deklariranih katolika ne ide redovito na misu. “Kako bi naše društvo izgledalo kad bi svi koji se nazivaju katolicima, to uistinu i bili” zapitao se, zaključujući da indiferentizam zahvaća i vjernike, a vjera nije privatna stvar. “Mi ovdje punimo baterije, a živimo vani našu vjeru, u društvu, na radnom mjestu, u obitelji. Svjedočimo li ili ne, tiče se svakoga od nas”, ustvrdio je fra Vladimir. Relativizam se uvukao i u obitelji, djeca određuju roditeljima što će činiti, čak odbijaju i život vjere zbog generalizacije problema u Crkvi. “Zabrinjava ravnodušje! Pomirenost s time da se ne može živjeti autentično svoju vjeru. Ravnodušje zahvaća srce i plodi našom lijenošću da išta napravimo u životu”, naglasio je propovjednik, rekavši da je sv. Franjo iz Asiza u sličnim okolnostima posvjedočio svoju ljubav prema Crkvi svetošću života i radikalnim življenjem Evanđelja.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje. U homiliji je razmatrao naviješteni evanđeoski odlomak o bogatašu i siromašnom Lazaru, rekavši da ta Kristova priča dotiče i naše živote. “Bogataš nije onaj koji ima milijune. Ovdje se ne govori o bogatašu i njegovoj imovinskoj kartici, bankovnom računu ili vrijednosti nekretnina. Mi bismo odmah rekli da nismo mi ti bogataši. Ali ovdje je riječ o čovjeku navezanom na svoje interese, na svoj imetak, na posesivne odnose koje može izgrađivati”, pojasnio je propovjednik upozoravajući na obmane u koje često upadnemo zaslijepljeni veličinom svojih bogatstava. “U toj priči ne možemo zaboraviti i djelovanje Zloga. Danas se propušta, čak i u Crkvi, govoriti o đavlu. Ne smije se kao njime plašiti ljude. Ali nije to plašenje, to je istina koja nas mora razbuditi i otrijezniti, jer đavao želi našu propast. Postoje čitavi teološki pravci koji žele obezvrijediti ulogu Zloga i naglašava se ljubav Božja koja će sve spasiti. Ali, pakao postoji! Krist ga je navijestio i nije se s tim šalio”, protumačio je fra Vladimir osvrćući se na neke situacije gdje ne primjećujemo taj utjecaj te zaključio kako su nam darovana sredstva spasenja kojima možemo pokazati da smo spremni biti Božji suradnici.

Na kraju mise, župnik fra Bojan zahvalio je Bogu, predvoditelju obnove fra Vladimiru, braći franjevcima i vjernicima na zajedništvu u danima obnove čiji je cilj učiti zdravoj duhovnosti koja neće biti utemeljena na površnim osjećajima, nego na zbilji spasenja koja podnosi i pustinju, trnje i samoću. Zahvalio je fra Vladimiru što je kroz tri dana učvršćivao srca kako bi tražili Božju milost i snagu.

Treći dan duhovne obnove pjevanjem je animirao župni zbor mladih. Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim.

Fra Bojan Rizvan

Foto: FB Župe Srca Isusova

Korizmenu duhovnu obnovu o temi „Gospodine, nauči nas moliti!“, u župi sv. Nikole u Islamu Latinskom u subotu, 2. ožujka, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na početku susreta održana je pobožnost križnog puta i mogućnost za ispovijed. Don Tomislav je zatim održao prigodni nagovor, predvodio misno slavlje u zajedništvu sa župnikom don Lukom Šustićem, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U Godini molitve ususret proslave Jubileja 2025. godine, don Tomislav je govorio o značenju molitve koja kreće iz ljubavi sâmoga Boga koji želi komunicirati s čovjekom. „Premda Bog ne treba čovjeka, Bog čovjeka želi. To je ljubav. Zato je osobiti i veliki učitelj molitve Duh Sveti koji je ljubav između Oca i Sina. Duh Sveti nas uči da se obraćamo Bogu kao njegova djeca, zazivajući ga kao što ga je Isus zazivao Abba, Oče“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da „sâm Duh Sveti kliče u nama, moli u nama. Duh Sveti nas zahvaća svojom prisutnošću, svojom ljubavlju, svojom snagom, svojom vatrom, svojom blizinom“.

„Zbog raznih okolnosti, na Boga prenosimo neke ovozemaljske slike, da Boga ne doživljavamo bliskim kao da je Otac. Duh Sveti nas poučava, vapi, zaziva iz dubine, Oče. Jer molitva kreće od Oca i molitva se želi udomiti u našem srcu, odnosno, Očeva ljubav u našoj molitvi. Da bi molitva bila susret s Bogom, potrebna je šutnja koju često zanemarujemo“, rekao je don Tomislav. Upozorio je da čovjek Bogu stalno samo nešto govori, a to je monolog. Treba zastati, saslušati Boga, osluškivati njegovu ljubav koja govori. Potaknuvši da u molitvu uvedemo šutnju, don Tomislav je rekao: „Bog govori u ljubavi. Ustraj u ljubavi. Ne čujemo Boga jer smo preglasni, dolaze nam razne misli. Oslobodimo mjesta za ono što nam Bog želi reći“.

Isus poučava učenike kako moliti i daje uzor molitve. Uči ih molitvu Oče naš. „Isus zna kome se treba obraćati. Mi u molitvi najčešće polazimo od sebe i zadržavamo se na sebi, na onome što nama treba. Prvo što nas je Isus naučio u molitvi je da je On zagledan u Oca. Najprije hvali i slavi Oca, jer bez njega nema smisla ni života. Đavao nas pokušava uvesti u malodušnost zato što je on jadan, a nas želi uvjeriti da smo jadni. Mi u sebi imamo takvu snagu od koje dršće i sâm Đavao. Nismo mi jadni. Jadan je onaj koji je odvojen od Boga, koji se udaljio od Boga, koji ne želi Boga. Nije jadan onaj koji vapi Bogu iz dubine srce. On ima najveću snagu koja može biti, a to je živa Božja prisutnost. Zato, Isus nas poučava da budemo zagledani u Oca, da prepoznamo što nam Otac želi usaditi u srce“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da Bog čovjeka voli takvog kakav je. Kad čovjek shvati da je vrijedan zato što ga je sâm Bog poželio, prepoznat će Isusa kao nebeskog oca i Očevu volju za sebe. „To je Isus neprestano tražio za tebe. On koji je Bog, ima potrebu na početku dana predati Bogu Ocu svoje srce i zatražiti poslanje. Zato je bio čvrst, uporan i po cijenu najveće boli, izvršiti Očevu volju za spasenje svakoga čovjeka“, poručio je don Tomislav.

Propovjednik je rekao i da molitva predstavlja susret savršenoga i nesavršenoga. „Često od sebe tražimo neku ljudsku perfekciju i to nas sprječava da se Bogu iskreno molimo. Uvijek će molitva biti susret savršenog Boga i nesavršenog čovjeka. Nemojte od sebe tražiti savršenost. Molitva je uvijek predanje realnoga stanja, onako kako jest. Ali prije svega, zahvali Bogu što je tu, uz tebe i što se nikada od tebe neće odmaknuti. Drugo, zahvali za ono što ti je već dao u životu. Nemojmo prestati svaki dan Bogu zahvaljivati za to što nam daje. Inače će nas Đavao prevariti, pokazati neku crnu točku i uvjeravati nas da nemamo nešto bitno za život“, upozorio je don Tomislav. Naveo je primjer djevojke, redovite župljanke koja je slijepa, a uvijek je puna radosti, vjere u Boga i dolazi u crkvu.

„Za molitvu su važni poniznost i ustrajnost. Isus je govorio da budemo kao mala djeca. Malo dijete ima neograničeno povjerenja u svoga oca i svoju majku. Takav je i Nebeski otac. On zaista sve može. Imajmo u njega potpuno, dječje povjerenje“, potaknuo je don Tomislav. Napasti koje se jave žele da čovjek posrne u molitvi. „Kad Đavao vidi da smo ustrajni i uporni, a zna da uporna molitva donosi ploda, pokušava nas omesti. To nam je znak da molitva daje ploda; da Đavlu smeta, da nas pokušava zaustaviti. Treba nastaviti moliti. Đavao se odvojio od neiscrpnog izvora i snage, od Gospodina, a mi smo preko molitve spojeni s Gospodinom“, istaknuo je don Tomislav.

Oružje Đavla je i strah. „Čovjek se treba suočiti sa strahom, ne svojom snagom, nego snagom onoga koji je pobijedio sve strahove, a to je snaga Duha Svetoga, snagom živoga Boga“, poručio je propovjednik, istaknuvši da je cilj našeg života i odnosa s Bogom sjediniti se s Ocem u ljubavi, biti u Očevoj kući, ispunjeni njegovom ljubavlju, sa svojim bližnjima. Stoga, sve što sada čovjek može pretrpjeti, neka preda Bogu za svoje i spasenje bližnjih, kako bi cijela obitelj bila u kući Očevoj, u vječnosti.

Grijeh znači odlutati od Božje ljubavi. „A Isus nas čeka. On čini korak prema nama i u nama vidi dublje od našeg grijeha. Vidi dijete koje želi očistiti i želi mu vratiti dostojanstvo, koje nije nestalo unatoč svemu što je čovjek učinio“, rekao je don Tomislav.

„Kad god smo u stanju grijeha, vratimo se Bogu što prije. Bog nas nije ostavio. Čim osjetiš tamu grijeha, trči svome Ocu koji te čeka da ti oprosti, da ti vrati tvoje dostojanstvo. Bez obzira što se dogodilo u našim životima, nemojmo nikada misliti da smo ikada prestali vrijediti u očima nebeskog Oca, nego ranu, bol koju smo učinili, donesimo nebeskom Ocu u skrušenoj ispovijedi, kako bi nam oprostio“, potaknuo je don Tomislav.

Predvoditelj obnove obratio se i krizmanicima. U kontekstu pročitanog ulomka iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga, don Tomislav je rekao da Isus ispunjava svoja obećanja, među kojima je i da će nam poslati drugog Branitelja, kad on ode. Isus je rekao da se ne bojimo, da nas neće ostaviti kao siročad. „Duh istine, zaštitnik, posvetitelj, duh ljubavi između Oca i Sina je najveća snaga. Đavao se boji te snage, od te snage u nama on uzmiče, a mi tu snagu tako malo koristimo“, upozorio je don Tomislav. Podsjetio je da su apostoli vidjeli sva Isusova čuda, kako izgoni zloduhe, podiže mrtve, vidjeli su ga i nakon smrti. Ukazivao im se 40 dana. Vidjeli su kako četrdeseti dan uzlazi na Nebo pred njihovim očima.

„Ali i dalje su bili samo ljudi, uhvatio ih je strah, moglo im se dogoditi da i njih razapnu, kao što su Isusa. Ipak, poslušali su Isusa da mole dok ne dođe Duh Sveti. Kad je došao Duh Sveti, oni se mijenjaju. Okolnosti se ne mijenjaju. Opasnost je ista. Ali, oni se mijenjaju i više se ne boje. Jer je snaga Duha Svetoga djelatna u njima te idu i propovijedaju. Ne boje se. Svi će podnijeti mučeništvo za Krista. A bili su sretni što to čine. I Ivan, koji nije bio mučen, podnio je veliko trpljenje, ali i silne milosti od Boga“, istaknuo je don Tomislav.

Potaknuo je na razmišljanje, ako su tako velika djela učinila dvanaestorica apostola, koliko bi trebalo biti očitovanja velikih Božjih djela od tisuće krizmanika koji primaju pečat dara Duha Svetoga. „Zašto ta ljubav nije toliko vidljiva, zašto naše kršćanstvo ne gori kao što je gorila ljubav prvih kršćana? Duh Sveti je dar koji treba otvoriti, onda se vidi koje milosti daje Duh Sveti. Koliko smo poklona dobili, a da ih nismo otvorili. Tako može biti i s darovima Duha Svetoga. Potrebno je darove Duha Svetoga otvarati, da bi donijeli plodove“, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da se svaki dan na početku dana izmoli molitva Duhu Svetom, Himan Duha Svetoga i moli za sedam darova Duha Svetoga. Pjevanje tijekom susreta animirali su mladi sa Smiljevca.

Ines Grbić

Foto: Župa Islam Latinski

Slikovnica ‘Srcem prema nebu – Majka Marija Krucifiksa Kozulić’ čije su autorice i ilustratorice Petra Ušljebrka i Flora Marinović, predstavljena je u utorak, 27. veljače u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Urednica slikovnice je s. Marijana Mohorić, SCJ, djelatna u pastoralu smiljevačke župe i predavačica na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru. Izdavač je Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Postulatura Službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić.

Inicijatorica izrade slikovnice je s. Mohorić, koja je ideju slikovnice o životu Kozulić prenijela smiljevačkoj župljanki Željki Diklan, učiteljici razredne nastave u OŠ Zadarski otoci u Zadru. Diklan je s učenicima već radila u izradi raznih slikovnica, među kojima su neke osvojile i nagrade. Diklan je dobila puno knjiga o životu Riječke Majke, autorice s. Dobroslave Mlakić, vrhovne predstojnice Družbe SCJ. Diklan je ljeto 2022. godine provela u čitanju, razmišljanju i molitvi kako realizirati ideju. Na jesen je tu ideju predstavila učenicima u OŠ Smiljevac, gdje su se pozivu odazvale Petra i Flora koje su pohađale 8. razred, spremne istraživati život Marije Krucifikse i stvarati slikovnicu. Tako je nastala likovna radionica ‘Mima’ po dječjem nadimku Marije Kozulić. U radionici su bile s. Marijana, Flora, Petra, Iva Buljat, prof. Hrvatskog, lektorica slikovnice i Diklan, voditeljica radionice koja je počela 12. studenog 2022. godine. Održavala se subotom u dvorani župe sv. Ante na Smiljevcu. „Uvijek smo bile dočekane kolačima, sokovima i toplim čajem. Radili smo u ugodnoj i blaženoj atmosferi. Osjećali smo podršku i župnika don Tomislava koji nas je često dolazio posjetiti i ohrabriti u radu“, rekla je Diklan. Zahvalila je Petri i Flori koje su svoj doživljaj života Marije Krucifikse uspješno prenijele likovnim i literarnim izričajima.  Poželjela je da Kozulić sve zagovara kod Gospodina i da njen divni primjer potakne da i mi radimo za siromahe i potrebne.

Rad na slikovnici trajao je osam mjeseci, do lipnja 2023. godine. U pripremi za rad, Petra i Flora pogledale su dokumentarni film o radu Riječke Majke, pročitale su knjigu o njenom životu, posjetile samostan u Rijeci, mjesto gdje je Krucifiksa boravila i grob te susrele recenzenta slikovnice, akademskog slikara Josipa Botterija Dinija koji je pohvalio ilustracije darovite djece. Na naslovnici slikovnice je crtež Dinijevog vitraja iz zadarske crkve Presvetog Srca Isusova te crtež susreta Riječke Majke s dvije djevojčice. S. Marijana je Petri i Flori objašnjavala pravila, nastanak, odijevanje, medaljicu i život Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.

„Život Službenice Božje Marije Kozulić bio je protkan radom, trpljenjem, žrtvom, na kraju i progonom iz Rijeke. Sve to donijelo je velike plodove. Spašena su djeca koja su bila napuštena, gladna, bosa i žedna. Njoj je svaki život bio važan. Važno je spasiti dušu svakog čovjeka. Sve što je radila, radila je na slavu Božju“, rekla je Diklan na predstavljanju slikovnice. Diklan je osobito dotaknula velika hrabrost mlade Kozulić kad je pokrenula osnivanje sirotišta. „Rijeka je u 19. st. bila opasan industrijski grad. To bi bilo teško i danas ostvariti, a kamoli ženi u 19. stoljeću. Marija je stalno govorila: ‘Molimo se i uzdajmo u Boga’. Što je govorila, to je i živjela. Išla je Isusovim stopama. Imala je veliko pouzdanje u Boga. Govorila je: ‘Neka se u svemu vrši Božja volja’. Bog je bio njena zaštita i zaklon“, istaknula je Diklan. Upozorila je na duh sadašnjeg vremena: „Danas živimo brzo i u buci. Okrenuti smo materijalizmu. Što više imamo, to smo prazniji. Komunikaciju u obitelji zamijenili su ekrani. Veliki su zahtjevi i stres na poslu. Vrtimo se oko sebe. Nema trpljenja, odricanja i žrtve, nema vremena za molitvu“.

„Cilj je nebo. Kako doći do cilja? Srcem prema nebu i vratiti se Isusu, izvoru života. Isusu trebamo predati svoje srce. Isus čuva, čisti, liječi, obnavlja, smiruje. On je dao svoj život za nas, da nas spasi. Samo je u Isusu spas“, poručila je Diklan, zaključivši riječima Kozulić: „Nema radosti, nema mira, osim u Srcu Isusovom“.

Autorica Ušljebrka, srednjoškolka 1. razreda, rekla je da je izrada slikovnice bila jako lijepo iskustvo. Voli crtati, to joj je bila prilika da crta i upozna život Marije. „Najviše me dojmila Marijina predanost Bogu i poniznost, kako je kroz sve teške trenutke prolazila u vjeri u Boga. Kroz život su je pratile razne nedaće, gubitak članova obitelji, glad, rat, nepravda, ali ona nikad nije gubila vjeru u Boga, mirno bi prihvatila svoj križ i nastavila dalje. Uvijek je pratila Božja providnost. Bog joj je uvijek dao rješenje u svim najpotrebnijim trenucima. Prema uzoru na Isusa, ona je svoju ljubav i brigu svima nesebično davala. Pred smrt često je govorila: ‘Rado ostavljam zemlju jer sam ostvarila svoje djelo’. Ostavila je iza sebe veliki trag, osnovala je Družbu sestara Presvetog Srca Isusova koje i danas djeluju“, rekla je Petra Ušljebrka.

Recenzentica doc. dr. sc. Diana Nenadić Bilan predstavila je stručno pedagošku analizu slikovnice. „Petra i Flora uspjele su literarnim i likovnim izričajem reći temeljno o Mariji Krucifiksi, dati pregled njenog života, osobito njenog prosvjetnog i karitativnog rada. Kompozicijski, slikovnica je vrlo pregledna. Tako mlade uspjele su postići harmoniju, sklad između teksta i slike. Postoji skladan unutarnji dijalog između likovnog i narativnog. To je postignuće za djevojke koje su amateri u tom poslu. Slikovnica je pisana jednostavnim, sažetim stilom, razumljivo, dinamično i živo. Sadržaj je izrečen gotovo dokumentaristički, utemeljen na objektivnim činjenicama, kronološki, kako su se i odvijali događaji u životu Krucifikse. Obuhvaćene su sve ključne etape iz njenog života. I to je trebalo znati učiniti, tekstualno izložiti slijed zbivanja na način da bude povezan, cjelovit, sveobuhvatan, koherentan, a sve u jednostavnoj proznoj strukturi“, rekla je Bilan, istaknuvši da je Riječka Majka objektivno opisana, djevojke su se informirale o liku i djelu Marije. „Iz rečenica u slikovnici moguće je iščitati dubinu i širinu duše Marije Krucifikse, njenu plemenitost, nježnost, sebedarje, strpljenje, upornost i veliku poniznost. Slikovnica ima veliki odgojni potencijal, spoznajno informacijsku funkciju i estetsku dimenziju“, naglasila je Bilan.

Slikovnica odgovara djeci starije predškolske dobi i nižim razredima osnovne škole. „Slikovnica je ilustracija kako djeca govore stotinu jezika. Primjer je duhovnog i kreativnog potencijala autorica i svjedoči o autentičnosti i svježini djece. Lijep je primjer kako se djecu prihvaća s njihovim talentima, potiče i daje potpora da talent izraze i razvijaju. Na jednostavan način uspjele su dotaknuti duboku i višeslojnu stvarnost, kristocentričnu i marijansku duhovnost Marije Krucifikse“, poručila je Bilan.

Na predstavljanju je govorila i s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica Družbe SCJ. U Zadar je došla iz Rijeke sa s. Martinom Vlahović koja je ravnateljica Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić i sa s. Kristinom Tunić, ravnateljicom Dječjeg vrtića Nazaret u Rijeci.

Marija Krucifiksa je rođena 1852. u Rijeci, u bogatoj brodovlasničkoj obitelji koja joj je omogućila školovanje. „U drugoj polovici 19. st. u Rijeci i mnogim gradovima Hrvatske i Europe bilo je puno siromašne djece o kojoj nitko nije brinuo. Roditelji ih nisu mogli odgajati ni školovati, škola svugdje nije ni bilo. Mnoga djeca bila su na ulici, u siromaštvu, bijedi i svakom zlu. Mlada Riječanka Marija Kozulić posvetila je svoj život napuštenoj i siromašnoj djeci. Djelovala je najprije kao franjevačka trećoredica u Trstu, a kasnije je osnovala veliko djelo, Družbu sestara Presvetog Srca Isusova. Sa svojim sestrama odgajala je, školovala i prehranjivala brojnu djecu i pomogla im da odrastu i žive dostojno ljudske osobe, nadahnute kršćanskom vjerom. To djelo sestre provode već 145 godina“, rekla je s. Dobroslava.

Riječka nadbiskupija prepoznala je u toj ženi svetost i njeno veliko odgojno – obrazovno i karitativno djelovanje te je pokrenula postupak za njeno proglašenje blaženom i svetom.

„Kroz dugu povijest grada Rijeke bilo je tisuće djevojaka, žena i majki, ali samo je jedna nazvana divnim imenom, Riječka Majka, jer je bila velika žena, učiteljica, odgojiteljica i spasiteljica brojne siromašne djece, čak i graditeljica karitativnih i odgojno – obrazovnih katoličkih ustanova. Marija je svom imenu u čast Isusove muke dodala redovničko ime Krucifiksa, tj. Raspeta. Iskreno je i zanosno ljubila Boga, osobito je voljela siromašnu i napuštenu djecu jer je u njima vidjela sâmog Isusa koji je rekao: „Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili“. Njen veliki Zavod koji je izgradila kao mlada djevojka na Pomeriju i danas svjedoči da nije gradila kuću za svoju obitelj, nego je izgradila kuće za siromašnu i napuštenu djecu za koju nitko nije brinuo“, rekla je s. Dobroslava.

Don Tomislav Dubinko, smiljevački župnik, zahvalio je Bogu za dar slikovnice, rekavši da kod Boga ništa nije slučajno. „U njegovoj providnosti i planu bilo je i da u veliku obitelj naše župne zajednice dođu drage sestre Presvetog Srca Isusova, da nas obogate svojom duhovnošću i da nam daju još jedan put kako Bogu služiti do kraja. A to je primjer, nadajmo se, buduće blaženice Marije Krucifikse. Ona pokazuje da ljubav ne bježi od žrtve i da ljubav ne daje mrvice. Nego, ljubav se daje do kraja, u zgodno i nezgodno vrijeme. Da bismo to mogli, moramo se spojiti na izvor. A izvor je ljubav koja dolazi s križa, iz Presvetog srca našeg Gospodina. Tu ljubav su prepoznala i djeca, a Bog je u njima probudio silne talente i darove. Hvala Petri, Flori i djeci koja se okupljaju oko časnih sestara u župi sv. Ante na Smiljevcu“, rekao je župnik Dubinko.

Marija Kozulić (Rijeka, 1852.-1922.) „prikazuje kako se najsigurnije ide u nebo – srcem punim ljubavi za Boga i bližnje, osobito one u potrebi“, rekla je urednica, s. Marijana Mohorić. Istaknula je da se slikovnica počela raditi u godini važnih obljetnica Kozulić: 170 godina od njenog rođenja i 100 godina od smrti, a završena je o 10. obljetnici od otvorenja kauze za proglašenje blaženom, kad je postala Službenica Božja Marija Kozulić. Zahvalila je svima u izradi slikovnice za darovano vrijeme, kreativnost i prekrasna subotnja druženja, kao i dobročiniteljima. Marija Krucifiksa koja se posvetila skrbi napuštenih i siromašnih djevojčica u Trstu, Rijeci i na Krku, „može nam biti primjer kako svladati teškoće života i kako ga ispuniti ljubavlju koja nikad ne prestaje. Ona je iskusila kako „Ljubav nije nikada nikoga osiromašila, nego nad onim koji ima ljubavi prema bližnjemu, sja blistava zvijezda Božjeg blagoslova“. Neka ta zvijezda obasja sve do kojih će doći poruka ove slikovnice, a na putu prema Nebu neka sve prati zagovor Majke Marije Krucifikse Kozulić“, poručila je s. Marijana Mohorić. Tijekom večeri predstavljanja, smiljevačka djeca otpjevala su nekoliko pjesama.

 Ines Grbić

Foto: I. Grbić